Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

      

 

Stanko ROGANOVIĆ:
OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE

 

Arheološka pljačka stoljeća


Teritorija današnje Crne Gore, mada još nedovoljno istražena, bogata je arheološkim spomenicima kulture (pokretnim i nepokretnim) iz svih perioda, počev od praistorije, pa do kasnog srednjeg vijeka. Bogatstvo i raznovrsnost arheološkog spomeničkog fonda koje je na ovim prostorima milenijumima stvarala ljudska ruka i čovjekova sposobnost za kreaciju utilitarnih i estetskih vrijednosti, često je bilo izloženo udarima raznih elementarnih nepogoda i skoro neprekidnih ratova. Razorni zemljotresi, poplave, epidemije i druge nedaće, uzimale su svoj danak. Bilo iz neznanja, nehata, sujevjerja, nerijetko i materijalne koristi i ljudski faktor je bitno uticao na oštećenja i otuđenja dragocjenih umjetničkih vrijednosti sa ovih prostora. Tokom 19. i početkom 20. stoljeća, a i docnije, Crnom Gorom su uzduž i poprijeko krstarili mnogi strani naučnici i istraživači (Englezi, Rusi, Francuzi, Italijani, Njemci) među kojima je bilo i raznih „istraživača" čije su namjere bile usmjerene i druge svrhe. Takve ekipe ili pojedinci o našim „svetim starinama" veoma su rado pisali, ali još radije „pozajmljivali" ili odnosili. Na udaru nekih stranih „eksperata" bili su i slučajni nalazi - felix et fortunatus casus - koji su našoj arheologiji, po riječima Frana Bulića, nerijetko znali prirediti ugodna iznenađenja. Uz to, ta eventualna istraživanja su bila nesistematska i nestručna, pa bi bila bolja sudbina mnogih arheoloških spomenika da su i dalje pod zemljom. Bar ne bi bili oštećeni, uništeni ili otuđeni. Uostalom, onoj staroj maksimi u arheologiji: „Lakše je otkriti nego sačuvati", mogli bi dodati latinsku krilaticu: Uti, non abuti.
Poznata crnogorska stima (gostoprimstvo), posebno prema izvanjcima i „učevnim" ljudima sa strane, često je bila žrtvom suviše izraženog povjerenja u razne, i, ne tako rijetke posjetioce i raznovrsne istraživače.
Uz sve privilegije koje su imali prilikom boravka u Crnoj Gori (posebnu pratnju, neograničenu slobodu kretanja da „zavire" u svaki kutak gdje ih je vodila znatiželja kojekakve vrste, najljepši konaci i hrana), stranci su preko ondašnje crnogorske štampe, najčešće, skoro bez izuzetaka, prikazivani u superlativima. Naravno, bilo je i onih koji su zasluživali najljepše epitete, ali i onih „koje nikad ne bismo poželjeli da smo znavali kakvog su soja i ... (Arhiv Crne Gore, MUD, F. 17, 1907).
Na osnovu raspoložive arhivske građe, stručne literature, sačuvanih, istovremeno dragocjenih fotografija, odnosno njihovih kopija, napisa u štampi i raznim časopisima, kao i ličnim kontaktima sa mjerodavnim ličnostima za tu materiju, pokušaćemo da bar dijelom uđemo u trag nestalom arheološkom materijalu sa teritorije današnje Crne Gore. Uz napomenu da su naše pretenzije skromne, kao i mogućnosti.
Izvjesno je da od otuđenih arheoloških predmeta iz današnje Crne Gore, koji se danas nalaze u vlasništvu privatnika i raznih muzejskih zbirki širom svijeta, počev od praistorijskog kamenog oruđa i oružja, raznih artefakata, preko antičke keramike, stakla, nakita, novca, do fragmenata kamene plastike sa ranohrišćanskih objekata, formirala bi se poveća i veoma značajna arheološka zbirka. Da ne kažemo muzej.
Otuđivanje arheoloških nalaza iz pećine Koronine: Među stranim stručnjacima zainteresovanim za naše podneblje koji su „krstarili Crnom Gorom kudijen su prije stigli", pominju se imena dr Falka Šupa, dr. K. A. Rašea. Oni su, prema pisanju ondašnje štampe, članovi društva Dubvid dunavskih i balkanskih zemalja, u Njemačkoj, sa sjedištem u Minhenu.
Dr Šup je, kako je pisao Cetinjski vjesnik iz 1913. godine, ,,ispitao niz pećina u našoj zemlji, ali sve bez uspjeha, dok mu napokon ne pođe za rukom, da svoju namjeru postigne u pećini Koronina, desno od puta koji vodi za Bokovo. On je iz pećine izvadio više od 900 kostiju i kamenog oruđa, koje su pravili ljudi koji su živjeli prije 12.000 godina. Dr Šup će ove predmete u Minhenu naučno ispitati, te će ih zatim darovati Crnoj Gori'', objavio je Cetinjski vjesnik.
Pećina Koronina, o kojoj piše Cetinjski vjesnik, je omanja okapina udaljena oko 3,5 km sjeveroistočno od Cetinja, uz put Cetinje - Bokovo. Otvor (6 m širine i 4,5 m visine) okrenut je ka Cetinjskom polju. Ukupna površina okapine ne prelazi 15 kvadratnih metara.
Od nalaza koje je sa sobom odnio antropolog Šup na „naučno ispitivanje" u Minhenu, a da ne govorimo o „darovima Crnoj Gori", ostalo je samo prazno obećanje i siromašnija naša arheološka zbirka iz perioda starijeg neolita.
Iako se ne pominje u Cetinjskom vjesniku, izvjesno je da je dr Šup sa sobom odnio i dio keramičkih nalaza iz Koronine, jer je nelogično da takav naučnik zanemari dio toga i te kako važnog arheološkog nalaza za datiranje i naučnu analizu.
Nemamo podataka da li se tokom dvadesetog vijeka iko od nadležnih iz Crne Gore interesovao, posrednim ili neposrednim putem, o „minhenskim darovima koje je svojevremeno namijenio dr Šup Crnoj Gori."
Otuđenje arheoloških nalaza iz helenističko-rimske nekropole u Budvi:
Daleko gore je prošla helenističko-rimska nekropola u Budvi, koja je otkrivena 1938. godine prilikom kopanja temelja za hotel Avalu. Tom prilikom je dobar dio grobova i grobnih priloga uništen i opljačkan. Bez stručnog kadra i nadzora i vođenja bilo kakve dokumentacije o otkrivenom arheološkom materijalu visoke umjetničke vrijednosti, najveći dio grobnih priloga, posebno zlatnog i srebrnog nakita, razgrabljen, prodan i preprodan, a dio uništen.
Ta godina i „mjesto zločina" ostaće, bar kod nas, zabilježeno kao velika civilizacijsko-kulturološka bruka i sramota. Ovo važno arheološko otkriće, jedno od najvažnijih antičkih nalazišta na jadranskoj obali ondašnje Jugoslavije, nemilosrdno je uništeno, opljačkano a najveći dio nalaza nepovratno izgubljen za nauku.
S obzirom na to da se radi o arheološkoj pljački stoljeća, krajnjoj drskosti i pohlepnosti prema dragocjenom arheološkom blagu, posebno zlatnom nakitu, ovom slučaju, kako to i zaslužuje, posvetićemo posebnu pažnju.
Opljačkana i uništena budvanska nekropola bila je u upotrebi više od hiljadu godina, a pripadala je ranijem helenističkom periodu (početak IV do kraja I stoljeća prije naše ere) i kasnije, rimske (od I do početka V vijeka naše ere).
Kako je izgledala budvanska nekropola pošto su na vidjelo izašli grobni prilozi, osobito zlatni nakit, možemo samo pretpostavljati.
Neposredno poslije otkrivanja nekropole, odnosno njenog pljačkanja i uništavanja, tadašnji kustos muzeja kneza Pavla dr Jozo Petrović na svoj način doživljava ovu sramnu i tužnu sliku budvanskog „grada mrtvih". Kustos Petrović precizno locira mjesto gdje će se podići ova veličanstvena građevina i to „pred samim ulazom u srednjovjekovnu, odlično očuvanu srednjovjekovnu tvrđavu". Daje skicu hotela koji je tako veličanstveno zamišljen da mu neće biti premca na Jadranu. Njegovo pisanje bi više priličilo stilu građevinskog stručnjaka, nego kustosu jednog uglednog muzeja. A što je najneshvatljivije upravo najmanje profesionalno i moralno, kod autora ovog članka, što ni jedne rečenice kritike ne posveti toj družini pljačkaša i varvara, te bijednom izgledu već tada oskrnavljene i devastirane nekropole. On saopštava da su „vlasnici hotela našli kompromisno rešenje. Jedan deo iskopina se ustupa besplatno muzeju kneza Pavla, a veći deo će ukrašavati hol luksuznog hotela".
O divljačkom i krajnje neodgovornom ponašanju prema ovom kulturnom blagu budvanske antičke nekropole piše Milutin Plamenac, prvi direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture.
,,Grobovi su bili poređani jedan prema drugome, a u sebi su sadržavali mnoge dragocjenosti. Budvanin Danilo Rađenović, čovjek koji je tada u mjestu držao bife, obavijestio je o tome Zetsku Banovinu na Cetinju, ali niko nije delegiran iz Banovine da pregleda iskopine niti da preduzme nikakve konzervatorske mjere,,.

Nemilosrdno uništavanje Duklje



Čim se doznalo da se pojavljuje novac, zlato i bogati adiđari, doletio je „kao soko" iz Beograda kustos muzeja bivšeg princa Pavla, Jozo Petrović, koji je vrlo revnosno punio sanduke i mnoštvo raznih objekata poslao u Beograd. Podignuta je i specijalna baraka za privremeni smještaj nađenih predmeta kojom je rukovodio neki Čeh B. Kelner, koji je, kako kažu, izvršio niz zloupotreba, prikrivao nađene nakite i krišom ih, preko svojih agenata prodavao u Dubrovniku i Zagrebu i za kratko vrijeme se obogatio. Prilikom izvođenja ovih radova u Budvi je boravio jedan nordijski naučnik, član Londonskog antropološkog instituta. Razumljivo je da su, nazovi arheološka iskopavanja, zainteresovala u najvećoj mjeri ovog znalca starina, koji je budno motrio na čudno izvođenje ovih radova. O divljačkom ponašanju prema kulturnom blagu budvanske antičke nekropole ovako je pisao Milutin Plamenac, prvi direktor Republičkog zavoda za zaštutu spomenika kulture: „Tih dana je u jednom od grobova nađen, pored ostalih, i jedan veliki kostur, čija je lobanja u poređenju sa sedam ostalih, izgledala fenomenalno velika. Nju je numizmatičar Petrović odnio u Beograd, a snimak ove kolekcije ljudskih ostataka, nalaze se kod braće Rajković u Budvi. Starom naučniku, antropologu, bilo je spriječeno da proučava ove objekte. U istoj grobnici nađeno je jedno koplje, kaciga i štit.
Kad se u dubini od četiri metra naišlo na jedan nedovoljno definisan predmet, koji je, po riječima jednih izgledao kao bunar, a po mišljenju drugih, koje je svakako tačnije, kao žrtvenik, bio je prisutan i naš gost, norveški naučnik, koji je radoznalo posmatrao radove na otkopavanju.
Pri završetku posla pojavio se Valand i naredio radnicima da sruše objekat. Videći šta se radi košutnjavi starac poletio je na otkop i za tili čas svojim nemoćnim tijelom pao na žrtvenik da bi ga zaštitio. Ovaj plemeniti heroj nauke prinio je sebe na žrtvenik antičkim bogovima, na žrtvenik nauke i istine. Valand, čovjek osion, altetskog sklopa i vrlo grubih navika, ščepao je starca za jaknu i pokušao da ga odvoji od objekta uz koji se ovaj grčevito pripijao gotov da pogine. Videći da je riješenost i volja starčeva jača od njegove brutalne snage, naredio je radnicima prijetećim glasom da starca smjesta izbace ili će ih sve otpustiti s posla. Na intervenciju Rađenovića radnici su odbili da izvrše zapovijest svog okrutnog gospodara, čiji su postupci nazvani „valandizmom", kao sinonim za vandalizam.
Malo kasnije, po naređenju Valanda, radovi su obustavljeni. Tada su starčeve oči zasijale nekim čudnim životvornim sjajem, a na njegovanom blijedom licu zaigrao je izraz radosti. On je tom prilikom na engleskom jeziku izgovorio ove klasične riječi: „Dobro je, bar sam ovom lijepom spomeniku produžio i sačuvao život za jedan dan".
Plamenac dalje piše da su se sitniji dijelovi nakita kao i novac nalazili u moru, pri obali, gdje je izbacivana zemlja sa radilišta. Na taj način, kaže Plamenac, razvila se špekulantska trgovina jer su pojedini predmeti od vrijednosti prodavani za bagatelne cijene a preprodavni za ogromne sume. A sve to na štetu starog grčko-rimskog nakita gdje se to blago vjekovima čuvalo, daleko od ljudske pohlepnosti. Sudski sporovi i afere pratile su ove nedostojne trgovačke transakcije, a Budva je ostala bez svog vlastitog blaga. Sve što je odnijeto iz Budve, bilo u muzeje ili privatni posjed, bilo bi dovoljno da se formira jedan značajan arheološki muzej.
U budvanskoj nekropoli bio je zastupljen helenistički zlatni nakit iz svih vrsta i kategorija koji su bili poznati u antičko doba, izuzev dijadema. Najpotpuniju i najprecizniju analizu zlatnog nakita iz budvanske nekropole
(1938.), koliko su to dozvoljavale realne mogućnosti, dao je dr Duje Rendić-Miočevic u knjizi Iliri i antički svijet.
Prema katalogu izložbe koji su priredili Đ. Mano-Zisi i Lj. Popović: Iliri i Grci, njihovi kulturni odnosi u prošlosti naše zemlje na osnovu arheološkog materijala, Beograd, 1959, str. 65 (citirano prema D. Rendiću) bilo je izloženo u zajedničkoj vitrini s drugim helenističikim nakitom (Ohrid, Đevđelija, Trebeniško Kale i dr), devet primjeraka raznog nakita s oznakom provenijencije: Budva.
Rendić izražava sumnju da svih devet primjeraka iz pomenutog Kataloga izložbe pripadaju budvanskoj nekropoli, što ostavljamo ekspertizama stručnjaka da daju konačan sud.
Među otuđenim i razgrabljenim nalazima iz nekropole, pored zlatnog nakita nalaze se i mnogi drugi grobni prilozi, u prvom redu finije keramičke i staklene posude. Posebno mjesto među njima zauzimaju „megarski pehari" i terakota. Oni se danas nalaze uglavnom u zbirkama muzeja van Crne Gore i u privatnim kolekcijama, čiji vlasnici, najvjerovatnije, njima licitiraju na raznim „aukcijskim priredbama" i umnožavaju svoj kapital. U svojoj studiji Lj. Popović navodi kako se u Grčkoj zbirci Narodnog muzeja u Beogradu nalaze deset megarskih pehara, od kojih su tri sa figuralnim predstavama, dok su ostali ukrašeni vegetabilnim i floralnim motivima. Veći broj pehara je iz helenističko-rimske nekropole u Budvi, a samo su dva iz Ohrida.
Zahvaljujući detaljnom, stručnom, odnosno lege artis deskripciji ovih pehara koju je dao Lj. Popović (o.c) imamo potpuni uvid u ovu „budvansku robu" koja se nalazi u Narodnom muzeju u Beogradu.
O rimskom staklu sa budvanske nekropole koje se nalaze u zbirci Narodnog muzeja u Beogradu, pisao je M. Veličković. On kaže da se u zbirci Narodnog muzeja u Beogradu nalazi veoma bogata i naučno zanimljiva kolekcija rimskog stakla, prikupljenog na slučajno otkrivenoj helenističko - rimskoj nekropoli u Budvi.
Bilo da se radilo o otuđivanju (krađi), neznanju ili o namjernom uništavanju ostataka materijalne kulture, rezultat je, nažalost, isti: gubitak ili osiromašenje kulturne baštine Drastičan primjer za to je antički grad Doclea, (Duklja). Uz to, ako svoje učine elementarne nepogode i ratovi, najezde varvarskih plemena i raznih zvanih i nezvanih arheologa i drugih eksperata strane i domaće provenijencije, žalosna slika današnje Duklje ne iznenađuje. Od nekadašnjeg municipalnog grada, jednog od najznačajnijih gradova na Balkanu, koji je svoj procvat doživio u doba carske dinastije Flavijevaca (sredina prvog vijeka naše ere), danas više liči na deponiju kamenja nego na ostatke najvažnijeg urbanog centra Prevalisa. Istina, gradovi nastaju, rastu, traju, stare - ali i umiru, a ovaj naš je nestao na najsuroviji i najprimitivniji način.
„Nijedan stari grad nije tako nemilosrdno, tako haotično i nezaštićeno eksploatisan kao stara Duklja. Ona je nesistematski eksploatisana ili, bolje rečeno, sistematski uništavana, tako da je sve više gubila svoje osnovno arhitektonsko obilježje, svoj životni lik".
Jedna od najdragocjenijih otuđenih kulturnih vrijednosti iz Crne Gore je tzv. Podgorička čaša, koja je slučajno iskopana 1873. godine na prostoru zapadne dukljanske nekropole. S obzirom na to da se radilo o jedinstvenom nalazu ove vrste, logično je da je to izazvalo pažnju kulturne i naučne evropske javnosti. Ovaj nalaz dao je podsticaj za istraživanje na ovom lokalitetu. O podgoričkoj čaši prvi je naučnu javnost obavijestio A. Dumont, tadašnji direktor francuske arheološke škole u Atini.
Bez ikakve rezerve možemo konstatovati da se dobar dio pokretnog spomeničkog fonda sa Duklje nalazi (o) u vlasništvu raznih „kolekcionara". Što su vlasnici uradili sa ovim predmetima, samo možemo da nagađamo, da li su još uvijek u Crnoj Gori kao svojina „patriota i ljubitelja antike" ili su prodajom ili preprodajom odavno van granica naše države. I jedno i drugo je moguće. Jedno je izvjesno, „rekognosciranja" dukljanskog terena od strane domaćih stručnjaka uz pomoć eksperata, bila su veoma česta a za posljedicu su imala, nerijetko, i vandalske pljačke. Jer je „odnošeno sve što je bilo od koristi za domaću upotrebu...".



Tradicija degradiranja Duklje




U periodu od 28. juna 1954. godine do 20. januara 1965. godine vršena su arheološka istraživanja na Duklji, koja, prema mišljenju stručnjaka, spadaju u najznačajnije arheološke zahvate koji su tih godina preduzeti na teritoriji ondašnje Jugoslavije. Tridesetak godina kasnije nastavljena su istraživanja manjeg obima (južni sektor grada), a sljedeće 1996. godine izvršena su zaštitna arheološka istraživanja na prostoru zapadne nekropole. Od početka arheoloških radova do danas, ovaj izuzetni antički grad doživio je mnoge povrede koje su degradirale njegove vrijednosti. Punih pedeset godina otkrivena (možda bi bilo bolje da je ostala, kao „tajna" pod zemljom) gradska arhitektura je bila bez ikakve zaštite. Poslijeratna „izgradnja i obnova" uzela je veliki obol ostacima Docleje. Izgradnjom željezničke pruge Titograd - Nikšić 1947/8. godine izvršena je najteža povreda lokaliteta. Tada je, nažalost, dio pruge u dužini od oko 500 metara trasiran preko sredine lokaliteta. Uništavajući otkrivene ostatke arhitekture, ugrađivani su elementi dekorativne plastike u nasip pruge. Tako je ovaj varvarski čin, za koji možda neki i danas imaju opravdanje, (!) prigušio jedan dio građevina i progutao dosta konstruktivnih - anatomskih djelova stare Duklje. Ovakve i slične nadgradnje koštaju veoma skupo našu kulturnu baštinu, degradirajući, usput, i vrijednosti pejzaža. Ovakvi ataci nijesu poštedjeli ni naše Primorje, gdje su zbog betonskog utilitarizma i malograđanskog primitivizma, podizani objekti, mahom arhitektonska nedonoščad a služe vlasnicima, ne samo za stanovanje nego i za profit i sticanje društvenog prestiža, u stvari njihovo glavno oružje u malograđanskom nadmetanju. Postoje privatne zbirke, ne samo na Primorju nego i u unutrašnjosti, kojima se diče mnoge ovovremene mecene. Oni se teško odvajaju od svojih omiljenih eksponata.
Zavod za zaštitu spomenika kulture Crne Gore, odmah poslije osnivanja, donio je rješenje (28. jula 1949. godine) br. 496 kojim se čitav arheološki lokalitet Duklja stavlja pod zaštitu zakona. Izvršena je preregistracija (1961), a shodno obavezama iz novog Zakona o zaštiti spomenika kulture u Crnoj Gori, koji je stupio na snagu 1991. godine, izvršena je ponovna preregistracija. Tada je, prema kriterijumima iz istog Zakona, Duklja proglašena spomenikom kulture I kategorije, odnosno spomenikom od izuzetnog značaja.
Koliko je stavljanje pod zaštitu Zakona moglo Duklju (i ne samo nju) spasiti od daljih divljanja i devastacija od raznih savremenih pirata i učenih neimara, pokazuju sljedeći primjeri. Stara praksa je nastavljena. Bez obzira što je Zavod blagovremeno djelovao, povrede lokaliteta su se i dalje dešavale. Postavljanjem telefonske i električne linije preko Duklje (iako duž periferije) kopanjem rupa za stubove na više mjesta prekopani su i za nauku uništeni kulturni slojevi.
Da se ne bi prekinula tradicija degradiranja Duklje postarala se 1960. godine Uprava za puteve iz Titograda, a po nalogu NOO Titograd da, bez saglasnosti Zavoda, gradi kolski put preko Duklje. Novi put je trasiran po pravcu starog, čija širina je bila nepuna dva metra, s tim što je novi proširen na pet metara, tako zadirući u neistraženi dio terena. Tom prilikom je proširenjem postojećeg puta formirana nova podloga od tucanika u koju su ugrađivani i djelovi građevina sa Duklje, a kopanjem je povrijeđena i jedna obližnja građevina sa mozaikom. Na ovaj način, pored direktne štete na objektima, pokretnim nalazima i kulturnim slojevima, infiltracija saobraćaja doprinosila je postepenom ruiniranju partija Duklje lociranim duž puta.
Podizanjem velike trafostanice na jugoistočnoj nekropoli čijom gradnjom je razoreno ko zna koliko grobova sa bogatim i dragocjenim prilozima: nakit, staklene, keramičke posude, monete i sl... Tokom 1962. godine preduzeće Dalekovod otpočelo je postavljanje velikih željeznih stubova preko lokaliteta. Bez obzira na intervenciju da se radovi obustave (prva pozitivna intervencija lokalnih vlasti u vezi sa Dukljom), zbog već poodmaklih radova, tom prilikom je uništeno preko 200 kvadratnih metara neispitane površine. Tada je stručna komisija utvrdila da je u temeljima stuba, postavljenog u blizini škole, znatno povrijeđen neki građevinski objekat, otkopan određen broj pokretnih nalaza, a kod drugog stuba desila se povreda kulturnih slojeva sa bogatim fondom pokretnih nalaza. Iste godine (1962) traženo je da se stubovi uklone, što nije ni do danas učinjeno.
U nizu povreda spada i asfaltiranje postojećeg trasiranog puta sa tucanikom. Značajno je napomenuti da postoji realna mogućnost da se jedan njegov dio poklapa s drugom glavnom ulicom antičke Duklje, koju bi u budućim iskopavanjima trebalo precizno utvrditi, pa će to, moguće dovesti do potrebe njegovog pomjeranja ili izmještanja.
O poslijeratnim istraživanjima na Duklji pisao je Milutin Plamenac, osvrćući se kritički na nedovoljnu brigu spomeničkog, kako pokretnog tako i nepokretnog fonda u Crnoj Gori. O otuđivanju i devastiranju mnogih arheoloških lokaliteta, s posebnim osvrtom na Duklju, Plamenac je bio poznat kao stručnjak bez kompromisa, koji je kao direktor Zavoda, braneći osnovne principe zaštite našeg kulturnog blaga, dolazio u sukob i sa najvišim državnim funkcionerima.
U jednom osvrtu na arheološka iskopavanja u Duklji tokom 1954. godine, Plamenac navodi nekoliko zanimljivih podataka o istorijatu istraživanja na ovom lokalitetu: „I prije otkopavanja Rovinskog, u Duklji se nailazilo na ploče sa natpisima, na grobove, na odlomke stubova, kapitela, dijelova ornamentske plastike itd. Svake godine se nailazilo na novac, kaže Rovinski, i to mahom bakarni, ponekad srebrni a ređe zlatni rimski novac... Nailazilo se i na druge predmete: posuđe od ilovače i stakla, razno gvozdeno oružje, prstenje i t. sl."
U vezi Dijaninog hrama i likom boginje na posebnoj ploči u bareljefu, Plamenac kaže: „Ovaj dragocjeni predmet nalazio se u Državnom muzeju do posljednje okupacije, kad je odnesen u Italiju, gdje se i danas nalazi. Iz istog muzeja, nastavlja Plamenac, tada je odnesena u kamenu izvajana glava, rad neosporne vrijednosti i ljepote, koji je vjerovatno pripadao Duklju".
Primjer savremenog korišćenja dukljanskog ukrasnog kamena može poslužiti šetalište na Ribnici, gdje su upotrijebljeni fragmenti dekorativne plastike sa Duklje. Da ne govorimo o nedostatku sluha za poštovanje osnovnih postulata o zaštiti spomenika kulture, nego i veoma niskom nivou ukusa! Ne negiramo kompromis između staroga i novoga. Naprotiv. Ovdje je slučaj o kompromisu neznanja i neukusa, a prilične doze drskosti.
I na mjesnom groblju u Rogamima nalaze se nadgrobne ploče sa dukljanskih nekropola. Da su pasionirani antikvari cijenili sve vrste arheoloških objekata, ilustrativno govori slučaj tzv. „zagoričkog sarkofaga". Ovaj čuveni objekat, mada je služio za onozemaljsku upotrebu, početkom prošlog vijeka je promijenio i stanodavca i stanara.
Govoreći o otuđenim predmetima sa antičke Duklje, potrebno je pomenuti još jedan izuzetno značajan eksponat, koji istina nije vezan za antički grad, ali jeste za kasnije formiranu Dukljansku državu koja baštini njegovo ime. Riječ je o jednom olovnom pečatu na kome je grčkim alfabetom urezano ime Petra, arhonta Diklije, koji izvjesno potiče sa prostora Crne Gore, a koji se danas nalazi u Berlinu. Kada je ovaj dragocjeni predmet pronađen i kada je i kojim putevima dospio u Berlin, ostalo je do danas nepoznato.
Slična sudbina je zadesila i jedan zanimljiv nalaz, istina ne iz Duklje, već iz Risna. Riječ je o jednom ukrasnom kamenu-gemi, koju je tokom svojih istraživanja u ovom gradu pronašao engleski arheolog ser Artur Evans. Na gemi je predstavljen Hristos kao Dobri pastir, Hristov monogram, amfora i jedan znak presječen po sredini sa tri vertikalne i jednom horizontalnom linijom. Na osnovu prikazanih simbola gema pripada periodu ranog hrišćanstva i vezuje se za IV vijek. I ovom spomeniku se davno izgubio svaki trag i on je, slično olovnom pečatu arhonta Petra, poznat jedino preko crteža, koji je objavio njen pronalazač. Gdje se ovaj zanimljivi spomenik ranog hrišćanstva danas nalazi, nije poznato.



Krađa podmorskog blaga



Od uništavanja i otuđenja arheoloških eksponata nisu pošteđeni ni podmorski arheološki lokaliteti. Nužnost hidroarheoloških istraživanja i mjere zaštite arheoloških lokalitata u našem podmorju treba uzeti kao jedan od prioriteta na otkrivanju i istovremenom spašavanju vrijednih, često i rijetkih objekata koje krije utroba našeg mora.Bez sumnje na dnu morskih dubina krije se ostaci potopljenih brodova u kojima se nalaze mnogi objekti koji bi bili interesantni a možda i dragocjeni za arheološku nauku. Poznato je da su već od praistorije do srednjeg vijeka našim morem plovili ratni i trgovački brodovi - lađe, koji su bili jedina veza između naših luka sa dalekim obalama čitavog Sredozemlja. Našu obalu, jednu od najljepših i najsugestivnijih u Evropi, još od antike i ranog srednjeg vijeka krasila su naselja, odnosno gradovi počev od Ulcinja do Herceg Novog. Kako su po svojim položajima i konfiguracijama terena jadranske luke bile prikladne za pristajanje brodova, to je omogućavalo jači razvoj trgovine sa mnogim zemljama antičkog svijeta. U tom milenijumskom pomorskom saobraćaju mnogi brodovi su tonuli zajedno sa svojim teretima i inventarom, gdje kao nijemi svjedoci čekaju da budu „spašeni" i na obale izvučeni. Nažalost, podvodni arheološki materijal se iz dana u dan sve više devastira i prepušta zubu vremena da ga još više uništi. I umjesto da mu poklonimo punu pažnju i na osnovu tog raznovrsnog podmorskog „brodolomničkog tereta" dopunjavarno itekako velike praznine iz naše pomorske istorije, najčešće ostajemo gluvi, indiferentni, a što se može definisati i neodgovornošću nadležnih i društva kao cjeline.
Poodavno su površinski slojevi skoro svih poznatih i evidentiranih nalazišta opljačkani. Uz to, ne postoji registar sa elementarnih podacima o mjestu nalazišta i njegovoj hronološkoj odrednici i vrsti, odnosno karakteristikama, što zahtijevaju takve vrste lokaliteta.
Bez obzira što su odredbe Zakona o zaštiti spomenika kulture („Službeni list RCG" br.47/91) precizno definisane po ovom pitanju, uopšte se ne primjenjuju ni u najelementarnijim radnjama, što, naravno, pogoršava ionako lošu situaciju sa našim arheološkim podmorjem. Stoga ne čudi što se danas najveći dio ovog dragocjenog arheološkog pokretnog materijala iz crnogorskog podmorja nalazi u privatnih posjedima, odnosno, zbirkama raznoraznih „ljubitelja" ovakvih eksponata. Oni su nepoznati i nepristupačni, ne samo nauci, nego i široj javnosti. Može se slobodno konstatovati da i muzejske zbirke prema pretpostavkama koliko je toga bogatstva ugledalo svjetlost dana, siromašne, a što je najgore nezastupljene reprezentativnim uzorcima. Ako tome dodamo i podatak da su u muzeje dospijevali u vidu poklona ili pak otkupa nekonzervirani, nerijetko i neinventarisani, bez podataka o mjestu nalaza, onda naša zapažanja imaju mjesta za još veću brigu naglašenu opravdanim gnjevom.
Među raznovrsnim predmetima koji su se nalazili (a i sada se nalazi najveći broj) u olupinama potonulih brodova su amfore. To ima višeznačno tumačenje. Budući da se poljoprivreda starog Mediterana zasnivala na maslinarstvu i vinogradarstvu, logično je da je bila razvijena proizvodnja ovih posuda za transport robe. To su u prvom redu bile amfore za transport i čuvanje ulja (amphorae oleariae) i vina (amphorae vinariae). Na osnovu žigova kojima su bile obilježene amfore, može se doći do veoma dragocjenih podataka (identifikavati mjesta proizvodnje robe i samih amfora, pomorske puteve i trgovačke veze), a samim tim dobiti prilično jasnu predstavu o ekonomskoj moći pojedinih država.
Amfore su se upotrebljavale u dijelovima kao građevinski materijal (za svodove ili oluke, kao dijelovi i krovnog pokriva, a često su služile i kao meterijal sa gradnju grobova). Njihova upotreba u sepulkralne svrhe poznata je sa antičkih nekropola u Budvi i Duklji.
Zar ne bi bilo dovoljan razlog da radi ovih „keramičkih ljepotica" istražujemo i čuvamo naše podmorje? Ili, kao do sada, prepustimo da strani i domaći turisti nesmetano, na očigled svih nas, vade iz još uvijek bistrog Jadrana, ovo dragocjeno arheološko dobro.
Za vrijeme okupacije u ljeto 1942, godine, dio italijanskih trupa koje su bile stacionirane u Risnu, vršile su arheološka istraživanja na lokalitetu Carine u istom gradu. Italijanski vojnici, naročito njihovi oficiri, bili su „strasni ljubitelji amfora", kojih su imali dosta na raspolaganju, a prema sjećanjima nekih savremenika-mještana, „radije su ih kupovalil ili otimali od domaćih kolekcionari, nego ih samo lovili".
Od ove rabote, ne isključujemo ni starosjedioce, kao ni vikendaše, tzv. radoznalce i ljubitelje podmorskih starina. Ako se ne preduzmu hitne mjere, u skoroj budućnosti neće pomoći ni Zakoni, ni Konvencije, ni Povelje o zaštiti i upravljanju podvodnim kulturnim nasljeđem. Brži i efikasniji će biti sve brojniji stranci, koji su već na „svojoj zemlji" da dokusure i ono što je ostalo. A naročito danas, kad su i tehničke mogućnosti na stranu ovih savremenih pirata, da mogu brže, lakše i sigurnije doći do željenog plijena.
Da je naše podmorje bogato raznim arheološkim materijalom, potvrđuje i arheološko istraživanje podmorskog lokaliteta (1996). kod Rta Kabala, na poluostrvu Luštici, u blizini naselja Rose. Tom prilikom je na morskom dnu otkriven ostatak jedrenjaka iz polovine 16. stoljeća, kao i djelovi brodske opreme i inventara, uz keramično i metalno posuđe.
Ipak, nadamo se, istovremeno apelujemo, da najodgovorniji i društvo kao cjelina postanu konačno svjesni da treba istraživati i čuvati ovo dragocjeno podvodno arheološko dobro, koje u svojim dubinama krije Mare Nostrum.


Uništavanje tumula



Od oštećenja i pljačkanja nisu pošteđene ni nadgrobne humke, tzv. tumuli, u narodu poznate kao gomile ili gromile, kojih ima na čitavoj teritoriji Crne Gore. Način sahranjivanja pod humkama datira od bakarnog doba (eneolita) i u upotrebi su sve do srednjeg vijeka. Kod antičkih pisaca sama riječ tumulus označava grob, a što potvrđuju i natpisi na mnogim grobovima iz tog perioda (in hoc iacet... ili tumulum facineda curat). U savremenoj arheološkoj terminologiji tumulus označava humku nasutu nad grobom pokojnika, bilo od zemlje ili kamena, nerijetko i od kombinovanog materijala. Potraga za blagom U Crnoj Gori najveći broj tumula potiču iz praistorije (naročito iz bronzanog doba), dok su iz perioda srednjeg vijeka zastupljeni u manjem broju. Naročito su rasprostranjeni u Zetskoj i Bjelopavlićkoj ravnici, duž Primorja, oko Bokokotorskog zaliva, na prostoru Grblja, Tivatskog polja, oko Cetinja, Nikšića (posebno uz doline rijeka Zete i Gračanice). Naročito su tumuli brojni u predjelima Banjana (najviše oko sela Riječani) i oko Pljevalja. Okoline Berana, Bijelog Polja, Plava i Rožaja su mnogo manje zastupljene ovom vrstom grobnih konstrukcija. Kao i mnogi drugi spomenički objekti, ni tumuli tokom svog dugog postojanja nijesu bili pošteđeni od domaćih i stranih „posjetilaca". Ljudska radoznalost, pohlepa da se dođe do „sakrivenog blaga" (ponekad su diktirale i okolnosti da se dio terena, odnosno materijala iskoristi u druge svrhe), nasilno su otvarani i uništavani, dio grobnog inventara odnošen, što je prouzrokovalo pomanjkanje ključnih podataka za utvrđivanje vremena nastanka ovih zanimljivih sepulkralnih konstrukcija na ovim prostorima.
Pored ostalih, dvije ovakve grobne konstrukcije, odnosno humke, koje su se nalazile na području Berana (jedna na Rudešu a duga na Lisijevom polju) potpuno su uništene. Č. Marković navodi podatke da je po isturenim, dominantnim ćuvicima oko Cetinjskog polja bilo preko dvadesetak tumula, čak trinaest u Gornjem Polju. Prema Erdeljanoviću, jedna humka (gomila) nalazila se i pred današnjom Vlaškom crkvom na Cetinju, a rasturena je radi nivelisanja terena, u kojoj je, kako se može zaključiti, bilo više grobova sa inhumiranim pokojnicima i grobnim prilozima. Očuvanih, ali ne i manje rasturenih i uništenih tumula danas ima oko Njeguša, kao i na padinama Lovćena.
Iako se na teritoriji Crne Gore nalazi veliki broj tumula do sada su nepotpuno ili nikako istraženi. Primjera radi, tumul u selu Kuće Rakića na Ćemovskom polju, kao i mnogi od njih, kad su trebale da intervenišu arheološke ekipe, već je bio razoren. Za tumule, posebno iz bronzanog doba, koji su istraženi, sav materijal još nije publikovan.
Područje Banjana je takoreći „posijano" kamenim gomilama, ili, kako ih najčešće tamošnji žitelji nazivaju gromilama. Naročito su vidljivi na padinama Riječanskog brda i okolnih brežuljaka, koji se nalaze oko Gornjih i Donjih Riječana.
Veći broj ovih tumula ima oštećene centralne djelove, koji su ruinirani prilikom potrage za grobovima, odnosno nalazima u njima. Istraživanjima (oktobar 1977), u kojima je učestvovao i potpisnik ovih redova, vršena su istraživanja na četiri gomile osrednjih dimenzija. Kod dvije gomile su konstatovane grobne konstrukcije, a kod druge dvije nije bilo nikakvih indicija koje bi upućivale na grob, osim nešto usitnjenih ljudskih kostiju, što je moglo ukazivati da je postojala grobna konstrukcija koja je nasilno otvorena i uništena. Slično je sa jednom gomilom čiji je centralni dio razoren. Na njenoj osnovi je otkrivena grobna konstrukcija tipa ciste, formirana od pet masivnih, kamenih ploča. I ona je nasilno otvorena, a skelet poremećen, što je onemogućilo da se utvrdi njegov primarni položaj.
Iako ovo nije crnogorski specifikum, ne treba da nas tješi činjenica da i u ostalim područjima regiona nije možda bolja situacija. Neka nam bude opomena sadašnje stanje ovih prastarih svjedoka da buduće generacije ne bi mogle da parafraziraju već poodavno zapisane konstatacije da na ovu vrstu grobova „i domaći i izvanjski tobože stručnjaci su često kidisali misleći da se u njima gomile zlata kriju".
Ni novac, posebno antički, nije ostao pošteđen od otuđivanja. Istraživanja koja su do sada na ovu temu vršili stručnjaci raznih profila (numizmatičari, arheolozi, istoričari dr.), nijesu bila u mogućnosti da daju preciznije podatke o uslovima nalaza, o vrsti i broju nađenog novca, kao i niz značajnih informacija koje bi pomogle da se stručno obradi nađeni, odnosno otuđeni novac.
Na osnovu do sada publikovanog materijala i dijelom arhivske građe, pokušaćemo da bar donekle pođemo tragom ovog nestalog, a veoma bitnog antičkog novca, kako za nauku, tako i za širu javnost.

Otuđivanje antičkog novca

Nađeni antički novac sa teritorije Crne Gore poznat je iz nalazišta koja su sistematski istraživana i slučajnih nalaza. I jedni i drugi su vremenom otuđivani, tako da je manji dio dostupan za naučnu obradu i prezentaciju u muzejskim, odnosno numizmatičkim zbirkama. Danas se najveći broj nalazi u vlasništvu domaćih i stranih kolekcionara i muzeja van naše države . Nažalost, najveći broj slučajnih nalaza novca koji se nalazi i u zbirkama naših muzeja nema ni najnužniju naučnu argumentaciju i svedeni su na jednostavne kataloške obrade.
Prema do sada objavljenim podacima, nalazi novca (iz starijeg perioda koji pripada periodu Ilirske države) potiču sa arheoloških istraživanja na tlu Crne Gore. To su u prvom redu Risan (lokalitet Carine), helenistička nekropola u Budvi, uništena nekropola u Momišićima (Podgorica), nekropola u selu Gostilju (Donja Zeta) i nekropola Karlova mogila kod Sutomora.
Prema konstatacijama pojedinih istraživača značajni i brojni su primjerci numizmatičkih nalaza, u nauci poznati kao novac kralja Balajosa.
Ovo se prije svega odnosi na Risan (lokalitet Carine), a pominju se u literaturi prvi put 1883. godine od strane engleskog arheologa A. Evansa i austrijskog arheologa H. Rihlija. Budići da je utvrđeno da je Risan imao svoju kovnicu, logično je da su sa tog nalazišta (ostave) i nalazi ovog novca najbrojniji.
U Risnu je, pored novca koji je kovan u sopstvenoj kovnici, pronađen novac i iz drugih kovnica ( Korint i njegove kolonije, novac Daparije, lukanske Herakleje i Petelije, novac grada Damastiona), što upućuje na zaključak da je Risan u to vrijeme, odnosno u doba ilirske države bio, bez sumnje, dosta snažan ekonomski i novčarski centar. Najveći broj ranije otkrivenog novca u Risnu je otuđen, a za ostali, manji broj, koji je sačuvan, malo je relevantnih stručnih obrada.
Poznato je da je iz bogate ostave novca (otkriven 1927), u kojoj je pronađeno 100 statera Korinta i njegovih kolonija i oko 200 tetradrahmi grada Damastiona i srodnih nalazišta, danas se samo 12 primjeraka nalazi u numizmatičkoj zbirci Narodnog muzeja u Beogradu.
U istoj zbirci se nalaze 123 primjerka novca iz Risna (118 bronzanih i pet srebrnih). U Narodni muzej u Beogradu ovi primjerci su dospjeli, po svoj prilici, otkupom od pojedinaca. Najveći broj tih primjeraka pripada emisijama kralja Balajosa.
Iako su na lokalitetu Carine (Risan) vršena brojna arheološka istraživanja (prije I svjetskog rata i u međuratnom periodu), rezultati nijesu nigdje objavljivani.
U ljeto 1942. godine u Risnu su vršili iskopavanja (arheološka?) italijanski vojnici i njihovi oficiri, ali se ne zna šta je bilo sa otkrivenim materijalom. Pojedini istraživači ove materije konstatuju da se velike količine Balajosovog novca, tzv. risanskog tipa, nalazi širom bivše Jugoslavije, kao i u mnogim svjetskim muzejima i privatnim kolekcijama. Navodi se da Arheološki muzej u Splitu posjeduje 416 primjeraka ovog novca, dok numizmatička zbirka Ashmolen u Oksfordu sadrži 52 primjerka novca risanske kovnice, od kojih su 12 iz doba kralja Balajosa.
Kao izuzetne i rijetke primjerke grčko-ilirskog srebrenog novca iz risanske kovnice, sa likom i titulom kralja Balajosa, V. Vujačić u knjizi Novac ilirskog kralja Balajosa izdvaja kao primjere izuzetnih umjetničkih dometa i visokog stepena rezbarskog umijeća. Nije utvrđen broj ovih emisija koje su nastale u drugom periodu vladavine kralja Balajosa. Poznato je samo za 10 primjeraka, koje se danas nalaze u raznim evropskim zbirkama i muzejima. Koristeći literaturu afirmisanih naučnika, autor navodi sljedeće primjere. 1) 3,33 gr. /Munnzkabinet Državnog muzeja, Berlin/; 2) 3,31gr./Ashmolen Museum, Oxford/; 3) 3,45 gr./British Museum, London/; 4) 2,55 gr./Munnzkabinet Državnog muzeja, Berlin/; 5) 2,67 gr./ Arheološkki muzej, Zagreb/; 6) 3,26 gr. /manastir sv. Florijana.


Ratni trofeji


Među otuđenim muzejskim eksponatima iz Crne Gore, koji se u opštem značenju mogu smatrati dijelom entografskog materijala, nalazi se veoma vrijedna zbirka oružja. Iz obilja muzejskog materijala, u kojemu je sadržano pet stoljeća dramatične istorije jednog malog naroda, izdvajaju se zbirke vezane za crnogorsku ratničku prošlost, koje čine jedinstvenu kolekciju ratnih trofeja. Njeni korijeni sežu u daleku prošlost, staru koliko i podlovćenska Crna Gora. Crnogorske vladike i gospodari nijesu čuvali samo crkvene stvari i knjige, povelje o pravima i privilegijama, već i probrane trofeje iz borbe sa Turcima. Te borbe su otpočeli Crnojevići a oni prihvatili u nasljeđe, kao dar i prokletstvo. Crnogorski mitropolit, kao i svi njegovi Crnogorci „nosi toržestveno dvije pištolje u silavu za pojasom, pak ne smetaju krstu o prsima visećem, nego se taman slažu: krst protiv nevidimog, oružje protivu vidimog vrga otečestvenog upotrijebiti". Ratni trofeji čuvani su u Cetinjskom manastiru, dugo vremena jedinom političkom središtu zemlje. Njihov priliv postao je posebno velik od kraja XVIII vijeka, od velikih i presudnih bitaka sa Mahmut-pašom Bušatlijom na Martinićima i Krusima 1796. godine. Njegoševu kolekciju oružja naslijedio je knjaz Danilo a kasnije knjaz, odnosno kralj, Nikola.
Poslije izgradnje Biljarde (1838) zbirka ratnih trofeja preseljena je u njene odaje i tu dalje dopunjavana zaplijenjenim oružjem i zastavama u borbama iz Njegoševog vremena. Kakav je utisak ostavljala unutrašnjost Biljarde na posjetioce Cetinju (1839) bilježi njemački pjesnik Hajnrih Stiglic... „Vladičina dnevna soba više ostavlja utisak ukusno uređenog ratničkog šatora nego sjedišta jednog crkvenog poglavara. Sve zidove unaokolo krasi galerija mačeva i sabalja, starih i novih, većinom zaplijenjenih od Turaka, kako se to po starinskom običaju poslije svakog pohoda još i danas donosi gospodaru zemlje".
Ostale sobe su bile tapacirane, sa slikama i trofejima oružjem po zidovima. Najskupocjeniji primjerci oružja nalazili su se u spavaćoj sobi obješeni u dugom nizu.
Za vrijeme kratkotrajne vladavine knjaza Danila, ispunjene neprekidnim i krvavim borbama, zbirka ratnih trofeja se toliko uvećala da je prerasla u pravi vojni muzej, nazivan „Sahranom oružja" i „Arsenalom". Poslije preseljenja knjaza Nikole, Danilovog nasljednika, u novosagrađeni dvor (1867) „Arsenal" je ostao u Biljardi. (Otada se Biljarda obično zove „stari dvor", a nova zgrada knjaza Nikole „novi dvor").
Evo kako ga opisuje Gustav Raš 1871. godine: „samo još u jednoj Sali na spratu vide se na zidovima ovaploćene uspomene petstogodišnje istorije ove čuvene gorštačke zemlje... zidovi oružnice su dekorisani zastavama i oružjem, koje je Turcima oteto u dugom nizu slavnih pobjeda..."
Poslije „veljeg rata" (1876-78), u kojem je crnogorska vojska odnijela niz sjajnih pobjeda, zbirka iz arsenala počinje da se naziva muzejom. Nije tvrđeno kad je ovaj muzej prenesen u prostorije vojne Laboratorije. Prvi izvor koji pouzdano potvrđuje to preseljenje datira iz 1886. godine. Naime, ministar vojni vojvoda Ilija Plamenac oštro prekorava prestonasljednika Danila jer „je Vaša svjetlost jučer iz Laboratorije digla nekoliko komada oružja" i kažnjava ga globom od 20 talijera. (podvukao S.R). Muzej u Laboratoriji opisuje u junu 1895. godine profesor Dragutin Franić... „U oružani čuvaju se i brojni trofeji iz raznih bitaka. Cijela jedna strana unutrašnjeg zida prekrivena je svakovrsnim puškama, što su ih Crnogorci neprijateljima pootimali. Pušaka je svake veličine i vrsti. Ima ih urešenih zlatom i dragim kamenjem. S druge strane zida sami džeferdari i sablje svake ruke. Ima ih vrlo dragocjenih od srebra, zlata i drugih uresa, ima i upravnih, krivih, širokih i britkih, pak svake vrste i veličine. Tu je i sablja Mehmed-paše, koji je bio potučen u Podgorici kod Careva Laza (1712). S treće strane zida visi opet na stotine zlatnih, srebrnih i mjedenih kolajna i redova, što ih Crnogorci neprijateljima s prsiju pootkidaše... S četvrte strane dvorane naslagani su kovčezi puni fišeka".
Riznica u Laboratoriji, tada pravi jedinstveni vojni muzej, dopunjavana je ratnim trofejima iz Balkanskog rata. Skupljeno je crnogorsko i tursko oružje i zastave na kojima je žestina ratnih okršaja ostavila najizrazitije tragove.
U toku I svjetskog rata vojni muzej pao je u ruke austrougarskih okupatora. Začudo, okupatori, koji nijesu pokazali baš mnogo razumijevanja za razne crnogorske kulturno-istorijske spomenike i institucije, poštedjeli su muzej u Laboratoriji. Sačuvan je Popis muzejskih objekata koji su nađeni u Arsenalu (Laboratoriji) na Cetinju a vršio ga je u ime Vojnog muzeja u Beču artiljerijski inženjer dr Alfred Mel. („K. U.k.Art. Ing. Dr Alf. Mell) konzervator Vojnog muzeja, dok je komandant arsenala bio austrougarski oficir Rudolf Muhl. Spisak objekata ima sedam i po strana otkusanih na pisaćoj mašini, a potpisan je na Cetinju 29. februara 1916. godine.
Najstariji Knjažev sin, prijestolonasljednik Danilo, od ovog starog oružja uzeo je jedan dio („prilično valja i odabran"), uglavnom najznačajnije primjerke i osnovao svoju oružnicu koju je dopunio primjercima oružja i ratnim priborom iz balkanskih ratova. Prilikom napuštanja Crne Gore (5. avgusta 1915. godine) prijestolonasljednik Danilo je prenio svoju oružnicu u inostranstvo „među kojima je bilo umjetničkih radova sa portretima znamenitnih Crnogoraca". Ovu dragocjenu zbirku oružja, odnosno oružnicu, Danilo je prodao Vojnom muzeju u Beogradu 1939. godine.
Na osnovu arhivskih podataka koji se nalaze u Vojnom muzeju u Beogradu, dr. Jovan Vukmanović je dao opširan opis s legendom za svaki pojedinačan predmet. Uz to, objavljene su i fotografije svih primjeraka zbirke, kao i način na koji je oružje prodato.
Prijestolonasljednik je u proljeće 1939. godine ponudio Ministarstvu vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije svoju oružnicu na otkup. S obzirom da pomenuto ministarstvo nije imalo finansijskih sredstava za tu svrhu, predložilo je Vojnom muzeju da ponuđenu zbirku otkupi.
General Vojislav Vuković, upravnik ovog muzeja, kao dobar poznavalac starog oružja, „ceneći istorijski značaj ove jedne veće srpske zbirke oružja" odmah je sa zadovoljstvom prihvatio ponudu, konstatujući... „da se nikako ne sme dozvoliti da ode u tuđe ruke". Vojni muzej je formirao komisiju koja se sastala sa prijestolonasljednikom u Italiji, u Bordigeru, gdje je njegov sekretar prenio oružje iz Rokenbrina, u Francuskoj. Prema saopštenju generala Vukovića, člana Komisije, koje je dao J. Vukmanović (o.c. str. 8.), Komisija je „imala u vidu svaki komad, njegov istorijski značaj i posebno njegovu materijalnu korist", pa je za čitavu zbirku oružja, u kojoj je bilo 80 raznih objekata, isplaćena suma, prema prisjećanju Vukovića, od 370.000 dinara.
Na zahtjev Komisije, prilikom predaje zbirke, Prijestolonasljednik je dao ovu izjavu: „Ja niže potpisani Danilo Petrović Njegoš ustupio sam Državnom muzeju sopstvenu oružnicu, gdje se mnogo radujem da ovo staro familijarno istorijsko oružje, ostane izloženo kao uspomena starih naših mučenika i heroja. - Danilo Petrović Njegoš, Rokenbrin, 6. marta 1939. godine".
Budući da je dr Vukmanović na osnovu starog inventara Vojnog muzeja dao opširan i stručan opis predmeta sa fotografija i ostalih podataka sa kojima je raspolagao na osnovu arhivske građe, koristićemo taj dragocjeni materijal.
Ova zbirka je uoči Drugog svjetskog rata, s mnogobrojnim drugim objektima iz Muzeja, bila spakovana u drvene sanduke i pohranjena u muzejskim lagumima (podrumima) na Kalemegdanu. Prilikom restauracije Vojnog muzeja tokom 1945. godine, od pomenute crnogorske zbirke oružja nije skoro ništa ostalo. Vukmanović je, kako sam kaže, prikazao nestalu crnogorsku zbirku oružja, po slikama i brojevima predmeta kako su vođeni u Muzeju, služeći se arhivskom građom i podacima o pojedinim predmetima.
Uz izvjesna skraćenja opisa pojedinih predmeta koje je dr Vukmanović, na osnovu sačuvanog materijala prikazao, po slikama i brojevima predmeta kao su vođeni u muzeju, donosimo pregled „nekadašnje slavne oružnice".

Slavna oružnica


Uz izvjesna skraćenja opisa pojedinih predmeta koje je dr Vukmanović, na osnovu sačuvanog materijala prikazao, po slikama i brojevima predmeta kako su vođeni u muzeju, donosimo pregled „nekadašnje slavne oružnice". 1. Jatagan Vladike Rada, koji je dobio na poklon od naroda prilikom jedne posjete Ostroškom manastiru... Ručica mu je od srebra, sa velikom, duplom glavom, obrađenom bogatom ornamentikom i ukrašenom sa 9 većih i 6 manjih crvenkastih korala. Sječivo je malko krivo, sa po jednim olukom na obje strane pored poleđine, pokriveno srebrnim ornamentima i sa nekoliko natpisa na truskom jeziku. Na jednom od njih piše: „Godina 1226/1811/, izradio Mehmed, vlasnik Rizvan", a na drugom „Neka je nož u ruci, a pomen boga u srcu. Neka božjom pomoći neprijatelj bude potučen". Gornji i donji dio korica, koje su dugačke 73cm, pokriveni su srebrom, a srednji opšiven kožom. Uopšte sav srebrni dio je ukrašen ornamentima, a gornji dio još i sa dvadeset sedam crvenkastih korala.
2. Jatagan, pripadao Baju Boškoviću.
3. Jatagan Vojvode Mirka Petrovića. Njegova dužina iznosi 72,5cm samog sječiva 59,5 cm a širina 3cm. Kamze su metalne, srebrnom žicom ukusno obrađene i pozlaćene. Oba uva su lijepo razvraćena i okićena sa po dva korala. Držak je okićen sa deset krupnih korala i arslan-kujukom (lavlji rep) u obliku srebrnih gombica. Na kamzi je, sprijeda i pozadi, gdje se uši razilaze, po jedna kvadratna tablica, imitacija rada majstora iz Vana, Persija. Sječivo i njegova pozadina ukrašeni su srebrnim arslan-kujukom i listićima, koji se završavaju jednom zlatnom pločicom, dugačkom 2cm. Niz oštricu, sa obje strane, po dva luka. Sa desne strane je zlatnom žicom izvezena ornamentika u šest redova, a u sredini je Solomonovo slovo. U njemu je talisman na turskom jeziku, koji u prevodu glasi: „Izrada Hadži Nihova (Nukina), vlasnik Hadži Mustafa Mujo-zade, otac Bećirov. Trudom majstora ovaj ukrašeni nož postade kob grudima neprijatelja! Neka se (bog) smiluje majstoru ovoga okićenika. Godina: hiljadu dvije stodine dvadeset i peta (1810)". Sav ormanent na koricama je pozlaćen.
4. Kavkaski jatagan, sa bijelim koricama. Ovo je poklon kralju Nikoli od nekog ruskog oficira. Izrađen je u uralskim radionicama oružja. Ističe se ljepotom izrade i bogatstvom inkrustacije u zlatu.
5. Jatagan, srebrom okovan, zadobijen 1912. godine na Gusinju. Bio je vlasništvo gusinjskog bega.
6. Jatagan vojvode Petra Vukotića, oca kraljice Milene. Sav je u srebru, sa malim, lijepo izvedenim ušima i zlatnim inkrustacijama na sječivu. Pored poleđine je po jedan oluk. S desne strane je natpis, koji u prevodu glasi. „Izradio Karo, vlasnik Ahmed". Korice su srebrne, reljefno obrađene, sa vrlo lijepim motivima.
7. Jatagan, sa srebrnom ručicom, zadobijen 1912. godine prilikom opsade Sladra.
8. Jatagan kralja Nikole, poklon vojvode Ilije Plamenca. Dugačak je 75 cm a širok 2,5 do 3 cm. Na jataganu ima nekoliko natpisa na turskom jeziku. Prvi s desne strane glasi: „Izrada majstora Murata, vlasnik Abdulah. O srce, ne ponizi se za jednu dušu pred svakom dušom! Za zadovoljstvo (pijanstvo) ovoga svijeta ne ponizi se ni pred samim sultanom... Neka je ovaj noć srećan svome vlasniku". Korice su takođe lijepo izrađene. Pri vrhu sa 22 korala, raspoređena u četiri reda, a na sredini, sa obje strane po jedno Solomonovo slovo. Sav rad na sječivu i koricama je prizrenskih kujundžija.
9. Japanska kratka sablja, koju je Jefto Gojković iz Herceg - Novog dao na poklon kralju Nikoli.
10. Dva pištolja vladike Rada, jednake izrade i dužine, po 46 cm. Na cijevima, koje su izrađene od damskog čelika, urezano je Schreiber, Gratz. Ručice su drvene, sa izrezbarenim proširenjima na vrhu. Na tabanu i orozu koji se završava stilizovanom glavom deflina, urezani su sitni ornamenti. Na lijevoj strani pištolja drvene ručice su slomljene, a na jednoj fali još i oroz.
11. Kubura vladike Rada. Dugačka 52xm i sva je ukrašena, osim tabana, oroza i cijevi, srebrnim ornamentima. Cijev je izrađena od damaskog čelika i na njoj su inkrustirane zlatnim slovima riječi: „Vladike crnogorskoga". Oroz je stilizovan u obliku delfina, ručica se završavala kruškolikom formom, a taban, čelični, ukrašen je finom inkrustacijom. Parica ove kubure, prema izjavi prijestonasljednika, zaboravljena je prilikom pakovanja na Cetinju 1915. godine u dvorskoj oružnici. (Vukmirović saopštava da je ova kubura prilikom odnošenja crnogorske zbirke iz vojnog muzeja slomljena i ručica odnesena, ostala je samo cijev, koja je kasnije dodijeljena Njegoševom muzeju).
12. Dvije srebrne kubure, dar kralju Nikoli od starješine bratstva Bušatlija. Na njima su u zlatu inkrustirani natpisi na turskom jeziku.
13. Par velikih i teških srebrnih ledenica, uzete znamenitom arbanaskom heroju Hasan - Hoti na ostrvu Vranjini u Skadarskom jezeru. Srebrni ukrasi su na njima krupni i lijepi.
14. Dvije srebrne ledenice turskog junaka Selim - bega, uzeti pri osvajanju Bara 1877. godine.
15. Par prvih američkih revolvera na kapislu, sa 6 metaka i sa kićankom za nošenje, koje su bili svojina vojvode Mirka.
16. Makaze za sječenje žice kojima su je Crnogorci prekidali 1912. godine na Tarabošu.
17. Dvije ledenice vojvode Mirka, bogato srebrom okovane.
18. Dvije srebrne kubure, zadobijene od barskog tirjanina Selim - bega prilikom osvajanja Bara. Kasnije obnovljene u Beču kod puškara Heinige-a i urezan natpis. „Knez Nikola svome sinu Danilu, Bar. 28. decembra 1877".
19. Par kubura kralja Nikole, dar vojvode Petra Vujovića s Ljubotinja, kraljevog vjenčanog kuma.
20. Dvije srebrne kubure kralja Nikole, dar vojvode Novice Cerovića. Uzete su sa Smail - age Čengića, muselima gatačkog, pivskog i drobnjačkog, koji je poginuo 1840. godine na Mljetičku. Dugačke su po 50 cm. Na početku cijevi urezani su još polumjesec, tri mala žiga i neki natpis. Gvozdeni taban i oroz su sitno ornamenstisani. Fale arbije.
21. Par ledenica, srebrom okovane, kralja Nikole, poklon vojvode Miljana Vukovića.
22. Dvije kubure knjaza Danila I, bogato okovane srebrom i ukrašene ornamentima. U srebrne ručice umetnuta su po četiri crvenkastsa kamena. Dugačke su po 50,5 cm. Imaju arbije.
23. Pet srebrnih kutija, za barut, od kojih su tri pripadale još vojvodi Mirku, a dvije su uzete u Skadru. Površine su im ukrašene sitnim ornamentima, a dvije još imaju na sredini po rozetu. O jednoj vise tri kićanke od crnog šnura. Ova kutija je velika 9,3 x 8,0 x3,4 a ostale su nešto manje.
24. Toke vladike Rada. Odlikuju se veličinom i lijepom izradom. U ramenima su široke 46 cm a težina im iznosi 5kg. One su, po pričanju prijestonasljednika Danila, u doba Njegoševo bile najveće od svih toka u Crnoj Gori i Hercegovini. Radio ih je po Vladičinoj narudžbini, u Kotoru neki poznati zlatar, rodom iz Podgorice, koji je još imao radnju na Rijeci Crnojevića. Ploče su na njima velike, sastavljene su iz po dva dijela, i po obliku se znatno razlikuju od današnjih toka. One su bogato ornamentisane i na svakoj ploči su po dva kamena, plavi i crveni, a ispod grla je bijeli. Jelek je od crvene čohe, ukrašen crnim i zlatnim gajtanima. Ove toke nosio je knjaz Nikola 1869. godine u Moskvi, kad je prvi put posjetio ruskog cara Aleksandra II, s namjerom da mu ih pokaže. Vojvoda Mirko, međutim, češće ih je oblačio.

Knjaz Danilo prodaje zbirku



Sablja knjaza Danila I. Njena dužina iznosi 92,5cm a korica 84 xm. Sječivo je malko krivo i ssa dva poluovalna udubljenja. Na lijevoj strani pored branika je ornament sa natpisom: „Danilo I, knjaz Crnogorski", na desnoj strani drugi, na latinskom, nečitak. Branik srebrn, prav, ukrašen nekim sitnim ornamentom, zvijezdom i plumjesecom. Balčak je od žućkastog roga, okovan na vrhu srebrnom, ornamentisanom pločicom. Veći dio korica je prevučen crnom kožom, vrh okovan u gvožđe, a drugi kraj na kome je samo jedna alka, jer druga fali, u srebro. 26. Sablja vojvode Mirka, poklon knjazu Danilu I, kao proslavljenom pobjedniku u grahovskoj bici 1858. Dužina sablje iznosi 90, a korica 80cm. Sječivo je krivo, sa natpisom na lijevoj strani: „Grahovac, Danilo I", a na desnoj: „Knjaz Crnogorski, 1858". Balčak pokriven slonovom kosti i ukrašen sa tri srebrna dugmeta, od kojih je jedno veće, sa rupom za gajtan. Branik je izrađen od srebra, prva, dugačak 17,5 cm i ukrašen ornamentima. Gornji i donji dio korica su okovani u srebro i ukrašeni ornamentima, sredina dužine 17cm presvučena je crnom kožom. Na sastavu srebra i kože je po jedna alka za kajas.
27. Tri sablje knjaza Danila I, zadobijene u borbi na Grahovu, bez korica, sa izlučenim prosiranim sječivom, i balčakom od kosti.
28. Dvije sablje, otete od Turaka 1876. godine na Vučjem dolu, gdje je poginuo Selim - paša i zarobljen Osman - paša. Sječiva su malko kriva, nešto više na drugoj, sa plucima i izgraviranim zvijezdama, suncem i polumjesecom. Balčaci su im od žućkaste kosti, korica nemaju.
29. Persijska sablja, sa srebrnim balčakom, oteta na Carevom lazu 1712. godine. Na njoj je natpis na francuskom jeziku:
Ne me tire pas sans raison
Ne me remets sans honneur
30. Sablja dobijena na Carevom lazu 1712. godine. Izrađena je u Persiji, kao i prva, i po izradi odgovara dobu bitke na Carevom lazu. U nju je naknadno urezan natpis: „Bi uzeta u Carev laz".
31. Dvije persijske sablje ćeremlije, zadobijene u bici na Fundini 1876. godine. Imaju osobito lijepa i jako savijena sječiva, balčaci su im od slonove kosti i završavaju se u vidu kljuna. Krsnice su kratke, široke i nešto malo izvezene zlatnom žicom. Na sabljama nema oluka. Na obje je po jedan persijski natpis, koji u prevodu glase: „Sultan Sultanov sin šah Abas" i „izrada Eseddulahova, Šah-sultan Abas".
32. Dvije persijske sablje, uzete iz oružnice doma Petrovića.
33. Tri stare različite puške, iz doma Petrovića.
34. Džeferdar, dar nasljedniku prijestola Danilu „od Bokelja i Kotorana, prilikom njegovog punoljetstva".
35. Stara puška, nađena 1849. godine na Riječkom Gradu, u kući serdara Sava Jovićevića.
36. Džeferdar vojvode Mirka.
37. Šišana iz doma Petrovića.
38. Pozlaćena sablja, sa krunom u balčeku, zadobijena od Turaka prilikom osvajanja Bara 1877. godine.
39. Srebrni mač, poklon kralju Nikoli od japanskog cara. Sječivo mača izrađeno je u šljokicama, povezane kanalom, tako da izgleda kao čipka.
40. Srebrni šiš (kama), dar kralju Nikoli od Mikada. Balčak je naročito izrađen, a sječivo je trostrano.
41. Starinska sablja sa drvenim balčakom.
42. Persijska sablja, okovana u srebro, dar vojvode Maša Vrbice kralju Nikoli. Sablja je uzeta u grahovačkoj bici.
43. Sablja zadobijena prilikom osvajanja Đakovice 1912. godine, dar generala Janka Vukotića kralju Nikoli.
44. Stari mač, sa koricama od crne kože. Po jednom podatku nađen je u Barskoj biskupiji i pripao kući Petrovića.
45. Vro stara sablja, uzeta iz oružnice dinastije Petrovića.
46. Srebrna sablja, nekada svojina Bećir-bega Hasanovića, dobijena prilikom oslobođenja Podgorice 1879. godine.
47. Tri arbije (harbije) vladike Rada za punjenje kubura i ledenica. Ručice si im srebrne, sa alkom, ornamentisane i ukrašene raznobojnim koralima. Najveća arbija, sa alkom, dugačka je 53 cm, a druge dvije su nešto manje.
48. Dva korbača kralja Nikole. Ručice su im srebrne, dugačke po 43 cm sa kavkaskom obradom. Po sredini imaju sitne ornamente u vidu spirala.
49. Dvije kame kralja Nikole, poklon abisinskog cara Menelika. Balčaci si im izrađeni od drveta, u duborezu, a sječiva su zmijastog oblika.
50. Kama kralja Nikole, poklon knjaza Barjatinskog. Ovaj je uzeo u borbi u Turkestanu od zarobljenog, znamenitog Šaminja, sirakiskog vođe. Usljed duge upotrebe sječivo je na kami izlizano. Njena kanija i balčak izrađeni su od morskih puževa, povezani jedan za drugi, i na dnu spojeni kićankom.
51. Stari tubun (mala puška kremenjača) zadobijen pri osvajanju Bara 1877. godine. Dugačak je 57 cm. Kundak je drven, ukrašen drvorezom i na lijevoj strani ornamentom od mesinga. Cijev je okrugla i na kraju sa zadebljanjem. Ukrašena je zvijezdom, polumjesecom i sa tri različita žiga. Na trbuhu je urezana riječ London.
52. Tubun dobijen iz Peći. Dugačak je 67 cm. Cijev je okrugla, sa proširenjem na završetku i sa tri žiga na početku. Kunduk je dren i ukrašen umetnutim srebrnim ornamentima u vidu zvijezde.
53. Tubun, rađen u Peći. Dugačak je 67,5 cm. Kundak je drven i ukrašen sitnim filigranskim ornamentima. Cijev je okrugla, na kraju nešto šira, sa četiri žiga na početku. Fali arbija.
Na istu temu pisao je i dr Dimo Vujović. Između ostalog navodi da je knjaz Danilo u januaru 1939. godine došao u Rim na svadbu princeze Marije, kćerke svoje sestre, italijanske kraljice Jelene. Tom prilikom Prijestolonasljednik je preko svojeg sekretara Volpija stupio u kontakt sa jugoslovenskim poslanstvom i izrazio želju da posjeti poslanika Boška Hristića. Kako je već Hristić bio otputovao za Beograd, a Knjaz, budući da je žurio zbog liječenja na napusti Rim, ponovo preko Volpija, zamolio sekretara poslanstva I. Plamenca da ga posjeti u hotelu u kojem je bio odsio. U razgovoru sa Plamencem, knjaz ga je obavijestio o svojoj zbirci oružja i rekao da je imao namjeru da tu zbirku pokloni muzeju u Beogradu ili na Cetinju..."ali da sada, na žalost, tu namjeru ne može ostvariti, jer je usljed bolesti izložen velikim troškovima, pa je primoran da je proda". S obzirom na te okolnosti, našao je za shodno da zbirku prvo ponudi jugoslovenskim vlastima za sumu od 20.000 švajcarskih franaka.
Plamenac je ovu ponudu sa oduševljenjem primio i odmah je (26. januara 1939. godine) poslanika Hristića pismeno obavijestio: „Zbirka oružja knjaza Danila bila je čuvana kod nas, jer je on bio neka vrsta kolektora oružja Dinastije Petrovića. Sama zbirka, kao što ćete vidjeti, ima izrazito veliku istorijsku vrednost i možda ne bi trebalo pustiti da ode negde drugo, pa da se kasnije za veće pare otkupljuje".
Postoje neka neslaganja u opisima koje je dao Vukmanović sa onima datim u Spisku koji je pravio Plamenac. Prema mišljenju Vujovića nijesu navedeni sljedeći predmeti iz Plamenčevog spiska: dva pištolja vladike Rada, jedan jatagan kralja Nikole, dar starješine albanskog bratstva Bušatlije, jedna srebrna sablja vojvode Vuka Petrovića, par kubura koje su bile svojina Novice Cerovića i dvije sablje zadobijene prilikom opsade Skadra 1912. godine. S druge strane, u Plamenčev spisak nijesu uvedeni predmeti koje je dao Vukmanović: jatagan koji je pripadao Baju Boškoviću, jatagan kralja Nikole, poklon vojvode Ilije Plamenca, dvije srebrne kubure, dar kralju Nikoli od starješina bratstva Bušatlija. Zatim: dvije persijske sablje uzete iz oružnice doma Petrovića, stara puška, nađena 1849. godine na Riječkom gradu u kući serdara Sava Jovićevića, šišana iz doma Petrovića, starinska sablja sa drvenim balčakom, stari mač, sa koricama od crne kože, nađen u Barskoj biskupiji, vrlo stara sablja, uzeta iz oružnice dinastije Petrovića i dva korbača kralja Nikole.


Okupator odnio zvona i topove

Za vrijeme austrougarske okupacije Crne Gore od početka 1916. do kraja 1918. godine uništen je i otuđen ozbiljan fond crnogorskog kulturno-istorijskog blaga. Prema pisanju pojedinih autora, počev od Dušana Vuksana, Pera Šoća, Rista Dragićevića i drugih poznatih stručnjaka, nedvosmisleno se tvrdi da je za period pomenute okupacije Crne Gore „neprijatelj, kao što uvijek biva, uništio sve što je bilo vezano za narodnu prošlost, pa je poskidao čak i zvona sa mnogih istorijskih manastira i crkava». U istom tekstu dalje piše: „Nije poštedio, naravno, ni istorijske topove, koji su kao ratni trofeji decenijama bili poređani ispred cetinjskog manastira". Risto Dragićević u navedenom radu kaže da su okupatorske vlasti „takođe odnijeli desetine topova koje su Crnogorci zaplijenili u toku Balkanskog rata, a posebno navodi da su bili topovi koje su Crnogorci oteli sa turskih utvrđenja u Spužu i Žabljaku na kojima su bili poznati Njegoševi stihovi, a pri kraju je bio na lafetu top kojim su paljeni prvi meci na tursku teritoriju, 26. septembra 1912." Dragićević, između ostalog, navodi da su austrougarski okupatori odnijeli iz Laboratorije „veći broj dragocjenog istorijskog oružja, koje se decenijama čuvalo u toj zgradi".
Koliko su austrougarski muzeji bili zainteresovani za razne etnografske i druge predmete od kulturno-istorijskog značaja sa teritorija koje su bile pod austrougarskom okupacijom, ilustrativno govori sljedeći: „Poziv na sakupljanje etnografskih predmeta iz Crne Gore":
«Ravnateljstvo „C. Kr. Muzeja cara Karla za austrijski narodopis u Beču", koji stoji pod Previšnjim protektoratom Njegovog Veličanstva cara i kralja Karla, priređuje u svojoj novoj zgradi Beč VIII, Laudonova ulica 17, osim austrijske i etnografski prikaz balkanskih krajeva, koje su zaposjele c. i k. Čete. Stoga bi ravnoteljstvu c. Kr. Muzeja cara Karla veoma dobro došli narodopisni predmeti (stare narodne nošnje i pojedini komadi takovih odnijela, kućno i gospodarsko oruđe, mali sandučići, sinije, vretena, drveno ili kakvo drugo posuđe i to osobito ukrašeni primjerci. Ravnateljstvo je pripravno nadoknaditi troškove. Veoma se rado primaju fotografske sniske tipičnih zgrada, soba, nošnja, plesova i prozora iz narodnog života.
Ravnateljsto umoljava svu gospodu časnike i vojnike, koji imaju zgode da mogu nabaviti ovakve predmete u različitim djelovima Crne Gore, Albanije ili Stare Srbije, neka ih kupuju za muzej, te samo kod skupocjenih stvari, koje su skuplje od 20K, neka se obrate na ravnateljstvo, koje će najpripravnije odgovoriti da li i koje od navedenih stvari treba. Kod manjih predmeta, koji nijesu skuplji od 20K, nije nužno da se ravnateljsvto pita, samo u svakom slučaju moraju biti zbilja originalni narodni umotvori.
Ravnateljstvo upozoruje na visoku naučnu vrijednost ovakvih zbirki, od kojih svaki primjerak ima vrijednost kod proučavanja razvoja narodne kulture na Balkanu. Imena sakupljača biće sa zahvalnošću objelodanjena, te će se također izložiti u c.kr. mujeza cara Karla.
... Časna dužnost nalaže svakom vojniku, da podupre ovaj važni domovinski zavod. Nećemo da se ovdje upustimo u razmatranje o etnografiji (opisivanje narodnih običaja i proizvoda). Dovoljno je, da upozorimo da je naša kultura uplivisana rezultatima ove znanosti i to u veoma velikoj mjeri. Proizvodi naše industrije crpe na svim područjima iz njene stvaralačke snage. Iz zajedničkog djelovanja kultura svih naroda nastaje najveće dobro čovječanstva: civilizacija. Svaki narod ima svoje osobine, kojima se odlikuje.
No i s drugog jednog stanovištva zalužuje ovo poduzeće našu pažnju. Ova izložba će za vječna vremena pružati svjedočanstvo naših vojničkih uspjeha, te će biti mila uspomena našim potomcima.
I Crna Gora i njeni produkti biti će izloženi očima kulturnog svijeta. Prosvijetljeni krugovi u Monarhiji i stranci, koji godimice upravo grnu u bečke muzeje, upoznat će tako narodne umotvorine, te će na taj način porasti zanimanje za ovu zemlju.
Pučanstvo Crne Gore će stoga, nadamo se, poduprijeti sakupljače. (Cetinjske novine, 26. septembra 1917, br. 117, str. 2)».
Da li je na adresu Beč VIII, Laudonova ulica 17, dospjelo etnografskog i arheološkog materijala sa teritorije današnje Crne Gore nije nam poznato. Ima dosta razloga da vjerujemo da je sa našeg terena dospio dio „narodopisnih" predmeta u C.Kr. muzej cara Karla u Beču. Vjerovatno će i to ostati tajna, kao za veliki broj drugih kulturnih dragocjenosti iz naše države. Uostalom, predmeti su, bar formalno, legalno kupovani odnosno otkupljivani. Siromašno stanovništvo najvjerovatnije je bilo prinuđeno da prodaje (ustupa), možda i najdraže predmete iz svog vlasništva. Makar i bilo svjesno njihovih vrijednosti.
U literaturi se navodi da je do danas sačuvan popis objekat koji su nađeni u Arsenalu (Laboratoriji) na Cetinju, a vršio ga je, u ime Vojnog muzeja u Beču, artiljeriski inžinjer A. Mel. Potpisniku ovih redova bio je dostupan taj popis pod naslovom: Popis muzejskih predmeta koji su nađeni u muzejskim prostorijama kraljevskog crnogorskog arsenala na Cetinju.
Poslije evidentiranih sto šezdeset (160) muzejskih predmeta, slijedi datum 29. oktobar 1917. godine. U potpisu: dr Alfred Mell s.r. Konzervator K. Udn K. Vojnog muzeja. Sa lijeve strane slijedi potpis: Rudolf Muhl, m. p. Oboffzl, komandant Arsenala. Od svih muzejskih predmeta koji su navedeni u pomenutom spisku, a koji čine oružje, zastave i odlikovanja, sravnjivanjem sa fondom sadašnjeg muzeja konstatovano je da su svi navedeni predmeti sačuvani i da se nalaze u Državnom muzeju na Cetinju.
Svojevremeno je Republički zavod za zaštitu spomenika kulture pokušao da dođe do preciznijih i stručnijih podataka o otuđenom kulturnom blagu koje se nalazi u Austriji.
Praksa je pokazala da je otuđenim kulturnim dobrima teško ući u trag bez uslova o kojima smo govorili a to je stručno precizan opis svakog objekta, što mi, nažalost, ne posjedujemo. Stoga je i mogućnost da povratimo oteto, otuđeno, prodano i preprodano naše kulturno blago, veoma mala.
Devastacija nepokretnog i pokretnog spomeničkog fonda na teritoriji naše republike nastavljena je i poslije oslobođenja. Mnogi arheološki lokaliteti, kao i ranije, bili su žrtva rušilačkog nagona, neznanja, predrasuda ili pohleposti. Da bi se bolje shvatilo stanje na području zaštite spomenika kutlure treba uočiti i činjenice da su našim spomenicima kulture naneseni teški gubici ne samo ratnim razaranjima, nego i primitivnim mentalitetom i nedovoljnom, odnosno skoro nikakvom edukacijom u tom pogledu. U predratnoj Jugoslaviji nije postojao zakon o zaštiti spomenika kulture a samim tim ni ogranizvoana služba zaštite. Ne manju štetu (nažalost i danas) spomeničkom fondu nanosi potpuna zapuštenost, pa bi bilo bolje da su neki spomenici ostali kao tajna pod zemljom.
Uz mnoge faktore koji su uticalil za stanje pokretnog spomeničkog fonda, bili su propusti carinske službe, tako što je nezanemarljiv broj pokretnih predmeta od kulturno-istorijskog značaja (stari novci, razni arheološki predmeti iz različitih epoha, umjetnička djela...) odvezen iz zemlje u inostranstvo. Koliko je time naša država oštećena u materijalnom pogledu, a da ne govorimo o njenoj kulturnoj baštini, nije potrebno posebno ni naglašavati. Nijesu naivni bili, nažalost, ni propusti (neodgovornost i bahatost) pojedinih građevinskih željezničkih i drugih preduzeća (pruga Titograd - Nikšić, željeznica Beograd- Bar, koja su, ne poštujući ni osnovne principe zaštite kulturne baštine, nemilosrdno ispoljavala svoj neuki i rušilački mentalitet.
Neposredno poslije oslobođenja, ozbiljne i brojne propuste na zaštiti nacionalnog kulturnog blaga, vršili su tzv. sreski, odnosno narodni odbori, javna tužilaštva, sudovi i ostali odgovorni faktori.
Rješenjem ministarstva prosvjete broj 1649/46 koje je potpisao predsjednik Vlade Blažo Jovanović, dužnost zaštite svih „kulturno istorijskih spomenika i prikrodnjačkih rijetkosti na teritoriji NRCG, vrši uprava Narodnog muzeja na Cetinju". Tu službu je vršio Narodni muzej na Cetinju sve do osnivanja Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture.

Švercovanje spomenicima kulture



Koliko je bilo problema kod većine „vlasnika vlasti" u to vrijeme, potvrđuju i mnogi dopisi i apeli koje su slali muzeji, a kasnije Zavod, svim sreskim i gradskim narodnim odborima. Primjera radi, Narodni muzej 1947. godine obraća se Sreskom narodnom odboru - prosvjetni odsjek - Šavnik. Između ostalog, u tom dopisu piše... „Uputili smo akt u kome smo tražili izvještaj o kulturno - istorijskim spomenicima i prirodnjačkim rijetkostima, kao i o prikupljanju materijala iz vremena NOV-a. Odgovorili ste nam da ste poslali naše raspise za prikupljanje materijala iz vremena NOB-a, a o kulturno- istorijskim spomenicima i prirodnjačkim rijetkostima nijeste našli za potrebno da potrošite ni riječi..." Sličan dopis od strane Muzeja upućen je (23.5. 1947) svim sreskim i gradskim narodnim odborima i iz njega se vidi da skoro nijedan odbor nije odgovorio, a da se „već čuje i na licu mjesta utvrđuje da dolazi do kvarenja odnosno uništavanja pojedinih spomenika od kulturno istorijskog značaja..." Skoro svaki dopis završava „prijetnjom" : „U protivnom podnijećemo pismenu tužbu Kontrolnoj komisiji".
Aktom od 28. 3. 1947. godine direktor muzeja Jovan Ivović, obraćajući se Sreskom narodnom odboru - Herceg Novi, između ostalog piše: „Ovo objavite narodu i zabranite svako dalje prodavanje i premještanje objekata iz mjesta u mjesto bez dozvole ove uprave. Ne dozvolite ma kakva otkopavanja ili prepravku, a da ne tražite odobrenje... Mjesni odbor u Herceg Novom obratio se ovom muzeju za dozvolu da može tvrđavu Forte-Mare dići kantinu, koja je kvarila izgled tvrđave - međutim kako sam obaviješten pomenuti Odbor kvari i stare zidine..."
Poseban problem su bila arheološka iskopavanja zato što rukovodioci radova nijesu uopšte dostavljali izvještaje (popunjene kartone) ili su bili nepotpuni. Direktor Zavoda M. Plamenac se uporno obraćao nadležnim institucijama, kao npr. predsjedniku Arheološkog društva u Beogradu:" U vezi arheoloških radova u toku 1953. i 1954. godine u Crnoj Gori izvještavate se da Zavod nije dobio popunjen karton za godinu 1953. od ekipe dr Grbića u Budvi, kao i karton za 1954. godinu."
Zavod je bio primoran da stalnim intervencijama dođe do dokumentacije o pronađenim predmetima. Kako objasniti krajnju neodgovornost da arheolog Emil Čerškov, i pored nekoliko intervencija Zavoda da mu uputi „preporučeno i sa osigurnjem stari novac nađen u Budvi i Risnu, koji ste odnijeli u Beograd radi analize" nije odgovorio, a materijal je po svoj prilici ostao na „neodređeno vrijeme na analizu".
Ne jedanput, Zavod je insistirao kod Arheološkog instituta u Beogradu da se obrada naučnog materijala objavljuje u okviru našeg naučnog društva, kao i poseban zahtjev Zavoda da pronađene iskopine ostanu neotuđivo u NRCG.
Zemaljski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti, Sarajevo, obraća se crnogorskom Zavodu (1533/56) i obavještava ga „ da se prilikom dobrovoljnih akcija u Gostilju (Zeta) naišlo na dragocjene arheološke objekte vezane za grčku kulturu koje je prijavio student Milorad Prelević". U tekstu koji je pomenuti Zavod uputio piše..."Drug Prelević nije znao za postojanje Vašeg zavoda na Cetinju. Nalaz je oko 10. avgusta o.g. bio prijavljen Sreskom narodnom odboru u Titogradu i na tu prijavu na teren je stigao neki službenik koji je pregledao nalazište, ali nije ništa poduzeo za njegovo spasavanje".
Kao primjer solidne saradnje sa Zavodom može da posluži Zavičajni muzej iz Ivangrada koji je detaljnije izvještavao (prema svojim mogućnostima) a istovremeno je ukazivao na otuđivanje arheoloških objekata, odnosno njihovo uništenje i slično.
U izvještaju (br. 92 od 19. 8. 1953) Zavičajni muzej iz Ivangrada obavještava Zavod o radovima koje izvodi dr Mišura i navodi da su, prije njegovog dolaska u Ivangrad, bili pronađeni mnogi arheološki predmeti, ali su izgubljeni prilikom njegovog premještanja u Užice 1953. godine. „Tada su se izgubili i mnogi sitni kremeni predmeti (kao pilice, čekići, strelice, koplja i mnogi fragmenti grnčarije), nađeni kod Beran - Krša, tu i u okolini".
Uzaludna su bila potraživanja Zavoda da mu Uprava muzeja srpske zemlje vrati kosti pelinskog medvjeda, koje su pronađene u jednoj pećini u okolini Kolašina a koje je ing. Miron Savić toj ustanovi predao na hronološku i kulturološku analizu, o čemu postoji pismo Savića koje je uputio Zavodu (Bgd, 23. septembra 1955). Izgleda da je postojala praksa da mnogi predmeti, koji su poslati iz Crne Gore na analizu u Beograd, radije ostaju tamo, nego, kako to primjećuje izvjesni Popović u jednom obraćanju Zavodu, "da se vrću oklen su pošli".
Istu sudbinu su doživjeli i „stari novčići pronađeni u okolini Nikšića, a upućeni na analizu u Beograd" (pismo Zavodu od 23. jula 1952. godine).
Ispostava za unutrašnje poslove - Cetinje, pod br. POV, od 11.10. 1960. godine dostavila je Zavodu za zaštitu spomenika kulture dopis u vezi „prometa-šverc sa spomenicima kulture", pojave koja je „proširena po čitavoj našoj zemlji".
„Navodimo vam neka lica koja se bave švercom i preprodajom spomenika kulture i to: Lederet Hinko, Lazarević Kosto, Simović Stanislav, Novaković Joco, neki Čilak, trgovac i kujundžija, Ćetković iz Peći, neki Rmuž, Skopljanac, kao i Pegan i Jelušnik iz Slovenije.
Lederet Hinko: Navodno je izraelski državljanin, nastanjen u Beogrdu u ulici Proleterskih brigada 39, inače tast Oskara Daviča. Gotovo je legalizovao posao na pronalaženju vrijednosti na terenu koje kupuje, a zatim nudi na otkup gotovo svim većim muzejima u zemlji. Najveći dio stvari koje su razmatrane na komisijama za procjenu upravo potiče od njega. Posluje čisto trgovački, odlazi na lice mjesta i tamo od seljaka kupuje razne stare predmete, npr. stari novac za koji plaća do 1000 dinara, mada ovaj ne vrijedi više od 100 dinara. Time postiže da seljaci ne znajući pravu vrijednost pojedinih predmeta njemu donose sve predmete čak i one od vrlo velike vrijednosti koje ovaj poslije prodaje po desetostrukim iznosima. Podjednako je viđen u Makedoniji, na Kosmetu, u Budvi, Zadru, odnosno na svim mjestima koja su poznata kao nalazišta spomenika kulture... Interesantno je da je Lederet bio u posjedu nekih predmeta pronađenih 1938. godine u Budvi, koje je navodno kupio od nekih mještana u Kotoru koji kao takvi predstavljaju naročitu istorijsku vrijednost a muzej ih u posjedu nema, jer su razgrabljeni još prilikom iskopavanja.
Lazarević Kosta: Nastanjen je u Beogradu u ulici Vukice Mitrović broj 24. Prije rata bio je zlatar-časovničar. Donosi razne stvari i nudi na otkup... Neke od stvari nosio je i prodavao preko komisiona.
Simović Stanislav: Nastanjen je u Beogradu u Kursulinovoj ulici br.22. Pojavljuje se sa raznim arheološkim predmetima. Prodao je Narodnom muzeju mnogo vrijednih stvari i zaradio dosta novca. U posljednje vrijeme se ne pojavljuje u muzeju, pošto su odbili da kupne predmete manje vrijednosti za koje je tražio priličnu svotu (predmeti su navodnio poticali iz Budve).
Jelušnik i Pegan: Navodno su ova lica iz Slovenije. Lutaju po cijeloj zemlji. Pošlo im je za rukom da otkriju mnogo štošta za čim poslije tragaju. Dolazili su u Narodni muzej i tražili da vide nakit iz Budve, jer navodno imaju neke ponude u vezi sa njim. Posjeduju fotografije nakita.
Ćetković: Navodno je iz Peći. Luta po cijeloj zemlji. Još od prije rata sakuplja ikone kupujući ih od neupućenog svijeta, na kojima poslije zarađuje. Nije stručnjak, ne može da ocijeni pravu vrijednost ovih ikona, kupuje svašta, ali ipak pravi unosne poslove.
Čilak: Kujundžija je i bavi se posredništvom. Nekog seljaka koji je pronašao ostavu novca, doveo je u vezu sa strancem, koji je ostavu otkupio".
Teren Crne Gore uvijek je bio otvoren za razne domaće i strane istraživače i kvaziistraživače koji su dolazili u posjede vrijednih arheoloških predmeta, od sitnih nalaza (antičkog novca, gema, prstenja, fibula) koji se danas nalaze u raznim evropskim, odnosno svjetskim muzejima i galerijama. Da ne govorimo o privatnim kolekcionarima koji su za male pare postali vlasnici skupocjenih rariteta.

Tekst preuzet iz nedjeljnika Monitor