Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Jurij Bičkov
RUSKO-CRNOGORSKI ODNOSI - ISTORIJA I SAVREMENOST


Jurij Jevgenjevič Bičkov rođen je 1948. godine u ruskom gradu Orel. Diplomirani je istoričar i sprecijalista za međunarodne odnose. Doktor je istorijskih nauka. Na Diplomatskoj akademiji MID SSSR 1988. godine odbranio je doktorsku disertaciju na temu jugoslovensko-američkih odnosa u poslijetitovskom periodu. Jedno vrijeme radio je i u Moldaviji na sređivanju prednestrovskog konflikta. Oktobra 2000. godine postao je generalni konzul Ruske Federacije u Podgorici. Ima diplomatski status punomoćnog poslanika Ruske Federacije. Knjiga iz koje prenosimo jedno poglavlje predstavlja, takoreći, malu enciklopediju istorije Crne Gore i rusko-crnogorskih odnosa. Radeći na knjizi autor je koristio obimnu istorijsku građu, kao i novija ruska, srpska i crnogorska dokumenta. Čitalac će naići na mišljenja autora koja su različita o nekim pitanjima crnogorske istorije. No, autor smatra da će materijal koji je predstavljen u knjizi dati čitaocu mogućnost da stekne samostalno mišljenje.
"Crnu Goru je moguće proputovati za jedan dan, ali da se upozna potreban je cijeli život" - smatra Jurij Bičkov.


Jurij Bičkov


RUSKO-CRNOGORSKI ODNOSI - ISTORIJA I SAVREMENOST

Tokom dugog perioda, zemlje, smještene na Balkanskom poluostrvu, predstavljale su arenu sukoba svjetskih civilizacija. Suparništvo je dostizalo najveću oštrinu u duhovnoj sferi, koju su predstavljale dvije svjetske religije: hrišćanstvo i islam. Religiozna netrpeljivost i jednih i drugih, tokom niza vjekova, na kraju je dovela do formiranja posebnog tipa konfrontativne svijesti.

 

Petar Veliki piše Vladici

Kada je u XIV-XV vijeku islamska ekspanzija počela da se širi na Balkansko poluostrvo, istočno-hrišćanska civilizacija, koju je u to vrijeme u regionu predstavljala onemoćala Vizantija, prolazila je kroz period daljeg slabljenja. Njeni pokušaji da organizuje otpor muslimanskoj ekspanziji, nijesu dali rezultate, a nade na pomoć država zapadne Evrope ispostavile su se kao iluzorne. Od XVI do XVIII vijeka ekspanzionistički interesi Osmanske imperije sudarili su se sa rastućim otporom južnoslovenskih naroda, koji su se ujedinjavali pod okriljem pravoslavlja. Ono je, tačnije pravoslavna civilizacija, prema riječima mitropolita Kirila, naslijedilo «najbolje duhovne, filosofske, državne i pravne ideje Grčke, Rima, Vizantije». Kao najjača karika pravoslavlja u to vrijeme bila je Ruska pravoslavna crkva.

Rusko pravoslavlje, koje se oslanjalo na podršku sve jače ruske države, postaje u XVII vijeku gotovo jedini bastion istočno-hrišćanske civilizacije, pojavljuje se kao garant oslobođenja balkanskih naroda od nasilne islamizacije, od osmanskog jarma. Svoje nade na pomoć balkanskih naroda, potčinjenih Turskoj, u svom suprotstavljanju njoj, polagala je i Rusija. Na taj način, fundamentalnu idejnu osnovu odnosa Rusije, posebno sa Crnom Gorom, predstavljalo je njihovo duhovno zajedništvo i podudaranje nacionalno-oslobodilačkih težnji ugnjetenih naroda i ciljeva ruske politike u Istočnom pitanju.

Crnogorci su slobodni ljudi

Prvo pominjanje Crne Gore u ruskim izvorima datira iz 1698. godine, kada je istaknuti državnik Petrove epohe, P. A. Tolstoj, koji je na putu za Italiju posjetio Bokokotorski zaliv, zapisao u svom «Dnevniku sa putovanja»:
«Blizu pomenutih mjesta Katoro i Perast žive ljudi slobodni, koji se Crnogorcima nazivaju. Ljudi su to vjere hrišćanske, jezika slovenskoga, a nema ih malo; nikome ne služe, povremeno ukrštaju sablje sa Turcima, a povremeno ratuju sa Venecijom».

U toku svog boravka u Boki, P.A.Tolstoj je posjetio mlade ruske kneževe, koji su se tamo obučavali vještini moreplovstva: D.Golicina (budući general-gubernator), A.Repnjina (budući general-feldmaršal), I. Gagina, J.Hilkova, B.Kurakina (budući diplomata), N.Buturlina (budući komandant divizije) i dr. Njihova obuka odvijala se u Perastu, u pomorskoj školi kapetana M. Martinovića.

U vezi sa širokim programom izgradnje ruske flote, koji je sprovodio Petar I, uporedo sa obukom ruske omladine pomorskom zanatu u inostranstvu, praktikovano je takođe i primanje u službu oficira i mornara iz slovenskih oblasti na Jadranu. Oni su bili zanimljivi ne samo zbog svog iskustva i umijeća, već i zbog etničke i jezičke bliskosti, što je olakšavalo njihove kontakte s ruskim pomorcima. Rođeni Peraštanin M. Zmajević postao je vice-admiral ruske flote.
U ruskoj armiji i u floti bilo je ukupno 30 generala i admirala, doseljenika iz Crne Gore.
Ruski interesi na Balkanu dobili su zvaničan prizvuk u toku Karlovačkog kongresa (1698-1699. godine), koji je sazvan radi zaključenja mira među članicama «Svete alijanse» (Austrija, Venecija, Poljska, Rusija) i Osmanske imperije, koja je pretrpjela poraz u ratovima od 1683-1699. godine. Rusija je tada zatražila da Srbima, Bugarima, Grcima i drugim hrišćanskim narodima, koji žive u Osmanskoj imperiji, bude dozvoljena sloboda vjeroispovijesti, i da se oni ne podvrgavaju porezima većim od onih koji su bili obavezni za vladajuću naciju. Karlovačkim mirovnim sporazumom Austrija, Venecija i Poljska ozvaničile su svoja teritorijalna proširenja. Sa Rusijom je, pak, bilo sklopljeno primirje, koje je 1700. godine zamijenjeno Konstantinopoljskim mirovnim sporazumom.

Ruska misija stiže u Crnu Goru

Plašeći se spoljnopolitičkog uticaja Rusije, koji je za vrijeme Petra Velikog ubrzano jačao, Francuska i Poljska su Švedskoj pomagale da protiv nje vodi ratna djejstva, i na to isto su podsticale Tursku. Godine 1710. Porta je raskinula Konstantinopoljski sporazum i novembra iste godine objavila je rat Rusiji.

Petar Veliki je, prilikom organizovanja otpora protiv Turaka, računao da će na svoju stranu privući balkanske hrišćane i dići ih na ustanak protiv progonitelja «crkve Hristove i pravoslavnog naroda». U tom cilju, on je uputio svoje predstavnike na Balkan; u Crnu Goru su stigli potpukovnik M. Miloradović, rodom iz Hercegovine (za ovu misiju on je dobio zvanje pukovnika) i kapetan I. Lukačević iz Podgorice. U pismu od 3. marta 1711. godine, koje su oni uručili vladiki Danilu, car je pozivao jedinovjerce «da prevaziđu strah i teškoće» i da ustanu u boj protiv Turaka, obećavajući pritom «milost i nagradu».

Pada u oči da u ovom dokumentu ruski imperator, obraćajući se rukovodstvu i žiteljima «Srbije, Slavonije, Makedonije, Ercegovine i Crne Gore», naziva ih:
«Crnogorci, Nikšići, Banjani, Pivljani, Drobnjaci, Gačani, Trebinjani, Hrvati i ostali hristoljubivi», koristeći u većini slučajeva nazive upravo crnogorskih plemena.

Poslanica Petra Velikog

Poslanica je naišla na veliki odjek kod Crnogoraca. Vladika Danilo, koji je tim povodom sazvao skupštinu plemenskih glavara, izjavio je na tom skupu:
«Mi smo čuli da postoji hrišćanski car u sjevernom dijelu svijeta, Bog zna, kako daleko... Ali, kako smo mi u ovim brdima zatvoreni sa sviju strana... činilo nam se da on o nama, kao o šačici malog naroda, sakrivenog između zmija i škorpiona, ne može ništa da zna... Ali, evo danas, hvala Bogu, mi vidimo njegove poslanike i imamo u rukama njegovu carsku gramotu... Mi hoćemo da se Rusima, a Rusi nama, s Božjom pomoću približimo, da ne bismo jedni od drugih bili tako daleko. I Rusi i mi smo iste krvi i istog jezika. Dakle, naoružajte se, braćo moja, Crnogorci. Spreman sam i ja, ne žaleći ni imanje ni život svoj, da pođem s vama u službu caru hrišćanskome i našem otačestvu».
(Prevod za potrebe ovog feljtona iziskivao je ubrzan rad, pa je ovaj citat prenesen prema navođenju autora; prim. prev)
U suštini, od tada se u Crnoj Gori pojavljuje i počinje da se razvija kult Rusije Petra Velikog.

U ljeto 1718. godine osokoljeni Crnogorci započeli su ratna dejstva, koja su se isprva razvijala uspješno i primorali su Turke da se u panici povuku u pogranična utvrđenja Spuž, Podgorica i Žabljak. Umnoženo carsko pismo prenošeno je iz plemena u pleme, budeći nadu u skoro oslobođenje od Osmanlija, zahvaljujući savezu sa moćnom Rusijom. Ali, nade se nijesu ispunile.

M. Miloradović je referisao iz Crne Gore da je entuzijazam hrišćana veliki i da se oni svuda dižu protiv Turaka i da su «...svi ovi ratnici dobri, ali ubogi: topova i ostalih ratnih zaliha nemaju» .

Ustanak nije dobio potreban zamah, usljed podrivačke aktivnosti turskih agenata, arhiepiskopa Bara i venecijanskih ubjeđivanja. Pretrpjele su poraz od Turaka kod rijeke Prut i ruske trupe, nakon čega je Petar I obavijestio vladiku Danila o tome da je prinuđen da sklopi s Turcima mir i savjetovao mu da se neko vrijeme skloni.

-----------------

* Značaj ruske crkve je porastao nakon 1448. godine, kada je ona dobila autokefalnost od Konstantinopoljske patrijaršije. Poslije osvajanja Konstantinopolja od strane Turaka 1452. godine, u Rusiju se postepeno premiješta centar pravoslavlja.

** Matija (Matvej) Zmajević rođen je 1680. godine u Perastu (Boka Kotorska). Zbog ozbiljnog konflikta sa gradskim vlastima bio je prinuđen da hitno napusti Perast. Godine 1710. obratio se ruskom ambasadoru u Stambolu P.A. Tolstoju s molbom da stupi u carsku službu, ali s obzirom na rusko-turski rat koji je počinjao, bio je zajedno sa ruskim poslanstvom zatočen u Sedmoglavom zamku, iz koga je uspio da izađe tek poslije Prutskog mira. U decembru 1712. godine stigao je u Karlsbad, gdje se u to vrijeme nalazio Petar I, koji je lično izvršio provjeru znanja pretendenta na službu. Zmajeviću je bio dodijeljen čin kapetana prvog ranga. Istakao se u borbi kod rta Gangut (komandovao je prvim borbenim redovima ruske galijske flote), koja je Rusiji donijela pobjedu nad Šveđanima (1714. godine), za šta je dobio zvanje admirala. Godine 1727. bio je nagrađen ordenom Aleksandra Nevskog.

Vladika Danilo putuje u Rusiju

Godine 1712. Crnogorci su odbili kaznenu ekspediciju koja je protiv njih organizovana po naredbi sultana, ali 1714. godine sopstvenim snagama nijesu uspjeli da se suprotstave armiji od 120 hiljada Turaka. Vladika Danilo je napustio Cetinje i preko Evrope se uputio u Rusiju. Tamo je naišao na prijateljski doček Petra Velikog, koji mu je u toku ličnog susreta, 25. novembra 1715. godine, uručio povelju sa priznanjem zasluga Crnogoraca u zajedničkoj borbi protiv Turske. U toj povelji Petar I je savjetovao Crnogorcima «da imaju mir» s Turcima. Jer, ukoliko sultan ponovo počne rat, onda, pisao je car, mi «očekujemo od vas ... oružju našem pomoć» .
Car je izdvojio 2.000 zlatnika i 13.400 rubalja za obnavljanje crnogorskih crkava i manastira, kao i «za pomoć osiromašenim ljudima». Takođe, bilo je obećano da će se svake tri godine Cetinjskom manastiru izdvajati pomoć u iznosu od 500 rubalja.

«NAS I RUSA DVJESTA MILIONA»

Vrativši se kući, Danilo je dobijena sredstva usmjerio na obnovu Cetinjskog manastira, gradnju i opremanje šest novih crkava.
Danilovo putovanje je imalo važan istorijski značaj za uspostavljanje dugoročnih, prijateljskih rusko-crnogorskih odnosa, koji su našli odraz u vidu parole koja se ukorijenila kod Crnogoraca: «Nas i Rusa dvjesta miliona». Sam Danilo je u pismu svom bratu ovako okarakterisao svoju političku naklonost: «Ja sam moskov, moskov, moskov. Kažem, kažem, kažem. A čiji sam ja, toga je i čitava zemlja».
Naslijedivši Cetinjsku mitropoliju 1735. godine, poslije smrti Danila, vladika Sava, u aprilu 1743. godine, stiže u Sankt-Peterburg da traži zaštitu i podršku ruskoga dvora. Primila ga je, kao «vladara» Crne Gore, carica Jelisaveta Petrovna (1741-1761). Ruska vlada mu je isplatila novčana sredstva za održavanje Cetinjskog manastira za 21 godinu (1722-1743. god.), koja mu je obećao Petar I, svega 3.500 rubalja, kao i 3.000 rubalja u vidu pomoći stanovništvu. Za Savu su odvojili bogatu arhijerejsku odeždu, crkvene «srebrne posude», knjige, ikone. Sveti Sinod je Savi i njegovoj pratnji platio putne troškove. U pismu, upućenom Crnogorcima, Jelisaveta ih je pozivala da joj ostanu vjerni i onda će «imperatorska milost i ubuduće neotuđiva biti» .

CRNA GORA ZA RUSIJU SAMOSTALNA DRŽAVA

Bez obzira na Savinu molbu, ruska vlada tada se uzdržala od zauzimanja za zaštitu Crnogoraca pred Portom i Senatom Venecije, ne želeći da sa njima zaoštrava odnose. Međutim, Savina misija imala je važan politički značaj, jer je doprinijela uspostavljanju redovnih odnosa Crne Gore i Rusije, koja je nastavljala sa isplatom novčanih subvencija Cetinjskoj mitropoliji. Faktički, to je označavalo podršku Rusije borbi Crnogoraca za nezavisnost.
Karakteristično je da je u tom periodu Crnu Goru Rusija, praktično, tretirala kao samostalnu državu, čiji su stanovnici u službenim dokumentima, a posebno onima u ruskom MIP-u, nazivani u italijanskom maniru «narodom montenegrinskim», ali ne i južnim Srbima.
Težnja Crnogoraca za tješnjim odnosima sa Rusijom posebno se ispoljila za vrijeme vladike Vasilija, koji je kao saupravitelj slabog i bezvoljnog mitropolita Save, pedesetih i šezdesetih godina XVIII vijeka, faktički određivao spoljnopolitički kurs Crne Gore.
Spremajući se za put u Sankt-Peterburg i nastojeći da pripremi tlo za produktivne pregovore, on je kancelaru A. P. Bestuževu-Rjuminu uputio pismo, u kome je svoju zemlju predstavio kao važan i za Rusiju koristan vojno-politički faktor, predlagao je da Crnu Goru uzme pod protektorat i molio je da njegove ideje prenese carici. Vasilije je pisao da je Crna Gora bastion pravoslavlja, pa je zato mrze ne samo Turci, nego i Venecijanci. «Kad bi u Crnoj Gori bile osnovane škole filozofije, filologije i retorike, svi sinovi Rimske crkve prešli bi u pravoslavlje».

VLADIKA VASILIJE U SANKT PETERBURGU

Vasilije putuje u Rusiju 1752. i tamo ostaje dvije godine. Tamo je imao susrete sa uticajnim državnim i crkvenim ličnostima, koje je informisao o životu svoga naroda, molio za kontinuiranu pomoć za izdržavanje crnogorske armije, opet se izjašnjavao o svrsishodnosti stavljanja Crne Gore pod ruski protektorat u vidu posebnog «crnogorskog principata». Tamo je on objavio svoju knjigu «Istorija o Crnoj Gori». Vasilije je predložio ruskoj vladi da dio Crnogoraca preseli u Rusiju (po ugledu na seobu Srba iz Banata), da od njih organizuje poseban puk pod komandom, koja bi bila potčinjena ruskoj armiji.
Predlozi vladike ostavljali su utisak na sagovornike. Ruska vlada je, čak, naložila svome poslanstvu u Beču da razmotri pitanje prelaska crnogorskih doseljenika preko teritorija koje su pod kontrolom Austrije. Beč je odgovorio da bi takva dozvola «protivrječila obavezama oba dvora», zato što bi se bazirala na lažnoj pretpostavci da su Crnogorci slobodan narod, što ne odgovara istini, s obzirom na to da ih Porta smatra svojim podanicima.
Vladika Vasilije, boraveći u Rusiji, nije postigao ono na šta je računao. Ruska vlada nije mogla da uzme Crnu Goru pod protektorat, nemajući «jasnoću» u pogledu njenog «međunarodno-pravnog položaja i odnosa sa Turskom». Ove sumnje nijesu bile bez osnova: za vrijeme odsustva Vasilija, Crna Gora se pomirila sa Turcima i čak je počela da Porti isplaćuje danak. Očigledno je ruske političare zbunjivala i državna amorfnost Crne Gore; na kraju krajeva, njihov sagovornik nije bio šef države, već crkveni pastir.
Što se, pak, tiče materijalnih poklona, oni su prevazišli očekivanja gosta: bilo mu je dato 5.000 rubalja za nagrade najzaslužnijim Crnogorcima i obnovu crkava i manastira, 2.000 rubalja kao kompenzacija za putne troškove, a takođe i nadoknada za desetogodišnje obustavljanje isplata Cetinjskom manastiru za 1743-1753. godinu u iznosu 1.666 rubalja i 66 kopejki. Vrativši se kući, Vasilije je, pored ostalog, sagradio novu crkvu u Mainama, a manastir Stanjeviće pretvorio je u «rasadnik ruske agitacije» .

VASILIJE PONOVO U RUSIJI

Vasilije je 1758. po drugi put posjetio Sankt-Peterburg. Sa njim je došlo i 12 mladića, da steknu rusko obrazovanje i oni su ubrzo upućeni u Kadetski kopneni korpus. Dok je prilikom svog prvog dolaska Vasilije Petrović nastojao da od ruskog dvora izdejstvuje protektorat Rusije nad Crnom Gorom, ovoga puta otišao je još dalje, zauzimajući se za prijem «crnogorskog naroda u ovdašnje podanstvo». Ipak, ovoga puta mu je bio ukazan nešto uzdržaniji prijem. Između ostalog, došle su do izražaja klevete, i to i iz mitropolitivog okruženja, koje su ukazivale na to da je situaciju u Crnoj Gori on, navodno, predstavljao neobjektivno, u svijetlu, povoljnom prije svega za njega. Kao odgovor, Vasilije je predložio da se u Crnu Goru uputi ruski predstavnik radi upoznavanja sa stanjem stvari na licu mjesta.
Carica Jelisaveta potpisala je posebnu povelju Crnogorcima (6. oktobra 1758.), u kojoj im je izražavala zahvalnost i obavještavala ih da će im svake godine izdvajati 15.000 rubalja pomoći, pod uslovom da se među njima uspostavi «dobar poredak i sloga». Savjetovala ih je da novac upotrijebe za kupovinu vojne opreme i formiranje stajaće vojske «sa dobrom disciplinom».
Mitropolit se vratio u Crnu Goru zajedno sa pukovnikom S.J. Pučkovom, koji je u Cetinju boravio oko dva mjeseca. U njegovom prisustvu, između ostalog, održan je izbor suda plemenskih glavara, koji je bio predviđen za sprovođenje u život odluka narodnih skupština. Pošto je proživio u Crnoj Gori i iskusio sve teškoće ovdašnjeg neuređenog svakodnevnog života, aristokrata S.J. Pučkov stvorio je za sebe mračnu sliku ovog kraja koji nije bio obuhvaćen centralizovanom vlašću, kao i vladike Vasilija koji, navodno, ovdje nije uživao autoritet. Na takve zaključke, po svemu sudeći, Pučkova su podstakle «objektivne» informacije koje su mu na vrijeme u Dubrovniku dostavili «prosvećeni» Venecijanci, karakterišući mitropolita kao «prekršioca svih zakona i pravila postojećih u ostalom svijetu».
Izvještaj S.J. Pučkova, koji nije bio lišen tendencioznosti, nije bio ostavljen bez posljedica. Zato su Crnogorci bili prinuđeni da na subvencije u iznosu od 15.000 rubalja zauvijek zaborave, ali je finansiranje Cetinjskog manastira crkvenim kanalima nastavljeno. Dolaskom na prijesto Katarine II (1762-1796) ruska vlada u početku takođe nije smatrala za potrebno da aktivira svoju politiku prema Crnoj Gori, samim tim ne želeći da zaoštrava odnose sa Turskom.

IZNENADNA SMRT VLADIKE VASILIJA

Računajući, ipak, da će izdejstvovati od ruske vlade veću pažnju za crnogorske probleme, među kojima je Vasilije Petrović posebno isticao zaštitu od turske agresije, godine 1765. on je stigao u Sankt-Peterburg. Tamo je 6. novembra, zajedno sa drugim sveštenim ličnostima, vladika prisustvovao liturgiji u dvorskoj crkvi i u prisustvu carice održao govor. Međutim, njemu nije bilo suđeno da dočeka rezultate svoje misije. Razboljevši se od upale pluća, marta 1766. je umro i bio sahranjen u Aleksandro-nevskoj lavri.

Povelja carice Jelisavete

U pismu je posebno istaknut problem prelaska Crnogoraca u Rusiju. Carica je podvlačila da je
«već brojni izlazak Crnogoraca ovamo na vojnu službu i na preseljenje, koji se nastavlja za našu imperiju koristan».
Međutim, on izaziva bijes Porte, sa kojom su odnosi krajnje zategnuti. U vezi sa tim da se Osmanlijama ne bi dao povod za objavljivanje rata i da se taj proces ne bi previše isticao, ruski dvor je obustavio izdavanje službenih poziva doseljenicima. Pritom je carica direktno pozvala Crnogorce, kao nekoga ko već dobro zna «put» u Rusiju, da tamo odlaze samostalno, gdje će biti «prihvatani i izdržavani kao i ranije». Mnogi od crnogorskih doseljenika kasnije su postali istaknute ličnosti Rusije. Tako su braća Jovan i Marko Vojnovići, porijeklom iz Herceg Novog, postali admirali ruske flote. Marko je osnovao Crnomorsku flotu, a kasnije je komandovao Dunavskom flotilom. Njihov potomak, Vladimir Vojnovič, postao je poznati sovjetski disident i pisac.


Uspjeh misije Dolgorukova

Mitropolitu Vasiliju, međutim, nije bilo suđeno da dočeka rezultate svoje misije. Razboljevši se od upale pluća, marta 1766. je umro i bio sahranjen u Aleksandro-nevskoj lavri. Na nadgrobnoj ploči bio je isklesan natpis:
«Na ovom mjestu sahranjen je njegova svetost mitropolit crnogorski i trona srpskog egzarh Vasilije Petrović, rođen prije 57 godina, a predstavio se marta 10. dana 1766».
Poslije Vasilijeve smrti, zbog Savinog isposništva koje se odužilo (formalno on je i dalje bio vladika), u Crnoj Gori se stvorio vakuum vlasti, koji je iskoristio nekakav Šćepan Mali, koji se predstavio kao preživjeli ruski imperator Petar III. Kada ga je crnogorski zbor, koji je povjerovao Šćepanovim izjavama, priznao za «ruskoga cara i gospodara Crne Gore», to je izazvalo ozbiljno nespokojstvo Sankt-Peterburga, gdje se pažljivo pratilo šta se dešava u Crnoj Gori. Kao rezultat svega, 1768. godine Katarina II je naredila da se u Crnu Goru uputi kapetan G. Merk sa pismom, kojim je pozivala da se samozvanac uhvati i osudi. Zbog kontra-mjera Venecijanaca G. Merk nije mogao da stigne u Crnu Goru, što je kod carice izazvalo krajnji bijes. Na njegovom izvještaju je napisala: «Da je gardijski kapetan bio upućen sa pismom sa Crnogorcima, onda bi pismo, nesumnjivo, bilo predato, ali ovaj mnogo fini političar vratio se s njim, ne uradivši ništa, osim pretjerano duhovitih razmišljanja».

POVJERENJE ŠĆEPANU MALOM

U vezi sa početkom rusko-turskog rata 1768-1774. god. u vladajućim krugovima Rusije, pod uticajem glavnokomandujućeg sredozemnom ekspedicijom A.G. Orlova, koji se tada nalazio u Italiji, skovan je plan uvlačenja balkanskih naroda u rat protiv Osmanske imperije. U kontekstu tog plana, saznavši da Šćepan Mali uspješno predvodi antitursku borbu, a da je njegovo ime popularno ne samo među Crnogorcima već i među susjednim hrišćanskim narodima, Katarina II je odlučila da ga koristi kao saveznika, zabranivši mu, pritom, da se predstavlja kao Petar III.
Polažući velike nade u Crnogorce, koji su se već više puta pokazali kao najžešći protivnici Turaka, carica je 1769. godine u Crnu Goru uputila delegaciju na čelu sa knezom J. V. Dolgorukovom. Ruska misija dopremila je u Crnu Goru oružje i caričino pismo sa pozivom «blagočestivim grčkim i slovenskim narodima» da nastupaju zajedno i da «pregaze nesnosno ropstvo zlih Agarjana». Toliko nekonkretna adresa primaoca caričine poslanice, objašnjavala se, očigledno, njenim odsustvom da nazove ime samozvanca.
U Crnoj Gori J.V. Dolgorukov je proveo nekoliko mjeseci i poslije prilično složenih peripetija, nakon kojih je posebno Šćepan Mali bio uhapšen, knez je zajedno sa misijom bio prinuđen da napusti zemlju. Pred odlazak, uvjerivši se da samozvanac zaista ima autoritet među Crnogorcima i da je sposoban da kao saveznik Rusije predvodi antitursku borbu crnogorskog naroda, Dolgorukov je Šćepanu Malom uručio zvanje ruskog oficira, oficirski mundir i rastao se sa njim krajnje prijateljski.
Neki crnogorski i ruski istraživači pretpostavljaju da se misija Dolgorukova završila krahom. Ipak, nakon povratka u Rusiju, knez je bio nagrađen, a u Crnoj Gori je poslije njegove misije ojačao ruski uticaj. Za vrijeme rata Crnogorci su na čelu sa Šćepanom Malim zauzeli Podgoricu i spriječili spajanje trupa bosanskog, hercegovačkog i albanskog paše sa osnovnim turskim snagama, što je, vjerovatno, bio rezultat tajnih pregovora kneza i Šćepana Malog.

IZOSTAJE JAČA PODRŠKA

Kučuk-Kajnardžijski mir 1774. godine za rusku flotu nije samo otvorio Crno more i moreuze, već je stvorio i povoljne uslove za prodiranje Rusije na Balkan. U tačkama mirovnog sporazuma bila je precizirana obaveza Porte da obezbijedi slobodu ispovijedanja hrišćanske religije podanicima Osmanske imperije. Ruska vlada je prošireno tumačila ove tačke i na osnovu njih nastojala je da za pravoslavce izdejstvuje ne samo svoje religiozno, nego i političko pokroviteljstvo.
Crnogorci su smatrali da će posljedica sporazuma biti i jača podrška od strane Rusije. Ali, tada se to nije desilo. Nezadovoljstvo Crnogoraca koje se s tim u vezi pojavilo, pokušao je da iskoristi guvernadur J. Radonjić, koji je nastojao da se, uz odobrenje rimskog pape, uzvisi u Crnoj Gori poslije ubistva Šćepana Malog. Kako je želio da se odrekne proruske orjentacije Crne Gore, on se 1779. godine uputio u Beč, da bi dobio «visoku zaštitu austrijskog cara».
Sinovac vladike Vasilija, ahrimandrit Petar Petrović, koji je pratio J. Radonjića, po povratku na Cetinje javno se odrekao saveza sa Habzburzima.
Rusko-turski rat od 1787-1791. godine dao je novi impuls rusko-crnogorskim uzajamnim odnosima. Rusija je rat vodila u savezu sa Austrijom i za Balkan je bilo predviđeno važno mjesto u njihovim zajedničkim ratnim planovima. U Beču i Peterburgu odlučeno je da se u ratna dejstva protiv Turaka uvuče i Sjeverna Albanija čiji je vladar, Mahmud Bušati, bio jedan od vođa separatističkog pokreta koji se širio u Osmanskoj imperiji i samo nominalno se potčinjavao Porti. Skadarski paša je morao da dejstvuje ne sam, nego u savezu sa Crnogorcima. Ruska diplomatija je više puta informisala svoju vladu da je takav savez, naizgled nepomirljivih neprijatelja, potpuno realan. Crnogorci i Albanci su mogli da isture do 60 hiljada ljudi i da za Tursku otvore «drugi front» na Balkanu, u zaleđu osmanlijskih posjeda.
Ruske diplomate su obavile pregovore sa M. Bušatijem i skadarski paša je primio je ponudu ruske vlade, izjavivši da je spreman da krene protiv Turaka i da počne da vlada čitavom Albanijom i Makedonijom, otvorivši time ruskoj armiji put ka Istanbulu. Mahmud-paša je molio ruske vlasti da mu ukažu vojnu pomoć i izražavao je želju da pređe pod rusko pokroviteljstvo, pod uslovom da sačuva muslimansku religiju. Pregovori sa Bušatijem nijesu bili tajna za Crnogorce i njihovog vladiku. U Skadru je bila crnogorska delegacija. Vladika Petar I Petrović Njegoš lično se sreo sa Bušatijem i njihovi pregovori o ratnom savezu su uspješno protekli. Ipak, pogibija austrijske delegacije, na čelu sa carskim predstavnikom De Bronjarom, koja se dogodila poslije vjerolomnog napada Albanaca na njih, pokvarila je sve ove planove ruske i austrijske diplomatije. Postalo je jasno da je Bušatijev pristanak na saradnju bio samo manevar u njegovoj borbi protiv Porte.
Uskoro poslije tih događaja Crnogorci su, zajedno sa austrijskim odredom od 400 vojnika, koji se nalazio u Crnoj Gori, napali imanja skadarskog paše, ali su pretrpjeli neuspjeh. Za to vrijeme u Crnu Goru stigla je ruska vojna misija u sastavu: potpukovnik M. Iveljić, pukovnik G. Tutolmin i major Drašković, koji su osnovano kritikovali Austrijance i Crnogorce za prijevremeno, nepripremljeno nastupanje. Oni su donijeli caričino pismo crnogorskom narodu od marta 1788. godine, koje je sadržalo poziv na zajednička dejstva protiv Osmanske imperije. Poziv je dobio odjeka u Crnoj Gori, čiji narod, po priznanju Petra I Petrovića Njegoša, «ne može da vjeruje nikome, osim Rusiji».

CRNOGORCI OSTALI SAMI

Ipak, perspektiva ratne saradnje ovoga puta nije bila realizovana. Ratni neuspjesi prisilili su Austrijance da tajno napuste Crnu Goru. Nakon toga i ruski emisari su, pod pritiskom bečkog dvora koji nije želio jačanje pozicija Rusije u ovom regionu, bili prinuđeni da odu. Crnogorci su ostali sami protiv nadmoćnih snaga Bušatija i zato su tražili da Rusi pošalju vojne snage u Crnu Goru. Ali, sve se ispostavilo kao uzaludno, jer su planovi da se u Sredozemno more uputi ruska eskadra bili srušeni napadom Švedske na Rusiju. Na osnovu međunarodnih prilika postalo je nemoguće da se Ruske kopnene snage upute u Crnu Goru preko austrijskih posjeda.
Oružani sukobi Crnogoraca sa susjedima su se nastavljali. O pobjedničkom boju na Martinićima (1796. godine) mitropolit je obavijestio ruske vlasti, a u uzvratnom pismu vice-kancelara P. A. Zubova naglašavalo se da je ruski dvor sa zadovoljstvom primio vijest o «čuvenoj pobjedi», koju su izvojevali Crnogorci.
Od stupanja na prijesto cara Pavla I (1796-1801. god.) rusko-crnogorski odnosi su se primijetno aktivirali. Car se odrekao politike neutralnosti u odnosu prema Francuskoj, nastupio je period Napoleonovih ratova (1796-1815. god.) i Istočno Sredozemlje i Balkan dospjeli su u centar pažnje ruske vlade. Crna Gora, kao faktički nezavisna država, koja se nalazi uz Jadransku obalu, dobijala je važan strateški značaj u svim međunarodnim konfliktima u ovom regionu. Zato je, kao odgovor na obraćanje mitropolita Petra I Petrovića Njegoša, car Pavle I izdao od 1798. do 1799. godine niz povelja, koje su potvrđivale «blagonaklonost» i «pokroviteljstvo» «crnogorskome i brdskome slavjanosrpskom društvu». U njima je Crnoj Gori bila obećana pomoć u vidu zaštite od spoljašnjih neprijatelja i obnavljanje godišnjih subvencija. Vladika je bio nagrađen ordenom Aleksandra Nevskog I stepena (nagrada je bila uručena u septembru 1798. godine, u manastiru Stanjevići).
Ruska novčana pomoć Crnoj Gori bila je dvojaka: stalna

Petar Prvi bio nepoželjan u Rusiji

Nakon smrti mitropolita Arsenija Plamenca, sinovac vladike Vasilija, Petar, kao nasljednik cetinjskog crkvenog prijestola, s ciljem da učvrsti prijateljske odnose sa Rusijom, namjeravao je da dobije zvanje vladike u Sankt-Peterburgu. Ipak, put sa J. Radonjićem u Austriju stvorio je sumnjičav odnos prema Petru u ruskim političkim krugovima. Shodno tome, ruski poslanik u Beču D.A. Golicin odbio je da mu izda pasoš za odlazak u Rusiju. rn Rukopoloženje Petra Petrovića na položaj crnogorskog mitropolita obavio je 1784. godine patrijarh M. Putnik, u Sremskim Karlovcima. Kada je 1785. godine Petar, ipak, stigao u Sankt-Peterburg, favorit G. A. Potemkin, oslanjajući se na tendenciozne podatke o vladici koje je dostavio Radonjić, bez referisanja carici, izdao je naredbu da ga progna iz prijestonice. rn Na poziv Katarine II, koji je uskoro uslijedio, Petar se nije odazvao i vratio se u Crnu Goru

Sumnjičenja Petra Prvog

Ruska vlada, imajući u vidu vojno-strateški značaj Crne Gore, bila je zainteresovana da podrži jedinstvo Crnogoraca, učvršćivanje vlasti mitropolita, usavršavanje organa upravljanja države. Zato su u povelji cara Pavla I crnogorskom narodu, koju je ponio S. Vukotić, zajedno sa saopštenjem o izdvajanju godišnje subvencije Crnoj Gori, u iznosu od 1.000 zlatnika (3.000 rubalja), bile i preporuke da novac «potrošen bude za opštenarodne potrebe, a naročito za sve korisne ustanove, koje će, učvršćujući u narodu hrišćanske vrline i pružajući mu prosvećenost, pospješivaće neminovno blagostanje zemlje».
Odmah zatim, po odluci imperatora, admiral F.F. Ušakov, komandujući ujedinjenom rusko-turskom eskadrom koja je oslobađala Jonska ostrva od Francuza, uputio je u Crnu Goru kapetan-lajtnanta H. I. Klopakisa. Dolazak ruskog oficira u Crnogorce je usadio ubijeđenost u to da će svi poduhvati njihovog vladike biti podržani od strane ruske vlade i oživio je nadu u «službeno pokroviteljstvo Rusije».

“PRODAJA” CRNE GORE

Nekoliko godina poslije, pod izgovorom «ličnih potreba», S. Vukotić je ponovo stigao u rusku prijestonicu. Tu je, u junu 1803. godine, uručio na ime imperatora Aleksandra I (1801-1825.god.) specijalnu zabilješku u kojoj je izjavio da je vladika zapustio crkvu i ne sprovodi religiozne obrede. S. Vukotić je tvrdio da su crnogorske crkve i manastiri prazni, jer crkvene stvari, poslate iz Rusije, nisu dospjele do bogomoljaca, nego ih je vladika rasprodao, a pare prisvojio. Ali to nije bilo najvažnije za ruski dvor. S. Vukotić je obavještavao cara da mitropolit i njegov sekretar, opat F. Dolči, «osjećaju privrženost francuskoj republici», održavaju veze sa francuskim emisarima, namjeravaju «da prodaju Crnu Goru Francuskoj za 25.000 dukata». Uskoro su o kontaktima vladike sa Francuzima Ministarstvo inostranih poslova počeli da informišu i ruske diplomate.
Kontakti su, po svemu sudeći, zaista postojali. Pritom treba podvući da se politika Rusije u tom periodu u značajnoj mjeri određivala rusko-turskim sporazumom o savezu iz 1798. godine, upućenim kao protivteža Francuskoj agresiji u Istočnom Sredozemlju. U vezi s tim, sve do početka rusko-turskog rata 1806-1812. godine ruska diplomatija se trudila da obuzdava antiturske pokrete na Balkanu. Ova okolnost je uslovila pokušaje Petra I Petrovića Njegoša da se 1802. godine preorjentiše na Francusku, ponudivši joj vojnu podršku, računajući da će Francuska da stupi u rat sa Osmanskom imperijom i da pomogne Crnoj Gori da proširi teritorije, da dobije izlaz na Jadran, koji je Crna Gora izgubila početkom XVIII vijeka.
Zamisao vladike je bila, sve u svemu, prirodna. Tim prije, nije teško shvatiti, da je tadašnja pragmatična spoljno-politička linija Rusije na Balkanu, koja se naročito izražavala u zaključivanju privremenih saveza sa nedavnim protivnicima, izazivala kod, u takve poslove neupućenih Crnogoraca, u najmanju ruku, nedoumicu. Nesumnjivo, oni su teško prihvatali argumente ruskih diplomata o svrsishodnosti njihove saradnje u borbi protiv Turaka sa M. Bušatijem, koji je neposredno prije toga spalio Cetinje; a zatim, kada je nastao rusko-turski savez protiv Francuske, oni su teško prihvatili kritiku na svoj račun o nepravovremenosti antiturskih istupanja. Za «vatrene» Crnogorce, kojima je u krvi bilo neprijateljstvo prema Turcima, takva spoljnopolitička taktika Rusije bila je teško shvatljiva. Što se, pak, tiče same Rusije, ona kao velika sila, po običaju nije sebi dozvoljavala da ima stalne prijatelje, već samo stalne interese. Kako se čini, Crna Gora je zasluživala da bude izuzetak od ovog pravila.

RUSKI KONZULAT U KOTORU

Dana 2. (14.) oktobra 1804. godine u Kotoru je priređeno, po odobrenju austrijske vlade, otvaranje ruskog konzulata, na čije čelo je došao A. O. Mazurevski. U svečanoj ceremoniji učestvovali su guvernadur i crnogorske starješine. Ipak, kako Beč nije bio zainteresovan za širenje ruskog diplomatskog prisustva u regionu, konzulat je uskoro prestao da funkcioniše i crnogorskim pitanjima ponovo je počeo da se bavi ruski konzulat u Dubrovniku.
Ocjenjući rezultate misije M. K. Iveljića, treba reći da je sprovodeći aktivne mjere mobilizacije među Crnogorcima, Brđanima i muslimanskim stanovništvom Hercegovine, on našao način da spriječi desant francuske vojske na obalu. Ujedno, njegovi pokušaji da diskredituje Petra I Petrovića Njegoša i da ga odstrani sa vlasti okončani su neuspješno zbog protivljenja naroda i vlade, koji bijahu ustali u odbranu svoga vladike. Pada u oči da se sam Iveljić, ubijedivši se u potpunu lojalnost i predanost mitropolita Rusiji, zauzimao za njega u ruskom MIP-u. S obziriom na to da su međusobni lični odnosi mitropolita i grofa ostali zategnuti, bilo je odlučeno da se u Crnu Goru uputi iskusni diplomata S. A. Sankovski, čijim dolaskom, u proljeće 1805. godine, rusko-crnogorski odnosi ulaze u normalan tok.

MISIJA S. A. SANKOVSKOG

S. A. Sankovski, koji je sa sobom donio 3.000 dukata u vidu pomoći Crnoj Gori za period od 1803. do 1805. godine, sačinio je sa A. O. Mazurevskim vrlo povoljan referat o vladici i stanju u Crnoj Gori. Ruskoj vladi bilo je važno da izgladi prethodni incident iza koga su stajali zajednički neprijatelji Rusije i Crne Gore, kao i njihove udvorice iz vladičinog okruženja. Rusko rukovodstvo bilo je zainteresovano da Crna Gora bude snažna i jedinstvena. Zato je Sankovski aktivno pomagao Petru I Petroviću Njegošu, guvernaduru V. Radonjiću, kao i drugim predstavnicima crnogorskog rukovodstva u njihovim težnjama da se reformiše i optimalizuje državno ustrojstvo Crne Gore.
Na rješenje tih zadataka bio je usmjeren projekat organizovanja državne vlasti koji su razradili mitropolit i njegovi saradnici. Shodno tom projektu, za najviši organ u Crnoj Gori proglašena je narodna skupština, a izvršna vlast pripadala je vladi – Senatu na čijem čelu su bili dvojica predsjednika – mitropolit i guvernadur. Projekat je podrazumijevao međunarodno priznanje nezavisnosti Crne Gore pod ruskim pokroviteljstvom i proglašavao ju je stalnim vojnim saveznikom Rusije.
U vezi sa nadmetanjem između Rusije i Francuske u Istočnom Mediteranu i zapadnom dijelu Balkanskog poluostrva, u ruskom MIP-u pravljeni su planovi stvaranja samostalnih ili autonomnih država koje su se nalazile u sferi ruskog političkog uticaja u regionu, i koje bi postale zaklon od Napoleonove agresije. Centar jedne od takvih država mogla je da bude Crna Gora, objedinjena sa susjednim južnoslovenskim zemljama.
S. A. Sankovski aktivno je počeo da se bavi razradom tih ideja na licu mjesta. Njegova aktivnost bila je koordinirana sa ekspedicijom ruske flote u Sredozemnom moru, pod komandom admirala D. N. Senjavina. Sa istančanim senzibilitetom za ruske političke interese i vladika Petar I je pravio planove za formiranje «slaveno-srpske države», koja bi uključivala Crnu Goru, Boku kotorsku, Hercegovinu i dio Dalmacije.

POBJEDA NAD FRANCUZIMA

Car Aleksandar I uputio je 1805. godine Petru I Petroviću Njegošu pismo u kome je u vezi sa započetim Napoleonovim ratovima pozivao Crnogorce da «stupe u borbu». U februaru 1806. vladika Petar je sazvao skupštinu narodnih glavara i pozvao ih na otpor francuskoj vojsci i odbranu Boke. «Sa nama su - rekao je on - naša ruska braća i naša braća iz Boke». Naposljetku, kada je francuska vojska počela okupaciju Bokokotorskog zaliva, njima se suprotstavila ne samo flota pod komandom D. N. Senjavina, nego i Crnogorci i Bokelji. U manastiru Savina u Herceg Novom vladika je organizovao štab, zajedno sa carskim emisarima M. K. Iveljićem i S. A. Sankovskim. Tu su se ruske i crnogorske ratne zastave prvi put našle jedna do druge.
Pošto je austrijski garnizon Kotora (ne sačekavši dolazak Francuza, kojima je trebalo da ga predaju) uručio ključeve grada predstavnicima lokalnog stanovništva, a 21. februara 1806. tamo se iskrcalo 140 ruskih vojnika i kanonijera, koji su bili dočekani usklicima dobrodošlice i topovskim salvama, dok je iznad gradskih zidina bila podignuta Andrejevska ratna zastava (Andrejevska zastava rus fLag zastava ruske ratne flote korišćena još od vrenmena Petra I 1699. – bijela sa dijagonalnim svijetloplavim krstom, tzv. krstom Andreja Prvozvanog – prim. prev.).
S. A. Sankovski postao je civilni guvernadur, a general I. A. Musin – Puškin – vojni komandant Kotora. Kada su u maju Francuzi okupirali Dubrovnik, dio njegovog stanovništva za pomoć se obratio Crnogorcima, ali je većina bila na francuskoj strani. Odlučujuća bitka dogodila se 5. juna kraj Cavtata. Kako je pisao očevidac tih bitaka P. Svinjin, «Crnogorci i Bokelji bacali su se, zajedno sa Rusima, na topove i ulili Francuzima takav strah u kosti, da su se oni svaki put kad bi ih vidjeli davali u bjekstvo». Francuski gubici iznosili su oko 450 poginulih među kojima je bio i general Delgog. Dubrovačke naoružane jedinice koje su se borile na strani Francuza u toj bici izgubili su oko 400 ljudi, što poginulih što ranjenih.

Crnogorci brane Vladiku "mučenika"

Prema naredbi ruskog cara u Crnu Goru je bio upućen došljak iz ovdašnjih krajeva, grof M. K. Iveljić, rođen u gradu Risnu. Njemu je povjerena organizacija odbrane Jadranske obale u slučaju francuskog desanta. Ministar spoljnih poslova Rusije A. R. Voroncov naložio je grofu da ujedini snage Crne Gore i Hercegovine za borbu sa Francuzima. M. K. Iveljić je takođe morao da u slučaju potvrđivanja veza mitropolita sa francuskim emisarima izdejstvuje njegovo udaljavanje sa vlasti i da ga uputi u Rusiju na sud Svetog Sinoda. rn Vladika, koji je bio upozoren na Iveljićeve namjere, odbio je da dođe na razgovor u «ćesarskokraljevski» Kotor. A kada su Crnogorci saznali za sadržaj odgovarajućih pisama cara i Sinoda, koja su «razobličavala» njihovog vladiku, uslijedila je suprotna reakcija. Narodna skupština, koja je zasijedala na Cetinju, uputila je pismo M. Iveljiću, u kome ga je pozivala da dođe na Cetinje na pošten razgovor i da «ne blati vladiku-mučenika». U još žešćem tonu bilo je napisano pismo ruskom Sinodu. U njemu se obraća pažnja na nenadležnost Sinoda da poziva na odgovornost «arhijereja, koji nije pod njegovom vlašću» i da se miješa «u naše poslove, iako nam ni prije toga nije ukazivao nikakvu pomoć». Posebno pismo bilo je adresirano na cara. U njemu je bila izražena odlučnost da se zaštiti vladika, i podvlačilo se da su Crnogorci slobodni ljudi i da se nalaze «samo pod pokroviteljstvom Vašeg Carskog Veličanstva, uz to, samo moralnim». Usput je izvještavano o ličnim «grijesima» Iveljića, koji je, tobože, u toku svoje prethodne posjete Crnoj Gori prisvojio državni novac i od njega napravio kuću; predlagano je da se uputi objektivni «savjestan» izaslanik, porijeklom Rus. Molba je došla do cara i naišla na njegov odziv. Aleksandar I je u Boku uputio dvorskog savjetnika A. O. Mazurevskog, sa zadatkom da osnuje u Kotoru konzulat i da sarađuje sa M. K. Iveljićem.

Ruski car zove Crnogorce u rat

Sa istančanim senzibilitetom za ruske političke interese i vladika Petar Prvi je pravio planove za formiranje «slaveno-srpske države», koja bi uključivala Crnu Goru, Boku kotorsku, Hercegovinu i dio Dalmacije.
Car Aleksandar I uputio je 1805. godine Petru I Petroviću Njegošu pismo u kome je u vezi sa započetim Napoleonovim ratovima pozivao Crnogorce da «stupe u borbu». U februaru 1806. vladika Petar je sazvao skupštinu narodnih glavara i pozvao ih na otpor francuskoj vojsci i odbranu Boke. «Sa nama su - rekao je on - naša ruska braća i naša braća iz Boke». Naposljetku, kada je francuska vojska počela okupaciju Bokokotorskog zaliva, njima se suprotstavila ne samo flota pod komandom D. N. Senjavina, nego i Crnogorci i Bokelji. U manastiru Savina u Herceg Novom vladika je organizovao štab, zajedno sa carskim emisarima M. K. Iveljićem i S. A. Sankovskim. Tu su se ruske i crnogorske ratne zastave prvi put našle jedna do druge.

RUSI U KOTORU BOKELJI U RUSIJI

Pošto je austrijski garnizon Kotora (ne sačekavši dolazak Francuza, kojima je trebalo da ga predaju) uručio ključeve grada predstavnicima lokalnog stanovništva, a 21. februara 1806. tamo se iskrcalo 140 ruskih vojnika i kanonijera, koji su bili dočekani usklicima dobrodošlice i topovskim salvama, dok je iznad gradskih zidina bila podignuta Andrejevska ratna zastava (Andrejevska zastava rus fLag zastava ruske ratne flote korišćena još od vremena Petra I 1699. – bijela sa dijagonalnim svijetloplavim krstom, tzv. krstom Andreja Prvozvanog – prim. prev.).
U dalekom Peterburgu, pošto su saznali za ratni uspjeh, očigledno su zaključili da je kampanja završena i car Aleksandar I naložio je da se Boka preda saveznicima, Austrijancima. Međutim, s obzirom da su oni imali ranije sklopljen sporazum sa Francuskom o njenoj kontroli nad Bokom, takva careva odluka de fakto je vodila ka predaji zaliva Francuzima. Delegacija Bokelja uputila se u Sankt-Peterburg sa ciljem da cara ubijedi da ne daje Boku. Aleksandar I je prihvatio argumente i naredio admiralu D. N. Senjavinu da uzme zaliv pod svoju kontrolu.
Kao rezultat svega toga ratna dejstva protiv Francuza bila su obnovljena i 13. septembra 1806. ruski brodovi, uz podršku odreda Crnogoraca i Bokelja, razbili su francuske trupe pod komandom maršala O. F. Marmona, kod rta Punto d'Ostro, u rejonu Herceg Novog (Kastelnuovo). O tome kako su Crnogorci izazivali užas kod Francuza u ovim okršajima sačuvano je mnogo drugih svjedočanstava. Tako je učesnik bitaka V. B. Bronjevski pisao: «Zamislite divlje zavijanje koje je bodrilo Crnogorce, užasnute Francuze i dodajte tome odsječene glave koje su im visile na vratu i ramenima».
Ovi događaji našli su svoj odjek i u pjesmi P. Merimea «Crnogorci» koja se u prevodu A. S. Puškina zove «Bonaparta i Crnogorci». Navešćemo samo dvije strofe iz nje:
«Crnogorci? Šta je to?» Pitao je Bonaparta: «Zar se zbilja pleme zlo
baš ne boji naših snaga?» I pukovnik njihov pade I s njim sto dvadeset ljudi Pa se odred u bjeg dade Ko od straha da poludi...

VLADIKA ODLUČNO UZ RUSE

Prema zaključcima Tilzitskog mira (jul 1807.) Rusija je Francuskoj, zajedno sa drugim oblastima ustupila i Boku i Francuzi su okupirali zaliv. Ipak, to nije poremetilo prijateljsko raspoloženje Petra I Petrovića Njegoša prema Rusiji. Kada je 1808. Francuski maršal O. Marmon nastojeći da ga distancira od Rusije i privuče na svoju stranu, Ruse nazvao «neprosvijećenim i surovim» narodom, ovaj se oštro usprotivio:
«Molim vas generale,... ne dirajte moju svetinju i gordu slavu najvećeg naroda, čiji sam i ja vjerni sin. Rusi nijesu naši neprijatelji, nego naša braća po krvi koji se prema nama odnose s toplom ljubavlju, kao i mi prema njima. Vidite, vi očiglednom malodušnošću mrzite Ruse i ocrnjujete ih, a drugim slovenskim granama laskate samo da bi tako Vaš car dostigao svoj cilj. Ali, to Vam neće uspjeti. Mi smo svi Sloveni i nigdje nemamo druge nade i slave, do moćne i nama u potpunosti rođene braće Rusa. A, ko je protiv Rusa, taj je protiv svih Slovena!».
Situacija se promijenila tek 1812. kada se Otadžbinski rat ruskog naroda protiv Napoleona završio njegovim potpunim porazom, a godine 1813. ostaci francuske armije bili su dotučeni u «bici naroda» kod Lajpciga. Savezničke armije na čelu sa ruskim carem Aleksandrom I 31. marta 1814. ušle su u Pariz.

SKUPŠTINA U DOBROTI

Kada su po ruskim prostranstvima vođene bitke sa Francuzima, vladika se Bokeljima obratio pismom, u kome ih je pozivao na ustanak «protiv prokletog nasilnika koji je napao našu svetu majku Rusiju». Kao rezultat toga Crnogorci i Bokelji su do jeseni 1813. samostalno oslobodili skoro cijelu Boku. A 29. oktobra 1813. odlukom skupštine glavara Crne Gore i Boke, održane u Dobroti, bila je stvorena zajednička državna tvorevina koja je uključivala Boku, Crnu Goru i Brda.
Poslije Napoleonovog poraza sile – pobjednice: Rusija, Austrija i Velika Britanija, odlučile su, između ostalog, da se Bokokotorski zaliv prepusti Austriji. Zato, kada je u maju 1814, u pismu adresiranom vladici, car ovoga pozvao da «radi zajedničkog interesa» bez protivljenja Boku preda Austrijancima i sa svojim odredima ode u Crnu Goru, to je negativno uticalo ne samo na lični ugled Petra I Petrovića Njegoša kod stanovništva, nego je i poremetilo proces stvaranja nove države, na osnovu slobodne volje njenih građana.
Poslije toga, odnosi vladike sa carskim dvorom dugo nijesu bili uređeni. Izvjesnu negativnu ulogu u tome mogli su da odigraju i ljudi nedobronamjerni prema vladici, posebno V. Radonjić koji je kao «guvernadur crnogorski» caru upućivao «informacije» u kojima nije štedio boje da bi opisao «razvratni život» vladike, koji je, tobože, zabrinut oko stvaranja vlade od koje «nema nikakve koristi za narod, nego samo za mitropolita i njegove rođake».

CAR NAREDIO OBNOVU POMOĆI

Međutim to nije bio glavni razlog zahlađenja odnosa. Carska vlada, vjerna principima Svete alijanse i ne želeći da kvari odnose sa Portom i Bečkim kabinetom, ispoljavala je oprez u političkim kontaktima sa Crnom Gorom, uzdržavala se od direktne pomoći i nije zadovoljavala baš svaku njenu molbu. Pritom, vlada Aleksandra I nije imala namjeru da u potpunosti prekine odnose sa Crnom Gorom. Mitropolitu je 1817. bila određena lična penzija od 300 dukata. Kada se 1816. vladika obratio sa molbom da se Cetinjskom manastiru daju pare za proteklih deset i slijedećih šest godina, Sveti Sinod je udovoljio njegovoj molbi.
U avgustu 1875. pošto se razočarao u politiku Svete Alijanse i spremajući se za novi rat sa Turskom, Aleksandar je naredio da se obnovi u ranijem obimu (tj. jedna hiljada zlatnika) državna subvencija Crnoj Gori koja je bila obustavljena 1807. godine. Ta subvencija počela je da se isplaćuje već za vrijeme novog cara Nikolaja I (1825-1855). U njegovo vrijeme, takođe, početkom tridesetih godina, bila je konačno likvidirana obaveza po toj subvenciji, u iznosu od 14.400 zlatnika.

Francuzima ulivali strah u kosti

S. A. Sankovski postao je civilni guvernadur, a general I. A. Musin – Puškin – vojni komandant Kotora. Kada su u maju Francuzi okupirali Dubrovnik, dio njegovog stanovništva za pomoć se obratio Crnogorcima, ali je većina bila na francuskoj strani. rn Odlučujuća bitka dogodila se 5. juna, kraj Cavtata. Kako je pisao očevidac tih bitaka P. Svinjin, «Crnogorci i Bokelji bacali su se, zajedno sa Rusima, na topove i ulili Francuzima takav strah u kosti, da su se oni svaki put kad bi ih vidjeli davali u bjekstvo».
Francuski gubici iznosili su oko 450 poginulih među kojima je bio i general Delgog. Dubrovačke naoružane jedinice koje su se borile na strani Francuza u toj bici izgubili su oko 400 ljudi, što poginulih što ranjenih. Gubici Rusa, Crnogoraca i Bokelja bili su oko 150 poginulih i ranjenih. Ali, Dubrovnik nije pao.

Amanet vladike Petra Prvog

Mitropolit Petar I Petrović Njegoš preminuo je oktobra 1830. U svojoj oporuci sačinjenoj neposredno pred smrt on je zapisao da je ruskom imperatoru Aleksandru I «oprostio i oplakao». Pritom je vladika zakleo Crnogorce i Brđane na «vjernost pobožnoj i hristoljubivoj Rusiji». rn Svom nasljedniku Petru II ostavio je amanet: «Bogu se moli i Rusije se drži», što je ovaj, kao i svi drugi crnogorski vladari u vremenima koja su uslijedila, ispunio.rn Petru II Petroviću Njegošu (u istoriju je ušao kao «Njegoš») koji je stao na čelo Cetinjske mitropolije u oktobru 1830. uspjelo je da ostvari težnje svog prethodnika i dobije visoko crkveno zvanje od Ruske pravoslavne crkve. U martu 1833. u Sankt-Peterburgu u Spaso-Preobraženskoj lavri, u prisustvu cara Nikolaja I, on je bio proglašen za «mitropolita i vladiku od Boga srećnih crnogorskih i brdskih oblasti». Putovanje je imalo veliki značaj. Vladiki je isplaćena «dospjela» za to vrijeme pomoć u iznosu od 10.000 rubalja i još 8.000 da se «potkrijepi vlada», a takođe carsku povelju u kojoj car savjetuje Crnogorce da budu «poslušni vladiki», «mom dragom drugu i bratu». Njegošu je bilo predato 160 specijalno izrađenih medalja da ih podijeli sunarodnicima za rat 1711. Ruski Sveti Sinod obećao je da će u Crnu Goru redovno upućivati crkveni inventar, literaturu, sredstva za remont i izgradnju novih crkava i manastira. Posebno je značajna bila izjava cara da će Crnu Goru braniti od napada «tako odlučno, kao da je ona jedna od ruskih gubernija».

Crna Gora je za Rusiju nezavisna

Istina, kada je slijedeće godine Njegoš donio odluku da proglasi za sveca svog prethodnika Petra I (pod imenom «Sveti Petar Cetinjski»), to je izazvalo nezadovoljstvo Ruskog Sinoda, iznenađenog što je tako važan korak Njegoš preduzeo bez njegovog znanja.
Za vrijeme vladavine Njegoša politička orjentacija Crne Gore ka Rusiji produbljivala se i širila. Zahvaljujući ruskoj finansijskoj pomoći on je počeo da aktivno rješava zadatke kulturno-prosvjetnog razvoja Crne Gore. U Sankt-Peterburgu je bila kupljena štamparija (počela je da radi na Cetinju 1834. godine). Prema projektu potpukovnika J. N. Ozereckovskog bila je sagrađena rezidencija Njegoša – tzv. Biljarda. Otvorena je i prva državna osnovna šкola.

NJEGOŠ SLUŽIO MOLEBAN ZA PUŠKINA

Pokazalo se da je Njegoš vaтreni poklonik ruske kulture. U njegovom pjesničkom stvaralaštvu osjećao se jak uticaj G. R. Deržavina. Ponovo je Njegoš stigao u Rusiju 1837. godine, nekoliko dana poslije pogibije njegovog idola, A. S. Puškina. Vladika se uputio u Pskovsku oblast, u Mihajlovsko, u Svetogorski manastir, gdje je proveo oko tri mjeseca. Odslužio je moleban u znak sjećanja na pjesnika. Kasnije je Njegoš napisao pjesmu «Sjenima Aleksandra Puškina», u kojoj ga je nazvao «srećnim pjesnikom velikog naroda».
Vrativši se na Cetinje Njegoš je svoju biblioteku opremio po ugledu na Puškinovu u Mihajlovskom. U kabinetu je okačio Puškinov portret.*
Za vrijeme te Njegoševe posjete Rusiji car Nikolaj I donio je odluku o povećanju godišnje pomoći Crnoj Gori sa jedne, na 9.000 dukata, što je potvrđivalo visok nivo bilateralnih crnogorsko-ruskih odnosa. Vladika Petar II Petrović Njegoš, predsjednik Senata P. Tomov i zamjenik predsjednika Senata Đ. Savov bili su nagrađeni ruskim Ordenom ”Svete Ane”.
Uz svo Njegoševo obožavanje Rusije, on, sudeći po svemu, nije pretjerano simpatisao ruske samodršce, o čemu je svjedočilo i njegovo pismo članu «Panslovenskog kluba» Matiji Banu napisano 1848. godine. U njemu se, između ostalog, kaže: «Rusiju volim, ali ne volim kada mi u svakoj prilici stavljaju na znanje kolika je cijena te pomoći. Ja, gospodar slobodne Crne Gore – istinski sam rob petrogradskih hirova. To mi je već dosadilo i hoću da zbacim taj jaram...»
Ipak, taj emocionalni ispad nije imao svoj nastavak.

CRNA GORA - SLOBODNA ZEMLJA

U vrijeme turskog napada na Crnu Goru 1853. godine kao odlučujuće se pokazalo miješanje ruske, a takođe i austrijske diplomatije. Tada je ruski veleposlanik u Istanbulu A. P. Ozerov zahtijevao obustavljanje vojne intervencije, jer je Crna Gora – «slobodna zemlja» čije stanovništvo «nikada Turcima nije plaćalo dažbine», a Porta «nikada nije tamo imala pravo suvereniteta». Sa nešto drugačijih pozicija nastupao je Beč koji je naglašavao da se Porta nikad nije odricala prava na Crnu Goru, ali samo nije bila u stanju da se njime koristi, što je, otvoreno govoreći, više odgovaralo istini.
Generalni ishod rusko-austrijskih napora za zaštitu Crne Gore, A. M. Gorčakov, koji je 1856. postao ministar spoljnih poslova Rusije ocijenio je na slijedeći način: «Kada je 1853. godine turska armija od 40 hiljada vojnika prijetila da stavi tačku na njenu (crnogorsku - J.B.) samobitnost, austrijska vlada, po volji i na insistiranje imperatorskog dvora, zajedno sa njim, uzela je aktivno učešće u očuvanju nezavisnosti Crne Gore».
U citiranom dokumentu prisutno je i autoritativno rasuđivanje šefa ruske diplomatije o Crnoj Gori i karakteru njenih odnosa sa Rusijom: «Živeći od davnina u nepristupačnim stijenama koje obrazuju planinski čvor između Dalmacije, Albanije i Hercegovine, crnogorski narod jedini je uspio da očuva svoju nezavisnost od svih njemu srodnih Slovena koji su se, manje ili više, potčinili turskom jarmu. Crnogorci su očuvali jednostavnost mentaliteta, neustrašivost i ljubav prema domovini. Ovi kvaliteti odavno su im obezbijedili velikodušnu podršku imperatorskog dvora, ako Crnogorci još ne dijele sudbinu svojih saplemenika, onda oni za to treba da zahvale svojoj hrabrosti, onoliko koliko i pokroviteljstvu monarha ruskih».

VELIKE SILE PROTIV CRNE GORE

Za vrijeme Krimskog rata crnogorski knez Danilo pravio je planove pružanja podrške Rusiji. Međutim, da otvori za Tursku «drugi front» nije se usudio. Rat se završio Pariskim mirom koji je suštinski suzio mogućnosti Rusije na Balkanu. U toku pariskih pregovora Crna Gora je pokušavala da od velikih sila izdejstvuje nezavisnost. Liniju ruske diplomatije po tom pitanju knjazu Danilu predstavio je ruski konzul u Dubrovniku P. N. Stremouhov koji je posjetio Cetinje u novembru 1856. On je saopštio da se ruska vlada, u datom trenutku, nalazi u teškoj situaciji koja predstavlja posljedicu poraza u Krimskom ratu, i ne može službeno da prizna nezavisnost Crne Gore. Ali, ona ne treba da priznaje suverenitet sultana, jer kad bi se tako nešto desilo, ruska vlada to «ne bi odobrila niti priznala».
Pritom je učesnicima pregovora u Parizu ruska vlada izjavila da je ona faktički priznavala i priznavaće Crnu Goru kao nezavisnu državu «bez obzira na to kako na to gledaju i šta će odlučiti ostale velike sile». Ipak, zapadna diplomatija, vodeći svoju igru koja je računala prije svega na smanjenje ruskog uticaja na Balkanu, a u tom smislu i na udaljavanje Crne Gore od Rusije, gurala je Crnu Goru pod vlast Porte, nudeći joj u zamjenu svoje kolektivne garancije za slučaj ugnjetavanja od strane Turaka. Upravo to je bilo fiksirano poslije poraza Rusije u Krimskom ratu. Posebno se u tom pravcu potrudila Francuska, koja je pozvala kneza Danila da u februaru 1857. dođe na pregovore u Pariz.
Ruski dvor, iako je bio nezadovoljan nagoviještenim zbližavanjem knjaza sa Francuzima, izjasnio se protiv svakog pritiska na Crnu Goru. U pismu ruske vlade adresiranom učesnicima pregovora, navodi se da Rusija «žali što tu šačicu gorštaka primoravaju da prizna suverenitet sultana i tako žrtvuje svoju nezavisnost, iako pravda zahtijeva da joj se pomogne da stane u red drugih država». Takva pozicija Rusije oduševila je knjaza i Crnogorce, ali nije promijenila situaciju.

FRANCUZI CRNU GORU “DALI” PORTI

Knjaz Danilo je, ipak, popustio pred obećanjima Francuza da će podržati težnje Crnogoraca ka nezavisnošću, pa je u Parizu potpisao sporazum sa francuskom vladom, prema kome Crna Gora prima na sebe obavezu da prizna svoju potčinjenost sultanu, u zamjenu sa Francusku zaštitu i novčanu pomoć. Ruska vlada je to negativno prihvatila. Konzul P.N. Stremouhov koji je doputovao u Cetinje sa novom novčanom pomoći i zaobilazeći kneževske strukture, počeo je da pomoć dijeli direktno stanovništvu. Optužen za podrivanje knjaževog autoriteta on je napustio Crnu Goru.
Među stanovništvom počelo je da raste nezadovoljstvo zbog Danilove profrancuske orjentacije, pripremani su planovi za njegovo svrgavanje koji su bili koordinirani sa Stremouhovom. Situaciju je ublažilo pismo knjaza ruskoj vladi sa uvjeravanjima o ličnoj predanosti, onakvoj «kakva je vazda bila kod mojih predaka i svih Crnogoraca».
Život knjaza Danila tragično je prekinut, kao posljedica atentata iza koga su stajali crnogorski emigranti, nezadovoljni njegovom aktivnošću, kao i austrijski agenti.
Nikola I koji je 1860. godine naslijedio crnogorski kneževski prijesto bio je prihvaćen od strane ruske vlade kao tradicionalni saveznik na Balkanu.
Kada je u ljeto 1875. godine planuo ustanak slovenskog stanovništva Bosne i Hercegovine protiv Turaka**, u Peterburgu su shvatili da nastala situacija daje Rusiji šansu, da se uz podršku ustanicima, jače učvrsti na Balkanu. Uporedo sa tim ruska vlada bila je svjesna da armija nije spremna za rat, da su ruske finansije nesređene, kao i to da zapadne sile neće mirno osmatrati kako Rusija osvaja za sebe novi plac-darm u balkanskom regionu. Na kraju je ruska diplomatija bila prinuđena da primjenjuje taktiku smirivanja ustanika, trudeći se da spriječi Srbiju i Crnu Goru da im pružaju vojnu pomoć i da uđu u rat sa Turskom, ali uzalud.

STIŽU DESETINE HILJADA IZBJEGLICA

Kada je počeo ustanak, u Crnu Goru su počele da stižu hiljade izbjeglica. Osnovan u avgustu 1875. Cetinjski komitet pomoći nije raspolagao neophodnim novčanim sredstvima, pa se zato njegov predsjednik, mitropolit Ilarion, obratio za pomoć Rusiji. U poslanici Moskovskom slovenskom društvu vladika je saopštavao da je više od 25 hiljada Hercegovaca primorano da napusti svoje domove i da se sklone u Crnu Goru: «Cio taj narod je go, bos i gladan... Treba hljeba?»
Već u septembru 1875. ruska vlada izdvojila je 30.000 rubalja koje su bile potrošene za kupovinu žita u Odesi koje je zatim prevezeno u Crnu Goru. Novčana sredstva išla su ne samo na kupovinu namirnica nego i za oružje, s obzirom na to da je vojni sukob sa Turskom postajao neizbježan. Od maja 1876. ruska vlada počela je da svakog mjeseca isplaćuje novčana sredstva Crnoj Gori za kupovinu žita za izbjeglice. Osim toga ona je izdvojila 661 hiljadu rubalja za obezbjeđivanje namirnica prije sv

RUSKI CAR PRIZNAJE DANILA ZA KNEZA

Kada je poslije smrti Njegoša (1851) crnogorska skupština za nasljednika izabrala njegovog sinovca Danila, on se u martu 1852. godine, radi dobijanja podrške za svoju, u Crnoj Gori novu kneževsku titulu, uputio u Rusiju. Neophodnost za to nije bila diktirana samo razlozima borbe sa unutrašnjom opozicijom. rn Pojavljivanje u Crnoj Gori kneževske dužnosti, susjedne Austrija i Turska prihvatile su sa krajnjim oprezom. Porta se, ne bez osnova, plašila da će zahvaljujući toj novini ona biti lišena svoje tradicionalne argumentacije «o pravu» na Crnu Goru, kao teritoriju, koja nije imala centralne svjetovne vlasti i koja je bila samo pod upravom lokalnog vladike. Beč se, s druge strane, plašio jačanja crnogorskog uticaja na Boku, Dalmaciju i Hercegovinu koje su bile pod njenom kontrolom. rn Posebnim aktom od 18. jula 1852. godine, imperator Nikolaj I priznao je Danila za crnogorskog kneza, što je imalo povoljne posljedice za njegovo prihvatanje i unutar i van Crne Gore. Austrijski dvor, da ne bi kvario odnose sa ruskom vladom, naložio je guvernaduru Dalmacije M. Mamuli, da u obraćanju sa Danilom «zbog ruske osjećajnosti» koristi titulu «knjaz».

Mala Crna Gora trpi udare velikih

Upravo to je bilo fiksirano poslije poraza Rusije u Krimskom ratu. Posebno se u tom pravcu potrudila Francuska, koja je pozvala kneza Danila da u februaru 1857. dođe na pregovore u Pariz.
Ruski dvor, iako je bio nezadovoljan nagoviještenim zbližavanjem knjaza sa Francuzima, izjasnio se protiv svakog pritiska na Crnu Goru. U pismu ruske vlade adresiranom učesnicima pregovora, navodi se da Rusija «žali što tu šačicu gorštaka primoravaju da prizna suverenitet sultana i tako žrtvuje svoju nezavisnost, iako pravda zahtijeva da joj se pomogne da stane u red drugih država». Takva pozicija Rusije oduševila je knjaza i Crnogorce, ali nije promijenila situaciju.

SPORAZUM SA VLADOM FRANCUSKE

Knjaz Danilo je, ipak, popustio pred obećanjima Francuza da će podržati težnje Crnogoraca ka nezavisnošću, pa je u Parizu potpisao sporazum sa francuskom vladom, prema kome Crna Gora prima na sebe obavezu da prizna svoju potčinjenost sultanu, u zamjenu sa Francusku zaštitu i novčanu pomoć. Ruska vlada je to negativno prihvatila. Konzul P.N. Stremouhov koji je doputovao u Cetinje sa novom novčanom pomoći i zaobilazeći kneževske strukture, počeo je da pomoć dijeli direktno stanovništvu. Optužen za podrivanje knjaževog autoriteta on je napustio Crnu Goru.
Među stanovništvom počelo je da raste nezadovoljstvo zbog Danilove profrancuske orjentacije, pripremani su planovi za njegovo svrgavanje koji su bili koordinirani sa Stremouhovom. Situaciju je ublažilo pismo knjaza ruskoj vladi sa uvjeravanjima o ličnoj predanosti, onakvoj «kakva je vazda bila kod mojih predaka i svih Crnogoraca».
Život knjaza Danila tragično je prekinut, kao posljedica atentata iza koga su stajali crnogorski emigranti, nezadovoljni njegovom aktivnošću, kao i austrijski agenti.
Nikola I koji je 1860. naslijedio crnogorski kneževski prijesto bio je prihvaćen od strane ruske vlade kao tradicionalni saveznik na Balkanu.
Kada je u ljeto 1875. planuo ustanak slovenskog stanovništva Bosne i Hercegovine protiv Turaka, u Peterburgu su shvatili da nastala situacija daje Rusiji šansu, da se uz podršku ustanicima, jače učvrsti na Balkanu. Uporedo sa tim ruska vlada bila je svjesna da armija nije spremna za rat, da su ruske finansije nesređene, kao i to da zapadne sile neće mirno osmatrati kako Rusija osvaja za sebe novi placdarm u balkanskom regionu. Na kraju je ruska diplomatija bila prinuđena da primjenjuje taktiku smirivanja ustanika, trudeći se da spriječi Srbiju i Crnu Goru da im pružaju vojnu pomoć i da uđu u rat sa Turskom, ali uzalud.

STIŽU DESETINE HILJADA IZBJEGLICA

Kada je počeo ustanak, u Crnu Goru su počele da stižu hiljade izbjeglica. Osnovan u avgustu 1875. godine, Cetinjski komitet pomoći nije raspolagao neophodnim novčanim sredstvima, pa se zato njegov predsjednik, mitropolit Ilarion, obratio za pomoć Rusiji. U poslanici Moskovskom slovenskom društvu vladika je saopštavao da je više od 25 hiljada Hercegovaca primorano da napusti svoje domove i da se sklone u Crnu Goru: «Cio taj narod je go, bos i gladan... Treba hljeba?»
Već u septembru 1875. ruska vlada izdvojila je 30.000 rubalja koje su bile potrošene za kupovinu žita u Odesi koje je zatim prevezeno u Crnu Goru. Novčana sredstva išla su ne samo na kupovinu namirnica nego i za oružje, s obzirom na to da je vojni sukob sa Turskom postajao neizbježan. Od maja 1876. ruska vlada počela je da svakog mjeseca isplaćuje novčana sredstva Crnoj Gori za kupovinu žita za izbjeglice. Osim toga ona je izdvojila 661 hiljadu rubalja za obezbjeđivanje namirnica prije svega za crnogorsko stanovništvo. Ukupno je od 1875-1878. Rusija uputila bespovratne pomoći Crnoj Gori 3.640 guldena.
Priključenje Crne Gore Međunarodnom komitetu Crvenog krsta u novembru 1875. dozvolilo je ruskom «Društvu za brigu o ranjenim i bolesnim ratnicima» da već u decembru upute u Crnu Goru prvi sanitarni odred. U Cetinju i Grahovu otvorene su vojne bolnice sa ruskim medicinskim personalnom.
Novi impuls pokretu narodne solidarnosti i saosjećanja u Rusiji bio je pridodat 1876. kada su Srbija i Crna Gora objavile rat Turskoj. U njihovim ratnim štabovima za koordinaciju djejstava nalazili su se ruski oficiri – dobrovoljci. Zapovjednik srpske armije postao je ruski general u ostavci M. G. Černjajev. Širio se dobrovoljački pokret. Na Balkan su jurili čak i đaci od 12-14 godina. Značajno su porasli dobrovoljni prilozi koji su sakupljani po cijeloj Rusiji.

OTVORILI «DRUGI FRONT» TURSKOJ VOJSCI

U ruskom društvu sa velikom pažnjom pratili su borbu Slovena. Kao potvrdu za to posebno treba izdvojiti dnevničku zabilješku F. M. Dostojevskog koju je on sačinio 1877. godine: «Rat je Turskoj bio objavljen prošle godine... u slovenskim zemljama, od strane slovenskih vladajućih kneževa, tj. gospodara, kneza Milana Srpskoga i kneza Nikole Crnogorskoga koji su krenuli na Tursku zbog nečuvenih ugnjetavanja, zvjerstava, pljački i prebijanja Slovena koji su se nalazili pod njihovom vlašću, među kojima su bili i Hercegovci, koje su, najzad, upravo ta zvjerstva prinudila da ustanu protiv ugnjetavanja...» Pisac je ukazivao na veliku humanitarnu pomoć koja je iz Rusije upućivana Srbima, Crnogorcima i Hercegovcima.
Uspješno počevši rat sa Turskom, slabo naoružana i obučena srpska vojska počela je da trpi poraze. Srbija se našla na granici katastrofe i tek je ultimatum Rusije zaustavio turske trupe. Međutim, u februaru 1877. godine Srbija je, ipak, morala da izađe iz rata. Nastavila je da se bori samo Crna Gora koja je uživala simpatije čitavog slovenskog svijeta, a prije svega Rusije. Ruski Crveni krst uputio je u Crnu Goru nove pošiljke medicinskog materijala i otvorio tamo nekoliko poljskih bolnica. Glavni doktor bolnice u Cetinju postao je poznati ruski medicinski stručnjak N. V. Sklifosovski. Ruski medicinski personal spasio je živote hiljadama Crnogoraca. Za te zasluge N. V. Sklifosovski, kao i niz ruskih doktora, bili su nagrađeni najvišim odlikovanjima knjaževine Crne Gore.
U toku rusko-turskog rata 1877-1878. godine, koji je uslijedio poslije toga, Srbi i Crnogorci su, u suštini, otvorili «drugi front» turskoj vojsci. Poslije završetka rata za Crnu Goru se pojavio problem šta da radi sa izbjeglicama čiji broj je sve vrijeme rastao, od početka ustanka u Hercegovini. Pritom, posebno u Crnoj Gori, gdje su u oslobodilačku borbu stupili ne samo muškarci, nego i mnoge žene, a skoro ništa se nije proizvodilo.

CRNA GORA DOBIJA NOVE TERITORIJE

Kad se situacija normalizovala bilo je odlučeno da se pruži pomoć crnogorskoj vladi za povratak Hercegovaca na njihova ranija boravišta. Ta stvar bila je povjerena činovniku MIP, baronu A. E. Vrangelu, koji je 1877. godine stigao u Crnu Goru. On je pomogao kod povratka 47 hiljada izbjeglica u rodni kraj, onih koji su ranije bili prešli u Crnu Goru. Ostale izbjeglice (22 hiljade) nastavili su da dobijaju rusku pomoć.
U februaru 1878. u Virpazaru su, uz posredništvo ruskog pukovnika barona Kaulbarsa, održani crnogorsko-turski pregovori o granicama. Prema odlukama San-Stefanskog mira teritorijalno proširenje Srbije i Crne Gore bilo je značajno. Istina, na insistiranje Velike Britanije i Austrougarske na Berlinskom kongresu (1878.) sprovedena je revizija San-Stefanskog mira, usljed čega su bila duplo smanjena ranije priznata teritorijalna proširenja Crne Gore.
Da se izjasni protiv takve odluke, Rusija, iscrpljena ratom, nije mogla. Zbog nedostatka municije, namirnica i ostalog za novi rat nije bila sposobna ni Srbija. Crna Gora je kako je tada MIP-u referisao diplomatski predstavnik Rusije u Cetinju A. S. Jonin (stigao u Crnu Goru sa dužnosti ruskog konzula u Dubrovniku), u svom naoružanju imala svega 15 hiljada pušaka, od kojih je značajan dio bilo trofejno oružje sa organičenim rezervama municije i samo nekoliko artiljerijskih oruđa sa malom količinom municije.

RUSIJA SE OKREĆE KA BUGARSKOJ

Poslije završetka rata glavno mjesto u balkanskoj politici Rusije pripalo je Bugarskoj, za čije oslobađanje je sa ruske strane bilo potrebno mnogo velikih napora i ljudskih žrtava. Osnovne tačke za ruski uticaj na Balkanu ipak su ostale dvije nezavisne države – Srbija i Crna Gora. Uskoro je Rusija morala da se suoči sa preorjentisanjem Srbije za vrijeme kneza Milana Obrenovića (okorjelog austrofila koji se razočarao u politiku Rusije u finalnom dijelu Istočne krize, kada je ona, kako je smatrao knez, ispred Srbije stavila Bugarsku, a takođe nije mogla ni da sačuva autonomiju Bosne i Hercegovine), na Austrougarsku. Tada je prioritet u sferi ruskog uticaja ostala Crna Gora. Pritom carska vlada nije mogla, a da ne uzme u obzir narasli vojno-strateški značaj Crne Gore, koja je proširila svoju teritoriju i dobila izlaz na Jadransko more.
Organizacija unutrašnjeg života nezavisne Crne Gore zahtijevala je sprovođenje niza reformi u oblasti državne izgradnje i usavršavanja zakonodavstva.
Na molbu knjaza Nikole ruska vlada je u Crnu Goru uputila poznatog naučnika iz oblasti prava, profesora Novoruskog univerziteta (u Odesi) Valtazara Bogišića (rođenog Dubrovčanina) .

ZNAČAJNA RUSKA POMOĆ

Da bi crnogorske trupe održale odgovarajuću ratnu spremnost odlučeno je bilo da se izdvoji namjenski kredit. Ruska državna banka 1879. dodijelila je Crnoj Gori 900 hiljada rubalja sa kamatom od pet procenata. Gašenje zajma trebalo je da se ostvari u roku 20 godina. rn Međutim, poslije 10 godina Crna Gora je mogla da isplati samo 300 hiljada rubalja. Ostali dio novca bio je otpisan, što je kasnije činjeno više puta. Za račun ovog zajma u Beču je nabavljeno 20 hiljada pušaka modernizovanog sistema i uz njih šest miliona patrona. Osim toga, u Odesi je bilo kupljeno žito. rn Preko različitih ruskih institucija i ustanova (MIP, Ministarstvo narodne prosvjete, Sinod, Društvo Crvenog krsta) Crnoj Gori su pružani i drugi vidovi finansijske podrške koja je raspoređivana na slijedeći način: Državna subvencija - 46 hiljada; Učiteljsko-duhovnoj školi osam hiljada; Djevojačkom institutu na Cetinju 5,5 hiljada; Crkvi tri hiljade i Bolnici na Cetinju 2,5 hiljade. Ukupno: 64 hiljade rubalja, ili 80 hiljada florina. rnrnrn(fusnota - 236)rnrn U ustanku su učestvovali uglavnom srpski seljaci, što je dalo povoda nekim istraživačima da ga čak nazovu Trećim srpskim ustankom, po analogiji sa Prvim i Drugim ustankom koji su, zapravo, organizovani u Srbiji, početkom XIX vijeka.

Knjazu Nikoli neviđen doček

RUSIJA NE PODRŽAVA NIKOLINE AMBICIJE

O tome da je carska vlada nastavila da računa na Crnu Goru kao na svog saveznika svjedočilo je i uputstvo ministra inostranih poslova N. K. Girsa novom ruskom ministru – rezidentu na Cetinju A. I. Kojanderu, u kojoj je stajalo: «U slučaju političkog komplikovanja, crnogorska armija može da nam bude veoma korisna kao naš odred, koji bi posebno djejstvovao u zapadnom dijelu Balkanskog poluostrva i koji može da odvuče od scene ratnih dejstava dio snaga našega protivnika i da osim toga grupiše oko sebe prema nama prijateljski raspoložene slovenske elemente«.
Pritom je, kako navodi doktor istorijskih nauka N. I. Hitrova, budući da je bila uvjerena da će vrijeme pokazati pogubnost srpske politike potčinjavanja državnih interesa zemlje političkim vidovima dualističke monarhije Habzburga, težila da doprinese normalizaciji odnosa Srbije i Crne Gore. Novi ruski ministar – rezident K. E. Argiropulo (stigao na Cetinje 1884.) u razgovoru sa srpskim knezom Petrom Karađorđevićem, zetom knjaza Nikole, izrazio je nadu da će se ovaj potruditi da se uzdrži od neopreznih postupaka koji mogu da iskomplikuju srpsko-crnogorske odnose. No, bez obzira na veliki značaj koji je u svojoj balkanskoj politici pridavala Crnoj Gori, Rusija nije htjela da podrži ambiciozne pretenzije crnogorske dinastije na srpski prijesto.

CRNA GORA SVE BLIŽA ITALIJI

U januaru 1886. godine knjaz Nikola je opet posjetio Rusiju, s ciljem da izdejstvuje nove isporuke oružja Crnoj Gori. S obzirom na to da je vojni transport iz Rusije mogao da izazove nepotrebno podozrenje Beča, kabinet u Peterburgu smatrao je da je cjelishodnije da se knjazu na raspolaganje stave novčana sredstva za kupovinu oružja u iznosu od milion rubalja. Na kraju je vojni teret, kupljen ruskim novcem u Njemačkoj (artiljerijska oruđa, municija, barut, olovo), uz saglasnost Beča, preko Kotora, srećno stigao u Crnu Goru.
Vlada Aleksandra III sa povišenom pažnjom odnijela se prema ispoljenom u to vrijeme zbližavanju Crne Gore sa Italijom, plašeći se, ne bez osnova, jačanja njenog političkog uticaja u kneževini. Bojazan se pojačala u vezi sa pripremanim brakom ćerke knjaza Nikole, Jelene i napolitanskog princa, kasnije italijanskog kralja Viktora Emanuela III.
Predstojeći brak Rim je uslovio Jeleninim prelaskom u katoličanstvo. Nikola je pokušavajući da minimizira negativnu reakciju pravoslavnog svijeta, izmolio kod novog ruskog cara Nikolaja II, čijem su krunisanju u ljeto 1896. mlada i mladoženja imali čast da prisustvuju, da se zauzme pred ruskim Svetim Sinodom za dozvolu za taj čin. Na kraju je, oktobra te iste godine, putujući na svoju svadbu, Jelena u italijanskom gradu Bariju, nad moštima Svetog Nikole Ugodnika Mirlikijskog, izvršila obred prelaska u katoličanstvo. Mjesto za taj neobičan čin, po svemu sudeći, nije bilo izabrano slučajno: Svetog Nikolu u jednakoj mjeri poštuju i pravoslavci i katolici. Osim toga, upravo tu je, 1089. godine, rimski papa Urban II, prilikom prenošenja moštiju Svetog Nikole u novu kriptu (same mošti bile su donijete iz Male Azije u vezi sa prijetnjom najezde muslimana dvije godine ranije), održao Ekumenski sabor, pokušavajući da ujedini dvije grane hrišćanstva. Ali, odgovarajući istorijski kontekst izgubio je svaki značaj, pošto je Jelena za vrijeme krštenja, sve religije osim katoličke proglasila za «lažne».

RUSIJA SE “MIRI” SA SRBIJOM

Putovanja u Crnu Goru italijanskih ličnosti koja su učestala poslije dinastijskog braka, izgradnja u crnogorskoj prijestonici katoličkog hrama, nastava italijanskog jezika u školi u Podgorici, mogućnost školovanja crnogorskih mladića u italijanskim gimnazijama i vojnim akademijama – sve je to izazvalo nespokojstvo u Sankt-Peterburgu. N. K. Girs smatrao je za neophodno da obrati knjaževu pažnju na to da «aktivnost katoličkog sveštenstva na Balkanskom poluostrvu ima očiglednu političku boju i usmjerena je na postizanje ciljeva nespojivih sa onim što predstavlja dobrobit samostalnih slovenskih država». Ministar je naložio K. E. Argiropulu da prvom prilikom prenese ove zaključke knjazu.
Devedesetih godina došlo je do normalizacije odnosa Rusije sa Srbijom (poslije odricanja od prijestola kralja Milana 1889.) i Bugarskom (1896.) pa su i one uporedo sa Crnom Gorom opet postale prioritetni partneri balkanske politike Rusije. Vlada Aleksandra III doprinijela je normalizaciji srpsko-crnogorskih odnosa. U Sankt-Peterburgu su se, 1894. godine, suseli kralj Aleksandar i knjaz Nikola, kojom prilikom su oba vladara dali obećanje da će otkloniti sve što doprinosi razdoru među vladajućim dinastijama.
Ruska vlada, težeći da pruži pomoć Crnoj Gori u slabljenju njene ekonomske zavisnosti od austrougarske monarhije, pomogla je i njene aktivnosti usmjerene ka razvoju ekonomije, širenju trgovačkih veza i dr. U vezi sa nedostatkom finansijskih mogućnosti Crne Gore za otvaranje svojih konzulata u inostranstvu crnogorski preduzetnici koristili su usluge ruskih diplomatskih predstavnika. Međutim, prilikom zaključivanja komercijalnih poslova u inostranstvu Crnogorci su morali da se obraćaju i austrougarskim konzulatima.

GLADNE GODINE CRNE GORE

Za razliku od Austrougarske Rusija nije išla za svojim ekonomskim interesima u Crnoj Gori. Rusko-crnogorske trgovačke mreže bile su slabo razvijene. To se objašnjavalo ne toliko udaljenošću Crne Gore, koliko nezainteresovanošću ruske buržoazije za ovladavanjem balkanskim tržištima. Treba istaći životni značaj za crnogorski narod pomoći u žitaricama koju je Rusija za vrijeme gladnih godina pružala Crnoj Gori. Crnogorska vlada takođe je više puta kupovala žito u Odesi, gdje su poslovi obično sklapani s trgovačkom firmom «Maas i Ko». Ta kompanija je četiri puta Crnoj Gori dala kredit u ukupnom iznosu od 1.118 hiljada guldena (florina). Od svih kreditnih obaveza Crne Gore za 1892. godinu u ukupnom iznosu od 660 hiljada rubalja udio «Maas i Ko» iznosio je više od polovine – skoro 340 hiljada rubalja. Samo 1895. Crna Gora je preko te firme kupila žita u Odesi za sumu od 600 hiljada franaka, a kerozina za 100 hiljada.
U toku osamdesetih i devedesetih godina finansijski položaj Crne Gore bio je očajan. Kneževnina nije bila u stanju da otplaćuje dugove i to prije svega austrijskim kreditorima. Pozajmica u iznosu do milion rubalja koju je 1889. godine dala Državna banka iz Sankt-Peterburga omogućila je samo privremeni predah.
K. A Gubastov koji je na položaju ministra-rezidenta na Cetinju zamijenio K. E. Argiropula, izvještavao je o odsustvu reda i kontrole u finansijama, ukazivao na to da knjaz Nikola ispoljava bezbrižnost i pretjeranu darežljivost, i savjetovao da se «ograniče rashodi kneževske kuće i likvidaraju nezakonite tenzije».
U septembru 1899. godine K. A. Gubastov referisao je MIP-u Rusije: «On (knjaz – J. B.) preklinje carsku vladu da ga spasi i posljednji put oslobodi iz kandži austrijskih činovnika i bankara». Bez obzira na protivljenje ministra finansija S. J. Vite, ukazom cara Nikolaja II 1910. godine Crnoj Gori je dat zajam u iznosu od 750 hiljada rubalja (2 miliona franaka) što joj je omogućilo da likvidira austrijski dug i ispuni druge neodložne obaveze. Istovremeno je odlukom kabineta u Peterburgu bio otpisan crnogorski dug.
Ruske dotacije predstavljale su osnovu crnogorskog budžeta. I u cjelini novčana pomoć Rusije odigrala je veliku ulogu u razvoju crnogorske države. U isto vrijeme ta pomoć je imala za cilj da u Crnoj Gori spriječi pojačavanje političkog uticaja Austrougarske, koja je, bez obzira na to, sačuvala povoljnije pozicije u trgovačkoj sferi kneževine.
Razmatrajući problematiku rusko-crnogorskih veza, treba - kako pravedno skreće pažnju profesor J. J. Guskova - uzeti u obzir da na ruskom dvoru nije bilo jedinstva po mnogim međunarodnim pitanjima. Skoro uvijek je postojala, govoreći savremenim jezikom, patriotska partija i partija nešto umjerenija. Ako su jedni vidjeli obavezu Rusije kroz zaštitu braće po vjeri, ne isključujući rat sa Portom, drugi su se pridržavali opreznijeg kursa. Prvoj grupi često su pripadali oficiri, generali, a drugoj – činovnici. Među ovim grupama odvijala se stalna borba, ponekad tiha, ponekad bučna i uporna. To se veoma odražavalo na one kome je pokroviteljstvo bilo namijenjeno, kao i na forme pokroviteljstva.

SVE VEĆA RUSKA POMOĆ

Suša koja je tokom tri godine mučila Crnu Goru, izazvala je glad, a sa njom takve bolesti i takve nevolje kakve Crnogorci odavno nijesu osjetili. U Rusiji su patnje Crnogoraca izazvale jak odjek među stanovništvom. Kao i u periodu Istočne krize 1875-1878. godine, na čelu narodnog pokreta za pružanje pomoći Crnogorcima, bilo je Slovensko dobrotvorno društvo. Sakupljanje novčanih sredstava organizovano je skoro u svim gubernijama. Veliki dio priloga dao je radni narod. Od 1. marta 1888. do 1. januara 1899. u Slovensko društvo u Sankt-Peterburgu stiglo je 4.760 rubalja i 40 kopejki. U novembru 1889. Sveti Sinod takođe je odlučio da organizuje sakupljanje pril

RUSKA PRIZNANJA KNJAZU NIKOLI

Knjaz Nikola je prihvatio savjete Rusije. U maju 1889. knjaz je opet otputovao u Peterburg. Bilo je to njegovo treće putovanje osamdesetih godina. Dobio je depešu od svojih ćerki, Milice i Anastasije, koje su vaspitavane u Smoljnom institutu plemenitih djevojaka, u kojoj mu javljaju o pozivu cara da prisustvuju prijemu za persijskog šaha. I ovoga puta knjažev boravak u Rusiji bio je praćen velikom pompom. Car ga je imenovao komandantom 15. streljačkog puka koji je u vrijeme rusko-turskog rata 1877-1878. godine junački branio Šipkinski prevoj u Bugarskoj. Bila je to visoka počast. Za doručkom u Velikom dvorcu Petergofa, 18. maja 1889. godine, car je, podigavši čašu, objavio: «Pijem za zdravlje knjaza crnogorskog jedinog iskrenog i vjernog prijatelja Rusije». U uzvratnoj zdravici Nikola je mudro naglasio: «Za sve što Crna Gora ima, – može da zahvali plemenitoj Rusiji». Rečenica koju je izgovorio car imala je upadljiv međunarodni odjek. U pariskoj štampi tada je pisalo da su zdravica Aleksandra III i vjenčanje crnogorske kneginjice Milice sa velikim knezom Petrom Nikolajevičem koje je zatim uslijedilo – dva događaja koji imaju «vrlo važno značenje u balkanskom pitanju». Te iste 1889. godine Nikola je postao strani počasni član Peterburške Akademije nauka. rnrn* Jelena je, kao i njene strije sestre Milica (o kojoj su govorili da je pročitala više knjiga nego svi ostali Crnogorci), Anastasija i Marija (umrla u Sankt-Peterburgu odrnupale pluća) pohađala Smoljni institut plemenitih djevojaka. Jelena je privlačila pažnju kavaljera. Jednom na balu kod kneževa Jusupovih, dvaput je plesala sa mladim baronom K. Manerhajmom (budućim predsjednikom Finske), a srpskog princa Arsena Karađorđevića prilikom drugog plesa je odbila. Njegova gruba reakcija poslužila je kao povod za dvoboj u kome je njegov inicijator H. Manerhajm, koji je štitio Jeleninu čast, bio ranjen. Da bi smirila strasti, Jelena je bila prinuđena da se vrati u domovinu.rnrn** Kasnije će Milica postati žena Petra Nikolajeviča, a Anastasija žena drugog velikog knjaza generala Nikolaja Nikolajeviča Romanova (od 1914-1915. vrhovni glavnokomandujući, a 1915-1917. – glavnokomandujući grupama na Kavkaskom frontu). Sestre su ulazile u krug osoba bliskih imperatoru Nikolaju II i carici Aleksandri Fjodorovnoj. Nikola je iskoristio ove veze za organizovanje međunarodne podrške za svoju politiku (vidi Raspopović R. Milica Nikolajevna Romanova kao diplomatski zastupnik Crne Gore u Rusiji na početku XX vijeka // Istorijski zapisi 1-2 Podgorica, 2001. S. 223-238). Smatra se da su Milica i Anastasija igrale negativnu ulogu na Peterburškom dvoru. Kada se velikom knezu Nikolaju Nikolajeviču razbolio pas, on je čuvši da u Sibiru živi iscjelitelj koji pomaže u takvim nevoljama, pozvao ga je u prestonicu. Tako se u Sankt-Peterburgu pojavio G. Rasputin. On je zaista izliječio psa, a zatim i oboljelu gazdaricu. Anastasija i Milica koje su prve osjetile «nadljudsku snagu» Rasputina doprinijele su njegovom uzdizanju i odvele ga u carsku familiju. Apologeta teozofije E. P. Blavacka, smatrala je mistifikatorsku aktivnost sestara uzornom. Knez G. M. Romanov – Lihtenberški, prvi Anastasijin muž, nazivao je sestre «crnogorskim ženama–paucima», a veliki knez Nikolaj Nikolajevič koji se posvađao sa Rasputinom i Anastasijom, htio je čak da svoju suprugu progna iz Rusije. rn Vidi: Lemke I. K. 250 dana u carskoj službi (25. IV 1915. – 01. VII 1916.). Petrograd, 1920. strana 297.

Ruska pomoć sve obimnija

Bez obzira na protivljenje ministra finansija S. J. Vite, ukazom cara Nikolaja II 1910. godine Crnoj Gori je dat zajam u iznosu od 750 hiljada rubalja (2 miliona franaka) što joj je omogućilo da likvidira austrijski dug i ispuni druge neodložne obaveze. Istovremeno je odlukom kabineta u Peterburgu bio otpisan crnogorski dug.
Ruske dotacije predstavljale su osnovu crnogorskog budžeta. I u cjelini novčana pomoć Rusije odigrala je veliku ulogu u razvoju crnogorske države. U isto vrijeme ta pomoć je imala za cilj da u Crnoj Gori spriječi pojačavanje političkog uticaja Austrougarske, koja je, bez obzira na to, sačuvala povoljnije pozicije u trgovačkoj sferi kneževine.

SUŠA I GLAD U CRNOJ GORI

Razmatrajući problematiku rusko-crnogorskih veza, treba - kako pravedno skreće pažnju profesor J. J. Guskova - uzeti u obzir da na ruskom dvoru nije bilo jedinstva po mnogim međunarodnim pitanjima. Skoro uvijek je postojala, govoreći savremenim jezikom, patriotska partija i partija nešto umjerenija. Ako su jedni vidjeli obavezu Rusije kroz zaštitu braće po vjeri, ne isključujući rat sa Portom, drugi su se pridržavali opreznijeg kursa. Prvoj grupi često su pripadali oficiri, generali, a drugoj – činovnici. Među ovim grupama odvijala se stalna borba, ponekad tiha, ponekad bučna i uporna. To se veoma odražavalo na one kome je pokroviteljstvo bilo namijenjeno, kao i na forme pokroviteljstva.
Suša koja je tokom tri godine mučila Crnu Goru, izazvala je glad, a sa njom takve bolesti i takve nevolje kakve Crnogorci odavno nijesu osjetili. U Rusiji su patnje Crnogoraca izazvale jak odjek među stanovništvom. Kao i u periodu Istočne krize 1875-1878. godine, na čelu narodnog pokreta za pružanje pomoći Crnogorcima, bilo je Slovensko dobrotvorno društvo. Sakupljanje novčanih sredstava organizovano je skoro u svim gubernijama. Veliki dio priloga dao je radni narod. Od 1. marta 1888. do 1. januara 1899. u Slovensko društvo u Sankt-Peterburgu stiglo je 4.760 rubalja i 40 kopejki. U novembru 1889. Sveti Sinod takođe je odlučio da organizuje sakupljanje priloga preko kasica koje su se nalazile u svim crkvama diljem carevine. Kao rezultat preduzetih mjera do 25. februara 1890. bilo je sakupljeno oko 200 hiljada rubalja. Za sakupljeni novac kupljeno je žito i upućeno u Crnu Goru. Crnogorci su bili duboko dirnuti saosjećanjem koje je prema njima ispoljeno u Rusiji.

ROVINSKI U CRNOJ GORI

Kraj XIX vijeka predstavlja period daljeg razvoja društvnih i kulturnih veza između Rusije i Crne Gore kuda putuju naučnici, književnici i drugi. Skoro trećinu svog života proveo je u Crnoj Gori (sa prekidima, od 1879. do 1906.) istaknuti ruski istraživač P. A. Rovinski, koji je o njoj objavio fundamentalnu trotomnu monografiju «Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti» i koja je zaslužila priznanje kako u Rusiji tako i u Crnoj Gori.
Crnogorska delegacija, na čelu sa mitropolitom Mitrofanom, 1889. godine je uzela učešće u svečanosti organizovanoj u Kijevu povodom 900 godina pokrštavanja Rusije. Kao odgovor na mitropolitovu molbu za pružanje pomoći u izgradnji hrama u Nikšiću Sinod je u Crnu Goru uputio 3.000 rubalja i dao nalog da se počne sa sakupljanjem dobrovoljnih priloga za tu stvar. Hram podignut po projektu arhitekte A. Preobraženskog 1899. je dobio ime Svetog Vasilija Ostroškog.
U uslovima nadolazećeg konflikta sa Japanom carska vlada odlučila je da u aprilu 1897. sa Austrougarskom sklopi sporazum o očuvanju status quo na Balkanu, nastojeći da ograniči njene ekspanzionističke težnje i stabilizuje situaciju na poluostrvu. Ipak na kraju taj cilj nije postignut. Međutim, sporazum je djelovao u toku deset godina, sve dok ga Habzburška monarhija nije prekršila 1908. U okviru tog sporazuma ruska diplomatija nastavila je da pruža podršku Bugarskoj, Srbiji i Crnoj Gori, kao i da bude pokrovitelj slovenskog stanovništva koje se nalazilo pod vlašću Turaka.

KNJAZ PATI OD JAKE SUJETE

Novi ministar-rezident P. M. Vlasov, koji je u januaru 1901. godine stigao na Cetinje, poslije upoznavanja sa crnogorskom stvarnošću donio je ne baš laskave zaključke o knjazu Nikoli. Ruski diplomata isticao je da je knjaz veoma iskusan, rafiniran i vješt političar, ali da pati od pretjerane sujete i bolesne sumnjičavosti. Vlasov je okarakteristao situaciju stvorenu u kneževini kao «anomalnu» koja izaziva ozbiljnu uznemirenost. Po njegovom mišljenju krivicu za to u potpunosti snosi knjaz, koji je uz pomoć surovih mjera nastojao da očuva despotski način vladavine, zasnovan na principu gruboga apsolutizma i kršenja zakona koje je on sam odobrio, a takođe i na potpunom negiranju prava «slobode, savjesti i volje naroda».
Knjaževe spoljnopolitičke aktivnosti P. M. Vlasov je tumačio kao nastojanje da se svim sredstvima, uz podršku Rusije i drugih evropskih zemalja, stekne vodeća uloga među balkanskim državama, da se Crna Gora napravi «centrom političke teže» Južnih Slovena, a da on bude glavni tutor.
Iako Vlasov nije napravio neke naročite inovacije u karakterisanju stranog samodršca, kolege (a posebno, ruski poslanik u Rimu A. I. Nelidov) optužili su ga za nedostatak «gipkosti i tolerancije», ali za Vlasova se zauzeo ministar inostranih poslova V. N. Lamzdorf, koji je naglasio, da uz sve nedostatke on ispoljava ne samo sasvim primjernu moć zapažanja, nego i za diplomatu, neprocjenjivi kvalitet, da se, ne stideći se, govori istina. Ministar je takođe podržao pravedno mišljenje Vlasova o nedosljednosti spoljnopolitičkih aktivnosti knjaza Nikole i o njegovom rasipništvu. Pritom je on istakao prisustvo neslaganja između knjaza i naroda, što je naročito oštro bilo izraženo u narodnoj ekonomici.
Bez obzira na to, godine 1902. Rusija je povećala novčanu pomoć Crnoj Gori. Zajedno sa rashodima za gašenje crnogorskog duga Državnoj banci u Sankt-Peterburgu ona je iznosila oko 574 hiljade rubalja, ili polovinu budžeta knjaževine. Ruske subvencije trošene su na slijedeći način: za armiju – 66%, za izdržavanje državnog aparata – 14%, za lične troškove knjaževske kuće – 14%, za škole i bolnice – 6%.

PREVRAT U SRBIJI

Kada je 1903. u Srbiji došlo do državnog prevrata i smjenom Obrenovića na vlast došla dinastija Karađorđević, kralj Petar Karađorđević, koji je zauzeo prijesto, preduzeo je mjere za zbližavanje sa Crnom Gorom. Kao rezultat međuvladinih srpsko-crnogorskih pregovora postignuta saglasnost o tome da ako jedna od «srpskih država» bude uvučena u ratna dejstva, druga će uzeti učešće u njima, samo u slučaju ako dobije saglasnost Rusije. Informišući o ovim dogovorima novog ruskog ministra – rezidenta na Cetinju A. N. Ščeglova, knjaz Nikola je stavio akcenat na to da mu je uspjelo da potčini aktivnosti dvije slovenske države politici Rusije i to je Crnu Goru dovelo do «jedinstva» sa Srbijom.
Kada je kasnije na Cetinje stigao predstavnik Petra Karađorđevića sa projektom srpsko-crnogorskog dogovora o savezu , u kome je izostala tačka o arbitraži Rusije, knjaz Nikola je odbio da na njega stavi potpis što je naišlo na odobravanje carske vlade.
Ruska briga o održavanju borbene gotovosti crnogorskih trupa bila je konstantna. Na osnovu odluke peterburškog kabineta 1894. Crnoj Gori je bilo upućeno 30 hiljada pušaka Berdana i 12 miliona patrona za njih. Oružje je bilo uspješno dopremljeno u Luku Bar parobrodom – «Rostov». Zatim je iz Rusije u kneževinu bilo upućeno 30 hiljada pješadijskih trolinijskih pušaka (M-1891) i 12 miliona i 900 hiljada patrona za njih. To je bilo savremeno oružje koje je u svom naoružanju imala i ruska armija.

FORMIRANJE REGULARNE VOJSKE

Kada je pred kraj XIX vijeka u Crnoj Gori stasala nova generacija koja je sa ratom bila upoznata samo preko priča svojih očeva i djedova, knjaz Nikola se obratio Rusiji sa molbom da pomogne modernizaciju armije i formiranje regularne vojske. Nova subvencija Crnoj Gori bila je uključena u budžet ruskog Vojnog ministarstva (od 1896. u iznosu od 82 hiljade rubalja). Za izgradnju zgrade cetinjskog školskog bataljona dodatno je bilo upućeno 57 hiljada rubalja. Saradnja sa crnogorskim vojnim ministarstvom bila je povjerena ruskom vojnom agentu (predstavniku u Beogradu).
Uz odobrenje cara Nikolaja II 1902. vojna subvencija kneževini bila je povećana na 331 hiljade rubalja. Shodno obraćanju knjaza Nikole ruskoj vladi u Crnoj Gori je bila ustanovljena posebna vojna misija, na čije čelo je 1903. godine stao jedan od najobrazovanijih oficira ruske armije N. M. Potapov. On je stigao u Cetinje u činu potpukovnika i pošto je u zemlji proveo dvanaest godina, vratio se u Rusiju kao general-major.
N. M. Potapov se aktivno uključio u rad na modernizaciji crnogorske armije, razradi zakonske osnove njenoga rada, pripremi i obučavanju vojnih kadrova, stvaranju materijalne baze i ostalog. Od 1903. do 1907. u Crnoj Gori su bile otvorene tri vojne škole: cetinjska pješadijska šкola, artiljerijski kursevi u Nikšiću i

SVE VEĆE PRETENZIJE BEČA

Početkom XX vijeka Austrougarska postaje aktivna prethodnica Njemačke u njenoj neugasivoj težnji prema jugoistoku. U uslovima, kada je Crna Gora u odnosu prema dualističkoj monarhiji zauzimala opreznu poziciju, a oslonac austrijskog uticaja u Srbiji – kralj Milan – bio je uklonjen sa vlasti, bečki kabinet je odlučio da preduzme mjere za učvršćenje svojih pozicija na poluostrvu. Generalni štab monarhije 1900. započeo je realizaciju projekta o izgradnji preko novopazarskog Sandžaka vojno-strateške željezničke linije. Ta pruga trebalo je da presiječe Balkansko poluostrvo sa sjeverozapada na jugoistok. Na taj način za Austrougarsku i Njemačku otvarao se direktan put od Baltičkog do Egejskog mora, koji bi spojio Berlin i Beč sa Solunom. rn Realizacija projekta prijetila je Srbiji i Crnoj Gori ekonomskim porobljavanjem i stvarala prepreke za borbu za ujedinjenje srpskih teritorija. U nastaloj situaciji ruska diplomatija je Srbiji savjetovala da pred velikim silama postavi pitanje o tome da joj Austrougarska preda djelove teritorije pored Drine, što bi Srbiji i Crnoj Gori omogućilo da imaju zajedničku granicu i pružilo mogućnost izgradnje željezničke pruge koja bi ih spajala. rn Taj predlog predstavljao je dio ruskog plana o izgradnji željezničke magistrale od Odese (preko Niša) prema Jadranskom moru (u Beogradu je projekat transbalkanske dunavsko-jadranske željezničke pruge razrađivan još osamdesetih godina XIX vijeka), što bi omogućilo da se podrije ideja Beča o izgradnji sandžačke željezničke pruge. rn Porta, povezana sa Austrougarskom i Njemačkom sporazumima o suprotstavljanju Antanti (Velika Britanija, Rusija, Francuska) dala je Beču saglasnost za izgradnju sandžačke željezničke pruge (Sarajevo – Mitrovica). Time je direktno bio narušen sporazum, zaključen 1903. godine između Rusije i Austrougarske, prema kome je Austrougarska preuzela obavezu da od Turske ne traži na Balkanu one privilegije koje nije imala Rusija. Kao odgovor Rusija je inicirala obraćanje Srbije Turskoj u kome je bila i molba za njenu saglasnost za izgradnju željezničke pruge preko Sandžaka u Crnu Goru. Ona je to odbila i preporučila srpskim vlastima da pitanje rješavaju sa Bečom. Čvor problema postajao je sve zamršeniji. Na kraju je čvrsta pozicija koju je Rusija zauzela u odnosu prema sandžačkoj željezničkoj liniji samo privremeno odložila njenu izgradnju. U avgustu 1906. na njenoj prvoj dionici bio je otvoren redovni saobraćaj.

Knjaz “rasipa” ruske dotacije

N. M. Potapov se aktivno uključio u rad na modernizaciji crnogorske armije, razradi zakonske osnove njenoga rada, pripremi i obučavanju vojnih kadrova, stvaranju materijalne baze i ostalog. Od 1903. do 1907. u Crnoj Gori su bile otvorene tri vojne škole: cetinjska pješadijska šкola, artiljerijski kursevi u Nikšiću i podgorička podoficirska šкola. Na Cetinju je 1911. ruskim sredstvima bio otvoren kadetski korpus za čijeg načelnika je bio određen pukovnik N. V. Jegorjev.

KNJAŽEV REŽIM NA UDARU

Rusija je na svaki način pomagala podizanje nivoa opšteg obrazovanja u Crnoj Gori. O ruskom trošku radio je Djevojački institut, učiteljsko-duhovna šкola. Carska vlada davala je Crnogorcima kao i ljudima porijeklom iz drugih južnoslovenskih zemalja svakojake olakšice prilikom upisa u ruske obrazovne ustanove i pružala im je materijalnu pomoć za vrijeme školovanja. Postojala su slobodna radna mjesta za Južne Slovene na univerzitetima Vojno-medicinskoj akademiji, peterburškom tehnološkom institutu, duhovnim akademijama, bogoslovijama i slično, koja je finansirala država. Do 1893. na ruske visoke škole primana je južnoslovenska omladina koja nije imala srednje obrazovanje.
Početak XX vijeka predstavlja period jačanja antivladinih istupa u Crnoj Gori, a takođe i rasta kritičkog odnosa masa prema samodžavnom režimu. Rusija je za neke Crnogorce koji nijesu mogli iskazati svoje sposobnosti u uslovima despotske vlasti, postala druga domovina.
U Crnoj Gori kao i svuda na Balkanu podsticaj za jačanje revolucionarnog pokreta bila je ruska revolucija 1905-1907. Ne bez njenog uticaja knjaz Nikola je bio prinuđen da u decembru 1905. godine «pokloni» ustav svojoj zemlji.
Ipak on sam, sudeći po svemu, uvođenju ustavne vladavine davao je samo dekorativni značaj. U razgovoru sa ruskim diplomatom na Cetinju knjaz Nikola je otvoreno govorio: «Ja ću da dozvolim svojoj skupštini samo da savjetuje i to ne previše da se trudi, a da razmatra ili bilo šta rješava – nikad».

ODJEK PORAZA RUSA OD JAPANA

Poslije poraza u rusko-japanskom ratu politička težina Rusije na Balkanu veoma se smanjila. Pritom su u spoljnopolitičkom kursu crnogorske knjaževine počela da se ispoljavaju kolebanja koja su se razilazila sa njenom tradicionalnom prijateljskom politikom u odnosima sa Rusijom. Knjaz Nikola, koji se dotad po svim pitanjima savjetovao sa ruskim diplomatama, prestao je da ispoljava raniju spremnost da slijedi njihove savjete. Poslije prvih poraza ruske armije «pažljivi knjaz» kako je primijetio N. M. Potapov, posumnjavši u sposobnosti Rusije da i dalje bude pokrovitelj Crne Gore, počeo je da preduzima korake ne bi li obezbijedio podršku zapadnih država. Potapov je javljao Generalnom štabu, da su «naši neuspjesi na Dalekom Istoku» izazvali od strane knjaza «ulagivanje i povećanu ljubaznost» u odnosu prema diplomatskim predstavnicima Italije i Austrougarske. Sasvim drugačija reakcija na negativan ishod rusko-japanskog rata bila je ispoljena od strane crnogorskog naroda. Svuda je izražavno srdačno saosjećanje, uznemirenost*, a od strane mnogih Crnogoraca i Hercegovaca u rusku vojnu misiju na Cetinju stizale su molbe da budu upućeni u aktivnu rusku vojnu službu.
Krajem 1904. godine knjaz Nikola je posjetio Rim. Odmah poslije njega tamo je boravio komandant crnogorske artiljerije. Italijanska vlada predala je na poklon Crnoj Gori 52 artiljerijska oruđa. Trgovačko-ekonomske veze Crne Gore i Italije obogaćivane su sve većim sadržajem, мada o ravnopravnosti te saradnje nije moglo biti ni govora.

SUMNJIVO SLAVLJE U PODGORICI

Novi spoljnopolitički kurs Crne Gore ispoljio se u vrijeme svečanosti čije je održavanje planirano u Podgorici 19. maja 1905. godine, u vezi sa predajom glavne zgrade fabrike duvana knjaževini, od strane italijanske kompanije i to prije roka. Crnogorska vlada se spremala da taj događaj obilježi velikom pompom. Na svečanost je došlo oko 100 dobrostojećih italijanskih ličnosti. Na čelu svečanosti (u odsustvu knjaza koji je otputovao u Karlsbad), bio je princ Danilo.
Za to vrijeme, sa rusko-japanskog fronta stigla je tragična vijest o stradanju ruske eskadre kod Cusime, 15. maja. Mitropolit Nikifor uputio je princu Danilu telegram sa molbom da se u svim crnogorskim crkvama služi parastos poginulim ruskim mornarima. Ali, Danilo, koji nije želio da umanji sjaj svečanosti u Podgorici - to je odbio. Tada se ruski diplomatski predstavnik J. J. Solovljov pismom obratio ministru inostranih poslova Crne Gore, Gavru Vukoviću, u kome je izrazio nadu da u danima nacionalne žalosti Rusije bratska crnogorska armija neće učestvovati u svečanostima koje nemaju ništa zajedničko sa njenim zadacima. Ta želja bila je ispunjena. Ipak, Danilo je notu J. J. Solovljova ocijenio kao miješanje u unutrašnje stvari i uputio je knjazu Nikoli telegram u kome insistira na povlačenju diplomata iz Crne Gore. Knjaz je, posjetivši ga u Beču, ruskom poslaniku ispostavio nešto poput ulitimatuma: «Ili će Solovljov biti opozvan iz Cetinja, ili se on, Nikola, neće vratiti u svoju zemlju». Na kraju je Solovljov dobio nalog da otputuje u Peterburg**.
Carska vlada u vezi sa organizovanjem neumjesnih svečanosti u Podgorici izvela je odgovarajuće zaključke: stavljena je pod znak pitanja svrsishodnost dalje isplate subvencija Crnoj Gori. Za početak je bilo odlučeno da se rok za njenu isplatu produži samo na jednu godinu. Osim toga, MIP je zadržao slanje novčanih prinadležnosti princu Danilu. Uostalom, on je kao pomoć dobio od italijanske kompanije 200 hiljada franaka i to, kako se kasnije ispostavilo, bez obaveze vraćanja.
Reakcija crnogorske vrhuške uslijedila je munjevito. Sam knjaz Nikola, prijestolonasljednik Danilo, uticajni ministri počeli su da ubjeđuju P. V. Lobačova koji je ostao da «gazduje» ruskom diplomantskom misijom, a zatim i novog ministra-rezidenta P. V. Maksimova, u to da se u njihovoj politici prema Rusiji nije desila «ni najmanja promjena». Da bi to dokazali Crnogorci su (po savjetu Maksimova) preduzeli suštinsku korekciju projekta dogovora o koncesiji sa Italijanima, što im je dozvolilo da izbjegnu faktičko finansijsko ropstvo. U suprotnom, kako je to priznavao predsjednik crnogorske vlade Lazar Mijušković, bilo bi «o nama ispravno reći, da smo svi prodati».

CRNA GORA SVE BLIŽA ITALIJI

Zajedno s ovim, umjesno je ukazati da je u to vrijeme primjetna tendencija ekonomskog zbližavanja nezavisne Crne Gore sa njenim razvijenim kapitalističkim susjedima – Italijom i Austrougarskom – poslužila kao svojevrstan dokaz pronicljivosti F. Engelsa. U članku «Šta će biti sa evropskom Turskom?» on je predvidio da će interesi Rusa i Jugoslovena, bez obzira na rodbinsku bliskost i
zajedničku religiju, «početi odlučno da se razilaze onoga dana, kada ovi drugi steknu slobodu. Trgovačke potrebe, koje proističu iz geografskog položaja obje zemlje, čine to shvatljivim».
Uostalom, nijesu sve u rusko-crnogorskim odnosima određivale samo «trgovačke potrebe». Tako se u oficijelnom obraćanju mladog crnogorskog parlamenta, uručenom Nikoli u novembru 1906. godine, kao odgovor na njegovu dirljivu besjedu, kaže: «Narodna skupština u potpunosti je uvjerena u nepokolebljivu zaštitu i blagonaklonost moćne slovenske imperije Rusije prema Crnoj Gori, pa je zato težnja da se sa njom očuvaju iskrene veze, najživotnija želja našega naroda».
U oktobru 1906. godine Generalni štab dobio je raport potpukovnika N. M. Potapova koji je izjavio da dalju isplatu subvencija Crnoj Gori smatra «beskorisnom» i «suvišnom» s obzirom na to da se taj novac ne troši za narodne potrebe nego na izdržavanje visoke birokratije. U raportu je vojni predstavnik stavio na znanje ruskoj komandi da bez obzira na ogromne materijalne troškove Rusije, narodna vojska Crne Gore ne zadovoljava savremene potrebe i da je zato njena «vrijednost ništavna». Potapov je podsjetio da je za posljednjih 11 godina Rusija isplatila za izdržavanje i modernizaciju crnogorske vojske od 30 hiljada vojnika, u vidu vojne subvencije 2.150 hiljada rubalja, ne računajući jednokratnu pomoć kneževini od 60 hiljada pušaka, 25 hiljada revolvera, 26 miliona puščanih patrona i šančanog alata. Ipak, prepreku za racionalno korišćenje dostavljanih sredstava predstavljale su slaba priprema komandnog i administrativnog sastava i masovna emigracija stanovništva, što je vodilo osjetnom smanjenju brojnosti armije. Svake nedjelje iz zemlje je odlazilo 60-80 ljudi. Za tri godine (1904-1906) otišlo je do devet hiljada «najzdravijeg, najsnažnijeg elementa», od kojih je više od polovine prošlo kurs vojne obuke. Kao posljedica toga brojnost narodne vojske smanjena je sa 30 na 25 hiljada ljudi.
Drugi stav u odnosu na isplatu subvencija zauzeo je ministar-rezident P. V. Maksimov, koji je primijetio da je crnogorski narod navikao da subvencije smatra «darom» Rusije, zato se prema pitanju lišavanja Crne Gore «toga dara» treba odnositi veoma oprezno. Maksimov je smatrao neophodnim produženje vojne subvencije sve dotle dok to bude donosilo korist u poslovima usavršavanja oružanih snaga Crne Gore.

SUBVENCIJE POD ZNAKOM PITANJA

Decembra 1906. godine pitanje subvencija Crnoj Gori razmatrano je na posebnom savjetovanju u ruskom MIP-u, uz učešće P. V. Maksimova i N. M. Potapova. Bez obzira na to što subvencija, kako je istaknuto, «ne postiže direktan cilj» obustavljanje isplate novca Crnoj Gori, ocijenjeno je kao «nepoželjno». Ministar inostranih poslova A. P. Izvoljski u godišnjem izvještaju je rezimirao: «Neophodno je obratiti pažnju da će takva mjera proizvesti nepovoljan utisak na crnogorski narod koji, kao i prije, ostaje vjeran svojim tradicijama predanosti Rusiji». Nije mali značaj imala ni težnja carske vlade da po svaku cijenu sačuva Crnu Goru kao svog saveznika. rn Istovremeno je bilo odlučeno da se preduzmu mjere u smislu aktivnije kontrole trošenja izdvojenih sredstava. U tom cilju bio je uveden poredak, shodno kome su se na račun subvencija plaćali isključivo vojni troškovi Crne Gore i to u okviru onoga, kako su nastajali. Pritom je sve račune prethodno analizirao N. M. Potapov. rn Knjaz Nikola je poslije neprijatnog razgovora sa P. V. Maksimovom bio prinuđen da pristane na takav poredak. U Crnoj Gori su 1906. i 1907. godine bili osnovani novi rodovi vojske: komande artiljerije, mitraljezaca, telegrafista, izviđačko-obavještajne i sanitarne službe. Na račun ruske vojne subvencije bilo je kupljeno dvanaest mitraljeza sistema «Maksim».

Za Crnu Goru neslavan kraj

Neuspješan rat sa Japanom primorao je carizam da uvede korekcije u smjerove svoje spoljne politike. Opet je rastao interes za Balkan i Bliski Istok gdje su se nazirali novi događaji. Rusko-crnogorski odnosi u punom obimu bili su analizirani 2. aprila 1908. na posebnom savjetovanju, pod predsjedavanjem šefa ruske vlade P. A. Stolipina. Uzimajući u obzir vojnostrateški položaj Crne Gore i njen značaj u politici Rusije, savjetovanje je zaključilo da je svrsishodno nastaviti pružanje finansijske pomoći.
Na savjetovanju je bilo odlučeno da se od 1. januara 1908. ustanovi isplata lične subvencije kneževskom dvoru od 80 hiljada rubalja godišnje, pogasivši zajedno sa tim njegove stare dugove. Osim toga, knjazu (on je tada još jednom stigao u Sankt-Peterburg), bila je data jednokratna pomoć od 100 hiljada rubalja. Vojna subvencija nastavila je da se isplaćuje u ranijem obimu – 331 hiljada rubalja. Zajedno sa tim, uzimajući u obzir saopštenje ruskih diplomata da crnogorski narod ne dobija ništa od novca koji isplaćuje Rusija, bilo je odlučeno da se izdvoji 48 hiljada rubalja za kulturne potrebe države. To su bila dopunska sredstva uz pomoć koja je redovno svake godine isplaćivana ženskoj školi i bogoslovijama.

JAČANJE VEZA CRNE GORE I RUSIJE

Za vrijeme boravka knjaza Nikole u ruskoj prijestonici (mart – april 1908.), car ga je primio tri puta. Organizovane su i audijencije kod predsjednika vlade, ministara inostranih poslova i finansija, predsjednika Dume, načelnika Generalštaba i dr. U razgovorima sa ruskim zvaničnicima knjaz Nikola je, između ostalog, nastojao da ublaži njihov negativan utisak zbog crnogorsko-austrijskih političkih kontakata koji su u posljednje vrijeme postali aktivniji (od 1905. do 1907. knjaz je tri puta boravio u Beču).
«Putešestvije» u Rusiju opravdalo je očekivanja Crnogoraca: novčana pomoć i vojne subvencije isplaćivane su u punom obimu. U julu 1909. u Luku Bar uplovio je parobrod «Peterburg» sa oružjem i vojnom tehnikom za crnogorsku vojsku (doplovivši skoro do Bara, on je 1908. bio vraćen u Rusiju zbog protesta Austrije zbog navodnog podstrekavanja Crne Gore na rat).
Aneksija Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske, 1908. godine, izazvala je oštar zaokret u politici Crne Gore i Srbije na stranu Rusije. Počelo je, takođe, međusobno zbližavanje Crne Gore i Srbije. Istovremeno, u politici Rusije raste značaj ovih balkanskih zemalja. Bosanska kriza ubrzala je stvaranje Balkanskog saveza usmjerenog protiv austrougarske i osmanske imperije. Saradnja Rusije sa Austrougarskom iza koje se, kako primjećuje N. I. Hitrova, u suštini skrivalo suparništvo dvije sile, približavala se kraju.
Godine 1910. knjaz Nikola je sebe proglasio za kralja, a Crnu Goru za kraljevinu. Tim povodom u Cetinju su održane pompezne svečanosti, uz učešće mnoštva inostranih visokih gostiju. Rusiju je predstavljao carev stric veliki knez Nikolaj Nikolajevič. On je Nikoli uručio pismo ruskog imperatora, u kome ga obavještava o njegovom unaprjeđenju u čin generala-feldmaršala ruske armije sa uručivanjem feldmaršalske palice. Prinčevi Danilo, Mirko i Petar postali su general-major, potpukovnik i poručnik carske armije.

VOJNI SPORAZUM SA RUSIJOM

Poslije Bosanske krize 1908-1909. Rusija je počela da se temeljnije bavi Crnom Gorom. Ruska komanda razradila je plan vojnih dejstava crnogorske armije za slučaj izbijanja rata u Evropi. Crna Gora je mogla da odvuče dio pritivničkih snaga i da time olakša djejstva ruske armije na jugozapadnom frontu. Osim toga, budući da se nalazi na putu aktivnog napredovanja Austrougarske na Balkan, Crna Gora je, zajedno sa Srbijom i Bugarskom, mogla da čini dio barijere, koji bi sprječavao težnje austrijsko-njemačkog bloka da ovlada iskonskim slovenskim zemljama. Pred Crnu Goru bio je postavljen konkretan zadatak: ne dozvoliti napredovanje austrijske armije u Makedoniju kroz uzan prolaz koji je dijelio Srbiju od Crne Gore, tj. kroz novopazarski sandžak. Crna Gora je, takođe, bila dužna da razvija nastupanje radi osvajanja pozicija kod Mostara ili Sarajeva.
Planovi dinastije Petrović-Njegoš o teritorijalnom širenju Crne Gore nijesu nailazili na podršku ruske vlade, koja se plašila da pokušaj njihove realizacije može izazvati prijevremeni ratni konflikt na Balkanu i da će Rusiju uvući u rat. Peterburški kabinet takođe se plašio da će stvaranje savremene armije vladajući krugovi Crne Gore iskoristiti za ostvarenje svojih spoljnopolitičkih ciljeva. Da se to ne bi dozvolilo 1910. između Rusije i Crne Gore bio je sklopljen vojnopolitički sporazum. Rusija se obavezivala da će nastaviti napore za modernizaciju i naoružavanje crnogorske vojske savremenim oružjem sa godišnjim troškom od 1.600.000 kruna. Sa svoje strane, Crna Gora je bila dužna da na prvi poziv stavi na raspolaganje Rusiji sve oružane snage, ali su se pritom dejstva crnogorske armije ograničavala na Balkansko poluostrvo.
Crnogorski ratni plan morao je biti usaglašen sa ruskim generalštabom. Posebno je bilo dogovoreno da Crna Gora neće sklapati vojne sporazume sa stranim državama i neće preduzimati ofanzivna djejstva bez saglasnosti sa ruskim carem. U Crnu Goru su bili upućeni oficiri ruskog generalštaba. Na dužnost zamjenika ministra vojske Crne Gore stigao je ruski pukovnik A. P. Kolosov. Na Cetinju je bila otvorena visoka vojna ustanova za obuku.
Vojna konvencija, ipak, nije sprječavala pomoć koju je Crna Gora pružila albanskom ustanku (1911-1912), sklapanje savezničkih sporazuma sa Srbijom i Bugarskom bez znanja Rusije i, najzad, učešće u balkanskim ratovima 1912-1913. Kao protest protiv kršenja sporazuma, ruska vlada je zaustavila isplatu subvencija i instruktorsku aktivnost na modernizaciji crnogorske vojske. Kralj Nikola u svojim obraćanjima ruskim zvaničnicima tvrdio je da on nije prekršio sporazum, s obzirom na to da je Rusija bila upozorena, poslije čega nije bilo nikakvih protivljenja. On je molio da se nastavi pružanje vojne pomoći.

BALKAN POSTAJE “BURE BARUTA”

Vlada Crne Gore je 1913. godine bez konsultovanja sa ruskim kabinetom odlučila da otvori svoje diplomatsko predstavništvo u Sankt-Peterburgu. Pritom je ministar inostranih poslova Crne Gore P. Plamenac insistirao na podršci ruskog diplomatskog predstavnika na Cetinju A. A. Girsa (a zatim N. A. Obnorskog koji ga je zamjenjivao) u isforsiranom rješavanju tog pitanja. Ipak, ruske diplomate su zaključile da uz pomoć akreditacije svog predstavnika u Rusiji kralj Nikola računa na rješavanje ne diplomatskih, već političkih zadataka i oslobodivši se njihovog tutorstva u Cetinju počeće direktno od carskog dvora da traži udovoljenje svojim molbama. Na kraju je, u decembru 1913. godine, Obnorski obavijestio Nikolu o poziciji ruske vlade da je za bilateralne odnose dovoljno prisustvo ruske diplomatske misije na Cetinju.
Kako se izrazio ministar inostranih poslova iz Rusije A. P. Izvoljski, Balkan je u tom trenutku ličio na «bure baruta», za čije eksplodiranje je dovoljna jedna iskra. Događaj u Sarajevu – ubistvo prijestolonasljednika Ferdinanda Habzburga i očito neprihvatljiv ultimatum koji je Austrougarska postavila Srbiji u julu 1914. doveli su do početka Prvog svjetskog rata. Crna Gora, vjerna savezničkim obavezama, odmah poslije Srbije i Rusije objavila je rat Austrougarskoj.
Bez obzira na to što je shodno ratnom planu koji je razradio generalštab Rusije Crna Gora bila dužna da uputi svoje glavne snage za operacije po sjeverozapadnom pravcu, kralj Nikola je ignorisao te odluke. On je rasplinuo crnogorske snage, uputivši samo jedan njihov dio u Hercegovinu i novopazarski sandžak. Drugi dio vojske bio je rezervisan za zauzimanje Skadra.
Kada su, u julu i avgustu 1914. godine, austrijske trupe počele ofanzivna djejstva u Hercegovini, malobrojni crnogorski odred počeo je da se povlači. Crnogorske trupe bile su demoralisane. Počelo je dezerterstvo. To je uslovilo pad prestiža crnogorske dinastije i jačanje raspoloženja u korist ujedinjenja sa Srbijom. Rusija je insistirala da Crna Gora djejstvuje zajedno sa Srbijom. Ipak, umjesto koncentracije zajedničkih napora na borbu protiv Austrougarske, kralj Nikola je pokrenuo trupe u susjednu Albaniju; u junu 1915. godine Crnogorci su okupirali Skadar i pogranične regione Sjeverne Albanije.

KRAJ CRNE GORE KAO DRŽAVE

Pohod crnogorske vojske na Skadar nije naišao na podršku zemalja Antante. Faktičko odustajanje Nikolino od zajedničkih djejstava izazvalo je negodovanje u vladajućim krugovima Srbije, izbila je realna prijetnja raskida crnogorsko-srpskog saveza. Vlade Rusije, Engleske i Francuske predložile su crnogorskom rukovodstvu da sarađuje sa Srbijom, a ne da stvari vodi u pravcu raskida sa njom. Protiv okupacije Skadra istupila je i Italija, koja je sanjala o tome da sama izvrši aneksiju Albanije.
Pokušavajući da izađe iz krizne situacije i sačuva svoju vlast, kralj Nikola se za podršku obratio Italiji i počeo separatne pregovore sa Austrougarskom. Ali, uzalud. U januaru 1916. godine crnogorska vojska je kapitulirala.

ČLANOVI DINASTIJE PETROVIĆ UDOSTOJENI RUSKIH ODLIKOVANJA

Vladika Petar I 1798. Orden Svetog Aleksandra NevskogrnVladika Petar II 1841. Orden Svete Ane I stepenarnPero Tomov 1852. Orden Svete Ane II stepenarnĐorđije Savov 1852. Orden Svete Ane II stepenarnKnjaz Danilo 1852.rnrnrn1853. Orden Svetog Stanislava I stepena rn(poljski orden koji je svrstan u ruske nagrade 1831.)rnOrden Svete Ane I stepenarnVojvoda Mirko 1863. Orden Svetog Stanislava I stepenarnKralj Nikola 1860.rn1869.rnrnrn1870.rnrn1877.rn1881. Orden Svete Ane I stepenarnOrden Bijelog Orla I stepenarn(poljski orden koji je svrstan u ruske nagrade 1831.)rnOrden Svetog Aleksandra Nevskog sa zvijezdom i brilijantimarnOrden Svetog Đorđa III stepenarnOrden Svetog Andreja PrvozvanogrnKraljica Milena 1869. Orden Svete Velikomučenice Jekaterine I stepenarnPrinc Danilo 1889.rnrn1910. Orden Svetog Aleksandra Nevskog sa brilijantimarnOrden Svetog Andreja Prvozvanogrn Princ Petar 1912. Orden Svetog Aleksandra Nevskogr

Decenije otišle u revolucijama

U periodu kada je Crna Gora bila nezavisna država, kao i prvih godina poslije Prvog svjetskog rata na čelu ruske diplomatske misije na Cetinju bile su sledeće diplomate: A. S. Jonin (1878-1883), A. I. Kojander (1883-1884), K. E. Argiropulo (1884-1897), K. A. Gubastov (1897-1901), P. M. Vlasov (1901-1902), A. N. Ščeglov (1902-1904), J. J. Solovjov (1904-1905), P. V. Maksimov (1905-1910), S. Andrejev (1910-1912.), A. A. Girs (1912-1915), L. V. Islavin (1915-1919), B. P. Peljehin (1920-1921).

BROJNA RUSKA EMIGRACIJA

Revolucija u Rusiji i likvidacija crnogorske državnosti na nekoliko decenija prekinuli su rusko-crnogorske međudržavne odnose. Boljševički prevrat koji je rascijepao Rusiju izrodio je masovnu «bijelu» emigraciju, čiji značan korpus, više od 50 hiljada ljudi, našao je pristanište u kraljevskoj Jugoslaviji. Na čelu bijelih emigranata bio je bivši glavnokomandujući ruskom armijom general-lajtnant baron P. N. Vrangel, koji je svoj štab organizovao u srpskom gradu Sremski Karlovci. Tu je došlo i do formiranja zagranične («bijele») Ruske pravoslavne crkve koja se odvojila od moskovskog patrijarhata. Odatle i naziv za njihove pristalice – karlovčani. U septembru 1924. Vrangel je izdao naredbu kojom je transformisao tada već nepostojeću rusku armiju u Ruski Opšte-vojni savez (ROVS). Vrangel je sa porodicom 1927. prešao u Belgiju gdje je sledeće godine umro. Njegov prah prema odluci rukovodstva ROVS bio je dopremljen u Beograd. U svečanom dočeku pogrebnog voza učestovao je srpski kralj Aleksandar Karađorđević i cijela ruska kolonija. Baron je bio sahranjen u ruskoj crkvi Svete Trojice, gdje počiva i danas. U ruskoj emigraciji u Jugoslaviji našlo se mnogo talentovanih inženjera, ljekara, profesora, umjetnika, baletana, operskih pjevača, arhitekata, vajara, zahvaljujući čijem radu se zemlja primjetno promijenila. Dvadesetih i tridesetih godina pod uticajem ruskih instruktora obrazovanje, nauka i kultura Jugoslavije, prije svega Srbije, u svom razvoju prošli su etapu ravnu jednom stoljeću. U Beogradu su, prema projektima ruskih arhitekata, bile podignute takve jedinstvene građevine, kao što je Patrijaršija Srpske pravoslavne crkve, kraljevski dvorski kompleks na Dedinju, niz ministarstava, Ruski dom, Generalštab, crkve svetog Arhanđela Gavrila, Svetog Aleksandra Nevskog, Svete Trojice i vjerska kapela, enterijeri zgrade parlamenta, jedinstven u svijetu spomenik ruskim ratnicima palim u Prvom svjetskom ratu i dr. Zvuči paradoksalno, ali uprkos odsustvu želje jugoslovenskih monarhističkih vlasti da priznaju sovjetsku Rusiju, uticaj ruske kulture u tom periodu ispoljavao se snažnije nego kroz svu prethodnu istoriju.

RUSKE KOLONIJE U BOKI

Ruski emigranti po pravilu su se raseljavali po kolonijama, u kojima su formirali svoje škole i crkvene parohije. U kolonijama su postojale biblioteke, nerijetko sa odličnim knjižnim fondom. Kako je ukazivao emigrant V. Majevski, ruske kolonije, osim Srbije, postojale su «u Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani, Skoplju, Novom Sadu, Herceg Novom, Sremskim Karlovcima i mnogim drugim mjestima». Za invalide i starce koji zbog svoje odmakle dobi nisu mogli da se prehrane, piše autor, postojao je dom Crvenog Krsta u Igalu na Jadranskoj obali, u Boki Kotorskoj, «čiji broj stanara je iznosio i do stotinu ljudi». Prvi ruski državljani, njih oko tri hiljade, stigli su u luku Zelenika u tri broda još 1917. godine. Mnogi od njih bili su bliski dvoru svrgnutog ruskog imperatora.
Ruske kolonije po obalama Bokokotorskog zaliva ostavile su lijepu uspomenu kod lokalnih stanovnika. Kako svjedoči B. Dabović, kolonija ruskih izbjeglica, koja se nalazila u mjestašcu ispod Orijena, između Igala i Bijele, brojala je oko 800 ljudi. Lokalna vlast dala im je mogućnost da se adaptiraju na novu situaciju i na novi način života. Ruski stručnjaci su u mnogim djelatnostima mogli da nađu posao za sebe. Među njima su bili profesori, ljekari, inženjeri, slikari, vajari, muzičari i muzički pedagozi, a takođe i obični ljudi». U kulturnom životu Herceg Novog oni su ostali u dubokom i lijepom sjećanju, u kome se osjeća zahvalnost.
Na gradskom groblju u Herceg Novom sačuvana je «ruska parcela» sa spomenikom podignutim 1931. na kome stoji natpis koji glasi: «Ruskim ljudima, koji su izgubili Rusiju, neka je vječni mir u bratskoj zemlji». Mnogi grobovi su sačuvani, ali je većinu neumoljivo vrijeme sravnilo sa zemljom. Grobljanske knjige svjedoče o tome da su ovdje svoj vječni mir našli baron P.P. Vite, generali N.A. Danilovič, M. Možarovski, M. Koroljenko – Manuilivanovič, N. K. Kalčenko, A. K. Lisenko, G. G. Mileant, Tuskoj, inženjer-general N. S. Sanjikov, pukovnici A. G. Gađ, G. L. Krasnjicki, P. K. Mihailov, V. V. Košarkovski, V. Olevinjski, pukovnik Donske armije A. D. Antonov, državni savjetnik I. I. Putilin, savjetnik departmana V. M. Čufarovski, udovica aktivnog tajnog savjetnika S. P. Čaplina i dr.
U Prčanju, predgrađu Kotora, 1930. «Unija ruskih vojnih invalida u Jugoslaviji» postala je vlasnik trospratne kamene građevine, u koju je smješten «Ruski dom invalida Njegovo Kraljevsko Visočanstvo Knez Pavle». (U naše vrijeme, Ruski dom, kako ga na stari način nazivaju lokalni stanovnici, nalazi se u stanju raspadanja. Na molbu opštinskih vlasti, Generalni konzulat Rusije namjeravao je da pomogne njegovo obnavljanje. Ipak, rukovodstvo beogradskog Instituta za rehabilitaciju, kome voljom sudbine sada pripada zgrada, zauzelo je nerealnu poziciju prema ovom pitanju, tako da perspektiva rekonstrukcije ovog istorijskog objekta ne uliva optimizam.) Zgrada je imala i svoju unutrašnju crkvu.

ISKUŠENJA RUSKIH EMIGRANATA

Kroz nova iskušenja morali su da prođu ruski emigranti u Jugoslaviji u godinama Drugog svjetskog rata, kada je monarhistički režim Karađorđevića koji je saosjećao sa njima, pao, a njemu na smjenu došli su jugoslovenski komunisti, koji su se zajedno sa SSSR borili protiv njemačkog fašizma. Bijela emigracija bila je pred dilemom: prići rušiocima monarhije i uključiti se u borbu sa fašističkom Njemačkom, koja je napala njihovu Domovinu, ili, smatrajući svojim glavnim neprijateljem sovjetsku vlast, stati na stranu Hitlera. Na kraju je jedan dio Rusa ratovao u Titovim partizanskim odredima, a drugi je pošao da služi u Ruskom zaštitnom korpusu, koji je ulazio u sastav Vermahta, ali je obavljao zadatke obezbjeđivanja na teritoriji okupirane Jugoslavije. Nijemci su se plašili da ruski korpus šalju na Istočni front, jer su shvatali da, vidjevši fašistička zvjerstva, Rusi mogu da odbiju da se bore, ili da okrenu oružje protiv njih samih. I jedan i drugi put koji su izabrali ruski emigranti, za njih se završio tragično.
Međutim, ni ovo nije bilo posljednje iskušenje ruskih emigranata na jugoslovenskoj zemlji. Kada se 1948. rasplamsao «informbiroovski» konflikt represijama su bili podvrgnuti preostali bijeli emigranti. Između ostalog, odlukom jugoslovenskih vlasti bio je konfiskovan kao nešto što pripada «stranoj neprijateljskoj organizaciji», Ruski dom invalida u Prčanju. Sveštenika V. Ozerova, koji je u njemu radio, uhvatili su saradnici državne bezbjednosti i, prema svjedočenju kotorskih sveštenika, za vrijeme sprovođenja, ubili.

PUT VELIKIH HRIŠĆANSKIH RELIKVIJA

Ispostavilo se da je sa Crnom Gorom povezana istorija čitavih bogatstava, koja imaju rusko porijeklo, ili su svojom viševjekovnom sudbinom isprepletana sa Rusijom. Tako je u Bokokotorskom zalivu 1920. od strane kraljevskih specijalnih službi bio zaplijenjen brod sa originalnom kolekcijom ruskog srebra koja je pripadala bijelim emigrantima. Poslije višegodišnjeg čuvanja u depoima organa državne bezbjednosti kolekcija je predata beogradskom etnografskom institutu.
Istoriju Rusije i Crne Gore prepliću i tri velike hrišćanske relikvije: ikona Filermske Bogorodice (naslikao ju je u XII vijeku apostol Luka za drevno svetilište Filerimos, na ostrvu Rodosu), ruka Jovana Preteče, koja je krstila Isusa u rijeci Jordan, kao i djelić drveta Časnoga krsta, na kome je On bio razapet. Raznim putevima ovi spomenici hrišćanstva dospjeli su do članova duhovno-viteškog ordena joanita (ili hospitalijera), koji su obitavali na grčkom ostrvu Rodosu i koji su se zatim u periodu svog boravka na ostrvu Malta (od 1530. do 1798.), nazvali Malteškim ordenima. (Desnicu Preteče joanitima je u znak pomirenja predao sultan Sulejman Veličanstveni (prema drugim izvorima Bajazit II).
Kada je Napoleon I 1799. prognao članove Malteškog ordena sa ostrva, relikvije su bile predate u ruke ruskog imperatora Pavla I, koji je od 1798. bio veliki majstor Malteškog ordena i koji im je dao dragocjenu opremu.

----------------------------------------------

 Supruga carskog general-ađutanta A. Kohnoviča – Lisenko – Margarita, bivša carska pijanistkinja, odgajila je ovdje cijelu generaciju talentovanih muzičara, i zaradila penziju (preminula je u 96-godini u Domu za ostarjela lica u Risnu).
 Sankt-Peterburg koji je osnovao car Petar Veliki 1703., od 1914-1924. nosio je naziv Petrograd,

Saradnja kao manifestacija

Tako je u Bokokotorskom zalivu 1920. od strane kraljevskih specijalnih službi bio zaplijenjen brod sa originalnom kolekcijom ruskog srebra koja je pripadala bijelim emigrantima. Poslije višegodišnjeg čuvanja u depoima organa državne bezbjednosti kolekcija je predata beogradskom etnografskom institutu.
Istoriju Rusije i Crne Gore preplijeću i tri velike hrišćanske relikvije: ikona Filermske Bogorodice (naslikao ju je u XII vijeku apostol Luka za drevno svetilište Filerimos, na ostrvu Rodosu), ruka Jovana Preteče, koja je krstila Isusa u rijeci Jordan, kao i djelić drveta Časnoga krsta, na kome je On bio razapet. Raznim putevima ovi spomenici hrišćanstva dospjeli su do članova duhovno-viteškog ordena joanita (ili hospitalijera), koji su obitavali na grčkom ostrvu Rodosu i koji su se zatim u periodu svog boravka na ostrvu Malta (od 1530. do 1798.), nazvali Malteškim ordenima. (Desnicu Preteče joanitima je u znak pomirenja predao sultan Sulejman Veličanstveni (prema drugim izvorima Bajazit II).
Kada je Napoleon I 1799. prognao članove Malteškog ordena sa ostrva, relikvije su bile predate u ruke ruskog imperatora Pavla I, koji je od 1798. bio veliki majstor Malteškog ordena i koji im je dao dragocjenu opremu.

PERIOD STAGNACIJE SARADNJE

Poslije oktobarskog prevrata originalni predmeti iz Petrograda su nestali. Prvo su se oni našli u Estoniji, zatim u Danskoj kod carske udovice Marije Fjodorovne, poslije čije smrti 1928. su njene ćerke predale svetinje mitropolitu Antoniju (Hrapovickom) – organizatoru zagranične ruske crkve, crkvenom pastiru bijele emigracije. On je 1929. relikvije uručio jugoslovenskom kralju Aleksandru Karađorđeviću. Početkom rata relikvije su se našle u manastiru Ostrog. Procjena kraljevske porodice da će u ovim
teško dostupnim mjestima one biti na sigurnom sakrivene od njemačkih okupatora bile su opravdane. Već 1952. godine relikvije su u manastiru otkrili organi jugoslovenske Službe državne bezbjednosti, pa su one u njenim depoima odležale sve do 1978. (u tom periodu riza ikone ostala je bez jednog dragog kamena), poslije čega su bile predate shodno svojoj namjeni. Ikona Bogorodice je 2002. godine izložena je u
Narodnom muzeju Crne Gore. Dvije druge relikvije izložene su u Cetinjskom manastiru. 
Mučenik Trifon (živio u III vijeku u Frigiji – Mala Azija), koji je oreol svetosti zadobio još prije podjele hrišćanstva na pravoslavlje i katolicizam, odavno je uživao veliko poštovanje u Ruskoj pravoslavnoj crkvi.  U XV vijeku dio njegovih moštiju koje su čuvane u Kotoru dopremljen je u Moskvu (do 1934. mošti su se nalazile u crkvi Svetoga Trifona na Naprudnoj (Trifonovska ulica), a zatim u hramu Znamenja Bogorodice u Perejaslavskoj Slobodi (Sloboda - do XVII vijeka tako su nazivani dijelovi grada u kojima su živjeli i radili ljudi određene struke. Naziv su dobili zato što su povremeno bili oslobađani od državnih nameta. Prim.prev.)). To se dogodilo, najvjerovatnije, zahvaljujući majstoru «zlatnih i srebrnih poslova», Kotoraninu Trifunu Palmi, koji je od 1473. do 1476. radio na dvoru velikog kneza moskovskog Ivana III, gdje je izrađivao srebrno posuđe.

OPASAN KONFLIKT BEOGRADA I MOSKVE

Kada je, počev od 1948. godine, kulminirao «informbiroovski» konflikt, Crnogorci koji su tradicionalno simpatisali Rusiju pretrpjeli su najveće progone od strane Titovog režima. Procentualno, među represiranima njih je bilo mnogo više nego pripadnika ostalih jugoslovenskih naroda.
Uz normalizaciju uzajamnih političkih odnosa izgradile su se i direktne trgovačko-ekonomske veze. Crna Gora je isporučivala u Sovjetski Savez pojedine vrste roba, posebno odjeću i obuću. SSSR je, s druge strane, pružio tehničku pomoć u izgradnji velike termocentrale u Pljevljima, koja je osjetno pojačala energetski potencijal Republike. Na dokovima Brodogradilišta u Bijeloj i Tivtu remontovani su sovjetski civilni i vojni brodovi. Suštinska sovjetska pomoć bila je pružena Crnoj Gori poslije razornog zemljotresa, koji ju je pogodio sredinom aprila 1979. godine.

HRUŠČOV U CRNOJ GORI

U avgustu 1963. u Crnoj Gori je bila sovjetska državno-partijska delegacija, na čelu sa prvim sekretarom CK KPSS i predsjednikom Savjeta ministara SSSR-a, Nikitom Sergejevičem Hruščovom, koja se u Jugoslaviji nalazila u dvanaestodnevnoj službenoj posjeti. U sastavu delegacije bili su sekretar CK KPSS J. Andropov, prvi sekretar MGK (Međudržavne komisije) KPSS N. Jegoričev, prvi sekretar Lenjingradskog industrijskog oblasnog komiteta KPSS V. Tolstikov, ambasador SSSR u SFRJ A. Puzanov. Nikitu S. Hruščova pratio je generalni sekretar Saveza Komunista Jugoslavije i predsjednik SFRJ Josip Broz Tito. Zajedno sa šefovima država, na putu su bile njihove supruge, Nina Hruščova i Jovanka Broz.
Poslije svečanog susreta na Aerodromu Titograd, kolona se uputila na Cetinje. Tamo je gostima bio priređen srdačan doček. Nikita S. Hruščov je razgledao Dvor kralja Nikole, gdje se upisao u knjigu počasnih gostiju. Hiljade Cetinjana na gradskim ulicama priredili su ovacije i skandirali: «Tito – Hruščov». Za vrijeme doručka organizovanog u Domu kulture nastupio je lokalni folklorni ansambl «Njegoš». Zajedno sa njegovim učesnicima gosti su zaigrali narodno kolo. Članovima delegacije i njihovim bližnjima, među kojima i sinu, kćerki i snahi N. S. Hruščova, bili su uručeni kompleti crnogorske narodne nošnje, kao i Njegoševa djela.
U Kotoru, kuda su gosti zatim otišli, takođe su ih toplo pozdravili lokalni stanovnici, kao i posade vojnih brodova postrojenih u zalivu. Na Titovoj jahti «Galeb» koju su pratila dva torpedna razarača, uz topovske plotune gosti su otplovili u Dubrovnik.

 Sankt-Peterburg koji je osnovao car Petar Veliki 1703. godine, od 1914-1924. nosio je naziv Petrograd, a od 1924. do 1991. Lenjingrad.

 Sudeći po svemu nije bio isključen ni plan iznošenja relikvija u inostranstvo odmah za kraljevskom porodicom. Upravo sa obližnjeg nikšićkog aerodroma poletio je 1941. godine u emigraciju prijestolonasljednik Petar Karađorđević.

 U desnici Jovana Krstitelja koja se čuva na Cetinju nedostaju dva prsta. Jedan od njih izložen je u zlatnom okviru u dvorcu turskog sultana Topkape, u Istanbulu, a drugi u crkvi italijanskog grada Sijene.

 Postoji predanje da je za vrijeme Ivana Groznog u toku carskoga lova odletio soko koji je bio carev ljubimac. Car je sokolaru Trifonu Patrikejevu, boljaru (boljari - od IX do XVII vijena najviši sloj ruskih feudalaca, preteče ruske aristokratije. Prim.prev.) naredio da nađe pticu, inače mu prijeti smrtna kazna. Sokolar je obišao okolne šume, ali bezuspješno. Trećega dana, iznuren od traganja zaustavio se kraj Moskve u mjestu Marjina Roša (Roša – rus.šumarak) i iznemogao legao da se odmori, pomolivši se prije toga svome svetom zaštitniku – Mučeniku Trifonu moleći ga za pomoć. U snu je vidio mladića na bijelom konju koji je držao carskog sokola i koji mu je rekao: «Uzmi izgubljenu pticu, idi s Bogom kod cara i ne tuguj ni zbog čega». Pošto se probudio, sokolar je nedaleko na boru vidio sokola. Odmah ga je odnio kod cara i ispričao mu o čudesnoj pomoći koju je dobio od svetog mučenika Trifona. Desilo se to 1. februara (po starom kalendaru) – na dan Svetoga Trifona. Poslije nekog vremena na tom mjestu gdje mu se javio svetac, sokolar Patrikejev sagradio je kapelu, a zatim 1492. – crkvu Svetoga Trifona koja predstavlja biser arhitekture i spomenik staroruskog neimarstva.

OBNAVLJANJE NEGDAŠNJE SARADNJE

Godine 1972. Crnu Goru je posjetila sovjetska državno-partijska delegacija, na čelu sa članom Politbiroa, sekretarom CK KPSS A. Kirilenkom, koja je na poklon cetinjskom Narodnom muzeju donijela portret A. S. Puškina, rad slikara O. Kiprenskog. U raznim prilikama ovdje su, takođe, boravili E. Furceva, A. Mikojan, A. Peljše, O. Lepešinska i drugi. Godine 1990. osnovano je Društvo crnogorsko-ruskog prijateljstva i na njegovom čelu bio je Dragutin Leković. Devedesetih godina, kada su Srbija i Crna Gora preživljavale teške posljedice oružanog konflikta koji se razbuktao u bivšoj Jugoslaviji, Rusija im je pružala obimnu humanitarnu pomoć.

OTKLON OD POLITIKE S. MILOŠEVIĆA

Crna Gora, kao subjekat spoljne politike, počela je na sebe da skreće pažnju svjetske zajednice krajem devedesetih godina, kada je njeno rukovodstvo otvoreno istupilo sa kritičkih pozicija prema autoritarnom režimu Slobodana Miloševića, zauzelo izdvojenu poziciju unutar tadašnje SRJ i prvi put progovorilo o planovima za obnovu državne nezavisnosti. S obzirom na to da se kritičko raspoloženje crnogorskih lidera prema Beogradu u toj fazi pokazalo kao isplativo za zapadnu alijansu, njeni lideri su počeli na svaki način da ohrabruju Podgoricu i da joj pružaju znatnu finansijsku podršku. Bombardovanje SR Jugoslavije, 1999. godine, od strane zemalja NATO zaobišlo je Crnu Goru.

Crna Gora zna put u budućnost

Kao rezultat svega toga, u dijelu ruske političke elite, koja je tada saosjećala sa Slobodanom Miloševićem, predsjedniku Crne Gore Milu Đukanoviću i njegovim saradnicima počela je da se lijepi etiketa prozapadnih političara, što je predstavljalo izvrtanje činjenica (na kraju krajeva, crnogorski političari, ništa više nego ruski, težili su ka normalnim uzajamnim odnosima sa zapadnim svijetom, a uz to, za razliku od ruskih, budućnost svoje zemlje povezivali su sa Evropskom zajednicom). Apologete konfrontacije takva raspoloženja u Rusiji prihvatali su kao prirodna.

STRAH OD «PRAVOSLAVNOG GIGANTA»

Karakteristična u tom smislu je publikacija američkog profesora P. Katera pod pretencioznim nazivom «Crnogorski imperativ!». Razmišljanja autora svodila su se na slijedeće: aktuelni proces konačnog odvajanja Crne Gore od Srbije u značajnoj mjeri može biti usporen u vezi sa predsjedničkim izborima u Rusiji 2000. godine. S obzirom na to da je njihov favorit Vladimir Putin, “vodeći operativac KGB”, pristalice tvrde linije u Kremlju mogu se opredijeliti za jačanje ruskog prisustva na Balkanu i ponovno uvođenje svoje flote u Jadransko more. To će zahtijevati usklađivanje oslabljenih rusko-crnogorskih odnosa, a “pravoslavni gigant” će poželjeti da prevlada nastalu provaliju. Međutim, Crna Gora može da se odluči za slabljenje tradicionalne pupčane vrpce koja ih je povezivala. U toj situaciji Srbija će, uz odobravanje Rusije, morati u Crnu Goru da uvede trupe. Tada će Crnoj Gori biti neophodno da što brže proglasi suverenitet, a Vašington treba da bude spreman da prodemonstrira respektabilan odnos prema pravu naroda na samoopredjeljenje.
Na sreću, događaji su se razvijali prema drugom scenariju. U poruci Mila Đukanovića povodom stupanja Vladimira Putina na predsjedničku dužnost sadržana su uvjeravanja da će «u licu Crne Gore, koja je odlučno krenula putem demokratskih i ekonomskih reformi Rusija imati pouzdanog partnera». Ruskoj diplomatiji uspjelo je u tom periodu da ispolji smirujući uticaj na negativnu tendenciju razvoja situacije u SR Jugoslaviji. Slobodan Milošević, koji je odbio da prizna svoj poraz na predsjedničkim izborima, u septembru 2000. godine, bio je lično upozoren od strane ministra inostranih poslova Rusije Ivana S. Ivanova o besperspektivnosti takvog pristupa. Kao rezultat toga, na vlast u Srbiji došle su nove demokratske snage.

UTICAJ NA STABILNOST U REGIONU

U uslovima unutarpolitičkog popuštanja koje se pojavilo, crnogorski rukovodioci su se uzdržali od brzopletih koraka ka demontiranju jugoslovenske federacije. U toku susreta sa njima prvi zamjenik ministra inostranih poslova Rusije A. A. Avdejev koji je 18. januara 2001. u Podgorici rukovodio ceremonijom otvaranja Generalnog konzulata Rusije, obratio je pažnju na neophodnost odmjerenog, odgovornog pristupa prema situaciji u Republici i njenog uticaja na stabilnost u regionu u cjelini.
Formiranjem Državne zajednice Srbija i Crna Gora, čiji subjekti posjeduju značajan stepen samostalnosti, postalo je moguće da se govori o rusko-crnogorskim odnosima kao posebnom činiocu rusko-srpsko-crnogorske saradnje. Odvija se aktivan rusko-crnogorski politički dijalog. Samo u toku 2003. godine šef ruskog Ministarstva spoljnih poslova i premijer Crne Gore imali su dva radna susreta (u Moskvi i na Svetom Stefanu).

«ODMJEREN I PRINCIPIJELAN PRISTUP»

Prema ocjeni ambasadora Milana Roćena, Rusija prema Crnoj Gori ispoljava «odmjeren i principijelan pristup», što stvara dobru osnovu za dalji napredak uzajamnih odnosa.
U usmenoj poruci Vladimira V. Putina Milu Đukanoviću, koju mu je 17. marta 2004. godine prenio zamjenik ministra inostranih poslova S. S. Razov, posebno se ističe da se «u Rusiji pridaje izuzetan značaj odnosima sa Republikom Crnom Gorom i Državnom zajednicom Srbija i Crna Gora u cjelini. Oni se oslanjaju na viševjekovnu tradiciju uzajamnih veza, duhovno i kulturno srodstvo naroda naših zemalja... U okviru međudržavnih odnosa Rusije i Srbije i Crne Gore, namjeravamo da razvijamo svestrane veze sa Crnom Gorom, prije svega u ekonomskoj sferi. Perspektivni pravci za uzajamno povoljnu saradnju mogli bi da postanu energetski i metalurški kompleks, učešće ruskog kapitala u privatizaciji industrijskih i drugih objekata. Investitori iz Rusije zainteresovani su za realizaciju zajedničkih projekata u turističkoj sferi. Smatramo da za aktiviranje rusko-crnogorskih odnosa postoje svi neophodni uslovi».
Kako je istaknuto u crnogorskom časopisu «Monitor», poruka ruskog predsjednika, bez obzira na njen visoki značaj za bilateralne odnose, od strane crnogorskog rukovodstva nije dočekana s entuzijazmom, zbog «uvjerenosti» u to da jačanje Državne zajednice Srbija i Crna Gora odgovara očekivanjima njenih naroda. Zvanična Podgorica nastavila je da smatra da Državna zajednica nije opravdala nade koje su u nju polagane i treba da se trasformiše u savez nezavisnih država, Crne Gore i Srbije.

SARADNJA SE ŠIRI IZ DANA U DAN

O visokom nivou i povoljnim perspektivama rusko-crnogorske saradnje bilo je riječi i prilikom susreta ministra inostranih poslova Rusije Sergeja V. Lavrova i premijera Crne Gore Mila Đukanovića, 1. maja 2004. godine u Moskvi.
Predsjednik Državne Dume Rusije Boris V. Grizlov obratio se 1. jula 2004. godine poslanicima Skupštine Crne Gore i podvukao da se dobra tradicija koja postoji u odnosima Rusije i Crne Gore čuva i uspješno razvija u savremenim uslovima.
Ekonomski faktor bilateralnih veza takođe karakteriše progresivna dinamika. Crna Gora je 2001. godine koristila ruski kredit u iznosu od 15 miliona dolara za remont Termoelektrane “Pljevlja”. Povećava se rijeka ruskih turista, koji po brojnosti zauzimaju drugo mjesto među svim stranim gostima Crne Gore. Ruski biznis došao je u posjed niza hotela na Jadranskoj obali.
Proširila se saradnja i u kulturnoj sferi. U Crnoj Gori su (paralelno sa Srbijom) prvi put organizovani Dani ruske kulture. Ministar kulture Rusije M. J. Švitkoj, koji ih je otvorio, naglasio je istorijsku bliskost i uzajamne simpatije naših naroda. Uzvratna manifestacija slijedeće godine je održana u Rusiji. U Podgorici je 2003. bila organizovana “Nedjelja ruskoga filma”. U Bijelom Polju, Nikšiću i Cetinju prikazane su izložbe slika ruskih umjetnika...

REZULTATI PLODNE SARADNJE

Kao rezultat plodne saradnje Centralnog administrativnog okruga Moskve i Podgorice, ovdje je podignut spomenik Aleksandru S. Puškinu, rad vajara A. M. Taratinova, a u Moskvi je otvoren Kulturno-informativni centar Podgorice. Vajar V.M. Klikov predao je na poklon Nikšiću skulpturu Presvete Bogorodice. U novembru 2002. godine u Centralnoj izložbenoj sali Podgorice organizovana je izložba posvećena 200. godišnjici MIP-a Rusije. Ambasador Rusije u Srbiji i Crnoj Gori V. J. Ivanovski i ministar inostranih poslova Crne Gore Dragiša Burzan istakli su da mnogobrojni eksponati predstavljeni na izložbi, svjedoče o očiglednoj viševjekovnoj istoriji prijateljskih rusko-crnogorskih odnosa.

ODNOSI KOJI IMAJU DUBOKE KORIJENE

Kada su se vlasti Srbije i Crne Gore dogovorile o stvaranju, umjesto SRJ, Državne zajednice Srbija i Crna Gora, u službenom saopštenju ruskog MIP-a govorilo se o uvažavanju te «odluke, koja izražava volju naroda» od strane Rusije. Primajući 22. januara 2004. godine u Kremlju akreditivna pisma ambasadora Srbije i Crne Gore Milana Roćena, predsjednik Ruske Federacije Vladimir V. Putin je naglasio:
«Tradicionalno prijateljski odnosi, koji imaju duboke istorijske korijene, povezuju Rusiju i Srbiju i Crnu Goru. Mi smo zainteresovani za što brže konstituisanje i jačanje ove nove državne zajednice i spremni smo da pružimo takvom procesu svaku pomoć. Rusija i ubuduće namjerava da uzima najaktivnije učešće u pravednom rješavanju problema regiona, među kojima je i kosovski problem. U cjelini, smatram da imamo sve mogućnosti da potpunije otvaramo potencijale bilateralnog partnerstva u svim sferama – političkom dijalogu, ekonomiji, humanitarnoj sferi».

“RASTAO BIH IZ DVA KORIJENA”

Na razvoju kulturne saradnje aktivno radi Sveslovensko društvo Crne Gore, na čelu sa profesorom Pavlem Radusinovićem, koji je ukazom Predsjednika Rusije od 18. maja 2004. godine odlikovan “Ordenom prijateljstva”. Počela je realizacija projekta izgradnje spomenika Vladimiru Visockom, u Podgorici, koji je u Crnoj Gori boravio, stekao ljubav i poštovanje prema njenom narodu i napisao pjesmu, koja se završava ovakvim stihovima:
“Da se jednom rodim malo mi je, Rastao bih iz dva korijena, Žalim što mi Crna Gora nije, Moja druga mati, Domovina.”

Preveo Savo Rašović