Pobjeda, 27.01.2007.



Goran Sekulović:
Jovan Stefanov(ić) Baljević, prvi Crnogorac doktor filozofije

Evropska misao multikonfesionalizma

Jovan Stefanov(ić) Baljević, kako je sam sebe nazivao "Albano-Crnogorac iz Bratonožića" (Jovan Baljević: 1757; 2002), rodom sa Peleva Brijega blizu Podgorice, "iz jedne drevne pesničke porodice Crne Gore poreklom" (Milorad Pavić: 1970), doktorirao je odbranivši rad "Filozofska rasprava o širenju religije militantnim sredstvima" u Haleu (Njemačka) - jednom od centara prosvijećene i civilizovane Evrope - 1752. godine, kada je i objavljena istoimena knjiga na latinskom jeziku (Dissertatio philosophica de PROPAGATIONE RELIGIONIS ARMATA). Ove godine se, dakle, navršava dvjestapedesetpet godina od ovog značajnog događaja za crnogorsku i uopšte južnoslovensku i slovensku kulturu u cjelini.
Ruski naučnik J. V. Kostjašov ističe da je "Baljević bio prvi Crnogorac koji je odbranio doktorat iz oblasti filozofije", a akademik Dušan J. Martinović da je "Baljevićeva disertacija... prva u Crnogoraca i Srba ako se izuzmu latinisti sa područja Boke Kotorske." (Dušan J. Martinović: 2002)

O cilju svoje disertacije Baljević piše: "Polazeći od filozofskih načela, dokazaćemo da je širenje religije militantnim sredstvima nešto što valja odbaciti... Ako ko treba da bude istinski ubijeđen, onda ga valja poučiti, podstaći mu razum i razgaliti volju; a kako sve ovo postići oružjem, to niko razuman neće moći da pojmi." (Baljević: 1752; 2002)

U disertaciji "Filozofska rasprava o širenju religije militantnim sredstvima" pokrenuta su mnoga teorijska i praktična, aksiološka i etička, religijska i crkvena, metafizička i antropološka, istorijska i državna, pravna i ustavna, društvena i politička pitanja. Baljević polazi od pojma čovjeka kao umnog i slobodnog bića, kadrog i sposobnog da prema sopstvenoj savjesti kao duhovnog bića najviše vrijednosti procjenjuje svojim suverenim izborom – proisteklim i datim od apsoluta – dobro i zlo i živi kao ličnost dostojna boga. Savjest je kriterijum za procjenjivanje istinske religije.
"Svačijoj savjesti treba ostaviti na volju da se opredijeli koju religiju hoće da slijedi a koju da napusti... U državi građani ne mogu svoju volju u pogledu religije podrediti volji najviših gospodara, ako je već na osnovu prirodnog zakona jasno da nikome ne smije biti priznato pravo svojine nad savjestima." (Baljević: 2002)
Niko ne može imati vlast nad savješću i religijom.
"Svaki probuđeni čovek, celog svog života, vodi živi razgovor sa svojom savešću, sa bogom...Pojam vertikalne ose sveta samo je projekcija moralne vertikale čovjeka." (Đuro Šušnjić: 1997)

Baljević otvara mnoge teorijske kontroverze. Jedna od njih se "tiče rasprostranjenosti religije... Baljević je apstrahovao postojanje ateista.... Zanemarivanje ateista utoliko više čudi što se J. Baljević u svojoj raspravi poziva na francuskog filozofa, prosvjetitelja Pjera Bela (1647-1706), koji je zastupao ideju o nespojivosti religije i znanja, vjere i filozofije. Bel je bio na stanovištu da društvo ateista može ispunjavati ne samo svoje građanske nego i svoje moralne obaveze i dužnosti, ništa lošije od društva vjernika. Ovo pitanje je i danas izuzetno aktuelno." (Nikola Racković: 2002)

Baljević je za trpeljivost u pitanju multikonfesionalizma. Inovjernike "...valja...tolerisati i pustiti neka samo poštuju onoga Boga koji im se čini da je najbolji i najpodesniji za Boga." (Baljević: 2002).
Multikonfesionalizam je prirodno pravo i slobodan, etički izbor po savjesti svakog pojedinca. Religiozni, etnički i drugi sukobi nastaju zbog upotrebe sile, netolerancije, nepoštovanja razlika, neuvažavanja Drugih kao samostalnih i nezavisnih subjekata, predrasuda i neznanja, a ne zbog tolerancije, dobročinstva, trpeljivosti, racionalnog, argumentovanog i razložnog dokazivanja.

Baljevićev spis može da služi na čast ne samo Crnoj Gori i Crnogorcima, već i svim drugim zemljama i nacijama iz ovog dijela Evrope, jer je polovinom osamnaestog vijeka bilo vrlo malo učenih ljudi sa ovih prostora koji su u Evropi doktorirali iz filozofije ili na sličan način iskazivali svoju obrazovanost. U ovom smislu o Baljeviću su pisali njegovi savremenici, najučenije glave ondašnje prosvijećene Evrope: "Ti si doista prvi među hrišćanima grčkog obreda koji iznosi neko javno svjedočanstvo o svojoj marljivosti i napretku; a ovaj Tvoj napredak zaslužuje utoliko veću pohvalu ukoliko je Tebi, koji si u ranoj mladosti dopao turskog ropstva i bio lišen svih sredstava, te nastavio život u tuđini, bilo teže da se zaputiš stazom plemenitih umjetnosti..." (J. J. Lange, član carske pruske kraljevske akademije);
"Na našim akademijama ima vrlo malo primjera da studenti grčke (pravoslavne) otadžbine i vjere polažu ispit za neko više akademsko zvanje. Utoliko mi je draže što si upravo radosno ugrabio ovu priliku da se sam ne vratiš u svoju otadžbinu bez svjedočanstva. Neka bi TVOJA otadžbina ubrala odatle izvrsne plodove, i neka bi TVOJ primjer privukao i mnoge druge da vrijedno prionu uz ove spasonosne nauke, kako biste svoju vjeru mogli da branite ne samo oružjem, nego i pouzdanim i nesumnjivim argumentima!" (G. T. Caharijas, predsjedavajući filozofije i slobodnih umjetnosti na Univerzitetu u Haleu Magdeburškom)

Baljevićeva otadžbina, Crna Gora, tek danas u prilici je da ubire plodove njegove intelektualne ambicioznosti da piše o religiji, najdubljoj metafizičkoj upitnosti čovjeka, i multikonfesionalizmu kao njenom jedino plodnom svjetovnom potvrđivanju. Rasprava nosi snažan pečat vjekovne crnogorske upućenosti ka Evropi i ima veliki značaj za Balkan na kome su se odvijali vjerski ratovi vijekovima unazad, ali i u posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka. Čitanje ovako vrijednih djela i primjena u praksi njegovih poruka oplemenjuje ljude i utiče da se smanji broj sličnih sukoba. Sticajem okolnosti, tek poslije više vjekova, otkrivamo vrijedne crnogorske domete u evropskoj kulturi koji u potpunosti korenspondiraju sa savremenim tokovima ne samo humanističke misli već i demokratske prakse.