Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Tomislav Grgurević
BOKELJI U RUSIJI



Boka na udaru porobljivača i pljačkaša

Najezda nebrojenih turskih okupacionih snaga na Balkansko poluostrvo iziskivala je potrebu organizovanja samoodbrane i od strane stanovništva Boke Kotorske. Tako su i u najbrojnijim naseljima, posebno Kotoru i Herceg Novom, nastojali da se organizuju najbolje što mogu i, takoreći, po svaku cijenu zaštite od Turaka. Kotorani tada nijesu bili u mogućnosti da se odbrane sami, pa su zato zatražili podršku i pomoć ugarsko-hrvatskog kralja Ljudevita Anžujskog. Taj gest se, međutim, nije dopao Veneciji. Uslijedio je, stoga, napad Venecijanaca na Kotor, pod komandom admirala Pisanisa, kada je grad bio i opljačkan.

PRILIKE U VRIJEME NAJEZDE TURAKA

Nedugo potom izbio je i ustanak pučana koji su Mlečane izbacili iz Kotora. Uskoro, 1385. godine, Kotor priznaje vlast bosanskog kralja Tvrtka, koji u to vrijeme vlada i Herceg Novim, odnosno, praktično, čitavim područjem Boke.
Poslije Tvrtkove smrti Kotor postaje samostalna gradska republika. Ovaj bogati grad bio je, istovremeno, meta i bogatih velikaša iz zaleđa, zbog čega se ušlo u period nemira, oružanih sukoba, da bi građani odbranili grad i njegove posjede. Uvidjevši da neće moći sačuvati svoju samostalnost, građani Kotora stavili su se 1420. godine pod zaštitu Venecije. Ovo je urađeno sporazumno utvrđenim uslovima, na osnovu kojih su Kotorani dobili velike privilegije koje su imali i za čitavo vrijeme vladavine Mletačke Republike, odnosno sve do 1793. godine.
Kada je bosanski kralj Tvrtko podigao grad Herceg Novi, odmah je započeo konkurentsku borbu sa Kotorom i Dubrovnikom, u cilju obezbjeđivanja što povoljnijih uslova za trgovinu, uglavnom solju, vinom i suknom. Grad se brzo razvijao i uskoro postao značajan trgovinski centar, naročito početkom 15. vijeka kada je Herceg Novi upravljao Stjepan Vukčić – Kosača. On je uzeo titulu ''Herceg od Svetog Save''. Po njemu je grad i dobio sadašnje ime – Herceg Novi.
Od dolaska Mlečana u Kotor i mjesta u priobalju Bokokotorskog zaliva, počinje veoma intenzivan razvoj pomorstva, koje ubrzo postaje najvažnija privredna grana. Bokeljski pomorci, u potrazi za zaradom, isplovljavaju kroz Sredozemlje i Gibraltar, nastavljajući putovanja do Japana, te mnogih drugih azijskih i američkih luka.
U međuvremenu, na teritoriji Boke, pod zaštitom Venecije, naglo počinje da se razvija Perast koji se ubrzo upušta u konkurentsku borbu sa Kotorom. Pomorska privreda razvija se i u drugim mjestima u priobalju Kotorskog zaliva, posebno u Prčnju i Dobroti.

UTVRĐIVANJE HERCEG-NOVOG

Bilo je to vrijeme stalnih borbi između hrišćanskih država i Turske za prevlast nad Herceg Novim, koji je bio u turskim rukama. Da bi odbranili Herceg Novi, i tako sačuvali svoje najvažnije uporište za gusarske operacije na Jadranu, Turci su ga stalno utvrđivali i tako pretvorili u značajnu svoju vojnu bazu. Zato u njemu nije bilo moguće slijediti aktivnosti ostalih bokeljskih mjesta u razvoju flote jedrenjaka, što je bio preduslov za uspješno uključivanje na pomorsko tržište Sredozemnog mora.
Tek nakon 30. septembra 1687. godine, kada je Herceg Novi oslobođen od Turaka, stvoreni su uslovi za ubrzan i cjelovit prosperitet bokeljskog pomorstva. Time je ono dobilo i nove impulse. Period od propasti Mletačke Republike smatra se, inače, zlatnim dobom bokeljskog pomorstva.
U to doba svjetskim morima jednovremeno plovi oko 300 jedrenjaka, od dvije do 7000 stara nosivosti. Samo nešto manje brodova tada saobraća Jadranskim morem. Čisti godišnji prihodi ovdašnjih pomoraca iznosili su oko 250.000 zlatnih mletačkih dukata.
Bile su to i godine kada je istočno Sredozemlje bilo u turskim rukama, koje su zbog velikih rizika, izbjegavali trgovci hrišćanskih zemalja Mediterana. Bokeljski pomorci su smatrali da se isplati riskirati. Često su skupo plaćali svoju odvažnost, jer su često stradali u sukobima sa gusarima i piratima. Podvizi braće Ivanović, Bronze, Želalić, Smekija i ostalih bili su veoma značajni i uvažavani.
Više vjekova bokeljski pomorci bili su posrednici u trgovini između Venecije i Levanta. Oni su uspješno održavali saobraćaj između srednjeg i zapadnog dijela Sredozemnog mora. Veliku korist i zaradu u ovim poslovima imali su pomorci Perasta, Dobrote i Prčnja.

TRGOVINA SA VENECIJOM

Bokeljski pomorci bavili su se prevozom namirnica za Veneciju, naročito u 17. i 18. vijeku. Samo iz Kotora i Risna izvozilo se za Veneciju godišnje oko 500 000 funti svježeg mesa, a isto toliko suvog mesa i kastradine, zatim oko 400 000 funti lojanih svijeća i 100.000 funti suve ribe iz Skadarskog jezera. U to vrijeme, dakle periodu stalnog razvoja pomorstva u Boki Kotorskoj, uprkos velikih gubitaka u raznim prirodnim stihijama ili borbama na moru, prednjačili su Peraštani. Po Sredozemlju je plovilo najviše njihovih brodova. Od ukupno 530 jedrenjaka iz Boke Kotorske, krajem, 18. vijeka, čak oko 90 bilo ih je iz Perasta.
Sve razgranatija trgovina omogućavala je nova ulaganja u razvoj flote bokeljskih jedrenjaka, od kojih se većina gradila u brodogradilištima Boke Kotorske. Bila je stvorena solidna ekonomska osnova za dalji privredni razvitak.
Tokom 18. vijeka došlo je do najvećeg bokeljskog prosperiteta. Tada su Bokelji, u pomorskom svijetu, bili poznati kao vješti, odlučni, ugledni i pošteni pomorci. Zahvaljujući narastanju opšteg blagostanja, sve više je ulagano u materijalna dobra. Za novoizgrađene palate nabavljen je skupocjeni namještaj, formirani poznati kapetanski saloni, prevedene zanimljive knjige i kupovane na stotine slika inostranih majstora. Mnogo toga sačuvano je do danas u muzejima i privatnim zbirkama, koje se nalaze u starim kapetanskim kućama.

PUT U NEPOZNATE ZEMLJE

U doba najvećeg prosperiteta mnogi bokeljski pomorci, u potrazi za većom zaradom, bili su odlučili da usmjere svoje jedrenjake, ili da lično krenu u tada nepoznate zemlje kako bi tamo ispitali tržište u novim zemljama koje su se u međuvremenu stvarale. Nekada su odlazili i bez svoje volje, sticajem raznih okolnosti. Bokeljske pomorce i uopšte poslovne ljude, naročito je interesovalo uspostavljanje pomorskih privrednih veza sa Rusijom koja je imala dva velika tržišta: na Baltičkom moru i Crnom moru. Za relativno kratko vrijeme, na svu sreću, u tome su potpuno uspjeli.

 

Ostvarivanje prvih veza Boke i Rusije

 

Učešće Bokelja, tokom 17. 18. i 19. vijeka, u ruskoj ratnoj i trgovačkoj mornarici, ali i u raznovrsnim domenima privrednog, kulturnog i duhovnog života, bilo je veoma sadržajno, korisno za obje strane i cijenjeno ne samo u Rusiji i Boki, nego i u ostalim državama koje su postojale u to vrijeme u priobalju mora koja orkužuju evropski kontinent. Bokelji su i tokom boravka u Rusiji ispoljavali opšteslovenski patriotizam, smatrajući da će radeći i boreći se za ''majku Rusiju'' služiti i svojim dugoročnim interesima.

INICIJATIVA PETRA VELIKOG

Do prve konkretne saradnje između Rusa i Bokelja došlo je iznenada i takoreći skoro slučajno. Car Petar Veliki - kojemu je jedan od osnovnih zadataka bilo otvaranje Rusije ka tekovinama zapadne civilizacije - poslao je grupu ruskih plemića u Mletačku Republiku da tamo izučavaju osnovna pomoračka znanja, dok je drugu grupu uputio na obuku u Holandiju.
Mletačka Republika, koja je tada pružala zaštitu Boki Kotorskoj, rado je prihvatila ponudu reformski nastrojenog ruskog cara. Izabrani Rusi poticali su iz najuglednijih plemićkih porodica. Bila je to veoma korisna ponuda za Veneciju, koja se upravo pripremala za prodor na nova tržišta od kojih su naročito interesantna bila ona na obalama Crnog i Baltičkog mora.
Zato je Venecijanski Senat posebno raspravljao kako što bolje obaviti dobijeni zadatak.
Odlučeno je, tako, da se jedna grupa mladih ljudi iz Rusije na izučavanje pomorskog zanata uputi u Boku, u Perast. Sedamnaest Rusa je 1697. godine povjereno peraškom kapetanu, priznatom i poznatom pomorskom praktičaru i teoretičaru Marku Martinoviću. Tako su Perast i njegovi građani neočekivano dobili priliku da se povežu sa grupom najuglednijih ruskih boljara, koji su nakon završetka školovanja u Perastu, postigli sjajne karijere u svojoj zemlji.

RUSI STIŽU U BOKU

To je, sticajem srećnih i nesrećnih okolnosti, pomoglo da u rusku službu stupe Matija Zmajević, kasnije pobjednik nad švedskom flotom u Baltičkom moru, i organizator i reformator ruske flote, Ivan Krušala, svjetski putnik, koji je potom postao učitelj italijanskog jezika u Rusiji, poznatim ruskim generalima i admiralima, a zatim i Vojinović, Ivelići, Vukotić i Vladislavići i drugi Bokelji.
Kada je Senat odlučio da kapetanu Marku Martinoviću povjeri obuku viđenih Rusa, Venecija je obezbijedila i potrebne uslove kako bi učenici uspješno obavili sve programom predviđene praktične i teoretske zadatke.
U jesen 1697. godine ruski pitomci su brodom Ivana Lazarevića, krenuli na prvu školsku plovidbu Jadranom. Na putovanju svratili su u Grušku luku, u Dubrovniku a, nakon kraćeg zadržavanja, odatle nastavili prema Bariju, ka italijanskoj obali. Na plovidbi su, međutim, upali u strahovitu oluju, pa su morali ostati na morskoj pučini 12, umjesto dva dana, koliko je trebalo da se prođe razdaljina, pod povoljnim vjetrom.
Za Ruse ovakvi uslovi plovidbe bili su veoma teški što svjedoči zapis grofa Petra Andrejeviča Tolstoja, učesnika putovanja, koji je konstatovao da su svi “školarci” pretrpjeli veliki strah, te da su veoma iscrpljeni stigli u Bari. Tu su posjetili poznatu crkvu Svetog Nikole – zaštitnika pomoraca.
Martinovićevi učenici su, nekoliko dana kasnije obavili drugo ljetnje putovanje po Jadranu, kojom su prilikom posjetili i Kotor. U Herceg Novom su se sastali sa Petrom Tolstojom, koji je takođe putovao Dalmacijom. Zapisao je da se ovdje ''sa svojim Moskovljanima'' sastao na brodu. Sa njima je doplovio u Perast.

PERAŠTANI DOBRI DOMAĆINI

Tokom školovanja boljari iz Rusije stanovali su u kući učitelja Martinovića i ostalih uglednih peraških porodica. Tada su se sprijateljili sa mnogim uglednim peraškim ličnostima. To je presudno uticalo na kasniji odlazak nekih Peraštana u Rusiju, gdje su, potom, dobijali značajnu podršku od svojih peraških poznanika, tada uglednih ruskih zvaničnika.
Početkom septembra 1698. godine uspješno je završeno školovanje te grupe od 17 ruskih boljara u školi Marka Martinovića koji im je tom prilikom izdao i svjedočanstva. Rusi su pozvali svoga učitelja da otputuje s njima u Rusiju te da im bude gost, ali Martinović to nije prihvatio.
Do danas su sačuvana pisana svjedočanstva nekih Rusa o događajima za vrijeme školovanja u Boki. Autori su bili Boris Kurakin i Petar Andrejevič Tolstoj. Ona su objavljena u Rusiji.
Inače, kapetan Marko Martinović, bio je jedan od najboljih i najpoznatijih bokeljskih pomorskih učitelja. U sebi je imao objedinjene dvije veoma značajne osobine: vrlo umnog i obrazovanog pomorskog stručnjaka – teoretičara i veoma sposobnog ratnika, što je tada bilo veoma značajno, s obzirom na stalne ratne opasnosti na moru.
Martinović je zadržao Ruse u Perastu izvjesno vrijeme podučavajućih ih u svojoj kući koja se i danas zove ''Nautika''. U gradu, gdje se sve podsjećalo na pomorstvo, ruski učenici su imali sve uslove da dobro izuče pomorski zanat. Ostalo je zabilježeno da su izučavali vještine kormilarenja, navigacije, orgentacije, upoznavanja luka i obala, manevrisanja jedrenjacima, u ratnim uslovima i druga pomorska znanja i vještine.
Za Peraštane je bila srećna okolnost što je nekoliko ruskih boljara iz te grupe stanovalo ne samo u palati Martinovića, nego su bili raspoređeni i kod drugih porodica. Tako se Tolstoj više dana zadržao u palati Bujovića, tadašnjeg načelnika peraške opštine, čija se palata nalazila u blizini Nautike. Ima podataka i da su on, kao i ostali ruski boljari, koji su izučavali pomorske vještine u Perastu bili gosti i u palatama ostalih uglednih peraških kapetana u vrijeme kada je taj grad bio na vrhuncu svoje moći.

OBOSTRANA KORIST

Tolstoj je zapisao da je Bujović imao svoju ratnu kabalju sa 160 mornara. U Perastu se i danas prepričava kako je grof Tolstoj bio ugošćen u palati Zmajevića. Možda je ovo i doprinijelo da Tolstoj uzvrati na isti način i pruži veliku pomoć Matiji Zmajeviću, kada se on obreo u Rusiji, nakon što je morao bježati iz Perasta? Tolstoj je u to vrijeme bio ruski poslanik u Carigradu.
Boravak Rusa u Boki bio je od zajedničke koristi: boljari su izučila zanat na najbolji način, ali su se i bokeljski pomorci bolje upoznali sa Rusijom i mogućnostima koje im se tamo pružaju za plasman bokeljskog kapitala i za uspostavljanje privrednih i ostalih veza.
Vrijeme je pokazalo da su obje strane iz toga imale značajnu korist.

 

Uspostavljanje pomorske veze Mediteran – Baltik

 

Za razliku od građana iz drugih zemalja, Bokelje, koji su tada stizali u Rusiju, stanovnici te velike zemlje dočekivali su sa radošću i zadovoljstvom. Onim najboljim permanentno su ukazivali visoko povjerenje, što su oni, na obostranu korist, znali dobro da iskoriste.
S obzirom na velika prostranstva Rusije, Bokelji su tamo, uglavnom, živjeli i radili nezavisno jedan od drugog, u raznim regionima. Ipak, najvećim dijelom su, u prvo vrijeme, bili skoncentrisani na području Petrovgrada, Moskve i južne Rusije, prvenstveno u crnomorskim lukama.

UČEŠĆE BOKELJA U RUSKIM RATOVIMA

Veoma je značajno i tadašnje učešće Bokelja u ratovima koje su Rusi vodili u akvatoriju Crnog mora protiv Turske i na Baltičkom moru sa Švedskom. Bilo je zapaženo i učešće bokeljskih pomoraca, sa svojim brodovima, u ruskoj trgovinskoj razmjeni sa svijetom, tokom 18. i 19. vijeka. Vrlo ugledno mjesto na ovom poslu pripalo je pomorskom kapetanu Petru Smeće, iz Perasta, prvom pomorcu koji je svojim jedrenjakom ''Lion Coronato'' uspostavio pomorske trgovačke veze između Jadranskog i Baltičkog mora.
Inače, to njegovo plovilo kao da je bilo predodređeno za velike pomorske poduhvate. Kapetan Vicko Smeća, Petrov otac, putovao je tim jedrenjakom na relacijama između luka Jadranskog mora i onih u zapadnim zemljama. Stizao je do Lisabona, Ibice, Balearskih ostrva, Londona.
Kada je Petar Smeće preuzeo, od svoga oca, komandu nad ''Leon Coronatom'' /što u prevodu znači okrunjeni lav/ riješio je da nastavi proširivati puteve kojim su njegovi prethodnici bili krenuli. Petar, smion pomorac, odlučio je da mletačku zastavu, pod kojom je plovio, prezentira i u do tada nepoznatim zemljama.
Nakon dugih priprema peraški kapetan uputio se svojim jedrenjakom ka Baltičkom moru i srećno ga okončao 1746. godine. Dolazak prvog mletačkog broda /države kojoj je Perast tada pripadao/ bilo je veoma dobro primljen u Danskoj, Pruskoj i posebno u Rusiji, sa kojom su peraški pomorci već ranije imali neke veze. U tom poduhvatu svoju ulogu imala je i Venecija.

MISIJA JEDRENJAKA “LEON CORONATO”

Petar, koji je nešto ranije naslijedio svoga oca, nije štedio novac, svoj život niti živote članova posade da bi istražio nove plovidbene puteve. Bavio se takođe i raznim nautičko-trgovačkim problemima koji su mogli biti prepreka izvršavanju trgovačkih plovidbenih zadataka. Uspjesi koje je postigao i njegova ispoljena stručnost opredijelili su Mletačku vladu da odredi Petra Smeću i njegov jedrenjak ''Leon Coronato'' u značajnu misiju uspostavljanja pomorskih trgovinskih veza između Venecije i pribaltičkih zemalja.
Zadatak je Petar uspješno izvršio ali su se, uskoro, nakon toga, obistinila strhovanja da su ta putovanja veoma rizična. ''Leon Coronato'', koji je upravo bio uspostavio redovnu liniju Mediteran – Baltičke luke Rusije, februara 1746. godine upao je u olujno nevrijeme. Nedugo potom, poslije borbe sa gusarima, kada je poginuo kapetan Krsto, brat Petrov, brod je stradao u požaru. Za izuzetan pomorski podvig mletački dužd Petar Grimani odlikovao je titulom kneza ili ''conta'' Petra Smeća i njegove zakonite nasljednike i mnogobrojnu djecu poginulog Krsta Smeće.
Veoma je bio cijenjen u Rusiji i Peraštanin Ivan Krušula, svjetski putnik. U službi Petra Velikog, bio je zaslužio veliko priznanje i povjerenje ruskog cara radeći za interese Rusije. Proputovao je mnoge ruske krajeve u Aziji, po nalogu dvora. Stigao je čak i do kineskog zida u obavljanju raznih zadataka.
Inače, radi se o veoma zanimljivoj osobi. Ivan Krušula bio je Peraštanin, po rođenju turskog porijekla. Još dok je bio dijete zarobili su ga Peraštani u jednoj borbi i doveli, kao zarobljenika, u grad. Prihvatio je da o njemu brine Ivan Krušula, šura nadbiskupa barskog Vicka Zmajevića koji ga je potom posinio i dao mu svoje ime i prezime. Na školovanju u Padovi dobio je visoko obrazovanje i postao doktor teoloških nauka. Naučno usavršavanje obavio je u Collegio dei Neofiti, u Rimu.
Po završetku školovanja vratio se u Perast gdje je neko vrijeme bio opat opatije Sveti Đorđe, na istoimenom ostrvu, pored Perasta. Potom je otišao u Veneciju gdje je podučavao ''rusku gospodu'' italijanskom jeziku, hraneći se sa njima za istim stolom.

NA VAŽNIM ZADACIMA

U jednom njegovom pismu govori se o još nekim njegovim zadacima koje je obavljao u Veneciji. Kada su, tako, jednom prilikom, naišli neki stranci, dobrovoljci iz Albanije, da prihvate katoličku vjeru, kako nije bilo nikoga ko bi ih mogao podučavati, taj posao je sinjorija njemu povjerila.
Iz Mletaka, u jesen 1719. godine, u društvu Matije Zmajevića, otišao je u Rusiju. Uskoro je i tamo dobio važan zadatak. Kao sekretar ličnog predstavnika cara Petra Velikog, Novljanina Save Vladislavića, preuzeo je poznato putovanje preko Azije do Kine. Predvodio je rusko poslanstvo koje je ruski car poslao kineskom caru. Na putovanju, koje je otpočeo iz Petrograda prokrstario je ingerijom, prošao kroz Moskvu, Vladimir, Moromu i Nešovu i stigao na rijeke Oku i potom Volgu.
Krušula se, zatim - prešavši preko Keremiša, Vatka do Perma na rijeci Kamic, gdje su slani izvori - obreo u Sibiru. Prešavši preko rijeke Tunguske i Imava na Saki, stigao je u Mongoliju. Nešto kasnije dopro je do kineskog zida za koji je zapisao da je ''stari zid divno građen''. Bio je to prvi Južni SLoven kome je to pošlo za rukom.
Krušulu smatraju i vrlo uspjelim putopiscem koji je nadmašio Marka Pola. U Rusiji su sačuvane njegove brojne putopisne bilješke. Nije poznato da li su prevedene na naš jezik.
Činjenica da je Krušula bio turskog porijekla pomogla mu je da uspješno obavi neke posebne zadatke koje mu je povjerio Petar Veliki. Ovaj sveštenik i Sava Vladisavić bili su, inače, prvi Bokelji koji su imali visoke činovničke položaje na ruskom dvoru.

POVRATAK U PERAST I SMRT

Ipak, čeznuo je Ivan Kuršula da se što prije vrati u Boku i Perast. S tim nije bio saglasan Petar Veliki, koji ga je odlikovao ordenom Viteza reda Konstantinskoga. Tek kada je umro car ostvarila mu se želja da se vrati u Perast, gdje je i umro, 1739. godine. U to vrijeme, kako je ostalo zapisano, bio je ''izgubio pamet'', najvjerovatnije od posljedica fizičke iscrpljenosti prouzrokovane teškim životom.
Prvi Bokelji u Rusiji, svojim ugledom i zaslugama omogućili su zemljacima da i oni, nakon toga, budu rado primljeni. Bilo ih je na raznim funkcijama i na obavljanju raznih poslova. Međutim, većina njih ostala je do sada nepoznata široj javnosti. Rusi o njima nijesu pisali, a naši naučnici nijesu tragali za podacima o njihovom radu.

 

Sava Vladisavić prijatelj Petra Velikog

 

Prvi Bokelj, koji je nakon odlaska ruskih plemića iz Perasta otišao u Rusiju i time na simboličan način uspostavio veze između ljudi ovog kraja i Rusije bio je Sava Vladisavić, iz Herceg Novog. On je pomogao Peraštaninu Matiji Zmajeviću da dođe u Rusiju, a pružio je podršku i drugim Bokeljima da stignu u tu veliku zemlju i da tamo uspiju.
Hercegnovski Vladislavići, inače, rodom su iz Hercegovine, a nastanili su se u Tvrtkovom gradu u 16. vijeku. Brzo su stekli ugled, a kao Sloveni, patriote, u Rusiji su gledali svog velikog prijatelja.
Sava je otišao u Rusiju 1705. godine, skupa sa sinovcem Gavrilom. Tamo se brzo pročuo kao vrlo uman čovjek i deklarisani slovenski rodoljub. Cijeneći njegove osobine ruski car Petar Veliki imenovao ga je svojim savjetnikom. Povjeravao mu je složene diplomatske zadatke, pa je, uz ostalo, bio i predstavnik ruskog dvora u prvim diplomatskim kontaktima sa susjednom Kinom.

VLADISLAVIĆ U KINI

Da bi obavio što bolje taj zadatak Vladislavič je na tom poslu angažovao još jednog Bokelja. Bio je to Peraštanin Ivan Krušula. Uz velike napore, nakon višemjesečnog putovanja od Petrograda do Kine i natrag, izvijestio je Petra Velikog da je u toj zemlji uspješno obavio povjereni posao. Sljedećih godina angažovan je u više drugih ruskih misija, posebno na zadacima odbrane od Turaka, na Crnom moru.
Vladislavić je posjedovao široko obrazovanje i opštu kulturu. Da bi bolje upoznao Ruse, i posebno cara Petra Velikog, te čitav slovenski istok sa patnjama balkanskih Slovena, 1722. godine preveo je sa italijanskog na ruski istorijsku knjigu Maria Orbinija “Kraljevstvo Slovena”. Prezentirao ga je, doduše, u skraćenoj verziji, a uvrstio je u knjigu samo ono što, po njegovom mišljenju, najviše zanima ruske čitaoce. Ova publikacija je kasnije prevedena i na bugarski jezik. U ruskoj bibliografskoj literaturi stoji da je štampana u vrijeme ''svetog vladanja samodržca ruskog Petra Velikog u Sanktpeterbsurskoj tipografiji 1772. godine''.
Knjiga je imala dosta čitalaca u Rusiji i Bugarskoj. Privukla je pažnju i Petra Velikog koji iz Irana, tim povodom, piše Sinodu:
''Knjigu koju je preveo Sava Vladislavić o slovenskom narodu, sa italijanskog... odmah mi pošaljite, a ako nije gotova naredite da se odštampa i da mi se pošalje.''
Sava Vladislavić je, po izričitoj želji Petra Velikog, naimenovan za ruskog ambasadora i upućen u Kinu radi razgraničavanja ta dva velika susjeda. Na veoma napornom putovanju, od 1725. do 1728. godine Vladislavića je pratio dr Ivan Krušula, Peraštanin, vrlo učen čovjek, teolog i pravnik, poznati pjesnik i prijatelj Matije Zmajevića.

“OPIS SIBIRA I KINE”

O zbivanjima na tom dalekom putovanju Sava Vladislavić je napisao putopis na ruskoslovenskom jeziku, nbaslovljen ''Opis Sibira i Kine, iz pera Save Vladislavića''. Prema ocjeni književnih kritičara taj putopis posjeduje i ne male književne vrijednosti.
Sava Vladislavić, veoma ugledan čovjek na ruskom dvoru, zbog svojih zasluga dobio je titulu grofa. Bio je zaštitnik i mecena Bokelja koji su tokom njegovog života boravili u Rusiji. Matija Zmajević, veoma zahvalan na pomoći, piše u Perast Krstu Mazaroviću da je ''Vladislavić pravi ogranak Ilirije, kome je car Petar, uz druge počasti, poklonio i svoju sliku, optočenu draguljima o papa Klement XI ga je takođe odlikovao jer je pružio zaštitu katoličkoj crkvi na više mjesta, dapače i podigao nekoliko katoličkih hramova''.
Zmajević dalje kaže da Vladislavić ''hoće da opiše jedno slavno djelo, što ga je izvedoše dvadeset pet Peraštana moje domovine i zajedničke Ilirije, da ostavi uspomenu potomstvu i da počasti naciju''.
Vladislavić je pomagao i svom rodnom kraju i slao značajna sredstva koja su trošena u Herceg Novom u razne svrhe, a kada je ruski admiral Matija Zmajević bio osuđen u Rusiji na smrt, na osnovu insinuacija i neprovjerenih optužbi, Sava je intervenisao i vjerovatno imao odlučujući uticaj da se presuda ne izvrši.
U svojstvu savjetnika Petra Velikog, inače, caru je u više navrata prezentirao stanje na Balkanu i savjetovao da bi bilo od koristi za Rusiju ako bi tamo ima jednu snažnu tvrđavu, sa svojim komesarom i dobrom novčanom opskrbom.

RIZNIĆ DIREKTOR BANKE

Jedan od vrlo uticajnih Bokelja, koji su došli u Rusiju, u prvoj polovini 18. vijeka, bio je Jovan Riznić, sin bogatog tršćanskog trgovca rodom iz Herceg Novog. Riznić je neposredno nakon dolaska postao direktor za razvoj Banke južne Rusije, a potom i predsjednik grada Odese. Bio je u kontaktima sa ruskim carom Petrom Velikim i ostalim znamenitim Rusima, među ostalim i sa Aleksandrom Sergejevičem Puškinom. Njegovoj prvoj supruzi Amaliji Puškin je posvetio četiri pjesme. Riznić je drugovao sa Puškinim, bio je član Srpskog naučnog društva, kome je zavještavao svoju biblioteku. Imao je svoj spahiluk Haočice, u Ukrajini, kojega su posjećivali mnogi poznati Rusi, a pružao je i podršku ljudima ovog kraja koji su, raznim povodima, stizali u Rusiju.
Riznić je, nakon smrti svoje prve supruge Amalije oženio Paulinu, sestru grofice Hanske, supruge francuskog romanopisca Onorea de Balzaka. Imali su više djece koja su se kasnije našla u raznim krajevima Evrope. Istaknuta švedska književnica Marika Sernasted počinje svoje memoare ovako: ''Moj predak bio je Ivan Riznić...''
Posredstvom ovog Bokelja Puškin je bio u toku zbivanja u Crnoj Gori i Boki u čemu mu je pomogao i njegov stric general Musli Puškin, koji je u toku kampanje admirala Dimitrija Senjavina u Boki, bio komandant pješadijskih jedinica.

PRIZNANJE BOKELJIMA

Bokeljski pomorci koji su boravili u Rusiji, tokom 18. vijeka, bili su ne samo dobri privrednici nego i odlični pomorci. Akademik Gligorović, iz Odese, pišući o zaslugama Bokelja i na planu formiranja ruske flote konstatuje:
''Poznato je kako su se ruski narod trudio da stvori ratnu flotu. Kome nije poznato da su nam ogromno pomogli Bokelji od Zmajevića, pod Petrom Velikim, pa do Vojnovića, pod Katarinom?''
Bilo je to doba ratova koje je Rusija vodila na sjeveru sa Švedskom i na jugu sa Turskom. Pobjedama Rusa, na oba mora, značajno je pomoglo najmanje dvanaest ruskih admirala i generala rodom iz Boke.

 

Bjekstvo Matije Zmajevića u Rusiju

 

Peraški kapetan, ruski admiral Matija Zmajević, bio je najpoznatiji Bokelj koji je živio i radio u Rusiji. Za njegovo ime vezane su i mnoge pobjede ruske mornarice na moru, protiv Švedske, a dao je i veliki doprinos izgradnji i modernizaciji ruske flote. U njegovo vrijeme ruski car Petar Veliki stvorio je na Sjevernom, kao i na Baltičkom moru više nego respektabilnu ratnu flotu. Kontradiktorno, ali istinito: ovaj čovjek, rođen u Perastu, pod ''nesrećnom zvijezdom'', Rusima je donio mnogo pobjeda, ali je u toj zemlji otrpio i mnoge lične poraze.

POSVEĆEN POMORSTVU

Matija Zmajević rodio se u Perastu 1680. godine, od oca Kristofala, poznatog peraškog pomorskog kapetana, čovjeka vičnog trgovini, moru i maču. Još kao dječak Matija se posvetio pomorstvu, a istovremeno je izučavao brodogradnju. Učestvovao je i u društvenom životu svoga grada: 1704. godine bio je prokurator Gospe od Škrpljela, a 1708. godine izabran je za opštinskog prokuratora.
Taj peraški dječak, kao ni ostala muška djeca, nije mogao birati poziv. Svi peraški sinovi morali su postati ratnici i pomorci. Tako i Matija. Još kao dječak izučavao je pomorske vještine, na brodovima svoga oca. Tu je završio osnovnu, a potom i pomorsku školu. Bio je jedan od najboljih učenika. Tada su u Perastu bili posebno cijenjeni Vicko Bujović i poznati pomorski pedagog Marko Martinović. Ta dvojica ljudi sudbinski su uticali na životni put Zmajevića.
Marko Martinović, inače trinaest godina stariji od Matije, bio je veoma talentovani i obrazovani pedagog. Saznavši za Markov renome Petar Veliki poslao je sedamnaest plemića da izuče pomorsku vještinu u Perastu, u Martinovićevoj školi. Među ruskim boljarima bio je i grof Petar Andrejević Tolstoj. Matija i Petar sreli su se u Zmajevića palati i od tada je počelo njihovo prijateljstvo. Nekoliko mjeseci kasnije Tolstoj je otplovio za Rusiju.
Zmajević je bio čas na moru, čas u svom rodnom Perastu. Bila je to jedna neprekidna borba u kojoj su životi bili jedini zalog za slobodu koju je grad uživao.

SUKOBI SA BUJOVIĆEM

Prolazile su ratne godine. Glavni junak u gradu bio je Vicko Bujović, koji se isticao hrabrošću u borbama protiv Turaka, pogotovo kod osvajanja Herceg Novog 1687. godine, za šta je dobio titulu konta od Kumbora. Bio je veoma vješt pomorac, ali i silnik kakav se u Perastu nikada nije rodio, ni prije ni poslije. Zbog njega su počele i nesreće u tom gradu.
U rukopisu knjige Marka Martinovića ''Prikaz i umorstvo Vicka Bujovića” stoji i ovaj zapis: ''U prošlom ratu neki turski zapovjednik, izruči gospodinu Kristoforu Zmajeviću, pomorskom kapetanu, svoju jedinu kćerku i zamoli ga, ako on i svi njegovi poginu, da mu ta djevojka ostane na dušu kao jedna od njegovog imena... Pazili su je kao sebe, i djevojka poraste, lijepa izgleda, pa je spomenuti konte Bujović ugrabi, oskrnavi i povede u Dubrovnik''. Martinović, zatim, piše da je Kristofer izrekao kletvu Bujoviću da bude ''privezan od kapi za krevet''.
Bujović je nanio Zmajevićima i više drugih nepravdi. Oni su skupa gradili brod ''Santa Groce'' što je dovelo do imovinskog spora.
U to vrijeme počeli su sukobi između Bujovića i ostalih Peraštana koji nijesu mogli više trpjeti svog prvog čovjeka i načelnika zbog njegove okrutnosti i surovosti. I u ove prepirke bio je uključen i Matija Zmajević. Jedna priča govori da je njegova posestrima, lijepa Turkinja, bila kobna za Perast. Peraštani, koji su do tada bilježili samo pobjede nad Turcima, počeli su trpljeti poraze. Razlog za njih našli su u predpostavci, bez osnova, da ih Turkinja špijunira. Da ova priča nema nikakvog osnova potvrđuje i motiv ubistva Vicka Bujovića. Evo što o tome piše jedna hronika:
''Jednog jutra i to baš na dan 6. maja 1709. godine na javnom trgu Vicko Bujović, naoružan do zuba, sa sinom Ivom i sa dva 'brava', te sa dva rođaka i jednim stražarom poče da izaziva kapetana Iva Matoševića, opštinskog prokuratora Matiju Zmajevića, općinske suce i cijelo mjesto. Na te uvredljive izazove opasnog zulumćara nekoliko Peraštana, među kojima bijahu Ivo Šturanović, Marija Zmajević, Luka Vukićević, Mato Nikolić, koji su kod sebe imali bodeže, koje su onda ljudi nosili, sukobiše se sa kontom Vickom Bujovićem. Nasta borba u kojoj pogiboše Vicko i njegova dva 'brava'. Njihove ubice se odmah skloniše u kuću Nikolića, a kada nastade duboka noć pobjegoše preko granice u slobodni Dubrovnik da spasu svoje života.''

PROGNAN NA 45 GODINA

Matija Zmajević, odlazeći, nije slutio da više nikada neće vidjeti rodni Perast, kojega je mnogo volio, i da će ga čudna igra sudbine dovesti u Rusiju gdje će zaslužiti svjetsku slavu, kao znameniti pomorski admiral ali, nakon smrti Petra Velikog, i dođivjeti i velika poniženja, uvrede, pa i sudsku presudu - na smrt.
Mletačke vlasti brzo su reagovale povodom ubistva njihovog čovjeka konta Vicka Bujovića. Osuda protiv zavjerenika donesena je u Splitu 1710. godine a potom javno objelodanjena u Perastu. Po njoj Zane Štukanović, Matija Zmajević, Luka Vukičević, Matija Nikolić, glavni su krivci ubistva Bujovića, zauvijek su prognani sa mletačkog područja. Uhvate li se – kaže se u presudi – biće obješeni o vratu na visokim vješalama. Prije izvršenja kazne Štukanoviću i Vukićeviću, odsjeći će se desna ruka i objesiti o vratu. Ko ih uhvati, ili ubije, dobiće nagradu od tri hiljade dukata unutar države, četiri hiljade izvan, i to od njihovih dobara, a ako ne polovicu.
Prema presudi Vijeća desetorice mogli su se riješiti progonstva nakon trideset godina i to pod uslovom da se izmire sa nasljednicima ubijenih. Ali neće moći ni tada da se zadržavaju u Perastu, ni u Kotoru, ni u Risnu, niti bilo gdje u Mletačkoj Albaniji, nego tek petnaest godina nakon oslobođenja.
Matija Zmajević, dakle, nije smio čak četrdeset pet godina, poslije učešća u ubistvu Bujovića, da se ponovo nađe u Perastu. Postoje svjedočanstva koja govore da je namjeravao da se vrati nakon isteka prognanstva. Međutim, smrt ga je preduhitrila u dalekoj Rusiji.

VIJEST GA STIGLA U DUBROVNIKU

O smrtnoj presudi Zmajević je bio obaviješten u vrijeme boravka u Dubrovniku. Odatle piše svojoj supruzi o teškoćama u kojima se našao, bez novca koji mu je trebao, kako za boravak u Dubrovniku, tako i za dalje putovanje. Tada je odlučio da se poveže sa grofom Petrom Tolstojem - koji je bio u Carigradu, a sa kojim je nekoliko godina ranije, u Perastu, bio sklopio prijateljstvo - s obzirom da više nije smio ostati ni u Dubrovniku.

 

Matija Zmajević uhapšen u Carigradu

 

U Dubrovniku se Matija Zmajević našao u veoma teškoj situaciji. Bio je ostao bez novca, a prijetila je i opasnost od hapšenja, ili, pak, od pogibije, jer je za njegovu glavu bila raspisana visoka nagrada. Ipak, vjerovao je da će biti upućena molba visokih crkvenih zvaničnika mletačkim vlastima u njegovu korist.
To se uskoro i desilo. Lično je intervenisao papa Klementije XI koji je pokušao da od venecijanskih zvaničnika izdejstvuje amnestiju za Zmajevića, kojega je ranije bio nagradio ''Zlatnom ostrugom'', visokim papinskim priznanjem. Venecija, međutim, nije uslišila ni molbu svemoćnog pape.

ZAŠTO ZMAJEVIĆ BJEŽI U CARIGRAD

Da li je Matija odlučio da bježi u Carigrad zato što je znao da se tamo nalazi njegov prijatelj, grof Petar Nikolajevič Tolstoj, ili je otišao onamo gdje mu je život bio najsigurniji, ne može se pouzdano zaključiti, jer o tome nema svjedočanstava. Najvjerovatnije je da su prethodno kontaktirali Zmajević i Tolstoj, te da je ruski boljar izrazio spremnost da prihvati peraškog kapetana i da mu obezbijedi uslove za put do Petrograda, gdje bi dobrodošao pomorski stručnjak njegovih znanja i sposobnosti.
Podatak da se u Carigradu, čim je došao, susrio sa svojim pouzdanim ruskim prijateljem, ukazuje da su i prije održavali međusobne veze. Tolstoj je u Carigradu tada bio visoko rangirana diplomatska ličnost – zvanični izaslanik ruskog cara na sultanovom dvoru.
Petar Tolstoj, koji je na mjestu ruskog izaslanika zamijenio Dimitrija Galicina, odmah je primio Matiju Zmajevića u rusku službu u činu kapetana, nakon čega je trebao odmah krenuti za Rusiju. Međutim, ispostavilo se da se Zmajević ponovo našao u životnoj opasnosti. U međuvremenu je, naime, došlo do rata između Rusije i Turske iz kojega su Turci izašli kao pobjednici. Zato su Tolstoj i Matija, već zvanično ruski oficir, u Carigradu bili uhapšeni. Turci su ih zatvorili u najozloglašeniji carigradski zatvor ''Sedam kula'', koji je bio smješten duboko ispod zemlje. U njemu nije bilo svjetlosti ni vazduha, a bio je namijenjen turskim vezirima i pašama. Nalazili su se u samicama, a međusobni kontakt bio je potpuno onemogućen. Ipak, i u tako teškim uslovima života Zmajević se nekako snašao. Podmitivši stražare uspio je da se javi svojim rođacima.

TEŠKI DANI UTAMNIČENJA

Prema opisima preživljelih zatočenika tamo su ljudi bili okivani u lance, a većina njih je umrla od posljedica teškog života u tamnici. Zmajević je, ipak, imao sreće u nesreći. Ubrzo su ga smjestili u ćeliji sa Tolstojem, a uživao je i naklonost zatvorskog upravnika, kojem se dopao kao dobar, blag i plemenit čovjek.
Kada je Tolstoj bio oslobođen dobio je izričito naređenje cara Petra Velikog da isplati najviši iznos koji Turci traže da oslobode Zmajevića. Imao je i razloga za zabrinutost, jer je saznao da je Peraštanin, nakog određenog vremena, u zatvoru obolio od kuge.
Čim je Matija Zmajević izašao iz zatvora, u razgovoru sa Tolstojem, izrazio je želju da, kada se bolje oporavi, stupi u službu na ratne brodove s obzirom da je većimao zvanje ruskog kapetana.
Odmah, nakon što su se našli na slobodi, još u Carigradu, Tolstoj piše ruskom caru i preporučuje mu Zmajevića. Car Petar Veliki, koji se tada nalazio u Karlovim Varima na odmoru, odlučio je da lično primi i razgovara sa Matijom, te da se uvjeri u njegova pomorska, ratnička i ostala znanja, kako bi se opredijelio koju funkciju da mu povjeri.
Bilo je to vrijeme velikih pomorskih nemira na Baltičkom moru, gdje je Švedska bila vodeća pomorska sila. Rusiji je bio cilj da ovlada baltičkim akvatorijem i tako otvori plovidbene puteve u svijet. U to vrijeme saveznici Rusije u borbi protiv Šveđana bili su Danska i Poljska.
Veliki Sjeverni rat završen je porazom Švedske, a ruska pobjeda kod Poltave 1709. godine donijela je ovoj zemlji prevlast na Baltičkom moru. Švedski kralj Karlo se sklonio u Tursku koja je uskoro zaratila sa Rusijom.

DANI U KARLOVIM VARIMA

O tome kako su se odvijali događaji u Karlovim Varima, koji su presudno uticali na karijeru Matije Zmajevića saznajemo je jednog njegovog pisma Vicku Zmajeviću, u kojem, uz ostalo, navodi:
''Sada, dakle, srećno stigoh u Karlove Vari, gdje nađoh carski dvor, i pošto sam izvršio svoju dužnost, kako mi je bilo naređeno: sve mi je srećno uspjelo jer sam istog dana imao čast da predam Galošinu pisma barona Sozinova, koja su mi stigla u Petrovaradin upravo na dan moga odlaska, ne ostavivši od Carigrada više od dvadeset dana. Budući da sam veoma žurno putovao, ne gubeći vremena ni danju ni noću, putujući poštanskim kočijama preko Ugarske veoma slabim putevima da nijesam spavao od Petrovaradina nego u Beču, a tek odanle ovdje, to je moja brzina izazvala prilično iznenađenje na dvoru.''
O velikoj želji cara Petra Velikog da što prije vidi čovjeka o kome su mu mnogo govorili i još više ga hvalili, svjedoči njegova odluka da ga odmah primi. Evo što je o tome Zmajević zapisao:
''Istog dana, poslije ručka, imao sam čast da poljubim Carevu ruku. Primljen sam sa izrazima ljubavi. Referisao sam ono što mi je bilo naređeno, što je uspjelo na moju veliku čast. Bio sam ispitivan od cara licem u lice o mnogim poslovima. Odgovarao sam mu sve najboljim načinom, a kako sam bio upućen da odgovaram, tako da je ostao potpuno zadovoljan...
Priznajem da je veoma verziran u pomorskoj vještini. Zadržao me više od dva sata, zadavajući mi teške probleme, a da nije moglo biti strožijih kako iz nautike, tako i iz vojničke discipline. Napokon, na njegovo iznenađenje, a na moju čast, sve je srećno uspjelo, te sam po ispitu bio upućen prvom ministru, preuzvišenom Galošinu, da bi bio poslan na flotu u Petrograd, i da mi tamo bude povjeren brod do njegovog dolaska k istoj floti, dajući mi da izaberem brod po svojoj volji i nahođenju.''

LJUBIMAC RUSKOG CARA

Krajem 1714. godine Matija je stupio u flotu galera, brodova velike pokretljivosti, koji su imali veoma značajnu ulogu u ofanzivnim dejstvima. Dobio je čin kapetana prvog ranga, sa 300 rubalja mjesečne plate. Već narednih godina Matija je među Rusima u Finskoj, gdje je često na škverovima. Upravlja posebnim odredom galija, a svi nadležni su više nego zadovoljni njegovim radom. Postaje i istinski ljubimac Petra Velikog koji mu dodijeljuje čin komodora.
Tada počinje i angažovanje Matije Zmajevića na izgradnji ruske flote.

 

Komodor Zmajević odlučio Gangutsku bitku

 

U prvoj polovini 1714. godine Rusi su bili izvršili pripreme za odlučnu bitku za prevlast na Baltičkom moru nad veoma brojnom i jakom švedskom flotom. U danima koji su prethodili sukobu, za komodora Matiju Zmajevića bilo je mnogo posla. Često je zadatke dobijao lično od ruskog cara Petra Velikog. Stalno je bio u inspekciji brodova, nadgledao gradnju na škverovima i upravljao pomorskim poslovima u floti glavnog komandanta admirala, grofa Fjodora Metvejeviča Apraskina.
Često je Zmajević mijenjao odrede kojima je komandovao. Radi mnogo, kako kasnije piše, “da bi u radu zaboravio svoj rodni kraj, za kojim je osjećao nostalgičnu ljubav, sve do posljednjeg dana života, u hladnom Tavrovu”.

PRESUDA JAČA OD NOSTALGIJE

Matiji je veoma teško padala presuda prema kojoj se nikada više ne smije vratiti u svoj rodni Perast. Njegova pisma bratu iz Rusije prožeta su tužnim sjećanjima na lijepu mladost i puna čistih lirskih osjećanja.
Međutim, nikada u Rusiji nije imao mnogo vremena za meditiranje. U toku su bile pripreme za skoru odlučnu borbu sa Šveđanima. Određen je da komanduje odredom galera, veoma važnim sastavom koji je trebao da zada odlučujući udarac neprijatelju.
Admiral grof Apraskin doplovio je 12. jula 1714. godine, sa svojom flotom kod Tvermanide, istočna obala Gangutskog poluostva. U to vrijeme se kod jugozapadnog rta nalazilo 28 švedskih brodova koji su bili daleko veći i bolje naoružani od ruskih. Grof Aparskin oklijevao je da prihvati odlučnu bitku, plašeći se poraza. Tada je car Petar Veliki sazvao konsultacije i Veliko ratno vijeće donijelo je odluku o objavi rata Švedskoj.
Ruski car izdao je Zmajeviću posebni ukaz u kojem se, uz ostalo, navodi:
''Mora se ići sa dodijeljenim galijama pravo do ušća rijeke koja teče do Aboa. Tamo saznati o dolasku ruske vojske u Abo i krenuti ka gradu. Ostale treba uzeti potpuno unutrašnji kurs, između pješćanih ostrva, pored finske i švedske obale...''
Matija Zmajević je, potom, sa svojim odredom galija uspješno učestvovao u pomorskoj borbi za zauzeće Aboa. Nakon toga hladna sjeverna zima prekinula je dalje operacije. Ipak, nastavljene su pripreme za očekivane borbe na proljeće.

PETAR VELIKI - KOMANDANT

Ruske ratne snage imale su ekspedicioni korpus od 24.000 ljudi i galernu flotu od 99 brodova pod vrhovnom komandom admirala grofa Fjodora Metvejeviča Apraskina, koja je trebala da dejstvuje u pravcu Alandskih ostrva, u blizini švedske obale i da odatle ugrožava Štokholm. Flota ruskih jedrenjaka imala je 16 linijskih brodova, pet fregata, tri korvete pod neposrednom komandom Petra Velikog, koja je trebala da djeluje iz baze u Revelu.
Neposredno pred polazak Apraskinove ekspedicije, 9. maja 1714. godine, umro je kontraadmiral galerne flote grof Ivan Feodosijević de Bocis. Iako je bilo za upražnjeno mjesto više kandidata među ruskim oficirima ratne mornarice car Petar je svojim ukazom odredio da komandu, u odsutnom trenutku, preuzme lično Matija Zmajević.
Galerna flota sa ukrcanim trupama isplovila je iz Kronšolta i zadržala se u Helsingforsu mjesec dana, nakon čega je nastavila nastupanje prema zapadu. Međutim, zaustavila je jaka švedska flota od 16 linijskih brodova i 12 manjih jedinica, pod komandom admirala Vatranga. Grof Aparskin je bio prisiljen da se zaustavi kod Tverminidea i da sačeka dolazak flote kojom je komandovao Petar Veliki. Ruski car je naredio da se izgradi vlaka duga preko 2,5 km, do poluostrva Gangut, sa namjerom da prebaci galije u fjord Rilaks. Šveđani su, međutim, prozreli tu namjeru, ali je car na to odgovorio protivakcijom.
Koristeći se potpunim odsustvom vjetra, što je velike švedske brodove prikovalo na mirovanje, uputio je prethodnicu svoje flote, pod komandom Matije Zmajevića, da na pučini obiđe švedsku glavninu i u fjordu Rilaks blokira eskadru Šveđana. Ovaj pokret ruskih jedinica pod komandom Matije Zmajevića, u kojem je učestvovalo 35 galija, u potpunosti je uspio. To je bitno uticalo ne samo na tok bitke kod Gangute, nego i na konačnu pobjedu ruske flote nad Šveđanima.

PRIZNANJA VRSNOM PERAŠTANINU

Rusi su, poslije, za svoje - po mnogima najveće - pobjede u pomorskim sukobima, odali veliko priznanje komodoru Zmajeviću. O njegovim zaslugama u posebnom izvještaju “Reakcije na pomorske bitke vođenoj između ruske prethodnice i švedske eskadre” pisao je lično car Petar Veliki. Nakon opisa bitke posebno se zadržava na ulozi odvažnog Peraštanina.
''Dana 26. gospodin admiral je prispio na mjesto nakon dužeg dogovaranja donio je odluku da pošalje 20 galija da prođu pored švedske flote /budući da je bila tišina/ pod komandom kapetan-komodora Zmajevića. Neprijatelj je odmah dao znak za napad, ali ipak đulad nijesu dobacivala. Kada je admiral vidio da su naši, pod komandom Zmajevića, prošli, poslao je još 15 galija koje su, takođe, sretno poodmakle...''
Ruski car, glavni komandant u toj značajnoj pomorskoj bici, govori takođe u svom pismenom izvještaju i o novom naređenju kapetanu komodoru Zmajeviću: sa porukom da napadne Šveđane što je za taj dan bilo kasno. “Sljedećeg dana Peraštanin Zmajević briljatno je obavio i ovaj posao'' – zapisao je car.
Ruskom flotom u borbama protiv Šveđana, lično je, kako rekosmo, komandovao Petar Veliki, a ruski brodovi izveli su tri juriša, koliko je i bilo potrebno (i dovoljno) da se bitka uspješno privede kraju. Carska vojska je u tim borbama do nogu potukla Šveđane, koji su imali 4.600 poginulih, dok ih je na strani Rusa bilo oko 700. U ruke pobjednika pao je i veliki ratni plijen kojim je još više ojačana ruska flota, zadobivši apsolutnu prevlast na sjevernim granicama.

“DOKTORE, LIJEČITE GA KAO SEBE”

Za tu pobjedu, koja je Rusiju konačno uvrstila u red evropskih pomorskih velesila, velike zasluge ima Matija Zmajević, za koga se zna da je bio jedan od glavnih realizatora i konkretnog taktičkog plana presudne bitke. Njemu je pripao i najteži dio posla - prebacivanja galera preko kopna, što je jedinstven slučaj u istoriji bitaka na moru. Sama činjenica da mu je dodijeljen taj zadatak svjedoči da su car Petar Veliki i komandant flote admiral grof Aparskin imali veliko povjerenje u tog stasitog i odvažnog Bokelja i njegovu sposobnost i hrabrost.
Koliko je Zmajević bio cijenjen među Ruskim admiralima, svjedoči bilješka grofa Aparskina u pismu jednom ljekaru:
''Liječite ga kao samog sebe, jer je, zaista, vrlo dobar čovjek.'' Ovo je napisano u avgustu 1714. godine kada se Matija zbog bolesti našao u bolnici.

 

Matija Zmajević prvi stranac - ruski admiral

 

Iako teško obolio, Matija Zmajević nije imao vremena za liječenje, jer je bio neophodan carskoj floti. Zbog zadataka na gradnji novih brodova u jačanju mornarice, morao je ponovo pripasati admiralsku sablju i staviti se na raspolaganje grofu Fjodoru Metvejeviču Apraskinu.
Prolazile su godine ispunjene poslovima na brojnom i tehničkom snažniju ruske flote. Već 1715. godine Zmajević samostalno komanduje Odredom galera, koji je po ličnoj naredbi ruskog cara upućen da potpomogne desant gardijske vojske na Kopenhagen. Odatle je Matija otplovio u Rigu i Gaspal, pa nazad, u Labavu, gdje je zazimio.

PERAST STALNO PRED OČIMA

Čovjek koji je donio ratne pobjede i prosperitet ruskoj floti bio je u suštini nesrećan i nezadovoljan. Bio je umoran od napornih poslova, često bolestan, a mučila ga je i nostalgija. Nikako nije mogao zaboraviti Perast i Peraštane.
O ličnim problemima tada piše rođacima u Perast. Kaže da je jedva ugrabio malo vremena, i to noću, da im se javi: ''Ne mogu poslu da odolim. Ljeti ratujem, a tokom zime vršimo pripreme za ratovanje - kad vrijeme dozvoli. Od oktobra pa do kraja februara ne može se ploviti jer je more zaleđeno.'' Preko vodenih, zaleđenih površina putuje na konju, što mu kao južnjaku teško pada.
Kada se more odledilo ponovo je pokrenuta ruska flota za borbe protiv neprijatelja. Zmajević je tada bio treći po rangu u ruskoj floti. Veće činove imali su samo admiral grof Arapskin i viceadmiral Petar Veliki.
Zmajević tim u pismima kazuje i da se zaželio Perastu, “kao ničemu u životu”. Naglašava da čezne za srećnim trenutkom kada će ugledati svoje. Molio je i da se peraški kler založi u Vatikanu kako bi mu se omogućilo, nakon eventualnog ukidanja presude, da se može vratiti u Perast. Istovremeno izražava bojazan da će ga Rusi zadržati dok se ne okonča još jedan od novih ratnih pohoda.

PRVI STRANAC KONTRAADMIRAL

Matija žarko želi mir i povratak u Perast. Kaže da mu nije do slave ni do novca u Rusiji. “Hoću samo mir i povratak. A ako uskoro ne dođe” – ističe Zmajević – “onda ću ostaviti kosti u Rusiji”, jer je stalno bolovao od zaduhe i još nekih bolesti. Preporučuje u pismima majci da u Herceg Novom posjeti ''majku viteza Sava Vladislavića”, te da joj zahvali za sve što je Sava učinio za njega u Rusiji kod Petra Velikog.
Inače, Matija i Sava su često kontaktirali u Rusiji i međusobno se uvažavali. Ta dvojica Bokelja bili su, inače, u Rusiji među najcjenjenijim strancima.
Poslije dužeg oklijevanja Matija Zmajević, pod stalnim narastanjem i pritiskom tereta nostalgije, odlučio je da podnese ličnu ostavku ruskom caru Petru Velikom na službu u ruskoj mornarici. Sadržaj tog dokumenta nije poznat, ali najverovatnije da je ostavka bila motivisana zdrastvenim razlozima. Ruski car, koji je i ranije slušao usmene molbe za ostavkom i ovoga puta je, međutim, odbio da prihvati njegov zahtjev. Interesi Rusije – kako je govorio - tražili su da Matija ostane u ruskoj mornarici. U međuvremenu je dobio i unaprjeđenje. Postao je kontraadmiral, prvi stranac koji je u ruskoj floti dobio ovaj visoki čin.
Galerna flota Matije Zmajevića 1723. godine patrolira od Ravela do Ganguta, u Baltičkom moru. On je odatle sa Petrom Velikim otplovio za Albo i docnije za Alandske fjordove, da bi sa početkom jeseni vratio u Petrograd.
Godinu poslije Matija dobija novo priznanje. Unaprijeđen je u glavnog inspektora ruske flote. Ovo imenovanje ga je zateklo na Alantskim škverovima. Odatle je otišao sa povjerenim sastavom na izviđanje put Vasgoloma. Vraćajući se napao je švedske obalne gradove i nanio im veliku štetu.
Sama činjenica da se pod zapovjedništvom Matije Zmajevića nalazilo 140 galera sa pridruženim lađama za transport hrane i municije najbolje svjedoče o ugledu ovog Bokelja. Nove pobjede nad Šveđanima oduševile su Petra Velikog, koji o njemu piše u posebnom izvještaju Senatu u kojem mu dijeli brojne pohvale.
Kuriozitet je da je tada iz Švedske, kao plijen, odnio zvona, koja je poklonio katoličkoj crkvi u Petrogradu. Petar Veliki je lično odobrio da ona smiju zvoniti uprkos zakonske zabrane da se u ovom gradu mogu koristiti samo zvona pravoslavnih crkava.

DJELIMA ZASLUŽENA SLAVA

Matija i dalje niže uspjehe u Rusiji. Svuda ga cijene. Zahvaljuju mu na velikim pobjedama. Najveće ratne trofeje, koje je zadobio u borbi sa neprijateljima, nije zadržao za sebe, da mu krase raskošne salone, nego ih je poslao za uspomenu svom rodnom gradu Perastu.
U Boku su stigle tri velike zastave sa komandnih brodova flota koje je pobijedio. Jedna je bila zastava sa bijelim poprečnim krstom, druga od svile sa crnim orlom u sredini, a treća sa odreskom na kraju. Ove zastave čuvale su se u župnoj crkvi u Perastu do dolaska Rusa u Boku. Tada su prekrojene i od njih napravljene ruske zastave. Kada su došli Francuzi oni su ih uzeli. Tako su bili uništeni najveći Zmajevićevi ratni trofeji.
Uspon Matije Zmajevića, ljubimca ruskog cara, i dalje je trajao. Unaprijeđen je u čin viceadmirala. Postao je član Admiralskog kolegijuma, najveće institucije u ratnoj mornarici, a u odsutnosti admirala, grofa Arapskina, komandovao je cjelokupnom ruskom flotom.
Zatim je zavladao mir. Zato ga nema u borbama, ali za Matiju ipak nema odmora. Odlazi u Voronjež da rukovodi izgradnjom galera i ostalih ratnih brodova. Prilikom inspekcije došao je do zaključka da za ove poslove bolje odgovara Tavrov. Dao je nalog da tamo počne izgradnja po 15 galera i desantnih brodova.
Uskoro umire ruski suveren Petar Veliki. Matija Zmajević, koji je tada rukovodio radom Admiralskog kolegijuma, tim povodom piše svom prijatelju Matu Štukanoviću:
''Umro je Petar Veliki. Njegova herojska djela i vrsnoća produžiće mu život kroz vjekove... Na dvoru velika žalost. Ne vide se više livreji, ni konji, ni kočije. Sve je u crno zavijeno...''

I CARICA BLOKIRA POVRATAK

Smrću cara Petra Velikog nije realizovana njegova namjera da Zmajevića pošalje kod pape Klementa XI, sa kojim je ovaj inače održavao kontakte, kako bi isposlovao za Ruse jedan kvarter na Malti. To bi, kako se procjenjivalo, omogućilo Rusiji da u Meditern pošalje pet-šest brodova.
No, ni nakon što je ruski suveren umro, Matija Zmajević nije mogao da se vrati u Perast. Sada se tome jednako protivila - carica Katarina.

 

Admiral Zmajević okončao u izgnanstvu

 

Nakon smrti ruskog cara, Petra Velikog, Matija Zmajević je nastavio poslove na daljoj izgradnji i modernizaciji ruske flote. Za kratko vrijeme Rusija je dobila novih 17 ratnih brodova ''vešela'', 145 galera, 30 brigantina, odnosno, sa pomoćnim brodovima oko 400 plovnih jedinica.
Kada je došlo do smjene na ruskom prijestolu, Matija je, skupa sa ostalim visokim vojnim uzvanicima, prisustvovao krunisanju carice Katarine. Ona ga je, neposredno nakon dolaska na vlastm nagradila najvećim ruskim odlikovanjem - Ordenom Aleksandra Nevskog. Matija je bio i ostao jedini stranac koji je dobio to visoko priznanje. Prije toga, inače, dobio je tri zlatne kolajne i zlatne medalje Petra Velikog.

VRHUNAC SLAVE I - PAD

Godine 1727. Matija dostiže vrhunac slave i priznanja u Rusiji. Dobija najveći čin u ratnoj mornarici - zvanje admirala, što kazuje da je i carica Katarina, u početku, izuzetno cijenila ratne i mirnodobske zasluge Matije Zmajevića. Bio je to sam vrhunac, jer nakon toga počinje njegov nagli pad.
Zmajević je strog i neumoljiv. Umjesto odlaska na razne prijeme, svečanosti, raskošne balove, sav se posvećuje poslu, jer jedino tako može da zaboravi svoj rodni kraj i činjenicu da ga, vjerovatno, više nikada neće vidjeti. Ne štedi sebe, ali ne poštuje ni potrebu drugih za odmorom...
Njegovi potčinjeni, kojima smeta da im zapovjeda stranac, podnose prijavu sudu da je, navodno, koristio državni materijal, novac i ljude. Sud ga ubrzo proglašava krivim i - osuđuje na smrt.
Tako je Matiji, po treći put, bio ugrožen život. Prvi put to je bilo u Perastu, presudom Mletačke Republike, drugi put turski sud u Carigradu, nakon čega se našao u turskom zatvoru, i treći put, eto - u Rusiji.
Matija, naravno, nije priznavao krivicu, ali sud je bio neumoljiv i izrekaop drastičku kaznu. Pored smrtne presude morao je da plati i novčanu kaznu od 4.960 rubalja...
Presuda već slavnoj ličnosti nepovoljno je primljena u Rusiji. Pokrenuta je akcija za njegovo pomilovanje koju je vodio Sava Vladislavić iz Herceg Novog, nekada lični savjetnik cara Petra Velikog. I uspio je - kazna nije izvršena. Zmajevića je pomilovao ruski car Petar Drugi, ali ga je degradirao u čin viceadmirala i odredio ga za zapovjednika astrahanske luke na Kaspijskom jezeru. Novčani dio kazne morao je platiti.

ZAR MATIJA DA KRADE?

Da li je Peraštanin, zaista, bio osnovano osuđen za krađu? U to je teško povjerovati, jer je imao novca znatno više nego što mu je trebalo za njegov, inače skromni, život. Uzgred da kažemo da je jednom i ranije bio kažnjen odbijanjem petomjesečne plate - bilo je to 1723. godine - zato što je naređivao rad nedeljom i praznicima. I tom prilikom bio je optužen da je počinio težak, nezakonit prestupa. Rad nedeljom i praznicima u ondašnjoj Rusiji smatrao se, inače, zločinom. Međutim, Zmajević je smatrao da je rad na odbrani zemlje iznad svih drugih prava i obaveza.
Religiozni Rusi, kojima je nedjeljna misa tradicionalna obaveza, to mu nijesu mogli oprostiti. Neki od njih, da bi uklonili jednog stranca, pretpostavljenog admirala, organizovali su i zavjeru koja je postigla cilj, uprkos saznanju da mu je sudska presuda bila preinačena. Admiral Zmajević uklonjen je sa jednog od najvažnijih ratnih položaja.
U septembru 1728. godine imenovan je za glavnog komandanta luke u Tavrovu. Juna sljedeće godine došao je tamo i stupio u upravu admiraliteta. Bila je to posljednja luka njegovog života.
Kasnije je, 1729. godine, boraveći u Tavrovu u jednoj vrsti izgnanstva, predosjećajući da mu se približava kraj života, teško obolio i razočaran, poslao sva dobijena ruska odlikovanja svom bratu Vicku sa željom da ih sačuva u rodnom Perastu.
Matija upućuje više pisma na adrese u Perastu, kao i bratu Vicku, tada zadarskom nadbiskupu. Piše mu o teškom životu, hladnoćama na Sjevernom moru koje mu ugrožavaju narušeno zdravlje. Posebno ističe nostalgiju za svojim rodnim krajem. Brat ga tješi, uvjeravajući ga da će se jednoga dana, piak, vratiti. O snazi takvog uvjerenja Matijinog brata govori i saznanja da mu je u Zadru već bio izgradio grobnicu pored svoje, želeći da bar poslije smrti budu zajedno.
Šest godina nakon dolaska, u Tavrovu je, 1735. godine, prestalo da kuca srce Matije Zmajevića.

SAHRANA U MOSKVI

Veliki čovjek, pobjednik u brojnim pomorskim bitkama za rusku zastavu, svrstan je u red velikana ruske ratne mornarice. Rusi su mu ispunili posljednju želju: sahranjen je u Moskvi, u jednoj katoličkoj crkvi čiju izgradnju je sam finansirao.
Moskva, avgusta 1735. godine. U najvećem ruskom gradu odjekuje zvono male katoličke crkve. Njegovi posmrtni odjeci prodiru u srca onih koji su u pogrebnoj povorci, na čijem čelu je lafet, sa posmrtnim ostacima ruskog admirala Matije Zmajevića. Velikana iz Boke, koji je umro u tuđini ne dočekavši da mu se ispuni životni san, da još jednom vidi grad iz koga je bio 25 godina ranije prognan.
U pogrebnoj povorci su bili najugledniji ruski plemići, generali, admirali, prijatelji i neprijatelji. Svi su oni mislili isto: bio je sretan vojnik i nesrećan čovjek!
Sahranjen je u crkvi koju je sam sagradio. Bila je to, inače, prva katolička crkva u Moskvi. I samo odobrenje da je izgradi, u centru pravoslavne Rusije, bilo je jedan od izraza poštovanja i priznanja jednom strancu za mnogo šta što je učinio za Rusiju.
U međuvremenu, vrijeme je učinilo svoje. Danas se ne zna gdje je bio taj hram i šta je bilo sa Zmajevićevim grobom. Izvjesno je da nije nikad prenesen u grobnicu koju mu je sagradio brat, u prezviteru crkve Blažene Gospe od zdravlja, u Zadru. Dva brata, rastavljena sticajem nesrećnih okolnosti ni poslije smrti nijesu mogla da se nađu zajedno.
Zašto Matiji Zmajeviću nije dozvoljeno, na mnogo puta upućeni zahtjev ruskim suverenima, da pred kraj života ode iz Rusije? Iako nema podataka, na osnovu ponašanja Zmajevića, dalo bi se zaključiti da je papa Klement XI uspio od Venecije izboriti njegovu amnestiju za presudu u Perastu, kojom je počelo njegovo prinudno odsustvo iz rodnog grada.

MATIJIN TESTAMENT

Zmajević je više puta pisao obratu Vicku i prijateljima iz mladih dana o teškom životu u progonstvu. Kada je već bio siguran da mu se samrtni čas približava, poručivao je da je došao čas ''da zaklopi svoje umorne oči''.
Ostavio je i oporuku - ono što je stekao poklonio je Perastu. Za izvršioca testamenta imenovao je peraškog opata, kojemu je ostavio 40 unča zlata da napravi zlatni kalež. Testamentom je odredio da se njegova admiralska sablja preda Peraštanima. Ona je i stigla u Perast, a njom se, u svečanim prilikama, pasao peraški kapetan.

 

Admiral Marko Vojnović komandovao Kutuzovu

 

Među dvanaest Bokelja, koji su bili ruski admirali i generali, pored admirala Matije Zmajevića, iz Perasta, izdvaja se grof Marko Vojnović, jedan od više hercegnovskih Vojnovića, koji su igrali značajnu ulogu u ruskim vojnim aktivnostima u 18. vijeku. Primljen je u rusku mornaricu kao dobrovoljac, u svojstvu navigacionog oficira 1770. godine i dobio čin lajtnanta.
Kako je Vojnović došao u Rusiju, koji su bili motivi i pobude takve njegove odluke ostalo je do sada nepoznato. Prvo putovanje na jednom ruskom plovilu bilo je na brodu ''Sv. Georgije pobjedionosac'' iz Kronštata, na putu za Sredozemno more. Bilo je to u doba kada je carica Katarina vodila rat na Turskom. Da bi što više oslabila turske pozicije na Crnom moru, carica je odlučila za usluge ljudi hrišćanskih provincija van Rusije. Ona je rado koristila znanje vještih pomoraca, među kojima su bili i oni iz Boke Kotorske koji su svojim stručnim znanjem, hrabrošću i neustrašivošću uživali posebnu reputaciju.

PRAVAC – JUŽNA MORA

Posao pridobijanja hrišćanskih provincija za rat sa Otomanskom imperijom bio je povjeren grofu Alekseju Orlovu. Izdato je naređenje Baltičkoj floti - koja je nakon smrti Petra Velikog i Zmajevića trpjela poraze - da se uputi u nepoznata južna mora, uplovljenjem iz Crnog u Sredozemno more.
U međuvremenu, uslijedila je poznata bitka kod Česme koja je ''ovjenčala slavom rusku eskadru'', kako je tada, zadovoljna uspjehom, istakla carica Katarina.
Vijest da iz Baltičkog mora dolaze respektabilne ruske snage brzo se proširila priobaljem hrišćanske Grčke, gdje su stanovnici vjerovali da je došao očekivani trenutak oslobođenja. Toj floti prišlo je dosta Bokelja. Među ovima je bio grof Marko Vojnović koji je dobrovoljno stupio u eksadru kontra-admirala Arfa i ubrzo svojom hrabrošću i stručnošću skrenuo na sebe pažnju i ruske carice.
U prvim mjesecima po stupanju u rusku flotu, grof Vojnović je 23. februara 1771. godine, zarobio brod sa turskim tovarom. Samo mjesec dana kasnije Vojnović je porazio 17 šambeka, za kojima se prethodno bio uputio u potjeru i sve ih zarobio. Pritom je zarobio i turski brod natovaren duvanom i artiljerijskom municijom.

NAPAD NA METELINO

Novopridošlica u eksadri kontra admirala Arfa, komandujući pulskom ''Auza'' zadobio je puno povjerenje komandanata. Učestvujući, potom, u eskadri admirala Spiroa pokazao je izuzetnu vještinu i ličnu hrabrost prilikom napada na Metelino. Kada je poginuo komandant velikog ruskog broda ''Slava'' - takođe naš zemljak, kapetan Bijelić - komanda broda povjerena je lajtlantu Vojnoviću. U desantu na ostrvu Mitelena Vojnović je u čelnom jurišnom brodu ''Slava'', skupa sa svojim Bokeljima, zauzeo turski admiralitet i istakao rusku carsku zastavu na osvojenom turskom brodu.
U toj akciji Marka Vojnovića učestvovao je sa svojom jedinicom pukovnik Kutuzov, koji će kasnije postati jedan od najpoznatijih generala, legendarnih ruskih vojskovođa.
Ruska vojska je zauzela utvrđenje, admiralitet i odbrambeni bedem i u njemu pet topova velikog kalibra. Zarobljeno je toliko opreme da se plijen prenosio čitav dan na ruske brodove. Tom prilikom uništena su dva turska broda sa 74 topa, a iz pristaništa je odvučeno 20 manjih brodova.
Ugled koji je stekao bokeljski kapetan, grof Marko Vojnović, stalno je rastao, a time i novi zahtjevi jedinicima kojima je komandovao. Sa ostrva Tasos kontra-admiral Elemanov uputio je Vojnovića da pretraži otok Lagos. U tom zalivu bilo je 13 jedrenjaka i jedna polu galija. Vojnović se približio, otvorio paljbu i primorao Turke da napuste svoje brodove i traže spas na obali. Od brze paljbe na ruskoj fregati je raznesen top čija su parčad ranila Vojnovića.
Na obali je zauzeta baterija sa četiri topa koji su preneseni na fregatu. Zaplijenjena su četiri broda, a dva potopljena. Za taj podvig Vojnović je odlikovan Ordenom sv. Đorđa IV reda.

BITKA KOD PATRASA

Brod ''Slava'' je učestvovao i u bici kod Patrasa, gdje je odnio novu pobjedu nad Turcima. Prethodno je admiralu Orlovu stigao izvještaj da Mustafa paša, koji je komandovao ulcinjskom flotom i jakim desantnim snagama, grupiše svoje brodove da bi napao luku Auzu i razbio rusku flotu.
Orlov je naredio Elmanovu da spriječi namjeru Mustafa paše i da uništi njegovu flotu.
U tu svrhu Elmanov upućuje sekond majora grofa Ivana Vojnovića put obale Moreje, radi izviđanja neprijateljskih brodova u Modoni, Koroni i Navarinu. Za izvođenje operacije dodijeljene su mu dvije fregate: ''Sveti Nikola'' i ''Zabaika'' sa kojom je zapovijedao još jedan Bokelj - Milan Knežević - kao i nekoliko manjih brodova.
Naređenje je bilo precizno. Moralo se izvršiti rekognosticiranje, te zauzeti bazu na ostrvu Sapienca. Nakon toga, trebalo je u Jadranu sačekati kapetana I ranga Kornjajeva, koji je vodio iz Baltika u grčki arhipelag dva ratna broda ''Grof Orlov'' i ''Česma''. Nakon okupljanja novog flotnog sastava bila je namjera proslijediti za Pataras, da bi bila uništena ulcinjska flota. To je bila još jedna prilika Marku Vojnoviću da se istakne i potvrdi svoj renome u ruskoj floti.
Ulcinjani su se, takođe, pripremali za odsudnu bitku. Isplovili su sa sedam fregata i krenuli između ostrva Sv. Mavro i Pakso, koja su pripadala Veneciji, gdje je bilo određeno da se obavi prikupljanje turskih snaga. Kada je to primijetio grof Vojnović, poslužio se lukavstvom. Naredio je da se istakne neutralna zastava i potom prišao ulcinjskim brodovima. Komandanti ovih plovila, ne pretpostavljajući da se u njihovoj blizini nalazi ruska eskadra, došli su bez straha na fregatu gdje su primljeni vrlo ljubazno.

VOJNOVIĆEVO LUKAVSTVO

Smatrajući da je Vojnović slovenski kapetan – Bokelj oni su stupili sa njim u razgovor i izložili mu namjere Mustafa paše. Pošto je tako doznao zle turske namjere, uzimajući u obzir da nije istekao rok primirja, kao i činjenicu da su Ulcinjani dobrovoljno došli, grof Vojnović je tražio od njih da odvrate Mustafa pašu od namjeravanog napada, jer će, u protivnom, ruska flota biti primorana da prihvati borbu.
Taj savjet je bio uzaludan. Turska paša je nastavio da koncentriše svoje snage, a već sljedećeg dana Ulcinjanima je stiglo pojačanje od 15 brodova. Na jednom od njih vijorila se admiralska zastava.



Marko Vojnović komandant Crnomorske flote

 

Čim je uplovio u Crno More sa dodatnim snagama, kapetan prve klase, Konjejev, preuzeo je komandu nad snagama ruske flote. Da spriječi spajanje ulcinjskih i tuniskih brodova naredio je pokret. Doznavši da se ulcinjska flota nalazi u blizini Patarasa, Rusi su krenuli ka toj poziciji.
Uveče, 25. oktobra 1772. godine, došlo je do sukoba dvije flote. Mustafa paša raspolagao je sa 24 broda koji su bili duž obalne linije. Duvao je sjeveroistočni vjetar. Dok je Konjejev pripremao napad Mustafa paša, siguran u svoju premoć, otpočeo je dejstva koja su završila nepovoljno za njega.
U izvještajima, nakon bitke, Konjejev je veoma pozitivno ocijenio učešće ''primorskih Slovena'' što je bio naziv za pomorce koji su bili, uglavnom, iz Boke Kotorske. Istakao je junaštvo i ispoljenu vještinu dva bokeljska komandanta Marka Vojnovića i njegovog pretpostavljenog, komandanta Ivana Vojnovića.

POD KOMANDOM IVANA VOJNOVIĆA

Nakon te borbe Marko Vojnović i dalje komanduje fregatom ''Slava''. U međuvremenu, 19. marta 1773. godine, isteklo je vrijeme primirja. Kada je grof Orlov komandu u Arhipelagu predao admiralu Spirovu, Marko Vojnović je, na svome jedrenjaku, ušao u sastav grupe brodova, kojima je komandovao njegov zemljak Ivan Vojnović. ''Slava'' je upućena na obale Sirije i Egipta.
Ruski izvori ističu da je i u tim operacijama Marko Vojnović zabilježio više pobjeda u borbi sa neprijateljskim sastavima. Godinu dana kasnije između Rusije i Turske sklopljen je mir u Kučuk Kajardžiji, nakon čega se dio ruske sredozemne flote vratio u Kronštat.
Marko Vojnović je za mnoge podvige, među kojima i za zauzeće Bejruta, proizveden u čin kapetana-lajtnanta. Bio je raspoređen u eskadru Borisova koja je predislocirana iz Arhipelaga u Crno more.
U vrijeme od 1778. do 1781. godine, Vojnović je bio komandant caričinog borda ''Katarina'', jednog od najmodernijih i najvećih u ruskoj floti.
Bilo je to u vrijeme kada je carica Katarina pokrenula eskpediciju na Kavkaz, koja je, na žalost, završena porazom.

PODVIZI ZA ZASLUGE

Dostupni podaci govore da su Rusi, iako gubitnici, bili oduševljeni onim što je u tim borbama pokazao Marko Vojnović. Istaknuto je da su njegovi podvizi ''uvrstili njegovo ime u ratnu istoriju otadžbine'' a radi se o napadnim dejstvima brodova kojima je komandovao na ciljeve u Kaspijskom moru. Ta ekspedicija nije uspjela zbog isticanja nerealnih zahtjeva. Carica Katarina, namjeravajući da zavlada čitavim područjem Zakavkazja, odredila je general-poručnika Suvorova da izvrši više važnih zadataka, dok je realizacija čitavog projekta bila povjerena knezu Potemkinu. Carica je bila riješila da Krim prisajedini carstvu i da na taj način uništi gnijezdo pljačkaša koje je više od jednog vijeka djelovalo u predijelima južne Rusije. Zbog toga je Suvorovu bilo naređeno da se uputi iz Astrahana u Kuban.
U međuvremenu, iz Sankt Petersburga je stigao grof Marko Vojnović. Na veliko iznenađenje svih imao je naređenje da preuzme komandu nad eskadrom. Kao komandantu, data su mu neuobičajena velika redovna ovlaštenja, a kada je trebalo dobijao je i još veća - vanredna. U zapovijesti kneza Potemkina, bilo mu je naređeno, da se, kada preduzme komandu eskadre, uputi ka vodama Persijskog zaliva. Dobio je neograničena ovlašćenja. Trebao je ispunjavati samo naređenja kneza Potemkina i da svu komunikaciju s njim obavlja.
Vojnović je, u svojstvu glavnog komandanta, odredio za ovaj poduhvat tri fregata, sa veoma jakim naoružanjem, kojega je sačinjavalo po 20 topova od šest funti, jedna topovnjača sa 10 topova i dva broda sa 12 topova od po tri funte. Eskadra je imala 443 člana posade.

GRADIO NOVA UTVRĐENJA

Slijedilo je dugo krstarenje po Kaspijskom moru, dolazak u Baku, glavni grad tog regiona, a izvršena su ispitivanja i mjerenja voda u tjesnacu. Prikupljeni su i ostali podaci neophodni za kartografe i meteorologe. To svjedoči da je grof Vojnović raspolagao i sa povelikim dijapazanom stručno ponorskih znanja.
U toku te kampanje izgradio je nova utvrđenja na Kaspijskom moru blizu bezimenog ostrva kojemu je dao ime Potemkin, u znak zahvalnosti i poštovanja prema svom komandantu.
U želji da se prevaziđu ratni sukobi i zavlada trajniji mir na Kaspijskom moru Vojnović je stupio u pregovore sa Aga Muhamedom Kanom. Bio je pozvan da ga posjeti, ali je prevarom uhapšen, u tamnici maltretiran i nakon tri sedmice oslobođen. Krstario je potom istočnim obalama Kaspijskog mora, izvršio nova hidrološka i meteorološka mjerenja i obavio mnoge kartografske promjene, ispravljajući uočene greške u navigacionim kartama. Taj pohod je okončan vraćanjem u Astrahan. Ipak, kada je stigao zamjereno mu je što je dozvolio da bude uhapšen.
Knez Potemkin ga je pozvao u Petrograd na razgovore o daljim zadacima. Tada mu je saopšteno da je unaprijeđen u čin kapetana drugog ranga. Primila ga je carica Katarina i darovala mu zlatni prsten. Ruska carica, slijedeći politiku svog prethodnika Petra Velikog, nastojala je da potpuno ovlada Kaspijskim i Crnim morem. Zato je grof Marko Vojnović dobio zadatak da radi na učvršćivanju ruske prevlasti na Crnom Moru.
Knez Potemkin, glavni realizator ruske politike na moru, posebnu pažnju posvetio je izgradnji moderne ruske flote na Crnom moru. Značajno mjesto u tom poduhvatu imao je Marko Vojnović, koji je imao čast, kako stoji u jednoj monografiji, ''da stvaralački učestvuje u ovom blagotvornom pothvatu''.

KOMANDANT PRVOG LINIJSKOG BRODA

Kada je osnovan Sevastopolj, 1783. godine, Vojnović je bio određen za komandanta prvog linijskog ratnog broda ''Slava Katarine'', najvećeg na Crnom moru. Dobio je i unapređenje u čin kapetana prvog ranga.
Komandnu zastavu vio je na brodu ''Slava Katarine'', izgrađenom u Hersonu. Tokom dvije godine je, uglavnom, krstario oko Krimskog poluostrva. Za to vrijeme Rusi su potpuno ovladali Crnim morem. Grof Marko Vojnović ga je učinio posve sigurnim za Rusiju, predano radeći i rukovodeći radovima na povećanju odbrambene sposobnosti te velike zemlje.

 

Gosti Vojinovića - ruski i austrijski suvereni

 

Nastavljen je uspon grofa Marka Vojnovića, miljenika carice Katarine. Kada je početkom 1786. godine iznenada umro admiral Makenzi, komandant luke i flote u Sevastopolju, na njegovo mjesto bio je postavljen Vojnović, koji je nešto ranije proizveden u čin kontraadmirala.
Prethodnih mjeseci stalno je krstario Crnim morem u potrazi za eventualnim ruskim neprijateljima. Jednom prilikom eskadra, kojom je komandovao, bila je zahvaćena velikom olujom, tako da je više ruskih brodova teško stradalo. Potonula je fregata ''Krim'', dok je brod ''Marija Magdalena'' olujom bio zanesen ka Bosforu, gdje je uskoro postao turski ratni plijen.

IZNENAĐENJE NA BRODU

Godine 1788. carica Katarina Druga posjetila je Krim, a u njenoj pratnji bili su austrijski car Josif II, ruski knez Potemkin, prinčevi austrijski Nasai i De Lin i mnogi plemići. Na brdu “Inkermen”, kojega je Vojnović utvrdio na prekrasnom položaju koji dominira okolinom, postojala je ogromna sala, u kojoj je bio i priređen svečani prijem za uzvišene goste.
Vojnović je tom prilikom, uz ostalo, pokazao i da je majstor za spektakle. Kada su zvanice sjele za sto, zasvirala je muzika. U tom trenutku skinuta je zavjesa sa velikog balkona. Na očigled carice i gostiju ukazao se veličansteni pogled na Sevastopolj, u kojem je bila na okupu skoro cijela Crnomorska flota: tri velika ratna broda, 12 fregata, 20 malih brodova, tri topovnjače i dva brandera.
Na znak kneza Potemkina, veliki brod ''Slava Katarine'' istakao je carsku zastavu, a svi brodovi stacionirani u luci ispalili su po 11 plotuna. Sa komandnog broda Marka Vojnovića odgovoreno je sa sedam plotuna.
Svi prisutni su bili oduševljeni i komandantu sevastopoljske luke i flote u Crnom moru, kontraadmiralu Marku Vojnoviću, srdačno čestitali na tom spektaklu.
Nije bilo vremena za slavlje. Dok je Katarina II bila još u Hersonu, Turci su počeli nove napade na Rusiju. Rasporedili su svoju eskadru na ušću Dnjepra. Turski cilj je bio da osvoje Kinburn i Herson, te da, nakon toga, prodru na Krim i tako ga ponovo preuzmu od Rusije.
Te namjere nijesu im se ostvarile, a kao rezultat ruskog otpora zaključen je Kučuk-kajundžinski mir.

NOVI KOMANDNI BROD

Kontraadmiral Marko Vojnović preselio je komandno mjesto na brod ''Preobraženija Gospodnja'', sa kojim je, u cilju kontrole i obezbjeđenja mira, stalno krstario Crnim morem.
Turska Vlada uputila je, pod komandom slavnog kapetana Hadži paše Hasana, jaku flotu u cilju uništenja ruskog brodovlja u Sevastopolju, na ušće Dnjepra i svih ruskih gradova na obali Crnog Mora. Međutim, admiral Vojnović, komandujući ruskim ratnim brodovima, uskoro je uništio turski pomorski sastav u vodama Očakova i time bitno olakšao odbranu poznate tvrđave. Za vrijeme borbi Vojnović se nalazio na brodu ''Preobraženije Gospodnje''.
Uskoro je uslijedila još jedna borba, čiji ishod nije bio izvjestan. U to vrijeme na brodovima Vojnovića, na važnim rukovodnim položajima, na jedinicama eskadre, bilo je više desetina pomoraca iz Boke.
Tada je knez Potemkin, u želji da potpuno odstrani Kaptun pašu iz rejona Očakova, naredio grofu Vojnoviću da isplovi sa povjerenom mu flotom i da stupi u borbu sa Turcima, što je učinio 18. juna 1788. godine.
Pod komandom je imao dva linijska broda, 10 fregata i nekoliko manjih brodova. Sa eskadrom je otplovio prema Očakovu. Protivni vjetar je usporio plovidbu flote, tako da je stigla kod ostrva Tenda tek 29. Juna, a dan poslije je uspostavljen kontakt sa turskim pomorskim sastavom koji je, na iznenađenje Rusa, bio pojačan novim plovnim jedinicama, pristiglim iz Carigrada.

NOVA POBJEDA NAD TURCIMA

Turci su raspolagali sa 15 linijskih brodova, osam fregata i 20 malih brodova. Tokom tri dana obije flote su se raspoređivale za borbu. Vojnović je procijenio da je najbolje da čeka napad i da tada organizuje odbranu, zavisno od razvoja događaja. Uslijedio je prvi napad Turaka na ruske linijske brodove. Na jednom od njih bio je Dimitrij Senjavin, dok je drugim komandovao kapetan prvog ranga Ušakov. Počela je bitka za prevlast na Crnom moru. I pored brojčane nadmoći, ona je završila turskim porazom. Bila je to još jedna velika pobjeda admirala Vojnovića. Za taj podvig bio je nagrađen Ordenom “Sveti Georgije” III reda.
Naredne godine nastavio je krstarenje Crnim morem, braneći priobalna mjesta od agresivne turske flote. Opet se u više navrata sukobio sa turskim brodovima. Turci shvativši da ne mogu pronaći način kako da ga savladaju odlučili su se da ga ubuduće izbjegavaju. Vojnović je stalno bio na moru, ulažući maksimalne napore da što bolje izvrši povjerene zadatke.
Uskoro je kontraadmiral, grof Marko Vojnović, počeo da doživljava istu sudbinu kao i njegov prethodnik i idol na sjevernim morima, zemljak, admiral Matija Zmajević. Knez Potemkin, vjerovatno iz sujete što ga je taj “došljak” počeo potiskivati u drugi plan - smijenio je Vojnovića, uz obrazloženje da nije pokazao dovoljnu hrabrost u komandovanju ruskom Crnomorskom flotom. Komandu je povjerio kontraadmiralu Ušakovu, koji je do tada bio potčinjen Vojnoviću.
Vojnović je bio razočaran. Umjesto zahvalnosti doživio je uvrede, umjesto priznanja za ispoljene ratne vještine i sposobnost, uslijedile su optužbe za kukavičluk i neznanje. Ogorčen, tražio je odobrenje da se vrati u rodni kraj... Podnio je ostavku na sve funkcije i položaje, a knez Potemkin je to jedva dočekao.

DEGRADIRAN, PA PONOVO UZDIGNUT

Vojnović se, tako, nakon mnogo godina, prvi put našao na suvom i bez posla. Međutim, kada im je trebalo, Rusi su ga, pet godina poslije, ponovo angažovali. Postaje član uprave Crnomorskog admiraliteta. Godine 1797. bio je unaprijeđen u čin viceadmirala, a četiri godine potom u čin admirala ruske flote.
Nedugo zatim bio je imenovan za direktora Crnomorskog šturm učilišta.
Tako je završena karijera veoma uglednog admirala grofa Marka Vojnovića, jednog iz plejade bokeljskih admirala i generala koji su u Rusiji komandovali vojnim jedinicama. I posljednje otpuštanje je uslijedilo nakon ničim ne obrazloženih kleveta. Ponovilo se ono što se dešavalo sa Zmajevićem, samo ovoga puta nije bilo Save Vladislavića, našeg zemljaka, savjetnika ruskog cara, da ga zaštiti kao Zmajevića.

 

Šest Ivelića - admirali i generali u Rusiji

 

Više članova porodice Ivelić, iz Risna, dalo je značajan doprinos pobjedama Rusije na bojnom polju, tokom 17. i 18. vijeka. Ta bokeljska familija jedna je od najstarijih i najuglednijih u Risnu, centru poljoprivrednog regiona Krivošija. Dala je više pomorskih kapetana, načelnika risanske opštine, sveštenika, oficira, diplomata, senatora.
Među najistaknutijima je i šest ruskih admirala i generala. Oni su se posebno isticali u borbi protiv Turaka, Francuza i Austrijanaca. Za zasluge na bojnom polju Ivelići su najprije dobili mletačko plemstvo, a kasnije i rusko, što je jedinstven slučaj u Boki Kotorskoj.

MARKO – GENERAL-LAJTNANT

Grof Marko Ivelić, ruski general-lajtnant i kavaljer, u jednom pismu iz Bukurešta sa ponosom kaže: ''Vi znate da sam rodom Ercegovac i rodilsja u Risan... Grofovsku titulu imamo od 16. vijeka, a zavedeni smo u ‘rusko dvorjanstvo’ Vladimirske gubernije.''
U Rusiju se posebno cijenio general-lajtnant ''njegovo visoko prevashoditeljstvo i raznih ordena kavaljer'' grof Marko Ivelić, rođen u Risnu 1740. godine. Prema raspoloživim podacima stupio je, po prvi put, u flotu grofa Orlova i učestvovao u borbama, kada je imao 30 godina. Umnošću i diplomatskom sposobnošću skrenuo je pažnju ruske vlade i cara kada je ugušio nerede u Tobolskoj guberniji, u Sibiru.
Uvijek je nastojao da probleme prevaziđe, ako je to bilo moguće, bez upotrebe sile. Time je potvrdio da je ne samo dobar i hrabar ratnik, nego i vješt diplomata. Do toga zaključka bio je došao i ruski dvor, koji mu je povjeravao složene diplomatske zadatke. Djelovao je kao inspektor i ruski koordinator aktivnosti na dizanju ustanka protiv Turaka u Srbiji i Crnoj Gori, gdje je više puta dolazio, po nalogu pretpostavljenih u Rusiji, obavljajući složene diplomatske zadatke.

KAO RUSKI IZASLANIK U CRNOJ GORI

Naročito je bila zapažena njegova vojnička i diplomatska aktivnost prilikom boravka, kao specijalnog izaslanika ruskog cara, u Crnoj Gori 1800 – 1807. godine, gdje je radio na organizovanju borbi protiv Francuza i znatno doprinio da flota ruskog admirala Dimitrija Senjavina uđe u Bokokotorski zaliv, 1806. godine. Tom prilikom boravio je u Risnu, gdje mu je bila i njegova diplomatska kancelarija. Tu je primao ruske diplomate i oficire. U isto vrijeme, u cilju postizanja odgovarajućih uticaja, imao je kontakte sa arhimanditom Hadži Arsenijem Gagovićem, ''vojvodama i kneževima Drobnjaka, Pive i ostalijem glavarima i starješinama Ercegovine''. Pismeno ih je obavijestio o objavi rata ruskog cara Francuskoj te o političkoj situaciji, savjetujući ih kako da se odnose prema Turcima. Naglašavao je da nastupa u skladu sa ovlaštenjima ''sveruskog cara Aleksandra I''.
Radio je i na pridobijanju Bokelja i Crnogoraca za službu u ruskoj vojsci. A kada je 1804. godine, nakon boravka u Crnoj Gori, došao u Risan, organizovao je odlazak čete od 23 Trebješanina iz Nikšića za Rusiju. Sačekao ih je u Risnu, smjestio u kuću rođaka Đurkovića i potom ispratio za Odesu. U vrijeme tih aktivnosti, predsjednik te ruske opštine je bio njegov rođak Savo Ivelić.
Nakon obavljenih poslova otputovao je za Bukurešt, takođe na osnovu specijalnog zadataka ruskog cara. Odatle je, po naređenju admirala Čičagena, komandanta kopnenih i pomorskih snaga u Moldaviji, pisao crnogorskom arhimanditu Gagoviću, tražeći od njega da pođe u Hercegovinu, sakupi ljude koje mu je naznačio i tajno pribavi podatke o vojnim snagama Francuske u Boki Kotorskoj i o njihovom postupanju sa narodom toga kraja, kakvo je stanje u Crnoj Gori i o tamošnjim odnosima sa Francuzima i Turcima.

I KARAĐORĐU URUČIO OREDEN

Kao izaslanik ruskog cara prisustvovao je 1812. godine velikoj srpskoj narodnoj skupštini, u manastiru Vračevšnica, u Šumadiji. Obratio se skupu u ime ruskog cara i objasnio značaj Bukureštanskog mira, između Rusije i Turske, privoljevši ih da ga lično potpišu, nakon čega ga je predao Karađorđu. Tom prilikom srpskom vođi uručio je ruski orden “Svete Ane”, prvog reda, a druga odlikovanja srpskim vojvodama.
Kao nagradu za zasluge ruski car Aleksandar I imenovao ga je 1814. godine za senatora. Do tada je obavljao dužnosti u vojsci i politici.
Grof Marko bio je u Rusiji veoma uvažavana i cijenjena ličnost. Prijateljovao je sa više ruskih kneževa, grofova, generala a naročito prisni kontakti bili su sa Aleksandrom Sergejevičem Puškinom, po preseljenju Puškinovih roditelja u Petrograd, kada su se nastanili kod Kalnikova mosta, u blizini kuće Ivelića.
Aleksandar Puškin je drugovao i sa Markovom kćerkom Katarinom, četiri godine starijom od njega. Ona je prema cijenjenom ruskom pjesniku osjećala simpatiju, znala napamet mnoge njegove pjesme i branila ga od napada zbog njegovih buntovnih stihova. Puškin je često boravio u kući Ivelića i tamo je dovodio brojne goste. Na svečanostima je ukazivano i na srodstvo familije Ivelić i Puškin, ali nema pisanih potvrda o tome.
Marko Ivelić bio je oženjen Ruskinjom Nadeždom Aleksejevnom Turčanskovom, iz Vladimirske gubernije. Nakon odlaska u penziju, posljednjih 10 godina živio je u Petrogradu, kao penzionisani general-lajtnant. Za to vrijeme dopisivao se sa svojim rođacima u Risnu, žaleći što su ga životni putevi odveli iz ''milog grada Risna''.

SINOVI – OČEVIM STOPAMA

I njegovi sinovi nastavili su život i rad u Rusiji. Priznato im je plemstvo i grofovska titula, služili su u ruskoj vojsci gdje su postigli visoke činove. Najmlađi od njih, Konstantin, o kojem su sačuvani skromni podaci, bio je general-major ruske vojske. On je u Petrogradu izučavao vojne nauke. Tamo se nalazio pod ličnim nadzorom Nikolaja Pavloviča, brata ruskog imperatora koji je kasnije naslijedio rusku krunu.
Konstantin je bio lijepe spoljašnosti, energičan, temperamentan. Izgledalo je da će napraviti veliku karijeru u Petrogradu, gdje je bio rado viđeni gost u kućama plemića. Međutim, njega je privlačio Kavkaz, kao i mnoge mlade ljude željne podviga.
Poginuo je u činu general-majora, a nosio je visoko rusko odlikovanje “Krst Svetog Georgija”. Poginuo je u žestokoj borbi prsa u prsa, braneći Ašaljtenski most.

 

Brojni Vojnovići bili uspješni u ruskoj vojsci

 

Pored Marka Vojnovića, koji je u Rusiji zavrijedio titulu grofa i čin kontra-admirala ruske mornarice, bilo je još nekoliko Vojnovića koji su u 18. i 19. vijeku živjeli u Rusiji, doselivši se iz Herceg Novog. Uprkos istraživačkim nastojanjima, istoričarima nije pošlo za rukom da ustanove kako su se Vojnovići doselili u tu veliku zemlju.
Evidentno je da su Vojnovići živjeli u Petrogradu, Moskvi i u više mjesta na obali Crnog mora. Mnogi od njih uživali su veliki ugled na ruskom dvoru u vrijeme suverena Petra Velikog, Katarine Druge i Aleksandra I. Trojica od Vojnovića imali su visoke činove u ruskoj vojsci. Grofovi Marko i Jovan Vojnović (u Rusiji poznat kao Ivan) bili su kontra-admirali u ruskoj floti, dok je grof Aleksandar Vojnović bio general ruske konjice.

MNOGO VOJNOVIĆA POGINULO ZA RUSIJU

Nedovoljno sadržajni podaci, prikupljeni po ruskim arhivama, govore da je više Vojnovića poginulo u borbama koje su se vodile, uglavnom, protiv Turaka u 18. i početkom 19. vijeka.
Grof Ivan Vojnović u Rusiji je bio veoma cijenjen zbog uspjeha u borbama protiv turske i ulcinjske flote, u Crnom moru, 1772. godine, kojom je komandovao poznati turski zapovjednik Mustafa paša. Da bi se onemogućila turska flota da napadne Auzu, ruski knez Orlov naređuje Elmanovu da spriječi namjeravano uništenje ruske Crnomorske flote. Ivan Vojnović, tada u činu sekond majora, dobio je zadatak da sa povjerenom eskadrom patrolira morem u blizini Moreja, a radi izviđanja aktivnosti neprijateljskih brodova u Modoni, Koroni i Navarinu.
Za taj zadatak eskadra Ivana Vojnovića ojačana je sa dvije fregate - ''Sveti Nikola'', na kojoj mu je bilo komandno mjesto, i ''Slava'' pod zapovjedništvom njegovog rođaka grofa Marka Vojnovića. Nakon uspješno obavljenog zadatka eskadra je isplovila ka Jadranu.
Grof Ivan Vojnović je, u periodu 1772–1775. godina, komandujući eskadrom, u više navrata porazio turske pomorske ratne sastave nanijevši im velike gubitke. Obavio je i više uspješnih napada na neke turske crnomorske luke. Bio je, takođe, i komandant ruskih pomorskih snaga na Kaspijskom moru, a djelovao je u sastavu flote admirala grofa Orlova u Sredozemnom moru. Za pokazanu sposobnost dobio je čin kontra-admirala, kao i više visokih ruskih odlikovanja. Bio je uspješan i u diplomatskoj službi. Više godina bio je ruski generalni konzul u grčkom arhipelagu.

NIKOLIN BRZI USPON

U ruskoj floti uspješno je djelovao i grof Nikola Vojnović iz Herceg-Novog, koji je - za razliku od drugih Vojnovića - počeo pomoračku karijeru u Rusiji. Pripadao je drugoj generaciji hercegnovskih Vojnovića – doseljenika, zato se opravdano pretpostavlja da se radi o sinu nekog od Vojnovića koji su u prvoj grupi došli iz Boke u Rusiju.
U Pomorski korpus Nikola je stupio kao kadet 1775. godine, a šest godina poslije počeo je ploviti u činu gardemarina. Bio je na brodu ''Sveti Pantelejmon'' u eskadri kontra-admirala Suhotina, koja je patrorirala od Kronštata do Livorna i natrag. Uskoro je unaprijeđen u čin navigacionog oficira i upućen u Herson. Naredne dvije godine nalazio se na brodovima u Crnom moru koji su vodili ogorčene borbe sa Turskom za prevlast u Crnom moru i u grčkom arhipelagu. Odlikovan je za uspjehe u borbi za Sevastopolj.
Potom slijedi brzi uspon ovog Vojnovića. Godine 1788. komandovao je brodom, u sastavu flote Očakova. Tamo je, u više navrata, ispoljio izuzetnu uspješnost u upravljanju povjerenim plovilom i hrabrost u borbi sa turskim jedinicama. Stiglo je i veliko priznanje - odlikovan je ordenom “Svetog Georgija” IV stepena, a nagrađen je i zlatnom sabljom. Za ispoljenu hrabrost proizveden je u čin kapetan-lajtnanta.
Nakon ovoga, dobio je novi borbeni zadatak. Prešao je iz Sevastopolja u Očakov, gdje je preduzeo komandu broda ''Leontije mučenik'' kojim je više mjeseci krstario Crnim morem.
Nikola Vojnović je, potom, preuzeo komandu nad brodom ''Sveti Jaroslav bogoslov''. Učestvovao je u borbama protiv turske flote u moreuzu Kreča, između Tendroma i Hadži Beja. Na Crnom moru borio se skupa sa još dva Vojnovića: Markom i Ivanom, koji su bili znatno stariji od njega.

ODLIKOVANJA I UNAPRJEĐENJA

Narednih godina grof Nikola komanduje velikim ratnim brodom fregatom ''Navarhija'' na kojoj je dugo plovio vodama Crnog mora, a u sastavu eskadre vice-admirala Ušakova plovio je do Carigrada. Učestvovao je i u borbama u grčkom arhipelagu, a veliku hrabrost je ispoljio u sukobu za ostrva Cerigo i Zente, prilikom blokade Krfa.
Za uspješnost u komandovanju povjerenim sastavom odlikovan je Ordenom “Svete Ane” i unaprijeđen u čin kapetana drugog ranga. Nešto kasnije učestvuje u osvajanju utvrđenja na Krfu, kada mu je povjerena komanda eskadre od sedam brodova, koja je, zatim, vodila borbe u Jadranskom moru.
Slijedio je još jedan uspjeh - zauzeta su utvrđenja Fano i Singeljo. Brodovi pod njegovom komandom su tri mjeseca blokirali Ankonu. Za postignute uspjehe ruski car ga je odlikovao Ordenom “Svetog Jovana” i dao mu značajnu nagradu u novcu. Nakon 26 godina plovidbe otpušten je iz službe 1809. godine.
Vojnovići, koji su se nalazili u Rusiji, kao da su bili predodređeni da budu ratnici, pa su se najradije opredjeljivali za vojnički poziv. Više njih imalo je visoke činove i u ruskim kopnenim jedinicama. O njihovom djelovanju i učešću u borbama nema dovoljno podataka. Evo samo nekoliko sačuvanih u ruskim izvorima.
Veoma poznat u Rusiji bio je grof Aleksandar Vojnović, koji je komandovao ruskim konjičkim jedinicama. Imao je čin konjičkog generala a ratovao je na bojištima Rusije i Sibira. Bio je veoma cijenjen od ruskih suverena. Njegova slika bila je uramljena na zidu u ruskom carskom dvorcu u Petrogradu, što je bilo posebno priznanje ljudima zasluženim za Rusiju.

VLADIMIR MLAD POGINUO

Grof Vladimir Vojnović, sin ruskog kontra-admirala Marka Vojnovića, borio se u kopnenim jedinicama. Bio je perspektivan oficir. Međutim, poginuo je veoma mlad, kao kapetan ruske carske garde, u borbi protiv francuske vojske, kod Kulma.
Grof Đorđe Vojnović, major ruske vojske, bio je i iskusan diplomata. Nakon pada Mletačke republike, 1797. godine, u Boki je radio na mobilizaciji lokalnog stanovništva za ruske ciljeve.

 

S.Vukotić prvi “Rus” koji je oplovio Zemlju

 

U Rusiji, tokom 19. vijeka, veliki ugled uživali su brojni Vukotići, koji su služili u ratnoj i trgovačkoj floti Rusije. Oni su rodom iz Grblja, u Boki Kotorskoj, a služili su kao obični pomorci, članovi posade brodova, još u 17. vijeku, kada su stigli, u tada daleku slovensku zemlju, za istoriju nepoznatim putevima. Njihovi potomci dali su značajan doprinos razvoju ruske flote.
Veoma cijenjeni su bili: admiral Nikolaj Vukotić, admiral Petar Vukotić i Stjepan Vukotić, koji je bio na prvom ruskom brodu koji je otplovio oko Svijeta. Bilo je to znatno ranije nego što je to učinio kapetan Ivo Vizin iz Prčanja.

OD PRIPRAVNIKA DO LAJTNANTA

Stjepan Vukotić, počeo je svoju pomoračku karijeru 1816. godine stupanjem u Pomorski korpus, u zvanju kadeta-pomorca pripravnika. Četiri godine poslije, nakon završetka školovanja, unaprijeđen je u čin gardemarina a nešto kasnije u zvanje navigacionog oficira, u kojoj je funkciji stupio na brod ''Pretprijatija'' i sa kojim je obavio složeni zadatak putovanja oko svijeta. Brod ''Pretprijatija'' bio je, inače, omanji jedrenjak, sa veoma dosta skromnim maritimnim mogućnostima.
Brod je krenuo na put oko svijeta u proljeće 1823. godine, iz Kronštata, pod povoljnim meteorološkim uslovima. Po isplovljavanju iz Baltičkog mora, svratio je u Kopenhagen, u Danskoj, koji je bio prva luka pristajanja, tokom dvogodišnjeg putovanja oko zemljine kugle.
Iz Portsmuta, nastavljena je plovidba preko Atlantika i brog potom pristao u Rio de Ženeiru, nastavivši put otplovljavanjem rta Horn, te svrativši u zaliv i grad Koncotion, na čileanskoj obali. Zatim je prešao Pacifik, kroz arhipelag Taumatu i svratio u Petropavlosk, na Kamčatki. Nakon kraćeg boravka u toj luci, brod ''Pretprijatija'' je krenuo na zapad. Pristao je na ostrvo Stiha, na obali južne Aljaske, zatim stigao u San Francisko, u Kaliforniji.

DOBITNIK ORDENA “SVETE ANE”

Odatle je krenuo na plovidbu Pacifikom, do Havaja, pa pristajao na ostrva u Mikroneziji, te na Filipinima. Jedna od najtežih relacija bila je plovidba Indijskim okeanom, kraj rta Dobre Nade, do ostrva Sveta Jelena. Slijedio je povratak u polaznu baltičku luku Kronštat, u Rusiji, gdje je putovanje završeno 1826. godine. Tu je putnicima oko svijeta i brodu ''Pretprijatije'' priređen svečani doček i ukazane im najveće počasti.
Stjepan Vukotić, tada mladi oficir, za izvanredno zalaganje i ispoljenu stručnost kao ''cirkum-navigator'' bio je odlikovan vrijednim Ordenom “Svete Ane” III reda, sa ogrlicom. Dobio je i unaprjeđenje u čin lajtnanta.
Nakon završenog putovanja Stjepan je postavljen za komandanta jahte ''Golupka'' na kojoj je plovio sa gardemarinima i predavao im nautiku i druge pomorske predmete. Bio je poštovan i cijenjen kao odličan pomorski pedagog. Umro je u činu kapetan-lajtnanta, vrlo mlad, u 33. godini života.
U Rusiji bio je veoma cijenjen i Nikolaj Vukotić, koji je završio svoju karijeru u činu kontra-admirala. Kompletno vojno-pomorsko obrazovanje stekao je u Rusiji, gdje je, najvjerovatnije, rođen - od oca koji je došao iz Boke Kotorske. Karijeru u ruskoj floti počeo je na Crnom moru. Prvo ukrcanje mu je bilo na korveti ''Šagin-Girej'' sa kojom je učestvovao u vojnim operacijama u akvatoriju luke Odesa.

MUNJEVITI USPON

Početak je bio kakav se samo poželjeti može. Dvije godine nakon ukrcavanja, 1822. godine, komanduje transportom ''Tri svjatitelja'' sa kojim plovi između luka Crnog mora. Jednom je pretrpio brodolom kod rta Balabana, na putu od ušća Dunava, ka Nikolajevu, kada se na transport sručila velika oluja. Nakon toga prekomandovan je u Odred kanonerskih brodova koji je bio stacioniran u delti Dunava.
I narednih godina plovi po Crnom moru, izvršavajući ratne zadatke. Jedno vrijeme bio je u Dunavskoj flotili, koja je radila na utvrđivanju Izmaila, a zatim krstari Crnim morem, kao komandant brodova ''Pantelejmon'' i ''Pariz''. U to vrijeme zapovijeda transportom ''Ingulec'' i sa više jahti.
Slijedi brzi uspon. Godine 1831. proizveden je u čin kapetana-lajtnanta, a zatim je postavljen za ađutanta, u štabu Crnomorske flote i luke. Komanduje jahtom ''Rjezvja'' i plovi sa admiralom Grejgom ka albanskim jadranskim obalama. Uskoro postaje načelnik štaba u eksadri vice-admirala Lazarova, a potom prešao iz Sevastopolja na Bosfor. U istoj eskadri duže krstari Crnim morem.

ODLIKOVANJA OD DVA SUVERENA

Odlikovala su ga dva suverena koji su međusobno ratovali. Ruski car mu je dodijelio orden “Svetog Vladimira”, a turski sultan Zlatnu medalju za zasluge. Dobio je i više drugih priznanja za savjesnu službu. Godine 1850. proizveden je u čin kontra-admirala, a potom je postavljen za komandanta II brigade IV flotne divizije. Više puta zadivljavao je vještinom ruske suverene kada su obavljali smotru jedinica kojima je komandovao. Umro je 1855. godine, dok je još bio u aktivnoj službi.
Petar Vukotić, ruski vice-admiral, stupio je u Pomorski korpus 1810. Godine, gdje je stekao osnovno pomorsko-ratno obrazovanje. Učestvovao je u borbama između ruske i turske flote, koje su se borile za prevlast na Crnom moru. Na korveti ''ABO'' učestvovao je u operaciji na Suham i Feodosiju, pod komandom svoga zemljaka Ivana Vukotića. Nakon toga komanduje bojnim transportom po Crnom moru, gdje se često sukobljavao sa Turcima. Prilikom jednog napada, 1828. godine, potopio je turski brod i zarobio drugi za što je nagrađen, pored ordena “Svete Ane” III stepene i ordenom “Svetog Georgija” IV reda.
Uskoro je postao fLag-oficir u jedinicama admirala Grejga, u vrijeme plovidbe flote Crnim morem. Kao iskusan stručnjak bio je učitelj ruskim kadetima i šturmskim učenicima. Primio ga je i imperator Nikolaj I kada mu je Vukotić pokazao modele brodova kakvi će se graditi u budućnosti. Oduševljeni car ga je, tom prilikom, nagradio velikim prstenom sa briljantima.
Karijeru je završio u zvanju vice-admirala, kao komandant luke u Kronštatu. Dobitnik je više ruskih odlikovanja i drugih priznanja.

PLATON – GENERAL MAJOR

Od brojnih Vukotića, iz Boke, koji su se borili u Rusiji treba istaći i generala Platona Vukotića koji je karijeru počeo kao pomorski oficir, da bi je završio 1878. godine, kao general-major. Ivan Vukotić, dobrovoljac u ruskoj crnomorskoj floti, bio je učesnik bitke kod Navarina, te u blokadi Dardanela, pod komandom admirala Ušakova. Plovio je takođe i na Baltičkom moru. Otpušten je iz vojne službe u činu kapetan-lajtnanta, zbog prelaska na službu u ruskoj civilnoj zaštiti.

 

Učešće Bokelja u ruskoj floti na Mediteranu

 

Bokeljski pomorci, tokom 18. i 19. vijeka, doprinijeli su mnogim pobjedama Rusa u pomorskim bitkama, kako protiv Švedske i Danske, u sjevernim morima, još više protiv Otomanske pomorske armade u Crnom moru i Kaspijskom jezeru. Predstavili su se kao vješti moreplovci, sposobni i hrabri ratnici koji su zbog takvih osobina uživali veliki renome u ruskoj Vrhovnoj komandi i na carskom dvoru. To je i bio razlog da su suvereni Petar Veliki, Katarina II, Aleksandar I i Nikolaj I bez dvoumljenja omogućavali prijem Bokelja u pomorsku flotu Rusije, a potom i njihovo brzo napredovanje u službi. U tu svrhu, ruski zvaničnici su preduzimali i niz specijalnih mjera, nudeći novodošlim Bokeljima povoljnije uslove zapošljavanja.

BOKELJIMA DOBRODOŠLICA U RUSIJI

Bokelji su stizali u Rusiju pojedinačno, ali nerijetko i sa kompletnom posadom, što je prihvatano sa zadovoljstvom mještana. Bokeljski pomorci su raspoređivani na razne brodove. Ova orijentacija postala je zvanična politika ruskog dvora od kraja 17. vijeka, kada je Petar Veliki odlučio da izgradi pomorsku flotu kakva je odgovarala tadašnjim teritorijalnim aspiracijama Rusije.
Potreba za što većim učešćem Bokelja u ruskoj floti na Crnom moru i na Mediteranu naročito je došla do izražaja u toku rusko-turskog rata koji je počeo turskom objavom rata Rusiji 1768. godine, a koji se završio nakon višegodišnjih borbi. U floti admirala Orlova nalazilo se više Bokelja koji su bili na položajima komandanata brodova, odreda, eskadri i drugih jedinica, o kojima smo već pisali u ovom feljtonu, kao i veći broj oficira, naročito navigacijskih, te brojnih stručnjaka ostalih profila.
Radi uspješnijeg otpora Turskoj carica Katarina bila je pozvala i balkanske hrišćane na borbu protiv Otomanske imperije. Taj poziv bio je dobro prihvaćen. Bokeljski pomorci su brodovima i sa kompletnim posadama dobrovoljno pristupali ruskim vojnim jedinicama, što nije bio slučaj sa dubrovačkim pomorcima. Uz to, treba istaći i da su Bokelji ovo činili uprkos oštrog protivljenja Venecije da idu u Rusiju.

POZIVI KNEZA DOLGORUKOVA

U prvoj fazi djelovalo se propagandno da se Bokelji priključe respektabilnoj floti admirala Orlova, koja se sastojala od sedam nava, 14 fregata i drugih manjih naoružanih brodova. U Boki je bilo ljudi koji su na tome organizovano radili, po instrukcijama i preporukama Rusa. Na ovom poslu posebno se isticao Rišnjanin Petar Đaja Bjeladinović, koji je kao ''gubernator risanski'' pomogao da knez Dolgorukov, prilikom boravka u Crnoj Gori, pozove žitelje Boke Kotorske da stupe u rusku vojsku. Đaja je, prema dokumentima koji se nalaze u Kotorskom arhivu, bio u floti admirala Orlova, kada se ova, nakon određenog vremena, našla u Livornu, a vratio se u Boku kada je dobio posebno naređenje.
Od angažovanja Bokelja u ruskoj floti plašile su se dvije države: Turska i Venecija, inače, međusobni neprijatelji, čiji su se interesi posebno sukobljavali u Boki. Intervenisao je i skadarski paša, koji je bio dobio izričito sultanovo naređenje da ''ponovo naoruža brodove''. On je tražio od generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju da, u duhu mirovnog ugovora, stavi do znanja mletačkim podanicima da ne stupaju u rusku flotu. Generalni providur bio je saglasan sa ovim zahtjevom zato je u Boku uputio pismo vanrednom providuru ''da pooštri svoju budnost u odnosu na držanje Bokelja te da ih spriječi da djeluje suprotno venecijanskim interesima''.
Mletački činovnici u Boki dostavljali su svojim pretpostavljenim informacije da se ovi poslovi odvijaju prikriveno te da zato nije moguće preventivno djelovati. O intenzitetu odlaska Bokelja u rusku flotu govori i podatak da su dva ruska broda, koja su naoružana u Trstu, u Boki ukrcala brojnu posadu, a njima su komandovali bokeljski pomorci Knežević i Bijelić. Oni su sa svojim brodom bili pristali u malu luku Molunat, u blizini rta Oštro i ulaska u Bokokotorski zaliv, te potom u Paštrovićima.
Da se spriječi ukrcavanje, posada mletačke vlasti preduzele su niz konkretnih mjera, ali - sa znatnim zakašnjenjem. Otišlo je tom prilikom čak 228 Bokelja. Nakon obavljenog ukrcaja posada, brodovi su isplovili ka odredištima u Sredozemnom moru, gdje se nalazila ruska flota. Mletački izaslanik Burović prijetio je da će, u slučaju da se ponovi korištenje luke Molunat za ukrcaj bokeljskih pomoraca, spriječiti korištenje dubrovačkih voda za takve svrhe. Molunat je, inače, tada bio granični region.

MASOVNI ODLASCI BOKELJA

Oko 1770. godine uključivanje Bokelja u rusku flotu bilo je veoma brojno o čemu svjedoče podaci o odlasku na stotine Bokelja. Neki pomorci iz ovih krajeva nijesu bili zadovoljni uslovima koje su imali u Rusiji zbog čega je bilo i vraćanja. Kružile su i vijesti da će Ruska mediteranska flota 1772. godine prezimiti u akvatoriju Bokokotorskog zaliva. Povratnici iz Rusije su, inače, bili jako sumnjivi mletačkim vlastima zbog čega su ih redovno uhodili. Posebno su vodili računa o djelovanju osoba za koje se opravdano pretpostavljalo da rade za Ruse.
Jedan izvještaj mletačkog činovnika Burovića ukazuje i na nemile događaje koji su se dešavali na brodovima ruske flote. Tako je stiglo pismo generalnom providuru za Albaniju i Dalmaciju, koje je uputio konte Lando, ukazujući da su bokeljski kapetani Palikuća i Bijelić ubijeni od članova njihovih posada, a da je kapetan Knežević, koji je komandovao jednim ruskim brodom, ranjen. Tada je, prema istom izvoru, stradao i brat zapovjednika ruske flote Alekseja Orlova. Bilo je, takođe, slučajeva da su se neki Bokelji vraćali sa naših brodova, u trenutku kada su ta plovila bila prodata Rusima.
Mlečani su, dakle, činili sve ne bi li spriječili masovnu emigraciju Bokelja u Rusiju. Prije svega zato što im nije odgovaralo jačanje ruske flote, jer su tako sami gubili primat i na Mediteranu, kojega su imali vjekovima. Masovnim odlascima slabili su se i sami bokeljski pomorski potencijali od čega su Mlečani, koji su tada vladali Bokom, imali direktne štete. Oni su, stoga, pažljivo pratili razvoj svih događaja, vezanih za boravak Bokelja u Rusiji.

NEVOLJE POVRATNIKA IZ RUSIJE

Da se zaključiti da jedan broj njih nije bio zadovoljan. Tako je zabilježeno da je jednom prilikom u luku Molunat uplovila ''ruska polaka na kojoj se nalazilo 50 ljudi koji su bili u ruskoj floti''. Čim su stupili na kopno, na teritoriju Mletačke Republike, bili su uhapšeni ''radi ispitivanja''. Ipak, jedan broj povratnika uspio je da neprimjetno uđe u Herceg Novi, a među tim ljudima bilo je i sedam Rišnjana.
Neke od tih polaka ulazile su u Bokotorski zaliv i pristajale, kako je bilo predviđeno u malo pristanište Rose, gdje su se javljali lučkom kapetanu. Posade su upućivane u karanten, koji je bio obavezan za pomorce koji su stizali iz inostranstva.

 

Ruski emisari dolazili da vrbuju Bokelje

 

Više od tri vijeka Boka Kotorska je za Ruse bila izuzetno zanimljivo područje. Oni su željeli da područje zaliva bude u njihovoj interesnoj sferi te da odavde angažuju što više ljudi za svoje flotne sastave. To potvrđuju izvještaji koje je kotorski vanredni providur primao sa terena, a govorili su o prisustvu ruskih emisara u Boki.
Jedan od Rusa djelovao je čak i u orijenskom selu Ubli. Prema zvaničnim procjenama o ovim Rusima isticalo se da se radi o agenima, koji su radili po nalogu ruskim pomorskih snaga, u svako doba, pa i u vrijeme kada je vladalo primorje na Mediteranu, za koje, istina, ni jedna zaraćena strana nije računala da će duže potrajati.

RAD PETRA ĐAJE BJELADINOVIĆA

Od Bokelja, koji su radili za Ruse, najpoznatiji i najugledniji je bio Petar Đaja Bjeladinović, koji je, od kada se rastao sa admiralom Aleksejem Orlovim u Livornu, stalno boravio u Boki. Mletački obavještajci su javljali da se može vidjeti u raznim mjestima Boke od Paštrovića do Herceg Novog. Smatra je da je prenio i znatne količine novca koje je u Dubrovniku primio da ih odnese u Crnu Goru.
Mletačke vlasti su se plašile da se ne zamjere Turskoj, iako je ona u to vrijeme permanentno gubila svoju moć. Ipak, u ratu koji su Rusi vodili sa Turskom Venecija je procijenila da je veća opasnost za njih jačanje ruskog uticaja na Mediteranu od turskog prisustva. U borbi za prevlast na Mediteranu Rusi su računali na pomoć hrišćana ovog regiona: Bokelja i Crnogoraca. U tom smislu je crnogorski vladika Vasilije podnosio konkretne predloge ruskom dvoru.
Mlečena je, takođe, brnula i misija kneza Dolgorukova, koji je doputovao u Crnu Goru kako bi angažovao Crnogorce u ostvarivanju ruskih planova o zajedničkoj borbi protiv Turske, dok je pitanje lažnog cara Šćepana Malog bilo u drugom planu. Venecija je procijenila da su ugroženi njeni interesi u Boki, čije je dvije trećine pravoslavnog življa, bez rezervi, bilo spremno ostvariti sve rusko-crnogorske planove. Zato su Mlečani pojavu ruske flote gledali kao faktor koji šteti njihovim interesima.

PRIJETNJAMA SPRJEČAVAN ODLAZAK

Pored ranije preduzetih mjera, u cilju sprječavanja Bokelja da se angažuju u ruskoj floti, preduzimane su i nove akcije. Da bi imao evidenciju koliko ih je u njoj vanredi providur je uputio upravama bokeljskih opština i seoskim glavarima akt, kojim se traži da mu, pod prijetnjom kazne, koju on odredi, ako ne izvrše nalog, dostave spisak svih osoba “odsutnih iz Boke”, sa napomenom iz kojih su razloga odsutni. Posebno je tražio da mu odgovore da li su ukrcani na strane ili podaničke brodove.
Iako su tim zahtjevom bile obuhvaćene sva bokeljska mjesta, sačuvani su odgovori iz samo nekih od njih. Prema sakupljenim spiskovima, u ruskim jedinicama služilo je tada preko 450 bokeljskih pomoraca. Najviše ih je bilo iz Dobrote 175, Prčanja 145, Luštice 30, Lepetana 27, te iz Tivta i Bogdašića po 10. Iz ostalih mjesta Boke bilo ih je nešto manje.
Pretpostavlja se da ova evidencija nije bila potpuna te da je tada na ruskim brodovima plovilo između 700 i 800 pomoraca. Odgovori nijesu pregledni i potpuni u skladu sa zahtjevima vanrednog providura. Stiče se utisak da su željeli izbjeći izjašnjavanje na direktne traženja vanrednog providura. Malo je ko odgovorio na pitanja o razlozima angažovanja bokeljskih pomoraca na stranim brodovima.
Motivima odlaska Bokelja u Rusiju bavio se intendant Stefan Vrakien, koji je decenijama bio desna ruka kotorskim vanrednih providurima. On je na dužnosti intendanta naslijedio Nikolu Bolicu Grubičića, sina Zana Grubičića, poznatijeg po književnom radu.
Kotorski plemić Vrakien bio je blizak narodu te je više nego svi ostali mletački funkcioneri u Boki mogao saznati za svaku konspirativnu djelatnost u narodu. Zbog veoma odane službe Republici Mlečani su u njega imali neograničeno povjerenje. On se posebno bavio mogućim dolaskom ruskih brodova u Boku, koje je narod sa nestrpljenjem očekivao. Grubičić je zaključio da bi u tom slučaju došlo do masovnog dezertiranja Bokelja sa mletačkih brodova i stupanja na ruske.

AGITACIJA NA OKOLNIM PROSTORIMA

I na području Paštrovića i Budve, koji su tada bili sastavni dio mletačke provincije Boke Kotorske, vođena je takođe agitacija da se ne stupa u rusku vojsku i mornaricu, o čemu su Mlečani imali tačne podatke dobijene od njihovih zvaničnika i prikupljene obavještajnim radom. Da bi posao što bolje napredovao, dva susjedna područja Maine, Popori i Brajići bili u stalnim kontaktima sa Paštrovićima i Grljanima kod kojih se ''više nego kod drugih pokazuje fanatizam kao rezultat posticanja od strane dvojice ljudi koji su se smjestili u samostanu Male Braće u Budvi, a koji su, u tijesnoj vezi sa Paštrovićima” – kako piše u jednom izvještaju.
Jedan od dvojice pominjanih je Đaja Bjeladinović, koji je više puta dolazio u Paštrovića. On je, po mletačkim izvorima, uspješno pridobijao mještana za službu u ruskoj mornarici ne samo u Risnu nego na cijelom području Boke. Uprkos energičnih akcija Mletaka i njihovog aparata vlasti da se spriječi odlazak Bokelja, sve ih je više stupalo u ruske radove, naročito u ratnu mornaricu kojoj su nedostajali obučeni kadrovi.
U dugom periodu djelovanja ruske flote u južnim morima učešće Bokelja bilo je usklađeno sa planovima djejstava grofa Alekseja Orlova.
Vanredni providur, sa sjedištem u Kotoru, bio je zabrinut saznanjem da su neki Rišnjani, Bijeljani i Baošićani tajno napustili Boku i krenuli ka Levantu. Tražio je izjašnjavanje lučkog kapetana u Rosama zašto je to dozvolio, a ovaj se pravdao da nije mogao spriječiti izlazak iz Boke brodovima iz Risna, Bijele i Baošića jer nije raspolagao potrebnom vojnom silom. Nije navedeno koliko je bilo plovila. Intervencije vanrednog providura, prijetnje i zastrašivanje, nijesu imali efekta.

NOVA PROPAGANDNA AKTIVNOST

Nakon prvog isplovljavanja bokeljskih brodova bez dozvole, ovo se ponavljalo i kasnije. Evidentirano je, tako, da su krišom najčešće isplovljavali risanski brodovi.
Pojačana propagandna djelatnost i odlazak Bokelja u rusku flotu bili su sinhronizovani sa namjerama Rusa da opet pokrenu ofanzivne akcije protiv Turske.

 

Doprinos Bokelja pobjedi Rusa na Mediteranu

 

Iako je bilo izvjesno da će uskoro početi rat između Rusije i Turske, bokeljski pomorci, oficiri i mornari nastavili su odlazak u rusku flotu. To je bio odraz patriotske želje da se pomogne braći Slovenima u borbi protiv omrznute Otomanske imperije. Dodatni podstrek za odlazak Bokeljima je bilo saznanje da se na komandnim položajima u floti Alekseja Orlova nalazi i nekoliko njihovih sunarodnika, koji su imali visoke vojne činove. Neki od njih, poput Marka i Ivana Vojnovića i više Vukotića komandovali su flotnim sastavima. Ni sve veća angažovanost Venecije da se spriječi odlazak Bokelja, pri čemu je došla do izražaja njihova neefikasnost u izvršavanju zadataka, nije spriječila nastavak masovne emigracije u južnu Rusiju, odnosno tamošnje crnomorske luke.

PRIPREME TURAKA ZA BITKU

U to vrijeme posebne zadatke na onemogućavanju Bokelja imao je mletački vicekonzul u Draču Aleksandar Albergati. On je, u više navrata, obaviještavao vanrednog providura u Kotoru da je došao do podataka da se Turci spremaju suprostaviti se akcijama ruske flote. U jednom pismu Albergati, uz ostalo, navodi:
''Vjeruje se da će uskoro isploviti u pravcu Arhipelaga Mustafa-paša, sin skadarskog vezira. Već se vrše priprema za put. Zadržani su svi ulcinjski brodovi veće nosivosti. Šest hiljada ljudi treba da isplovi sa Mustafa-pašom. Oni se još uvijek prikupljaju. I Dubrovčani će, kako se govori, biti obavezni, ili bolje rečeno prisiljeni, da daju 12 brodova... Turci su tražili od Dubrovčana da ih daju dobrovoljno. Ovo bez obzira na primirje jer su se morali izvršavati zahtjevi fermana, koji je sultan bio uputio skadarskom veziru...''
Dubrovčani su se opravdano kolebali. S jedne strane, morali su izvršiti turska naređenja, a s druge - plašili su se reagovanja Rusa. Zato su počeli pregovore sa Turcima koje je pretstavljao skadarski vezir, ali su oni nakon nekoliko dana odustali od daljih razgovora. Do ovih aktivnosti je došlo na osnovu sporazuma sa skadarskim vezirom.
Uskoro su se sukobile flote Rusije i Turske u istočnom Mediteranu. U ovim borbama mnogo bolje naoružana, brojnija i bolje uvježbana posada admirala grofa Alekseja Orlova porazila je tursku flotu.
Bitka je počela u zalivu kod Patarasa. Turci su potopili sedam ruskih brodova, ali su njihovi gubici bili znato veći. Uništeno je sedam vašela, dvije polake i pet tartana, uključujući i onu u kojoj je bio Mustafa paša, koji se nakon višesatne neizvjesnosti uspio spasiti jednim lakim čamcem. Članovi posade potopljenih turskih brodova su se pokušali spasiti čamcima, ali su na njih Rusi otvorili paljbu kartečom, tako da su mnogi bili ubijeni, te je obala kod Agia bila puna leševa.

MLEČANI POOŠTRILI KONTROLE

Ta pobjeda Rusa zabrinula je mletačke vlasti u Boki, jer su procijenili da ruska flota u ovom dijelu Mediterana počinje da zadobija odlučujuću prednost. To je bio razlog da Mlečani pooštre mjere kontrole, u cilju sprječavanja dalje emigracije Bokelja u Rusiju. Naročita pažnja bila je posvećena kontrolisanju svih brodova koji su izlazili, ili ulazili u Bokokotorski zaliv, kao i onih koji su, u prolazu Jadranom, svraćali u luku Rose, na ulazu u Zaliv, na poluostrvu Luštica.
To je dalo rezultate. U više navrata otkriveni su brodovi koji su imali zadatak da transportuju na odredište Bokelje koji su se bili dobrovoljno prijavili da služe u ruskoj mornarici, čiji je ugled porastao nakon pobjede admirala Konjeva nad Mustafa pašom. Bila je objavljena i kategorizacija brodova, zavisno od luke pripadnosti.
Mlečanima su bili najsumnjiviji on iz mjesta u blizini Herceg Novog. Kapetani su se dovijali na razne načine kako da nadmudre vlasti koje su obavljale kontrolu. Između ostalog putnici su bili svrstavani u posadu tako da je na nekim jedrenjacima broj članova bio dvostruko veći od uobičajenog. U tome se naročito isticao hercegnovski kapetan Jerolim Drašković.
Podaci iz sačuvanih spisa iz kotorskog Arhiva govore da je odlazak Bokelja nastavljen i kasnije, doduše smanjenim intenzitetom. Tako je, 16. decembra 1772. godine, noću ''nestalo'' petnaest Rišnjana. Dva dana poslije, kapetan Zulte piše vanrednom providuru u Kotoru da su se ''nestali'' uputili u rusku flotu. Saopštio je da nije mogao otkriti razloge njihovog tajnog napuštanja mletačke teritorije iako je pouzdano znao što im je bio cilj. Nije mu bilo poznato da li su sa sobom nosili oružje niti je posjedovao podatke o njihovim imenima.

UNOSAN POSAO SA BOKELJIMA

Vanredni providur, izvršni organ vlasti u Kotoru, redovno je o odlasku Bokelja obavještavao generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju u Zadru. Iz njih se saznaje da su u korist Rusa radili ne samo kapetani iz Boke, nego čak i iz Trsta, iz čega se može zaključiti da je transport Bokelja u Rusiju, posljednjih decenija 18. vijeka, bio unosan posao. Generalni providur je bio upoznat što se radi u Boki zato je tražio posebno izjašnjavanje svojih potčinjenih o masovnom nestanku ljudi iz Boke Kotorske.
O tome da je odlazak Bokelja bio sve veći, i pored preduzetih represivnih mjere, govori podatak da su mletačke vlasti bile odlučile da danonoćno patroliraju vanjskim i unutrašnjim dijelom Bokokotorskog zaliva naoružani brodovi sa zadatkom da presreću i kontrolišu plovne jedinice u akvatoriju zaliva.
Istovremeno su postavljene i straže na cestama kako bi se onemogućila i migracija kopnenim putevima, posebno onim koji su vodili ka susjednoj Dubrovačkoj republici odakle se moglo, s obzirom da se radi o teritoriji strane države, bezbjedno stići na željeno odredište. Rusi su zbog toga namjeravali da tamo pošalju svoje naoružane ave, da bi prihvatile Bokelje. Savjete šta raditi i kako izbjeći mletačke blokade Bokelji su dobijali najčešće pismenim putem od ruskih opunomoćenika koji su bili u ruskoj floti.

USLIJEDILI BURNI DOGAĐAJI

Padom Mletačke Republike, 1797. godine, u Boki je došlo do mnogih burnih događaja. Teritoriju su bili prvo okupirali Austrijanci, a potom Englezi, Francuzi i Rusi. A kada je sa svojom flotom u Boku došao ruski admiral Senjavin, bio je oduševljeno dočekan od lokalnog stanovništva.

 

Ruske crnomorske luke eldorado za Bokelje

 

Uporedo sa ruskim prosperitetom, započetim dolaskom na vlast Petra Velikog, rastao je interes bokeljskih trgovaca i pomorskih kapetana za korištenje luka na Crnom moru, te za uspostavljanje veza između njih i poznatih svjetskih luka. Ovo se posebno odnosi na primorski pojas južne Rusije, od ušća Dnjestra, do Kavkaza.
Bokelji su mnogo manje išli sjevernije. Mnogi od njih stalno su se nastanili u većim gradovima crnomorske obale od Odese do Taganroga i od Marijupola, do Temjruka na Kubanu. Bavili su se, pretežno, trgovinom žitaricama i znatno manje ostalim prehrambenim artiklima. Kupovali su žito u Rusiji, prikupljali ga u lukama regiona, a potom izvozili - najviše u Englesku.

POMORCI POSTAJU TRGOVCI

Mnogi od ovih Bokelja nijesu bili po struci trgovci nego pomorci. Neki od njih počeli su se baviti ovim poslom, jer zbog bolesti nijesu više mogli ploviti. Uglavnom su već bili dosta zaradili, ali se nikada nijesu odlučili da se vrate u svoj rodni kraj. Oni su se, uglavnom, dobro snašli u Rusiji, ali je uticaj nove sredine na njih bio različit, zavisno od niza okolnosti. Od posebnog značaja je bilo to što su bili dobro primljeni od tamošnjeg življa i ruskih vlasti, a uspjesi su zavisili od lične snalažljivosti. Boraveći u lukama Crnog mora najveći broj Bokelja je dosta uredno održavao veze sa svojim krajem i međusobno se pomagali.
Podsticaj za povećani broj odlazaka u Rusiju bile su nove povoljnosti koje su ruske vlasti davale doseljenicima, na osnovu reformi koje je uvela carica Katarina i potom osnivanje i nagli razvoj grada Odese, koji se nalazio 30 kilometara udaljen od ušća Dnjepra, preme sjeveroistoku. Pristanište se prostiralo na 140 hektara, a sastojalo se od pet bazena: za karantine od zaraznih bolesti, brodove duge plovidbe, brodove obalnog saobraćaja, za tankere i veće brodove iz inostranstva. Gatovi su imali dužinu 300 do 700 metara a nosivost mehaničkih dizalica dostizala je 40 tona. Luka je bila otvorena za saobraćaj čitave godine jer se led, kada bi se pojavio, razbijao ledolomcima.
Ta luka imala je brojne pogodnosti koje su iskusni bokeljski trgovci – kapetani koristili za izvoz žitarica, u najvećoj mjeri, zatim lanenog sjemena i proizvoda drvene građe i šećera. Ovdje su se slivali konvoji kojima je transportovana ruda, po caričinom nalogu, sa namjerom da se ubrza naseljavanje Odese. Pored Rusa, na to područje doseljavali su se Jevreji, Jermeni, Poljaci, Grci, Turci i Bokelji.

PRIMAMLJIVE CRNOMORSKE LUKE

S obzirom na konkurenciju, Bokelji su uspješno koristili i pogodnosti ostalih crnomorskih luka. To se u prvom redu odnosi na Marijupol, kao i Taganrog, osnovan u vrijeme vladavine Petra Velikog. Taj grad je sve do Oktobarske revolucije bio važan željeznički čvor na pruzi Harkov – Rostov dok je Odesa imala kosmopolitski karakter.
Taganrog je bio grad sa naglašenim ruskim načinom života. Mali broj stranaca nije mnogo uticao na život grada gdje je pored Rusa bilo dosta Bokelja i manje Turaka, Grka, Jevreja, Njemaca i Italijana. Pristanište je bilo veoma prostrano, ali sa brojnim pješčanim sprudovima, što nije smetalo da luka ostvaruje veliki utovarno-istovarni promet. Bokelji su se bavili uvijek istim predmetom trgovine - izvozili su brašno i žitarice za Englesku i još neke zapadnoevropske zemlje, dok su u Odesu, odnosno Rusiju, uvozili uglavnom, gotove, fabričke proizvode.
Bokelji su bili najbrojniji u gradovima Kerču, Temrjuku na Kubanu, na sjevernom dijelu poluostrva Tamana. Taj gradić od svega 10.000 stanovnika nije ni po čemu bio atraktivan, kao tržište. Međutim, Bokelji, posebno Dobroćani, veoma često su koristili usluge te luke.
Zbog ekonomskih razloga i mogućnosti dobre zarade za kratko vrijeme Bokelji su se naseljavali i u druge luke južne Rusije. Odgovarao im je mentalitet tamošnjih ljudi koji su ih primali vrlo srdačno. Došlo je do izražaja tradicionalno rusko, odnosno slovensko gostoprimstvo.

PARABRODI PROTIV JEDRENJAKA

Bokelji su, inače, u Rusiju odlazili i zbog saznanja i poruka onih koji su tamo prvi stigli, da je to sredina koja ih rado prima i takoreći bezrezervno im izlazi u susret. Ovi su im, takođe, uzvraćali pažnjom nastojeći da svojim djelovanjem doprinesu privrednom napretku zemlje, odnosno kraja u kojem su se nastanili, izbjegavajući učešće u tada karakterističnim ruskim trvenjima koja su do temelja potresala tadašnje društvo u toj zemlji.
Bilo je to vrijeme početka ''nesrećnog doba'' za bokeljsko brodarstvo. Tehnološka revolucija u pomorstvu, kada je pronalazak parne mašine i izgradnja brodova na taj pogon sve ubrzanije zamijenjivala vremešne jedrenjake. Uz to, bokokotorsko područje je već bilo bitno osiromašeno čestim ratovima, u prve dvije decenije 19. vijeka, što su bili dodatni razlozi sve masovnijeg odlučivanja bokeljskih pomoraca da pokušaju da odgode ''smrtnu uru'' nekada snažnog i moćnog bokeljskog pomorstva, koje je u doba propasti Mletačke Republike imalo 530 brodova.
Austro-Ugarska, pod čijom je okupacijom bila Boka, odlučuje da temelje svog parabrodarstva udari u Trstu, a neposredni izvršilac bio je Karl Ludvig Bruk koji je formirao snažno akcionarsko društvo “Austrijski lojd” i to skoro isključivo kapitalom iz Beča. U prvoj fazi govori se o mogućnosti tzv. podjele posla, pri čemu je bila namjera da jedrenjaci prevoze terete a parabrodi putnike. Vjerovalo se da je transport tereta jedrenjacima znatno jeftiniji, jer je vjetar kao ''pogonsko gorivo'' bio ekonomičniji od uglja. Međutim, uskoro je praksa pokazala, i to upravo pod Brukovom upravom, da je prevoz novoizgrađenim parabrodima rentabilniji. Brzina je bila prvi razlog što su vlasnici tereta odlučivali da robu transportuju brodovima na parni pogon. Uz to, a s obzirom na zavisnost od vremenskih prilkika, jedrenjaci nijesu mogli planirati vrijeme završetka putovanja, odnosno prispijeća tereta na odredište. Došlo je, u međuvremenu, do opšte konkurencije između parabroda i jedrenjaka, koji su trpjeli poraze.

BOKELJI SE SNALAZILI

To je bio razlog što su se Bokelji orijentisali na tržište južne Rusije gdje je konkurencija bila manja, pa je zato i bilo moguće postići veće cijene i obezbijediti relativno dobre uslove naplate usluga prevoza tereta.
Bokeljski brodovlasnici su među prvima na tržištu u Crnom moru pokušali sniziti cijene vozarine, prvenstveno racionalizacijom posade, ne bi li tako potisnuli konkurenciju. Upravo to je omogućilo da se Bokelji u Rusiji zadrže još izvjesno vrijeme.

 

Aktivnosti na osvajanju ruskog tržišta

 

Sve veća konkurencija parabroda i nastojanje da se racionalizacijom posade produži ekonomično korišćenje jedrenjaka, odnosno što manjih vozarina, dovela je do brzog propadanja kompanija koje su koristile brodove na jedra. Niske vozarine nijesu obezbjeđivale sredstva za veća ulaganja u održavanje postojeće flote, a još manje izgradnju novih plovnih jedinica. Uz to, u vodama Jadranskog mora se, kao konkurencija - od vremena Napoleonovih ratova - pojavljuju engleski jedrenjaci: barkovi, nave i škine, koji su bili znatno rentabilniji, nego bokeljske tartane i galije.
Da bi mogli pronaći nove poslove bokeljski brodovlasnici bili su prinuđeni da sa teretom iz luka na obalama Crnog mora, sa brodovima od svega 200 tona, pLove na duga putovanja preko Atlantika, sve do obale Južne Amerike i obratno. Na tim prekookeanskim relacijama visoka cijena kafe obezbjeđivala je jedno vrijeme nešto povoljnije vozarine.
U prvim decenijama 19. vijeka bokeljski brodovi su najčešće plovili između južne Rusije i Engleske, odnosno južne Francuske. Kardif i Marselj bile su najčešće dolazne luke brodova koji su isplovljavali iz najveće crnomorske luke Odese. Iz južne Rusije bokeljski kapetani su vozili najčešće žitarice, dok su na povratku stizali sa manufakturnom robom.

UNOSNA TRGOVINA ŽITARICAMA

U vrijeme najveće krize u istoriji bokeljskih brodova na jedra, pojavila se jedna srećna okolnost, koja je, doduše samo nakratko, odložila propadanje bokeljskog pomorstva. U Engleskoj je, naime, 1843. godine ukinuta carina na uvoz žita, što su veoma dobro iskoristili trgovci ruskim žitaricama. Oni su angažovali Bokelje, koji su bili najpovoljniji prevozioci, da snabdijevaju englesko tržište, što je, kako se ispostavilo, za Englesku bio “mač sa dvije oštrice”. U Engleskoj je jeftinijom uvoznom robom skoro uništeno ratarstvo, jer se nije moglo upustiti u konkurentsku borbu sa Rusima, ali je zato omogućeno Engleskoj da svoje raznovrsne manufakturne proizvode uspješno prodaje u Rusiji.
Iako je u to vrijeme u crnomorskim lukama živjelo više stotina Bokelja oni su počeli gubiti odlučujući uticaj u pomorskoj trgovini kada su se ovdje pojavili francuski i engleski brodari, koje su sa obilnim kapitalom podržavale i njihove države. Jeftini ruski proizvodi poljoprivrede, stočarstva i ribarstva vrlo su uspješno prodavani na zapadnoevropskom tržištu. Industrija konzerviranja ribe i kavijara bila je, uglavnom, u grčkim rukama. Posebno je bila unosna trgovina kožama i krznima.
Za bokeljske vlasnike jedrenjaka opstanak na ruskom tržištu, posebno na Crnom moru, bio je od presudnog značaja. U novim uslovima oni su se tamo uspješno snalazili, zato što su dobro poznavali stanje, a kao Sloveni lakše su se mogli snalaziti i uklapati među poslovne ljude u Sevastopolju, Odesi i ostalim gradovima na obalama Crnog mora.
Trgovci i brodovlasnici pristigli iz Boke Kotorske u južnu Rusiju, morali su se vrlo brzo prilagoditi novim zahtjevima tržišta. U želji da se smanje troškovi, došli su do zaključka da treba povećati nosivost jedrenjaka od 600, do 1.000 tona, jer su ta plovila bila najekonomičnija, što je, uostalom, bilo i nužno da bi se mogli prevazići negativni efekti konkurencijom iznuđenih niskih vozarina.

ORUŽJE ZA BRAĆU RUSE

Bilo je to doba ratnih nemira u zaleđu Crnog mora. Za učesnike međuetničkih ratova trebalo je obezbijediti oružje, što je bio izvor novih velikih borbi i na tržištu te “robe”. Između Bokelja i Rusa, još mnogo ranije, bili su uspostavljeni mostovi prijateljstva, naročito u doba rusko-turskih ratova. U novonastalim uslovima, nakon Krmskog rata i u doba ratovanja Grka za oslobođenje, Bokelji su, koristeći razne kanale, snabdjevali oružjem svoje ruske prijatelje. Oni su plovili Sredozemnim morem i ilegalno ukrcavali oružje na tajno dogovorenim pozicijama.
Nije, naravno, to bila samo “bratska” pomoć Rusima, već i nesumnjiva ekonomska korist tamošnjih Bokelja. Trgovina oružjem uvijek je bila opasan posao, ali su, zato, naplaćivane visoke vozarine, što je bilo dobrodošlo bokeljskim pomorcima i brodovlasnicima, upravo u vrijeme kada su vjerovali da će uz takve prihode prevazići krizu.
Nestale su, ipak, nove okolnosti. Decenijama masovno emigriranje Bokelja u Rusiju moralo se, takoreći iznuđeno - zaustaviti. Upravo u to vrijeme došlo je, uz ostalo, do naglog i sve većeg zaoštravanja konkurentskih odnosa između najvećih luka Crnog mora i Jadranskom moru - Odese i Trsta. Taj italijanski grad je čitavo vrijeme 19. vijeka predstavljao pravog i velikog suparnika Odesi, ne samo i privrednom nego i u drugim oblastima djelovanja. Trst se, nakon što je Austrija izgubila Šlesku, 1849. godine, počeo ubrzano razvijati i organizovati kao izlazna luka Podunavlja. To isto je željela i Odesa, koja je bila nedaleko od ušća Dunava i Dnjepra.

TRST SVE VEĆI KONKURENT ODESI

Strateško pitanje ruskih prevoznika, u koje treba brojiti i bokeljske brodovlasnike nastanjene na Crnom moru, bilo je privući korisnike brodskih usluga iz zemalja dunavskog sliva. Bilo je veliko nadmetanje dva konkurenta - Trsta i Odese - za prevoz proizvoda južnonjemačke, austrijske i mađarske industrije u luke srednjeg i bliskog istoka.
Pri ovome, treba znati da su orijentalna tržišta bila, krajem 18. vijeka, više nastanjena nego u novije doba. U ono vrijeme prostranih karavanskih veza, koje su spajale crnomorske krajeve sa Iranom i centralnom Azijom izvozne mogućnosti Podunavlja bile su veće preko Odese, nego preko Trsta.
Bokeljski pomorci, posebno Dobroćani, na vrijeme su ovo shvatili i neki od njih odlučili da svoju sudbinu vežu za luke Crnog mora. Oni su napustili Trst, za kojega su ih vezivale samo loše uspomene, i nastanili se na obalama Crnog mora. Učinili to u vrijeme ubrzane agonije bokeljskog pomorstva, kada se naglo morao smanjivati broj jedrenjaka. Od preko 500, koliko su ih imali u vrijeme propasti Mletačke republike, tada ih je bilo preostalo još jedva koja desetina.
Na sreću Bokelja, ruske vlasti u prema njima bile veoma predusretljive, za razliku od onih austrijskih, što je omogućilo našim ljudima da se angažuju kao osnivači velikih trgovačkih brodarskih preduzeća u južnoj Rusiji, koja je tada imala sve veće razvojne perspektive.

AGONIJA JEDRENJAKA

Na istom tržištu, pored Bokelja djelovali su grčki, italijanski i levantski trgovci koji su tražili i našli svoju sreću u krajevima okrenutim azijskom tržištu.
Mnogi Bokelji su bili prinuđeni na odlazak u Odesu, tek onda kada su se sukobili sa brojnim teškoćama na tršćanskom tržištu, koje im nije bilo naklonjeno, prvenstveno iz političkih razloga.
Odlazak u Odesu i djelovanje u južnoj Rusiji, međutim, samo je za kratko produžilo galopirajuću agoniju bokeljskog brodarstva sa jedrenjacima, od kojih je posljednji stradao u Biskaju, 1902. godine.


Odesa za Bokelje ipak nije bila luka spasa

 

“Ko se topi, hvata se za pjenu” – kaže jedna vremešna narodna izreka – a upravo po njoj su postupali naši brodovlasnici i trgovci koji su pokušali pronaći spas za svoja preduzeća i izbjeći bankrote nastajale kao posljedica pojave brodova na paru i nepovoljnih ekonomskih i političkih prilika u Boki Kotorskoj, u za njih kobnom 19. vijeku.
Umjesto da seljenja preduzeća u Odesu bude nagovještaj boljih dana i obnove bokeljskog pomorstva, ona je bila posljednja luka u kojoj je bankrotiralo više bokeljskih preduzeća, naročito onih na čijem su čelu stajali trgovci i pomorci iz Dobrote, koja je vjekovima raspolagala najvećom bokeljskom flotom jedrenjaka.

“POSLJEDNJI MOHIKANCI”

''Posljednji Mohikanci'' bili su Dobroćani Pero i Aleksandar Tripković, braća Ivanovići, braća Dabinovići, Radoničići, Radimiri. Bili su uporni. Vjerovali su u bolje dane, a kada oni nijesu došli neki su svojom voljom tragično okončali svoje živote.
Najugledniji i najuspješniji Bokelj u južnoj Rusiji, u posljednjim decenijama prevoza tereta jedrenjacima, bio je Pero Tripković, iz Dobrote. On je, poslije dugogodišnje plovidbe, osnovao preduzeće u Taganrogu, a uspješno poslovanje mu je omogućilo da formira podružnice u Rostovu, Berđansku i Marupolu.
Upravo ove posljednje bio je povjerio sinovcu Aleksandru. Kasnije se udružio, kao punopravni ortak, sa jednom od najuglednijih trgovinskih kuća ''Maura-sinovi i družina''. Postao je akcionar u svim njihovim preduzećima u Odesi, Livornu, Marselju i Londonu. Rukovodio je, takođe, društvenim preduzećem u Odesi, glavnom zajedničkom sjedištu, gdje je boravio sve do preseljenja u Trst.
Tripković je bio vrlo preduzimljiv, pa je i u vrijeme krize gradio nove brodove, a komandu je povjerovao sposobnim bokeljskim kapetanima. Bio je stekao veliki ugled u poslovnom svijetu. Poslovao je u Jonskom i Sredozemnom moru, a najviše je koristio luke u Odesi, Carigradu, Livornu, Marselju i Barseloni. Raspolagao je velikim kapitalom što je bilo veoma značajno u ondašnjem poslovnom svijetu. Od brodova, koji su pripadali kompaniji “Tripković”, najveći su bili ''Đurko'', ''Aleksandar Tripković'' i ''Taganrog''.

BROD “ALEKSANDAR TRIPKOVIĆ”

Zanimljivo je da je bark ''Aleksandar Tripković'' kasnije prodat Grcima koji mu nijesu promijenili ime u znak poštovanja prema ovom uspješnom privredniku. Ovaj brod, početkom prošlog vijeka, uplovljavao je, pod grčkom zastavom, i u bokeljske luke, najčešće u Kotor.
Preduzeće “Tripković”, nakon uspješnog višedecenijskog rada u Odesi, propalo je početkom 19. vijeka, nakon bankrota kompanije ''Mauro'' sa kojom je bilo u ortačkim odnosima. U ruskim poslovnim krugovima ocijenjeno je da “Tripković” nije propao zbog lošeg poslovanja, nego radi povezanosti sa više preduzeća iz Rusije, Grčke i Francuske, koja su bankrotirala za vrijeme krize.
O tome je zapisao jedan od čelnih ljudi Tripkovićevog preduzeća kapetan Radoničić: ''Kroz 30 godina slijepo smo vjerovali svojim poslovnim prijateljima, a onda smo, odjednom, potpuno nenadno, doznali da smo neizliječivo propali...''
Neposredno nakon toga Aleksandrov sin Đurko izvršio je samoubistvo, a potom je došlo i do katastrofe barka ''Taganrog'' u Mesinskom zalivu.

KOMPANIJA BRAĆE IVANOVIĆ

Bokelji, baća Ivanović, imali su svoje pomorsko preduzeće u južnoj Rusiji. Sjedište mu je bilo u crnomorskoj luci Temrjuk, na Kubanu. Bili su orijentisani na terete koji su do ove luke stizali karavanima iz Centralne Azije. Brodovi su prevozili čaj, tkanine iz Samarkanda, krzna, kožnate proizvode i metale kavkaske proizvodnje.
Bili su oni i među prvim trgovcima naftom, ispumpavanom iz utrobe zemlje nedaleko od Bakua. To preduzeće je ostvarilo u trgovini značajnu dobit koju je ulagalo u razne poslove na priobalju Crnog mora. Nakon višedecenijskog poslovanja je likvidirano. Međutim, ispostavilo se da niko prema njemu nije imao potraživanja, što znači da razlog prekida ne treba tražiti u finansijskim problemima.
O uspješnosti poslovanja Bokelja u južnoj Rusiji, u vrijeme krize na svjetskom tržištu brodskog prostora, govori i podatak da su Dobroćani osnovali svoju koloniju u Odesi. Oni su bili zainteresovani za trgovinu u azovskim krajevima, a u Odesi su nastupili kao preduzetnici i u više drugih privrednih grana. Oni su, isto tako, često bili i kapetani na brodovima ruskih preduzeća.
Ta promjena je bila iznuđena, jer kako su nastajali jedrenjaci bilo je neophodno potražiti poslove na brodovima na parni pogon. Istina, Bokelji su se teško rastajali od svojih brodova i statusa slobodnih moreplovaca. Međutim, taj prelomni korak morao se jednom desiti. S obzirom na renome, koji su uživali, u Odesi i drugim crnomorskim lukama, naši pomorski kapetani to su radili bez teškoća, za razliku od Trsta i ostalih luka na Mediteranu.

UGLEDNI STRUČNJACI

U Odesi su tražili naše pomorce i davali im pri zapošljavanju benificije, da bi ih privoljeli da zapovijedaju novim ruskim brodovima. Posebno cijenjen, kao vrsan stručnjak, bio je Adam Dabinović, čije se mišljenje izuzetno vrjednovalo među pomorskim stručnjacima. On se, međutim, radi bolesti morao rano povući iz navigacije, ali je našao novo zaposlenje na kopnu, kao stručnjak za pomorske havarije.
U Odesi je, takođe, kao stručnjak kod poznatog preduzeća ''Nabb i Bougir'', bio zaposlen Bokelj Jozo Dabinović. Dobio je ugledno radno mjesto posredstvom Bogdana Tripkovića, takođe Bokelja iz Dobrote. Kapetan Luka Dapčević iz Dobrote, bio je dugo u Odesi u službi preduzeća ''Rusiskoje opšestvo'' za što je bio vanredno nagrađen.
Inače, u bokeljskoj koloniji u Odesi bilo je više desetina porodica, najviše iz Dobrote, Risna, Morinja, Krtola. U Odesu se nije stizalo direktno iz Boke nego, najčešće, nakon boravka, izvjesno vrijeme u Carigradu. Bokelji su u tom gradu pohađali razne škole, učili jezike, sticali nova znanja i nakon toga odlazili u Odesu, ili ostale crnomorske luke.

BILO JE HRABRIH RATNIKA

U južnoj Rusiji Bokelji su se bavili raznim zanimanjima. Bili su najprije trgovci i moreplovci, a kasnije, kada je prošlo vrijeme jedrenjaka, orijentisali su se na razne poslove vezane za more. Bilo ih je i ratnika. Marko Ivanović imao je čin generala u ruskoj vojsci, a drugi Ivanović predvodio je ruske brigade protiv Čerkeza. Oni su se postepeno asimirali u novoj sredini, ali nijesu prekidali veze sa rodnim krajem.

 

Malo se zna o mnogim Bokeljima u Rusiji

 

U razdoblju tri vijeka - od kraja 17. do kraja 19. Stoljeća - Bokelji su odigrali značajnu ulovu u raznim sferama djelovanja ruske države, posebno u pomorstvu. Osim toga, oni su bili poznati i kao vrsni stručnjaci u trgovini, pomorskom osiguranju i u nekim naučnim institucijama.
Zaslugama Bokelja u razvoju ruske privrede bavio se profesor u Odesi, akademik V. Grigorijevič, koji je 1876. godine o tome napisao posebnu studiju. U njoj autor, odmah na početku, saopštava: ''U ovom izlaganju postaraću se da odgovorim na niz pitanja, pri čemu moram istaći da se u istoriji slavnih podviga ruskih vojnika nalaze i imena Miloradovića, Zmajevića, Horvatova, Ševića, Preradovića, Zorića, braće Tekeli, Vukotića, Vojnovića itd. Većina ovdje nabrojanih prezimena odnosi se na osobe rođene u Boki, ili porijeklom iz nje.

PRIZNANJE BOKELJIMA

Profesor Grigorijević se bavi i pitanjem koliki je bio doprinos cjeline Južnih Slovena, ali i posebno Bokelja, u razvoju Rusije, konstatujući da se može smatrati da je ''zahvaljujući podvizima ovih vojnika, čitav južni kraj ušao u sastav ruske države. Taj je kraj i novonastali gradovi našao pokretače svojih privrednih snaga u ljudima kao što su bili Ćorovići, Komnenovići, Đuranovići, Jakšići, Andrići, Marinovići, Boškovići, Todorovići, Tripkovići itd.''
Dakle, uvaženi profesor i ruski akademik smatra da su velike zasluge naših ljudi za oslobađanje i prosperitet područja u probalju Crnog mora i Kaspijskog mora. On, zatim, konstatuje da je neophodno sve učiniti da se sačuva trajna uspomena na brojne naše ljude i potom sa žaljenjem zaključuje:
''Na nesreću, izvori na kojima moramo zasnivati naša saznanja čuvaju se ili u opštim državnim, ili privatnim, nama još do sada nepristupačnim porodičnim arhivima, koji se odnose posebno na južni kraj. Mi smo još siromašni u podacima i potrebna su nova saznanja i istraživanja”.
Ruski istoričari, su prije više od sto godina, nepobitno ustanovili da nedostaju brojni podaci, nužni za utvrđivanje života i djelovanja Bokelja u Rusiji. U vezi sa ovim Grigorijević konstatuje i ovo:
''Imajući ovo u vidu članovi Imperatorskog novorosijskog univerziteta već su davno istakli nužnost da se u južnoj Rusiji ustanovi istorijski arhiv gdje će se ova želja ostvarivati i onda će se, pored ostalih, osvijetliti jarkim bojama i naš zadatak...''

NEDOSTAJU ČINJENICE

Na žalost, institucija čije su osnivanja predlagali ruski profesori nije nikad počela raditi. Zato je sada teško doći do svih podataka o tome gdje su, na području Rusije živjeli i radili ne samo Bokelji, nego i predstavnici drugih južnoslovenskih naroda. Našim naučnim ustanovama i pojedincima dostupna su samo saznanja o djelovanju malog broja Bokelja u Petrogradu, Moskvi i dijelom na području južne Rusije. Međutim, veoma je malo podataka o radu Bokelja u velikom broju gradova sjeverne Rusije, Sibira i drugih oblasti, iako ih je i tamo boravio popriličan broj.
U svojoj studiji Grigorijević se posebno bavi zaslugama bokeljskih pomoraca na razvoju ruske flote i s tim u vezi kaže: ''Utvrđujući hrabrim podvizima svoje gospodstvo na kopnu, ruski narod je osjećao potrebu i želju da postane samostalan i u pomorstvu...'' Autor, potom, nabraja da su u ovom velikom poduhvatu učestvovali i brojni uvaženi Bokelji, počevši od Zmajevića, u vrijeme vladavine cara Petra Velikog, pa sve do Vojnovića, u doba carice Katarine Druge. Grigorijević, uz to, posebno ukazuje da su pomoću razvoja pomorskih djelatnosti pokenute takođe i neke druge – kako on veli – ''narodne privredne snage''.
Grigorijević se osvrće na djelovanje naših pomoraca na jugu Rusije. On zaključuje da u ruskim arhivima postoje dokumenti iz kojih se može saznati da su veoma važne zadatke, u cilju unaprjeđenja cjelokupne privrede i posebno pomorstva, imali bokeljski trgovci i pomorski kapetani ''koji su unaprjeđivali trgovački promet i paralelno razvijali pomorstvo.''
Zahvaljujući toj monografiji saznajemo i imena jednog broja Bokelja koji su živjeli i radili u južnoj Rusiji. Naročito se naglašava učešće brodova u pomorstvu na Crnom moru: Komnenovića, Cotića, Ivanovića, Nakićenovića, Želalića, Malovića, Ilića, Đuranovića, Matkovića, Popovića, Mrša i Kažanegra. Zaključuje da su njihovi brodovi ''pod ruskom komandom, vršili tešku i opasnu plovidbu”.

ZNAČAJ DJELOVANJA BOKEŠKIH POMORACA

On dodaje: “Bilo je brodova čije zastave ne bijahu ruske, ali njihovi kapetani i posade bijahu Sloveno-Srbi. Rijetki su oni koji nijesu posjećivali Crno more. Istorija naših pomorsko-trgovačkih preduzeća sačuvala je uspomenu na Marka Gojkovića, Špira Vojnovića, braću Mitroviće, Vukasoviće, Šupčiće. Ova mornarica imala je ogroman značaj u životu južne Rusije.''
Ove ocjene Grigorijevića potvrđuju činjenicu da su Bokelji, djelujući i na moru i na kopnu, davali veliki doprinos razvitku južne Rusije i njenom ekonomskom prosperitetu. Srećna je okolnost da su bokeljski pomorci i trgovci došli u krajeve oko Crnog mora “u pravo vrijeme”, te da su dobro procijenili da će to biti korisno i za tamošnje mještane i za njih same.
Evo još jedne ocjene uvaženog profesora Grigorijevića: ''Bila je jedna nasušna potreba i želja ruskog naroda i baš ona je specifična za naš južni kraj. Ruski narod na jugu i sjeveru voli moreplovstvo i u njegovoj prirodi postoji ista odvažnost, kao i kod svih preduzimljivih naroda, ali njemu nedostaje ona samouvjerenost u pozivu, koja rezultira iz slobodnog nadmetanja. Postepeno i konačno formirao se kod nas, pri danim uslovima, stalež slobodnih pomoraca, međutim, on se razvio u sadejstvu i zajedničkim radom sa iskusnim i odvažnim pridošlim slovenskim pomorcima. Daj Bože da ovo slobodno takmičenje bude dalji podstrek našim slobodnim pomorcima, čiji su prirodni pobratimi slovenski pomorci.''

ČINJENICE OSTALE U SJEĆANJIMA

Iako se u ovoj studiji govori o slovenskim (ili sloveno-srpskim) pomorcima, autor očito najveću pažnju posvećuje pomorcima iz Boke Kotorske. To potvrđuje i saznanje da citira prvenstveno prezimena ljudi porijeklom iz Boke. Uostalom, u Rusiju su stizali uglavnom pomorci sa južnog Jadrana, a to su, prvenstveno, bili Bokelji. Njihovo učešće u pomorstvu Rusije nije detaljno istraženo, a o tome i sam akademik Grigorijević zaključuje:
''Ja sam vam saopštio toliko koliko sam našao u izvorima koji su mi bili dostupni. Vjerujem da su se u sjećanju žitelja Odese sačuvali mnogi podaci koji su dostojni za upoznavanje najšire javnosti...''
Eto, tako je zbog oskudne literature teško objektivno i cjelovito sagledati ukupne i raznorodne aktivnosti mnogih uspješnih Bokelja u Rusiji.