Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

      

 

Nenad Stevović
Prezime:
APRCOVIĆ
(Prilog za antropogeografsku studiju)

 

Nenad Stevović
Nenad Stevović

 

       I
Gardaševići preci Aprcovića

       Gardaševići su staro i brojno bratstvo iz Stare Crne Gore. Pripadaju plemenu Ozrinići (Kčevo, Čevo) i žive na Ublima i Poljanama. Gardaševića, pored Ubala, Poljana i Cetinja ima i u Danilovgradu; kod Nikšića; u Pivi, Bihoru, (Bijelo Polje), pominju se 1831 godine; U Herceg Novi došli su iz Orline (Nikšić); iz susjednog Broćanca neki su preselili u Kruševac (Srbija); poslije Drugog svjetskog rata neki su kolonizovani u Lovćenac (Vojvodina)
Što se tiče njihove postojbine Ubala i Poljane, ovdje ćemo dati pregled naselja sa brojem kuća Gardaševića početkom XX vijeka prema istraživanju J. Erdeljanovića1

       Ubli zahvataju djelove i “padine”(strane) na sjeveroistoku od velikih brda Stažišta i Stažerskog vrha, koji su prema cuckoj granici. “Sela” ovog predjela su uokrug oko Prvetske Glavice, kao središta, na kome su crkva i škola. Na zapadu, pod Stažerskim vrhom, je Stažer sa 13 kuća brastva Gadraševića. Sjeveroistočno je od njega Koljevac sa 5 kuća Vujovića; dalje je na sjeveroistoku Nogaševica sa 3 kuće Gardaševića; još dalje u tom pravcu Ubaljski Do sa 6 kuća Gardaševića i 3 kuće Draškovića. Istočni  dio Ubala čini “selo” Bijelo Polje sa 26 kuća Vujovića, a jugozapadno su od njih Padine sa 5 kuća Vujovića. – Podalje na sjeveru od cijele ove grupe “sela” su Presječki Doli (ili Prsječki Dolovi) sa 4 kuće Vujovića i 1. kućom Draškovića.

       Poljane (sa Sedlom) - ovaj je predio između Ubala na Jugu, planine Ligunara na sjeveru, Pustog Lisca na zapadu i Trglava i Lastve na istoku. U njemu su četiri “sela”, od kojih je najdalje na jugozapadu Studenac, sa 2 kuće Gardaševića. Na sjeveroistoku je od njega, pod velikim brdom Sedlom, Pod-Sedlo sa 3 kuće Gardaševića. Dalje su na sjeveroistoku Bijele Poljane sa 5 kuća Vujovića i 1. kućom Gardaševića, a na sjeveru od njih pri Ligunaru, Ravna Aluga ili Aluga od Poljana sa 5 kuća Vujovića.

1 Dr. Jovan Erdeljanović, STARA CRNA GORA, ETNIČKA PROŠLOST I FORMIRANJE CRNOGORSKOG PLEMENA, Beograd, 1978. str.146.


       II         
Aprcovići u Pivi, porijeklo…

       Dr. Obren Blagojević je u svom djelu Piva, opisao porijeklo Aprcovića i njihovu genezu u Pivi:

       “Aprcovići, poveća porodica od petnaestak kuća. Žive u Osojnom Orahu, koji se po njima zove i Orah Aprcovića. Porijeklom su sa Čeva, iz Ubala i rod su sa Gardaševićima. Po predanju, otuda su došli stric i sinovac i okućili se na zemlji Gagovića. Božovići, koji su takođe tada živjeli u Orahu, htjeli su da ih otjeraju, pa je bilo uzajamnih paljevina kuća.

       U porodici su imali knezove, Među njima Stanka, pa Joka, i najzad Šćepana. Knez Joko bio je 1853. godine u taocima, pa je tamo i umro. Posljednji knez, Šćepan, bio je rođen 1830 godine.

       Prvo su slavili Aranđelov dan, pa tu slavu, zbog nekog nesrećnog slučaja, promijenili i poslije su slavili Ilindan. Prije posljednjeg rata (prije Drugog svjetskog rata- prim aut.) nekolike kuće Aprcovića bile su u Miljkovcu, gdje se, oko 1815. godine, iz Oraha bio doselio Toma i imao sinove Trivka i Obrena. Sad ih u Miljkovcu nema.” 2 

       Svetozar Tomić je u djelu Piva i Pivljani navodeći poimenični pregled porijekla današnih rodova i porodica u Pivi naveo i Aprcoviće opisavši ih ovako:

       Aprcovići slave Sv. Iliju, kao današnje (1924. god -prim. aut.) mjesto stanovanja u Pivi i prema broju kuća navedena su naselja: Osojni orah sa 13 i Miljkovac sa 3 kuće Aprcovića. 3

       Aprcovići su doselili u Pivu najvjerovatnije u XVIII vijeku jer su već početkom XIX vijeka bili brojni i davali plemenu knezove!

2 Dr Obren Blagojević, PIVA, Beograd, 1971., str. 391
3 Svetozar Tomić, PIVA I PIVLJANI, SKA, Prvo odeljenje, Naselja i poreklo stanovništva, knjiga 31, Beograd, 1949. str. 447.


       III
Aprcovići, staništa u Pivi

       Piva se dijeli na: Planinu pivsku i Župu pivsku. Aprcovići žive u Župi pivskoj, Stabni, zaseoku Osojni Orah i u Miljkovcu.

       Naselja u Župi pivskoj idući sa juga na sjever, srijetamo se redom sa ovim selima: Gornja Brezna, Potprisoja, Donja Brezna, Bajovo Polje, Duba, Bukovac, Miljkovac, Gornje Rudinice, Donje Rudinice, Seljani, Goransko, Plužine, Stolac, Smriječno, Kovači, Zabrđe, Osojni Orah, Prisojni Orah, Lisina, Jasen, Krivodo, Ravno, Zukva, Stubica, Stabna, Sedlari, Miloševići, Budanj, Brljevo, Mratinje. 4

       Aprcovići u Pivi žive u Stabni, zaseoku Osojni Orah i u Miljkovcu. Ovdje ćemo prikazati ta naselja sa brojem kuća Aprcovića u njima prema istraživanju Svetozara Tomića objavljenim u knjizi Piva i Pivljani:

       Stabna 5

       Na lijevoj strani rijeke Vrbice, ispod planine Kručice, u jednoj suvoj prodoli, na visini od 900 –1050 m. nalazi se selo Stabna. Prodo je risojna, župna i otvorena ka dolini Vrbnice. U selu ima jedan izvor sa koga svo selo nosi vodu. Selo se dijeli na krajeve: Do, Glavica, Bare, Poda, i Međa.
Kuće su rasturene po prodoli i pojedinim krajevima bez ikakvog reda. Njive su u selu, a livade u selu, u Kovačima i Kručici. Staje su pomiješane sa kućama. Katun je u Kručici. Selo ima dosta šume i ona se sa planina spušta do iznad samih kuća.

       “Stabna sa svojom okolinom smatraju se među najstarija naselja u Pivi. U selu i danas ima jedna gradina, zvana Ercegov Grad, a jedna prisojna strana ispod te gradine zove se Vinogradi Ercega Šćepana, što sve znači da to naselje ima veze sa Hercegom Stjepanom. Kad se ovome doda živo narodno predanje – potkrijepljeno imenima mjesta i krajeva – da je Herceg Stjepan imao u Stabnu i neku vrstu dvora za ljetnjo stanovanje, a oko Stabna male zaseoke, u kojima su živjeli njegovi ljudi – zanatlije: kovači, sedlari, samardžije, mutavdžije, tufegdžije, suknari, onda, besumnje, ovo je naselje najmanje iz početka XV vijeka. Već 1579. god. Pominje se u jednoj tapiji kao selo Orah u opštini Piva, a to je zaselak Stabna.

       Stabna ima zaseoke: Kovači, Jasen, Orah, Sedlari, i Jezera.

       Kovači su nekada bili katun za Stabna. Nalaze se na desnoj strani Vrbnice. Danas (1924. godina -prim. aut.) u Kovačima živi po jedna kuća od svake Stabnjanske porodice. Njive i livade su u selu; livada ima i u Kručici. Staje su izmiješane sa kućama.

4  Dr Obren Blagojević, PIVA, Beograd, 1971. str. 46.
5 Svetozar Tomić, PIVA I PIVLJANI, SKA, Prvo odeljenje, Naselja i poreklo stanovništva, knjiga 31, Beograd, 1949. str. 480.

       Jasen je na desnoj obali Vrbnice, u strani nad samim gredama. Njive su tu oko kuća, a staje i livade na Rudnim Brdima.

       Orah. Imaju dva Oraha: Prisojni ili Golubovića i Osojni ili Aprcovića. Oba su na desnoj obali Vrbnice, i to Prisojni na blagoj strani iznad Lisinske Poljane, okrenut jugozapadu zbog čega se zove i Prisojni; i Osojni na blagim stranama ispod Lisine, okrenut sjevero istroku, te mu je otuda i to ime došlo.
Njive i livade u oba Oraha su oko kuća. Prisojni Orah ima livade i u Jezercu. Staje su zajedno sa kućama. Katun Golubovića Oraha i jednog dijela Stabne je u Kornati. Poreske vlasti danas vode u svojim knjigama obadva Oraha kao zasebna sela.

       Sedlari su se do skora računali kao zaselak sela Stabna; danas se već vodi u poreskim knjigama kao zasebno selo. Ono se nalazi između Miloševića i Stabna, u podnožju planine Greda, koje se vežu za planinu Kručicu. Kručica je velika krečnjačka masa, bogata dobrom pašom. U Sedlarima su kuće rasturene po selu bez ikakvoga reda. Jezera su zaselak u podnožju same Kručice, u vrhu Stabna.

       U selu su Radojičići (12 k. od ovih su 7. k. na Kovačima, Sv. Jovan) starinci su. Radojičića ima u Počitelju, u Nevesinju, u Srbiji i u Bosni. Tufegdžići (21 k., od ovih 8 kuća prezivaju se Kondići ; 2 k. Tufegdžića su na Kovačima; slava Sv. Jovan). Radojičići, Tufegdžići i Šarci na nedajnom su jedan rod pa su se razrodili. Mutap lazar, Karađorđev vojvoda, je od Tufegdžića iz Stabna. Njegovo se mlinište i danas poznaje na rijeci Vrbnici prema kući Radojičića. Tijanići, (17 k., od ovih 10 kuća žive na Kovačima, slava Sv. Jovan) starinci su. Tijanića ima u Srbiji i Bosni. Prodani  (2 k., Sv. Jovan), doseljenici su, ali se ne zna odakle. Đajić (1. k., Sv. Nikola) ustaš iz Zubaca u Hercegovini.

       Na Jasenu su: Suknovići (12 k., Sv Nikola), starinci. Oni su od nekoga Suknen-spahije, koji je imao svoje valjaonice (stupe) na Vrbnici pod Jasenom, pa otuda Suknovići. Šumići (5 k., sv Nikola) doseljeni. Govedarica (1 k., sv. Nikola), ustaš iz Gacka.

       Na Prisojnom Orahu su: Golubovići 22 k., sv. Nikola), starinci su Kulići (4 k.) iz Kulića planine. Tripkovići (1 k.) sa Pišča. Dvožak (1 k.) austrijski zarobljenik, pokrstio se i ostao.

       Na Osojnom Orahu su: Aprcovići (15 k. Sv. Ilija), starinci su sa Čeva iz Crne Gore od Gardaševića. Pejovići (Ćukovi, 19 k.) od Pejovića sa Miljkovca.

       U Sedlarima su Adžići (10 k.), od Adžića iz Lisine; bili na Čengića zemlji i tu ostali”.


       Miljkovac 6

       “Selo je u Prisoju, na talasastoj strani na putu od Goranska za Brezna. Selo je lijepo i vrlo čisto. Kuće su u grupama i sve su šindrom ili šticom pokrivene. Njive su i livade oko kuća, a tu su i zemnji stanovi.

       Selo je postalo prije 200 godina na katunu. Njegovi raniji stanovnici bili su Doderi i Milovići; od Milovića danas nema ni traga, a Dodera ima na Ravnome.

       Na Miljkovcu su: Pejovići (24 k., Sv. Nikola), starinci su; Bučalina (1 k., Sv. Nikola), starinci; Aprcovići (3 k.) od Aprcovića iz Osojnog Oraha; Ristići (2 k. Sv. Nikola), sa Oraha su iz Župe Nikšićke.
Pejovići su od današnjega stanovništva najstariji u selu. Preci su im: Pejo-Gligor-Jovan-Simeun-Toma-Dekica-Bogdan-Simeun (danas (1924) živ pop Simo) – Bogdan.
Pas se uzima 25 godina, što čini oko 225 godina.

5 Svetozar Tomić, PIVA I PIVLJANI, SKA, Prvo odeljenje, Naselja i poreklo stanovništva, knjiga 31, Beograd , 1949. str. 487.


       IV
Piva, povijest i specifičnosti…

       Opisujući Pivu svoga vremena, Arhimandrit Arsenije Gagović, u pismu mitropolitu Stratimiroviću, ostavio je vjerodostojnu sliku Pive koju je ovako opisao:

       „Pored Gacka, ka istoku, nalazi se predio ili pleme Piva, koja leži između četiri planine, i to: Golija, ka Gacku, Vojnik, ka Nikšiću, planina Durmitor, ka Drobnjaku i Jezerima i Planina Vučevo, ka predjelu Drina ili ka fočanskom kadiluku... Ovaj predio Piva prostire se na 20 sati s kraja na kraj. Glavno mjesto u tom predjelu je Manastir ili Mitropolija Piva zvani. Narod koji tamo živi sav je hrišćanski, isočne vjeroispovijesti, jezika slovensko-srpskog, koji ne imajući među sobom Turaka koji bi tamo živjeli, posjeduje zemlje koje je od starina uživao i drugo što pripada zemljovlasničkom pravu, skoro kao pravu zemljišnu sopstvenost. Na narodu ležeći carski danak nije veliki, a zemljodržaocima Turcima daje se samo ono nešto malo što je još od davnašnjih vremena bilo uređeno, pa je ostalo nepromijenjeno. To je tako malo da je i u Hrišćanskom carstvu rijetko ubiranje tako malih dažbina – i to sve samo u gotovu novcu  - i bez ikakvog ručnog ili drugog rabotanja. Kad u određeno doba dođu Turci, tada im se samo to i preda. I zato se malo koja djevojka iz Pive želi udati na stranu, a naprotiv svaka koju zaprose sa strane u Pivu, rado i veselo onamo doći želi, jer nije rada Turcima raditi. Osim prilikom primanja svog već određenog i svakom poznatog danka. Turci skoro i ne dolaze, već sami knezovi po selima vrše upravu“.

       I Stojan Novaković u svom radu „Tursko carstvo pred srpski ustanak“ navodi nahiju Pivu kao primjer posebnog autonomnog položaja u Turskoj.
Po narodnom predanju te su povlastice bile date još Ruđu i Branilu i njihovim potomcima, a kasnije više puta potvrđivane preko pivskih vojvoda i knezova iz porodica Lješevića i Gagovića. Te povlastice Piva je imala za vrijeme gradnje Pivskog manastira krajem XVI vijeka, što je takođe, vjerovatno, stoji u vezi sa porijeklom velikog vezira Mehmed-paše, patrijarha Makarija i drugih turskuh i prvoslavnocrkvenih dostojanstvenika iz porodice Sokolovića, o čemu će kasnije biti riječi. Pop Tomo Lješević, iz druge polovine XVII vijeka, kazivao je da je knez Aćim Lješević jednom išao u Carigrad i tamo izdejstvovao potvrdu fermana da u Pivi ne može biti turske zemlje, osim po dozvoli cijelog plemena, da se ukida plaćanje za pogibaoca, da zemlja ne može ići po odivama i da parnice sude samo knezovi s narodom. Sličan Ferman o potvrdi povlastica bio je izdejstvovao i sam Arsenije, prilikom svog putovanja u Carigrad. Glavna sadržina svih tih povlastica bila je, dakle, u ovome: Turci nijesu imali u Pivi svojih posjeda niti naselja, pa prema tome nije bilo ni haka ni kuluka; stanovništvo je plaćalo samo carski danak i jedno vrijeme naknadu okolnim turskim posjednicima nekih planinskih pašnjaka; u unutrašnju upravu. Turci se nijesu miješali, sem u spornim stvarima koje bi bile iznešene pred kadiju ili druge njihove sudske organe. Fermanima, međutim, nijesu bile obuhvaćene Crkvice, koje, kao što smo viđeli nijesu bile sastavni dio nahije Pive, pa su u njima Turci imali svojih zemalja.7

7 Dr Obren Blagojević, PIVA, Beograd, 1971. str. 116.


       Ovakav status Pive u Turskoj omogućili su razni faktori. U početku su, vjerovatno, odlučujuću ulogu pri tome odigrali turski veziri iz Porodice Sokolovića i njihovi rođaci patrijarsi, počev od Makarija do Savatija Ruđića-Gagovića. Kasnije je i sama turska vlast, potvrđivanjem ovih povlastica, nastojala da to veliko pleme, u blizini stalno nemirne crnogorske granice pod snažnim uticajem Rusije, odvrati od buna i pokreta. Ne malu ulogu u tom pogledu odigrala je snalažljivost pivskih vojvoda iz bratstva Lješevića. Uza sve to, Piva je bila naseljena čisto domaćim, pri tom stočarskim stanovništvom, bez kasabe i bez prostranih plodnih zemalja, koje bi primamljivale turske spahije, pa oni za nju nijesu pokazivali većeg interesa do da se drži red i poredak i da se uredno prikupljaju državne dažbine, a za to su se oni mogli osloniti, i oslanjali su se, na domaće nahijske organe. Dalje od tih nahijskih organa Turci u normalna vremena nijesu ni zalazili, tako da je pivska nahija sve do pred kraj turske vladavine, bila kao neka mala državica u sastavu hercegovačkog sandžaka, sa svojom ograničenom teritorijom, svojom isključivo pravoslavnim življem i svojom nahijskom i seoskom samoupravom.

       Ovu samoupravu vojvode iz porodice Lješevića sa knezovima iz raznih pivskih bratstava, brižno su čuvali i trudili se da je održe i pored raznih iskušenja  kroz koja su prolazili, naročito u vezi sa potrebom borbe protiv turske vlasti, ustanaka u sklopu ostalih brdskih i hercegovačkih plemena i hajdukovanja. U takvim istorijskim vremenima, isto onako kao što ove povlastice nijesu zadržale Pivu od ustanika i borbe protiv turske vladavine, tako ni Turci nijesu poštovali njenu raniju samoupravu. Tek kad bi se stanje opet umirilo, pivski vojvode i knezovi nastojali su, pa i uspijevali, da ponovo izdejstvuju stare privilegije, što je radi održavanja reda i mira, odgovaralo turskoj vlasti. I zaista, čitava istorija Pive pod Turcima ispunjena je čas diplomatskom borbom njenih vojvoda i knezova za održavanje i potvrdu ranijih povlastica, onda kada se neka bolja perspektiva nije ukazivala, čas oružanom borbom, pokretima i ustanicima naroda, svaki put kad bi se, u vezi sa kakvim spoljnim okolnostima, na vidiku pokazivala ma kakva perspektiva potpunog osamostaljenja i ujedinjena sa Crnom Gorom. 8

8 Dr Obren Blagojević, PIVA, Beograd, 1971. str. 116-117.


V
Aprcovići u Pivi, uloga u povijesti plemena Pive

       Aprcovići su stara kneževska kuća u Pivi, te je njihova aktivna uloga u povjesnom životu plemena ostavila trajne pisane tragove od kojih ćemo navesti najvažnije iz perioda vladike Petra II Petrovića Njegoša i knjaza Danila:

       Pouzdano se zna da je prilikom spora sa Gačanima i Rudinjanima oko granica, 1846. godine Pivu zastupao knez Joko Aprcović koji je odlazio kod Ali-paše Stočevića u Mostar i dokumentovano potvrđivao prava Pivljana pred Ali-pašom Stočevićem. 9

       Početkom decembra 1852. godine Ismail – paša i sam je s velikom vojskom pošao iz Mostara i preko Gacka došao u Pivu i Drobnjak, u cilju zastrašivanja i pokoravanja tih pobunjenih plemena. Po ovim plemenima Turci su tada činjeli razna nedjela, pa među njima i ubistvo Marka Blagojevića, koje je izvršio neki zulumćar Krvavac, iz Gacka. Sam paša naredio je da mu u Nikšić dođu mnoge seoske starješine i drugi viđeniji ljudi, koje je poimenice označio, a neke je već i sa sobom poveo. Iz Drobnjaka je uzeo 27 a iz Pive 17 talaca, među kojima su bili: Joko Aprcović, Arsenije Tadić, Mitar Vračar, Simo Đikanović, Stevan Ćalasan, Vasko Radović, Gavrilo Krunić, Milosav Blečić, Komnen Blagojević. Od svih talaca vratio se poslije tri godine samo mali broj, pa i oni izmrcvareni i isakaćeni u turskim kazamatima, Za Komnena Čokorilo (pop Petar Čokorilo – prim. aut.) piše ovako: „Tome Komnenu su nikšićki muslimani odsjekli ispočetka jednu ruku, pa drugu, pa jednu nogu pa drugu. Tako su ga mučili sve dok nije predao Bogu dušu“.

       U Pivu je te godine dolazilio više uskoka iz Dronjaka, Morače i Grahova, pa su zajedno vodili borbe sa gatačkim Turcima. No, ove uskočke čete nijesu tamo stalno ostajale, već su se prema potrebama šireg crnogorskog ratnog plana kretale iz jednog kraja u drugi, pa je stanovništvo strahovalo od turske osvete i stalno tražilo pomoć od knjaza Danila.. U decembru 1852. godine arhimandrit Teodosije u dogovoru sa ostalim pivskim prvacima poslao je na Cetinje Okicu Vukovića, da traži pomoć u ljudstvu, oružju i municiji. U pismu koje su po Okici poslali knjazu Pivljani se žale na uskoke da „ištiju aluk na mjesec po madžarije dvije“, ali kažu da turski nikad više neće biti, već samo božji i knjaževi.
Međutim,  poslije Omer-pašina prodora u Crnu Goru ubrzo je zakključen mir sa Turcima., pa su i borbe u samoj Pivi prestale, a većina uskoka, među kojima i vojvoda Šćepan Lješević, vratili su se kućama. Ipak su neki pivski uskoci i u proljeće 1853. godine, po okolinim krajevima vršili izvjesne akcije. Tako je Vule Adžić, u društvu sa Jovanom Nedićem i još nekoliko uskoka, u Sutjesci dočekao Ahmeta Kavaza i posjekao ga. Ubrzo potom, takođe u Sutjesci, Vule, Okica, Miro, Šćepan Ćalasan, Radojica Vergović i 40 drugih uskoka dočekali su turske trgovce iz Korjenića i posjekli ih šestoricu. 10

9  Dr Obren Blagojević, PIVA, Beograd, 1971. str. 116.
10 Isto, 178-179


       Tih dana oni su izvršili i napad na hodžu Tatovića u Grdijevićima, takođe posjekli nekoliko glava i plijenili veliku stoku. Tek na energičnu intervenciju sa Cetinja uskoci su prestali sa ovim akcijama i skoro svi se vratili kućama. Tada je za mudira u Pivi postavljen Mulaga Tanović.
Za vrijeme ovog ratovanja i naročito tokom proljeća 1853. godine Piva, kao i ostala, okolna plemena, bila je izložena teškim turskim zulumima i mnogo je nastradala, što se vidi iz jednog pisma knjazu Danilu, od 4. juna te godine, koje su ispred plemena Pive potpisali knez Đorđije Aprcović i starješine Petar Gagović i Simo Đikanović.

       U ugovoru u miru, zaključenim u Parizu 1856. godine, nakon rusko-turskog rata, u kome su na strani Turske bile i neke evropske sile, Crna Gora zvanično nije ni pomenuta, ali je turski delegat Ali-paša, u govoru kazao da Turska smatra Crnu Goru svojim sastavnim dijelom. Na to je knjaz Danilo uložio i pismeni protest kod vlada Velikih sila, pa u njemu kaže da je Crna Gora već držala i Grahovo i Župu, Banjane, Pivu, Drobnjak, Kruševicu, Zupce i Vasojeviće. 11

11 Dr Obren Blagojević, PIVA, Beograd, 1971., str. 179


       Poslije burne 1852 godine Piva je od strane Turaka poharana i opljačkana, te se tim povodom Hercegovački glavari obraćaju za pomoć knjazu Danilu:

       ''Visoko dostojnjejšemu Danilu Petroviću, nezavisnom knjazu crnogorskome i kavalijeru rusinskome, i proča i proča.''

       Na Cetinje

       Poznato je Vašoj Svjetlosti žalosno stanje raje ercegovačke i zulumi pod kojijem su stenjali oda davnoga vremena naši roditelji, đedovi i prađedovi. Mi budući uljegao u naše strane u običaj oni turski zulumi, sve smo trpjeli, jer se od druge ruke nije moglo biti, ali bi se ta žalos i pozaboravila u neki dio, da nije na nas nastupila nova, ali sadašnja, koja nas teško muči, a najviše od kako je vojska turska na vašoj granici istupila, koje ćemo Vama s plačnijem glasom ukratko opisati.
Kad vojska turska naljeze preko našije sela, pozvaše paše sve naše kmetove i starješine. Kad oni pred njima dođoše i tu nagnaše glavare od Banjana da plate 700 talijera za volove što su nekakve čete i vojska Turcima oćerali, u koje ni mi ni Banjani nijesmo dijela imali; po tome naredi svijem našijem kmetovima i starješinama da daju sve potrebne konje za kiriju, volove za topove i zapreg, a tako isto i sitnu stoku, i to sve na svako selo... Pošto sve to dadosmo, i suviše i maslo, sir, skorup i žito, poveza nas svijeh kao paščad i poćera put Trebinja... Kad nas dovede u Trebinje, iziđe iz grada, malo i veliko i na nas napadoše, neko topuzom, neko tojagom, neko kamenom, a neko puškom... Otole povukoše nas put Mostara. Kad tu prispijemo svijeh nas uhapsiše i u jednoj tamnici, koja je dulja od deset aršina a manje široka, staviše nas 75...
Jedva u svoja sela i domove dođemo i tu nađemo sve porobljeno, konje poćerali, goveda pobijena, stoka sitna poklata, žito i maslo, sir i skorup ponešto, i sve opustošeno bez ikakve plate i namire. I vrh sve ove naše razure i nevolje, nađemo po selima Turke razdijeljene, u Banjane 60, u Gacko 100, u Drobnjake i Pivu 500, koji na sami naš trošak stoje i kojima davamo dnevno prepitanije i svaku drugu potrebu i službu, i suviše ono što svojevoljno sami uzimaju i otimaju.
Nije nama mogućno opisati štetu koju smo pretrpjeli od početka ove godine, što su nama paše na njihov obraz i vjeru uzeli... ali ćemo ovđe napomenuti one najglavnije vešti koje su nas u beskonačno siromaštvo uvukle, od koga se već nikad ponovit nećemo: uzeše nam konja 3.000, vola 3.000, brava 10.000, žita tovara 3.000, masla, sira i skorupa tovara 600... Došlo je tako naše življenje da je nama život i sve naše omrznulo, ako nam nebi od vas ili od koje gođ strane kakvo gođ izbavljenije...

       Slijede potpisi glavara iz Nevesinja, Pive (knez Đorđije Aprcović i starješine Petar Gagović i Simo Đikanović), Drobnjaka (knez Jakov Malović i starješine Milovan Karadžić, Milutin Bašović i Milutin Žugić), Gacka (knez Bogdan Grgurević i starješine Bogdan Zimonjić i Pero Todorović), Banjana, Rudina i Nikšića.

(Zapisi za godinu 1931, str. 104-106)


VI 
Aprcovići u Crnogorskoj vojsci…

       U crnogorskoj vojsci poslije prisajedinjenja Pive Crnoj Gori, Aprcovići su učestvovali u svim ratovima koje je Crna Gora vodila.
Mi ovdje nećemo prema sve prisutnom stereotipu navoditi odlikovane i poginule Aprcoviće, njihova junaštva i podvige, nego ćemo navesti jednu zanimljivost vezanu za uvođenje jednog novog “roda” u Crnogorskoj vojsci i Aprcoviće koji su pored ostalih odabranih Pivljana tada učestvovali u njegovoj uspostavi…

       Krajem XIX vijeka u Crnogorskoj vojsci su uvedeni i trubači za koje je vršena posebna stručna obuka. Tako je ostalo zapisano: Godine 1887. vršena je obuka za trubače u državi i obavljeni ispiti, pa su trubači u pivskim bataljonima, pored brigadnog trubača Ćetka Golubovića, postali ovi ljudi: U Bataljonu Župe pivske: Mirko Tadić, Đoko Radović, Ilija Đođić, Mitar Đikanović i Sava Aprcović, a u Bataljonu Planine Pivske: Mašut Gagović, Šule Ogrizović, Milovan Dobrilović, Staniša Jokanović i Jevto Mirić.

       Godine 1888. pominju kao trubači Bataljona Župe Pivske: Ilija Đođić, Mirko Tadić, Sava Aprcović i Mitar Đikanović.
Godine 1896. pominju kao trubači Bataljona Župe Pivske: Šćepan Bakrač, Mirko Tadić, Sava Aprcović, Pero Ćalasan i Ilija Đođić.
Godine 1902. pominju kao trubači Bataljona Župe Pivske: Spasoje Bakrač, Mirko Tadić, Sava Aprcović, Pero Ćalasan, Ilija Đođić i Pero Đođić.

       Vojne starešine su imale stalne plate, koje su primali četvoromjesečno. One su bile visinom novčanog iznosa prilagođene visini i značaju čina u Crnogorskoj vojsci. Po rangu i po plati, trubači su bili ispod barjaktara. Oficiri su npr. kao četvoromjesečnu platu 1902. godine primili u iznosu od 48 kruna; barjaktari 28 kruna, dok su trubači imali 24 krune. 12

12 Dr Obren Blagojević, PIVA, Beograd, 1971., str. 294-297.


       VII
Aprcovići, razrođavanje i migracije

       U povodu migracija Pivljana, Svetozar Tomić u djelu Piva i Pivljani iznosi sljedeće gledište: “Pivsko stanovništvo se nije gasilo niti starosjedelačko prekidalo od Balšićkoga doba pa do naših dana. Bilo je prilika da se jako smanjilo, kao ono u vremenu ratova Hercega Stjepana i njegovih sinova sa Turcima, ali se zatim opet namnožavalo koje priraštajem koje doseljavanjem, te već u XVII i XVIII vijeku vidimo čitave povorke Pivljana koje se sele iz Pive i jedni idu ka u Bosnu ka Glasincu i Srebrnici, a drugi u sjeverozapadni dio beogradskog pašaluka, u Podrinje. U Pivi danas ima starosjedelaca 61, 28% (u Župi 55, 30% a u Planini 5, 98 %) dok u ostalim plemenima – Drobnjaku, Nikšiću, Goliji, Rudinama i Gacku – ili ima nešto malo starosjedelaca ili ih nema nikako.”13

       Nije nam poznatao da su se Aprcovići selili pod svojim prezimenom izvan Crne Gore prije kolonizacije po završetku Drugog svjetskog rata. Tada je iz Pive, sreza Šavničkog kolonizovan u Bačko Dobro Polje Aprcović O. Antonije sa 10 članova kolonističke porodice. 14

       Od Apcovića postoji ogranak Čipek odseljen iz Pive u Osijek, Visoko, Bosna. Oni slave Sv. Iliju, dakle iselili su se pošto su Aprcovići promijenili krsnu slavu. Ovo iznosi i O. Blagojević 15 i S. Tomić. 16

       Aprcovićima su i najbliži Čukovići iz Pive, sa kojima su u krvnom srotsvu. 17

13 Svetozar Tomić, PIVA I PIVLJANI, SKA, Prvo odeljenje, Naselja i poreklo stanovništva, knjiga 31, Beograd , 1949. str. 68
14 Arhiv Vojvodine, F 184 –Imenični registar, Molbe boraca sa područja Narodne Republike Crne Gore od A-Š 1945-1948.
15 Dr Obren Blagojević, PIVA, Beograd, 1971. str. 440
16 Svetozar Tomić, PIVA I PIVLJANI, SKA, Prvo odeljenje, Naselja i poreklo stanovništva, knjiga 31, Beograd, 1949. str. 80
17 Vukota Miljanić I Akim Miljanić, PREZIMENA U CRNOJ GORI, Beograd 2002., str.



LITERATURA

-Dr. Jovan Erdeljanović, STARA CRNA GORA, ETNIČKA PROŠLOST I FORMIRANJE CRNOGORSKOG PLEMENA, Beograd, 1978.

-Svetozar Tomić, PIVA I PIVLJANI, SKA, Prvo odeljenje, Naselja i poreklo stanovništva, knjiga 31, Beograd , 1949.

-Dr Obren Blagojević, PIVA, Beograd, 1971.

-Vukota Miljanić i Akim Miljanić, PREZIMENA U CRNOJ GORI, Beograd 2002.

-Arhiv Vojvodine, F 184 –Imenični registar, Molbe boraca sa područja Narodne Republike Crne Gore od A-Š 1945-1948.