Dragan Radulović je rođen 1969. na Cetinju, inače je Budvanin. Osnovnu školu je pohađao u Budvi, a gimnaziju u Beogradu, gdje je i diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu.

Devedesetih godina kao student sarađivao je u nezavisnom nedjeljniku „Monitor“ i bio član redakcije. Pošto je diplomirao vratio se u Budvu, gdje je kratko vrijeme radio u gradskom listu „Primorske novine“. Posljednjih dvanaest godina predaje filozofiju u Srednjoj školi „Danilo Kiš“ u Budvi.

Objavio je: zbirku priča „Petrifikacija“ (2001.), roman „Auschwitz Cafe“ (2003.), katalog groteski „Vitezovi ništavila ili Đavo u tranzicionom Disneylandu“ (2005.) i zbirku pripovjedaka „Splav Meduze“ (2007.).
Roman „Auschwitz Cafe“ je 2006. godine objavljen u Hrvatskoj u izdavačkoj kući Alberta Goldsteina „Antibarbarus“ u suizdavaštvu sa Nacionalnom zajednicom Crnogoraca Hrvatske i kao pridruženi izdavač Udruga Sa(n)jam knjige u Istri; a knjigu pripovijesti „Splav Meduze“ objavili su Antibarbarus, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i izdavačka kuća Plima iz Ulcinja.

Član je nekoliko javnih, tajnih i polu-tajnih udruženja. Od javnih navodi crnogorski PEN, Maticu crnogorsku i Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, a od tajnih budvanski Consilium. Proza mu je prevođena na engleski, slovenački, švedski i mađarski jezik.

Sadržaj

Proslov čitatelju............................................................................
Mravi u paklu................................................................................

Okupljanje

Fox Mulder...................................................................................
Georgius Lampeduza....................................................................
Mihail Semjonovič Berkut............................................................
Alisa Čavor...................................................................................

Tranzicioni Disneyland

U Đedovim odajama.....................................................................
20.000 eura pod morem................................................................
Susret u Atini................................................................................
Koje je doba noći, stražaru?...........................................................
Poljubac Velikog Brata.................................................................
Char(m) limuna.............................................................................
Dželat na TV-u.............................................................................

Glasovi

Zavještanje....................................................................................
Mirišljave duše..............................................................................
Na mjestu zločina..........................................................................
Meduzina glava.............................................................................
Dvije riječi, dakle kraj...................................................................

     Da odmah navedem razloge koji su me nagnali da pokušam riječima prikovati na papir krhotine sjećanja, jedan život i poluistine na kojima je taj život počivao – bilo bi prema čitaocima pošteno. Time bih, moguće je, podjednako opravdao i sebe i ono što pišem. Ali to ne mogu! Razlozi izmiču svakom prepoznavanju, oni skoro da i ne postoje izvan taštine onoga koji piše ove redove. A saznanje da je taština razlog koji odlučuje – zabrinjava me i podstiče na smijeh istovremeno, jer taj razlog je slab i nedovoljan da bi na njemu išta valjano moglo počivati. Osim, možda – ali samo: možda?! – patetičnih kućica u pijesku, zidanica koje gradimo u trenucima dokolice. Najzad, iako je taština slaba – ništa strašno! U svom trajanju imao sam prilike da vidim kako mnoge veličanstvene građevine počivaju na temeljima trošnim i beznačajnim. Ako već ne počivaju na mjestu klanice i prosute krvi nevinih, kao svetilišta oholih bogova kojima se prinose žrtve u mesu.

     Već izvjesno vrijeme laskam sebi kako me više ništa ne može iznenaditi, kako sam vidio sve što ljudi mogu pokazati, sve na što su spremni. No, to je ipak laskanje i samoobmana. Jer ljudi iznenađuju. Najviše svojom spremnošću da čine zlo, prvenstveno onima koji to ničim nijesu zaslužili i koji se ne mogu odbraniti. Svašta sam vidio. I nikome ništa. Jer u ovih jedanaest psećih godina (koje valja množiti sa sedam ljudskih, kažu) naučio sam tek jedno: istina je uvijek tamo gdje i žrtva. A žrtva je tren besmislene patnje, koja se potom rasprsne po svijetu: ulazi u vodu i vazduh, u hljeb i vino... Udišemo je i pijemo, osjećamo je kožom kao svjetlost dana... I nikome ništa, rekoh. Navikavamo se.

     Ovo što slijedi životopis je posljednjeg sveca, iako nema te crkve koja će ga kanonizovati, a đavolji zastupnik u mogućem procesu beatifikacije ne bi imao puno teškoća da ospori njegovu svetost. Ove redove napisao je prijatelj, blagonaklon i pun razumijevanja, zbog čega mu ne treba vjerovati, jer prijatelji prikrivaju istinu, zaboravljaju sve što ne valja, a ono čega se sjećaju nepouzdano je i domišljeno. Na kraju, zbog toga ih i nazivamo prijateljima. Iako pripovjedač nije čovjek, on je ipak čovjekov najbolji prijatelj, što je polazište već dovoljno opterećeno nesporazumima i predrasudama, zbog čega je nemoguće od njega zahtijevati objektivnost u prikazivanju stvarnosti. Tim prije što pripovjedač smatra da stvarnost ne postoji, već da jedino postoji gomila priča o njoj, od kojih su one dosadnije ostale još uvijek neispričane. A istina, rekosmo li to, nalazi se tamo gdje je niko neće tražiti. Bar niko zdravorazuman! Sve u svemu – ništa. Osim uživanja koje to ništa daruje. Naravno, ukoliko smo spremni da ga prihvatimo.

     Ovo što slijedi sjećanje je na čovjeka koji je smogao dovoljno snage da iz vremena u kojemu je živio i ludila kojim je bio zahvaćen izvede posljednje konsekvence, logički jasno i nedvosmisleno, te da na njima iznova sagradi svoj život, ili bar ono što mu je od života poslije svega ostalo. Unaprijed znajući da gubi, da je njegov pokušaj osuđen na neuspjeh. Ali isto tako bivajući potpuno svjestan da drugog izbora nema, da svaki ustupak zlu nagriza i truje dok na posljetku od čovjeka ne ostane ništa. U toj čvrstini kojom je odbacivao kompromise sa zlom prepoznajem svetost, ili bar tragove svetosti, u životu svog prijatelja. On je znao, kao i Cioran, da sveci gore na lomači, dok mudraci griju ruke, ali nije htio platiti cijenu mudrosti. Ruke mog prijatelja ostale su hladne, dok na kraju nije izgorio na lomači vlastitog gađenja ovim svijetom.

     A sada mi dozvolite da se predstavim sa nekoliko riječi: zovem se Ždero, i to ime mi je nadjenuo prijatelj. (Sjećam se koliko sam ranije bio ljut na njega, smatrao sam da me je tim imenom uvrijedio, da je izvrgao ruglu moje porijeklo i dostojanstvo koje sam rođenjem dobio – ali, to je bilo ranije, dok nijesam shvatio da je ime nebitno, ukoliko iza njega ne stoji pas!). Potičem od roditelja plemenite krvi i čistoga srca, sa svojom braćom dijelio sam ponos porijekla i spremnost da ga po cijenu bilo čega opravdam i potvrdim. Vaspitavan sam u duhu viteških vrlina i sanjao sam o tome na koji ću način dostojno odgovoriti zahtjevima koje plemenita krv postavlja; ali sudbina je htjela drugačije, i tome se pas ne može oduprijeti.

     Gazda nas je pripremao za borbu: bio znalac svog posla i nemilosrdan čovjek, ali ogriješio bih se o istinu ako ne iznesem da je takođe bio izuzetno dobar prema psima koji su izvršavali njegove naredbe i na koje se mogao osloniti. Nije zahtijevao nemoguće: samo da bez razmišljanja prosipamo utrobe svojih protivnika, i da uživamo u tome. I uživali smo. Od sve moje braće, najviše ja. Ili mi se tako sada čini, više ne znam. Uostalom, kao da je bitno?! Vjerujem da sam bio gazdin miljenik, jer godio mi je miris pobjede i ukus krvi. Bio sam najbolji borac u leglu i mnogo novca je zaradio na meni. No, da se razumijemo: ne zamjeram mu ništa. Jer ja nijesam mario za novac: onaj trenutak potpune ispunjenosti, kada u areni stojim nad pobijeđenim protivnikom, a iz rana na mom tijelu lipti krv, dok posmatram zadovoljna lica u publici, ponos braće, oduševljenje i osmijeh na gazdinom licu – taj, dakle, tren – ne može se platiti. On je iznad novca. To je prosto dodir vječnosti.

     U svojoj karijeri imao sam sedamnaest velikih borbi i sve sam ih okončao pobjedom. (Tri na Cetinju, osam u Budvi, pet u Podgorici i jedna u Nikšiću, ako me sjećanje dobro služi?). Na nesreću, posljednja borba bila je kobna po moju karijeru, a umalo i po moj život. Pred sami kraj susreta, moj protivnik, već ozbiljno načet, iskoristio je trenutak koji mu se nenadano ukazao, i snagom koja mu je preostala zagrizao moju zadnju desnu šapu, onako sa zemlje, dok sam se ja šepurio opijen urlanjem navijača. Zagrizao, velim, kao da mu od toga zavisi sve, a nije mu zavisilo ništa, jer meč je za njega već bio izgubljen. Pamtim samo nevjericu i bol. Ujed je bio čvrst, kao da je prokletnik imao vilice od kamena. Vukao sam tu mrcinu po areni, grizao ga za leđa, ali mu do glave nikako nijesam mogao doprijeti. Drobio sam njegovu kičmu zubima, ali stisak nije popuštao. Na kraju, već mahnit od bolova, snažno sam trgnuo svojim tijelom i moja šapa je ostala u njegovim čeljustima. Ono što je ostalo od njega kada sam završio – slaba je utjeha. Idiot, mogao je bez toga.

     Pomoć su mi ukazali odmah: krvarenje je zaustavljeno i primio sam injekciju protiv bolova. Tužno, jer ja koji sam naučen da podnosim bol i uživam u njemu – ništa nijesam osjećao. Oporavljao sam se dva mjeseca, skrhan i svjestan vlastite bezvrijednosti. Gazda me je sklonio iz legla i smjestio u dvorište svoje vile – nije htio dopustiti da me mlađi posmatraju kako šepam. Razumijem ga, nijesam više bio uzor budućim borcima, već jeziva opomena na ono što im se može dogoditi u areni. Očekivao sam da će mi jednog dana – a želio sam da to bude u zoru, jer one u Budvi mirišu na čistotu i vaskrsnuće! – prosuti mozak hicem iz revolvera, i time zauvijek okončati svu besmislenost mojega trajanja. Međutim, to nije učinio. Nije imao srca, vjerujem. Bio sam njegov miljenik.

     Znam da je nekoliko puta pokušao da me pokloni (jer novac za mene sigurno nije mogao dobiti). Ali bezuspješno, svi njegovi pokušaji završavali su se onog trenutka kada bi me budući vlasnik ugledao. Što me uopšte nije čudilo: niko nije lud da svom djetetu za ljubimca pokloni pit-bula bez šape, tijela posutog ožiljcima i naviklog na krv... Ne osuđujem ih. Bio sam sakata olupina bez vrijednosti i priželjkivao sam smrt. No, smrt nije dolazila. Kao i ranije u mom životu – imala je očigledno prečega posla.

     Kako na ovom svijetu ništa nije slučajno, osim svijeta samoga koji je slučajem nastao, tako sam i ja bio sudbinom određen da nastavim život iako to nijesam htio. Jednog popodneva, dok sam ležao u hladu smokve i kroza san slušao zrikavce, gazda je bez riječi spustio ispred mene činiju do vrha napunjenu hranom, odmakao se nekoliko metara dok sam jeo, zapalio cigaretu i zamišljeno gledao u stranu. Osjećao sam da nešto nije u redu, ali nijesam to ničim pokazao. Kada sam završio s jelom, gazda je otvorio kapiju, pogledao me u oči i rekao: „Idi! Ovdje više nema hrane za tebe. Ako se nekad sretnemo, ne obraćaj mi se, neću te prepoznati.”

     Za trenutak sam poželio da mu kažem nešto lijepo, da mu zahvalim na svemu što je učinio za mene, ali nijesam. Među nama je sve bilo rečeno. Bezvoljno sam napustio dvorište i kročio u svijet.

     A u svijetu?! Razočarenje, glad, hladnoća i strah. Prevrtao sam po kontejnerima u potrazi za hranom, za kakvim parčetom mesa koje bih onako trulo progutao u dva zalogaja ne obraćajući pažnju na ukus. Sve što sam znao o svijetu izvan arene, ovdje je bilo neupotrebljivo, a da bih preživio morao sam da učim iznova. Recimo buve... To je užas. Drpao sam se neprestano, a da prosto nijesam znao šta mi je. Samo svrab koji se vrti u krug i dovodi do ludila. Ali nijesam poludio. I nijesam krepao. Naprotiv. Poslije desetak dana provedenih na ulici snalazio sam se koliko mi je bilo potrebno da preživim. Bio sam dovoljno gadan da me niko ne zadijeva: ljudi su dok sam prolazio pored njih ubrzavali svoj korak, a pseća bratija je, poslije nekoliko optimista čije sam vratiće skršio, zazirala od mene. Istina je da sam bio bez šape: dakle, u svakoj tuči spor, nestabilan i unaprijed osuđen na deblji kraj – ali, ja sam znao finte koje su uličarima nepoznate, i što je najljepše nijesam ni trena oklijevao da ih primijenim. U bivšem životu mogao sam sebi dopustiti da taktiziram dok se borim sa protivnikom, međutim na ulici to je bio luksuz koji je uveliko prevazilazio moj moći: ujedao sam da ubijem, činio sam to odmah, bez igre i zabave, znajući da uvijek postoji mogućnost da nastradam samo ukoliko popustim, omekšam, ukoliko zaboravim istinu da na ulici popravni ne postoji, a penzija i starački dom su budalaštine za neupućene. Ubrzo se po gradu prosuo glas da ulicama čepa nakaza koju je najbolje zaobići – i zaobilazili su me. Svi. Nijesam imao prijatelja, podjednako su mi bili mrzni i psi i ljudi. Dok nijesam upoznao Seamusa. Što je događaj podjednako značajan za obije vrste. I ljudsku i pseću. Bar tako smo laskali jedan drugome u trenucima iskrenosti.

     Seamus bijaše odmetnik iz sopstvenog života: ni pas ni čovjek, i razbojnik i svetac, savršeni spoj razdirućih suprotnosti koje je nekako uspijevao da održi na okupu. Vjerujem da sam ga dobro upoznao, bar onoliko dobro koliko je psu moguće da upozna čovjeka. Vjerujem da smo bili prijatelji, ako ta riječ sada iole nešto znači, ako nije lišena smisla, isprana vremenom koje je zauvijek prošlo. Zajedno smo proživjeli nepune četiri godine, učestvovali u jednom čudnovatom poduhvatu, posmatrali svijet i ljude u njemu... Smijali se njihovim nastojanjima da svom životu pridaju smisao koji on nema. O, da... Bili smo mravi u paklu, zadovoljni svojim parčetom ništavila.

     Moj prijatelj Seamus je poslije jednog događaja (nazovimo ga slobodno – prelomnim!) odlučio da promijeni svoj identitet. Ne samo ime i prezime (što je izazvalo opšte zgražanje pučanstva, jer to prezime bijaše jedno od najuglednijih u gradu; iako su, istini za volju, sva naša prezimena takva) već kompletnu prošlost. Izbrisao je sjećanje na svoje porijeklo, odbacio svoj bivši život, i nije se začudio kada su ga odbacili ljudi koji su taj život sačinjavali: porodica, prijatelji, svi... Smatrao je to njihovim prirodnim odgovorom, razumio je njihovu potrebu da se odbrane, jer njegov postupak, na određeni način dovodio je u pitanje samo postojanje tih ljudi. A kako oni nijesu pristajali da budu izbrisani, neminovno je bilo da iz svojih sjećanja izbrišu njega.

     U početku je čaršija postupak mog prijatelja tumačila kao hir razmaženog djeteta koji će ga proći čim se uvjeri u besmislenost takve odluke. I bila je spremna da prije nego mu oprosti, malčice uživa u sitnim pakostima koje svakodnevno priređuje Seamusu i njegovoj porodici. No, onog trenutka kada je čaršija shvatila da Seamus ne namjerava odstupiti od svoje odluke, te da će ostatak života provesti pod drugim imenom, pokazala je svoje pravo lice, rezervisano za strance i tuđe ljude, dakle za one koji ne mogu računati na njenu blagonaklonost i zaštitu. Pakosti su se vremenom pretvorile u gadosti, a gadosti u prezir i mržnju. I tako je bilo do posljednje ure njegovog života.

     Seamus nikome nije htio pružiti objašnjenje za ono što čini, smatrao je to svojim pravom. Na pitanje službenice koja je popunjavala njegov zahtjev za promjenom imena, da navede razloge koji su odredili njegovu odluku, odgovorio je da su razlozi estetske i moralne prirode, da ih on ne odvaja, a da su suviše komplikovani za objašnjavanje, zbog čega je najbolje da na potrebno mjesto upiše: gađenje. Svijetom, dopunio je.

     A svijet ne oprašta. I to je moj prijatelj znao, ali kao mnogo puta do tada: jednostavno nije imao izbora. "Sloboda izbora je laž svijeta dovršenog u zločinu, Ždero. Upravo ovog svijeta koji misli da je najpravedniji od svih pređašnjih svjetova, a u stvari je tek blijedi odsjaj nekadašnje veličine, samo jezivo posrnuće i pad. Izbor ne postoji, Ždero, za ozbiljne ljude nikada nije ni postojao, jer oni ne biraju – oni koračaju jednom stazom i čine ono što moraju. Izbor postoji samo za hulje, za ljudski glib koji bira između dobra i zla, uvijek prilagođavajući svoje ponašanje potrebama dana. Jer što je strašnije: počiniti ili prećutati zločin? To nije njihova dilema, Ždero. Hulje su uvijek pobjednici situacionog morala. A pobjeda čovjeka oslobađa potrebe da misli i preispituje, lišava ga dilema! Sloboda izbora?! Hvala, ne! Prvo bih želio postati slobodan. Jer kakav je to izbor ukoliko biraš između već postavljenih mogućnosti, a da nijesi u stanju da učestvuješ u njihovom postavljanju. Dakle, slobodan si da izabereš nešto od onoga što ti je ponuđeno, ali ti nije dopušteno da samostalno odrediš to što se nudi. Divno, slobodan sam da izaberem ono što je već izabrano za mene. A za ozbiljnog čovjeka to je neprihvatljivo rješenje. On ne pristaje na slobodu koja istovremeno nije i potpuna odgovornost za ono što je izabrao. To je to, Ždero: sloboda bez odgovornosti koja proizvodi ljude bez granica, a oni svijet pretvaraju u mjesto zločina. Zbog toga mi još niko nije odgovorio na postavljeno pitanje: što je strašnije: počiniti ili prećutati zločin?

     Odgovor koji nudim, nikome se ne dopada. U redu je, da sam na njihovom mjestu, vjerovatno ga ni ja ne bih prihvatio. Ljudi ne vole da im u lice ispljuneš kolike su gnjide, i da im još za tu pljuvačku ponudiš valjane argumente.

     Užasno je počiniti zločin, to je čin poslije kojega nema povratka. Dopuštam, ubica može da se pokaje za svoje nedjelo, to pokajanje može biti iskreno i može promijeniti njegov život, on može postati i svetac. Ali taj čovjek je svojim djelom načinio razliku između sebe i drugih ljudi, i ona ga zauvijek odvaja od njih. Onaj ko nije ubio uvijek može postati ubica, ali ubica nikada ne može postati čovjek koji nije ubio. Zločinac preuzima na sebe izvjesnu odgovornost, bar onoliko odgovornosti koliko je potrebno da bi zločin bio valjano izveden. On sebe ostvaruje u tom (ne)djelu. Potvrđuje se kao (ne)čovjek. To je čin njegove volje, i kao takav zaslužuje određeno poštovanje. Hegel je u pravu: zločinac izvjesno žudi za kaznom, jer kazna je priznanje njegove individualnosti. (Iako, da bi zločin bio individualiziran, zločinac prije toga, valjda, mora biti individua. Što je kod nas, nažalost, neizvodivo, jer kod nas su zločinci u stvari – kolektiv!) Kaznom se zločinac ponovo vraća u okrilje zajednice iz koje je počinjenim nedjelom istupio, stoga i društvo žudi za kaznom ništa manje od zločinca; ako je društvo uopšte, naravno. Kazna je poštovanje ljudskosti u zločincu, poštovanje iskazano od strane društva. Osim smrtne kazne, koja je odmazda. Te koju, prema tome, treba odbaciti kao starozavjetni varvarizam.

     Užasno je počiniti zločin, Ždero. Ali ga je još užasnije prećutati. Jer prećutkivanje, nijemost i sljepilo, nijesu ništa drugo do komoditet onih bez ikakve odgovornosti, a koji su uvijek spremni da u svoju odbranu iznesu tvrdnju: mi nijesmo ništa krivi, mi smo samo posmatrali, pomalo smo navijali, donekle uživali, ali nijesmo činili nikakvo zlo. Oni malo hrabriji među njima kazaće: nikakvog tu zla nema, takvo je vrijeme bilo, ako ćemo pravo (a kako ćemo drugačije nego pravo, zar ne?) riječ je tek o malecnim prekoračenjima granice dozvoljenog, čisto radi preventive, jer žrtva je sigurno htjela postati zločinac samo da nije na vrijeme usmrćena. Opravdanja su različita, i veoma dovitljiva. Dijelom se tiču zločinca, dijelom posmatrača i uživaoca u zločinu, a po pravilu i same žrtve jer nju čine odgovornom za ono što joj se dogodilo. I zaista, ako malo bolje razmislimo, žrtva je dobila ono što je tražila, a izvođaču radova treba odati priznanje za nesebičan društveni angažman.

     No, da li su zaista posmatrači bez ikakve odgovornosti? Tvrdim Ždero, da je bez njihove podrške zločin prosto bio neizvodljiv, jer hulja pored toga što potvrđuje sebe u zločinu, potvrđuje i projekciju društva kojemu pripada. Dakle, zločinačko ponašanje oblikuju posmatrači i uživaoci iz druge ruke, koji svojom podrškom nedvosmisleno stavljaju do znanja dželatu da neće odgovarati za počinjena zvjerstva, jer on čini ono što treba, kad treba i kako treba. On je njihova ruka, a oni njegova savjest. Čista, poput suze dječije. I eto sreće, Ždero, za narodne mase. Negdje je tu i vlast koja tiho dopušta zločincu da čini što hoće abolirajući ga unaprijed za počinjena nedjela, jer on kolje u ime viših, po pravilu državnih interesa. A u blizini je i crkva sa već pripremljenom gomilom oproštajnica, ako već nije rezervisala mjesta u kalendaru za svece koji se posebno istaknu radeći na terenu. Tu su negdje i dežurni pjesnici spremni da uveličaju viteška dostignuća trudbenika. A tu smo i mi Ždero, mi koji svake večeri na TV-dnevniku posmatramo svijet oko nas i ćutimo. Bjedniji smo od zločinaca, jer je našu odgovornost nemoguće krivično identifikovati. Eto, kakvi smo ljudi: bez dovoljno hrabrosti da lično tvorimo zlo, ali sa dovoljno spremnosti da ga prihvatimo i opravdamo počinjeno. Jer mi smo svjesni viših ciljeva, a oni – bar to se zna!? – opravdavaju sva sredstva. Jad i glib ljudski, Ždero. Dovoljno razloga da čovjek postane pas, samo kada pse ne bi cijenio više od ljudi.!"
No comment! Osim predloga da okrenete sljedeću stranu. I neka komedija počne.

     Dok nijesam upoznao Seamusa i dok me nije uputio u suštinu stvari, i ja sam kao prosti pučanin uživao u javnim pogubljenjima. Godio je mojim prefinjenim nozdrvama vonj koji ispušta kažnjenik, dok dželat, na opštu radost okupljenog građanstva, posluje oko njega. Ubjedljivo najdosadniji dio spektakla bio je onaj kada sudija ljubazno zahtijeva od “trpljenika” da prizna krivicu, ili dokaže svoju nevinost. Kako niko nije priznavao krivicu, a dokazati nevinost nije mogao – bilo je to brbljanje bez kraja, žalosni splet retorskih trikova i vratolomija, bez ikakvog smisla i svrhe, jer sudije su već donijele svoju odluku i nju ništa nije moglo izmijeniti. Svi koje bi izveli na Trg od kazne završavali su u rukama "pravednika", kako su građani tepali dželatu, i tu prosto nije bilo pomoći. Dok je kažnjenik posljednji put pokušavao da dokaže svoju nevinost, okupljeni svijet ga nije slušao, zviždali su mu i psovali ga, jer im nije bilo jasno zašto, kojega vraga, on tu nešto blečka i mudruje, zašto se već ne ponaša kako dolikuje jednom kažnjeniku, dakle skrušeno, zašto ne ućuti i prihvati svoju kaznu dostojanstveno. Koliko već jedna gomila mesa posjeduje dostojanstva, jer on je ovdje samo gomila mesa, shodno čemu treba i da se ponaša. A ne da govori bez prestanka, kao da ga iko sluša. Kao da iko ima vremena za njegove basne. Svjetina je psovala i bunila se, a dželat je za to vrijeme stajao po strani. Nije pratio razgovor koji se vodi na gubilištu, a izgledalo je ni reakcije publike. On je radio svoj posao: oštrio je sječiva i nježnim dodirom prsta provjeravao njihovu oštrinu, raspoređivao instrumente po stolovima za mučenje, održavao vatru u čeličnim kavezima, vodeći računa da je bude dovoljno u slučaju da mora užariti kliješta ili kakav bodež.

     O, da. Dželat je bio potpuno posvećen svom poslu i veoma popularan u gradu. Niko mu od prisutnih građana nikada nije vidio lice, a o njegovom imenu i porijeklu nagađalo se svašta. Zanimljivo, ali svi su tvrdili da ga poznaju: za jedne on bijaše njihov komšija koji je iz avanturističkih pobuda prije dvadeset godina napustio grad, pa se sada vratio, ali zbog osjetljive prirode svog posla krije lice i ne kontaktira sa prijateljima, za druge on bijaše sam gospodar grada, Njegova Ekselencija Veliki Registrator, koji prerušen u dželata dijeli pravdu smatrajući da to niko bolje od njega ne umije obaviti. Međutim, ne vjerujem u te priče: dželat je prosto službenik pravosudni, primljen na posao, ispunivši prethodno uslove konkursa koji je raspisala gospoština budvanska prije nekoliko godina. Ništa tajanstveno i čudnovato, sasvim običan službenik koji bi svoju rabotu mogao obavljati i bez kapuljače, no, tako zahtijevaju stroga pravila službe, a ona se moraju poštovati. Uostalom, kapuljača omogućava posmatračima da se lakše poistovjete sa pravdom, da bez prepreka zamisle sebe u dželatovoj ulozi, da užitak produže i pošto se kazna izvrši a kažnjenik izdahne – jer sa kapuljačom, svaki je stanovnik grada mogao biti dželat. A to je veza na kojoj počiva pravda. Naravno, niko od ljudi koji prisustvuju pogubljenjima, sebe ne zamišlja kao kažnjenika, bar niko zdravoga razuma; a on je, zdrav razum, kako reče filozof, najpravilnije raspoređena stvar na svijetu – niko se ne žali da ga ne posjeduje dovoljno.

     Sitnije kazne: odsijecanje ili bušenje jezika zbog bogohuljenja i olajavanja vlasti, žigosanje krivokletnika užarenom potkovicom, odsijecanje ruku lopovima i prosjacima, čupanje noktiju užarenim kliještima i rasijecanje nozdrva – kazna rezervisana za ljude koji izbjegavaju redovito plaćanje poreza i drugih dažbina, odstranjivanje klitorisa ili mošnji, već u zavisnosti od pola "trpljenika", osobama koje su ogrezle u blud i nemoral, odsijecanje ušiju ljudima za koje se komisijski utvrdi da su čuli nešto upereno protiv vlasti, a da to nijesu vlastima prijavili, utapanje ekstremiteta u posude sa kiselinom – ljudima koji na vrijeme ne vraćaju svoje dugove, a čiji su povjerioci dovoljno bogati i uticajni da mogu izdejstvovati zaštitu suda. Te, dakle, kazne dželat je izvršavao u okviru svog radnog vremena, od 7 do 14h svakog radnog dana osim nedjelje, u lokalnom zatvoru, bez prisustva publike i navijača, u intimnoj atmosferi susreta pravde i prekršioca.

     Kada bi me put nanio pored lokalnog zatvora, čuo bih kako iz podruma zgrade dopiru krici kažnjenika, nevidljivim ozvučenjem iznijeti na ulicu, među svijet koji je prolazeći tuda mogao samo da nagađa kome od sugrađana pripadaju ti zvuci užasa i poniženja. Ali onog dana kada planiraju izvršenje kazne nad nekim od poznatijih prestupnika, neko iz uprave zatvora, preko svojih žbira, pustio bi glas u narod o tačnom vremenu početka tog spektakla, i pred zatvorom u naznačeno vrijeme okupila bi se gomila građana, spremna da pljeskanjem i zvižducima proprati mučenje. Što, ako ćemo pravo, i nije lišeno izvjesnog šarma i topline. A ni politički poeni koje vlast ubira mučeći uglednog građanina (jer puk najviše uživa kada se ponižava i podvrgava mučenju neko iz reda uglednih) nijesu za odbaciti.

     Griješe ljudi koji tvrde da je mučenje što prethodi smrtnoj kazni tek slijepa divljačnost, bez ikakvog reda i postupnosti – da jeste, taj osjetljivi posao izvršavala bi gomila, a ne posebno obučeni pojedinac ili tim eksperata, bogato nagrađivani za svoj trud, često i od samih "trpljenika" koji novcem pokušavaju podstaći što jasnije ispoljavanje profesionalizma kod dželata.

     Tortura je tehnika primjene moći, nad tijelom prvenstveno, ali ništa manje i nad dušom kažnjenika. Tortura je takođe namijenjena i posmatračima: u prvom redu kao zabava, ali istovremeno i opomena što bi im se moglo dogoditi ukoliko pažljivo ne sagledaju svoje mjesto u društvu. Njen osnovni zadatak jeste da izazove i održava precizno određenu količinu bola, što znači da tortura počiva na premisi da je patnju moguće precizno izmjeriti, stepenovati i propisati odgovarajućem zločinu. Dioničarsko društvo za proizvodnju i distribuciju agonije "Gubilište", sa sjedištem na Trgu od kazne (koji je ranije bio poznat pod imenom Trg pjesnika, a do preimenovanja je došlo na zahtjev pučanstva i samih pjesnika koji su spremni da uvijek podrže svakakvu gadost samo ukoliko je dovoljno krvava i glamurozna), to dakle, dioničarsko društvo, bilo je zaduženo za osmišljavanje i realizaciju kazni nad prestupnicima. Zapošljeni u DD "Gubilište", sasvim u skladu sa savremenim dostignućima nauke, a uz veliko uvažavanje tradicije, razvili su široku paletu gradacije patnji: od prostog odsijecanja glave, koje patnju svodi na trenutni bljesak, a u teoriji torture je poznato kao nulti stepen bola (te se u bol skoro i ne računa!), pa do zadivljujuće suptilnih načina kojima je moguće patnju produžiti do u beskonačnost.

     Ako pažljivije razmislimo o fenomenu torture, uočićemo da je tu prije svega riječ o djelu humanosti, čiji je cilj da produži život "trpljenika" – patienta, koliko je to moguće i koliko presuda nalaže. Svakako, da ga produži u patnji koja se sastoji iz "stotina malih i neprekidnih umiranja", tako da se ostvare, prije nego se život ugasi, najprefinjenije i najprobranije agonije ("the most sophisticated & exquisite agonies" – kako je napisano u prospektu kojim se Mediteranski polis Budva predstavlja svijetu kao turističko odredište).
Bol, prema tome, nije nasumičan, on je proračunat i pažljivo odmjeren. (Stručnjaci koji rade u DD "Gubilište" utvrdili su čak i jedinicu za mjerenje bola – dolor, što je svakako vrijedno naučno dostignuće i zaslužuje da bude ovdje pomenuto.) Vrste tjelesnog mučenja, kvalitet, intenzitet i trajanje patnji – ne smiju biti prepuštene slučaju. Svaki "trpljenik" prije izlaska na mučilište biva podvrgnut detaljnoj ljekarskoj kontroli, a nalazi do kojih ljekari dođu uzimaju se u obzir prilikom izricanja, ali i samog izvršenja, kazne. Jer nije baš uputno kada predmet torture premine prije vremena, time se stvara loš utisak o organizaciji spektakla, posmatrači zvižde i protestvuju, a dželat umjesto na stručnjaka više liči na kasapina. O, ne. To se po svaku cijenu izbjegava.

     Bol je predmet zakonskih propisa. On je u izravnoj povezanosti sa težinom krivičnog djela, ali i sa ličnošću krivca. Međutim, bol žrtve još ponajviše zavisi od društvenog statusa oštećene strane. Ukoliko je, na primjer, oštećena strana beznačajnog porijekla i jadnog imovnog stanja (a porijeklo i imovina jesu stavke do kojih se u Budvi najviše drži) onda ni kazna neće biti bog-zna-koliko veličanstvena, niti će njeno izvršenje privući gledaoce. Odradiće je dželat rutinski u zatvoru, bez pompe i majstorstva, ali i bez uživanja. No, uporedo sa većim društvenim položajem oštećene strane, povećava se i vrijednost krivičnog djela, ono dobija na značaju, a samim tim i propisane kazne postaju raznolike i bogatije patnjom. U tom slučaju mučenje se pretvara u baroknu raskoš pravde. I svi odlaze kućama zadovoljni.

     Bol je, i to ne smijemo zaboraviti, trijumf pravde. A pravda je teatar koji zbližava ljude unutar zidina jednog grada: omogućava im da zajednički učestvuju u svetoj tajni primjene moći, da uživaju u tuđoj patnji, a da tim uživanjem istovremeno potvrde svoju pripadnost zajednici. Zaista, pravda grad čini ugodnijim mjestom za život.

     To je dobro znao Veliki Registrator, gospodar Grada, prvi među jednakima – ali, jednakiji od njih! – i nije se libio da iskoristi svoju moć i uplete se u izvršenje pravde. Detaljno obavještavan o zbivanjima na gubilištu, ukoliko bi patient muke podnosio bez urlika i psovki, ukoliko bi zbog toga okupljena svjetina počela da ga sažalijeva, ili što je još gore, počela da mu se divi, Veliki Registrator bi od dželata zahtijevao da "trpljenika" udavi garotom i okonča mučenje. Zbog toga, kad god bi kažnjenik trpio bol bez glasa od sebe, okupljeni narod je očekivao dospijeće depeše u velikoj koverti zelene boje, jer dokumentom u njoj iskazuje se milost a muke bivaju prekraćene.

     Ali, Veliki Registrator je dobro znao da je milost tek druga strana kazne. Milost je neodvojiva privilegija moćnih, i ne valja je rasipati bez mjere. On je kažnjavao i kada dijeli oprost – u tome je bila njegova vještina i moć. Iako je puk osjećao tu dvostrukost u činu milosrđa Velikog Registratora, čini se da ga je obožavao zbog nje. Siroti narod, u trenu dok prisustvuje prekraćivanju muka nekom nesretniku, a po odluci sa najvišeg mjesta, doživljavao je Registratora kao sebi ravnog, kao čovjeka koji brine i kojemu je stalo, koji čak uslišava i neizgovorene molbe svojih podanika. Pučina voli da nešto znači, a dužnost uspješnog vladara je da joj laska. Jer narod se kupuje sitnim zadovoljstvima. Oni su ga voljeli i smatrali božanstvom, dok Veliki Registrator prema svojim podanicima nije osjećao ništa osim prezira, a zabrinut je bio samo za svoj položaj vladara. On nije iskazivao milost zbog spasa svoje duše ili iz poštovanja prema "trpljeniku" koji hrabro podnosi bol, već iz proste računice (a u računu je bio nenadmašan!): onaj ko vrišti i zapomaže dok mu dželat razdire meso na mučilištu, opravdava postojanje i ispravnost torture, kao i pravosudni sistem koji na torturi počiva, a onaj ko bez riječi podnosi muke, sve dovodi u sumnju, i krivicu i kaznu, uspostavljeni smisao svijeta i njegovu pravednost... A što je neoprostivo, "trpljenik" svojim ćutanjem delegitimiše vlast Velikog Registratora, uslijed čega mu se muke prekraćuju garotom. Na prvi pogled, to je paradoks: jer, neko bi mogao postaviti pitanje ako se "trpljenik" buni protiv vlasti zar nije logičnije da u mukama ispašta zbog svoje pobune, a ne da mu se muke prekraćuju, i posmatrano iz tog ugla odluka Velikog Registratora zaista je čin milosti. Međutim, nije. On zna konstituciju ljudskog materijala koji se buni trpljenjem, i ukoliko ga ne skrši na stolu za mučenje, ukoliko ga ne prisili na vrisku, on zna da se to mučenje okreće protiv mučitelja, jer postaje sirova moć koja nije realizovana na zamišljeni način. Ona lebdi nad gubilištem, van kontrole je, prožima svjetinu koja lišena zadovoljstva počinje da preispituje opravdanost kazne, a kako se to ne smije dozvoliti – Veliki Registrator naređuje garotu. Jer garota je posljednja šansa da izvuče bar neku korist iz te nijeme pobune kažnjenika, bez obzira koliko mala ona bila: u posljednjem trenu pokazao bi se kao milosrdan čovjek, pred pukom, dok bi u očima znalaca samo potvrdio vlastiti kukavičluk. Ali, nema veze. Život je kučka, zar ne!?

     Pogubljenja su za mene predstavljala izmišljenu priliku da nešto pojedem: parčence hamburgera ovdje, komadičak kolača tamo – nijesam bio izbirljiv. A ponekad bih naletio na odbačenu porciju pečenja, koju bih smlatio u nekoliko zalogaja. Što da se radi: ljudi su na mučilište dolazili kao na izlet, naoružani limenkama piva ili osvježavajućih pića, sendvičima, kesama pomfrita prelivenog kečapom – bilo je tu svega, a ja sam uvijek bio gladan. Dok sama glad koju sam osjećao nije imala nikakve veze sa količinom hrane koju bih pojeo, bilo je to nešto na metafizičkoj osnovi, siguran sam. Kako nijesam imao doma, niti mjesta gdje bih zatrpao kakvu kost za kasnije, za mene kasnije prosto nije postojalo, bio sam biće bez budućnosti svedeno na uzastopno smjenjivanje sadašnjih trenutaka, zbog toga sam ono što mi iskrsne jeo odmah, bez odlaganja. Bio sam hodajući kontejner, ali to niko nije mogao zaključiti po mom izgledu: tijelo mi je bilo bez grama sala, samo mišići i žile, uvijek zategnute i spremne. Život je pun iznenađenja, a pas nikada ne može biti siguran što ga čeka.

     Kada sam prvi put sreo Seamusa bio je 12. jun 1996. godine, ljeto se već uveliko osjećalo u zraku, a taj miris u meni je izazivao glad. Srećom, tog dana je bilo zakazano pogubljenje "velike zvjerke" koju su optužili za zločin veleizdaje. Nekome će zakukati majka, pomislio sam, a dok ona bude kukala ja ću gledati da se dobro najedem. Postojala je sljedeća zakonitost: što je značajnija bila optužba, a kazna teža, to je više bilo uživalaca u prizoru, i samim tim više ukusnog jela bilo je bacano po Trgu. Zbog toga sam dovukao svoju olupinu na Trg, mnogo prije početka svečanosti, jer volio sam posmatrati lica ljudi koji se okupljaju. Ranije sam pažljivo proučavao njihova lica, tražeći tragove bestijalnosti (jer sam u svom proučavanju polazio od pretpostavke – koja se docnije pokazala pogrešnom: da samo poremećeni ljudi mogu uživati u tako krvavim prizorima). No, izuzev dva-tri beznačajna primjera – ništa bolesno nijesam otkrio na licima onih koji posjećuju gubilište: bijahu to naši sugrađani, zdravi, radni i porodični, bijahu to zaljubljeni tinejdžeri, biznismeni i službenici, uvažene gospođe sa svojim muževima, majke sa djecom... Cvijet i budućnost Grada. Ranije me je to čudilo, ali i čuđenju prođe vrijeme. I sada posmatram te ljude, ali im više ne gledam lica, ne zanimaju me, gledam njihove ruke i tražim one koje drže korpe napunjene hranom, pratim nestašnu dječicu koja tu hranu neće pojesti, no će umazana i zanesena igrom sve razbacati oko sebe, a ja ću te otpatke pokupiti za njima, neprimjetan poput sjeni. Bio sam grabljivica. I uživao u tome, iako plijen koji sam kupio bijaše nedostojan moje vještine.

     Niko me nije ometao: ljudi su bili zauzeti prizorom na gubilištu i nijesu spuštali pogled na džukca koji hramlje oko njihovih nogu, a pseća družina već odavno zna da je Trg u vrijeme zabave moj prostor, što je istina koju sam im nekoliko puta morao objašnjavati uvjerljivijim argumentima nego što je lavež ili režanje. Uostalom, ja ne lajem, smatram to zaludnim poslom, a režanje ima smisla samo ako želim nekoga da upozorim na opasnost koja mu od mene prijeti, da ga opomenem i otjeram. A kako to ne činim, jer smatram da svako treba da snosi posljedice svoje pogrešne procjene – jednostavno, ne režim. Ne upozoravam i ne opominjem. Tako su psi naučili sve što im je potrebno da znaju, i Trg je bio moj.

     Toga dana uvaženo pučanstvo Grada očekivalo je sadržajan provod: "trpljenik" je imao svoj dan slave, a dželat će, sudeći po optužnici, koja je istovremeno bila i presuda, imati pune ruke posla. Jer krivac će odgovarati pred narodom za zločin veleizdaje. Iako, istini za volju, niko nije znao o čemu se tu zapravo radi, jer je pojam "veleizdaje" označavao najrazličitije sadržaje, koji su bili međusobno protivurječni i isključivi. Iz tog neznanja, po Gradu su uvijek kružile priče neprovjerene i čudnovate, ali njih niko nije opovrgavao; naprotiv, postojao je razlog zbog kojega su čak i podsticane: one izazivaju radoznalost pučine i namamljuju je na Trg. Ljudi su voljeli da izmišljaju "prave" razloge zbog kojih se neko izručuje dželatu, a termini: "veleizdaja", "manjak rodoljublja" ili "subverzivna djelatnost izvedena u cilju narušavanja ustavnog poretka Mediteranskog polisa Budva", u narodu su bili tumačeni kao pravna kamuflaža inkriminisanog djela: pokušaj atentata na nekog od članova Senata, ili čak na samog Velikog Registratora. A da je riječ o prestupima takve prirode, svjedočile su i kazne: bez iznimke surove, izazivale su dugotrajnu patnju, a "pravednik" je za nijansu pažljivije obavljao svoj posao, on je znao da prerana smrt "trpljenika" ne bi blagonaklono bila prihvaćena na mjestu gdje sve u Gradu počinje i okončava.

     Tačno u 16 i 30h izveli su nesretnika na gubilište, bilo mu je dozvoljeno da se pred pukom pojavi samo u bijeloj košulji koja mu je dopirala do iznad koljena. Vezali su ga lancima za stub, a potom je sudija zatražio od ljekarske komisije da podnese izvještaj o zdravstvenom stanju "trpljenika". Medicinari su složno potvrdili da njegovo zdravlje ne predstavlja nikakvu smetnju da se nad njim izvrši pravda, što su sudije vidno obradovani primili k znanju. Poslije toga je najstariji među njima, onaj sa najviše iskustva u sudijskim poslovima, ustao sa svojega mjesta i obratio se kažnjeniku: "Da li, građanine, priznajete krivicu koja vam se stavlja na teret?" Građanin je pokušao da podigne glavu, ali nije uspio, i ona je mlitavo klonula na njegove grudi. "Pi, ovoga su drogirali." Čuo sam glas pored sebe kako komentariše prizor, razočaran i gotov da napusti zabavu, jer drogirani "trpljenici" ne urlaju i ne zapomažu do neba, oni samo ječe i mumlaju nerazumljive riječi, što nije posebno interesantno za gledalište, niti se u tome može uživati. Ali sudija je bez ikakve promjene u glasu nastavio da obavlja svoju dužnost: "Da li želite, građanine, da dokažete svoju nevinost, kad već ne priznajete krivicu?" Građaninu je očigledno bilo svega dosta, jer ovoga puta nije ni pokušao da podigne glavu, samo mu se umjesto odgovora na postavljeno pitanje, niz bradu počela slivati pljuvačka. Neko je iz okupljene rulje počeo da zviždi, a sudija je da bi preduprijedio nezadovoljstvo gledališta naredio da se nastavi sa procesom. Na što je jedan mlađi član sudijske trojke ustao sa svoje stolice i počeo da čita presudu, napisanu pompeznim, pseudobiblijskim stilom onih koji svoju moć ne moraju opravdavati. Bio je to tekst bez logike i argumenata, bez konstrukcije inače svojstvene pravnom spisu, tek prosta gomila opštih mjesta, banalnih metafora i patetičnih pozivanja na pravdu – koja, budući slijepa, odavno već dopušta da se u njeno ime svašta čini.

     Građanine, ovo je čas u kojemu će počinjeno zlodjelo biti iskupljeno bolom koji pravda namjenjuje! Sudije i istražitelji, ljudi dobri i od vrline, svoju mudrost i jurističko znanje usmjerili su ka tome da za počinjeni zločin pronađu odgovarajuću kaznu, ali je nijesu našli, jer je za počinjeno zlodjelo svaka kazna blaga i nedovoljna. Ko se usudi da podigne ruku na ono što je ljudima najsvetije, na samo ustrojstvo Grada i red koji su nam u nasljeđe ostavili naši stari – izvan je svake kazne i svake presude, izvan je ljudske zajednice, te zakoni koji važe za druge ljude na njega se ne mogu primijeniti. Ali počinjeno zlo zahtijeva odgovor. I odgovor će uslijediti. Jer ne smijemo ostati nijemi pred počinjenim nedjelom. Ugroženi su sami temelji našega postojanja, napadnuto je ono što jeste i što mora biti – ruši se kolijevka iz koje smo se iznjihali i grob u koji ćemo počinuti. Zbog toga nemamo milosti. I to ne našom voljom, već voljom zločinca: sam je našu milost prezreo i odbacio, otrovnim zubima je ugrizao ruku koja ga hrani i štiti, pljunuo u vodu kojom umiva lice. No, sebe je opoganio – ne vodu, ona je ostala čista, i biće takva dokle god bude posljednjeg pravednika. A njih ima, oni još uvijek jesu brana svakoj samovolji i štetočinstvu. Najbolji dokaz njihovog postojanja, ali i spremnosti da zaštite vrijednosti našeg načina života – upravo je ova pravda koja se ima izvršiti nad tvojim mesom. Dušu prepuštamo Gospodu, ako bude imao milosti za nju.

     Stoga! Pravda zahtijeva zadovoljenje.
     Neka dželat skrši svaki prst na rukama i nogama osuđenog, neka to učini stegom polako, potom neka usijanim kliještima raskube po komad mesa (koliko kliješta mogu zahvatiti kljunom) sa stopala, listova, bedara, trbuha, grudi, šaka, podlaktice, ramena, vrata, s oba obraza, a na čelo neka mu utisne žig izdaje. Pošto učini navedeno, dželat neka toljagom od divlje masline smrska svaki zglob na tijelu osuđenog, ali da to učini u razmaku od po pet minuta, jer bolu valja omogućiti vrijeme potrebno da se ispolji, ali i poveže sa bolom koji nastupa. Kada to obavi, od dželata zahtijevamo da sa dva užarena ugarka ugasi vid zločincu, neka ne gleda svijet na koji se drznuo da podigne svoju ruku. Kažnjeniku neka se zatim odsječe jezik, a u osakaćenu gubicu neka mu dželat nalije vrelog ulja. Kada i to bude obavljeno, dželat još ima obavezu da raspori grudi kažnjeniku i izvadi njegovo izdajničko srce, da ga pokaže okupljenom svijetu, a potom baci psima. Njegovo truplo neka raščereči i razvuče na točku, a one komade tijela koji ostanu – neka spali i pretvori u pepeo, a pepeo neka prospe sa zidina Grada u more. Neka je izdajnik proklet, i neka za njim ne ostane traga.

     (Ne znam ko je rekao, ali bio je u pravu – pogubljenja u našem Gradu čista su poetika i značajan doprinos razvoju turizma!)

     Kako je rečeno, tako i bi: dželat je svaki zahtjev sudija ispoštovao do kraja, bez oklijevanja, ali i bez suvišne grubosti, njegovi pokreti bijahu tehnički savršeni i čisti. Dželat je bio profi, i Grad je zaista imao razloga da bude ponosan na njega. Izvađeno srce nije bacio na okupljeni narod, već ga je ležernom kretnjom ruke spustio da se otkotrlja niz gubilište. Naravno, pošto ga je prethodno svima pokazao. Ono što je bacilo sjenu na cijelu predstavu – pored malo gorčine u publici zbog opravdane sumnje da je "trpljenik" ipak bio drogiran – bili su problemi nastali tokom čerečenja na točku: dželatovi pomoćnici, ili nijesu imali dovoljno snage, ili je meso "trpljenika" pružalo mnogo veći otpor od očekivanog, tek udovi se nijesu odvajali. Točak je škripao, pomoćnici stenjali – zaludu. Poslije pet minuta natezanja, dželat je prišao točku i oštrim nožem rasjekao tetive i mišiće na tijelu "trpljenika", a kako ramena i kukovi još ranije bijahu zdruzgani – udovi se lako odvojiše od trupla. Tu hrpu mesa docnije su spustili u jedan od kaveza u kojemu je bilo žara, prekrili je bukovim cjepanicama i slamom, te se ubrzo otužni miris spaljenog mesa raširio Trgom, a okupljeni građani, pošto su vidjeli sve što je moglo da se vidi, smradom bijahu rastjerani kućama.

     Na kraju, valja kazati da "trpljenik" nije psovao ni Boga ni vlast, iako je, kažu ljudi, bio nadaleko poznati bogohulnik. U trenucima neizdrživih patnji ispuštao je krike, ali ne baš dovoljno glasne, niti razumljive, zbog čega nam se pretpostavka da je bio drogiran čini sasvim vjerovatnom. To krkljanje trajalo je sve dok mu dželat nije nalio ždrijelo ključalim uljem; od čega je i umro, dok je vađenje srca bila tek prazna predstava namijenjena puku. No, zašto je "trpljenik" bio drogiran, pitali su se mnogi? I to drogom koja umrtvljuje čula, a ne onom koja povećava čovjekovu osjetljivost na bol, što je bilo za očekivati i sasvim normalno, jer pobogu riječ je o mučenju osuđenika zbog zločina veleizdaje, a u tom slučaju su sva sredstva dozvoljena. Ipak, svima je bilo očigledno da su u ovom slučaju od dozvoljenih sredstava primijenjena upravo ona najadekvatnija, odnosno izabrani su najbolji načini da se postigne željeni cilj, a cilj su, kako to već obično biva, odredili dublji interesi, ili kako je docnije rekao Seamus: "Taj čovjek nije smio progovoriti, Ždero. Jer on je imao što da kaže, za razliku od idiota koji na gubilištu bleje ili vrište bez prestanka, a sve ono što kažu bez ikakvog je značaja i smisla. Međutim, oni nikada neće imati problema zbog onoga što kažu, jer uvijek govore ono što treba. Što da radimo, Ždero, idioti su uvijek na dobitku."

     Narod se razbježao, gonjen smradom spaljenog mesa, ali i ekipama lokalne televizije koje su poslije svakog pogubljenja lovile po Trgu ljude spremne da izjave štogod o spektaklu kojem su prisustvovali. Tisnuli bi im pod nos ćuntu od mikrofona, snimatelj bi izbečio objektiv kamere na strunjenog građanina, a nadahnuta ribica/reporter, koja zrači vedrinom, postavljala je pitanja: "Što mislite o današnjem pogubljenju? Da li ste prisustvovali porodično ili sami? Smatrate li da je dželat dobro obavio svoj posao? Da li redovno prisustvujete dijeljenju pravde?" A građani, k'o građani: voljeli su da posmatraju pogubljenja, ali ne i da ih komentarišu za TV, zbog čega su u paničnom strahu bježali sa Trga. Naravno, bilo je i onih koji su se neprekidno motali ispred kamera, sve u nadi da će ih neko primijetiti i pitati štogod, ali to su bili redovni izjavljivači za javnost, ljudi uvijek spremni za nastup, no dosadni i bez ikakvog reda u glavi, zbog čega ih TV-ekipe po pravilu izbjegavaju, a oni to smatraju napadom na njihov društveni značaj i žale se nadležnim službama. U svojim žalbama pominju nanijete duševne bolove, teorije zavjere, podrivačku djelatnost lokalnih medija... etc. etc. Već kako su sirotani navikli, jer oni su uvijek za nešto oštećeni, nekakva je nepravda prema njima učinjena, pa sad od svakoga zahtijevaju poštovanje, koje ničim nijesu zaslužili. Zbog toga su, vjerujem, takvi ljudi uvijek na zadatku i lako se odlučuju na svakakve rabote. Veličina njihovog patriotizma i kvalitet uspostavljene saradnje sa organima reda – u izravnoj su proporciji. Iako njihova misija po definiciji zahtijeva izvjesnu tajnovitost, oni se često pojavljuju na TV-ekranima, što je paradoksalno, ali samo na prvi pogled, jer nastupilo je novo vrijeme i treba mu se prilagoditi. Problem je samo u sljedećem: TV je medij koji ne trpi ista lica, brzo ih cijedi i obesmišljava, još brže odbacuje, a svjetlosnom brzinom zaboravlja. Međutim, njima to ne smeta. Naprotiv, oni smatraju da ih redovno pojavljivanje na TV-ekranima održava u životu i potvrđuje.

     Trg je već bio potpuno napušten, a ja sam uspio da počistim svu hranu koja je ostala za svjetinom, i upravo dok sam se spremao da napustim ovo mjesto – primijetio sam ga: čovjeka u plavoj košulji, koja je bila do pola zakopčana i ležerno prebačena preko neopeglanih pantalona, oštrih crta lica i orlovskog nosa na kojemu su počivale tamne naočari za sunce. Svoju dugu kosu vezao je u rep čiji je kraj padao do pola njegovih leđa. Držao je u desnoj ruci nekakvu krpu, gužvao je i povremeno čistio znoj sa čela. Nije se osvrtao oko sebe, samo je hodao polako, poput čovjeka koji je mislima daleko od mjesta na kome se nalazi. Odsutan, izmješten. Sjećam se da sam ga okrznuo pogledom, i da sam skrenuo pogled na drugu stranu riješen da napustim Trg. Sjećam se da sam ga ponovo pogledao, ali ne znam zbog čega. Sada, pošto sam u vremenu koje se bespovratno izgubilo imao dovoljno prilike da pažljivo razmislim o svemu, ne bih mogao odgovoriti što sam prvo uočio na njemu, niti mogu izdvojiti ono čime je taj čovjek privukao moju pažnju, ali znam da sam polako počeo da mu se približavam, osjećao sam da me neka sila njemu privlači, a da nijesam znao, niti sada znam, prirodu i cilj te sile. Ipak, prilazio sam oprezno, sitnim koracima, sa strane. Nikada pas ne može biti siguran što može da mu se dogodi, rekosmo li to, već?

     Primakao sam mu se na nekoliko metara, i tek tada me je primijetio: odmjerio je pažljivo moju pojavu, svaki djelić tijela, svaki ožiljak, malčice je iskosio glavu dok je proučavao moju sakatu nogu, ali – i to me je iznenadilo! – ničim nije pokazao gađenje ili strah. Skoro da mu je svejedno. Ta ravnodušnost za mene je bila neočekivana, jer ljudi su obično kada bi me ugledali, bar za tren mijenjali miris koji ispuštaju. Osjetio bih to njuhom istog trena: njihov znoj bi odjednom zamirisao na gorčinu i odvratnost, disanje bi im postalo ubrzanije, a kretanje izlomljeno i neodlučno. Ljudi bi se uplašili i od straha počeli da vrište na mene, a ja bih se u tom slučaju samo pomjerio u stranu, zastao, dopuštajući im da se udalje.

     Ovaj čovjek, ne. Nije promijenio miris, ni disanje, pokreti su mu i dalje ostali isti, kao da lebdi Trgom, netaknut svijetom u kojemu je. A bio sam siguran da me je primijetio, znam da me je detaljno ispitao svojim pogledom, ali to odsustvo bilo kakve reakcije – zbunilo me je. Nijesam bio navikao na takav odnos. A ono što nas zbunjuje i što remeti našu naviku, ukoliko, naravno, ne izaziva strah i ne upozorava na opasnost – to nas privlači. Pratio sam ga po Trgu, na udaljenosti od nekoliko metara, očekujući da u njegovim pokretima prepoznam nešto ljudsko i uobičajeno, ali nijesam. Hodao sam za njim, i vrijeme je prestalo da postoji – obojica smo bili izvedeni iz trajanja, a naše meso je bar za tren prestalo da se haba i troši... Bio je to čudan osjećaj, nešto uzbudljivo i tajanstveno što nikada ranije nijesam doživio. Pratio sam ga i u jednom trenutku bio zahvaćen oblakom blagosti, u kojemu je, bar tako mi se učinilo, lebdio taj čovjek.

     Na ovom mjestu dužan sam napomenuti: taj fenomen se više nije ponovio, iako smo docnije postali nerazdvojni prijatelji, osjećanje blagosti i potpunog ispunjenja koje sam doživio tog dana ostalo je zauvijek privilegija prvog susreta. Zbog toga, u trenucima dokolice često pomislim, kako je našim susretom, potonjim druženjem i razgovorima – upravljala sudbina svojim nevidljivim prstima.

     "Mora da si još uvijek gladan, prijatelju", obratio mi se. "I pored svega što si pojeo, još uvijek ti krče crijeva, zar ne? Ili, možda, tražiš srce onog nesretnika da njime zasladiš ovaj dan?"

     "Ne", odgovorio sam. "Srce nije na mom jelovniku."
     "Ups. Humanista, dakle." Nasmijao se. "Na ovom svijetu humanost je svoje posljednje utočište očigledno pronašla u psećem taboru. To je uistinu vrijedno poštovanja."

     Na njegovu primjedbu ja sam odmahnuo glavom: "Srce je žilav komad mesa. Neukusan je i teško se vari. Prosto nije za mene."

     "Onda si ti, prijatelju, pragmatičan pas. Drago mi je što sam te upoznao." Načinio je kretnju tijelom kao da će me napustiti, a onda se povratio i rekao: "Ako nemaš pametnija posla, a još uvijek ti je do jela – dozvoli mi da te pozovem na večeru. Biće mi drago ukoliko prihvatiš."

To su bile naše prve riječi. Vjerujem da su bile. Jer u godinama koje su uslijedile razmijenili smo ih bezbroj. Negdje u njima, još uvijek, osjećam pohranjenu ljubav i razumijevanje. Ili to, poslije svega, naknadno prepoznajem, ko zna? Uostalom, sada je nevažno. Jer, što su riječi naspram života koji se rasipa i preliva preko njih, života koji riječima ne može biti uobličen, niti zahvaćen bez ostatka. Što su riječi, zaista?! Pogotovu ove moje, prekrivene ožiljcima i prljave od vremena.

Fox Mulder
Washington D. C.
Zgrada J. Edgar Hoover
FBI

     
     Zamjenik direktora FBI, Walter Skinner, nervozno je koračao duž prozora svoje kancelarije na četvrtom spratu, očekujući svakog časa da mu sekretarica najavi dolazak specijalnog agenta Foxa Muldera. Iako je klima-uređaj radio bez prestanka, on je imao osjećaj da će se ugušiti, da je vazduh u kancelariji ustajao i težak. Ali, taj osjećaj izazivali su prozori koji se nikada nijesu otvarali, uostalom nijesu ni mogli, jer su te ploče od debelog i neprobojnog stakla bile uzidane u čeličnu konstrukciju same zgrade. Prokleti velegrad i njegova nehumana arhitektura, mislio je Skinner dok je lakom kretnjom prstiju razvezivao kravatu i otkopčavao dva dugmeta na košulji. Nikada se neću naviknuti na njegov ritam i način života. Ja sam ipak seljačko dijete iz Montane. I neka je Bogu hvala za to. Jer samo u Montani vazduh miriše a voda ima ukus, stoka mirno pase po pašnjacima, a ljudi žive bez opterećenja. Jednostavni ljudi koji brinu svoje male brige: kako preživjeti, da li će usjevi podbaciti, hoće li biti kiše u dovoljnim količinama ili će morati da navodnjavaju njive... E, da sam bio pametan, manje lakom na moć i napredovanje u službi, sada bih sasvim drugačije živio. Ne tvrdim bolje, ni sa više novca, ali spokojnije i sa manje glavobolje, to sigurno! Skinner se prisjećao svog kič-djetinjstva u Montani, tek povremeno, kada bi ga sustigle obaveze u Birou, i posebno kada bi te obaveze bile neprijatne, a kako direktor nije namjeravao prljati svoje ruke, nije mu preostajalo ništa drugo, osim da on, Skinner, obavi taj posao, jer uostalom šta je drugo funkcija zamjenika direktora ako nije da vadi kestenje iz vatre umjesto svog pretpostavljenog. Na sastanku kojemu su prisustvovali svi zamjenici i direktor Biroa, a na kojemu je donijeta odluka da se ugasi i rasformira "Dosije X", u trenutku kada je direktor postavio pitanje ko će od prisutnih prihvatiti taj zadatak, Skinner je diplomatski sačekao desetak sekundi, prepuštajući drugima da se jave, a kako to niko nije učinio, na kraju se javio on. Završiću to, direktore. Izgovorio je tih nekoliko riječi samouvjerenim glasom čovjeka koji završava sve rabote, bez obzira koliko one bile teške ili neprijatne, glasom čovjeka na kojega se može računati. Osmjehnuo se u sebi, ispunjen zadovoljstvom, kada je primijetio izraz olakšanja na direktorovom licu.

     Tako se napreduje u Birou, Skinner, pomislio je. Tako se održava na položaju. Prihvataj poslove koje svi odbacuju i tvoja budućnost u službi biće sigurna. Postaćeš čovjek bez koga se ne može uraditi niti jedan ozbiljniji posao, ali zaboravi na mjesto br. 1. Ono nije za tebe, ono je uvijek rezervisano za nekog seronju iz politike. Čistih ruku i sa pola mozga. Koji ni tu polovinu često ne umije iskoristiti kako valja.

     Tako se tješio zamjenik direktora FBI, Walter Skinner. Nije mu smetalo što ga u Birou, iza leđa i krijući, jer nemaju petlje da mu to kažu u lice, nazivaju "Recycle Bin – Skinner". Bio je čak i ponosan na taj nadimak, doživljavao ga je kao neku vrstu ratnog imena koje ugoni strah u kosti njegovim neprijateljima. A on je uvijek bio u ratu, od kad zna za sebe, a za sebe je saznao onog dana kada su ga primili u Biro. Uživao je da plete planove u planovima, da igra opasne igre nadmudrivanja sa svojim protivnicima unutar službe, jer je znao da oni čekaju samo jedan njegov promašaj, pad u nemilost kod direktora, pa da se okome poput nezasitih hijena na njegovu lešinu, zbog toga nikada nije propuštao priliku da jasno pokaže svoju snagu, umijeće i riješenost da to umijeće primijeni. Iako, ponekad mu je svega dosta, ponekad se pogleda u ogledalo i ne dopadne mu se ono što vidi – ali Biro je njegov život, a život se ne mijenja, zar ne?!

     Koliko god se posljednjih nekoliko dana pripremao za susret sa Mulderom, a činio je to pažljivo odmjeravajući svaku riječ koju će izgovoriti, sve pripreme sada mu izgledaju nedovoljne. Od Muldera može očekivati svašta: bio je to izuzetan agent, ali bez imalo smisla za politiku i kompromise. Već jedanaest godina je u Birou, ali još uvijek nije naučio da ćuti i klima glavom – takvi su nepredvidljivi, samim tim i opasni. Jer ko se po svaku cijenu bori za ono u što vjeruje, idiot je ili fanatik, mislio je Skinner, koji je znao da borba ima smisla samo ukoliko postoji bar nekakva šansa da čovjek u toj borbi pobijedi, u protivnom ne preostaje mu ništa drugo osim da ćuti i klima glavom. Ko to ne nauči, nije naučio ništa. A Fox Mulder to nije uspio da nauči. I zbog toga on prosto nije imao budućnost u Birou: zamjerao se uticajnim ljudima, kolege ga nijesu voljele (istine radi: zbog toga što je bio bolji detektiv od njih, i sa više riješenih slučajeva), osim Dane Scully naravno, ali i ona se već uveliko distancira od svog partnera, bistrica mala, zna ona dobro odakle vjetar duva i šta je potrebno da učini ne bi li sačuvala svoje dupence. Mulder je prezirao političare, što je u redu: političari jesu prkna, ali su prkna koja odlučuju i to se ne smije smetnuti s uma... Ne, taj agent zaista nije imao budućnosti. A njemu, Skinneru, budućnost se smiješila: za nekoliko godinica odlazi u penziju, čeka ga mjesto u upravnom odboru neke kompanije, golf svake nedjelje sa prijateljima u lokalnom klubu, krstarenja jahtom po Mediteranu... Ne, sigurno neće dopustiti da mu to poremeti kakva nepromišljenost. Najzad, "Dosije X" postoji već sedam godina, i pošteno govoreći: od slučaja koji su otvoreni (a malo njih je, u policijskom smislu, zaista i riješeno!) on, Skinner, imao je samo glavobolje i probleme, nikakvu korist. Stoga, već je krajnje vrijeme da se to slijepo crijevo Biroa napokon odstrani.

     Ali, polako. Bez ishitrenih poteza koji mu se mogu obiti o glavu. I ranije je donošena odluka da se "Dosije X" rasformira, a agenti Mulder i Scully rasporede na nove dužnosti u različitim odjeljenjima Biroa, međutim, volšebnom brzinom ta odluka je bila povučena. Skoro istog dana. Srećom, Skinner nije žurio: sve blesave naredbe svog pretpostavljenog izvršavao je sa izvjesnim zakašnjenjem, iz prostog razloga što nije namjeravao da sebe izlaže neprijatnostima ukoliko se pretpostavljeni brzo uvjeri u svoju grešku, jer ako se greška ne može ispraviti odmah, svu krivicu snosi zamjenik, dakle on, Skinner. Ali Skinner je bio veteran administrativnih ratova, i nije se lako hvatao u zamke. Tako je i ovog puta bilo: prihvatio je zadatak da likvidira "Dosije X", a agenta Muldera udalji iz Biroa, ali je sačekao nekoliko dana, da se uvjeri da je ovoga puta odluka konačna i nepodložna izmjenama. Sjećao se: Mulder je negdje u tami Washingtona imao uticajne prijatelje, koji su ga već nekoliko puta ranije izvlačili iz provalije, zbog čega je ipak najpametnije sačekati, jer ko zna, možda će ga ponovo spasiti. (A za Skinnera ne postoji ništa gore nego kada je prinuđen da mijenja netom donijetu odluku. To narušava ugled onoga koji odlučuje, a kod potčinjenih stvara utisak da njihov šef i nije toliko moćan koliko tvrdi da jeste.) Međutim, ovoga puta su i Mulderovi prijatelji od njega digli ruke, jer niko nije opozivao donijetu odluku, naprotiv, direktor je uporno zahtijevao izvještaj o obavljenom poslu. I Skinner je riješio da stvar izvede do kraja: milom ili silom, njemu je bilo svejedno.

     "Gospodine!", prenuo ga je glas sekretarice. "Specijalni agent Mulder čeka da ga primite."

     "Neka uđe", reče Skinner i u nekoliko hitrih poteza prstima ponovo veza kravatu. Dok je hodao prema vratima od kancelarije, mislio je o odmjerenom i ljubaznom glasu svoje sekretarice Megan, koja vjerovatno ne bi promijenila visinu tona ni da se u predvorju nalazi gomila terorista riješenih da dignu zgradu u zrak. Volio je taj glas, moguće zbog sigurnosti koji uliva – bio je to olikotvoreni glas Biroa, dakle: glas Boga.

     Vrata su se otvorila bez i najmanjeg šuma, a čovjek koji je stupao u kancelariju činio je to oprezno, ali bez oklijevanja. Obratio se Skinneru sa "gospodine" i blago se naklonio dok su se rukovali. Njegove inteligentne oči brzo su preletjele preko svake stvari koja se nalazila u kancelariji, da bi se potom zadržale na Skinneru pažljivo ga odmjeravajući, nenametljivo i bez drskosti. Mulder je nosio tamno-plavo odijelo, bio svježe obrijan i podšišan po pravilima koja Biro propisuje svojim agentima, na lijevom reveru sakoa bila mu je zakačena identifikaciona kartica sa odštampanim imenom, zvanjem, fotografijom i ličnim brojem, a u kožnoj futroli za pojasom nosio je svoju tridesetosmicu. Izgledao je kao čovjek spreman da se uhvati u koštac sa svakim problemom koliko god da je težak i nerješiv. A to nije promaklo Skinneru. Kao ni revolver koji je Mulder nosio za pojasom, iako je to bilo suprotno lijepim običajima koji vladaju u zgradi FBI. No, kako lijepi običaji nijesu isto što i stroga pravila, Skinner je odlučio da ništa ne kaže. Uostalom, danas postoje mnogo bitnije riječi koje čekaju da budu izgovorene, i na njih se treba usredsrediti.

     Mulder je sjeo u ponuđenu fotelju i netremice posmatrao svog pretpostavljenog: nije mu se dopalo što ga je zamjenik direktora dočekao na vratima, niti je bio srećan zbog Skinnerove ruke na svom ramenu. Ta iznenadna prisnost nije najavljivala ništa dobro, i Muldera je počela da preplavljuje neka čudna jeza. Promeškoljio se u fotelji, jer odjednom je postala neudobna, a kada se namjestio kako mu odgovara, pogledao je Skinnera ponovo: zamjenik direktora FBI grickao je svoju donju usnu, kao da se plaši riječi koje bi mogao izgovoriti prije vremena, a te riječi su neprijatne, ili bi mogle proizvesti kakvu neprijatnost. Skinner je, izvjesno, bio zabrinut. A ta zabrinutost koja se osjećala u zraku – pritiskala ih je i mučila obojicu. Samo neka već jednom progovori, mislio je Mulder. Neka progovori, pa da završimo s tim! Ali, Skinner nije progovarao, nije znao odakle da počne.

     Gospode, slatki Isuse, uzdisao je Skinner. Kako da ovo izvedem? Kako?! Međutim, odgovora nije bilo. Slatki Isus je očito njemu prepustio rješenje problema, odlučan da se ničim ne umiješa.

     Srećom, sekretarica Megan je spasila stvar: "Gospodine, specijalni agent Dogerthy je na liniji. Šta da mu kažem?" Blagoslovena Megan. "Recite mu, Megan, da ćemo razgovarati kasnije. Čim završim razgovor sa agentom Mulderom." Uzvratio je Skinner, tonom zauzetog čovjeka koji prosto nema vremena za gubljenje, jer obaveze neprestano pristižu jedna drugu, a on nije od onih ljudi koji nešto ostavljaju za sjutra. Stoga je iskoristio tišinu koja je upravo nastala, i progovorio:

     "Agente Mulder, saopštiću vam nekoliko informacija koje mi ne pričinjavaju nikakvo zadovoljstvo, naprotiv, veoma mi je neprijatno zbog svega što se dogodilo. Neću okolišati, niti lagati, ali takođe ne očekujte od mene da vam saopštim ono što ne smijem." Skinner je zastao poslije izgovorenih riječi, počeo da prevrće papire koji su bili razbacani po stolu, kao da traži neki važan dokument, a u stvari nije tražio ništa već je prosto kupovao vrijeme potrebno da smisli najbolju strategiju daljeg razgovora, a uz to da pokuša Muldera pripremiti na ono što slijedi.

     Iako je Mulder već bio pripremljen. Posmatrajući svog šefa kako se ponaša, shvatio je da će razgovor uistinu biti neprijatan i težak. Da su okolnosti drugačije moguće je da bi se odlučio da im pomogne, ali u ovom slučaju neće: otkaz je sasvim izvjestan, stoga neka se malo pomuče, on im sigurno ne namjerava pomagati u tome. Ponovo će biti riječi o posljednjoj istrazi i o njegovom ponašanju, ponovo će morati da odgovara na bezbroj šašavih pitanja, koja nikakve veze nemaju sa slučajem na kojemu je radio, i koji je zabrljao, ponovo će biti citiran tajni izvještaj Dane Scully (jer Scullyjeva je bila dužna da pored zvaničnog izvještaja o slučaju na kojemu su radili zajedno, sačini još jedan, nešto kraći, posvećen samo njegovom, Mulderovom, ponašanju tokom istrage, preciznije svim greškama koje je napravio). Mulderu je odavno bilo jasno da je agent pod nadzorom, da svaki njegov korak motre a postupak analiziraju, da već izvjesno vrijeme nije čovjek od povjerenja u Birou, preciznije: čovjek od nepodijeljenog povjerenja koje je ranije uživao. Ali, nije se obazirao na to, radio je svoj posao kao i uvijek, profesionalno i nepotkupljivo, stavljajući interese slučaja iznad svega. No, pored svih trikova kojima je pribjegavao ne bi li zaboravio da je pod prismotrom, ipak je osjećao tu odvratnu atmosferu denuncijacije koja ga obavija, tu ljepljivu sluz koja se cijedi niz njegovo lice, a da on ne može da učini ništa, da je bespomoćan i napušten od svih. U početku, tek pošto je otkrio da Scullyjeva piše tajne izvještaje pretpostavljenima, bio je ljut na nju – uvrijedila ga je, izdala – no, docnije bilo mu je čak i drago zbog toga što je upravo ona prihvatila da ga nadgleda: imao je povjerenje u njenu moć analize i inteligenciju, a bio je potpuno ubijeđen da ona neće podmetati neistine o onome što se bude dogodilo, kao što neće prećutati ništa da bi ga zaštitila. Sjećao se kako je reagovala kada joj je saopštio da zna za njene tajne aktivnosti, da mu to ne smeta, ali nije siguran može li se s dovoljno pažnje posvetiti i njemu i rješavanju slučaja na kojemu rade. Scullyjeva mu je odgovorila: "Žao mi je ako sam te razočarala, ali mi ni na kraj pameti nije da zbog tebe ili bilo koga žrtvujem svoju karijeru u Birou. Zahtijevali su te izvještaje od mene, i redovno ih dobijaju. U njima se nalazi upravo ono što su tražili: moja ocjena tvog ponašanja tokom istrage, analiza slučaja u svijetlu poteza koje si povlačio iznenada i bez konsultacija sa pretpostavljenima, čak ni sa partnerom koji radi zajedno sa tobom na slučaju (toga je bilo, sjećaš se, više nego jednom), a posebno su zahtijevali da obratim pažnju na sve kontakte koje ostvaruješ sa ljudima izvan Biroa. Ali, u tome im nijesam bila od pomoći: ako si ikakve kontakte imao, krio si ih od mene veoma uspješno. Izvještaji su pisani krajnje objektivno, u njima se dakle nalazi samo ono čemu sam prisustvovala, bez ikakvog domišljanja i izvođenja zaključaka koji nemaju svog utemeljenja u provjerljivim činjenicama. Nadam se da mi vjeruješ. Uostalom, naš posao je suviše ozbiljan, a slučajevi na kojima radimo suviše osjetljivi da bi smjeli biti prepušteni čovjeku o kome niko ne vodi računa. A na tvoje pitanje da li mogu posvetiti svoju pažnju i tebi i slučaju, odgovor je potvrdan: mogu, bez problema. U to si imao prilike i da se uvjeriš, zar ne?"

     Na Mulderovo pitanje ko je od nje zahtijevao izvještaje, i koliko dugo ih već dostavlja, Scullyjeva se nasmiješila i uputila mu pogled rezervisan za maloumnike koji joj dosađuju. Od tada se njihov odnos izmijenio, postao je hladniji, ništa dramatično nije se dogodilo, nikakva svađa ili rasprava, samo su se udaljili jedno od drugog, a povjerene zadatke obavljali su bez negdašnje prisnosti u komunikaciji i kreativne razmjene ideja – što je u njihovom poslu ravno propasti. Iako je Mulder zavaravao sebe da zbog njihovog odnosa posao ne trpi, i sam je bio svjestan da to nije istina: izbjegavao je da pred njom iznosi čudnovate i ničim potkrijepljene pretpostavke do kojih bi došao intuicijom, a ona je opet izbjegavala da komentariše bitne momente istrage, osjećajući optužujući Mulderov pogled koji je govorio "i to ćeš napisati, naravno". Jednostavno, postalo im je neprijatno da budu u istoj prostoriji, a kamoli da rade zajedno. Mulder je sebi obećao da nikada neće progovoriti ni riječi sa Scullyjevom o njenim tajnim aktivnostima, ali često je primjećivao kako mu preko usana, nenamjerno, prelaze ironični komentari i opaske koje na višem asocijativnom nivou mogu lako biti shvaćene kao izraz njegovog nezadovoljstva onim što Scullyjeva radi. Poslije takvih riječi osjećao bi se ništavno i bijedno, kao čovjek koji nema dovoljno snage i hrabrosti da prekrati poniženje, već ga trpi u nadi da će neko drugi to umjesto njega da učini. Bilo mu je svega preko glave, ali navika mu nije dozvoljavala da išta promijeni. Zbog toga je Mulder očekivao da tu mučnu situaciju napokon razriješi zamjenik direktora FBI, Walter Skinner, njegov direktni pretpostavljeni. Posljednji slučaj bio je potpuni fijasko, a agent koji poput Muldera sebi dozvoli toliko nepažnje i nepromišljenosti u istrazi, zaslužuje samo otkaz, ništa drugo.

     "Agente Mulder, odlučeno je na najvišem mjestu: 'Dosije X' treba zatvoriti, a vas i agenta Scully rasporedićemo na nove dužnosti", izgovorio je Skinner brzo, kao da se plaši da što ne ostane neizgovoreno. Motrio je na Mulderovu reakciju spreman da joj prilagodi svoje riječi, no kako je očekivana reakcija izostala, on je ohrabren nastavio, vodeći računa da mu se u glasu ne nasluti zabrinutost. "To nije moja odluka, ali ja sam određen da je sprovedem. Žao mi je, Mulder. Agent Dane Scully će najvjerovatnije biti raspoređena na mjesto savjetnika u nekom od odjeljenja Biroa, moguće analitička služba, ne znamo još. A vi, agente Mulder, prije nego što stupite na novu dužnost obavezni ste da se podvrgnete detaljnom ljekarskom pregledu, a ukoliko bude potrebno i liječenju. O trošku Biroa, naravno. Dakle, bez opterećenja vašeg penzionog fonda. Mislimo da je to najbolje rješenje, agente Mulder, prvenstveno za vas. Već sedam godina radite pod pritiskom, utopljeni u tamu i užas ove nesretne rase... Mnogi dobri agenti ne bi izdržali ni pola od onoga što ste vi izdržali, slomili bi se mnogo ranije..."

     "Znači li to, gospodine, da sam ja sada slomljen?", upitao je Mulder hladnim glasom, na osnovu kojega se ništa nije moglo zaključiti o namjerama onog koji govori. Skinner je sklopio oči i uzdahnuo, nekoliko trenutaka je zauvijek izgubljeno u ćutanju, dok nije odlučio da prekine tišinu: "Nadao sam se, agente Mulder, da do ovoga neće doći, očekivao sam da ćete prihvatiti ovo što vam predlažemo. Ali, očigledno, ništa od toga. U redu. Možemo i drugačije. Agente Mulder, vi ste u svom posljednjem izvještaju napisali nekoliko tvrdnji, koje su, najblaže rečeno, nedokazane, proizvoljne, a po svojim posljedicama mogu biti i veoma opasne. Vi znate da je izvještaj agenta službeni dokumenat Biroa, da se taj spis čuva neograničeno vrijeme u arhivi, jer nikada ne znamo kada nam neki od podataka iznijetih u njemu može zatrebati za rješavanje nekog novog slučaja. Upravo zbog toga, Mulder, obaveze agenta koji piše izvještaj su ogromne: on mora biti odgovoran prema onome što u izvještaj unosi, jer se u njemu smije unijeti samo valjano potkrijepljen dokaz, i ništa drugo, nikakvi posredni dokazi koji se izvode uz pomoć dedukcije i mašte, nikakva nagađanja i proročanstva. Samo dokazi, Mulder. A vi to nijeste poštovali."

     "Gospodine, naveo sam u izvještaju samo ono što sam vidio svojim očima. Ništa više. Uostalom, i agent Scully je prisustvovala tom događaju. Može posvjedočiti kako je bilo."

     "Posvjedočila je, Mulder. Posvjedočila je", reče Skinner i umornom kretnjom otvori fasciklu sa stola i iz njene utrobe izvadi nekoliko spojenih listova papira. Kada je pronašao željeni citat, poče da čita: "Svečana sala kompanije I. Gen. Pharmaceuticals bila je prazna. Nije bilo znakova koji bi ukazivali da se u njoj događalo nešto neobično. Stolice i konferencijski stolovi bili su na svojim mjestima, a vrata i prozori uredno zatvoreni. Agenta Muldera sam zatekla kako stoji na sredini sale, oslonjen tijelom na jednu od stolica. Lice mu je bilo blijedo i obliveno znojem, a tijelo zahvaćeno grčevima. Nije se odazivao na moje pozive, a kada sam ga dodirnula reagovao je tako što se otrgnuo tijelom i pao na pod. Izgovarao je neke nerazumljive riječi, pokušavao da ustane, ali čim bi se osovio na noge, ponovo je padao natrag na pod. Uspjela sam nekako da mu oduzmem oružje, jer sam nastalu situaciju smatrala opasnom po naše živote. Poslije toga sam pozvala pomoć."

     Mulder je samo još dublje tonuo u naslon fotelje, dok je slušao izjavu Scullyjeve o događaju u I. Gen. Pharmaceuticals. Više nije znao što da misli, možda je zaista doživio slom, možda je sala bila prazna, a on je halucinirao i vidio ono čega nema, što ne postoji... Znao je za takve slučajeve, događali su se u Birou i ranije: agent bi jednostavno "odlijepio", postao neupotrebljiv i svoju karijeru okončao u psihijatrijskoj bolnici... Možda je Skinner u pravu, a izvještaj Scullyjeve potpuno objektivan. Za trenutak pomislio je da odstupi i da se preda, ali, prokleta uvjerljivost prizora kojemu je bio svjedok ponovo se vratila u njegovu svijest... Ne. Odlučio je da ne odstupi. Ne može.

     "Gospodine, ja sam vidio..." reče Mulder, ali nije uspio da završi ono što je zaustio da kaže, bio je grubo prekinut Skinnerovim odgovorom.

     "Vidio, Mulder?! Vidio?! Ti si vidio kako se Sekretar za nacionalnu bezbjednost Sjedinjenih Država pretvara u neko biće slično gušteru, i to na koktelu pred više od dvjesta uglednih zvanica. To si vidio?! " Skinner više nije mogao da se suzdržava, izgubio je kontrolu nad svojim glasom i govorio je bez prestanka. "Čovjek svašta vidi, Mulder, ali nijesu svi koji vide i dovoljno blesavi da to unesu u zvanični izvještaj Birou. Nema više rasprave: 'Dosije X' ne postoji, a ti ideš na liječenje. I kraj. Potrebna ti je pomoć, i mi smo voljni da ti je pružimo. Ne zbog lijepih očiju, već zbog onoga što si ranije učinio za Biro. Ali, ako odbiješ našu ponudu, mi nećemo insistirati na njoj. Međutim, tvoje odbijanje povlači određene posljedice. I to je, nadam se, jasno."

     U Skinnerovom glasu osjećala se prijetnja. Pominjanje posljedica, u ovakvim razgovorima, uvijek je drugo ime za prijetnju. Mulder je udahnuo duboko, sklopio oči, i desetak sekundi ostao nepomičan. Kada je progovorio u njegovom glasu nije bilo ljutnje, samo olakšanje čovjeka koji je odlučio.

     "Njima ne smetam ja, zar ne, već samo postojanje 'Dosijea X'?"
     "Kojim 'njima', Mulder? Ko su to 'oni'? Pomogni mi da shvatim", reče Skinner umorno, i poslije izvjesnog vremena provedenog u ćutanju nastavi: "Da li su to ljudi koji se pretvaraju u guštere, ali samo za tvoje oči? I to ljudi koji slučajno zauzimaju najviša mjesta u politici ove zemlje. Da li si na njih mislio?"

     "U redu. Zatvorite 'Dosije X', kada ste već odlučili. Što se mene tiče neću dozvoliti da me ubjeđujete kako sam vidio ono što nijesam, i suprotno. Poznate su mi metode ubjeđivanja. A rad na nekom drugom mjestu u Birou, bez 'Dosijea X' – prosto me ne privlači. Stoga, ovo možete smatrati otkazom. Sporazumnim, nadam se." Mulder zastade za trenutak, kao čovjek koji se iznenada sjetio nečega, nasmija se i reče: "Najzad, ovo je rješenje kojim će svi biti zadovoljni, zar ne?"

     Hoće, pomislio je Skinner, to je jedino prihvatljivo rješenje i njime će svi biti zadovoljni, u pravu si Mulder. No, da bi ispoštovao formu, hladno odgovori: "Možda si suviše brzo odlučio da daš otkaz. Predlažem ti nedjelju dana odmora, da još jednom razmisliš o svemu."

     "Hvala", reče Mulder. "Nema potrebe, odgovor bi sigurno bio isti."
     "Žao mi je, Mulder. Moglo je i drugačije."
     "Nema potrebe da žalimo, gospodine. Pretpostavljam da su svi papiri već spremni i da samo treba da ih potpišem. A oružje i legitimaciju mogu predati vama, nadam se."

     Skinner je potvrdno klimnuo glavom, zadovoljan što se sve okončalo u najboljem redu. Preuzeo je od specijalnog agenta Foxa Muldera njegovu legitimaciju i revolver, spustio ih u fioku svog radnog stola i zaključao, a sekretarica je donijela potrebna dokumenta.

     "Uslovi sporazumnog otkaza su veoma povoljni po vas, Mulder", reče Skinner i nastavi: "Samo ukoliko ih budete poštovali."

     "Ne sumnjam. Ako je Biro u nečemu nenadmašan, onda je to u vještini da zaštiti svoje interese", odgovori Mulder kroza smijeh. Potpisao je dokumenta, pozdravio Skinnera, a Megan je uputio svoj najbolji osmijeh. Napustio je zgradu J. Edgar Hoover bez jasne predstave što da učini. Šteta što ne pijem, pomislio je posmatrajući blještave izloge barova na trgu.

     A Skinner je odmah po Mulderovom odlasku pozvao agente Dogerthyja i Krayceka, najbolji tim za prismotru koji postoji u FBI, i naredio im da prate bivšeg specijalnog agenta. Biro se najviše plašio odmetnika, pogotovo onih koji odlaze mirno i bez problema, poput Muldera.

Šest mjeseci kasnije

     "Danas je prvi dan ostatka tvog života, sinko. Iskoristi ga." Ponavljao je Mulder omiljenu mudrost svog oca, činio je to svakog jutra već šest mjeseci pokušavajući njome da organizuje svoj rasuti život, zaboravi na prošlost i počne iz početka. Nije očekivao da će mu odlazak iz Biroa donijeti toliko problema. Ali, jeste: ogromna količina slobodnog vremena, koja se iznenada otvorila pred njim kao ponor, progutala ga je bez ostatka. Nekoliko puta je pokušavao da pronađe posao: obraćao se pismom kompanijama za pružanje usluga iz domena bezbjednosti, navodio relevantne podatke iz svoje biografije koji potvrđuju njegovu stručnost u toj oblasti, jednom je čak bio pozvan na razgovor, ali sve se završilo na lijepim riječima – jer, ko zna kakvu su informaciju od Biroa dobijali njegovi potencijalni poslodavci dočim bi tako brzo odustajali od namjere da ga zaposle. A to je bio slučaj: standardna procedura u kompanijama zahtijevala je mišljenje Biroa o svakom bivšem agentu koji traži zaposlenje, i od te preporuke sve je zavisilo. Jer kompanije ne namjeravaju ugroziti svoje delikatne odnose sa Biroom zbog nekog odmetnika. Mulder je to znao. Odlično, jer i sam je nekoliko puta u različitim istragama koristio usluge kompanija pozivajući se na tajanstvene potrebe Biroa. Sjećao se: službenici su bili veoma predusretljivi, čak zadovoljni što mogu biti od pomoći agentu FBI. To zadovoljstvo i predusretljivost sada su okrenuti protiv njega, i on tu nije mogao ništa.

     Osim da očajava, i tako sam dovrši posao tipova iz Biroa koji su mu smjestili. Ne, mislio je, to zadovoljstvo im sigurno neće priuštiti. Ako zaista žele da ga unište – moraće to da urade sami. Ali, naslućivao je, oni to ne žele. Malo ga pritiskaju, presijecaju njegove veze sa svijetom, podsjećaju ga na svoje prisustvo, guraju ka provaliji... I očekuju da će sam, prije ili kasnije, skočiti u nju.

     Svakog jutra Mulder bi skuvao sebi kafu bez kofeina, nalio mlijeka u šolju, sjeo i na glas izgovorio mudrost svojega oca. Vjerovao je da njome rastjeruje zle duhove dana i priziva pomoć koja mu je potrebna da ostvari nešto od onoga što je zamislio. Obrijao bi se i obukao svoje najbolje odijelo, jer znao je da mentalno rastrojstvo počinje time što čovjek prvo prestane da vodi računa o svom izgledu, a potom nastupa nesposobnost koncentracije misli na jedan predmet, rasijanost i užasna buka u glavi. To je htio izbjeći. I zbog toga je svakog jutra odlazio u biblioteku, nekoliko blokova dalje od svog stana: čitao je knjige iz različitih oblasti, pravio zabilješke u notes, prelistavao stare brojeve novina bez nekog posebnog cilja, već iz čistog zadovoljstva što, napokon, može da radi nešto bez ikakve obaveze. Ručao bi kasnije u restoranu preko puta biblioteke. Vesela konobarica primijetila je šarmantnog gosta i uvijek bila spremna da se našali sa njim, ali Mulder se pravio da u njenom glasu i pogledu ne naslućuje otvoreni poziv. Bio je pristojan, odgovarao je na njena zadirkivanja, ali ničim joj nije davao povoda da pomisli kako je sa njim moguće ostvariti prisniju vezu.

     Iz restorana je odlazio u park, da se nadiše vazduha, kako je sebi govorio. Sjeo bi na svoju klupu i posmatrao djecu kako se igraju pod budnim okom svojih roditelja. Ali tu nije provodio mnogo vremena, nije htio da ga neko prijavi policiji, jer u Washingtonu broj otete i ubijene djece se povećavao svake godine, zbog čega je onaj ko voli da posmatra djecu u parku uvijek sumnjiv njihovim roditeljima, jer oni u svakom čovjeku koji se nasmije djetetu vide otmičara i manijaka. U čemu, možda, i ne griješe. Uistinu, ko se danas smije djeci čistoga srca? Niko. Sjeća se: jednog popodneva dokotrljala se do njegove klupe lopta, a ubrzo za njom dotrčala je i djevojčica. Mulder joj je dodao loptu, nasmiješio se i upitao je za ime. Djevojčica je upravo bila zaustila da mu odgovori, kad se pored nje stvorila mlađa žena, uhvatila je grubo za rame i počela da viče: "Koliko puta moram da ti kažem da ne razgovaraš sa nepoznatim ljudima? Koliko puta!?" Mulderu je bilo neprijatno da posmatra to drmusanje djeteta, u jednom trenutku pomislio je da se umiješa i nešto kaže u odbranu djeteta, ali odustao je, samo bi pogoršao stvari. Žena ga nije ni pogledala, bila je zauzeta vikom na dijete koje se nekoliko puta pogledom molećivo obratilo Mulderu očekujući pomoć. Ali, on je bio nemoćan. I bilo ga je stid zbog toga. Od tog događaja nije stupao u razgovore sa djecom, samo bi ih posmatrao i nijemo se radovao njihovoj igri, a kada bi se slučajno do klupe na kojoj sjedi dokotrljala lopta ili neka drugo igračka – odlazio je izbjegavajući susret sa djetetom koje bi došlo po nju. Tako je najbolje, mislio je. Za sve.

     Poslije parka odlazio je kući: odmarao je, gledao TV-program, uživao pripremajući večeru, potom bi sjeo za svoj radni sto i sređivao bilješke donijete iz biblioteke. Negdje oko ponoći liježe u krevet, pretura po mislima utrošeni dan i kuje planove za sljedeći. Tako već šest mjeseci. Bez i najmanje promjene u kalendaru dnevnih obaveza. Precizan raspored i radost kada ga ostvari – činili su njegov život manje besmislenim nego što je u stvari bio. Javljao se redovno na oglase advokatskih kancelarija kojima treba čovjek sa iskustvom u detektivskim rabotama, ali nije očekivao da će dobiti taj posao. Grickao je svoju ušteđevinu, a u najgorem uvijek može prodati kuću koju je naslijedio od oca. Nešto će već iskrsnuti, potrebno je samo da preživi godinu dana. Biro će u jednom trenutku procijeniti da Mulder nije nikakva opasnost, i dići će ruke od njega. Tada će uspjeti da pronađe posao. I sve će biti u najboljem redu. A do tada, ne preostaje mu ništa drugo nego da preživi.

     Pretpostavljao je da ga nadziru, i to od samog izlaska iz zgrade Biroa. Nije ih vidio, bili su to profesionalci, ali je osjećao njihovo prisustvo: u biblioteci, restoranu, parku... Osjećao je njihov dah za vratom. Bio je to dah Biroa, do tada njemu nepoznat, masan i težak. Očekivao je da će mu jednom pretresti stan i zaviriti u bilješke, zbog toga je kroz svoje papire postavljao vlasi kose, čestice praha raspoređene u obliku nekog slova koje bi se rasulo na dodir ruke koja ne očekuje zamku. Ali, stan za divno čudo nijesu dirali.

     Agente koji su bili zaduženi da ga nadgledaju uočio je tačno četiri mjeseca pošto je dao otkaz: on je tog dana izašao ranije nego obično iz biblioteke, a jedan agent je ulazio u kola noseći u ruci novine i pakovanje krofni, sledili su se jer ga nijesu očekivali, a Mulder je polako prešao ulicu, desetak metara od njih, i uputio se ka restoranu. Pretvarao se da ih ne primjećuje. Dobro je, pomislio je, popušta im pažnja. Postajem beznačajan i nezanimljiv predmet nadzora. Pisanje izvještaja Birou za njih postaje pravo mučenje, jer svakog dana pišu iste rečenice. A dosada narušava koncentraciju, to je bar poznato. Nasmijao se tiho. Tog dana sebi je za ručkom dopustio čašu crnog vina, imao je razloga za slavlje. Poslije tog događaja, vidio je još nekoliko puta agente koji su ga pratili. U jednom trenutku čiste paranoje pomislio je da neki stručnjak iz Biroa namjerno tako postavlja stvari: jedan tim agenata obznanjuje svoje prisustvo, da bi njemu, Mulderu popustila pažnja, i da bi drugom timu koji ga nadzire, a koji je neprimjetan, otkrio svoje pravo ponašanje. Ali tu paranoičnu misao brzo je odagnao od sebe. Iako, za svaki slučaj, nije mijenjao svoje ponašanje. Đavolu ne treba davati povoda za majstorije.

     Bio je ubijeđen da ga ništa ne može izbaciti iz kolotečine u koju se sakrio, i na neodređeni način počeo je da uživa u tome. Dok jednog dana sve nije zamalo otišlo k vragu. Sjedio je u biblioteci i čitao knjigu koja mu je netom donijeta iz fonda, okretao je stranice i na jedanaestoj pronašao poruku:

Poštovani gospodine,

     Žao mi je što nijesam bio u mogućnosti da sa Vama ranije stupim u kontakt, ali izvjesne okolnosti objektivne prirode to mi nijesu dopuštale. No, nadam se da nije kasno da Vas zamolim za oproštaj, a riječi izvinjenja htio bih Vam uputiti lično. Bio bih veoma obradovan ukoliko prihvatite ovaj poziv na razgovor. Moja adresa nije promijenjena, a vrijeme neka bude večeras u devet.

     Mulder je pažljivo pročitao poruku: "objektivne okolnosti" su naravno agenti FBI koji ga prate, ili je možda bolje reći koji su ga pratili, jer A. Friend sigurno ne bi zakazao sastanak ukoliko postoji ma i najmanja sumnja da je još uvijek pod prismotrom, "riječi izvinjenja" nijesu vjerovatno ništa drugo do nove informacije koje mu namjerava saopštiti o nečemu veoma značajnom, a adresa koja nije promijenjena u stvari je napušteno skladište na periferiji grada u kojemu su se i ranije srijetali. Prihvatiće poziv, naravno. Već je bio ozbiljno zabrinut da su ga zaboravili: "Prijatelji", ljudi iz tame Washingtona koje nikada nije upoznao, a koji su mu već nekoliko puta do sada pomagali – najčešće informacijom, i to u trenutku kada mu je bila najpotrebnija, kada bi zastao sa istragom u nekom slučaju ili sukobio se sa ljudima čiji je položaj daleko iznad njegovog uticaja.

     Pretpostavljao je da su "Prijatelji" stajali iza "Dosijea X", iako nije bio siguran u to. Na osnovu razgovora sa A. Friendom ništa nije mogao zaključiti, jer taj čovjek osim onoga najpotrebnijeg ništa više nije govorio. No, ni "Prijatelji" očito nijesu toliko moćni koliko je on mislio čim nijesu uspjeli da zaustave namjere glavešina FBI da rasformiraju "Dosije X". Ili nijesu htjeli? I to postoji kao mogućnost, mislio je Mulder dok je pažljivo spuštao poruku u džep sakoa. Tek docnije će je uništiti, nikako ovdje, već na nekom sigurnijem mjestu.

* * *

     Mulder se do skladišta dovezao kolima nekoliko minuta prije ugovorenog vremena, uvijek se pridržavao poslovice "pet minuta ranije – tačno na vrijeme". Nije volio da kasni, ali ni da čeka. Tačnost je vrlina kojom drugim ljudima sebe predstavljamo kao osobe koje cijene tuđe, koliko i sopstveno vrijeme. A u ovom svijetu vrijeme je zaista novac, iako obrnuto ne važi: novac se ne može pretvoriti u vrijeme. Tu alhemija ne pomaže. O tome je mislio dok je polako ulazio u tamnu utrobu skladišta. Svjetlosnim snopom baterijske lampe obasjava prostor ispred sebe, pažljivo stupajući naprijed. Nije žurio, jer pod skladišta bio je pretrpan raznim otpacima: građevinskim materijalom, cijevima, kutijama od tvrdog kartona, kablovima za struju, razbijenim flašama čiji parčići krckaju pod nogom... Pravo mjesto za povjerljive sastanke, mislio je. U ovaj prostor je nemoguće ući neprimijećen.

* * *

     "Ugasite svijetlo, agente Mulder", čuo je glas, ali nije mogao utvrditi odakle dolazi. "Ljepše je kada razgovaramo u tami: pažljivije slušamo, bolje razmišljamo o onome što čujemo, a našu pažnju ne odvlači potreba da pogledom pratimo reakcije na licu sagovornika." Glas je dolazio tek nekoliko metara ispred Muldera, i on za tren bijaše u iskušenju da oko svoje lampe usmjeri ka njemu. Ali samo za tren, jer dogovor je bio "bez lica", i on ga nije namjeravao prekršiti. Poštovao je njihovu potrebu za diskrecijom. Svjetiljka u njegovoj ruci je utrnula, i tama je najednom postala gusta. Nekoliko trenutaka nije vidio ništa, da bi uskoro počeo nazirati oblike stvari oko sebe.

     "Ne brinite Mulder, nijesu vas pratili. Da jesu, već bi nas neko obavijestio o tome."
     "Više nijesam pod prismotrom FBI, gospodine Friend?" upitao je Mulder tiho.
     "Vjerujemo da ne. Procijenili su da im od vas ne prijeti opasnost i povukli su tim za nadziranje. To je dobro."
     "Za koga je dobro?"
     "Za sve nas, Mulder. Za sve nas."
     "Očekivao sam da ćete me ranije kontaktirati. Bila mi je potrebna vaša pomoć kada su me istjerali iz Biroa. Pomislio sam da ste me zaboravili", reče Mulder, a u njegovom glasu osjećao se blagi prekor.

     "Nijesmo vas zaboravili, Mulder, ali vam nijesmo htjeli ni pomoći. Žao nam je zbog svih neprijatnosti koje ste doživjeli, ali one su bile sastavni dio plana, stoga neizbježne."

     "Kakvog plana, gospodine Friend?" upita Mulder. "Rasformirali su 'Dosije X', izbacili me iz Biroa, šest mjeseci sam bio pod nadzorom, niko ne želi da me zaposli – jednostavno sam odsječen od svijeta. A vi mi saopštavate da je sve to zbog nekakvog plana koji ste zacrtali bez konsultacije sa mnom. Da li ste pomislili da možda ne bih prihvatio to što mi nudite?"

     "Nijesmo se dobro razumjeli, agente Mulder", odgovori Friend mirno. "Ovog puta odluka da se okonča rad 'Dosijea X', a vi udaljite iz Biroa, donijeta je na nivou čiji uticaj nijesmo mogli osporiti, a da na sebe ne privučemo pažnju. Kako to nijesmo smjeli dopustiti, bili smo prinuđeni da svoje planove prilagodimo nastalom stanju: motrili smo na vas, na one koji su bili zaduženi da vas prate, na osobe koje su zahtijevale vašu glavu na tacni, ali su se zadovoljile i vašim udaljavanjem iz Biroa i rasturanjem 'Dosijea X' – jednostavno, bili smo tu, spremni da pomognemo ukoliko pomoć bude baš neophodna. Srećom, nije bila. I zbog toga smo mogli planirati što ćemo dalje: 'Dosije X' više nije u sastavu Biroa, ali to nam odgovara, sada ste čovjek bez obaveza prema službi, bez pretpostavljenih, i bez izvještaja koje niko ne želi pročitati do kraja, sada ste slobodan čovjek Mulder, a vaše prisustvo je potrebno na drugom mjestu. Dakle, nijesmo vas mi udaljili iz Biroa, ali smo riješeni da to iskoristimo za naše potrebe. I nadamo se da ćete prihvatiti."
     "Prihvatiti da budem iskorišten, gospodine Friend."
     "Prihvatiti da nam pomognete, agente Mulder. I da okončate započetu istragu o I. Gen. Pharmaceuticals."
     "O njima je, znači, riječ. Ipak sam naletio na nešto smrdljivo, zar ne?"
     "Da, i voljeli bismo da to istjerate do kraja", reče Friend.
     "Nijeste zabrinuti zbog mog psihičkog zdravlja?"
     "Ni najmanje: bili ste izloženi dejstvu nervnog gasa, u količini dovoljnoj da izazove halucinacije, ali bez opasnosti po vaš život. To je bila zamka, Mulder, u čijem je kreiranju učestvovao i Biro. Pored I. Gen. Pharmaceuticals, naravno."
     "Kada ću početi sa istragom?", upita Mulder oštro.
     "Veoma brzo, ali ne ovdje. U Evropi."
     "Moram da otputujem!? Nemam pasoš, gospodine, a sumnjam da će mi FBI dozvoliti da ga dobijem."
     "Nećemo ih ni pitati, Mulder. Već smo vam namijenili jedan australijski, uz kratku biografiju koju ćete lako naučiti; svi detalji su izmišljeni, stoga ne postoji opasnost da vas neko sretne i počne ispitivati. Možete poraditi malo na akcentu lovca na kengure, ako želite. I to je sve. Putujete prvo do Kanade, a iz Kanade, sa presijedanjem u Parizu, do Atine, hotel "Helikonia", očekuju vas tamo za četiri dana. Ako prihvatite, svakako."
     "U redu je", klimnu Mulder glavom. "Prihvatam."
     "Onda neka vam je sa srećom, Mulder. Biće vam potrebna. O, da ne zaboravim: večeras prije nego što se vratite kući na radnom stolu čekaće vas koverta sa svim potrebnim uputstvima, nešto gotovine, kartice i čekovi izdati na ime koje se nalazi u pasošu, avionska karta do Atine, a oružje, ukoliko bude bilo potrebe za njim, dobićete na vrijeme. Srećno, još jednom. I hvala. A sada mi dozvolite da se izgubim odavde. Moj zadatak je završen."

     Mulder je čuo korake, a poslije nekoliko minuta i motor automobila koji se udaljava. Pritisnuo je dugme na baterijskoj lampi i odagnao tamu oko sebe. "Misli polako, a djeluj brzo, Mulder! To se od tebe očekuje." Izgovorio je glasno tih nekoliko riječi, zadovoljno osluškujući njihov odjek po skladištu. Ponovo je bio u igri, i tek sada je shvatio koliko mu je u stvari nedostajala.

     Dr Georgius Lampeduza upravo je izašao iz posljednje komore za dekontaminaciju, vrata su se bešumno zatvorila za njim i bio je slobodan. Tu posljednju komoru kolege sa smislom za humor nazivale su "čistilište", jer je odvajala spoljašnji svijet od "Haronove barke" – prostorije sa zaraženim majmunima, ogromne laboratorije u čijem se dijelu čuvaju najopasniji virusi na planeti i tri sale za obdukciju uginulih životinja. "Barka" je pravo ime za taj podzemni svijet, jer sve što se nalazi u njemu u znaku je smrti i umiranja; nije to bio Had, bio je to put prema njemu: put bez cilja, staza koja je sama sebi svrha i koja se nikada ne završava.

     Začudo, "čistilište" i "Haronova barka" nose simbolička imena, ali sam spoljašnji svijet naspram kojega postoje kao njegova suprotnost nije bio dovoljno inspirativan da zasluži vlastito. Kolege doktora Lampeduze, bar one kolege sa dovoljno duha, nijesu obraćale pažnju na taj svijet, nije ih zanimao, osim kao nepresušni izvor najrazličitijih bolesti. Bio je to svijet bez definicije, prostor potpune neodređenosti koji unaprijed izmiče svakoj poetizaciji. U trenucima dokolice, pustivši svojoj mašti na volju, doktor Lampeduza zamišljao je bolesti koje postoje u tom svijetu, još neotkrivene, koje spremne čekaju svoj čas riješene da ljudskoj vrsti pokažu svoje umijeće. Zamišljao je njihova lica, pridavao im je ljudske odlike, nekima čak i imena, razgovarao sa njima, nadajući se da će ih time umilostiviti. Iako je potpuno bio svjestan besmislenosti tog magijskog rituala, nije prestajao sa njegovim upražnjavanjem. Najzad, čovjek mora imati neku zaštitu pred užasom svijeta, svejedno da li je izmišljena ili ne. A svaka je dovoljno dobra samo ako ispunjava svoju svrhu – ako štiti.

     Lampeduza je svlačio sa sebe odijelo od elastične gume, skafander i dva para rukavica, koje će potom baciti u kantu za otpatke, dok će odijelo i skafander odložiti u njihovo spremište. Ali, prije nego što ih odloži pažljivo ih provjerava, santimetar po santimetar, kao što će to učiniti prije nego ih ponovo obuče. Ličio je sebi na padobranca koji prije novog skoka pažljivo slaže svoj padobran, ne toliko iz nepovjerenja u drugoga koliko iz čvrste riješenosti da za sve nezgode sam snosi odgovornost. U poslu kojim se bavi jednu njegovu grešku ne plaća samo on već ko zna koliko ljudi, a njihove živote Lampeduza nije htio dovoditi u opasnost. Zbog toga je strpljivo i bez nervoze ispunjavao svaki zahtjev "čistilišta", a saznanje da to ne čini samo zbog sebe olakšavalo mu je poštovanje te dosadne procedure.

     Ulazak u kompleks "Haronove barke" bio je jasno definisan: svlačenje do gole kože u "čistilištu", skidanje nakita i ručnih satova, oblačenje sterilnih hirurških odijela zelene boje, stavljanje kape na glavu, potom ulazak u prostoriju od debelog stakla iz koje dopire tamnoplava svjetlost – ultraljubičasta svjetlost koja uništava viruse. Vrata od te prostorije teško se otvaraju, jer ih zatvorene drži razlika u vazdušnom pritisku ispred i iza njih. Prostorija u koju ulazi pod negativnim je pritiskom i čovjek osjeća vazduh kako struji preko njegovih ramena u pravcu kompleksa "Barke" – svrha negativnog pritiska je u tome da ne dopusti virusima da izađu napolje. Stavlja talk na ruke i navlači hirurške rukavice čije obode ljepljivom trakom lijepi za rukave odijela, a potom gumene čarape lijepi za nogavice pantalona. Uzima biološki skafander drečavo žute boje, potpuno hermetički zatvoreno odijelo od presovane plastike, sa braon rukavicama od tvrde gume koje su zaptivačima prikačene za manžetne. Skafander ima providni dio na mjestu čovjekovog lica, i on se zamagli u trenu potpunog zatvaranja. Na držaču koji je smješten na plafonu prostorije postoji crijevo za vazduh čiji se kraj umeće u za to predviđeni otvor na skafanderu. Šištanje nadolazećeg zraka ispunjava odijelo i ono se za tren naduvava pod njegovim naletom, a kada zrak stigne do providnog dijela kacige istog trena rastjera izmaglicu koja smeta pogledu.

     (Tada je već sve u redu. Najopasnije vrijeme je ono od trenutka kada se skafander potpuno zatvori, kada se čovjeku zamagli providni sloj pred očima, i kada skoro slijep mora umetnuti crijevo sa vazduhom. Osobe slabijih nerava to ne mogu izdržati: zahvati ih panika i počnu se ponašati nekontrolisano, osjećaju kako im nestaje vazduha, guše se i rukama grubo hvataju osobu do sebe tražeći pomoć. Takvi ljudi su neupotrebljivi za ovaj posao. Oni ugrožavaju sebe, ali ništa manje i drugoga, stoga ih Lampeduza uljudno zamoli da promijene zanimanje – oni prosto nijesu za rad u biohazard zoni nivoa 4.)

     Posljednja prepreka je vazdušna komora načinjena od nerđajućeg čelika – "kupatilo duše", kako je nazivaju osobe sklone cinizmu – oivičena je prskalicama za vodu i hemikalije. Dekontaminaciono tuširanje traje sedam minuta: prvo jaki mlazevi vode, a potom hemikalije u spreju koje uništavaju viruse, i tako naizmjenično nekoliko puta. Procedura je identična na ulasku i izlasku u "Barku". I nju ništa ne može promijeniti. "Dame i gospodo", obraća se Lampeduza svojim mlađim kolegama čim primijeti tragove umora ili nervoze u njihovom ponašanju. "Obavezni smo da poštujemo svog protivnika, tim prije što nas od njega štiti jedino činjenica da je svaki kontakt bez posrednika onemogućen."

     Doktor je često razmišljao o tome što je u stvari najopasnije u ovom poslu, a da zavisi od čovjeka? I shvatio je da to nije strah, niti nesmotrenost, već jednostavno – navika! Najopasniji, i prelomni, trenutak u ovom poslu nastaje kada se ljekari i naučnici naviknu na opasnost u tolikoj mjeri da ona jednostavno prestane da u njima izaziva strah. Oni se više ne plaše već postaju ubijeđeni kako im se ništa zlo ne može dogoditi i prosto zaborave na stroga pravila koja su propisana za rad sa virusima. Nekoliko puta se dogodilo Lampeduzi da je i kod sebe zapazio kako provjeru skafandera i odijela obavlja rutinski i bez razmišljanja, ili, što je gore: razmišljajući o drugim stvarima. Tada bi sebe kaznio tako što bi proceduru ulaska u "čistilište" prošao još jednom, ali toga puta mnogo pažljivije, ukazujući dužno poštovanje svakom pokretu.

     Čudio se sposobnosti čovjeka da se navikne na opasnost, toliko da na nju zaboravi, da je sebi i drugima predstavi bezazlenijom nego što u stvari jeste. A posebno se čudio kada to učini on, koji je među rijetkima imao priliku da vidi neke od najgadnijih virusa na djelu. Ne eksperimentalne majmune koji svakoga dana umiru u agoniji dok ljekari isprobavaju svašta ne bi li ih spasili, ne njihovu vještački izazvanu smrt u laboratorijskim uslovima, koja je uvijek za nijansu blaža od smrti u prirodi, ne... Sasvim obične ljude koji bivaju pokošeni nekom od galopirajućih bolesti koju izaziva virus, jedan od onih čija je stopa smrtnosti ogromna a za koji ne postoji lijek, jedan od nezaustavljivih. Vidio ih je na djelu: ne video-snimke i kompjuterske simulacije, ne opise u knjigama koji ništa ne znače... Ništa od toga. Doktor Lampeduza je u svojim rukama držao oboljele od hemoragične groznice, crnog prišta, i više ni sam ne zna od čega sve ne, držao ih je u naručju dok su umirali, u potpunom slomu organizma, deformisanog lica koje već odavno ne liči na ljudsko. A da niko na ovoj tužnoj planeti nema lijeka za njih. Osim smrti koja je lijek za sve.

     Vidio je lice patnje, i nije mu se dopalo. Možda je zbog toga bio nemilosrdan prema kolegama dočim bi u njihovom ponašanju primijetio signale navike na zlo, jer doktor Lampeduza je smatrao da se čovjek ne smije navikavati na zlo, jer time otvara vrata samouništenju, otupljuje svoju spremnost na borbu, jednostavno – predaje se unaprijed. A po njegovom mišljenju čovjek nema prava da odustane, on je biće borbe koje svu težinu nosi na svojim plećima. Bez alibija, bez prebacivanja odgovornosti na drugoga, makar to bio i Bog – taj najveći od svih izgovora.

     Naučio je Lampeduza tu lekciju u Zairu, sedamnaest dana odsječen od svake civilizacije, dok bespomoćan, sa nekoliko bosonogih ljekara iz sela, pokušava zauzdati virus ebola-groznice. O da, shvatio je doktor svu besmislenost čovjekovog pokušaja da zaustavi neizbježno, ali takođe je shvatio da u takvim situacijama čovjek nema izbora, osim da korača naprijed. Za razliku od mnogih koji su u virusima vidjeli zlo u čistom obliku, doktor Lampeduza, iako ne potpuno lišen sklonosti ka teološkim postavkama i misticizmu, u virusima je prepoznavao samo slijepu volju za životom... i ništa više! Naravno, ta volja je suprotstavljena čovjekovom postojanju, ta volja, budući apsolutna, uništava sve pred sobom, ali nije zlo, nije perverzija života, ona je život sam doveden do svoje krajnosti, do one vrhunske tačke u kojoj ne želi ništa izvan sebe, a sebe želi potpuno i bez ostatka. Poput slobode koja se vlastitom apsolutizacijom pretvara u čisti užas.

     Za doktora Lampeduzu virusi su bili posljednji trag onog imperativa svekolike materije, nastalog na samom početku stvaranja svijeta – živjeti, bez obzira na cijenu, bez obzira na sve. Na samoj granici živog, i onoga što želi postati živim, virusi lebde u svojoj neuhvatljivosti. Oni parazitiraju, ali to ne umanjuje njihovu vrijednost u doktorovim očima, najzad, parazitiranje je svaki oblik života koji prevrši mjeru, te ni čovjek nije daleko od toga. Nipošto! Na kraju, bio je to sukob dvije koncepcije svijeta, dvije volje za potpunom dominacijom: virus, kao imuni odgovor planete na agresiju čovjeka koji se pretvorio u nemilosrdnog parazita, i ljudske vrste koja je izgubila smjernice i smisao svog postojanja te samo uništava svijet oko sebe pretvarajući ono čega se dotakne u pustoš.

     U tom ratu, doktor je odabrao stranu. I njegov angažman nije bio lišen izvjesnog intelektualnog izazova. Vjerovao je da se zlu može stati na put, ako ne sada, a ono u vremenu koje nastupa. Vjerovao je u razum i čovjekovu potrebu da napreduje, iako je bio svjestan činjenica koje ne govore u prilog toj vjeri, on je ipak vjerovao, i kao pravi vjernik nije se kolebao.

     Virusi, za doktora Lampeduzu bili su, dakle, oblik života koji zaslužuje čovjekovo poštovanje, ne prezir ili gnjev, pogotovo ne mržnju, tek poštovanje koje dugujemo nečemu što samo želi da se umnožava, i pri tome koristi čovjeka kao domaćina dok ga na kraju ne uništi. "Virusi ne razmišljaju – oni postoje", govorio je Lampeduza. "I uopšte nijesu krivi što pri susretu sa njima, mi gubimo. Bar u prvoj rundi, naravno." Optimistički je doktor okončavao svoje besjede nagovještavajući mogućnost da će u nekoj od narednih rundi čovjek pobijediti. "Prva runda" bio je njegov termin kojim označava vrijeme divljanja virusa, ono haotično sijanje smrti koju ostavlja za sobom, dok ga ne ukrote i lijekom ne izbace iz igre. Lampeduza se najviše plašio "prvih rundi", pogotovo onih koje se još uvijek vode, ili onih koje tek treba da počnu, jer virus, jedan od nepoznatih, čeka u tami nekog mesa povoljnu priliku za izlazak na površinu, za skok na novog domaćina, po mogućstvu čovjeka. Taj strah bio je stvaran, opipljiv rukom kao graške znoja na doktorovom čelu dok zavlači ruke u kavez iz kojega će potom iznijeti mrtvog majmuna, koji često i nije mrtav već u nesvijesti i kada osjeti nečiji dodir, posljednjom snagom zariva svoje čeljusti u ruku koja ga dodiruje, čeljusti i zube natopljene pljuvačkom i krvlju koja je krcata virusima...

     Strah je bilo nemoguće izbjeći u ovom poslu, mislio je Lampeduza, i zbog toga čovjek mora otkriti način da iz straha koji neprekidno osjeća izvuče neku korist. Ako ništa drugo, a ono bar jasno saznanje da ne postoji mogućnost kompromisa, jer virusi na kojima radi ne poštuju suživot i ne priznaju potrebe domaćina. Njihova je računica prosta – "rađajte se i množite", budite gospodari nad zemljom – računica skoro biblijska. Ili preciznije predbiblijska, ona koja zadire u temelje stvaranja svijeta i zbog toga je za doktora Lampeduzu bila još jezivija.

     Virusi su oblik postojanja koji ga svojom jednostavnošću i savršenstvom koje iz te jednostavnosti proizilazi, uvijek prisiljava na skrušenost i odmjerenost kada god razmišlja o čovjekovom mjestu u prirodi. Dvije su to različite vrste savršenstva, mislio je Lampeduza: čovjekovo savršenstvo koje predstavlja izraz najviše složenosti organske materije na planeti, i savršenstvo virusa koje je toliko jednostavno da čak i ne postoji kao živo izvan domaćina u kojemu se razmnožava. Posljednja bitka još nije počela, govorio je doktor svojim mlađim kolegama, pretvarajući se da ne primjećuje njihovo podsmijevanje i gurkanje laktovima. Trube još ne pozivaju u odsudni boj, nastavljao je profetskim tonom, i sam uživajući u zbunjenosti koju svojim riječima izaziva kod kolega. Razmišljajući naglas o virusima i ljudskoj rasi, doktor je govorio: "Kada bih vjerovao u Boga, što dakle nije slučaj, pomislio bih da virusi nijesu ništa drugo do njegov znak kojim nam saopštava da čovjekovo vrijeme izmiče i privodi se kraju. Da je avantura ljudske rase na samom okončanju, a veličanstvena dostignuća čovjeka da su postala tek mjera njegove propasti. Kada bih vjerovao u Boga, kada ne bio ravnodušan prema vjeri u njega, smatrao bih ga odgovornim – i bilo bi mi neuporedivo lakše. Rekao bih da je razočaran ljudima (a ima zbog čega!) odlučio da drugačijem obliku postojanja pruži šansu. No, kako u Boga ne vjerujem (iako sam, priznajem, nekoliko puta u životu s njim vodio divne razgovore: najviše o uzaludnosti čovjekovog napora da u svijetu bez Boga postane svetac, ili bar ostane čovjek; o čemu je nadahnuto pisao Camus u svom romanu 'Kuga', koji vam kolege toplo preporučujem...); dakle, kao osoba ravnodušna prema vjeri: smatram da virusi nijesu ništa drugo do lekcija iz savršenstva koju moramo savladati, tačnije iz koje moramo izvesti zaključke neophodne za naše dalje napredovanje. Jer, ako to ne uspijemo: tama prije nastanka svijeta prekriće planetu. Ali, ne plašite se: čovjek je životinja koja uvijek smisli način da odgodi svoj kraj."

     Doktor je volio da svoju dokolicu ispunjava razmišljanjem o virusima i ljudima. Iako su njegovi stavovi bili neupotrebljivi i protivurječni, a on sam bio svjestan njihove manjkavosti – nije ih se odricao. Najzad, svako ima pravo da svome svijetu daje najbolji okvir unutar kojega će smjestiti sve što postoji, što ga muči, ili prosto što ga čudi i nagoni na razmišljanje. Osnovni cilj njegovih refleksija: da odgonetne ono što je nejasno i sve postavi na pravo mjesto – bio je neostvarljiv! Svojim jalovim mudrovanjem samo je pokazivao sebi, ali i drugima, koliko je zaplašen svijetom oko sebe. A kolika je njegova potreba da razumije. Iako, ništa nije razumio. Sve je u njegovom svijetu, izvan kompleksa "Haronove barke", bilo haotično i zastrašujuće. Jednostavno, doktor se nije snalazio u životu, ali zbog toga mu ne treba prebacivati – jer, to mu nikada nije ni bio cilj. Život izvan laboratorije za njega jednostavno nije postojao. Postojali su virusi, ljudi koji umiru u agoniji bez nade u spas, i postojao je kompleks laboratorija unutar kojih ljekari proučavaju neke od najopasnijih ubica na planeti. Sve ostalo bilo je nebitno, dakle – nepostojeće.

     Ponekad je sebi postavljao pitanje, posmatrajući zaptivene epruvete od nelomljivog stakla u kojima se nalaze milioni virusa, posmatrajući kolege koji neprestano vrše ispitivanja u nadi da će otkriti rješenje tajne, a time i efikasan način borbe, posmatrajući majmune koji umiru, posmatrajući njihove unezvijerene oči, krvave sline i plikove koji prskaju od gnoja, posmatrajući mrlje tamne krvi koja ostaje za njima, a znajući da u svakoj od tih kapljica postoji dovoljno uništenja za sve... Dakle, posmatrajući opšti jad, sebi je postavljao pitanje: ko je uistinu čiji zarobljenik? On, doktor Lampeduza, i njegove kolege, koji svakoga dana drže u rukama dovoljno zla za uništenje svijeta, a potpuno su nemoćni pred njim. Ili, virus? Koji zatvoren čeka samo jednu priliku, možda beznačajnu grešku svojih čuvara... I ko zna što će biti poslije toga. Zanimljivo, ali nikako nije uspijevao sebe da ubijedi da je on taj koji gospodari situacijom, da je čovjek taj koji kontroliše. Čini mu se da ne dolaze oni kod virusa, već da im virusi dopuštaju pristup, ali tek poslije pažljivo provedenog rituala koji služi da im se oda dužna počast. Ali, takva razmišljanja, po pravilu trajala su kratko: scenario katastrofe koja prijeti ljudima rijetko se pojavljivao u Lampeduzinoj svijesti, a malodušnost na kojoj taj scenario počiva – jenjavala je brzo. Uostalom, da nije tako, doktor ne bi mogao raditi na najsmrtonosnijim virusima biohazard nivoa 4.

     A radio je upravo na takvima, preciznije na jednom od njih: Ebola-Zair, hemoragična groznica sa kojom se upoznao sredinom sedamdesetih godina već umirućeg vijeka, i koja od tada ne prestaje da ga fascinira svojom jezivom efikasnošću. Bila je to, očigledno, ljubav na prvi pogled, jer Lampeduza je godinama poslije izbijanja epidemije u Zairu (1976.) lutao pustarama Centralne Afrike tražeći legla Ebole, ali ih nikada nije pronašao u njihovom prirodnom staništu. Niko u stvari ne zna šta je sve Ebola u stanju da učini, niti koga sve može koristiti kao domaćina: slijepog miša, guštera, vodozemca, sisara... Niko sa sigurnošću ne može odgovoriti na pitanje kako se širi: krvlju, vazduhom... Ebola-groznica je akutna, kontagiozna bolest (veoma zarazna), sa hemoragičnim sindromom, koju izaziva istoimeni virus, još uvijek neklasifikovan. Inkubacija traje od 3 do 12 dana. Početak bolesti je brutalan i nagao: užasno visoka temperatura, glavobolja, bolovi u cijelom tijelu i malaksalost. Tok bolesti: digestivni poremećaj, uporan proliv, učestale vodenaste stolice i bolovi u trbuhu, povraćanje i izrazita dehidracija. Uz neprekidno krvarenje. Makulopapulozna ospa je prisutna, ali je primjetna samo kod bijelaca. Stanje šoka se brzo razvija, a smrt nastupa oko osmog dana bolesti. Imajući na umu agoniju oboljelog – smrt, nažalost, ne nastupa dovoljno brzo. A sada najljepši dio cijele priče: u liječenju je osnovna primjena supstitucione i simptomatske terapije. Što u praksi znači sljedeće: supstitucionom terapijom obezbjeđuje se cirkulacija, odnosno nadoknađuje se volumen izgubljene krvi. Po potrebi ova terapija obuhvata sljedeće: krv, plazmu, albumine, plazmine ekspandere (osim, naravno, dekstrana, jer on pospješuje krvarenje, zbog čega je zabranjen!), trombocite, izotone rastvore i elektrolite. Simptomatska terapija obuhvata antipiretike i analgetike, dakle, snižava se temperatura i ublažavaju bolovi: liječe se posljedice, ne uzroci. Zbog bubrežne insuficijencije dijaliza je neizbježna terapijska mjera, ali samo za one oboljele koji igrom božije promisli prežive osmi dan.

     Dakle, ništa. Prosto i jednostavno – ništa! U ovoj priči čovjek je nemoćan. To Lampeduza dobro zna. On je jedan među rijetkima koji je imao priliku da vidi šta Ebola može da uradi ljudima: mali ugrušci krvi koji plove krvotokom i lijepe se za zidove krvnih sudova, zaglavljuju se u kapilarima što prekida dovod krvi u razne djelove tijela, čime se uzrokuje pojava mrtvog tkiva – u mozgu, plućima, jetri, bubrezima, testisima, u tkivu dojki (kod oba pola podjednako!) i po koži koja počinje da se prekriva plikovima punim krvi. Oni na kraju prskaju i krvarenje je nezaustavljivo. Krvare usta, meso oko zuba, pljuvačne žlijezde krvare, krvari srce jer srčani mišić je omekšao, mozak je zakrečen mrtvim ćelijama krvi, očne jabučice krvare... Krv ne može da se zaustavi. Čovjek se pretvara u mješinu proključale krvi. Crvena zrnca su uništena i mrtva. Pjegava