Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




 

Pavle Mijović:
RANOHRIŠĆANSKI SPOMENICI PREVALISA

 

Pavle Mijović
Pavle Mijović

 



Iz kapitalnog djela "Kulture Crne Gore" pokojnog akademika Pavla Mijovića, jednog od naših najznačajnijih proučavalaca kulturne prošlosti i prvog predsjednika Crnogorskog PEN centra, objavljujemo dio posvećen
ranohrišćanskim spomenicima kulture na teritoriji rimske provincije Prevalis koja odgovara današnjoj Crnoj Gori

Krajem IV vijeka crkvena organizacija u Prevalisu bila je veoma razgranata

Praevalis (Prevalitanu), osnovanu možda već 297. godine, nije teško razgraničiti Mat (Mathis) u onom dijelu koji na jugoistoku pripada Albaniji s gradovima Lješom i Skadrom, ali jeste u dijelu kojim se na sjeverozapadu, na teritoriji Boke Kotorske, odnosno njome odvajalo Istočne od Zapadnog Rimskog carstva. No, kako se o granicama u tako dalekoj prošlosti može govoriti kao o nedefinisanim i širim pograničnim teritorijama, i kako je dio Prevalisa koji pripada Albaniji slabo proučen, osvrnuću se ovom prilikom samo na dio te provincije koji sada pripada SR Crnoj Gori, uključujući u njega, dakako, i Boku Kotorsku, i pored toga što je neizvjesno je li makar i djelimično ulazila u njen sastav.
Za našu temu je možda od većeg značaja to što sredinom te provincije ide dio državnog rimskog puta od Norone do Skodre, i što se upravo od raskrsnice Ad Zizio (Mosko?) s koje je vodio drugi važan rimski put, ka Sirmijumu, nadovezuje više raznih pravaca koji povezuju Prevalis s Dalmacijom, Gornjom i Donjom Mezijom, Dardanijom, Makedonijom Salutaris i Novom Epirom. Drugi put, obalski, od Epidauruma do Skodre, povezivao je stare rimske gradove (oppida C.R.) Risinium, Acruvium, Butua, Olcinium, ali je i između njih i municipija i kastela u unutrašnjosti postojao čitav niz lokalnih puteva, najvećim dijelom prosječenih duž klanaca i prevojima, koji su i u praistoriji, kao i kasnije u srednjem vijeku, činili prirodnu vezu između većih i manjih kraških polja i postaluvijalnih padina. Iz dosadašnjih, tek započetih, istraživanja može se pretpostaviti da je mjesno stanovništvo (Iliri) najprije sporadično naseljavalo sve te od Rimljana zaposjednute pravce komunikacija i da je tokom rimske pacifikacije sistematski premješteno i koncentrisano pored rimskih puteva, gdje je i nikla nova robna proizvodnja na zemlji u državnom i privatnom vlasništvu (ager publicus i ager privatus), a na njegovoj osnovi kontrola komunikacija i bezbjednosti. Kako je preostala teritorija Prevalisa uglavnom bila krševita, sa šumama i paševita, sa šumama i pašnjacima na raznim nadmorskim visinama, sva takva neobradiva zemlja (ager compascuus et silvae) služila je plemenskim zajednicama koje su se na smjenu gotovo neprekidno održavale. Trag tog "planinskog" agera očuvan je u crnogorskim plemenskim komunicama.
Iz izloženog se već može naslutiti da se i crkveni posjed u Prevalisu mogao formirati uglavnom od propalih imanja u državnom i privatnom vlasništvu, što upućuje i na traženje ranohrišćanskih vangradskih crkava upravo u njegovim granicama.
Obično se tok nove rimske urbanizacije duž puteva koji idu prirodnim saobraćajnicama iz jedne u drugu niziju, odnosno povezuju najplodnija polja i padine prema njima, sve do sada svodio na utvrđivanje itinerara sa stanicama, što je za topografiju Prevalisa važno i razumljivo, ali nije jedino od vrijednosti, i nije dovoljno, za sagledavanje svih metanastazičkih promjena i novih društvenih odnosa i kulturnih kretanja u toj provinciji do kraja kasne antike. Ako se imaju u vidu oba ova faktora - i prirodni uslovi i društveno-ekonomski razvoj rimske urbanizacije - biće jasnije što u pristupu našoj temi polazimo od kasne antike, tim što u Prevalisu nemamo kao u Dalmaciji sa Salonom ni tako dobro organizovanog crkvenog posjeda, ni arhitekture koja bi o njemu svjedočila. Uz ovu tvrdnju, kao i uza sve drugo što se s njom u vezi izvodi iz oskudnih činjenica, treba ipak postaviti pitanje: jesu li južni dio Dalmacije, koji je Dioklecijan odvojio od ranije cjeline i od nje stvorio Prevalis, mogli mimoići hrišćanski misionari što su u III vijeku udarili temelj salonitanskoj crkvenoj zajednici? Po svemu sudeći, nijesu. Bilo da su došli iz Rima, bilo pak s Istoka, ne može se osporiti da su mogli djelovati i u drugim gradovima Dalmacije osim u Saloni, iako o tome nema pomena. Time i činjenicom što se hrišćanstvo duž naše jadranske obale moglo prenositi ustaljenim putevima saobraćaja razumljiva je ovakva pretpostavka. S njom se slaže i to što se Prevalis u toku prvih četrdeset godina od osnivanja nalazila naizmjenično u tri dijeceze, u Meziji, Makedoniji i u Dakiji (pod vlašću praefectus praetorio Illyrici Orientalis), u kojima je prije no u Saloni došlo do organizovanja hrišćanskih opština. Mada se dodjeljivanje ove provincije čas jednoj čas drugoj dijecezi može objasniti djelimično i nestabilnošću njene crkvene organizacije, već to što se u Skodri, središtu praeses-a pominju još 392. godine dva episkopa, Bassus i Senecius, određenije pokazuje da je krajem IV vijeka crkvena organizacija u Prevalisu bila ne samo dovršena nego i razgranata, iako nije otkriven nijedan spomenik crkvene arhitekture iz toga doba. Drugim riječima, da ponovimo, ne mora se istorijski proces ni u ovoj provinciji, kao ni drugdje, isključivo vezivati za do sada otkrivene materijalne ostatke, makar da su oni najubjedljiviji.
Zaostalost i nesistematičnost arheoloških istraživanja je, po mojoj ocjeni, glavni razlog što se o pojavi rane hrišćanske arhitekture u Crnoj Gori sudi po nalazima iz docnijih vremena.

Logično je tragove hrišćana očekivati u zalivu čiji su domoroci služili u Ravenskoj mornarici

Prve hrišćanske zajednice mogle su na teritoriji Boke Kotorske postati najprije u Risnu, staroj ilirskoj prijestonici a zatim ilirsko - helenističkom polisu, rimskom opidumu s municipalnim i, možda, kolonijalnim statusom. U njemu je još od pada u rimske ruke stalno stacionirala kakva, makar i manja, mornarička jedinica, a tu se, uzevši u obzir komunikativnost toga roda vojske, pružala i najpovoljnija mogućnost širenja kultova. Dosadašnja iskopavanja nijesu doduše otkrila tragove prvih hrišćanskih zajednica, ali to ne bi trebalo da znači kako o njima u Risnu nema dokaza već i stoga što risanska nekropola još nije pronađena.
Da je hrišćana u starom Rizinijumu bilo u vrijeme kad i u Skodri potvrđuje nalaz jedne geme s predstavom Dobrog pastira s jagnjetom, monogramom Hrista i velikom amforom za koju se pretpostavlja daje simbol Kane Galilejske. Svi ovi simboli Hrista javljaju se u IV vijeku, u vremenu između Konstantina i Dioklecijana, pa kad se raspravlja o postanku vjerske zajednice u Rizinijumu treba poći od istog vremena. Drugi značajan nalaz u Risnu je jedan cipus, za razliku od ostalih cipusa u Boki Kotorskoj, s bogatom i raznovrsnom plastičnom dekoracijom. Ona se sastoji od jednog kratera, dvije ribe, dva delfina, vijenaca od lovorovog lišća i jedne patere. Sve ove predstave čine onaj dobro poznati arsenal simbola koji je na prijelazu iz antike u rano hrišćanstvo služio podjednako paganima i sljedbenicima nove vjere. Iako, spomenik ima pagansko DMS, koje ga datira u vrijeme prije pobjede hrišćanstva, moglo bi se pomišljati na tajnu pripadnost prvim hrišćanima umrlog ili lica koje je spomenik podiglo. Na to još podstiče gornji dio cipusa u obliku kotarice s plitkim udubljenjem na vrhu, možda prije namijenjenom hrišćanskoj menzi no paganskoj piscini za libacije J. Martinović, koji ga je publikovao predstavlja čak i po iskvarenoj latinštini posvete da se njegova datacija može protegnuti i do prvog javljanja hrišćanstva u Boki Kotorskoj. Nije zaista nemoguće takvih hrišćana očekivati u jednom zalivu iz kojega su domoroci služili u Ravenskoj mornarici.
Kako je Rizinijum kao "stari grad" mogao imati episkopa u vrijeme održavanja Sabora u Serdici (343. godine), kad je zabranjeno da se u manjim mjestima - pagusima, vikusima - osnivaju nove episkopije, trebalo bi prilikom narednih arheoloških iskopavanja tražiti početke ranohrišćanske arhitekture ili bar ranohrišćanske sepulhralne spomenike u blizini središta risanskog paganskog kulta, već od IV vijeka. Pri tome se mora imati u vidu da je agrarno područje Rizinijuma i u to doba bila okolina Herceg - Novog, isto kao što je Perast kad je pod Venecijom bio stekao izuzetnu važnost imao svoj zemljišni posjed tu, takođe. Na tom od grada u bedemima udaljenom ageru podizaće se ne samo hrišćanske nekropole s grobljanskim crkvama za stanovništvo manjih naselja, nego i veće bogomolje pokraj krupnog crkvenog posjeda, kakve su one čiji su tragovi otkriveni u Bijeloj i Žanjici. U Bijeloj su nađeni temelji bazilike od koje su i dva jaka pilastra - pilona, s velikim krstovima u plitkom reljefu, ugrađena između oltara i naosa sadašnje crkve sv. Petra, a u Žanjici, na poluostrvu Luštici, u polju ispod novije crkve sv. Jovana, takođe temelji neke veće stare crkve. Preliminarne sondažne radove na oba mjesta iveo je I. Pušić, ali rezultate još nije objavio, pa se ne može ništa reći ni o veličini, obliku i ikonografiji ovih crkava, nesumljivo ranohrišćanskih, ni o njihovim grobljima, kao ni o drugim objektima koji su ih pratili. Oba područja na kojima su ove crkve podignute pripadala su rizinijumskoj municipalnoj opštini, pa otuda nije teško zamisliti da se u zrelom srednjem vijeku sjedište risanske episkopije moglo naći na toj, tada već episkopskoj, "teritoriji", što se izgleda i dogodilo prenošenjem episkopske stolice iz Risna u Rosne, na Luštinici.
Kad se povodom otkrića ranohrišćanskih crkava risanske episkopije govori o njenim "teritorijama" na području Herceg-Novog i Luštice ima se u vidu pojava koja je dobro poznata već od početka rimske dezurbanizacije. Ona je dobila najizrazitiji oblik u prelaženju gradova koji nijesu imali veći strategijski značaj u ruke episkopa. Zajedno s gradovima pod crkvenu upravu došle su i "teritorije" oko njih, u stvari njihov municipalni distrikt. Poznato je kako je car Justinijan naložio episkopu Aquae, Vidovgrada na Dunavu kod Negotina, određujući mu dužnost, da se brine kako o gradu koji mu je predat na upravu, tako i o čitavoj teritoriji koja gradu pripada zajedno s kastelima i crkvama - Aquensis autem episcopus habeat praefatam civitatem et omnia eius castellis et ierritoria et ecclesis... (Nov, Iust., 11, 5).
Osim što se episkop imao starati o gradu i o okolnoj gradskoj teritoriji, on je morao voditi računa i o ostalim territoria, odnosno oblastima koja je ranije pripadala municipalnom gradskom savjetu (ordo municipalis). Nevolja je što ne znamo ni kolika je bila ranija teritorija rizinitanskog municipija, ni kolika je zatim ona koja se može nazvati ordom rizinijumskog episkopa.

Početak varvarskih najezdi uništio je mnoge materijalne dokaze o kotorskoj episkopiji

Ovakvoj pretpostavci, naravno, ne bi trebalo da smeta to što se u posljednje vrijeme raspravlja je li uopšte postojala risanska episkopija o kojoj se zna isključivo po pomenu iz VI vijeka. Dosad se, naime mislilo da je Sebastiano episcopo Resiniensi kojemu je papa Grgur I uputio dva pisma, jedno februara 591, a drugo 1. juna 595. godine, bio na čelu risanske episkopije. Sad se dovodi u sumnju sadržaj jednog papinog pisma iz kojega se doznalo kako je ovaj prelat napustio "resinijumsku" dijecezu uoči zauzimanja Rizinijuma od strane Avara koji su u dva maha prodirali u Epir i Dalmaciju, između 587. i 592, odnosno 582-584. godine. Sebastijan je po najnovijim pretpostavkama svoju dijecezu ostavio najmanje tri godine prije prvog pominjanja avarskog prodora u Epir, dok druge avarske ekspedicije nije, štaviše, ni bilo. Po misiji koja mu je dodijeljena, po papinoj blagonaklonosti i prijateljstvu prema njemu, po predaji Sirmijuma Avarima u ljeto 582. godine pretpostavlja se da je riječ o sirmijumskom a ne rizinijumskom episkopu. On je ostavio Sirmijum između 582-584. i došao u Rim, donevši sobom možda relikvije sirmijumskih mučenika Quattuor Coronati. No, ma koliko nova istraživanja kolebala i o episkopiji i Rizinijumu, ostaje činjenica da su dva od svega tri pisma koja je Sebastijanu uputio Grgur I identično adresiran: Sebastiano episcopo Resiniensi..., pa je teško povjerovati da jeto nastalo usljed konfuzije (od Sermenisis, Sermiensi ili Sirmiensi). To još uvijek omogućava da se govori o rirnijumskoj episkopiji u VI vijeku.
Ni to što se, s druge strane, nastoji dokazati da se naziv Resinium u Peutingerovoj tabli ne odnosi na rimski Rhisinium, već na Rose), koje spominje Porfirogenit, ne smije biti razlog da se u Risnu ne traži njegova episkopska katedrala. Može biti da je stranica Resinium, koja je od Epidaurusa udaljena dvadeset milja, bila na obali hercegnovskog zaliva, gdje je nađena jedna kasnoantička kula; može, takođe, biti i da je poslije bjekstva episkopa Sebastijana Risan potpuno opustošen, pa kad je vijekovima potom episkopija obnovljena na nekoj od bivših episkopskih "teritorija", najverovatnije u Rosama, episkop te obnovljene crkvene organizacije zadržao je i nadalje titulu Resiniensi, ali ne treba gubiti iz vida da je to moglo biti tek u IX vijeku, sa stabilizacijom koja je nastupila poslije seoba. Može li se ipak računati na kakav-takav "kontinuitet" crkvenog života u Risnu, kakvog je možda bilo u Duklji poslije njenog razaranja početkom VII vijeka- preuranjeno je tvrditi, ali unaprijed, dok iskopavanja ne pokažu, ne treba to kao nemogućnosti ni odbaciti.
S Kotorom se kao jednim od gradova sa ranohrišćanskom vjerskom zajednicom može izgleda računati još od kraja antike. U njegovom predgrađu Šuranj otkopana je 1956. godine jedna trobrodna bazilika s centralnim apsidom, iznutra polukružnom a spolja pravougaonom (iz iz 840. godine). Ispod nje su bili zidovi neindentifikovane grobljanske građevine s nekropolom koju datira bronzani novčić cara Aurelijana (270-275), nađen u jednom grobu). Od te građevina najbolje je bio očuvan istočni dio koji svojim sklopom podsjeća na izduženi pravougaonik. Kako je ta građevina postavljena poprečno, u pra-vcu sjever-jug, nije mogućno izvući nikakv zaključak o njenoj svrsishodnosti i namjeni, ali se po načinu sahranjivanja - s pepelom spaljenih pokojnika u staklenim urnama, u zgrčenom stavu i u stavu opruženih udova ali različito orijentisanih skeleta - može govoriti o više kultova u Akruvijumu, kojemu je ova nekropola u III vijeku pripadala. Ovim se, naravno, ne dokazuje kako je među njima sigurno bio zastupljen i hrišćanski kult, ali tim samim što je pri kraju te nekropole bilo slučajeva neregularnog sahranjivanja ne bi trebalo isključiti ni infiltraciju pripadnika koje od monoteističkih religija - jevreja ili hrišćana. U to vrijeme ili malo docnije takav slučaj će vrlo reprezentativno obilježiti mozaik u Petrovcu na moru o kojem će biti riječi naprijed.
Prekinuti kontinuitet u Kotoru (Acruvijumu) od II do početka IX vijeka nije mogao biti ispunjen ni makar fragmentarnim nalazom. Ranije kombinacije s Viktorom, episkopom ecclesiae Martaritannae, tako spomenute u aktima salonitanskog crkvenog sabora od 530. godine, koje su počivale na korekciji Martaritannae u Cateritanae ili Decateritanae, sad se više ne pominju kao dokaz da je Kotor u VI vijeku imao svoju episkopiju, potčinjenu salonitanskoj arhiepiskopiji. Je li teritorija Kotora tada bila pod jurisdikcijom risanskog episkopa, pa se stoga ne može ni govoriti o kotorskoj episkopiji iz VI vijeka, ili je ovdje slučaj, tako čest na početku varvarskih najezdi, da su materijalni dokazi o kotorskoj episkopiji uništeni - stvar je izgleda samo pukog nagađanja).
S pojavom hrišćanstva u gradovima gotovo istovremeno ide u širenje ove religije na izvangradske teritorije, gdje su nicali pagusi, vici i vile gospodara, i odakle je još uvijek žilava domorodačka sredina iz svojih civiteta izbacivala u buru javnog života i po kojeg viđenijeg peregrina, lako prijemčivog i na kulturne inovacije.

Arheološka iskopavanja nijesu obuhvatila čitav kompleks prije no što je uništen novogradnjama

Nekoliko nalaza na Prevlaci kod Tivta, gdje su iskopavanjem utvrđeni ostaci jedne "vile" podnim mozaikom i fragmentima dekorativne plastike - učvršćuju uvijerenje o širenju hrišćanstva i među porodicama latifundista i među kolonatima. Prevlaka je za organizaciju agrarne proizvodnje kakave je odgovarala potrebama rimskog društva bila idealan centar. Arheološka iskopavanja (1956-1959) na žalost nijesu obuhvatila čitav kompleks prije no što je uništen novogradnjama bungalova "Ostrva cvijeća", a ni dobijeni rezultati istraživanja još nijesu objavljeni. Na osnovu svega što je podrazumijevao smjenu ager publicus i ager privatus kakvog veterana, odnosno kurijala, s ranohrišćanskog ekonomijom oko manastira. To se može zaključiti po nazivu Tumba, najranijem topografskom obilježju Prevlake, koje je postalo prije po kakvoj izuzetno uočljivoj kasnoantičkoj, odnosno ranohrišćanskoj monumentalnoj grobnici, iznad ili pokraj koje je mogla biti podignuta crkva - ili suvremena nađenom mozaiku od crveno bijelih kocika u podovima (iz VI vijeka) na obali prema jugoistoku gdje su zapaženi i fragmenti keramike (u profilu) i fresaka, ili iz kasnijeg vremena kad je na tome mjestu pouzdano osnovana benediktanska opatija - prije, dakle, po lokalnoj topografskoj odlici, nego po preuzimanju toga naziva navodno od Mont-Saint-Michel, u Normandiji, osnovanog 709. godine, koji je, takođe, poznat kao nons Tumbae ili Tumba. Sad se u prevlačkom kompleksu razaznaju tri građevinska sloja: trobrodna bazilika, mala kapela u sjevernoj apsidi i dijelu prezbiterijuma bazilike. Prevlačkoj ranohrišćanskoj bazilici vjerovatno su pripadali jedan stup s urezanim znakom krsta koji je dospio u Donju Lastvu, jedna ploča, sa starohrišćanskim krstom uzidana u od biskupskog dvorca u Kotoru, možda s vile koja je prije bazilike tu mogla biti, jedna konsola s uklesanim grčkim slovom "pi" i jedan stubić, po svoj prilici već iz IV - V vijeka.
Pitanju odnosa kasna antika - rani srednji vijek u Prevalisu nedavno sam pristupio s druge strane, u vezi sa dezurbanizacijom ove provincije koja je nastala slabljenjem i konačnim gubljenjem vodeće uloge gradova u organizovanju i vođenju privrede, sve većim ruralizovanjem ili zapuštanjem municipacija, s pojavom kolonata, zamjenom ordo decurionum-a s episkopskim ordom i, u vezi s tim, formiranjem episkopskih gradova. Kao što se vidi, predloženoj šemi je nedostajao još jedan krupan faktor - veliki privatni veleposjed, latifundija, a donekle i sitnosopstvenička imanja. O njima se još ne može ništa konkretnije reći zbog odusustva bilo kakvih rezultata istraživanja. Ni iole solidnijom hipotezom ta se praznina ne može popuniti, i ja, pokušavajući da se toga pitanja dotaknem, reskiram da se upustim u nezahvalan posao. Svjestan toga, ipak ne mogu izbjeći izvjesne a priori postavke, bar kao polazne tačke za diskusiju. One će biti prigodno protkane kroz tekst arheološkom dokumentacijom.
U našoj šemi naziru se dakle dva faktora - veliki posjed države ili njenih funkcionera i veliki posjed crkve. Do V vijeka može se uglavnom predstaviti veliki posjed s vilama, nalaženim redovno na krajevima plodnih polja. S više podataka može se pratiti i formirajne krupnog crkvenog posjeda po ostacima ranohrišćanskih crkava i nekropola, također gotovo uvijek na ivicama polja. Po ostacima na situ još se ne može govoriti o spomenicima sličnim Polačama na Mljetu, s kojom se vrlo reljefno ocrtavaju oba ova važna faktora privrednog života rimske i ranovizantijske provincije, iako imamo sličan slučaj s Pilotom-Pulatom, čije je ime izvedeno takođe od palatium-a, rimske palate na mjestu koje je kasnije postalo sjedište pulatske episkopije (episopus Palatensis, ton Palathan). Mljetske Polače su krajem V i sredinom VI vijeka davale 200 solida (zlatnika) prihoda, od čega je polovina išla crkva i sirotinju, a polovina utvrđivanju ostrva. U XIII vijeku gotovo čitav Mljet je pripadao crkvi. Zaključak o koristi upoređivanja s Polačama radi procjenjivanja prihoda s drugih, Polačama sličnih, imanja u ranovizantijsko doba, dobrodošao je kao potvrda pretpostavke o sličnom procesu i na teritoriji Prevalisa. Ima se u vidu preraspodjela rente s velikih latifundija na crkveni veleposjed. Način na koji je to učinjeno na Polačama mogao bi se zamisliti i u Prevalisu: djelimično i putem zavještanja crkvama ne samo prihoda nego i imanja. Drugi način je - direktna intervencija države osnivanjem već pomenutog ordo episcopus-a. Na četvrtom (Helkedonskom) saboru 451. godine donijete su odredbe o iura reservata episkopa prilikom osnivanja velikih manastira, što je potvrđeno i Justinijanovim novelama (br. 3, gl. 1; br. 87, gl. 1 i br. 151, gl. 1). Po tom pravu episkop je mogao zahvatiti i dati manastiru onoliko zemlje koliko mu usus fractus omogućava, to jest koliko je koja od monaških zajednica mogla da obradi i eksploatiše.

Crkva je ispunjavala ubistvenu prazninu gradskog života ruralizovanog Prevalisa

Po nalazima gotovo u svakom polju manastirskih kompleksa ili njihovih tragova iz ranog srednjeg vijeka može se pouzdano zaključiti da je ovaj drugi način u Prevalisu preovlađivao. Iz toga se može takođe nazreti i kako je od državnog i latifundijskog postao crkveni posjed - bez sumnje pošto je ovaj poslednji bio zapušten i ostao bez vlasnika. To bi značilo da je crkva zahvatala koliko je i gdje je htjela, pa otuda i pretpostavka da se lako instalira u najplodnije krajeve Boke Kotorske i Grblja, na Prevlaci (sa solanom) i u grbaljskim poljima. Time je ispunjavala ubistvenu prazninu gradskog života Rizinijuma i Akruvijuma o kojima zaista ništa ne možemo pouzdano zaključiti za sve vrijeme dezurbanizacije, i opšte ruralizacije Prevalisa.
Pored tragova rimskih vila s rasutim mozaicima i sa keramikom, zatečena su u više mjesta na teritorijama bivše municipijuma Rizinijuma i Akruvijuma i veoma stara stabla maslina, koja svojim mnogovjekovnim trajanjem takođe svjedoče o imanjima na kojima je i inače odlično uspijevala mješovita privreda s hortikulturama i vinogradima. U dva očuvana polja mozaika u Petrovcu na moru (iz III-IV) izvrsno je prikazan list vinove loze u kombinaciji s cvjetnom četvorolatičnom dekoracijom koja podsjeća na krst. Osim o veoma reprezentativnoj vili u Risnu - možda izvan gradskih bedema (villa suburbana) - koja se po predstavi boga sna Hipnosa u mozaiku datira u II vijek, i vile u Petrovcu na moru s pomenutim mozaikom, nijedna druga vila nije ispitana prije no što je uništena. Sad se samo još u zabačenim i od morske obale udaljenim krajevima može naići na kakav trag rimske ruralne aglomeracije. Takvi su krajevi u zaleđu Igala kod Herceg Novog, u Sutorini, u Bijeloj, Žanjici na Luštici, u Krtolama i u Grblju.
Već je ranije skrenuta pažnja na dva lokaliteta - Gomilice, u Tivatskom (Soliockom) polju na kraju stare solane, i Bigova kod zaliva Trašte - s kulama-spekulama, solidno građenim kvaderima fino obrađenog kamena, prva očuvana do visine jednog metra, osnovom 5,80 x 4,30 m i druga čija je osnova približno 4 x 5 metara. Kula na brijegu Gomilice nalazi se pored rimskog puta širokog 3,30 do 4 metra u dužini od 1,5 km, koji je povezivao tivatske solane s glavnom saobraćajnicom između Akrivijuma i Butue, ukoliko to nije bio dio puta koji je preko poluostrva Luštice išao na stanicu Vicinium (Epitaurum XX Resinium XX Vicinium XV Butuai), stanicu koja je, podsjećajući svojim nazivom na Olcinium, izazvala pometnju, zbog čega je ranije smatrano da je izmještena, budući da je u Tabula Peutingeriana unijeta prije Butue. Odbacujući mogućnost izmještanja ovih stanica, pretpostavio sam da se Vicinium može vezati za kulu u Bigovu. Ono što je od značaja za ovu pretpostavku je činjenica da se ispod ove kule nalazi kompleks građevina koji još nije ispitan, a s nalazima na površini napominje na kasnu antiku. Pruža se do kraja polja u zaleđu luke Trašte, koja se zbog biohemijskog sastava mulja, sličnog onome u Igalu kod Herceg Novog, u terapiji veoma cijenjenog također naziva Igalom. Gdje su bila igala (aigaloi), znak je nesumnjive antičke i ranohrišćanske banjske aglomeracije. Pored toga, ova luka je veoma pogodna za sklanjanje brodova u vrijeme bure, što je, uz ostalo, doprinijelo da se zadugo u nauci o njoj isključivo kasnoantičkim nalazima nemoguće zamisliti. Ono što ne može biti sporno je, međutim, činjenica da je ovakav lokalitet - s lukom i prirodnim lječilištem a uz to s agromeracijom na ivici polja, slično svim do sada poznatim kasnoantičkim i ranohrišćanskim aglomeracijama na Crnogorskom primorju - činio čitav jedan veliki posjed koji je mogao donositi značajne prihode. Zato što još nije vršeno iskopavanje, ne može se pretpostvljati je li u V i VI vijeku takav posjed bio sličan onom u Polačama ili je, možda, pripadao crkvi s obzirom na to što se već od ranog srednjeg vijeka manastiri lociraju najprije tamo gdje ima mineralnih voda ili banja. Ovoj pretpostavci sad smeta samo to što se još ne može reći kakvo se zdanje krije u aglomeraciji na kraju polja, iako se u jednoj legendi kaže da je u XIV vijeku ovdje bio manastir SV. Nikole koji su navodno Turci u jednom naletu srušili.
Posebnu pažnju treba pokloniti činjenici što se u selu Vranovići, na istom području, ali još bliže jednoj kasnorimskoj vili o kojoj će niže biti riječi, naziru ostaci jedne preromaničke crkve. Po natpisu, iz IX vijeka, koji se sad nalazi na ostrvcu Otok, ona je bila posvećena sv. Stefanu. Kult ovog svetitelja je istovremeno i najstariji u Boki Kotorskoj, pa i to pomaže da se kontinuitet kasna antika-preromanika uoči i prije metodičkih iskopavanja.
Pomenuta vila se nalazi na lokalitetu Pjaca kod Vranovića, u blizini gomilica. Ona je izazvala interesovanje i prije no što je sondažno ispitana. Zbog povoljnog položaja na uzvišenju jednog brijega i po ostacima pretpostavljalo se da bi tu mogla biti kakva kasnorimska kula. Pokazalo se, ipak, da je u pitanju jedna kasnorimska vila, otprilike 19 x 12 m, no samo s djelimično očuvanim temeljima.

Prilikom izgradnje parkinga za hotel „Avalu" otkriveno je više grobnica iz II i III vijeka

Po saopštenju M. Parović -Pešikan, koja je izvela iskopavanje, u polju pored vile ima znakova i rimskih grobnica. Osim slojeva iz halštata i sitnijih fragmenata crnofirnisane keramike iz IV vijeka stare ere nađeni su i odlomci amfora i krovnih opeka u raznim stratigrafskim slojevima. Jedan od podova građevine bio je pokriven mozaikom, koji nije očuvan in situ, ali se od njega nalaze komadi u sekundarnom položaju na jednoj suhomeđini iz kasnijeg vremena. S većim i grubim crvenim i bijelim kockicama, sličnim onim na Prevlaci, ovaj mozaik nesumnjivo pripada VI vijeku, dakle vremenu u kojem se i drugdje u Boki Kotorskoj i na Crnogorskom primorju nalaze ostaci ranohrišćanske arhitekture. Je li ovdje, na mjestu stare vile, tada osnovana kakava manastirska aglomeracija - prije završnih istraživanja rano je tvrditi, ali se na osnovu dosadašnjih nalaza to može pretpostaviti. Osobito bi takvoj pretpostavci išlo u prilog to što se s Gomilica, gdje je, kako rekosmo, rano sagrađena jedna kula, može kontrolisati područje tivatskih solana (Župa). Kad se zna da su ove solane bile u srednjem vijeku predmet teških sporova i ratnih sukoba između domaćih gospodara - despota, Mlečana i Turaka, iz toga nije teško izvući zaključak kako bi i u ranom srednjem vijeku mogle biti onaj faktor koji je odlučivao u odmjeravanju ekonomske i društvene moći na ovoj teritoriji. S Prevlakom, na kojoj je, kako smo pretpostavili, također morale ulaziti u kombinaciju kad je tu osnovana ranohrišćanska crkva, a zatim benediktinski manastir i najzad jedna od najvažnijih srpskih episkopija s početkom vladavine Raške Zetom.
Nepunih desetak kilometara od Gomilica, kod manastira Podlastva na ivici Mrčeva polja autopsijom se nalazi više odlomaka keramike uz čitav jedan kompleks građevina, rasutih na prostoru od 2 hektara, s kvaderima različitog opusa, s vratnicama, s jednim kapitelom dekorisanim vegetabilnim motivima i pticom. U tom kompleksu izgleda da se pomalja jedan tetrakonhos, barem tako bi trebalo zaključiti po ostacima dvije apside na istoku i zapadu i jedne treće, na jugu ili sjeveru - neizvjesno po izvještaju I.Pušića. Ova treća ima prečnik od 5 metara, a spolja je pojačana prislonjenim pilastrima (lezenama). Podsjetimo se da lezene ima stara apsida Rize Bogorodice u Bijeloj, koja ne bi mogla biti starija od preromantičkih crkava, s nešto širim lezenama, kao što su one sv.Tome u Kutima i sv.Mihaila na Stonu. Ova upoređenja, međutim, ne treba drukčije shvatiti nego kao podsticaj za istraživanje kompleksa u Podlastvi o kojemu nauka za sada ništa ne zna. Ali i ovdje, kao i na drugim sličnim mjestima sa starijim agrlomeracijama, s postojanjem manastira za koji se kaže da je čak iz doba cara Dušana, treba držati na umu redovnu pojavu kontinuiteta kasna antika - srednji vijek.
Još jedno polje, u Donjem Grblju, koje se pruža paralelno s Mrčevim poljem, ali je od njega manje i zametno, ima crkvicu - Sv.Andrija u Krimovicama - čija je sva površina poda bila pokrivena mozaikom. Od njeg se tu i tamo nalazi još koji manji fragment in situ, dok je jedan, veći poslije našeg rekognosciranja 1974. godine, prenio u kotorski Pomorski muzej J.Martinović. I ovaj mozaik pripada istom vremenu kojemu i svi ostali u vangradskim agrlomeracijama na Crnogorskom primorju (VI vijeku). Bez arheoloških istraživanja ne može se ništa određeno reći zašto i kad je ova crkvica nalegla direktno na pod jedne ranije, ranohrišćanske, crkve, za čije je podizanje ovdje, osim tragova u mozaiku, veoma uputno i to što je lokalitet na kraju polja, a u blizini još jedne male luke u pogodnom zalivu Trsteno, takoreći na bogomdanom mjestu za osnivanje crkvene ekonomije.
Drugu skupinu lokaliteta i spomenika duž obale, a na istom pravcu puta epidaurus-Scodra karakteriše slična ili jednaka pojava. Već po nalazima u budvanskoj nekropoli moglo se govoriti o kontinuitetu života u gradu opasanom bedemima, od helenističkog doba do VI vijeka. Na to je još ranije ukazao D.Rendić-Milošević a nedavno je, prilikom izravnavanja terena za parking ispred hotela "Avale" pronađeno još četrnaest grobnica, većinom s prilozima iz II i III vijeka i jednim kresivom sličnim onima u nekropoli Mejce kod Buzeta u Istri i u Brezju pri Zrečah, iz VII-VIII vijeka. Rendićevi nalazi još nijesu publikovani, kao ni oni koje su pronašle ekipe Arheološkog instituta pod rukovodstvom pokojnog M.Grbića. Koliko je poznato po kratkim saopštenjima, svi raniji nalazi u budvanskoj nekropoli navode na pomisao da je Budva, kao što pokazuje i novootkrivene grobnice, morala imati, možda već od VI vijeka, kakvu novu nekropolu, svakako podalje od stare ilirsko-rimske. Na tu pomisao se dolazi i stoga što se nigdje u nastavku stare budvanske nekropole prilikom kopanja temelja za nove kuće u čitavom budvanskom polju za posljednjih desetak godina nije naišlo na tragove grobljanskih spomenika. Istina, u budvanskom polju, tamo gdje je sad zgrada opštinske skupštine, davno je nađen pod od mozaika, koji nije sačuvan, pa se ne može reći je li pripadao kakvoj vili ili možda ranohrišćanskoj crkvi. Mjesto te vile, odnosno crkve, gotovo podjednako je udaljeno od morske obale kao trikonhos u polju Topolica kod Bara.
Još zanimljivije je, međutim, što se nedaleko od mjesta nalaza budvanskog mozaika na samoj ivici polja, u Podmainama (Podostrog), očuvala jedna grupacija crkava, istina iz kasnog srednjeg vijeka, od kojih je jedna s freskama smještena u podrumu.

Ranohrišćanske crkve na našem primorju podizane su iznad kasnoantičkih grobnica

Kako tu nije vršeno iskopavanje, ta pojava je zagonetna, ali se treba podsjetiti da su na dva druga lokaliteta, jedan u Škaljarima kod Kotora, a drugi u kompleksu Ratačkog manastira kod Bara, nađene dvije preromaničke crkvice iz VII vijeka - Sv. Dujam i kapela A - s podrumskim prostorijama "kriptama". Možemo samo da se zapitamo: nije li i podrumska kapela u Podmainama kakva "kripta" a odnosno: ne stoje li sve ove crkvice na ranohrišćanskim grobnicama? Da takvih slučajeva ima, dokaz je to što se u jednoj prostoriji, od koje se jedan dio nalazi iznad velike cisterne sa dva kasnoantička stuba i impost kapitelima (sa znacima "alfa" i "omega"), u sekundarnoj upotrebi, a tik uz zid veće grobnice iz justinijanskog doba, u ulcinjskom Starom gradu očuvao trag fresko dekoracije crkve koja je morala biti starija od druge polovine XVI vijeka, kad je grad dopao u tursko ropstvo.
Ovim bi se još jednom potvrdila već dugo poznata praksa nicanja crkava iznad kasnoantičkih grobnica na Crnogorskom primorju (Tumba-Prevlaka, Škaljari, Rtac, Ulcinj), što je sasvim u skladu s istom pojavom po čitavom hrišćanskom svijetu.
Ne podstiču li navedene analogije na razmišljanje o "dislokaciji" one crkvene ustanove u staroj Budvi, koja je mogla biti u njoj smještena sve do VI vijeka, bježanja iz bedemom opasanog grada, možda razorenog u kakvom zemljotresu - u neposrednu blizinu, na prostranstvo njenog plodnog polja, slično onome što se da primijetiti s Doljanima kod napuštene Duklje? U Budvi bi o takvom procesu govorila i pojava jedne okrugle kule na njenom bedemu prema kopnu, kao i veoma niski zupci gradskog bedema iz vremena njene pripadnosti Dukljanskoj državi, što znači da je u vijekovima opšteg razaranja za vrijeme seoba bio srušen stari odbrambeni rimski zid, koji se sad drži još samo do nivoa morske površine. Sve ove pretpostavke, ovdje istaknute i iz ugla posmatranja dezurbanizacije, vode zaključku koji je sigurnije izveden prilikom istraživanja drugih spomenika na Crnogorskom primorju, zaključku o formiranju većih zemljišnih kompleksa oko manastira, grobljanske crkve ili kakve memorije. Kako je rečeno, takav ishod poslije velikih ekonomskih kriza Rimskog carstva, nakon njegove pobjede, seobe naroda i serije velikih zemljotresa globalno se slaže s onim što je poznato kao proces stvaranja episkopskih aglomeracija od kojih su neke - u Baru, Svaču, Danju, Baleču, Drivastu i Sapi - prerasle u episkopske gradove već u prvoj polovini VIII vijeka. Nije dobro što to zaključujemo najviše po posljedičnim pojavama, ali u odsustvu arheoloških istraživanja na ovo smo prisiljeni čak sve ako bi se naše pretpostavke pokazale makar i kao polazna tačka za druga i pouzdanija rješenja.
U vezi s izloženim je i pitanje najranije pojave hrišćanstva u Prevalisu po dokazima koje nalazimo u pomenutom mozaiku u Petrovcu na moru. Osim odvojenih fragmenata s jednom većom prostorijom kojoj pripada odavno poznata predstava tri ribe s jednom glavom, zatvorene u zajednički krug (clipeus?), velikoj vili na Mirištima (kako se lokalitet naziva) pripada jedna cjelina od dvanaest kvadratnih polja, međusobno izdvojenih pletenicama, a zajednički okruženih vijugavom vriježom s vegetabilnom stilizacijom. U očuvanim poljima dominira ideja ukrštanja listova, cvjetnih latica i "pelti". Kao što je predstava tri ribe sa zajedničkom glavom euharistički znak, i motiv "krstastih pelti", ili "ukrštenih hljebova" nije ništa drugo no simbol euharistije. Po nalazu "krstastih pelti" ii "ukrštenih hljebova" na Ilidži i ovdje u Petrovu može se pomišljati na Salonu kao centar difuzije ove hrišćanske simbolike, s obzirom na to da je sličnost salonitanskih motiva, s onim na Ilidži već utvrđena. Njima je, dakle, u odgovarajućoj vremenskoj srazmjeri blizak petrovački mozaik. Na ovom mozaiku je prikazan i motiv "ognjenog točka" onako kako ga imaju mozaici u Poreču i Saloni, a po izvjesnim tragovima dekoracije (dva cvjetna pupoljka u jednom kvadratu) izgleda i treći motiv - kataros - koji takođe ima i najstariji porečki mozaik, zatim mozaik jedne dvorane u Gamzigradu, a nalazimo ga u drukčijoj formi i na pomenutom cipusu iz Risna, iz III-IV vijeka. Još jedan preostali motiv je već pomenuti list vinove loze. Mada na njega još nije skrenuta pažnja kao na simbol iz vremena ranog hrišćanstva, pa nije ni upoređivan s takvim motivima, ja mislim da on ne izlazi iz cjeline euharističke simbolike ostalih motiva petrovačkog mozaika. I on, prije no što bude upoređen s takvom mozaičkom predstavom u Solinu, Poreču ili Akvileji, odnosno u sferama ovih crkvenih centara - svjedoči o pojavi ranog hrišćanstva na ovoj teritoriji, možda još dok je pripadala rimskoj provinciji Dalmaciji, a bezuslovno najkasnije u prvim decenijama poslije osnivanja provincije Prevalis. S njim se jasnije ocrtava jedan od puteva širenja ranog hrišćanstva u nas.
Vremenski već udaljena, ali po rastojanju sasvim bliska veza s petrovačkim mozaikom može se pratiti u susjednom polju Buljarici, na lokaliltetu Golubovci, gdje je sad crkva Svete Petke. Kod nje je, na samom kraju polja, vlasnik jednog maslinjaka, krčeći zemlju, podigao čitave blokove mozaičkog poda i ugradio ih u međe oko maslina. Sudeći po grubljoj izradi crvenih i bijelih kockica, mozaik je iz VI vijeka, ali samo na osnovu autopsije nije mogućno odrediti kakvom je građevinskom kompleksu pripadao.

Analizom naziva Antibaris otpala je pomisao da je antički Bar postojao ispod srednjovjekovnog

Ako je tu bila kakva ranohrišćanska bazilika, što je vrlo vjerojatno, lako je uočiti da je sjedište ekonomije samo prebačeno iz jednog u drugo polje, udaljeno jedno od drugog svega dva kilometra. Iz nekih nama konkretno neizvjesnih razloga, ali po opštoj pojavi poznatog bježanja robova s latifundijskih imanja, i time njihovog zapuštanja, zamro je život u petrovačkoj vili, a nastavljen u buljaričkom manastirskom kompleksu. U Barskom rodoslovu spominje se Petrovac pod nazivom Lastua, a Lastva je sa Buljaricom pripadala bendiktinskoj opatijina Racu, osnovanoj već u IX vijeku. Godine 1303. i 1306. kralj Milutin je podario povelju ovoj opatiji i u njoj nabrojao sva njena imanja, u koja spadaju i Petrovac i Buljarica. U stvari, kralj je ovom poveljom sankcionisao stanje koje je zatekao. Pomenuto je već kako stari manastiri nasljeđuju iz vijeka u vijek posjede koji su ostavljeni u inra reservata lokalnih episkopa. Mi ne znamo koliki je usus fructus bio u pojedinim slučajevima prilikom osnovanja manastira u Prevalitani, a kontinuitet nasljeđivanja imanja, kao što je ovaj o kome govorim, po nalazima crkava iz epohe ranog hrišćanstva u gotovo svakom polju na Crnogorskom primorju govori o redovnom korišćenju tih odredaba u ovoj provinciji.
U prilog ovoj tezi ide nalaz barskog trikonhosa iz VI vijeka s dodatnim građevinama sve do XI vijeka. U više navrata pokušan je prodor u probleme koji su otvoreni pronalaženjem ovog trikonhosa i, pola vijeka ranije, tragova jedne aglomeracije s mozaikom na bivšem ušću rječice Rikavac u more, na drugom kraju Barskog polja. Bar, kao što je poznato, nije antički grad. Urbana struktura grada, podignutog na jednoj stijeni udaljenoj od mora oko 4 km, podsticala je Đ.Boškovića na pomisao da u rasporedu srednjovjekovnih ulica, kao i u Jirečekovoj pretpostavci o Antipagrai - Prokopijeva Antipatra - otkrije izvjesne tragove antičkog grafa. Identifikovanjem Antipagrae s Antipatrom i njenim ubiciranjem u albanskom gradu Beratu, kao i semantičkom analizom naziva Antibaris, kojom je dokazano da on ne potiče od romanskog Anti-Barija, nego od osnove ber, bar - sa značenjem vlažnog, močvarnog zemljišta - koja je nastala u vrijeme slovenskih metateza - otpala je pomisao na antički Bar ispod srednjevjekovnog).
Barsku građevinu čini trikonhos s narteksom. Sam trikonhos s kontraforima na spoljašnjim stranama apsida, s prilično velikim prezbiterijalnim prostorom, s lađom kvadratne osnove i s narteksom kojemu su na sjevernoj i južnoj strani dodate dvije kvadratne prostorije, kompaktna je ranohrišćanska crkvena cjelina. Šteta je što prilikom iskopavanja nije uočeno je li u sjevernom kompartmentu postojala pi-scina, što bi u slučaju da je to konstatovano značilo kako je tu izvođen obred krštavanja. U sjevernoj apsidi trikonhosa nađena je, međutim, velika zidana i zasvođena grobnica, nema sumnje osnivača te crkve, što već samo sobom govori da je ovdje u pitanju memorijalna građevina. Nju je sebi za mauzolej mogao podići samo episkop. U takvoj crkvi najprije nije služena liturgija, osim što je jednom godišnje držan pomen sahranjenom ktitoru. Kako dva odjeljenja na sjeveru i jugu od narteksa podsjećaju na pastoforije ili nabaptisterijum i đakonikom, i kako se u sjevernom zidu preziterijuma nalazi jedna niša (proskomidija), a zatim kako su narteksu dodati jedan trijem i druge građevine, pa podignuta još jedna velika zidana i zasvođena grobnica južno od broda - ova crkva je očigledno promijenila prvobitnu namjenu. Od memorijalne postala je, po svoj prilici, katedralna. Vjerovatno je pri njoj bila rezidencija episkopa koji je potpao pod Dračku arhiepiskopiju 732. godine zajedno sa svim prevalitanskim episkopima, kako se kaže u pomenutom spisku sufragana iz IX-X vijeka. Tako bi prepravke barske crkve mogle biti smatrane kao dokaz o osnivanju Barske episkopije prije 732. godine. Ta crkva je prije XI vijeka bila srušena, a u srednjem dijelu trikonhosa i u njegovoj istočnoj apsidi podignuta je jedna manja preromaniška crkvica koja je po narodnom sjećanju bila posvećena lokalnom svetitelju, zetskom kralju sv. Jovanu Vladimiru. Kad je podignuta nova episkopska katedrala (Sv. Teodora?) u Starom Baru, u nju je iz ovoga trikonhosa, bez sumnje pošto je već bio u ruševnom stanju, prenijet podni mozaik, nađen u komadima u podu nove barske katedralne crkve.
Ova hronika barske crkve pokazuje kako je prvo njeno zdanje bilo podignuto u Barskom polju, gdje je i mogla biti osnovana Barska episkopija. Zatim je njena stolica prenijeta u novi grad na hridini udaljenoj oko 4 km od barskog trikonhosa. U čitavoj ovoj promjeni nas najviše zanima sam proces preseljavanja crkvenog sjedišta. Pri tome i što se za potvrdu legitimiteta toga čina uzima materijalni dokaz o pravu nasljeđivanja. Bilo da je to episkopska "terotorija" u smislu Justinijanove novele (Nov. Iust., 11,5) episkopu Akve, bilo episkopska memorijalna crkva, bilo prenijeta relikvija (mozaik) - takav dokaz se pouzdano može unijeti u argumentaciju o legitimitetu Dukljansko-barske arhiepiskopije, kakvim se on u srednjem vijeku činio dokazanim, a ne kakvim on nama danas izgleda. Taj legitimitet su negirali istoričari i iz razloga što nema nikakvih pismenih pomena o barskoj episkopiji prije 732. godine, kad je car Konstatin V oduzeo papi ilirsku diocenu zajedno s Prevalisom i podvrgao je Carigradu i kad su prevalitanski episkopi potpali pod Dračku arhiepiskopiju.

Na lijevoj obali Bojane nekad je bila podignuta manastiraska grobna crkva dukljanskih kraljeva

U pomenutom spisku episkopija koje su ulazile u sastav Dračke arhiepiskopije kao njeni sufragani nabrajaju se episkopiej: "o Diocleias, o Skodron, o Drivaston, o Polathon, o Antibareos". Pošto, dakle, u IX-X vijeku postoji dukljanska episkopija, zaključeno je da se može govoriti o njenoj ranijoj fuziji s barskom episkopijom, na šta su se pozivali Barani boreći se za nezavisnost svoje arhiepiskopije.
Takva interpretacija sad se, poslije otkrivanja barskog trikonhosa iz VI do VIII vijeka, poslije prenošenja mozaika iz njega u pod novopodignute arhiepiskopske crkve u starom baskom gradu (Sv. Teodora?), može modifikovati. Naime, i pored mogućnosti kontinuiteta episkopije u Duklji, stoji i to da se van Duklje nalazi još jedan episkopski kompleks građevina iz VI vijeka - u susjednim Doljanima, sa dvije crkve, od kojih, kako ćemo vidjeti naprijed, jedna je trikonhos a druga trobrodna bazilika sa veoma reprezentovanim, bez sumnje episkopskim, sarkofagom, smještenim u jednoj kapeli sjeverno od protezisa. A poznato je i da prirodni izlaz Duklje na more izbija u Barsko polje, dok Skadar ima svoju izlaznu geopolitičku tačku na ušću rijeke Bojane (Barbanna, Drilon) u more. Iz ovoga prizilazi da je prije dukljanskoj negoli skadarskoj episkopiji mogla pripadati "teritorija" Bara. Uostalom, sav kasniji razvitak Bara kao episkopskog grada, dok je Skadar i dalje ostajao da važi kao glavni grad Prevalisa (do osnivanja Dračke teme), to posredno potvrđuje. Da je tada koji od dukljanskih episkopa tu, na svojoj teritoriji, mogao podići sebi grobnu crkvu ne može biti dvoumljenja s obzirom i na doljanski primjer. Gledajući pred sobom još uvijek impozantne ruševine episkopskog trikonhosa u Barskom polju i prenoseći iz te crkvene građevine dio poda s mozaikom u pod tek sagrađene arhiepiskopske katedrale, ugrađujući u pali trikonhos malu crkvicu u vrijeme postanka kulta prvog i jedinog domaćeg svetitelja, sv. Jovana Vladimira, sve, bez sumnje, iz razloga dokazivanja legitimiteta nasljeđivanja, odnosno iz političke potrebe postojanja samostalne crkve u samostalnoj i od pape priznatoj (Dukljanskoj) državi, nije moralo, čini mi se, ni oslanjanje barskih arhiepiskopa na dukljansku tradiciju izgledati tako sumnjivo kako se učinilo istoričama. Arehološki nalaz je takođe dokumenat, i to nepokolebljiv. Očigledno, s trikonhosom u Baru može se drukčije interpretirati tolika upornost u dokazivanju veze između barske i dukljanske episkopije. Ona od sada ne mora počivati samo na pretpostavci o nasljeđivanju kao posljedici propadanja i nestanka dukljanske episkopije, nego na činjenici o nekadašnjoj pripadnosti barske "terotorije" dukljanskoj, zbog čega bi i jedan od dukljanskih episkopa moga na toj svojoj "teritoriji" sasvim normalno izabrati sebi mjesto za mauzolej.
Barsko polje je jedno od najvećih i najplodnijih na Crnogorskom primorju. Ta činjenica je mnoge stavljala u nedoumicu o njegovoj eksploataciji kad u starim izvorima i piscima nijesu mogli naći ama baš nikakav podatak o kakvom gradu u njemu. S tragovima iz rimskog doba ili kasne antike na ušću bivše rijeke Rikavac u more, ipak je moguće pretpostaviti da je negdje u njemu morala biti podignuta bar kakva vila. Na bivšoj latifundiji mogla je crkva zasnovati svoju novu ekonomsku "jedinicu".
Veliko Barsko polje nastavlja se još jednim, Mirkovskim poljem u kojemu su se, prije no što su uništeni novim kolskim putem, mogli opaziti temelji jedne stare crkve, nešto manje od one na Topolici i čini se trikonhalne osnove. Pa i u malom polju iza plaže Velji pijesak u Dobroj vodi još jedna velika crkva, izgleda trobrodna bezilika, potvrđivala je svojim doskorašnjim ostacima gotovo redovnu pojavu o kojoj je do sada bilo riječi - podizvanje kakve hrišćanske crkve na ivici plodnog polja. I ove, kao i druge slično situirane na Crnogorskom primorju, nijesu cementrijalne crkve ili bar to sve one nijesu bile. Njih su većinom podizali kaluđeri Prevalitanske mitropolije kad su nastajali veliki crkveni posjedi. Osim što o tome očito svjedoče ostaci crkava, položaj sela, redovno sa svojim crkvama iznad ovih polja, pokazuje kako je postojala jasna podjela između velikog, dodijeljenog, i sitnog, inokosnog, posjeda s različitim građevinskim aglomeracijama. Ovu će razliku zbrisati slovenska seoba, ali će jaz opet nastati na feudalnoj osnovi u kasnijim vjekovima.
Na ulcinjskom primorju sve odlike dezurbanizacije i ruralizacije koje su dovele do ranohrišćanskih crkava u poljima - Goransko, Ulcinjsko i Anamalsko - mogle bi ovdje biti zastupljene da su ih naša istraživanja na vrijeme obuhvatila. Već samo to što se s pavom smatra da je na lijevoj obali Bojane u VI-VII vijeku podignuta manastiraska grobna crkva zetskih (dukljanskih) kraljeva - jasno je da ova oblast u blizini Skadra, koji je u Prevalisu i Duklji bio glavni grad, nastaće veoma gusta koncentracija episkopija, po obimu usamljena na čitavoj našoj jadranskoj obali i njenom neposrednom zaleđu. Do takve koncentracije episkopija dovelo je pretvaranje satelitskih gradića oko Skadra (od kojih su neki bili rimski kasteli) u episkopske gradove.

Između Plavnice i starog ušća Cijevne nađena je velika ilirsko-helenistička nekropola

Kad se ne bi nalazili na veoma bliskom rastojanju, jedva tridesetak kilometara udaljeni od svog centra, gradovi Svač, Sapa, Danj, Sard, Drivast i Baleč, s manastirom Sv.Srđ i Vakh i sa starim ilirsko-helenističkim gradom Olcinijumom - ne bi se moglo zaključivati, osobito ne prije arheoloških istraživanja, da je najveći dio oblasti Zabojane i Zadrima bio uključen u veliki crkveni posjed na kojemu se zbilo šest episkopija.
Do sada je samo u starom ulcinjskom gradu došlo do sistematskih arheoloških iskopavanja. Osim što su otkriveni svi stratigrafski slojevi, od ilirsko-helenističkog do posljednjih turskih adaptacija i novogradnji, u gradu je nađena već pomenuta zasvedena ranohrišćanska grobnica. Od jedne veće crkve - možda bazilike - ostali su još stubovi i impost kapiteli u sekundarnoj upotrebi u velikoj srednjovjekovnoj cisterni do same grobnice. I pored iskopavanja u njihovoj neposrednoj blizini, crkva nije nađena. Njena pojava u citadeli Ulcinja, međutim, ne bi bila iznenađenje, bez obzira na to što je ta citadela uvijek služila svojoj namjeni. Ako se samo sjetimo primjera episkopije Aquae, lako je mogućno zamisliti da je u doba Justinijana, od kada datiraju ulcinjski ostaci ranohrišćanske arhitekture, episkop stolovao u tvrđavi, o čijoj se odbrani i brinuo. Na drugi način se ne može objasniti ni postojanje tako velike grobnice u samom jezgru utvrđenja. S otkrivanjem crkava u gotovo svim tvrđavama koje su posljednjih godina istražene na jugoslovenskom Limesu u oblasti Đerdapa, ova pojava postaje razumljiva. Razlika između graničnih vojnih i episkopskih tvrđava može se objasniti i pripadnošću crkava - garnizonu ili episkopu.
Do sada je pažnji istraživača uvijek izmicala jedna druga teorija, oblast Crmnice, koju, kao jednu od županija iz X vijeka, pominje pisac, dva plodna polja, Orahovsko i Limljansko (Crmničko), a na kraju ovog zadnjeg, blizu ulaza u sozinski tunel, našao sam u sekundnoj upotrebi (služio je kao "časna trpeza") jedan impost-kapitel koji je po drugi put upotrijebljen na nekoj preromaničkoj crkvici, možda i na istom mjestu gdje je sad crkva Sv. Petra. Strane imposta ukrašene su ranohrišćanskim krstom, dok je još jedan, veći u grublje dekorisani krst bez sumnje iz kasnijeg vremena, ispunjavao svoju gornju površinu s koje su prvobitno polazili luci. Po ovome, i još po položaju sadašnje crkvice na nevisokom zaravnjenom brijegu, treba pretpostaviti da se tu nalaze temelji jedne ranohrišćanske crkve, koja je tri-četri vijeka docnije mogla biti adaptirana u ranoromaničku. Možda je s ovog mjesta dospio u "Baču" (Baštu), bivši dvorski rasadnik kod željezničke stanice Virpazar, fragment jedne strane sarkofaga ili parapetne ploče od bijelog mermera (60 x 28 x 9,5 cm), pronađen 1955. godine). Vegetabilni ornament ovog fragmenta je sasvim lišen antičke stilizacije. Na nju samo izdaleka podsjeća dvojna vriježa s četvorolatiničnim cvijetom, jako naturalistički razgranata. Stilski se uklapa u isto tako neantičke, varvarizovane i naturalističke dekoracije reljefa koji su nađeni u Doljanama. Mada se i na "Baču", zbog njenog položaja - takođe na blagoj brežuljkastoj zaravni, na druoj strani polja već čuvene ilirsko-albanske i slovenske nekropole Mijele (sa nalazima iz La Tene I i iz VII-VIII vijeka) - može računati kao na lokalitet s jednom ranosrednjovjekovnom crkvom. Ni o njoj se ne može ništa više reći dok se ne preduzmu iskopavanja. To isto bi trebalo uraditi u drugom crmničkom polju, Orahovskom, u mjestu Mirište kod Potkraja, u blizini jedne ilirske humke koja i danas nosi naziv Mogila. Baš na dodiru Crmničkog s Orahovskim polje (Mijele) postalo je poznato kako se situira nekropola još nehristijaniziranog stanovništva kojoj je u blizini Mirište, što je znak da treba očekivati i hrišćansku. Nedaleko od Mirišta, u Orahovu, podignuta je u XV vijeku filijalna crkva vranjinskog manastira Sv. Nikole koji je osnovan početkom XIII vijeka na velikom crk-venom vlastelinstvu.
Jedan vranjski metoh je postojao i u Zetskom polju, na Plavnici, donedavno najvećem pristaništu na sjevernoj obali Skadarskog jezera. Plavnicu je 1220. godine Stefan Prvovjenčani priložio Žičkoj arhiepiskopiji, a od nje je 1233. godine oduzeo arhiepiskop Sava Nemanjić i dao Vranjinskom manastiru.A na sjevernoj obali Skadarskog jezera, između Plavnice i starog ušća Cijevne, nađeni su ilirsko-helenistička nekropola (u Donjem Gostilju), grčki lagymosi, dvije amofere i drugi predmeti (u Matagužima), koji tu nagovještavaju jedno veće antičko naselje. Ako se ovome doda da su u kastelu Obalon (Oblun) nad rijekom Moračom i Gornjim blatom zatečeni tvrđava i predmeti materijalne kulture iz ilirsko-rimskog vremena i iz srednjeg vijeka (s jednom crkvom 10,50 x 6 m), treba zažaliti što se arheološka sonda nije na vrijeme spustila do starih i sad već nestalih naselja Plavnice, Starog Gostilja, Starog Mataguža, Karabeža i Rake, to jest između donjeg toka Morače i nekadašnjeg ušća Cijevne u Skadarsko jezero. To je, na kraju, vodena saobraćajnica (Labeatum lacus), koja je spajala antičku Skodru s Metonom (Medunom). Tu je cvjetao život već od palafitskih civilizacija, a pogotovo u starom vijeku, pa treba pretpostaviti i u vrijeme kasne antike i ranog srednjeg vijeka.
U Lješkopolju, s desne strane Morače, strči iz šipraga u podnožju Malog brda jedna gomila ruševina koju mještani nazivaju Magara; radi se, kako je autopsijom utvrđeno, o jednoj kasnoantičkoj ili ranosrednjovjekovnoj agrlomeraciji.

Crteži svastike su se javljali samo kao dekor bez simboličkog značenja

I ovdje - po smještaju na ivici vrlo plodnog polja - imamo pred sobom još jedan, po izgledu bolje očuvan, ranohrišćanski manastir (?). Poviše Magare se okačila okapina Crvena pećina, a svastike na liburnskom i dalmatskom području, i to samo iz rimskog doba. Isto tako, malobrojni su nalazi iz područja preko Save, južno od nje i u Hercegovini, dok ih na Glasincu susrijećemo na bronzanim narukvicama iz VI vijeka prije n.e., a u obliku trikvetruma (sa tri zavrnuta kraka) na dva vijeka starijim knemidama. U Srbiji se svastike javljaju u srednjem vijeku i u folkloru sve do danas, ali samo kao dekorativan elemenat pošto su izgubile ranije simboličko značenje. Nalazi ovog simbola, kako se iz gornjeg nabrajanja vidi, nejednako pokrivaju prostore naše zemlje. Najviše ih ima u sjevernom i centralnom dijelu, a uopšte ih nema na području Liburna i Dalmata. Osim dva na stijemana okapina, jedan na keramici i dva na knemidama, nema ih više ni na ilirskom području od Glasinca do Lipaca i Trena. Iz takve rasprostranjenosti ne može se utvrditi etnička pripadnost svastike. Ona je uglavnom nađena na predmetima koji su rađeni pod uticajem materijalne kulture iz Grčke i Italije. Tako, svastika iz Kompolja, u oblasti Japoda, smatra se plodom "italske inspiracije" i "kao jedno od duhovnih dobara što su iz etursko-italskog kulturnog kompleksa prodirali prema zemlji Ilira", dok istarske nalaze na grčkim vazama treba dovesti u neposrednu vezu s grčkim gradovima Južne Italije ili pak same Grčke.
Putevima prodiranja svastike na pokretnim nalazima kopnom i morem najboljem se može objasniti pojava ovog simbola u našem području. Kojemu od tih puteva dati prednost, odgovor izgleda imamo u nalazu iz Malića, u dolini rijeke Aliakmno-Devoll, na jednom od pravaca prastarog puta između Male Azije i Južne Itaije (svastike na fragmentu neolitske keramike iz špilje Zinzulasa kod Leće, u Apuliju). Ali, istovremeno i u podunavskoj neolitskoj i bronzanodobskoj keramici (Dupljaja), koja se - ukoliko Lechlerovom mišljenju o podunavskoj autohtonosti svastike ne damo prednost - nadovezuje na mesopotomske nalaze. To je, međutim, samo jedna strana problema, jer kao i u Podunavlju i Mespotamiji, a kasnije u Žlijebu i Lipcima, simbol svastike se nalazi i u Južnoj, a zatim u Sjevernoj Italiji i na Glasincu. Nije li u nas to njen povratni pravac sa Zapada? S nalazima iz neolita izrično se to ne bi moglo tvrditi, ali sa halštatskim nalazima iz etrursko-italskog područja - može. Uzimajući u obzir nova saznanja o tom putu, mislim da je rješenje na domaku. Ono je, kako je gore pokazano, u istovremenoj, odnosno nešto docnijoj pojavi svastike na etrurskim kanijama mačeva i na glasinačkim knemidama (trikvetriumi). Ako se podsjetimo da na glasinačkim knemidama, osim predstave svastike, imamo i predstave jelena i lađa (o čemu niže detaljnije) - onda nam se Glasinac pokazuje kao neka vrsta središta u koje se skupljaju svi elementi, sižei i motivi slikarstva u Lipcima.
Lađe na knemidama iz Glasinca stilizirane su kao i svi ostali sižei iz toga nalazišta i iz etrurskih grobnica. Pošto G. Novak nije precizirao mjesto nalaza najstarije lađe na Apeninskom poluostrvu (villanova kultura, period Benacci, to jest VII vijek prije n.e.), glasinačke ne možemo upoređivati s etrurskim jer su nam nalazi ostali nedostupni; može se samo pretpostaviti da su slične onoliko koliko i jeleni s kanija i knemida. I na njima se uzdižu četiri jarbola ukoso prema zarubljenom vrhu trougaonog (bolje reći trapezodinog) oblika lađe na kojemu se prepoznaju horizontalno položena jedra, kao na lađi iz Grapčeve špilje. Lađa iz Lipaca je, naprotiv, sasvim realistički prikazana - sa razapetim jedrima od trupa do vrhova jarbola. Ovako velika stilska razlika ne treba da čudi. Slikar kompozicije u Lipcima nije morao siže - ukoliko ga je vidio na glasinačkim knemidama ili na etrurskim kanijama mačeva - da doslovno preuzima; on je taj siže radije prikazao po stvarnom izgledu lađa koje je na samoj obali mogao posmatrati i iz Lipaca. Takvom izmjenom nije negirao simboliku lađe sa knemida i kanija, ali je u kompoziciju, pored motiva lova, unio i motiv plovidbe. Taj sinkretizam - apstraktnih i realnih sižea i motiva - upravo najviše odlikuje Lipce.
Na motiv najranije plovidbe po Jadranu podsjećaju nas i legende o Kadmu, Iliriosu i Argonautima, otprilike iz 1500. godine prije n.e. Po tim legendama došao je na naše obale Kadmo sa ženom Harmonijom, ploveći svakako Egejskim, Jonskim i Jadranskim morem. Po jednoj od tih legendi, Kadmo je osnovao grad Budvu. Argonauti su, međutim, dospjeli na naše obale po povratku iz Kolhide ploveći Istrosom (Dunavom). Argonautske lađe na keramici su iz mnogo mlađeg doba i u upoređenju s našom nijesu podobne. Zbog specifičnog stila, nijesu za našu svrhu upotrebljive ni predstave lađa na mikenskim vazama, oko 1000. godine prije n.e., iako se vremenski približavaju pećinskom slikarstvu u našoj zemlji. Mikenske lađe su takođe jako stilizovane, što ih udaljava od "naturalizma" lađe u Lipcima. Još manje bi imalo smisla upoređivati našu lađu s egipatskim (ne samo s onima iz predinastičkog perioda, iz hierakompolisa, oko 3500 godine prije n.e., nego ni s onima iz mnogo kasnijeg vremena, iz mauzoleja drugog kralja pete dinastije, Sahurea, oko 2700. godine prije n.e., pa ni s lađama iz početka egipatskog dinastičkog računanja vremena, oko 300. godine prije n.e.) iako su jedra na lađi iz Lipaca velika kao na egipatskim lađama i, kao na njima, na dva jarbola.

Umjetničkom objektu u Lipcima slični su oni iz veoma dalekih oblasti primitivne umjetnosti

I kad bismo po nekim elementima lađi u Lipcima našli ma koliko bliske lađe iz egipatskog i mikenskog repertoara, ne bi odgovaralo našoj svrsi - da stadijalno datiramo pećinsko preistorijsko slikarstvo u pitanju - jer su zakoni razvitka egipatske umjetnosti i slikarstva našeg lokaliteta nepodudarni. Posmatrajući stadijalno umjetnički objekat u Lipcima, bliže su mu paralele iz daljih i, štaviše, veoma dalekih areala primitivne umjetnosti Sibira, Kobana (na Kavkazu), Sjeverne Evrope, Aira i Tasil nČAndžera (Sahara), Skandinavije itd. Primitivnu umjetnost posvuda čini sličnom početni stepen razvitka umjetničkog osjećanja, njena "dječja" faza i, osobito, to što se ona ostvaruje na podlozi koju najčešće nije dao čovjek (stijena pećine, blokovi kamena izglačani lednjacima ili erozijom, kosti). Ako se uz to ima u vidu isti stepen razvitka oruđa i oružja, pa otuda i proizvodnih odnosa i društvene organizovanosti do kojih se stanovnik risanskog primorja i drugih dalekih i veoma dalekih primorja dovinuo na početku prvog milenijuma prije n.e., nije teško shvatiti da se, kao posebna manifestacija takvog stadija društva, javlja prilično ujednačen umjetnički izraz, u nekim slučajevima i veoma sličan. Takav je slučaj i s upotrebom bijele boje svuda u određenom vremenskom okviru, zatim sa "skeletnim" stilom i sl.
Najbliže motivsko i pikturalno upoređenje s Lipcima odvelo bi do mnogobrojnih skandinavskih petroglifa, u ambijent sličan našem, duž fjordova i na planinskim obroncima koji se spuštaju prema moru. I, zaista, istraživači skandinavskih gravira i slika na kamenu sve više naglašavaju ekološki faktor u nastanku ove umjetnosti, no što ih upućuju sami motivi - lov i moreplovstvo. Svoje petroflige oni uglavnom datiraju onako kako je to uradio Lenart Aberg još 1838. godine - u bronzano doba (ono u Skandinaviji traje od 1500. do 500. godine prije n.e.). I po motivima (lov i plovidba), i hronološki, upoređivanje bokokotorskog sa skandinavskim slikarstvom na stijenama odgovaralo bi, tim prije što se i tamo kao i u nas ono izvodi najviše bijelom bojom, da skandinavske lađe nemaju specijalan oblik "britve za brijanje" razor-blades, zbog čega su morfološki nepodobne kao paralela. S drugim (sibirskim, na primjer) lađama na stijenama naša ne bi dala zadovoljavajući rezultat jer su i one po tipu drukčije i, što je najvažnije, različito od nje datirane. Držeći se oprobanog i uobičajenog načina datiranja, treba i u ovom slučaju oslonac tražiti u hronološkom podudaranju pomoću relativnih vrijednosti do kojih se dolazi arheološkom metodom.
Ali, zato što u Lipcima nijesu vršena arheološka iskopavanja, ne mogu se njegove slike datirati onako kako je to uradio G. Novak s jednim fragmentom obojene keramike na kojemu je predstavljena lađa s jedrima. Tu sliku lađe on je primijetio između urezanih trakastih linija (Bandkeramik) na dva sastavljena djelića velike amfore, otkopane u Grapčevoj špilji na Hvaru, 1938. godine, i sigurno datirane keramikom u stratigrafskom sloju iz neolita i eneolita. G.Novak je toj keramici našao najbližu, gotovo identičnu paralelu u keramici iz Dimin-Sesklo (u zalivu Volo na Egejskom moru), zatim u tripoljskoj kulturi (na sjevernoj obali Crnog mora) i u Stentindellu (kod Sirakuze na Siciliji), zbog čega hvrstavke nalaze obojene spiralne keramike datira po njima oko 25000. godine prije n.e. Nekoliko fragmenata, kao što je onaj s lađom, smatra importiranim iz Stentinela (gdje ih je nađeno na stotine) i iz toga izvlači zaključak o razvijenoj plovidbi između Jadranskog i Jonskog i Egejskog mora u drugom i trećem milenijumu prije n.e. Kako na egejsko-kritskoj slikanoj keramici - i pored izvanrednih slika morskih bića u kamares stilu - nema predstava lađa sve do mikenskog doba, oko 1000. godine prije n.e, a u Italiji sve do gravire lađe na jednom nožu koji pripada vilanova kulturi (njenog drugom, "Benacci" periodu, iz VIII vijeka prije n.e.). G. Novak ne izvodi stilske paralele među njima, ali nam - ukazujući na najstariju sliku lađe na Apeninskom poluostrvu, i to baš na jednom od etrurskih noževa, na kojima se, kako smo vidjeli, nalaze predstave lova na jelene (i svastike) - omogućuje da se orijentišemo na Etruriju kao jednog od začetnika motiva koji su prodrli do slikarstva u Lipcima.
Najveću sličnost s našom ima lađa na jedno steli u Novilari, nedaleko od Pezara, na zapadnoj jadranskoj obali. U čuvenoj nekropoli Picena (naselje i nekropola čine sadržaj čitave kulture Novilara) karakteristične su velike grobnice sa stelama od kojih jedna ima ugravirane predstave tri lađe - jedne veće s jedrom, i bez njega, dvije manje u sukobu. Velika lađa je niska i izdužena (rekonstruisana iznosi oko 20 m dužine), s petnaest pari veslača koji sjede na klupama palube. Ima šiljati pramac s jako izvijenom pulenom (skrostolionom) u obliku životinjske glave kao na lađama glasinačkih knemida. Što je za našu kompoziciju od osobite važnosti, ova picenska lađa ima jarbol s velikim četvrtastim krstastim jedrom. Po vertikalnim i horizontalnim linijama jedra lako se prepoznaju isto takve linije jedra u Lipcima. Picenska stela s lađom je datirana u VII v.prije n.e., odnosno nešto je mlađa od lađa u Lipcima i Glasincu.
U svakom slučaju, picenska i glasinačke lađe na knemidama veoma su slične ne samo po izduženom trupu, šiljatom pramcu i puleni završenoj životinjskom glavom (zmije ili konja), nego i po jarbolu s jedrom i konopima koji su i glavni elementi lađe u Lipcima).

Istraživači religije smatraju da je lađa bila simbol prenošenja duša umrlih u drugi svijet

Slijedeći mlađe analogije, trebalo bi ukazati još na jedan elemenat picenske lađe - šiljati pramac na vodenoj liniji, sličan rostrumu antičkih lembusa - koji bi se mogao pretpostaviti i na lađi u Lipcima. Kako je donji dio te lađe oštećen, ili, možda zbog veče šematizacije motiva, i izostavljen, ne bi se trebalo upuštati u makakvu rekonstrukciju. Ali bi trebalo napomenuti da šiljati završeci na vodenoj liniji lađa u Piceni i na glasinačkim knemidama vode ka rostrumu liburnske lađe na jednoj pojasnoj pločici, nađenoj u nekropoli kod Prozora (III v.prije n.e.) i lađa na ilirsko-grčkim novcima, među njima i labeatskim (iz II v.prije n.e.). Mogla je lađa u Lipcima biti i bez rostruma, koji se prilikom udara u bok protivničkog broda lomio i odvajao od pramca, budući da nije bio napravljen kao produžetak grede kobilice, nego kao poseban dio, utorom i gredicama pričvršćen za pramac. Pri mirnoj plovidbi, rostrum je oštrim vrhom podizan naviše. Možda je tako bio prikazan i na lađi u Lipcima.
Kao univerzalni simbol, svastika u Lipcima ima dvostruko značenje - u svojstvu kulta i u svojstvu dekorativnog elementa slike pomoću kojega je određivan njen stil. Opšte je uvjerenje svih istraživača koji su se ovim pitanjem bavili da svastike na jednoj od statueta iz Dupljaje imaju solarnu simboliku, što proizilazi iz takvog, solarnog, značenja drugih dupljajskih kolica koju vuku barske ptice (po legendi o dolasku boga Apolona u zemlju Hiperborejaca na kolicima s takvom zapregom). Posredno, i u svastikama iz Lipaca i Žlijeba treba vidjeti takvo kultno značenje, zbog čega ovaj znak u oba lokaliteta i učestvuje u simbolici scene lova na jelene. Pošto su te svastike na stijenama okrenute prvim jutarnjim sunčevim zracima, uokapini u kojoj treba očekivati obavljanje obreda obožavanja sunca, Lipci bi, prema tome bili jedno od najmonumentalnijih naših svetilišta sub divo. Iako, kako je rečeno, svastika nije samo ilirski simbol, ipak se po upotrebi i na stijenama svetilišta i na pokretnim predmetima koji pripadaju ilirskoj kulturi (u širem značenju pojma), ona javlja kao znak za poznavanje religije Ilira. Ako su jeleni kultne životinje, kako se pretpostavlja, ovaj krug oko lova čini cjelinu najglavnijeg kultnog obreda - žrtvovanja ubijene divljači. Treba li u sceni lova u Lipcima doista vidjeti takvu kultnu predstavu, pokazaćemo nadalje.
I lađa u Lipcima ima realno i simbolično značenje. Lađe kojima se prije 4.500 godina plovilo od Stentinela do Hvara potvrđuju da je i prije 2800 godina, koliko su stare slike u Lipcima, plovidba obavljana i u Risanskom zalivu. Neki istraživači religije i kultova smatraju da je lađa bila simbol prenošenja duša umrlih u drugi svijet). Pošto kompoziciju u Lipcima sačinjavaju scene iz životne stvarnosti lov i plovidba) i simbolike (svastika, pa i jelen ako je kultna životinja Ilira, i lađa u njenom drugom apstraktnom svojstvu) ikonografsko dvojstvo slikarstva u Lipcima predstavlja sinkretizam vjerovanja i egzistencijalne djelatnosti.
Iz gornje analize dobili smo, mislim, traženi "reper" pomoću kojega možemo sigurnije no do sada datirati jedan od ansambla zapadnobalkanskog pećinskog slikarstva bijelom bojom. Oslanjajući se na sigurno datirane izvore i analogije, sad je izvjesno da su Lipci nastali u VIII vijeku prije n.e. Slike u okapinama Žlijeb, Grbaja i Tren - ako nijesu suvremene - mogle bi biti mlađe od VIII vijeka, jer se već u VI vijeku javlja setil situla i prodire grčka umjetnost s kojima se "prekida" naše primitivno slikarstvo, mada se ono održava sve do folklora. Njegovu retardaciju izvrsno pokazuje slikanje jelena, svastike i dr. geometrijskih motiva na jednoj keramičkoj posudi iz IV v. prije n.e., u Dolenjskom muzeju u Novom Mestu, Slovenija.
Najzad, trebalo bi da izvedemo konačan zaključak iz naše analize o simboličnoj vrijednosti kompozicije lova na jelene u Lipcima. Po onome što smo utvrdili o svastici - kompozicija u Lipcima je uistinu ima.

Odgovor na pitanje da li je jelen kultna životinja Ilira, treba tražiti u religiji

Kako i lađa, pored realnog, ima i simbolično značenje, moglo bi se zaključiti da je i u toj funkciji slikana u Lipcima, mada njen realistički oblik na to ne podsjeća. To upozorava da ovaj argument može biti sporan za hipotezu o kultnom značenju lađe u Lipcima, ali - istovremeno - ne i neupotrebljiv ako je u saglasnosti s ostalim argumentima. Slično bi se moglo reći i o jelenu kao kultnoj životinji, u što ne sumnjaju mnogi istraživači. No, ima i suprotnih mišljenja, (kao što je mišljenje Przevorskog), da se shvatanje o jelenu kao kultnoj životinji mora ograničiti samo na hetite. Imajući na umu ovu hipotezu, Hensel misli da ne treba isključiti mogućnost po kojoj je takav kult mogao prodrijeti i na teritorije koje nijesu zahvatali Hetiti. Za dokaz o hetitskom uticaju kulta jelena on navodi jedan halštatski sud od pečene zemlje, nađen u jednom grobu u mjestu Laz, srez Voluv, u Šleziji na kojemu je prikazana kompozicija "naracionih figura" jelena i konja s jahačima i bez jahača, s koncentričnim krugovima i, posebno, s lukom i strijelom. Hansel se najprije pita zašto se svuda prikazuje lov na jelene a ne na druge, po čovjeka, opasnije životinje, a onda radi li se zaista o jahanju jelena prije no što je pripitomljen konj, što je dokazivao Mar, tvrdeći da je prvobitni pojam "jelen" kasnije prenijet na pojam "konj", to jest da su konju pripisivana pređašnja svojstva jelena.
Ili je to greška umjetnika, (što isključuje V.Houbovic), ili je pak riječ o jelenima priučenim na takvu upotrebu (kao što su priučeni da vuku kola)?
Pošto u Lipcima oba lovca jašu konje, naše se tematike ne bi ticala dilema o similaciji jelena i konja, ali joj nije ni po strani činjenica da se tako zamišljen lov s jahačima na konju i na jelenu obavlja ili kao prikaz stvarnosti ili kao predstava kultnog obreda. Na ovo upozorava Hensel time što sad odbacuje ranije prihvaćenu hipotezu po kojoj bi scena na sudu iz Laza prikazivala obred lova. Tačnije će biti, veli on, da je to jedna od obrednih scena povezanih s kultom jelena u raznim religijama prvobitnih ljudi, među kojima i onih iz lužičke kulture. On pomišlja i na to da jahanje jelena na sudu iz Laza možda predstavlja jahanje konja s maskom jelena, mada bi to trebalo isključiti po tome što svi konji na graviri nemaju maske jelena. Ima mišljenja po kojima su jahači na pomenutom sudu pokazani kako silaze u donji svijet, kao na jednoj graviri u Andori, što je objašnjeno uticajem sa sjevera. Majevski kaže da na to podsjećaju znaci jahača u egejskom piktografskom pismu, a Salin dovodi sliku jelena u vezu s besmrtnošću - u sferu realnosti lova. Uopšteno uzevši, jelen je zaštitnik umrlih, on ih odvodi u drugi svijet. On pije vodu s izvora besmrtnosti, kako prikazuje reljef u Muzeju Beauna. Ne sumnja se, dakle, u kult jelena, nego se zahtijeva da se precizira gdje se i kad javlja. U vezi s tim je i pitanje je li jelen kultna životinja Ilira. Odgovor treba tražiti u ilirskoj religiji, ali i u uticajima koji su na nju mogle vršiti religije drugih naroda. Da bismo o kultu jelena u Lipcima mogli govoriti s tog, još uvijek nedovoljno proučenog aspekta, moramo se zadovoljiti ovakvim odgovorom.
Iz istih razloga ne možemo se sad upuštati ni u pitanje, ovdje ovlaš dodirnuto, je li slikanje bijelom bojom u naše prostore donio kakav talas seoba s Istoka, jer se za odgovor moraju tražiti rješenja mnogo složenijeg pitanja provenijencije umjetnosti izvan i poslije magdalenijena. Na pitanje koja striktno postavljaju Lipci dat je odgovor u okviru najbliže hronološke, ikonološke i stilske veze.
Iz svega rečenog može se zaključiti da je, posmatrano u cjelini, slikarstvo u Lipcima najkompletniji ansambl balkanske preistorijske umjetnosti, čitav jedan hram pod vedrim nebom, dekorisan kompletnim kulturnim repertoarom. Po tome hramu i njegovom parietalnom slikarstvu može se proučavati jedna veoma daleka epoha duhovnog života stanovnika Bokokotorskog zaliva, epoha u kojoj su lov i pomorstvo bili osnovni izvori egzistencije koja je uslovljavala i njihov duhovni život.