Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Miloš Milošević: Kapetani duge plovidbe
UZ IZLOŽBU “POMORCI I TRGOVCI BOKE” U ZAGREBU


Iako odabrana izložena dokumenta na papiru, platnu, srebru, u obliku maketa, tekstila i slično, - većinom pripadaju XVII, XVIII i XIX stoljeću, neophodno je podvući i one veoma rane podatke o bokeljskoj pomorskoj trgovini još iz doba vladavine Bizanta. Pa i sama impozantna kotorska katedrala Sv. Tripuna, osvećena krajem te vladavine (1166. god.), govori nedvojbeno o izuzetnoj ekonomskoj snazi grada toga vremena. I zato nije nimalo slučajno da su prve sačuvane arhivske vijesti o pomorskoj trgovini Kotora datirane svega godinu dana kasnije. One se odnose na preuzetu obavezu omiškog kneza Nikole 1167. god. da brodovi koji izlaze iz kotorske luke, kao i oni koji su tamo upućeni, ubuduće više neće biti od njih napadani “do devete generacije”. Što znači da su do tada i trgovačka frekvencija sa Kotorom i žar piratskih napada, morali biti česti i znatni. A manje od dvije decenije kasnije (1181), kreditno poslovanje Kotora sa Dubrovnikom se ugovorno postavlja na čvrste baze pismene dokumentacije i ukida se sistem davanja zaloga, da bi 1257. godine između dva grada došlo do uzajamnog oslobađanja carina. Iz ugovora 1279. godine mogli bi zaključiti da je u to doba bilo i uzajamnih korišćenja brodskog parka, trgovačkih udruživanja i mešetarenja. Sve to govori o intenzivnoj djelatnosti kotorskih pomorskih trgovaca XII i XIII stoljeća.
Zanimljivo da u doba vladavine Nemanjića (1185-1371), kada se duboko balkansko zaleđe politički i ekonomski spaja sa primorjem, a Kotor, pored ostalog, postaje glavna izvozna luka i za profitabilne produkte novootvorenih rudnika, srećemo značajan broj stranih, naročito talijanskih pomorskih trgovaca i brodova, dok se dobar broj domaćih privrednika okreće karavanskoj trgovini, koja je tada donosila bogatstva. Već je sa pravom isticano da su finansijski jake, iskusne i spretne plemićke i građanske trgovačke kuće Kotora vladale na svim pjacama u unutrašnjosti, držeći pozicije finansija i carinarnice.
Za vrijeme duge mletačke vladavine (1420-1797), utvrđeni Kotor, sa Statutom i dobrom komunalnom oganizacijom, ali i previše uticajnim mletačkim vanrednim providurom, postaje središte antiturske vojno-političke akcije i mjesto odakle se utiče na organiziranje hajdučije kao plaćene neregularne domaće vojske. U tim okolnostima se nije mogao očekivati neki posebni pomorski razvoj. Opasno tursko okruženje nametalo je prvenstveno brige ratničkog karaktera. Ipak, zahvaljujući dobro organiziranim zanatima u “bratovštinama”, posebno pomoraca u “Kotorskoj mornarici”, pomorski “zanat”, tada isključivo u rukama pučanskog i građanskog sloja, u drugoj polovini XV i donekle XVI st. uspijeva da se, zahvaljujući svom ugledu i postignutim privilegijama, ekonomski i organizaciono uspješno nametne. Posebni karakter i ugled “Kotorske mornarice” davao je oružani mornarički odred koji je, pod komandom svog admirala, djelovao kao pomorska policija u Zalivu, tu su se držali popisi pomoraca, određivale straže, odlučivalo se o učestvovanju u borbama na moru i kopnu (Lepant 1571. i drugo), sudjelovalo se u gradskim svečanostima sv. Tripuna i trodnevnom preuzimanju vlasti u Kotoru. Toj neobičnoj primopredaji vlasti na tri dana, kao uspomeni na činjenicu da mletačka vlast nije osvojila Boku nego je, pred turskim opasnostima, bila pozvana od tada samostalne kotorske komune (“tempore Catharinorum” 1391-1420), da preuzme suverenitet. A mletačke vlasti su stekle puno povjerenje u tu bratovštinu pomoraca otkada je položaj uobičajenog “gastalda” na čelu svake bratovštine, ovdje redovito počeo dobijati od države postavljeni lučki kapetan, koji je nosio titulu admirala. Prvi put se u dokumentu iz 1493. god. sreće da je Alegretus Nigro izabran kao “armiratus, gastaldus et procurator in vita” Bratovštine Sv. Nikole mornara u Kotoru.- Ta pojava da preko ličnosti gastalda-admirala, Bratovština Kotora stiče određenu vojnu ulogu, nije poznata ni u jednoj drugoj pomorskoj bratovštini istočno-jadranske obale i unosi znatnu novinu u statutarna načela prvog poznatog Statuta kotorske bratovštine sv. Nikole iz 1463. godine u kojima se ističe humanitarno-vjerska i profesionalna komponenta.
Međutim, počeci uticaja liberalnog kapitalizma, daju maha manjim ali sve jačim bokeljskim pomorskim naseljima (Perast, Prčanj, Dobrota, Stoliv, kasnije i Topla i Herceg-Novi) da se, tokom XVII i XVIII st. otmu kotorskom privrednom centralizmu i da, svako na svoj način, doživi vlastite trgovačke ekspanzije. Oni se svojim, u početku malenim pomorskim potencijalima, manjim brodogradilištima (pored Kotora imao ga je 1336. god. i Perast), manjim jedrenjacima (najčešće tartanama), veoma aktivno uključuju u antipiratske borbe na moru, sa centrima u sjeveroafričkoj “Barbariji”, Ulcinju i Herceg-Novome. Nudeći Veneciji baš ono što joj je u tom trenutku i na tom prostoru bitno trebalo: smjelih ratnika, vještih pomorskih trgovaca i brodova. Za uzvrat, ti primarno manji seoski centri, sa manuelnim obavezama prema državi (comune), stiču statuse pomorskih naselja, sa pomorskim obavezama prema državi (“comunita”), trgovačke privilegije i visoka odlikovanja za junačka djela. Iako u pučkim laičkim bratovštinama plemstvo Kotora nije bilo učlanjeno, ipak ima sigurnih dokaza da je, u određenim manjim iznosima, i kapital plemića korišćen za razvoj mladih pomorskih naselja u blizini grada. Pritom treba imati u vidu da su bokeljski pomorci postali posebno cijenjeni poslije silaska Turaka iz Hercegovine na more i zauzimanja sjeverozapadne obale od Novoga do Risna (1482-1687). Tada je došlo do predvajanja Bokokotorskog zaliva, krajnje bizarnom i samo zamišljenom morskom graničnom linijom (Oštro-Verige-Perast), a to ništa manje nego između dvije pomorske velesila toga vremena Osmanlijske Imperije i Mletačke Republike. Međutim, Bokelji su se i na tako opasnom položaju odlično snalazili, dalje neustrašivo trgovali i kad zatreba borili. Karakter trgovine je većinom tranzitni, ali je prisutna i izvozna komponenta, jer se počelo razvijati sistematskije povezivanje sa hercegovačko-crnogorskim zaleđem. Naročito se trguje albanskim žitaricama, grčkim i crnogorskim sirom (“moriotto” i “morlacco”), vunom, duhanom, kožom, suhim mesom (kaštradina), ribom, smolom, uljem, voskom i dr. A od pravaca trgovanja, često se išlo za Dalmaciju, ili preciznije, za Korčulu, Zadar, Split, Hvar, Krk i drugdje. Zatim se navode odredišta: Venecija, Albanija, Dubrovnik, Istra, kao i Pulja, Sinigaglia, Ancona. Pritom treba shvatiti pravo značenje tako često spominjanog bokeljskog krijumčarenja (“contrabando”), jer to je u stvari bio izraz borbe protiv mletačke dirigovane trgovine i monopola. Naime, odmah poslije dolaska na vlast, 1422. godine bila je proklamovana zakonska obaveza da svaka trgovačka roba mora najprije biti ponuđena Veneciji, pa tek ako se tamo ne proda, može biti upućena drugdje. Takvo, zbog geografskog položaja Boke i Venecije, apsurdno načelo, bilo je i ublažavano, ili ne uvijek strogo primjenjivano, naročito kada se radilo o naseljima koja su stekla određene privilegije. Svakako, Valerijev memorandum po završetku mletačke vladavine (1802. god.) fiksira izuzetno povoljnu sliku pomorske Boke s kraja mletačke epohe : 300 jedrenjaka od 2000 do 6000 stara, sa godišnjim prihodom od preko 200.000 zlatnih dukata.
Prelazne vladavine, naročito francuska (1807-1814), sa “kontinentalnom blokadom” donosi bokeljskom pomorstvu upravo katastrofalne posljedice. Velike su nade polagane u Austriju kao pomorsku silu, ali njena relativno duga vladavina (1814-1918) samo produžava teške posljedice propadanja pomorske privrede, jer su samo Trst i Rijeka dobijale subvencije. Boka naročito ekonomski gubi kada je pretvorena u ratnu luku i kada je došlo do značajnih migracija i odliva kapitala. Treba posebno spomenuti pojavu seljenja bokeljskih pomoraca u Rusiju (od Odese do Taganroga, Mariupolisa i Korče) i u Italiju (naročito Trst i Venecija). Ipak u drugoj polovini HŔH st. bilo je uspješnih pokušaja obnove bokeljske pomorske trgovine, iako ne dugog daha. Uprkos snažnog privlačenja bokeljskih kapetana od strane austrijskog Lloyda, od 1852. do 1902. god. plovilo je, duže ili kraće, oko 300 jedrenjaka duge plovidbe, sa ukupno preko 100.000 tonaže. Ali u to isto doba, skoro svi ti brodovi tonu, sekvestriraju se za dugove, ili propadaju. Tako da 1902. god. tone i posljednji bokeljski jedrenjak “Nemirna”. Bokeljski brodovlasnici pokušavaju da se sačuvaju i okupe zajednički kapital putem raznih oblika osiguravajućih društava. Prvi pokušaji takve vrste su iz 1805. god., pa dolazi “Družba bratinska pomorske sigurnosti” 1849. da bi je zamijenilo “Narodno osiguranje” od 1858. do 1844. god. pa “Nazionale asicurazione” od 1849. do 1874. godine. Ipak temeljniji prelaz sa jedrenjaka na paru nije se mogao izvesti bez državne potpore, a Austrija je favorizirala isključivo sjeverne luke Rijeku i Trst. Dalji pomorski saobraćaj preuzimaju Austrijski Lloyd i “Ungaro-Croata”, dok u rukama Bokelja ostaje lokalni saobraćaj, u čemu se ističe dobrotsko bratstvo Radoničića.
Ličnosti pomorskih trgovaca Boke, kojima je prvenstveno posvećena ova izložba, dolaze do izražaja i ostavljaju nam trajne povijesne tragove na razne načine.

Ljepota baroknog stila


Ovdje još treba podvući kako je umjetnički stil baroka XVII i XVIII st. duboko prožeo Boku, jer su baš tada mlada pomorska naselja počela ekonomski jačati pa su raskošne umjetničke plodove Mediterana pomorci prenosili u svoj zavičaj. A i Kotor je, poslije čestih zemljotresa restauriran novim stilom i tako barokiziran. Zato su bokeljske crkve, “palaci”, pa i naselja, naročito Perast, homogene cjeline koje zrače ljepotom tada dominantnog baroknog stila. To je bio razlog da je Komitet za svjetsku baštinu , odlukom od 22-26. oktobra 1979. u Kairu i Luksoru, uvrstio prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora u Listu svjetske baštine.

Trag u crkvi

Po značaju, starini, originalnosti i ljepoti svojih poruka, treba se na prvom mjestu zadržati na svjedočanstvima o pomorskoj prošlosti sačuvanim u obliku edz vota na srebru i na platnima. Takvih specifičnih “dokumenata” ima, prirodno, najviše po crkvama, posebno u svetištu pomoraca Gospi od Škrpjela, na otočiću pred Perastom. U najtežim životnim trenucima, kada se, pred olujom ili premoćnim piratima, smrti gledala u oči, pomorac bi intimno polagao zavjet da će, ako ostane živ, o tome ostaviti trag u crkvi i dati neki dar. Zato “edz vota” obično nose karakterističnu skraćenicu V:F:-G:A: (Votum feci – gratiam accepi), koja je urezana u srebru, zajedno sa likovno izraženim događajem i sažeto ispisanim njegovim opisom. Dominiraju jedrenjaci “polomljenih jarbola, razbijeni o hridine, utonuli brodovi, čiji pramac ili krma strši iz olujnog mora, jedrenjaci prepušteni bijesu vjetra i valova, bacanje tereta iz jedrenjaka u more, spasavanje momčadi u malim čamcima.” Šteta što je taj čudesni srebrni friz bez premca, sa preko 2.000 raznih votivnih pločica između dva reda Kokoljinih slika u Škrpjelu, fiksiran i teško se može prenositi. Ipak i druge crkve po Boki imaju reprezentativne komplete eksvota na srebru, pa je značajni antipendij iz Prčanja sa temama iz dramatične pomorske prošlosti tog istaknutog pomorskog centra, odabran za ovu Izložbu.
• Za vrijeme duge mletačke vladavine (1420-1797), utvrđeni Kotor, sa statutom i dobrom komunalnom organizacijom, ali i previše uticajnim mletačkim vanrednim providurom, postaje središte antiturske vojno-političke akcije i mjesto odakle se utiče na organiziranje hajdučije kao plaćene neregularne domaće vojske
• Počeci uticaja liberalnog kapitalizma, daju maha manjim ali sve jačim bokeljskim pomorskim naseljima da se, tokom XVII i XVIII stoljeća otmu kotorskom privrednom centralizmu i da, svako na svoj način, doživi vlastite trgovačke ekspanzije
• Prelazne vladavine, naročito francuska (1807-1814), sa ”kontinentalnom blokadom” donosi bokeljskom pomorstvu upravo katastrofalne posljedice. Velike su nade polagane u Austriju kao pomorsku silu, ali njena relativno duga vladavina (1814-1918) samo produžava teške posljedice propadanja pomorske privrede, jer su samo Trst i Rijeka dobijale subvencije