|
|
Akademik Pavle MIJOVIĆ:
ALATA – RIBNICA – PODGORICA (STANICA – NASELJE – GRAD)
Pavle Mijović
Arheološka istraživanja na podgoričkoj tvrđavi koja su pod rukovodstvom akademika Pavla Mijovića izvedena u jesen 1963. godine pokazala su da na tom mjestu nema ostataka utvrde iz predturskog doba
Kamen sa tvrđave odvlačio je ko je htio
Ostaci srednjovjekovne tvrđave na ušću Ribnice u Moraču, u centru Titograda, dosad nisu bili predmet posebnog proučavanja. Ono malo podataka koji su se u izvorima mogli o njoj naći korišćeno je u naučnoj literaturi uzgredno i fragmentarno, dok je u popularnoj, kao što to često biva, s njima nevješto i neobjektivno postupano. Poslije oslobođenja Podgorice od Turaka, 1879. godine, kamen sa tvrđave je odvlačio ko je htio za građenje kuća u Staroj i Novoj Varoši. U tvrđavi i oko nje podignuti su stambeni objekti, a preko nje je proveden pješački put ka starom mostu i vodenici na rijeci Ribnici. Umjesto da budu jezgro novog urbanog sklopa, ova tvrđava i stari gradski aglomerat postali su smetnja u generalnom planiranju Titograda i ruglo u njegovom centru. Pošto se više nije mogla ostaviti u takvom stanju, riješeno je da se tvrđava povjeri arheolozima na ispitivanje i da se zatim pristupi njenom uređenju. Tako je u jesen 1963. godine najzad i došlo do prvih iskopavanja u naselju i gradu Ribnici.
(Ekipu kojom je rukovodio od strane Arheološkog instituta u Beogradu potpisani, sačinjavali su: Olivera Velimirović i Rajka Vujošević, kustosi Zavičajnog muzeja u Titogradu, inž.arh. Mirko Kovačević, stručni saradnik Arheološkog instituta, i Cvjetko Bošković, stud. arhitekture. Na lokalitetu je u svojstvu konsultanta boravio i prof. Đurđe Bošković, direktor Arheološkog instituta. Finansijska sredstva obezbijedili su Zavod za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, Zavičajni muzej i Skupština opštine Titograd. Radovi su trajali od 23. septembra do 2. novembra 1963. godine. Sve arhitektonske snimke izradio je M. Kovačeviić, a fotografske P. Mijović i M. Kovačević)
I. REZULTATI ARHEOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA:
Arheološko iskopavanje i proučavanje grada na Ribnici ili – kako je u naučnoj literaturi poznat – grada Ribnice, omogućili su da se u ostacima ovoga kompleksa izdvoje tri njegove starije faze: kao jedne od rimskih stanica na trgovačko-poštanskom putu između Narone i Scodre, kao srednjovjekovnog naselja u kome je rođen Stevan Nemanja i kao grada koji je podignut poslije pada Podgorice u ruke Turaka u drugoj polovini XV vijeka. Materijalni ostaci iz prve faze neznatni su i uz to sporni, iz druge se uglavnom odnose na najstarije djelove crkve Sv. Đorđa, dok se o Podgorici kao o utvrđenom gradu može govoriti na osnovu ostataka in situ otprilike jedne petine njegove citadele, sačuvanog mosta na Ribnici, Sahat-kule, dvije džamije, jedne od šest kula koje su štitile bedem oko Varoši čiji se ni tragovi više ne raspoznaju, i donekle stare urbanističke varoške aglomeracije iz XVI-XIX vijeka. Iskopavanja su vršena u tvrđavi, a manja sondiranja i autopsije u okolini i na prilazima Titograda.
(Jednu osnovu grada Ribnice sa netačnim podacima objavio je A. Deroko, Srednjovekovni gradovi u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, Beograd, 1950. Iskopavanja u crkvi Sv. Đorđa radi konzervacije njenog istočnog dijela vršio je inž. arh. Jovan Nešković, ali rezultate još nije objavio.)
Ono što svojim izgledom pruža danas titogradska tvrđava bio je snažni fortifikacioni objakat u doba prelaza iz hladnog u vatreno naoružanje. Situiran je u ravnoj udolini na uglu koji čini prostor između lijeve obale Morače, brdašca Ljubović i uzvisine Pobrežja od koje počinje Ćemovsko polje. Imao je mnogougaonu osnovu, ali je uglavnom pokrivao trougaonu površinu između obala koje su odronjavanjem odnijele i njegov jedan dio. U toku svoje četiristogodišnje uloge u ratovanjima i borbama između Crnogoraca i Turaka nekoliko puta je prepravljan, proširivan i ojačavan redutima na dijelu prema obalama, dok su njegov jugoistočni bedem i kula, i danas sačuvani, ostali uglavnom neizmijenjeni. Slojevi u njegovoj arhitektonskoj strukturi mogu se pratiti samo na dvjema polukružnim kulama koje su pretrpjele adaptacije u toku evolucije upotrebe topova i drugog artiljerijskog oružja. Zidovi bedema i kula sa kopnene strane deblji su od zidova naspram rijeka, ali su zidovi kula iznad obala bili zadebljani kako bi mogli odoljeti topovskoj vatri. S kopnene strane tvrđavu je štitio rov, koji je išao od obale Ribnice do obale Morače, a odatle bedemi i kule po ivici lijevih obala rijeka i varoši.
Kasnije, u XVIII vijeku, istočno od varoških bedema nastalo je drugo predgrađe Mijećen (Mil-ćen), bez odbrambenih zidova ali sa jakim kamenim kućama-kulama opasnim visokim zidovima od kamena, što je sve takođe služilo odbrani varoši i tvrđave. Ali sistem utvrđenja podgoričkog grada nije se na ovo ograničavao.
Nekadašnji sjaj na fotografiji iz 1880.
Kad je prema odlukama Berlinskog kongresa trebalo da se povuče turska vojska, 27. januara 1879. godine, u sporazumu o predaji bili su naznačeni garnizoni ušančenih logora Spuža i Podgorice i njihovih kula, Spuž, Kaputabija, Hamidija, Ploče, Serdar, Avnija, Hifzija, Souk-sua, garnizoni Šefketije i Azizije i Čengel-kula; zatim garnizoni iz kula koje leže duž Skala i logor na Malom brdu. Kao što se vidi, podgorički grad i njegova citadela imali su funkciju velikog matičnog vojnog utvrđenja sa razgranatim sistemom pomoćnih odbrambenih kula i ušančenih garnizona na prilazima duž Zete, Morače, Ribnice i Cijevne i tvrđava na brdima prema Kučima, Piperima, Bjelopavlićima i Lješkopolju. Otkad svi ovi ogranci podgoričkog vojnog sistema datiraju nije mogućno utvrditi bez posebnih istraživanja, ali sudeći po zatečenim oblicima neki od njih su prošli kroz duže faze prilagođavanja aktivnom i rezinstentnom dejstvu sve većih i dalekometnijih teških oružja.
Izgleda da je grad imao šestougaonu osnovu, ali se ona sad ne može tačno rekonstruisati zbog odsustva podataka sa odronjenog dijela bedema s kulom na lijevoj obali Ribnice i do temelja razrušenog dijela zidova na mjestu gdje je sad kuća M. Đonovića. Najvjerovatnije tada, južni dio bedema, koji nije sasvim dopirao do Morače, obuhvaćen je jednim novim zidom čime je zatvoren jedan ugao između južne, polukružne kule i Morače. U tvrđavu se ulazilo na jedna glavna vrata do kojih je vodio put preko rova, vjerovatno preko kule nad Ribnicom, od koje se još poznaju tragovi maltera u temelju. Druga manja vrata bila su na sredini bedema duž Morače i služila su da izlaz u donji dio utvrđenja, redut pored obale. Odatle se još jednim malim prolazom saobraćalo sa donjim dijelom obale i mostom. Na jednoj fotografiji, koju je snimio Kel Marubi, skadarski fotograf, a koja je publikovana 1880. godine u kalendaru Orao (veliki ilustrovani kalendar za 1880. godinu) predstavljen je izgled tvrđave sa suprotne obale Morače. Na ovom snimku vide se u cjelini sačuvani svi zidovi tvrđave osim onog naspram Ribnice koji je odronjen zajedno s pećinom nad kojom se uzdizao. Mjesto njega izrađen je niski ozupčani grudobran, vjerovatno u vrijeme kad se bližio kraj duge turske vladavine ovim gradom. Onako kako je predstavljena na Kerubijevom snimku, podgorička tvrđava je, osim u djelovima gdje je porušena – nad Ribnicom i nad Moračom (usljed jedne eksplozije skladišta municije) – zadržala sve bitne karakteristike koje je imala kroz vjekove. Jedino su na izmaku njenog života prostori između zubaca na svim bedemima zazidani, a na kulama, od kojih je južna bila pokrivena kupastim krovom, stavljene terase za borbe. Pošto grad nije rušen topovima nego se predao bez borbe, vjerovatno bi i do danas bila sačuvana njegova impozantna citadela da je nije stanovništvo Podgorice koristilo kao majdan kamen za svoje građevine.
Unutrašnji prostor tvrđave imao je 75 m u pravcu istok-zapad i 45 m u pravcu sjever-jug. Bio je ispunjen kasarnama i manjim kućama koje su služile za razne potrebe utvrđenja. Kule su bile zatvorene s unutrašnje strane, osim južne koja je bila pod krovom. Na njih su se borci peli stepenicama. Otprilike polovina gornje površine bedema bila je rezervisana za prolaz-hodnike i rampe. Građene u vrijeme kad su prelazilo sa hladne na vatrenu odbranu, kule su bile dosta visoke ali izgleda da kasnije nisu spuštane. One su i dalje, kad je već bila u upotrebi i dalekometna artiljerija, zadržale svoju visinu, ali su njihovi otvori za cijevi topova i pušaka prepravljeni u zavisnost od evoluiranja upotrebe tih oružja. Nove, niže, obično devetougaone kule zidane su dalje od ove citadele. Jedna, Serdar-kula, ispod Ljubovića, koja je jedina očuvana u Titogradu visinom nije prelazila nivo jednospratnih varoških kuća i bedema, zbog čega je ostala neuočena.
Iako na ravnom terenu, jugoistočni bedem lako je izlomljen u jednom svom dijelu, svakako iz fortifikacionih razloga. Takvu njegovu liniju prati rov, koji je otkopan u dužini od 50 m na dijelu ispred bedema i središnje kule, ali je konstatovajn i na ivici obale Ribnice. Njegova udaljenost od bedema je različita i varira između 6 i 10 m. Pošto je iskopan u konglomerisanoj stjenovitoj podlozi, nije trebalo da bude podziđivan, ali je na ivicama imao zupčaste zidove eskarpe iza koje je bio tajni prolaz za borbe, i kontraeskarpe, čija sačuvana visina dostiže na niskim mjestima i do 0,60 m. Na jednoj staroj fotografiji podgoričke tvrđave ovi zidovi eskarpe i kontraeskarpe dostižu skoro do polovine visine kule. Kosina eskarpe vremenom se smanjivala usljed dejstva vode jer, iako na šljunkovitom terenu, rov je bio punjen vodom, što se moglo konstatovati po tamnijoj boji zemlje, pri njegovom dnu.
Tvrđava je podignuta od kamena iz Duklje
I turski putopisac iz XVII vijeka, Evlija Čelebija, koji je u Podgoricu doputovao iz Skadra, kaže da je grad bio okružen opkopom, a jedan docniji putnik, francuski konzul u Skadru N. Heckard, piše da je i polovinom XIX vijeka, taj rov, širok 8 a dubok 3 m, pun vode samo za vrijeme zime. Rov je nasut zemljom i šutom vjerovatno odmah posle oslobođenja Podgorice.
Jugoistočni bedem, duži, deblji i impozantniji od ostalih, u pravoj liniji s unutrašnje strane iznosi 72 m. Debljina njegovih zidova kreće se od 3,8 do 3,20 m, a na dijelu do južne kule dostiže i do 3,80 m. Njegova najviša očuvana visina iznosi 9,15 m na petougaonoj kuli, a na mjestu gdje sad vodi put na Ribnici očuvana je visina tek jednog reda kamena u temelju. Prema Ribnici odvaljen je jedan njegov veliki dio iznad glavne kapije i kule, koja je sudeći po tragovima maltera na pješčanoj podlozi bila polukružna. Još se drži jedan njegov blok iako je jednom pukotinom ugrožen i sklon padu. Sa spoljašne strane ovaj blok je podzidan, vjerovatno nedavno, suvomeđinom, a sa unutrašnje strane, lice zida je palo. I na svom južnom kraku iznad površine terena spoljašnje lice bedema je obrušeno, djelimično i za vrijeme posljednjeg rata kad je Podgorica bila do temelja razrušena napadima iz vazduha. Sa unutrašnje strane ta obrušavanja fasade su češća na cijeloj njenoj dužini. Naročito se u lošem stanju nalaze gornje površine bedema, obrasle travom i izložene razaranju od strane obilnih atmosferskih taloga.
Glavni ulaz je sačuvan u visini praga za koji je korišćen jedan kanelirani kasnoantički stub iz Duklje. Osim ove, u bedemima i kulama nađeno je i drugih rimskih spolija, jedna baš u neposrednoj blizini ovih vrata, u bedemu sa unutrašnje strane, a druga upotrijebljena za stepenik kod sjeverne kule. Ako ne sav, ali po svoj prilici veći dio kamena za zidanje podgoričke tvrđave donesen je iz Duklje. Kamenom sa njenih bedema, kula, kuća, hramova, kupatila i dr. građena je dobrim dijelom i sva Podgorica budući da je ova ruina njoj bila blizu a kamen koji je trebalo samo prenijeti slomljen. I konzul Heckard misli da je podgorička tvrđava sagrađena od kamena donesenog sa ruševina antičke Dokleje. Vrata su bila široka oko 2,70 m, imala su bez sumnje dovratnike od kakvog dukljanskog stupca a u gornjem dijelu lučno završena, kao što je to redovna pojava na svim staropodgoričkim kapijama iz ranijeg vremena. Za njihovu rekonstrukciju nedostaje samo visina.
Velika petougaona jugoistočna kula podignuta je od istog materijala i istovremeno kad i ovaj bedem. Njena je baza na unutrašnjem dijelu bedema šira nego na spoljašnjem, a i otvor, koji je četvorougaonog oblika, nije sasvim pravilan. Spoljašnje strane kule iznose u širinu 3,95, 4,14, 4,22 i 4,48 m, tj. sve su šire ukoliko se prate od kapije na jugu. U gornjim djelovima ima tragova obrušavanja kamena i popravki, a sačuvan je i dio terase i ostaci zubaca na sjevernoj i južnoj strani. U unutrašnjosti je iskopana do temelja i konstatovano da se u nju dolazilo odozgo drvenim stepenicama preko dvije međuspratne konstrukcije čiji se tragovi u zidu još raspoznaju. Na kulu i bedem pelo se iz tvrđave sa dvoje kamenih stepeništa koja su počinjala na zajedničkoj platformi, nešto sjevernije od centra kule. Stepeništa su bila uzana, svega 0,77 m, a za toliko, je i dio bedema i kule između njih bio sužen. Moguće ih je u potpunosti rekonstruisati na osnovu dosad očuvanih ostataka.
U unutrašnjosti kule nađena je jedna cistijerna, pravougaonog otvora, smještena u istočni dio kule, ali s njenim zidovima ne leži u istoj ravni. Širim stranama orijentisana je na sjever i na jug. Iskopana je u okonglomerisanoj stijeni pa ozidana do površine. Dublje od 0,70 m nije iskopavana zbog opasnosti od kožnih infekcija i vode koja se u njoj održava. I zbog svog položaja u unutrašnjosti ove kule, i zbog nešto drukčijeg materijala od koga je građena, zaključio bih da je podizanje tvrđave nju zateklo na tom mjestu, a pošto se već tu našla obuhvaćena je debelim masivom kule i na taj način postala tajna cistijerna, dostupna samo onima koji su imali pravo pristupa u unutrašnjosti ove kule, inače sa svih strana zatvorena. Neobični oblik ove kule sa tupim uglovima, odgovara već epohi upotrebe vatrenog oružja. Tučena sa prilaza iz varoši, mogla je odbiti đulad pod kosim uglom i na taj način njihovu udarnu snagu znatno smanjiti. Ovakve kule nastaju svuda po zemljama Balkana gdje su došli Turci.
Pojava topova uslovila izmjenu oblika kula
Najbliže analogije nalazimo u sličnim kulama koje je imao Niš poslije definitivnog pada u turske ruke 1454. godine. Na jednom italijanskom planu Niša iz XVI vijeka ucrtani su bedemi kule ovog grada, prepravljeni ili ponovo izvođeni od strane osvajača. Kule su raznih neobičnih oblika, a jedna na istočnom bedemu, u svemu kao ova titogradska. I jedna turska kula na beogradskoj kalemegdanskoj tvrđavi, na zidu koji je išao od stare kule – Nebojše kod Save takođe je petougaona, zatim su Turci i jednu četvorougaonu kulu u Golupcu pretvorili u petougaonu, a iste takve petougaone kule vidimo i u gradu Jeleču, koji su Turci zauzeli već sredinom XIV vijeka, pa u Petrusu kod Paraćina, koji je 1413. godine zauzeo sultan Musa i u Zvečanu, koji su Turci zauzeli poslije 1389. godine.
Na rastojanju od 18,70 m od ove kule u pravcu juga bedem se svom debljinom svoje zidne mase lomi i čini jedan zupčasti ispad koji bi ličio na trougaonu kulu kad bi imao i svoju treću, unutrašnju stranu. U stvari, ovo je pseudo-kula, ali po svojoj ulozi u odbrani ne manje važna od drugih. Strane trougla, tačno prema istoku i prema jugu, jednake su kad se gledaju spolja, po 8,83 m, ali je unutrašnja istočna strana ove kule (6,85) duža od južne (4,40). Kako se vidi na Marubijevoj fotografiji, ova dva zida kule nadvisivala su visinu bedema, tj. bila su na istom nivou kao i ostale otvorene kule, tako da je posmatrana iz varoši ostavljala utisak prave kule. U stvari njena je funkcija na ovom dugom zidu bedema bila od prvorazrednog značaja kad se uzme u obzir da baš prema njoj gravitiraju pravci ulica na ovom dijelu varoši. Analogije ovakvim kulama takođe su česte u vrijeme turskog osvajanja naših zemalja. Veoma slično rješenje imao je južni dio grada Avale, koji su podigli Turci 1442. godine. Izlomljenih zidova sa zupčastim ispadima u vidu kula ima i u beogradskoj tvrđavi kad je ona bila u turskim rukama, u Jelaču kod Novog Pazara, koji su Turci zauzeli posljednjih godina XIV vijeka, u gradu Prizrenu, koji su Turci tako reći potpuno prepravili, pošto su ga 1445. godine zauzeli, u Skoplju, čiji su grad od 1391. godine Turci veoma mnogo izmijenili. Takva je i kula u gornjem gradu Starog Bara, objekat br. 167, koji su Turci preuredili po osvojenju Bara 1571. godine. Bilo da su na brdu ili u ravnici, ovakve kule imaju orijentalna svojstva fortifikacionog graditeljstva iz XIV i XV vijeka, kad se usljed pojave topova počelo voditi računa o novoj balističkoj teoriji. Ova je kula sačuvana samo u temeljima, nije imala otvora, i kako se vidi na Kerubijevom snimku, njen ozupčani završetak bio je ispunjen zidom ispred banka za borbe. Do njenog vrha vodile su stepenice, čiji su fragmenti sačuvani u temeljima.
Južna kula, koja je od ove udaljena 11,50 m, ima polukružnu osnovu i spolja i iznutra. Zadebljana je na dijelu okrenutom prema varoši, kao što su to i trougaona i petougaona kula. Na njoj se primjećuju tragovi većih prepravki, koje je doživjela u više vremenskih razdoblja. Najstariji dio može se posmatrati s unutrašnje strane tvrđave, iz dvorišta kuće M. Đonovića. Tu se dijametar njenog polukruga direktno nastavlja na pravac jugoistočnog bedema, ali se u pravcu prema zapadu prekida jednim naspramnim zidom bedema koji je išao na sjeverozapad, prema Morači. Ovaj bedem je potpuno uništen, čak je okonglomerisana podloga terena ispod njegovih temelja spuštena do jednog metra radi nivelisanja dvorišnog prostora. Njegov pravac pružanja konstatovan je na fragmentu zida očuvanom na polukružnoj kuli. Sudeći po zazidanom otvoru na kuli i po niskim elementima pravih zidova u temelju sa spoljašne strane, ona je u najstarijoj fazi bila poligonalna. Možda je tada do njenog sjeveroistočnog zida bila jedna manja kapija (široka 2 m), ali prije bi se moglo zaključiti da je ovaj otvor služio kao ulaz u kulu, koja je tada bila svakako šira od današnje. Kasnije su ta vrata u većem dijelu ispunjena zidom, a ostavljen je jedan manji prolaz. No ni tada se nije moglo ovim manjim prolazom doći u unutrašnjost sadašnje kule, što znači da je ona dobila svoj spoljašni polukružni obim tek pošto je i ovaj mali otvor zazidan. Tada su otvorena mala vrata, oko 1,20 m širine, sasvim do zida bedema koji je išao ka sjeverozapadu. U posljednjoj stapi prepravki na njoj i ova vrata su zazidana, kula je dobila drvenu tavanicu koja je morala biti snažna budući da je s nje upao u unutrašnjost kule zatrpane šutom jedan veliki kapitel donesen iz Duklje, a koji je služio kao sto u prostoriji kule pod krovom.
Najdeblji su bili zidovi prema varoši
U gornjem dijelu ova kula je prilično ruinirana, a zid bedema koji je od nje vodio više na jug, prema Morači, podignut svakako radi pojačanja ostalih bedema i kuli, potpuno je srušen na dijelu uz nju. Nećemo tražiti analogije ovoj polukružnoj kuli s obzirom na to da je to oblik koji je ona dobila u toku mnogih prepravki, ali treba naglasiti da upravo Turci zatečene i prvobitno izrađene četvorougaone kule, ako su one bile izložene snažnom dejstvu vatre, najčešće mijenjaju u polukružne, čime se postiže veća odbojnost njenih perimetralnih zidova. Takva je – da navedemo samo jedan primjer – južna kula na Golupcu koji su Turci od četvorougaone zadebljanjem zidova pretvorili u polukružnu.
Bedem koji je od ove kule išao prema obali Morače i lomio se na odstojanju od oko 7,50 m, pa se odatle pružao prema sjeverozapadnoj kuli, nije sačuvan ni u temelju, ni u bilo kakvom tragu na terenu dvorišta i kuće M. Đonovića. Prilikom građenja te kuće i nivelisanja dvorišta sav kamen sa ovog bedema je povađen i ugrađen u novi objekat, a teren spušten. Do rekonstrukcije na našem planu došlo se na osnovu ostatka zida tog bedema na južnoj kuli, po pravcima kretanja tog zida i onog koji mu je sa sjeverozapadne kule dolazio u susret i sjekao ga, i, najzda po podacima koje pruža Kerubijeva fotografija. Ovaj je zid bio tanji od onih prema Varoši (oko 2 m), što je i razumljivo budući da je ispred njega stajala Morača kao velika vodena prepreka.
Na dijelu ovog zida izvan dvorišta i kuće Đonovića, do sjeverozapadne kule, očuvanom u dužini od 15,70 m sa unutrašnje strane, visokog i do jedan metar, pronađena su sporedna gradska vrata (poterna), koja su služila i kao izlaz u redut ispred obale Morače (sl. 18 i 19). Širina im je iznosila 1,60 m, a očuvan im je i prag i desetak stepenika koji su se sa nivoa dvorišta tvrđave spuštali ka vratima. Ispred vrata je bio izgrađen jedan petougaoni zid, koji je maskirao i zaklanjao ulaz, kako se to vidi i na Kerubijevom snimku. Ovaj običaj maskiranja poterni čest je na Istoku, čak se zadržao i u arhitekturi gradova iz novijeg doba u Egiptu, Palestini, Siriji, Turskoj i drugim zemljama sa stanovništvom islamske vjeroispovijesti. U dvorcima na Zapadu, ukoliko su bili izgrađeni na brdu, korišćena je kao prirodna prepreka i maska omanja stijena pred poternama koja bi ostala nedirnuta. Od svih vrata vodila je staza naniže ka zupčastom ispadu na mjestu gdje se zid ozupčenog reduta lomi i gdje je ostao sačuvan još jedan mali otvor za spuštanje na put, koji je odatle išao na most i preko njega na desnu obalu Ribnice.
Sjevoerzapadna kula je okrugla sa zadebljanim zidovima (do 3 m) na dijelu prema obali i ušću Ribnice. Ima tri zrakasta otvora sa duge puške vjerovatno tipa atquebuse, u srednjem nivou. Iako nije do kraja istražena, može se konstatovati da je u najnižem nivou i u vrijeme kad je prvobitno zidana imala drukčiji oblik od zatečenog. Tada je bila takođe okrugla, ali bez otvora za puščanu cijev. Zatim je nasuta u visini jednog sprata. Pošto je u posljednjoj fazi života imala široke otvore i grudobrane za topove na vrhu, i ovaj njen unutrašnji nivo je zasut kamenjem i šutom, a ona je na vrhu pretvorena u prostranu terasu. Ova kula imala je u svojoj drugoj fazi i jedan otvor prema unutrašnjosti tvrđave, koji je zazidan prilikom ispunjavanja šutom najnižeg nivoa. Na njenu platformu pelo se stepeništem koje je bilo umetnuto sa unutrašnje strane bedema prema Morači. U vrijeme iz koga je prva fotografija titogradske tvrđave otvori za cijevi pušaka, kao uostalom i svi drugi otvori na tvrđavi, čak i oni između zubaca, bili su zazidani. Ovakve kule susrećemo često u našim srednjovjekovnim gradovima, naročito ako su imale pravougaonu osnovu, a i inače na uglovima do 145 stepeni, kao na primjer u Borču, Bovanu, Županjevcu, gradu na Rudniku, Šapcu, Haramu kod Nove Palanke, Zemunu i dr. Ovaj tip su rado upotrebljavali Turci jer je sa najviše sigurnosti štitio njihov perimetar od topovske vatre.
Od ove kule išao je jedan zid lijevom obalom Ribnice, ali on je srušen u najvećem dijelu zajedno sa podlogom nad pećinom koju je u okonglomerisanoj masi iskopala rijeka. I po najstarijoj fotografiji i po ostacima zida in situ može se konstatovati da je linija njegova pružanja bila prilagođena toku rijeke. Tako, on se lomio odmah poslije 18,70 m od okrugle kule, zatim vjerovatno išao odatle pravo do na petnaestak metara ispred sjeveroistočne kule, gdje je još jednom bio prelomljen. Možda je na prelomima imao kule, s obzirom na veću ugroženost tvrđave od strane preko desne obale Ribnice, ali to se ne može više utvrditi.
Budni čuvar na straži skadarskog sandžakata
Na Kerubijevoj fotografiji vidi se kako je na mjesto ovog porušenog bedema podignut niski grudobran sa zupcima, svakako sračunat na to da posluži zaklonu za topove. Ovo je svakako moralo biti u posljednjoj fazi tvrđave, kada je već bilo ne samo korisno nego i štetno držati topove na visokim kulama. Biće da je od tada i onaj dio zida eskarpe ispred jugoistočnog bedema podignut nešto više nego što je bilo uobičajeno u srednjem vijeku i da je služio baš za zaklon teških topova. Na obali prema Ribnici nalaze se fragmenti bedema i kod ulaznih vrata, kao i kasnije podignutog grudobrana.
Na osnovu naše analize proizilazi da je ova tvrđava podignuta u vrijeme kada je vatreno oružje već bilo u upotrebi, ali se ranije zatečeni oblici i sistemi utvrđivanja iz vremena ratovanja hladnim oružjem i dalje zadržavaju. U toku nekoliko vjekova ona je popravljena i adaptirana novim zahtjevima fortifikacije. Osim u polukružnoj i okrugloj kuli, koje su pretrpjele najveće izmjene, do njih je došlo i na dijelu prema brdu Ljuboviću, ka jugu. Kao što se i na planu vidi, ugao koji je ostao na potezu iza jugozapadne kule i bedema prema Morači bio je prilično otkriven, a ako nije imao kulu na mjestu gdje se bedem lomio, sad pod temeljem kuće M. Đonovića, i prilično ugrožen. Iz Kerubijeve fotografije vidi se da je na tom mjestu bedem bio, kao kod trougaone kule, viši od ostalih zidova grada. Da je taj zid, makar i sa nadvišenim dijelom na uglu, bio dovoljan da je zaštiti i sa kopnene strane, vjerovatno se ne bi ukazala potreba da se od polukružne kule nešto više u pravcu juga podigne još jedan bedem koji je išao pravo do Morače. Ovaj bedem je i po načinu zidanja i po debljini (do 2,30 m) drukčiji od ostalih prema Ribnici. Ima dobro očuvanu strmu rampu u dužini od 10,50 m i nekoliko zubaca, odakle se završava ravno dok se nad samom obalom Morače još jednom ne prelomi u pravcu prema sjeveru, gdje prelazi u redut. Podizanjem ovog bedema na taj način ojačana je tvrđava prema jugu, od zetskog pravca.
O popravkama podgoričke tvrđave naći će se i bez sumnje dosta podataka i u mletačkim i u turskim arhivama, naročito iz doba borbi Crne Gore, Venecije i Turske u XVII vijeku. I sad, kad još nisu istraženi svi arhivi, a pogotovu ne turski, zna se da je Podgorica u XVII i XVIII vijeku bila ishodišna tačka svih turskih pohoda na Crnu Goru. U njoj su vršene koncentracije ne samo vojske nego i oružja, jer je na granici prema Crnoj Gori ona bila istovremeno i veliko vojno slagalište. U vezi s tim bilo je potrebno uoči ili poslije svakog pohoda vršiti adaptacije i u njenoj tvrđavi i na kulama u njenoj okolini, kao i usavršavati njen fortifikacioni sistem. Tako, prema vijestima koje je imao mletački providur Erico u Kotoru godine 1692, kad je Podgorica postala središte Sulejman-pašinih operacija protiv Crne Gore i mletačkih posjeda na našoj južnoj obali, u njoj su bile podignute dvije nove kule. Povod za to bio je i događaj od značaja za Podgoricu - pad Meduna u ruke Kuča. Možda su ove kule o kojima je riječ u Ericovom izvještaju bile poslije toga događaja podignute baš u pravcu prema Kučima, ali iako još iz istorijskih izvora ne znamo, po strukturi i po namjeni završenih djelova reklo bi se da je i na pomoćnom bedemu od polukružne kule do Morače bilo prepravki upravo tih godina.
U unutrašnjosti grada nije sačuvano mnogo građevinskih objekata zato što je tvrđava uvijek bila budni čuvar na straži skadarskog sandžakata, pa su stariji slojevi uništavani a materijal upotrebljavan za nove građevine. Tako je to bilo iz vijeka u vijek, pa nije čudno što je od nje veoma malo ostalo. Sonde koje su provedene radijalno preko centra tvrđave obuhvatile su skoro sav njen unutrašnji prostor. Naknadno su vršena iskopavanja onih djelova terena na kojima su bili otkriveni zidovi u sondama. Cio kompleks je spušten bezmalo na nivo koji je imao u ranijim vjekovima. Ali pokazalo se da, kao što bedemi tvrđave i kule počivaju na veoma plitkim temeljima – od 25 do 50 cm – i manje građevine imaju sasvim siromašnu profilaciju. Osim jedne kuće kvadratnog oblika blizu jugoistočnog bedema, sve su uglavnom grupisane u dijelu pred sjeverozapadnom kulom. Tu su nađeni i stratigrafski slojevi koji govore bar o četiri stratuma, ali beznačajni fragmenti keramike u njima nisu u stanju da nam pruže druge dokaze osim da oni, pa i ti stratumi, nisu stariji od XIV vijeka.
Krak vodovoda išao je i do Stare varoši
Što se tiče kvadratne građevine, ona kao i cistijerna u kuli čini izuzetak. Prije svega zbog svoje orijentacije, a onda zbog toga što su joj temelji dublji, i zbog nalaza keramike i jednog fragmenta rimskog stakla između nje i bedema. Ovo staklo i keramika – jedan fragment suda sa povrnutim vratom i nekoliko fragmenata sudova od pečene zemlje ručne izrade, ukrašeni jamicama izdubljenim noktom – koji mogu biti datirani u širokom rasponu od kasne antike do XI – XII vijeka, tj. mogu biti atribuirani u Rimu (staklo) i Vizantiji i Slovenima (ostalim fragmenti). Njihov nalaz na ovom mjestu je bez sumnje značajan jer govori o tome da je ovdje moglo biti naselje i u rimsko doba. Ako se ovome doda da je u Podgorici u prošlom vijeku nađen stakleni sud iz V vijeka, ukrašen sižeom iz legende o Joni koga guta kit, mišljenja mnogih istraživača rimske epohe da je na ušću Ribnice u Moraču bila jedna od stanica na putu od Narone do Skodre – ovim nalazom sve više imamo dokaza o postojanju nekog naselja ovdje i u tako rano doba. Ako ovim nalazimo dodamo i otkriće rimskih vodovoda, koji su od Dinoše išli preko Ćemovskog polja za Duklju, a među njima i jednog koji je od vrela Ribnice dolazio do podgoričke Stare varoši (I.Novicki, Četiri rimska vodovoda u okolini Podgorice, Zetski glasnik br. 25-26 i 29-30, za 1938. g. Širina ovog „Ribničkog“ vodovoda iznosi gore 23-26 cm, a dolje 12-16 cm), snaga argumenata o ranije izrečenim hipotezama u prilog postojanja naselja na ovom mjestu sve je veća.
Mi ovim dokazima možemo dodati još jedan: nalaz keramičkih vodovodnih elemenata u šutu, iza zida najstarije kuće u gradu i u putu ka mostu. Otkrivši vodovode, I. Novicki, arheolog i profesor u Podgorici, konstatovao je da među njima postoji bitna razlika; tri od njih su nesumnjivo rimska i po svojim razmjerama daleko veća od četvrtog, „Ribničkog“, čija visina iznosi od 30-40 cm, širina gore od 23-26 cm a dolje od 12-16 cm. Početak ovog vodovoda je blizu ruševina akvadukta Dukljanova Jaza na Ribnici. Rekognoscirajući ga, ja sam ga snimio i utvrdio da ovaj vodovod leži sasvim blizu nivoa Ribnice, veoma duboko ispod akvadukta. On je tako malih razmjera da se ne može govoriti o tome da je služio za dovođenje vode jednom naselju. Zatim, on se u svemu razlikuje od rimskih, pa i po tome što nije zasveden nego pokriven pločama, što je na izvjesnim mjestima omalterisan bijelim malterom i što je otprilike istog prečnika kao i keramički elementi od vodovoda koje smo našli u titogradskoj tvrđavi. Po svemu sudeći ovi elementi nisu bili rimski, naprotiv, sve se čini da su ovakve upotrebljavali Turci, a mi smo ih zbilja i našli u šutu i među građevinama koje su podigli Turci. Zato bih ja bio prije mišljenja da je ovaj vodovod, za koji se pretpostavlja da je možda i prije dolaska Turaka ovdje bio podignut, snabdijevao vodom neki objekat srednjovjekovnog naselja, ili turskog grada.
Ali ovi nalazi, makoliko bili važni, nisu dovoljni da se ustanovi kakav je obim i karakter u rimsko doba i u srednjem vijeku imalo to naselje. O pitanjima koja ti nalazi postavljaju i o revidiranju nekih zastarjelih mišljenja u vezi s njima biće govora kasnije, a na ovom mjestu treba istaći da je za čuđenje što u stratumima terena i ispod zidne mase bedema nismo našli više građevinskih objekata i pokretnih predmeta, naročito ne iz vremena kad je u Ribnici rođen Nemanja.
Titogradska tvrđava je prema svim analizama koje smo sproveli odjednom podignuta. Njeni su temelji plitki, ali na sigurnom terenu, ukoliko ga ne potkopavaju rijeke. Građevina je od lomljenog kamena, obilno potopljenog u krečni malter. Radi ispravljavanja, a i radi ojačanja zidova, često je ispunjavana roštiljem od drvenih stega, a na fasadama zidova još i sad se vide otvori za skele podignute prilikom građenja.
I sa tragovima razaranja, i sa iščupanim kamenom s lica zidova, i s napola očuvanim kulama, ova tvrđava još uvijek impozantno izgleda, ali teže odolijeva iskušenjima u koja je dovedena posljednjih devedeset godina nego svim burnim događajima kroz koje je prošla za sva četiri vijeka svoje aktivne službe osvajaču.
II. IZ PROŠLOSTI NASELJA I GRADA – Zbog toga što svojevremeno nisu vršena arheološka istraživanja u Staroj varoši i što se tu i sad arheološki ne kontrolišu sondiranja novih građevina, saobraćajne i vodovodne mreže, ovaj se teren, osim dijela koji zauzima citadela, može smatrati kao izgubljen za izučavanje starijih kultura.
Gdje su bile stanice na rimskom putu
Otkako su krajem prošlog vijeka počeli da se u nauci ozbiljno tretiraju problemi Duklje i trgovačko-poštanskih stanica na putu od Skadra ka sjeveru, od kojih se za jednu pretpostavljalo da je na ušću Ribnice u Moraču, stajalo je otvoreno pitanje utvrđivanja najstarijeg arheološkog stratuma na području grada, ali su lokalni istoričari izvjesne naučne pretpostavke o najranijem rimskom naselju doveli do aksioma, tako da je u literaturi prodrlo kao već prihvaćeno mišljenje o njegovom prvobitnom nazivu Birziminium. Rezultati iskopavanja koja su vršena na mjestu današnje citadele, kao i rekognosciranja i manja sondiranja u okolini i na prilazima grada, dozvoljavaju da se revidiraju neke ranije izrečene pretpostavke o ovom predmetu našeg interesovanja. Pošto nema izgleda da će se u skoroj budućnosti bitno izmijeniti arsenal činjenica kojima sad o ovome raspolaže arheologija, čini se da je pokretanje ovog pitanja aktuelno.
Glavni izvori za utvrđivanje ovoga puta bili su i ostali Itinerariun Antonini, nastao oko 300. godine, ali sačuvan u četrdesetak rukopisa iz kasnijeg vremena, zatim Tabula Peutingeriana, iz VI vijeka, takođe nastala iz nekog ranijeg itinerara iz II vijeka, i, najzad, djelo anonimnog ravenskog geografa, u sadašnjem obliku iz XI vijeka, ali i ono, kao i prethodna dva, bez sumnje crpi podatke iz zajedničkog arhitipa, najviše iz Ptolemeja. Značajan prilog ovim izvorima predstavljaju rimski miljokazi na traktu puta od Narone do Skadra i rimski vodovodi izgrađeni za potrebe Duklje. Mnogi istraživači rimskih puteva interesovali su se i za trasu kojom je išao ovaj put od Skadra do Narone, pa su predlagali i svoja rješenja. Poslije njihovih radova o pitanju puta od Skadra do Anderbe nije u domaćoj i stranoj naučnoj literaturi zabilježen ni jedan istraživački pokušaj, ali su u njoj, kao što je napomenuto, doneseni definitivni zaključci. Pošto to zadire u predmet našeg rada u vezi sa iskopavanjem u Titogradu, pokušaćemo da u kratkom osvrtu kritički proslijedimo ova mišljenja.
Dio ovog puta između Scodre i Anderbe navedeni itinerari bilježe ovako:
It. Ant.: Andarba XVIII Sallunto XXVII, Alata X Birziminio XVIII Cinna XII Scodra;
Tab. Peut.; Sanderva VI Varis XI Sallunto XVIII Halata X Bersumno XVI Sinna XX Scobre;
Georg. Rav.: atamen Dalmatiae plurimas fuisse civitates legimus, ex quibis aliquantas designare volumus que ponuntur per litus maris, id est Bursumi, Aleta, Saluntum, Butua, Decadaron itd., nastavljajući dalje obalom do Narone. A zatim odmah u istom poglavlju još jednom: Item iuxta Bursumon est civitas que dicitur Medione, Anderba, Ausustis, itd., preko Foče i Zenice. Već je utvrđeno da je Ravenatis imao pred sobom primjerak iskvarenog itinerara u kome se dio puta pored mora sjeverno od Skadra stopio s dijelom puta dolinom Zete, zbog čega je i došlo do pogrešnog navođenja stanica Bursumon-Aleta-Saluntum između Budve i Skadra.
Itinerari bilježe rastojanja između stanica u rimskim miljama, ali kako su one u njima različito naznačene, obično su se razni pisci koristili onim podacima koji su najbolje odgovarali njihovim pretpostavkama o mjestu gdje bi trebalo tražiti te stanice. Osim Skadra i Narone iz izvora nije poznata nijedna druga stanica na dijelu puta između njih, ali se proučavanjem utvrdio veliki broj njihovih ubikacija. Tako se za Andarbu (It. Ant.), odnosno Sandervu (Tab. Peut.) uglavnom pretpostavlja da je bila u samome Nikšiću ili u njegovoj okolini. Osim Tomascheka koji se koleba u ubiciranju kod Klobuka ili nešto istočnije od Nikšića, Miller je stavlja kod Nikšića. Evans tvrđavu Onogošt na osnovu svoje rekonstrukcije zamišlja kao rimski kastrum. On je, naime, dio gradskih bedema na brdu i u podnožju Onogošta ocijenio kao rimski grad zbog toga što čine kvadratnu osnovu. Našim rekognosciranjem prošle jeseni utvrđeno je, međutim, da je ta tobožnja kvadratna osnova Onogošta sasvim proizvoljna. U stvari, Evans je za svoju rekonstrukciju osnove uzeo zid gornje i naspramni zid donje tvrđave povezan sa dva upravna zida i kulama na uglovima. Kad ne bi iz autopsije bilo jasno da je Onogošt sa zidinama na koje misli Evans turski grad iz kraja XVII vijeka, dovoljno bi bilo ukazati na činjenicu koja potpuno demantuje njegovo mišljenje da je nemoguće zamisliti rimski kastrum koji bi bio situiran jednim dijelom svoje kvadratne osnove gore na brdu, a drugim dolje u podgrađu (I Schrober se složio sa ovim mišljenjem Evansa, i šta više datirao Nikšićki kastel u kasnoantičko doba i našao mu analogiju sa kvadratnom osnovom grada Vigu na Drimu, između Skadra i Lješa, C. Praschniker-A. Schrober, Archaologische Forscungen in Albanien und Montenegro, Wien, 1919).
Pojtingerova tabla vodič kroz prošlost
Dok se ne izvrše arheološka istraživanja u Onogoštu, gdje pod turskim slojem nesumnjivo postoje ostaci ili Dukljaninovog Anagastuma ili srednjovjekovnog Onogošta i u okolini Nikšića na mjestima Ozrinići, Moštanica i Gradina u Zavrhu, gdje su nađeni bronzanodopska sjekira, suvi zid i novac, preciznija ubikacija Anderbe nije mogućna, ali je sigurno da je bila, kako je gore rečeno, i kako pretpostavljaju Tomaschek, Evans, Kiepert, Miller, Schrober i drugi, ili u Nikšiću ili u njegovoj neposrednoj okolini.
Peutingerova tabla (ili Pojtingerova tabla, prim. prir.) kao sljedeću stanicu ima Varis (u nominativu vjerovatno Varae) na rastojanju od VI milja od Anderbe i XI milja od Salluntuma, koji leži južnije. Antoninov itinerar ovu stanicu ispušta, ali bilježi između Anderbe i Salluntuma približan zbir mp. – XVIII – koji je naveden u Tabuli od Anderbe preko Varisa do Salluntuma (11+6=17), što je isto ako se uzme u obzir zaokruživanje brojeva koje je u njemu konstatovano na više mjesta. P. Sticotti, K. Miller i Praschniker-Schrober stavljaju svu stanicu kod mjesta Povije u Bjelopavlićima, tj. na mjesto nalaza dva rimska miljokaza, na početku teškog planinskog puta prema Nikšiću. S njihovim mišljenjem slažu se i novija, Vulić-Keune i B. Saria. Nalaz miljokaza i geografski položaj ove stanice ispod Ostroške Ggrede čine da je lokacija stanice Varis na ovom mjestu najmanje sporna. Iako nisu vršena arheološka iskopavanja koja bi to dokazala, Schrober je kod Ostroga vidio i tragove rimskog puta. Zato mora otpasti kao neumjesno mišljenje A.Mayera da nema nikakvih uporišta za ubikaciju posrednih stanica Salluntuma i Varae.
Salluntum se u Tabuli pominje dvaput: jednom ispred Sanderve, a drugi put iza Varae, dok je u Antoninovom intineraru prvi put preskočen. Vulićevim otkrićem kastela Salthua u Riječanima, sjeverno od Grahova, utvrđeno je da je Salthua onaj Salluntum koji se u Tabuli nalazi ispred Anderbe a iza Leusina, i da je oblik ove stanice pogrešno pročitan pa napisan kao Salluntum iza Varae. Ovu drugu stanicu, koju osim Tabule imaju i Itin. Ant. i Georg. Rav., Schrober smješta u polju kod Danilovgrada, a njegovo mišljenje prihvataju i Vulić-Keune, dok Miller misli da je to današnja ruina sjeverno od Danilovgrada kod Orje Luke na rijeci Zeti. Do ubikacije Salluntuma u Danilovgradu ili u njegovoj okolini dolazi se na osnovu podataka o udaljenosti u miljama od Anderbe do ove stanice koje u Itin. ant. iznosi XVIII mp. a približno toliko ako se saberu milje na dijelu puta Sanderva-Varis-Sallunto u Tab. Peut. (6+11=17). Izražena u kilometrima, ova rastojanja su mogućna. Od Anderbe do Varisa put preko gorske kose zapadno od Ostroške Grede nije mogao biti duži od 9 km, a odavde dolinom Zete do Danilovgrada takođe nije mogao više iznositi od 16,3 km, odnosno ova dionica od Nikšića ili njegove neposredne okoline odgovara rastojanju od 25,1, odnosno 26,6 km. Pokušaj A. Mayera da rastojanje u Tabuli od VI milja između Sanderva i Varisa popravi u VII, ili ono od XI između Varisa u Salluntuma u XII, da bi dobio udaljenost koja odgovara varijanti ovoga puta u Itin. Ant. mislim nije neophodan. Pozivajući se na Mommsena (CIL III, 290), koji je s pravom predložio da se udaljenost u Tabuli od pogrešno napisanih XXII mp između Narone i ad turres, gdje je očigledno dopisano jedno X, popravi u XII mp, budući da zbir ovog ispravljenog broja i broja XIII između stanica ad turres i Dilunto (12+13=25) iznosi isto kao u Itin. Ant.(25), on hoće i formalno da izjednači udaljenost u ova dva intinerara između Anderbe i Salluntuma dodavanjem I pod pretekstom da je ispušteno, možda je i u ovom slučaju korigiranje nepotrebno, budući da se razlika od jedne milje u njima može objasniti i na drugi način, na primjer stvarnim skraćenjem udaljenosti ispravljanjem trase starog puta.
(Bilo bi najvjerovatnije identifikovati Salluntum sa velikim praistorijskim lokalitetom Gradina, 3,5 km sjeverno od Spuža. Ovdje je konstatovan kompleksni arheološki objekat sa bedemima visokim djelimično i po nekoliko metara, sa četvorougaonim kulama, sa akropolom u gornjem i trobrodnom bazilikom u donjem dijelu gradine, sa ostacima građevina i plastike suvremene dukljanskom arealu; cfr. Š. Mlakar, Terenska ispitivanja u okolini Duklje, Starinar XI, 1961, 224, Iako bi na ovom lokalitetu sa stratumima od praistorijskih do kasnoantičkih vremena i zbog blizine sadašnjim putevima pored Zete i zbog položaja koji odgovara postojanju u itinerarima, trebalo tražiti Salluntum – na ovo se ipak ne bih odlučio. Najprije zbog toga što je jasno konstatovana trasa puta desnom obalom Zete. Uostalom, u okolini Duklje ima više praistorijskih i ilirsko-rimskih lokaliteta – na brdu Trijebač, na Rogamskim stranama, Međeđoj glavi, Štedimu, Lisi, Vučjoj glavici i drugim - što ne znači da u svakom od njih treba tražiti poštansku i putničku stanicu na ovom putu.)
Tragovi rimskog puta naspram ušća Ribnice
Najviše dilema, zbog čega i cijelo pitanje ove trase puta raspravljamo, predstavlja ubiciranje sljedeće tri stanice pred Skadrom: Alate, Birziminiuma i Cinne – jer jedna od prve dvije treba da bude na mjestu gdje je nastalo naselje Ribnica, današnji Titograd. Razlike u rastojanjima koja bilježe oba itinerara veće su nego u slučajevima koje smo gore razmatrali, pa su zbog toga i teškoće oko ubiciranja ovih stanica bile veće, ali treba reći da su i neke hipoteze u vezi s njima nepotrebno izrečene.
Oba itinerara slažu se da između Salluntuma i Alatea ima X mp, odnosno 14,8 km, koliko otprilike ima i današnji pješački pravac između Malog i Veljeg brda ispod istočne strane, preko sela Kolovoz (Daljam), koritom Trešanice i preko Tološkog polja i Momišićkog polja do ušća Ribnice u Moraču. Stanicu Alatu najprije je Tomaschek veoma neopredijeljeno stavio na putu od Narone ka Skadru, obrazlažući da se njen položaj ne može tačno odrediti, pošto su rastojanja u itinerarima različito data, a natpisi na ovom terenu nedostaju. Do ovakvog zaključka Tomaschek je došao zbog toga što je ubiciranje ove i drugih stanica na ovoj trasi puta počeo od Skadra u pravcu Narone, pa su mu rastojanja u miljama navedena obrnutim redom, ne iza stanica nego ispred njih. Sabirajući milje u Tabuli od Skadra do Alate izračunao je da njihov broj iznosi XLVI, a pošto na tom odstojanju nije mogao naći položaj koji bi odgovarao ovoj računici, odlučio je da se ne upušta u preciznost. Prije njega Alatu stavlja Miller kod Donjih Komana, u polju zapadno od Podgorice, a neki drugi u Gradac, u Lješanskoj nahiji.
Ispitivanja koja su u ovoj materiji početkom ovog vijeka vršili drugi naučnici pokazala su svu zastarjelost zaključaka iz osamdesetih godina prošlog vijeka. Schrober, koji se najsavjesnije zainteresovao ovim pitanjem, identifikovao je Alatu sa ondašnjom Podgoricom. Već je Sticotti naspram ušća Ribnice u Moraču našao tragove rimskog puta širokog 6 m, koji narod zove kolovoz, a sličan kolovoz usiječen u stenu, otkuda navodno i istoimeni naziv sela Kolovoz, nalazi se na prevoju iz Lejškopolja u Bjelopavlićku ravnicu, između Bužina i Veljeg brda. Zatim je Schrober našao miljokaz 1 km zapadno od sela Momišići, jedan tumulus na po puta od Momišića do Tološa i ostatke rimskog puta dolinom Trešanice, koje i danas postoje blizu vrela Mareza. Time je potpuno dokazano da put od Skadra preko Zete na Naronu nije išao na Duklju nego preko Lješkopolja, kako je i Kiepert u svom atlasu nacrtao.
Nešto određenije od Tomascheka postupio je Patsch u ubiciranju Birziminiuma na putu od Skadra do Narone, tvrdeći da ga treba tražiti po ovoj prilici u dolini Morače, nedaleko do Podgorice. Povod za ovo mišljenje vidio je u nalazu jednog staklenog rimskog suda nađenog u Podgorici, što dakako nije bilo dovoljno argumentovano s obzirom na to da i sam misli da je ovaj sud u Podgorici mogao dospjeti iz susjedne Duklje. I ostali stariji naučnici su vjerovatli da se Birziminium nalazi otprilike tu gdje ga je ostavio Patsch, a Evans na mjesto stare tvrđave na ušću Ribnice. Schrober, odredivši položaj Alate na mjesto ondašnje Podgorice, Birziminium stavlja u selo Vuksanlekići, oko 13 km na istok od Titograda, što odgovara navodimo u oba itinerara o udaljenosti od X mp od Alate do Birziminiuma. Za ovakvu ubikaciju Birziminiuma još ranije izjasnili su se Ippen i Kiepert, ali je u novije vrijeme A. Mayer cijelo pitanje ovih stanica, a osobito Birziminiuma i susjedne Cinne, ponovo pokrenuo, identifikujući prvu sa Podgoricom a drugu sa nekim iščezlim naseljem na starom ušću rijeke Cijevne u Skadarsko jezero. Od njega su ovo rješenje preuzeli istoričati u predratnoj Podgorici, pa se ono i danas u Titogradu smatra ispravnim.
Mayer je, postupajući metodološki kao u prošlom vijeku Tomaschek, stanice tražio obrnutim smjerom od Skadra do Narone, pa je i sve kombinacije u vezi s njihovim lociranjem izveo spekulativnim putem, uglavnom oslanjajući se na ranije usvojene primjedbe Evansa i drugih o potrebnim ispravkama u raznim prepisima itinerara, usvajajući ih i onamo gdje to nije bilo potrebno. Zatim je proizvoljno protumačio izvjesne navode iz Geogr Rav., a onda je lingvističkom metodom istraživanja naziva stanica Birziminium i Cinna došao do svojih zaključaka koji se po mom mišljenju ne mogu održati. Stariji naučnici, Evans, Tomaschek i Patsch za prvu stanicu do Skadra Cinnu, pretpostavljaju da bi mogla ležati kod brda Hum, gdje su nađeni ostaci ilirsko-rimske gradine, dok je Kiepert unio u svoju kartu južnije u oblast Koplika. Schrober, takođe, misli da je Cinna bila kod Koplika, na desnoj obali potoka Proni-sat, na mjestu sadašnjeg sela Gradec. Iznad tog sela, na brdu Kodra Maršenjt, on je našao ilirsko-rimsku gradinu od koje je put išao preko spomenutog potoka i dalje na sjever.
Cijevna davno tekla direktno u jezero?
Dopuštajući i mogućnost slaganja s Evansom, po kome je ovaj put presijecao Hotski zaliv kod sela Kozana, gdje su nađeni ostaci popločanog rimskog puta pod vodom, on ne isključuje varijantu kojom se zaobilazi Hotski zaliv. Pošto je razdaljina u miljama različito navedena, Evans je predložio da se XII mp u Itin. Ant. ispravi u XXII mp (32,5 km), što je mnogo bliže broju XX u Tabuli (29,5 km). Uzimajući u obzir ovu ispravu i navod Tabule, treba reći da rastojanje između Skadra i Cinne odgovara realnoj udaljenosti do sela Gardec. Ali Schrober netačno prikazuje vazdušnu udaljenost ovog sela od Skadra kad kaže da iznosi oko 18 km, a u stvari ona ima i preko 20 km, ako se drži pravca puta u podnožju gora. Mayer ovu vazdušnu liniju vodi preko nekadašnje obale jezera prije skretanja toka Drima kad ona nije bila poplavljena, zatim, po njemu, put izbija kod Kozana a odatle preko Hotskog zaliva i jugozapadno od Vuksanlekića na staro korito Cijevne u Skadarsko jezero, oko 6 km istočno od Plavnice. Odatle bi, po njemu, put išao na Podgoricu, što odgovara udaljenosti u oba izvora od Cinne do Birziminiuma i stvarnom rastojanju između dva navedena sadašnja mjesta (oko 20 km) (Što nije tačno budući da ono u Itin. Ant. Iznosi XVIII mp, a u Tab. Peut. XVI mp (23,6 km)).
Ako još ovome dodamo njegovo tvrđenje da je ovim pobijeno nagađanje Ippena i Schrobera, o tome da bi Vuksanlekić mogao biti Birziminium, bio bi iscrpljen pregled njegovih hipoteza o položaju ovih stanica.
Ostaje nam da se upoznamo sa razlozima koji su Mayera tjerali da cijelo ovo pitanje vrati na polaznu tačku i predloži nova rješenja. Osim neshvatanja uloge geografskih uslova u izradi i održavanju rimskih puteva, što je njemu kao lingvisti moglo izbjeći pažnji, on je, kako je već gore rečeno, proizvoljno interpretirao navod iz Geogr. Rav. o položaju Birziminiuma. U poglavlju 4,16 Ravenatisa kaže se: „Item iuxta Burzumon est civitas que dicitur Medione“. Svi se slažu da je Medione – Medun, a Burzumon – Birziminium, ali iz toga Mayer izvlači zaključak da ovu stanicu treba smjestiti bliže Medunu nego što je Vuksanelkić, pa predlaže da to bude stari podgorički grad čiji bi temelji po njemu mogli biti rimski, a od koga je Medun udaljen 10 km, što su drugi istoričari iz Podgorice odnosno Titograda protumačili kao da u Geogr. Rav. piše kako je Burzumon udaljen od Meduna 10 km. Vidjeli smo da o rimskim temeljima titogradske tvrđave ne može biti govora, iako je kamen sa Duklje korišćen za njeno garđenje, iako je u Podgorici nađen stakleni sud iz V vijeka, a prilikom iskopavanja prošle jeseni i fragmenti stakla i keramike koji se mogu datirati i tako rano. Medun je, istina, u vazdušnoj liniji bliži Titogradu nego Vuksanlekiću, ali to nije razlog da se „iuxta“ u Ravenatu prevede kao „bliže“, nego „blizu“. Ravenat dakle ne kaže koja je od stanica bliže Medunu, nego da mu je Birziminium blizu. Kad se zna da iza Birziminiuma Ravenat na istom mjestu nabraja Anderbu, Ausustis, Emanio, Sarsiteron, Bistue betus, Montebulsi – sve krupne stanice na trasi puta koji je preko Foče i Zenice išao na sjever prema Sirmijumu – i da je na istom mjestu u njemu pogrešno napisano da se Bursumun, Aleta, Saluntum nalaze na morskoj obali između Skadra i Budve, trebalo je s njegovim tekstom operisati s više akribije.
Vidjeći valjda i sam nedovoljnu snagu svog argumenta i priznajući da je prevelika udaljenost između Podgorice i starog ušća Cijevne, gdje smješta Cinnu, te predlaže da se brojevi između ove stanice u Birziminiuma XVIII (Itin. Ant.) i XVI (Tabl. Peut.) promijene u XIII, odnosno XII mp, on za ubiciranje Birziminiuma u Podgoricu nalazi podršku i u imenu. Imenu Birziminium našao je Ribezzo u indoevropskom korijenu bherg'h „visok“, a ovome pripadaju sanskr. brhant „jak“, „visok“; jerm. berj „visina“; galski Admagetobriga, Are-brigium (= in monte situm), Brigiani, alpski narod (= monticolae), Brigantes, Brigantia, danas Begenc u Voralbergu; germ. Burgund, najstarije ime za ostrvo Bornholm, odakle ime naroda Burgundiones. Mayer iz ovog zaključuje da ime Birziminium nikako ne odgovara Vuksanlekiću, selu u ravnici južno od Tuzi, ali vrlo dobro pristaje „uzvisini“ na kojoj je grad Ribnica i „koja se u ravnom polju nadaleko vidi“. Uz ovo dodaje još da bi i stari most na Ribnici u temeljima mogao biti rimski i da je pronalazak uzanog vodovoda od izvora Ribnice do Podgorice siguran dokaz opstanka naselja iz rimskog doba na mjestu današnjeg Titograda. Kad znamo da je on više godina bio profesor podgoričke gimnazije i da je bio u Vuksanlekiću i vidio natpis, teško je shvatiti kako je mogao titogradsku udolinu u kojoj je podignut grad Ribnica proglasiti uzvisinom, a selo Vuksanlekić, koje leži i na obroncima brda visokog 176 m, situirati samo u ravnicu.
Iščezlo naselje na bivšem ušću Cijevne
U novije vrijeme I. Popović, takođe lingvista, dosjetio se da bi naziv Birziminium u vezi sa njegovim indo-evropskim korijenom bherg'h više odgovarao srpskom gorica, Gorica, prema Podgorica. Naziv Gorica bi zaista odgovarao Birziminiumu kad bi na brdašcu sa tim imenom ispod koga je nastala Podgorica bili nađeni ma kakvi ostaci starina iz rimskog doba i kad ne bismo osim ovog brdašca sa istoimenim nazivom imali mnogo drugih u neposrednoj okolini Titograda, kao na primjer momišićka Gorica, gorice po svoj Crnoj Gori i na Skadarskom jezeru, a da i ne govorimo o mnogobrojnim goricama u srednjovjekovnim izvorima.
Ribezovo tumačenje nastanka imena Birziminium u vezi sa nekim brdašcem na kome se nalazilo bilo je dragocjen prilog rješenju problema. Da je Schrober bio upoznat s njim u vrijeme kad je rekongnoscirao ovaj kraj, imali bismo ga možda odavno riješeno.
Jer on je otkrio, malo južnije od Vuksanlekića, na ulazu u malu Humsku dragu, rimsko-ilirsku gradinu sličnu onima u Gradecu pod brdom Maršenjt i Kalaja Hotit kod Hotskog hana u Pilotu. Gradina je situirana na glavici Samobor, koja ima nadmorsku visinu 83 m. Našim ponovnim rekognosciranjem prošle jeseni pokazalo se da je tu u pitanju jedan od najvećih i keramikom iz II-V vijeka najbogatijih lokaliteta u basenu Skadarskog jezera. Samobor zatvara pristup u mirnu i pitomu dragu gdje je jaki izvor Vitoja, u stvari jedan od ponora Cijevne. Možda je most preko uzanog ulaza u dragu između Samobora i Huma, poznatog i u srednjem vijeku bio i u rimsko doba na istom mjestu. Tako je za osiguranje ovoga puta na ulazu u mali Humski zaliv pogodnije brdašce Samobor nego veći i od gorske kose Kaljturka, prevojem odsječeni Hum – prirodno je što je baš ovdje podignuto utvrđenje, a ne recimo na visokom Humu čija etimologija naziva iako podsjeća na značenje birziminium ipak nije s njim identična. (Riječ hum je slovenska, označava brdo, često se nalazi u srednjovjekovnim izvorima kao oznaka toponima. U Ljetopisu popa Dukljanina oblast Zahumljana nosi naziv koji je izveden iz ove riječi – Chelmaniana, Chelmania, 327, 330, 346 sq.).
Na Humu uostalom nije nađeno antičkih ostataka te i zbog toga Evansova identifikacija Cinne sa Humom nije bila prihvaćena. Što Schrober, i pored znatne uloge u revidiranju ranije pogrešno ubiciranih stanica i pored toga što je otkrio Samobor, griješi što ga nije uzeo za stanicu Birziminium ima se pripisati vjerovatno snazi dokaza koja je na njega djelovala zbog nalaza tri miljokaza na ulazu u Vuksanlekić i oko Tuzi, zatim nalaz kolosijeka rimskog puta blizu sadašnjeg mosta na Cijevni kod Šabanovića. Ali upravo ovi miljokazi i fragmenti puta i leže na pravcu puta od Samobora preko Vuksanlekića, Tuzi i Šabanovića na ušću Ribnice, jer rimske stanice nisu situirane na mjestima gdje su nađeni miljokazi, nego ispred ili iza njih bar za jednu milju. Birziminium, sa kojim treba indentifikovati Samobor, jer je na brdu i jer odgovara rastojanjima u itinerarima, štitio je dakle put preko Skadra ka Anderbi na jednom od najosjetljivijih mjesta, a uz to je bio na takvom položaju koje je sa najviše prirodnih uslova garantovalo njegovu bezbjednost. Otuda nam postaje jasno i to što Ravenski Geograf u stavu u kome se tvrdi da je Birzimon blizu Meduna ne nabraja manje stanice na ovom putu – Alatu, Salluntum i Varis – iz čega treba zaključiti da je Burzumon bio daleko veći i značajniji od Alate. Neznatni nalazi rimskog stakla i keramike u Titogradu, za koje je mogućna pretpostavka da su doneseni iz Duklje – što je sve od rimskih starina nađenih na ušću Ribnice u Moraču – upoređeni sa velikim arheološkim bogatstvom Samobora, njegovim smještajem na odgovarajućem odstojanju u itinerarima, s nalazima miljokaza odmah ispred ovog lokaliteta, u Ćemovskom polju, Vuksanlekiću i Tuzima.
(Praschniker-Schrober, op, cit., 95; jedan je pred sjevernim ulazom u Vuksanlekić, 1,90 m visok, 0,80 m širok; drugi oboren, na otprilike tri stotine koraka od Tuzi, treći na dvjesta koraka istočno, između 8. i 9. kilometra od Titograda. Miljokaz koji sam snimio bio je isti kao i ova dva. Sad je pred česmom na malom trgu u Tuzima. Pošto se ne nalazi u pravcu i na odstojanju od 1 mp do prethodna dva, biće da je donesen i ovdje postavljen kao ukras.)
Sve to govori u prilog tezi da se ima prije pomišljati na lociranje stanice Birziminium na Samoboru, koji je brdo, gorica, a ne mjesto u ravnici, na ušću Cijevne u Skadarsko jezero ili Ribnice u Moraču.
Antički spomenici u skadarskom priobalju
Ovdje treba pretresti jedan argument Mayera u vezi s ubiciranjem Cinne u iščezlom naselju na bivšem ušću Cijevne. On je semantičkom analizom imena Cinna, čiji je oblik Sinra u Tab. Peut, pogrešno prepisan sa izvornog iz Ptolemeja, došao do zaključka da je Cinua metatezom postalo slovensko C nva naziv rijeke Cijevne i Ćemovskog polja, što je prihvaćeno u nauci. Ali on iz ovoga izvlači dalje zaključke, da se na osnovu izvođenja imena Cemva > Cijevna Cinna ima tražiti ili na izvoru ili na ušću rijeke Cijevne. Izvor Cijevne u neprihodnim gorama Klimenata čini mu se predaleko na istok, pa se opredjeljuju za njeno bivše ušće u blizini koga je nađen jedan rimski natpis. Posljednjih godina u Donjem Gostilju nađena je ilirsko-grčka nekropola, a u ataru sela Mataguži dvije grčke amfore, jedan lagymos i drugi predmeti koji svjedoče da je na ovoj obali Skadarskog jezera postojalo znatno helinističko naselje.
(U Donjem Gostilju, Matagužima i vjerovatno svuda po sjevernoj obali Skadarskog jezera od Plavnice do Humskog zaliva nalazi se osim ilirsko-grčkih još mnogo i rimskih spomenika.)
Prije svega ne može se prihvatiti hipoteza da se ime naselja koje je bilo izvedeno iz imena rijeke mora uvijek podudarati s položajem naselja na rijeci. Postoji bezbroj primjera tzv. lutajuće toponomastike koji to demantuju i kad ne bi bilo dovoljno ubjedljivo da je Mayerov pravac puta zaobilazan i nemoguć. Uostalom, položaj Cinne u sadašnjem selu Gradec nije daleko od toka Cijevne, ali i to ne bi bilo od bogzna kakvog značaja da arheološki nalaz i podaci iz itinerara ne pružaju ubjedljive dokaze o ubikacijama koje su predložili drugi naučnici, i koje poslije svestranog istraživanja izvora i rekognosciranja ostaju nepokolebane (Suprotno etimologiji naziva i bez navođenja ijednog razloga, G. Škrivanić identifikuje Cinnu sa selom Helmica, srednjovjekovni „H'mel'nica“, oko 1315. g.; cfr. Spomenik, SKA IV, 1890, 5). Iz tih razloga u zaključku o pitanju imena i karaktera prvobitnog naselja na ušću Ribnice treba odbaciti Mayerovu hipotezu kao protivurječnu izvorima, arheološkim nalazima i mišljenju većine naučnika koji su ovom pitanju prišli sa najviše dokaza. Kako su najprije utvrdili Kiepert, Ippen i Schrober, i kako prozilazi iz naših ispitivanja, najstarije ilirsko-rimsko naselje na ušću Ribnice bilo je jedna od stanica – svakako manja od ostalih i možda neutvrđena zbog blizine Duklje – na putu Narona-Scoddra. To je stanica Nalata u Tab. Peut., Alata u Itin. Ant., Aleta u Geogr. Rav.)
Fragmenti keramike o kojima je gore bilo riječi istina potvrđuju ranije izrečene pretpostavke da je na teritoriji Titograda najstarije naselje produžilo život i u ranom srednjem vijeku. K. Porfirogenit u 35. glavi svog Spisa o narodima kaže da su zemlju Duklju porobili Avari, da je ona iza njih ostala pusta, ali da je za vrijeme cara Iraklija ponovo naseljena kao i Hrvatska, Srbija, zemlja Zahumljana, Travunija i Konavli. Promijenilo se samo iz osnove njeno stanovništvo, koje je odsad slovensko, ali čija materijalna kultura, sudeći po ovoj keramici, može biti vizantijska i slovenska. Zatim Porfirogenit kaže da se u Duklji nalaze tri velika naseljena grada: Gradac, Novigrad, Lontodokla od kojih nije ni jedan identifikovan, pa su njihovi nazivi dali povoda mnogim hipotezama, između ostalih i jednoj po kojoj je Lontodokla bila na mjestu stare Podgorice. Ova pretpostavka, međutim, u direktnoj je suprotnosti s izvorom koji izričito kaže da je Lontodokla u Porfirogenitovo doba bila kao i ostala dva grada – veliki naseljeni grad, što nije u saglasnosti s činjenicom da na ušću Ribnice u Moraču ni u rimsko, ni u vizantijsko, ni u rano srpsko srednjovjekovno doba nije nikad postojao takav grad.
Iako je urbanizacija dukljanske države iz vremena njenih prvih slovenskih vladara bila dostigla zavidan stepen, nema osnova tvrdnji da je Ribnica u kojoj se rodio Nemanja bila grad.
(Godišnjak 1, 53; N. Škerović, op. Cit; 18. Već je i A. Lainović naveo neosnovana mišljenja starijih istoričara, D. Milakovića o tome da je tobože stari grad u današnjem Titogradu podigao u X vijeku dalmatinski kralj Tugomir (D. Milaković, Istorija Crne Gore, Pančevo, b.d., 17-18.), nekakvu rukopisnu bilješku podgoričke crkve Sv. Đorđa prema kojoj u X vijeku gospodar Gorske župe Marko podiže na obali Ribnice grad i pisanje P. A. Rovinskog, Černogorija I, 355, po kome su u X vijeku srpski župani podigli ili možda obnovili od Grka napuštene gradove Podgoricu, Žabljak i Spuž, cit. po A. Lainović, Kratak pogled, 11-12. Iako Lainović ne prihvata ove navode, ipak dozvoljava mogućnost da je u XII vijeku bilo naselje ili utvrđeni grad na mjestu gdje je nekada bio Birziminium.)
Naziv Nemanjin grad nema istorijski temelj
Arheološka istraživanja na podgoričkoj tvrđavi koja su pod rukovodstvom akademika Pavla Mijovića izvedena u jesen 1963. godine pokazala su da na tom mjestu nema ostataka utvrde iz predturskog doba
Vjerodostojni izvori o mjestu Nemanjina rođenja takvi su da se ne mora pasti u proizvoljno tvrđenje o tobožnjem gradskom karakteru ondašnje Ribnice. Najstariji izvor, život sv. Simeona od sv. Save, oko 1208. godine, kaže da je Nemanja rođen u Zeti na Ribnici što dovodi šta više u sumnju i naše vjerovanje da je prvobitno slovensko ime ovog naselja bilo Ribnica. Izvjesno je da Sava ne zna ime tog naselja u kome se rodio njegov otac; zna samo da se on rodio u Zeti, na rijeci Ribnici, bar tako proizilazi iz upotrebe predloga na, koji isključuje pretpostavku o pomenu naselja Ribnice u ovom najstarijem srpskom izvoru o njenom imenu. U drugom našem izvoru Životu sv. Simeona od Stefana Prvovjenčanog, koji je napisan do 1216. godine, kaže se da se Nemanja rodio u mjestu Ribnica, već tačnije se opredjeljuje karakter naselja Ribnice, ali od njega doznajemo da je to „mjesto“, a ne grad. Zato su bile nepotrebne tvrdnje u vezi sa prvim našim pisanim izvorima o Ribnici kao mjestu Nemanjina rođenja da je ono imalo gradski karakter. Dosadašnji rezultati arheoloških iskopavanja u Titogradu ne ostavljaju ni najmanju sumnju u potpuno odsustvo podataka koji bi to indicirali. Pod sadašnjim ostacima tvrđave nema tragova nikakvog gradskog utvrđenja iz tog vremena, što je i razumljivo budući da je Ribnica u doba Nemanjinog rođenja privremeno boravište Zavide, koji je po povratku iz bjekstva u Zetu imao, stolno mjesto u Rasu.
(Izvori, kako je već odavno primijećeno, nigdje ne spominju imena Nemanjinih roditelja. Da po Miroslavljevom jevanđelju ne znamo ime Miroslavljeva oca, ne bismo znali ni da je on bio sin Zavide, a da Uroš I oko 1260. god., Spomenik III, 8, ne zove Miroslava stricem svog oca Stefana Prvovjenčanog, ne bismo znali ni to da su Miroslav i Nemanja braća; cfr. K. Jireček, Istorija Srba I, Beograd, 1922, 189)
Iz tih razloga naziv „grad Ribnica“, koji je ušao u nauku, a koji samo zbog toga ovdje zadržavamo, nije istorijski opravdan. Još manje se to može reći za naziv „Nemanjin Grad“, pogotovo zbog toga što je on nastao u naše vrijeme.
(Poslije oslobođenja Podgorice od Turaka njenu tvrđavu počeli su sve češće nazivati Stari grad. Između dva rata ulica u Novoj Varoši, na desnoj obali Ribnice, zvala se Nemanjina riva ili Nemanjina obala. Tek poslije Drugog svjetskog rata počeo je da se za ovu tvrđavu upotrebljava naziv Nemanjin grad, svakako u težnji da se održi tradicija u vezi sa njom, po mjestu Nemanjina rođenja, što je možda razumljivo, ali nije tačno.)
Više se naselje Ribnica nigdje ne pominje u srpskim srednjovjekovnim spomenicama. Do ovog zaključka se dolazi ako se kritički osvrnemo na način korišćenja izvora u onim napisima gdje se to tvrdi. Tako, na primjer, J. Jovanović piše da je zetski feudarac Ristislav sa feudima „oko Ribnice“ bio za vrijeme Uroša I posrednik u trgovini zmeđu Dubrovnika i Kotora sa Raškom, i da se u doba cara Dušana „u okolini Ribnice“ feudalac Nikola pobunio protiv Dušana i zaplijenio neki carski karavan iz Bara.
A. Lainović navodi da u jednom zapisu iz Moračkog manastira piše kako je jedan feudalac, Dragomir, „iz okoline Ribnice“ pri kraju XIII vijeka dao ovom manastiru neke feude. Da su ovi napisi propraćeni navodima iz kojih izvora su crpeni, što nisu, ipak se ne bi smjelo zaključiti da se izraz „oko Ribnice“, „u okolini Ribnice“ i „iz okoline Ribnice“ odnose prije na naselje, kao što to ovi pisci čine, nego na rijeku Ribnicu. Činjenica je, međutim, da se u svega dva vjerodostojna izvora, u biografijama Nemanjinim od Save i Stefana Prvovjenčanog, pominje Ribnica, i to u prvom, po svemu sudeći kao rijeka, a u drugom sigurno kao „mjesto“. Iako je mlađi izvor precizan u pogledu naziva mjesta, ne treba zaključiti da je pisac prvog izvora, sv. Sava, bio manje obaviješten od drugog, Stefana Prvovjenčanog, o mjestu rođenja njihova oca. Ja bih bio više sklon tumačenju da je mjesto Ribnica, na rijeci Ribnici, gdje je rođen Nemanja, bilo zaista neznatno, ako je takav naziv nosilo, mnogo manje važno i poznato od rijeke po kojoj ga prvi izvor navodi, pa da se zbog toga drugi izvori svjedoči da je Nemanja rođen u Zeti na nekom mjestu koje se nalazilo na rijeci Ribnici. Drugi izvor, dakle, zaključuje da je Ribnica „zvano“ mjesto („na mjeste rekomjem“) Nemanjina rođenja. Navode drugog izvora ne potvrđuje nijedan dokument iz XIII vijeka, ni uopšte iz našeg srednjeg vijeka, dok se svi kasniji pomeni Ribnice u srpskim izvorima odnose na nju kao na rijeku.
Podgorica vjerovatno bila trgovačka stanica
Kad Jiriček oprezno zaključuje: „Ribnica je kao naselje, po svoj prilici, isto što je docnije Podgorica“, jasno je da on ne misli da je naselje Podgorica, koje se, po njegovom mišljenju, nalazilo na mjestu gdje je docnije nastala Podgorica, produžilo da se javlja pod tim svojim imenom i u vrijeme kad se javlja naziv Podgorica, kako ga ponekad nepravilno interpretiraju.
Ako hoćemo da iz gornjih razmatranja i na osnovu čitanja arheoloških izvora izvučemo zaključak, onda se može sa dosta sigurnosti reći da je u doba Nemanjina rođenja na mjestu današnjeg Titograda bez sumnje bilo neko naselje, ali ono nije bilo ni grad, ni tako znatno da bi se pod svojim imenom sačuvalo u vremenima koja su dolazila. Biće da se tada zvalo Ribnica, svakako po istoimenoj rijeci, ali u to nismo sigurni. Sigurni smo, međutim, da se to ime ne pominje više u izvorima XIII vijeka, pa ni docnije.
Pod novim imenom, Podgorica, naselje na ušću Ribnice u Moraču prvi put se javlja u spomenicima kotorskog arhiva 1326. godine. U najstarijoj sačuvanoj kotorskoj knjizi zapisano je ime nekog podgoričkog trgovca, Johanes de Podgorize. Zatim se pomeni podgoričkih trgovaca češće pominju u XIV vijeku – godine 1330. možda isti Jannes de Podgorice, godine 1337. Raian de Podgorize i njegov sin Bogdan kao i neki Radovan de Podgorize. U povelji kojom car Dušan 2. maj 1355. godine daje Hilandaru razne povlastice kaže se da Podgoričani ne daju carine na imanja u Zeti i na Morači. U Zetskim pogodbama za predaju Mlečićima od 6. septembra 1455. godine pored velikog broja naselja u Zeti, zatim Hota, Gruda, Kuča, Bjelopavlića, Pješivaca i dr. navedena je i Podgorica (Podgoriza). Za sve vrijeme vladavine Balšića i Stefana Lazarevića u Zeti Podgorica se ne pominje ni u jednom izvoru. Nemamo ni arheoloških spomenika iz vremena nastanka ovog novog imena naselja na Ribnici, pa ne znamo kakav je urbani izgled imala Podgorica u XIV i u prvoj polovini XV vijeka. Većina njenih pomena, međutim, u vezi je sa trgovinom, transportom robe, carinama – dakle s privrednom aktivnošću koja je karakteristična za trgovačke stanice u srednjem vijeku. Ja upravo i mislim da je to bila Podgorica u to vrijeme. U nemanjićkoj i u balšićkoj državi ona nije igrala ulogu ni grada oko koga bi se tukle vojske plemića, niti je bila mjesto diplomatskih radnji, ni kulturnih, političkih ili kakvih drugih znatnijih društvenih manifestacija po kojima bi bila zabilježena u izvorima. Njena burna istorija počinje tek u drugoj polovini XV vijeka.
Malu građevinu skoro kvadratne osnove u cistijerni u istočnoj kuli, iako bez sumnje podignute prije citadele, ne možemo, naravno, tretirati kao istorijsku građevinu – ni kao dio arhitektonskog objekta u kome se rodio Nemanja, ni kao kuriju jednog od vojvoda iz vremena kad je Zeta pripadala despotovini Stefana Lazarevića i Đurđa Brankovića. Činjenica da je između ove građevine i jugiostičnog gradskog zida nađena keramika koja se da opredijeliti i kao predslovenska i kao slovenska, još uvijek nije dovoljna da se pomišlja na dvor ili neki drugi pomoćni objekat uz njega u kome je navodno živio Nemanjin otac sa svojom porodicom.
Iako smješten u sredini ovog prostora, koji zauzima dominantan prostor na ušću Ribnice, iako sa cistijernom kao važnim pratećim objektom neke veće kuće, iako sa keramičkim fragmentima sudova koji su mogli biti u upotrebi i početkom XII vijeka, iako na kraju znamo iz Nemanjinih biografija da je on ovdje rođen – ovi oskudni tragovi jednog malog stambenog zdanja nisu dovoljni da ga proglasimo za kuću u kojoj je rođen i proveo svoju mladost Nemanja.
Ali, s druge strane, kao što smo gore pokazali, ne treba očekivati da se u naselju Ribnica u to vrijeme nalazio kakav veći dvorac, a najmanje dvorac u kome bi bio rođen Nemanja. Najmlađi Zavidin sin rođen je u Ribnici i u njoj živio s ocem, koji nije nikada bio veliki župan. Zavida, koji je takođe rođen u dukljanskom kraju, bio je šta više „ličnost inače nepoznata“. Ne može se čak ubicirati ni crkva sv. Arhangela ovoga mjesta u kojoj je Nemanja bio kršten u latinskoj vjeri, ako to nije bila ona pod Goricom, kasnije poznata kao crkva sv. Đorđa. Arheološka iskopavanja u njoj tek su započeta, i kad ona budu završena moći će se sa više sigurnosti odrediti njena prvobitna konfesionalna namjena. Sve u svemu, dakle, mora se još polaziti od činjenice da su naša znanja o ovim pitanjima oskudna i da ih arheološki materijal sa najnovijih iskopavanja bar za sada ne unapređuje do onog stepena kad se mogu donositi definitivni zaključci.
Nema tragova utvrde iz predturskog doba
Slično je i sa pretpostavkom da ova građevina s cistijernom možda može biti identifikovana kao curia jednog od despotovih vojvoda iz XV vijeka. Ne samo zbog toga što nije takvih razmjera da bi mogla opravdati naziv koji je ipak s pretenzijama zabilježila istorijska građa, nego i zbog nalaza keramičkih fragmenata, koji se ne mogu datirati tako kasno – tri vijeka poslije života Nemanjina u Ribnici. Ne treba smetnuti s uma da Podgorica nije bila stalno sjedište despotovih vojvoda nego je tu ulogu dijelila s Barom. Čitavu jednu deceniju, od 1427. do 1437. godine, vojvoda Altoman, srodnik velikog župana Altomana (N. Škerović, Podgorica, 20 pogrešno kaže da je ovaj Altoman bio otac velikog župana Nikole Altomanovića; on je, međutim, bio srodnik velikog župana; cfr K. Jireček) imao je sjedište u Baru, pa pošto despot Đurđe Branković uzme od Mlečića Primorje, pominje se tek 1448. godine on kao njegov namjesnik u Podgorici. Prvi put se curia u Podgorici pominje s Lamenta de foris Dubrovačkog arhiva, aprila 1448. godine u jednom sporu koji se vodio 1445. godine. Tada je ta curia pripadala vojvodi Komnenu, koji se 1444-45. ponovo javlja u Podgorici, ali uskoro njega je tu zamijenio vojvoda Altoman, a curia se u gore pomenutoj bilješci vezuje uz njegovo ime. Vjerovatno je i prvi despotov namjesnik poslije razgraničenja s Mlečićima imao svoj dvor u Podgorici. U ugovoru između Srba i Mlečića od 12. avgusta 1423. godine potpisanog kod manastira Srđa i Vakha na Bojani, zatim u Vučitrnskom ugovoru od 22. aprila 1426. godine i u ugovoru u Drivostu od 11. novembra iste godine, tačno je bilo razgraničeno šta u Zeti pripada despotovini a šta Mlečićima.
Sjeverno od grada Baleša, na rijeci Rivoli, koji je s ostalom teritorijom u oblasti Skadarskog jezera i s gradovima Skadrom, u Ulcinju i Budvom držala Republika, nalazila se oblast grada Meduna i plemena Pipera i Vasojevića, čije je sjedište bilo u Podgorici. U toku dugogodišnjih borbi srpskih despota i Mlečića o balšićko nasljeđe u Zeti, Bar je, osim kada je bio u mletačkim rukama, uvijek bio sjedište despotova predstavnika, a 1440-41. godine čak i prijestonica Đurđa Brankovića. Godine 1442. Crnu Goru, uključujući tu i Bar, zauzeo je Stefan Vukčić. Istina, Bar, Budvu i Drivost ubrzo od njega oteše Mlečići, a sjeverne, gornje krajeve s Podgoricom i tvrđavom Medunom Stefan vrati despotu, pošto se s njim izmirio. Jedan od Crnojevića koji se pominje kao vojvoda u svojstvu saveznika Republike, Stefan, ugušio je pokret za oslobođenje od Mlečića koji je bio izbio u ovim krajevima. U borbama sa tri despotove vojvode u Crnoj Gori Stefan Crnojević i Mlečići odniješe pobjedu 1452. godine. I tada Stefan razvi mletačku zastavu „posred Podgorice“, iako nije mogao iz susjednog Žabljaka istisnuti despotove trupe.
U ovim borbama za balšićko nasljeđe u Zeti, Podgorica je dakle igrala vidnu ulogu, ali ne u svojstvu utvrđenog grada kao što su to bili susjedni Žabljak i Medun, nego kao civilno sjedište despotovog vojvode. Rezultati dosadašnjih arheoloških ispitivanja pokazali su zaista da iz tog vremena u Podgorici nema nikakvih tragova vojnog utvrđenja.
U istorijskim podacima pominje se jedna „curia“ despotovih vojvoda, a jedna jedina građevina pronađena u dosadašnjim arheološkim iskopavanjima, podignuta bez sumnje prije snažnih gradskih bedema i kula na ušću Ribnice u Moraču, ali još neutvrđene hronologije u pogledu njene donje granice, sasvim neznatnih razmjera, bar za našu predstavku o veličini dvorca podgoričkih vojvoda, sa prilozima uz njen jugoistočni zid koji je antidatiraju veoma rano, čak mnogo ranije od vremena kad je naselje pomenuto u istorijskim izvorima – ne može, po mom mišljenju, biti definisana kao određena istorijska građevina ako se ne dođe do drugih podataka. No ona je s arheološkog gledišta važna kao jedini, osim crkve Sv. Đorđa, dosad poznati ostatak materijalne kulture iz vremena naše srednjovjekovne države na ovom mjestu.
Iako je poslije dolaska Mehmeda II na osmanlijski prijesto 1451. godine despotovina uspostavljena kao vazalna država, i u Srbiji nastalo zatišje, borbe s Mlečićima u Zeti nisu prestale. Despotov vojvoda Altoman u Podgorici, zatim vojvoda Miloš Biomužević, zapovjednik grada Meduna, despotovi zastupnici na poluostrvu Luštici u Boki Kotorskoj, Vuk Biomužević, po svoj prilici otac Milošev, i zetski mitropolit koji je poslije 1426. godine imao rezidenciju u Budvi, zatim Stefan Crnojević do 1451. godine, kad je postao mletački kapetan i vojvoda u gornjoj Zeti i okrenuo se zajedno s Mlečićima protiv despotovih trupa, neprekidno su napadali i pustošili okolinu gradova koje su držali Mlečići u Primorju.
Podgorica pala odmah po osvajanju Meduna
Prelaskom Stefanovim na stranu Republike, oni počeše da trpe jedan za drugim teške poraze. Altoman, koji je imao 12 hiljada vojnika Srba i Turaka, u julu 1452. godine u pravcu Primorja bi razbijen; Toma Kantakuzen, brat Jerine, žene despota Đurđa, koji je takođe komandovao sa 15 hiljada vojnika među kojima je bilo i Turaka, bi potučen i protjeran sve do Morače kod Podgorice. Vojvoda Miloš, zapovjednik Meduna, takođe pretrpje težak poraz, iako mu je pošlo za rukom da zadrži Medun.
Turci su tada slobodno prolazili kroz sve despotove gradove i držali posade na putevima za Bosnu i u Bosni. Već 1455. zauzimaju Medun, upravo „ključ obiju Zeta“ – amborum xentorum clavem, najvažniju odbrambenu tačku Zete. Iako se u novembru 1453. godine despotova vojska nalazila „u starom gnijezdu Crnojevića, gradu Žabljaku“, iako je odavde za vrijeme prve turske opsade Skadra 1474. godine Ivan Crnojević, koji je godinu ranije bio uzdignut u red mletačkih plemića zbog velikih zasluga u njihovom ratu s Portom, organizovao vrlo efikasne napade na Turke sa strane jezera i ovoj posljednjoj snažnoj tvrđavi u basenu Skadarskog jezera bližio se kraj. Rumelijski bengler-beg, bivši bosanski evnuh Sulejman, držao je u opsadi Skadar, a 1478. godine lično dođe pod njegove tvrde zidine i poče da ih ruši topovima sultan Mehmed II. Tada je begler-beg Rumelije zauzeo i Ivanovu prijestonicu a begler-beg Anadolije Drivost, koji je potpuno uništio. Samo se po sebi razumije da je Podgorica kao neutvrđeno naselje bila već u rukama Turaka prije pada Žabljaka, najvjerovatnije neposredno po predaji Meduna, 1455. godine, jer već 1457. godine Turci su držali svu gornju Zetu, pa prema tome i Podgoricu. Ona se u većim borbama ne pominje, po svoj prilici zbog toga što nije imala nikakav strategijski značaj i što nije bila utvrđena. Tek kad su Turci zauzeli svu teritoriju gornje Zete, Podgorica je u njihovim rukama postala najistureniji avanpost Skadra i jedna od ishodišnih tačaka u borbama s Crnogorcima u toku nekoliko sljedećih vjekova.
Nekoliko izvora koji se odnose na utvrđivanje Podgorice približno se slažu u pogledu hronologije. Najbliži događajima je odgovor mletačkog senata od 1. marta 1474. godine na izvještaj Ivana Crnojevića koji je poslao u svojstvu mletačkog kapetana, a prema kome Turci namjeravaju da obnove Podgoricu: „... tum etiam per nuntius suum, magnificus Iuanus Cernoevich, capitaneus noster Xente, Turchorum reedificari omnino statuisse Podgoriza locum in medio Xentae situm...“.
K. Jiriček je na osnovu podataka reedificari omnino napisao: „U godini 1474. Turci sagradište u blizini (Duklje – prim. moja) tvrđavu Podgoricu (posluživši se pri tome i ovim ruševinama) (dukljanskim – prim. moja) gdje je u XII v. stajalo mjesto Ribnica...“. (K. Jireček, Trgovački drumovi i rudnici Srbije, Sarajevo, 1951, 341. Očevidno da je Jireček mislio kako su se Turci prtilikom građenja Podgorice koristili ruševinama Duklje a ne Ribnice, što je uostalom potvrđeno nalazima kasnoantičkih fragmenata i spolija u bedemima podgoričkog grada.)
U bilješkama mlađih srpskih ljetopisaca, koje Lj. Stojanović saopštava pod br. 775, takođe se govori o građenju tvrđave u Podgorici: „1474-5. sazida car grad Podgoricu o Zeti“ – pođe – hodi car Mehmed u Zetu (zemlju) – zetsku zemlju (i sazda) sagradi grad Podgoricu; 1456-57. Sazida Hasan paša grad Podgoricu u Zeti. Osim Bjelopoljskog ljetopisa, koji pripada IV grupi, svi ostali su iz III grupe. Za njih se zna da počinju od 1529. a završavaju se godinom 1698. Osnovni tekst koji svi slijede postao je oko 1460. godine, a kasnije su razni prepisivači nezavisno popunjavali svoje. Prema tome, svi pomeni o zidanju Podgorice u ovim ljetopisima mlađi su od osnovnog teksta, što je i razumljivo, ali je važno istaći da je osnovni tekst mogao hronografski zabilježiti godinu podizanja podgoričkog grada.
Najbliži ovom događaju, tj. podizanju grada, bio bi, prema Stojanovićevoj klasifikaciji, Podgorički letopis, koji je pisan prije 1738. godine – dakle najviše 261. godinu poslije one koja je u njemu navedena o zidanju Podgorice. Kao što se vidi, u pogledu godine građenja Podgorice približno se slažu svi oni rukopisi. Najranije događaj stavlja Ostojićev – u 1456-57 – ali biće da je prepisivač pogriješio stavljajući brojnu vrijednost ksi (60) umjesto nokoja (80). Otuda Ostojićev u datumu nije tačan, ali on jedini bilježi da je podgorički grad sazidao Hasan-paša. Ostali se slažu u tome da je 1475-6 (Bjelopoljski), odnosno 1476-77 car Mehmed došao u Zetu i sazidao Podgoricu.
Podgorička tvrđava započeta 1474. godine
Ako ovim izvorima dodamo i kazivanje Evlije Čelebije, turskog putopisca iz XVII vijeka, po kome je sultan Mehmed-han podigao Podgoricu iste godine kad je osvojio Skadar da ga „obezbijedi od arnautskih eškija i pokvarenih Mlečana“, konfrontacija izvora u pogledu hronologije pokazuje da su Turci podgoričku tvrđavu 1474. godine, kako pokazuju savremeni mletački izvori, počeli da podižu, a možda je i definitivno sagradili 1476. ili 1477. godine, kako tvrde naši mlađi letopisi, ili 1478. godine, kako kaže turski putopisac iz XVII vijeka. Ovi podaci dovedeni u vezu s glavnim motivom turskog ratovanja tih godini u Zeti – s njihovim naporima da zauzmu Skadar, koji je više od osamdeset godina bio u mletačkom posjedu (1396. g. kad im ga je predao Đurđe Stracimirović do 1478. kad su ga Mlečići predali Turcima) čine da logika događaja postaje jasnija. Turci godine 1474. bezuspješno napadaju Skadar, ali se ne povlače i da bi se oko Skadra osigurali sa strane gornje Zete i Žabljaka, odakle su ih stalno napadale čete Crnojevića, odluče da u Podgorici podignu tvrđavu i odatle ugroze glavnog mletačkog saveznika. Događaji narednih godina pokazali su da je ova mjera bila veoma korisna po njih, jer iako 1478. godine tučen topovima, Skadar su Turci dobili predajom a ne osvajanjem.
Naša arheološko-arhitektonska analiza, kao što je gore već rečeno, globalno se slaže s istorijskim podacima o podizanju podgoričke tvrđave. Život Podgorice pod Turcima ima svoju četvorovjekovnu istoriju, tešku i krvavu za svu Crnu Goru. Zbog svog pogodnog geografskog položaja na granici prema nemirnim i nepokornim plemenima, odlično zaštićena jakom tvrđavom, ona postaje ambijent jedne druge materijalne i duhovne kulture, koju su s Orijenta donijeli Turci u Crnu Goru. Od naselja koje je vjekovima imalo obilježje živog raskršća na izvanredno važnim traktovima puteva od mjesta gdje je započeto jedno poglavlje naše istorije, ali i gdje je prekinuta nit razvoja njegove slovenske kulture – Podgorica postaje najizrazitiji primjer pograničnog grada na krajini koji živi i koji raste u stalnim ratovanjima. U okrilju snažne tvrđave razvija se u relativno veću tursku varoš. Osim citadele tu varoš brane još i kule i veliki bedemi kojima je opasana. Ne bi se moglo sasvim tačno odgovoriti na pitanje da li je ova varoš nastala kao pratilac burnog života tvrđave, ili je tvrđava s bedemima svoj opstanak opravdala zahvaljujući varoši.
(Koliko je nepravilan odnos bio prema njoj u navedenoj prošlosti zbog toga što je ona tobože turska, tuđa našoj kulturi, i kao neka rak-rana u organizmu našeg naroda može se navesti mnoštvo dokaza koji svjedoče upravo o tome da su takva shvatanja bile zablude. Ona je zaista bila u turskim rukama moćno oružje borbe protiv našeg naroda, ali Podgorica je zadugo bila najveća crnogorska varoš, sa oko 900 domova, većinom hrišćanskih, kako nas o tome 1614. godine obavještava M. Bolica, Opis Skadarskog sandžakata, Starine XII, 191. Demografski odnos domaćeg stanovništva prema turskom izmijenio se tek kasnije, u XIX vijeku, godine 1858. francuski konzul u Skadru Nesquard zabilježio je da u Podgorici od 950 domova ima 630 muslimanskih a 270 hrišćanskih.
No i u tako promijenjenom odnosu ne treba podgoričkoj varoši pripisivati isključivo turski karakter. Da to nije bila, najbolje se vidi iz činjenice što je uoči predaje Podgorice Crnogorcima 1879. godine, kad je imala oko 1500 domova, turskim vlastima jedva pošlo za rukom da natjeraju oko četvrtinu podgoričkog muslimanskog stanovništva da emigrira u Skadar, Drač, Kavaju, Elbasan i Tiranu. Od onda konfesionalne razlike nisu više bile jedno od njenih obilježja.)
U svakom slučaju stara Podgorica je dio prošlosti naroda Crne Gore, a njeni ostaci – ruinirana citadela, iskidani i skoro već upropašćeni urbani ansambl, Varoš i Mijećen, stari most na Ribnici, Serdareva kula, Adži-pašina džamija, Sahat-kula i poneka još dobro očuvana kuća iz XVI-XVIII vijeka predstavlja spomenike kulture. Oni zaslužuju da budu pomno proučavani, zaštićeni kao objekti našeg kulturnog nasljeđa, regenerisani i uklopljeni u tokove novog života glavnog grada Crne Gore.
Preuzeto iz dnevnog lista Vijesti.
|
|