Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Akademik Zuvdija Hodžić:
Studija Pjera Stikotija "Rimski grad Doclea u Crnoj Gori" konačno i na našem jeziku:
Tužno svjedočanstvo našeg odnosa prema naslijeđenom



(Piero Sticotti: "Rimski grad Doclea u Crnoj Gori", monografija, Matica crnogorska i Kulturno - prosvjetna zajednica, Podgorica, 2000)

O rimskom municipijumu Doclei (Duklji), pisali su mnogi, i raznim povodima. Posebno su to u posljednje vrijeme činili P. Mijović, O. Velimirović - Žižić, D. Srejović, V. Korać, a prije njih Đ. Rasler i drugi. Godine 1975. grupa autora objavila je i monografiju "Antička Duklja - nekropole". Po nalogu knjaza Nikole, na Duklji su vršili arheološka istraživanja - Rovinski (od 1890. do 1892.); Englezi Munro, Anderson, Milne i Haverfild (1893), Pjero Stikoti, koji je Duklju obišao 1892. a četiri godine kasnije, započeo iskopavanja, nakon čega, izuzimajući I. Novickog (1938) slijedi gotovo poluvjekovni prekid, kada od 1954. do 1962. godine, Duklju "obrađuju" domaći arheolozi - do najnovijih iskopavanja na njoj.
Ali, svakako, najtemeljitija istraživanja Duklje obavio je italijanski arheolog Pjero Stikoti sa saradnicima (L.Jelićem i C.M. Ivekovićem), čiji su rezultati prezentovani monografijom "Rimski grad Doclea u Crnoj Gori", objavljenoj na njemačkom jeziku, u Beču 1913. godine. Njena pojava pobudila je veliko interesovanje ondašnje evropske naučne javnosti. Na žalost, kod nas su samo oni najupućeniji i malobrojni znali za nju. (Sada se i vidi koliko su neki od njih, autorativno pišući o Duklji, oslanjali na Stikotijevu monografiju), koja i danas - osmadeset i sedam godina nakon objavljivanja, predstavlja najobuhvatniju i najsistematičniju studiju o Duklji, djelo neprocjenjive koristi ne samo arheolozima i istoričarima, već i piscima, lingivsticima, etnolozima i drugim ljubiteljima sta-rina. Ona je i za nas, i za buduće generacije, sačuvala mnogo toga što je decenijskom nebrigom, zapravo vandaskim odnosom, zauvijek uništeno. Lokalno stanovništvo je djelove kapitela, kolumni, fragmentarne arhitekture, ploča i tabula sa natpisima, ugrađivalo u zidove svojih kuća, o čemu još 1754. godine svjedoči Šafarik.
Stikotijevi prethodnici - Rovinski, Munro i drugi, proučili su dragocjeni arheološki materijal, otkrili i evidentirali značajne spomenike, forum, bazilike, hramove boginje Dijane i Rome, kapije, slavoluke, terme, palate sa atrijumom i peristilom, ali su, naročito Rovinski, načinili i niz propusta. Nastavak radova prevazilazio je njihove mogućnosti, zahtijevao je angažovanje specijalizovanih stručnjaka, posebno poznavalaca rimske provincijske kulture. Stikoti je bio prava osoba za to. Mada mlad, tek napunio dvadeset drugu godinu, uživao je glas uglednog evropskog stručnjaka, znalca klasičnih jezika, tipičnog predstavnika bečke naučne misli, koji je povjereni zadatak prihvatio sa zadovoljstvom i ozbiljnošću. Zanosom zaljubljenika u antički svijet ali i akribičnošću i sistematičnošću naučnika, prionuo je na rad. Njegov duh ne samo da je dobro proučio, tematski razvrstao i analizirao arheološki fond Duklje, već ga je vodio da se pozabavi istraživanjem okruženja, tradicije, putne mreže, epigrafskih spomenika, urbane antropologije, pisanih izvora, jezika, stvarajući bogatu dokumentacionu građu, dopunjenu mnogobrojnim crtežima, planovima, fotografijama, otkrićem i rekonstrukcijom pojedinih objekata i grada, pregledom istorijskih događaja u Duklji i širem području, njenom nastanku, procvatu i kraju, procesu romanizacije, običajima i porijeklu stanovništva, vjerovanjima i kultovima, legendama o caru Dukljanu i drugim, geografiji i topografiji, urbanizmu, akvaduktu koji je, premošćujući Ribnicu i Moraču, dovodio hladnu i čistu vodu u grad sa dvanaest milja udaljene Cijevne... Pri tome je ispravljao greške Rovinskog čiji je - piše Stikoti - "način rada bio bez si-stematskog plana i bez detaljnih istraživanja, u čemu se odstupilo od zahtjeva nauke".
Istraživanja od 1954. do 1962. godine, kao i novija, umnogome su potvrdila Stikotijeve nalaze. Za nas, svjedoke neshvatljive devastacije Duklje, unakažene probijanjem željezničke pruge preko nje (1948. godine), izgradnjom trafo - stanice, asfaltnog puta, dalekovoda, razaranjem zidova i bedema, divljom gradnjom i razgradnjom, Stikotijeva monografija "Rimski grad Doclea u Crnoj Gori", bogata je riznica podataka i dokumenata, ali i opomena da se zamislimo i shvatimo kakvo smo blago imali i izgubili. Ona je, da još jednom ponovimo, kapitalno djelo, veličanstvena istorija najvećeg i najčuvenijeg dokleatskog naselja, centra nekadašnje rimske provincije Dalmacije, glavnog grada Prevalisa i Duklje, spomenik slavnoj prošlosti i graditeljskom duhu, ali i tužno i ružno svjedočanstvo našeg odnosa prema kulturno - istorijskom nasljeđu, s kojim bi se mnogi ponosili.
Stikotijeva studija, u izvrsnom prevodu Danijela Vinceka (dobro znanog po prevodima knjiga "Crna Gora - vrata Balkana", "Crnogorske planine" i Hasertovih putopisa i geografije Crne Gore), propraćena je odličnim pogovorom arheologa Olivere Velimirović - Žižić.
Čineći je dostupnom našem čitaocu, izdavači zaslužuju najveće pohvale i priznanja.

--------------------------------------------------------------------------------
Ona druga Duklja

Istraživanja Pjera Stikotija i njegovih prethodnika, pokazuju koliko su crnogorska vlada i knjaz Nikola bili kulturno napredniji ne samo od tadašnjih elita bogatijih i razvijenijih evropskih država, već i od svojih nasljednika koji su živjeli i djelovali u mnogo povoljnijim vremenima, pa i u ovom današnjem.
(Istina, ona druga Duklja, sačuvana u pamćenju i svijesti naroda, mitska i nestvarna, tajanstvena i tajnovita, duhovni oslonac i veza sa prošlošću - inspirisala je mnoge crnogorske književnike, a najviše J.Brkovića, kome je, može se reći, poetska preokupacija.)