Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Pavle Mijović:
CRNOGORSKA I VENECIJANSKA KNJIGA



Poznati naučnik i prvi predsjednik Crnogorskog PEN centra Pavle Mijović pisao je svojevremeno (1983) o ličnosti Božidara Vukovića - Podgoričanina, našeg prvog štampara. Djelo ove renesansne ličnosti jedan je od najznačajnijih dometa crnogorske kulture.

Ustvari je nepuno četvrt vijeka dijelilo cetinjsko od venecijanskog štamparstva

Božidar Vuković je jedan od naših najuglednijih, ali našom nemarnošću, moramo priznati, i najmanje cijenjenih humanista, što, na žalost, neće biti demantovano ni utvrđivanjem mjesta Božidara Vukovića u suvremenoj istoriografiji. Osim biografskih podataka (najviše o njegovoj vojvodskoj tituli), ukazivanja na književne odlike Vukovićevih predgovora i pogovora i na etimologiju njegovih italijanskog imena, na ovom simpozijumu se raspravlja još i o Vukovićevoj knjizi kao predmetu istraživanja primijenjene umjetnosti i kao - trgovačkoj robi. S tim pitanjima se, naravno, ne iscrpljuje sva ona problematika Vukovićevog djela i njegova zastupljenost u našoj humanistici. Kad već nije svestrano obrađena, čini mi se umjesnim da ova problematika bude dopunjena s nekoliko napomena u vezi s onim pitanjima koja nijesu pokrenuta. Ja ih vidim u ovakvom redosljedu:
- Vukovićeva štampana knjiga kao nastavak Crnojevićeve štampane knjige;
- kompletiranje Vukovićeve štamparske i trgovačke djelatnosti sa izdavačkom, uključujući tu i knjige koje su preštampavali i iznova štampali njegovi naseljenici i drugi koji su se bavili izdavanjem slovenske knjige u Veneciji; tu djelatnost treba posmatrati u okviru opštih humanističkih stremljenja i razvoja robne proizvodnje, a ne samo kao predmet štampanja i rasturanja "srbulje".
- mjesto i značaj Vukovićeve (i Zagurovićeve) slovenske knjige u venecijanskoj štamparskoj djelatnosti (u kontekstu s knjigama na latinskom, među njima i paltašićevskih) i romanskim jezicima i jezicima "levantinskih pisama", ponajprije grčkom;
- uloga štampane knjige u buđenju i odražvanju narodne svijesti;
- i najzad: kulturni udio crnojevićke i vukoviševske štampane knjige u "Gutenbergovoj galaksiji".
Preskačući redosljed jubileja, mi se, u stvari, ovim naučnim skupom, na neki način neadekvatno odužujemo djelu trećega po redu (prvi je Kotoranin Andrija Paltašić, oko 1450-1500) pregaoca u novoj vještini difuzije ljudske misli, koja će i danas, i pored elektronike uvedene u univerzum opštedruštvenog, opštekulturnog i svemoćnog informisanja, ostati jedna od osnovnih poluga sticanja znanja i njegove primjene. Stoga se čini umjesnom primijetiti da, ako je trebalo obilježiti jubilej grada koji je osnovao Ivan Crnojević a izostaviti održavanje naučnog skupa koji bi iz naših savremenih saznajnih mogućnosti mogao ponovo otkriti zvjezdani blijesak crnogorske kulture - otvaranje na Cetinju, u času njegovog efemernog prijestoničkog utemeljivanja i razaranja, prve među Južnim Slovenima ćiriličke štamparije, čija je proslava 400-godišnjice u maloj knjaževini Crnoj Gori, krajem prošlog vijeka, ustalasala slovensku kulturnu javnost - današnji naš sastanak nije morao proteći baš u znaku prenaglašavanja imena i ličnosti Božidara Vukovića kao Podgoričanina, jer se on, osim tako, nazvao i Zećaninom), a postao je i misionar južnoslovenskog prosvetiteljstva. Drugim riječima, nije li trebalo ad se zapitamo: dugujemo li velikanima naše štamparske kulture - Crnojevićima, Makariju, Božidaru i Vićencu Vukoviću - više zavičajne no narodne privrženosti i uvažavanja? Iz odgovora bi trebalo izvući konsekventan zaključak: imalo je smisla ovo pitanje postaviti i zato što sve te naše štamparije - mada nejednake po vrijednosti - na prijelazu iz srednjeg u novi vijek tvore jedinstvenu kulturnu pojavu; zapitati se, pored ostalog, i zbog našeg odnosa prema inkunabuli, u koju staje čitava paltašićevska i crnojevićka štamparska produkcija, prema ondašnoj i ranijijoj rukopisnoj, i kasnijoj, vukovićevskoj i zagurovićevskoj, štampanoj knjizi zanata, i što je (zbog propasti fresaka i knjiga u cetinjskoj manastirskoj crkvi i u drugim njoj bližim i udaljeni crkvama i njihovim bibliotekama, u Primorju, na primjer, gdje je Makarije mogao najkomotnije studirati njihov conspecctus generalis), slaba utjeha analogičarima, a da se i ne govori o nemogućnosti bilo kakvog ikonografskog prenošenja konspekta crkvenog živopisa na vukovićevske "tipare" u dalekoj Veneciji. osim što nije raspravljano kako je ilustracija Vukovićevih knjiga kopirana, uglavnom s grčko-venecijanskih ikona i gravira, ostalo je nesagledano i čitavo polje oformljavanja novog mehaničkog pisanja i vještine opreme knjige - od 1454. godine, kad je štampanjem Biblije, na 1300 stranica sa slogom iz dva stupca, Nijemac iz Majnca, zlatar Johan (Đovani ili Zvane, kako su ga Italijani zvali) Špira, nepunih petnaest godina kasnije: 1469, štampao u Veneciji Ciceronove Epistolae ad familiares i Plnijevu Naturalis historia), od kojih treba početi izučavanje i Crnojevićeve i Vukovićeve avanture i umjetnosti štampanja knjige. To nepuno četvrt vijeka, koje je dijelilo cetinjsko od venecijanskog štamparstva, ispunjeno je upravo specifičnostima kojima se štampana knjiga odlikuje, i od rukopisne razlikuje. A to je ono što i čini vještinu štampanja i izdavanja disciplinom koju doba maniskripta nije poznavalo.

Predgovori i pogovori naših prvih štampanih knjiga odstupaju od forme vizantijskih prologa

Baš u vrijeme Crnojevića štamparije, srednjovjekovnu i feudalnu epohu, koju s pravom nazvahu mračnom, nadomješćuje novovjekovna epoha i građanska svijest u kojoj se formiralo humanističko, ali i narodno saznanje o sebi - dva bitna elementa naših prvih štampanih knjiga, knjiga sa našom riječju, izvještačenom doduše, ali ipak razumljivom, i sa našim pismom koga je, za razliku od manuskriptnog, bilo mogućno na isti način, s istovjetnim izgledom, reprodukovati onoliko puta koliko je "tržišnoj potražnji" odgovaralo. Jer, ta je knjiga, dostupna masama više nego ranije rukopisna i, snabdjevena ilustracijama istorijskih ličnosti, istorijskih i legendarnih događaja - čitanjem, pjevanjem po njoj i gledanjem u nju - postala fenomen koji je održavao i uzdizao samosvijest našega naroda i onda kad je bio slobodan samo u svome "orlovskom gnijezdu".
Ali, ako ostavimo za kasnije da se osvrnemo na čitav sklop pitanja u vezi s ulaskom našeg štamparstva u novu eru knjige i pisma, i osvrnemo se samo na užu oblast koju sama sobom predstavlja inkunabula, dakle, ono što je na kraju XV vijeka bilo akumulirano u "aldini", kako se nazivala vještina izdavanja, opreme i štampanja knjiga, koju je do savršenstva doveo već pomenuti Aldo Manucio (Aldus Manutius) ima se o čemu govoriti. Podsjećanja radi, treba reći da je Aldo onaj čuveni venecijanski izdavač koji je smislio i u najsavršenijoj formi ostvario 1499. godine "Polifila" (Hypnorotomachia Polyphili - "Borba zaljubljenih u snu"), koga sa pravom nazvaše unicum-om i mirabile monstrum-om renesansne knjige. Iako on nije Makarijev prethodnik, nego savremenik, bez poznavanja njegove, aldinske, knjige ne može se sagledati ono stremljenje ka savršenstvu kojemu je Makarije težio. S Aldom je, odnosno sa zamjenom incipium-a sa frontispis-om, a unošenjem imena autora, naslova knjige, mjesta i godine izdanja na naslovnoj štampanoj stranici, potisnut colophon manuskripta, s tek po kojim od navedenih podataka na njegovom kraju. Uporedo s ovim promjenama izvršena je zamjena zaglavlja, zastava, zastavica i traka iz manuskripta sa ksilografisanim frizom, okvirom, vinjetama i čitavim mnoštvom dekorativnih znakova i umetaka za koje je knezu od Eslinga trebalo šest volumena da ih kataloški sistematizuje. Ovome treba dodati kao novinu unošenje grbova na početku knjige (u cetinjskom Psaltiru nalazimo ga na svakoj ilustraciji), kao što su Crnojevićev i Vukovićev, i drugih amblema, "bjelega", (kao što je silueta negra u vinjeti "Molitvenika" Vićenca Vukovića), pomoću kojih je isticana ličnost na račun potisnute srednjovjekovne anonimnosti. U vezi s predgovorom i pogovorom (jedinim tekstovima od književne vrijednosti) naših crkvenih štampanih knjiga, može se reći da oni stoje na raskršću koje dijeli bogoslovske vizantijske prologe od renesansnih introdukciona, sličnih današnjim uvodima. Ali, nije za odmet nepomenuti i da je inicijal Bož na Božidarovom grbu, predstavljao i njegov žig, utisnut tada, kao što je to i danas uobičajeno, na bali ili na paketu knjiga namijenjenih pošilci ili prodaji, ili na bilo kom drugom zanatskom proizvodu. Prvi takav znak upotrijebili su Francuz Nikola Žanson (Jenson) i Njemac Johan iz Kelna u Breviarium-u iz 1481. godine; skraćeno, pak-ime Đorđa Crnojevića nalazimo umetnuto u njegov vladarski grb 1494. godine.
Uz gore rečeno idu i druge novosti, kao što su one u Valturijevom De re millitari (1473), gdje se posebno pominju crtač a posebno rezač slova i ksilografskih slika) malo niže osvrnućemo se na pretpostavku o specijalnostima Makarijevih saradnika), zatim one u Calendario astronomico e astrologico (1472) Đovanija Ređomontana, u Herodotovoj Historia (1495), Malarmijevoj Bibbia na vulgarnom jeziku (1490) - sve s novim tipom ksilografske dekoracije u kojoj se osjećalo "svjetlo-tamno", što upućuje na upoređivanje gravira sa suvremenim slikarstvom, pogotovu kad se zna da su slikari, arhitekte i skulptori - od Kodusija do Lombardija i od Antonija Rica (Rizzo) do Belinija - živo učestvovali u stvaranju umjetnosti knjige. I, najzad, u vezi s označavanjem kvaterniona brojkama, a početka naredne stranice teksta, prvom riječju ispod posljednje na prethodnoj stranici (mi sad stranice kvaterniona rukopisa označavamo sa recto - prednja, i verso - zadnja strana lista, folija itd.), samo su neke od brojnih novosti štampane knjige. U proučavanju izdavaštva morali bismo otvoriti i jedno poglavlje o editiones principes, prvim izdanjima i njihovim kompilacijama, na čemu se zasniva bibliografija. Naši prvi štampari nijesu nikad doslovno ponavljali svoja izdanja, zbog čega je svako od njih bibliofilska rijetkost: oni su u svako novo izdanje unosili poneku izmjenu, osobito u dekoraciji, koje su crpili iz suvremenih knjiga kao i iz gotovih šablona. Sasvim je vjerovatno da se Božidar Vuković služio i bibliotekom Pubblic Libreria, koja je 1513. godine podignuta preko puta Duždeve palate da, između ostalog, primi znamenite rukopise iz zaostavštine kardinala Bessariona za koje se zna da su poslužili kao osnovni fond Biblioteke Sv. Marka - Marciane).

Naši prvi štampari bili su dio Evrope koja se odupirala premoći crkve u nauci i kulturi

Samo osam godina prije cetinjskog Oktoiha pojavio se grčki prvijenac (princeps) u Veneciji - Davidov Psaltir, u izdanju Aleksandra s Krita (1486). Istovremeno kad i Makarije na Cetinju, počeo je Aldo u Veneciji svoje editiones principes sa serijom na grčkom (Hesiod, Platon, Tukidid, Sofokle, Euripid, Aristofan, Aristotel i dr.), što podstiče na traženje izvora nadahnuća i empiričkog usvajanja najrevolucionarnije kulturne tekovine na pragu novog vijeka. Još jednu novinu možemo spomenuti - akcente u crnogorskim knjigama, za koje je St. Novaković utvrdio da odgovaraju akcentuaciji crnogorskog govora, što je - u nedostatku knjiga iz svjetovne književnosti - adekvatno vulgarizaciji u Prose della vulgar lingua Pjetra Bemba po ugledu na Bokačov Decameron (izdali Braća Gregori, 1492).
Da bi se koliko-toliko moglo zamisliti kakav je prevrat učinjen u duhovnom životu mehaničkim štampanjem knjiga s mnogobrojnim i brojno neograničenim istovjetnim kopijama istog izdanja, podsjetimo se da je u vrijeme rada cetinjske štamparije, Italija imala štamparije u 73 grada i da su u XVII vijeku na užem prostoru između Sv. Marka i mosta Rialto radile 154 štamparije i knjižare. Venecijanska knjiga je spadala u kategoriju luksuznih roba, kao zlatarski predmeti, iako je bila namijenjena širem krugu korisnika. Naročito se luksuzom izdvajala inkunabula, kojih je u Veneciji izašlo 134 izdanja u više od tri miliona primjeraka, od kojih dva miliona kopija. Venecijanska knjiga je ljepotom premašivala ostale u Evropi zato što su se njeni izdavači prvi obratili antičkim autorima i što su ih štampali s littera antiqua, kako se u Njemačkoj, za razliku od teško čitljive gotice, nazivala unekoliko reformisana karolinška minuskula IX-XI vijeka, što je knjizi davalo ugled dostojan autorstva a njihove izdavače stvarno svrstavalo u strasne privrženike studia humana. Oni su svojim humanae litterae otvarali oči svakome ko je htio da pogleda u bogato nasljeđe antike, da ga zadovolji i da mu pruži "odgovore posle toliko duge srednjovjekovne šutnje" (V.Novak). Zatim se uspjeh vencijanskog štamparstva ogleda u upotrebi svih formata knjige, od "gigantske" Fra Maurove mape svijeta (za portugalskog kralja, polovinom XV vijeka), koja je podstakla razvoj kartografije do neslućenih razmjera, a ova našeg zemljaka, Dalmatinca Natala Bonifacija učinila najčudesnijim graverom geografskih karata koji je Veneciji obezbjeđivao prednost u čitavoj Italiji, od minijaturne, in trigesima secundo (32 stepena). Presavijajući papir veličine 32x44 cm, Aldo Manucio je - zahvaljujući udruživanju s Andrejom Torezanijem (Andrea Thoresani de Asula), izvanrednim kreatorom novih slova, štamparom i izdavačem koji je i našu slovensku knjigu zadužio štampajući glagoljički Brevijar iste godine kad i Makarije Oktoih na Cetinju, (čime je, na neki način, vidno obilježena desetogodišnjica prve štampane slovenske knjige na Jugu Evrope, glagoljičkog Misala, iz 1483. godine) - učinio knjigu portativnom, praktičnom i po ukusu i zahtjevu kupca i naručioca. "Venete", kako su te knjige nazivane, najviše su bile i poznate po onoj srećnoj invenciji i vitalnosti enchirion-a (portativnosti) koju je prihvatio i naš Vuković (Zbornik, iz 1536. godine 9,3x14,7 cm); Molitvenik-Zbornik, iz 1536. godine - 8,5x12,9 cm). Pogodovalo je venecijanskoj knjizi i to što je cenzura u gradu na lagunama bila takoreći bez značajnijeg uticaja (za razliku od one u drugim evropskim feudalnim zemljama s apsolutističkim režimima). Ta sloboda je omogućavala izdavanje knjiga i na narodnom jeziku, pa je, uporedo s Vergilijem, štampana (1501) Danteova Divina commedia (atribut Divina prvi je stavio na svoje izdanje Gabriele de Ferraris), štampajući je u seriji "diamante", kako su stekle naziv i od strane drugih izdavača knjige "in 32 stepena", kurzivnim slovima koja Italijani nazvahu aldino, Francuzi i Englezi italiques i italics, a Španci letra grifa, po imenu crtača tih slova, inače čuvenog izdavača i štampara Frančeska Grifa (Griffo) iz Bolonje. No, ne treba misliti da se u Veneciji štampala samo uzorna i znamenita knjiga, i da su Venecijanci bili jedini koji su je štampali; naprotiv, štampane su i ekstravagantne, kao Aretinove, i profane, pa i neuspjele. Ali, uprkos svemu tome, i konkurenciji iz svih većih evropskih štamparskih centara - "visoka" venecijanska štampa nije snižavala svoj ugled sve do početka XVII vijeka, kad je (1603) pod uticajem političkih, ekonomskih i kulturnih nedaća, Senat donio prvi u svijetu zakon o štampi (već 1599. godine, od 125 štamparija - 45 njih je bilo unijeto u indeks sa zabranjenim knjigama). Pod kraj toga vijeka naša štampana knjiga u Veneciji je sasvim zamrla.

* * *

Iako stihijno, naši su se štampari uključili u jedan pokret evropskih, a zatim svjetskih razmjera, koji se odupirao ideologiji vladarskog samodržavlja i premoći crkve u nauci i kulturi. Svejedno što se to kroz našu crkvenu knjigu ne može na prvi pogled zapaziti, činjenica je da su svakome dostupna, demokratizovana znanja iz štampanih knjiga razbila dotadašnji monopol ktitorovih i donatorovih "grješnih dijaka".

Venecija je nazvana "gradom knjige" a njen uticaj na druge zemlje je posebno značajan

Podsjećajući se toga, ne zaboravimo dva naša humanista, oba iz Bara, od kojih je jedan, Niša Radaković - prije čuvenog bakropisca Tommaso Tiniguerri-a (1426-1464), iz Firence - izumio halkografiju, pišući iglom po bakarnoj ploči, a drugi, notar Šimun Dromazijan, rukom ispisao, kaligrafisao predivna Statuta et ordinationes capituli ecclesiae cathedralis Drivastensis iz 1468. godine, goticom i humanistikom. Još jednom ponovimo da je Andrija Paltašić (Andreas de Paltascishis de Cattaro), štampao inkunabule gotičkim i humanističkim tipovima slova; da su se "Južni Sloveni istaknuli u svim oblastima na kojima se humanizam manifestovao, učestvujući u izgradnji strane i svoje kulture"(V.Novak); i da u njih treba i svoje "ćirilske" štampare da ubrojimo.
Dok je prepisivač jednog Časoslovca čitav posao obavio sam "v domu blagočestivago i bogohranimago gospodara zeckoga gospodina Ivana Crnojevića" (Lj. Stojanović, Zapisi i natpisi, br. 353), novi knjigotvorci više nijesu dijaci, nego čitav kolektiv stvaralaca u vještini koja se u Italiji nazivala industria diligente, solerri arte, industria impressit. Tada je ktitor stao uz izdavača i štampara, a zatim ispred njih: inpensis sub illustri principe, odn. "Poveleniem gospodina mi Gjurgi Crnoevića, az Hristu rab sveštenoinok Makarije rukodelisah..." (Oktoih prvoglasnik, 1494, 1 2a), što su kasniji pisci, prema svojim zamišljanjima, aktera štamparstva shvatili kao: Macarius quidam monachus Mauromontis, Vulgo Montenegro nuncupati, jessu Gregorii (čitaj: Georgii). Cernojevich, iz 1723. godine, ili: Maccario Monaco di Monte negro per comando di Gregorio (čitaj: Georgio) Zarnoevich... iz 1753. godine). Iako im svima imena ne znamo, nema sumnje da je jedan od Makarijevih saradnika bio xylograph, drugi impressor, pressor (koji je rukovao presom) itd. Postojao je i factor, i auctor, i in formularia litterarum arte opifex. Uz majstore za livenje olovnih slova i zakoričenje bio je u toj ofićini (officina libraria, calcographia prelum), kako se zvala štamparska radionica i knjižara, naravno i izdavač - impensis, sumptibus; cura et expensis.
Najčuveniji Aldo Manucio, nazvan je filozofom, što je on uistinu i bio kada se zna da je izvrsno poznavao klasike, redigovao i štampao njihova djela, da je osnovao Nea academia u kojoj se moralo govoriti klasičnim grčkim jezikom. Takvu "podjelu rada" ne možemo rekonstruisati kad su u pitanju naše štamparije zbog veoma škrtih podataka o njima, ali možemo reći da je svim radnjama oko štampanja knjige na Cetinju rukovodio Makarije, a u Veneciji Pahomije "Ot Crnie Gori, ot Reke": da se o izboru knjiga za štampanje i o redakciji, Makarije savjetovao s episkopom Vavilom, jer je on najbolje znao koje su bogoslužbene knjige crkvama njegove eparhije bile najneophodnije (bez sumnje, ne na prvome mjestu Oktoih, nego Jevanđelje, za koje ne znamo je li prvo štampano, ali znamo da su autori predgovora i pogovora bili Đurđe Crnojević, Božidar Vuković i sin mu Vićenco i dr., čime su svrstani u pisce, a posljednja dva i u trgovce knjigama, u knjižare.
Već se iz navedenoga vidi koliko je mnogo inovacija (one koje smo naveli nijesu sve) tehničkih i artističkih, Venecija uvela u izdavanje i štampanje knjiga. Osim što je zasluženo nazvana "grad knjige", poseban značaj Venecija je imala u okupljanju izdavača, štampara, trgovaca knjigom iz drugih zemalja, osobito s Levanta. Zato je u Veneciji i izdano toliko knjiga na grčkom (neprekidno od 1486, do 1900), slovenskog (od 1519. do 1597), hebrejskom (od 1516) i jermenskom (od 1512) već od samog početka buđenja nacionalnih svijesti i razvoja nacionalnih literatura naroda pod turskim jarmom. Iako je Venecija bila grad s najviše štampanih knjiga na klasičnim jezicima, ipak je indikativno što od 40.000 inkunabula štampanih u Evropi između 1450. i 1501. godine, na grčke otpada podjednako svega 64 ili 65 naslova. Manucijeva tipografija je izdavala podjednako grčke i rimske klasike u najljepšem novom ruhu, dok je poznati grčki kaligraf Zaharija Kaliergis u toj istoj Veneciji ukrasio svoj čuveni Etymologicum magnum (1499) crvenim slovima koja su potpuno imitirala vizantijski inicijal. Vukovićevo vraćanje manuskriptnom inicijalu, koje nije značilo korak naprijed, imalo je, dakle, u samoj Veneciji presedan, jer su se Grci sporo, sporije no drugi ortodoksni hrišćani, oslobađali vizantijske tradicije, čime se objašnjava i to što su još dugo održavali proizvodnju knjiga rađenih rukom. Iz ovoga se može izvući još i zaključak: da je venecijanska knjiga, štampana latinicom, imala daleko veći uticaj na našu, crnojevićevsku, a gotovo podjednak sa slovenskom rukopinom i grčkom na vukovićevsku knjigu. I grčka i naša knjiga u Veneciji našle su se u XVI vijeku na nezavidnom mjestu, najviše stoga što se nijesu više koristile tekovinama renesansne umjetnosti knjige.

Venecija je nazvana "gradom knjige" a njen uticaj na druge zemlje je posebno značajan

Podsjećajući se toga, ne zaboravimo dva naša humanista, oba iz Bara, od kojih je jedan, Niša Radaković - prije čuvenog bakropisca Tommaso Tiniguerri-a (1426-1464), iz Firence - izumio halkografiju, pišući iglom po bakarnoj ploči, a drugi, notar Šimun Dromazijan, rukom ispisao, kaligrafisao predivna Statuta et ordinationes capituli ecclesiae cathedralis Drivastensis iz 1468. godine, goticom i humanistikom. Još jednom ponovimo da je Andrija Paltašić (Andreas de Paltascishis de Cattaro), štampao inkunabule gotičkim i humanističkim tipovima slova; da su se "Južni Sloveni istaknuli u svim oblastima na kojima se humanizam manifestovao, učestvujući u izgradnji strane i svoje kulture"(V.Novak); i da u njih treba i svoje "ćirilske" štampare da ubrojimo.
Dok je prepisivač jednog Časoslovca čitav posao obavio sam "v domu blagočestivago i bogohranimago gospodara zeckoga gospodina Ivana Crnojevića" (Lj. Stojanović, Zapisi i natpisi, br. 353), novi knjigotvorci više nijesu dijaci, nego čitav kolektiv stvaralaca u vještini koja se u Italiji nazivala industria diligente, solerri arte, industria impressit. Tada je ktitor stao uz izdavača i štampara, a zatim ispred njih: inpensis sub illustri principe, odn. "Poveleniem gospodina mi Gjurgi Crnoevića, az Hristu rab sveštenoinok Makarije rukodelisah..." (Oktoih prvoglasnik, 1494, 1 2a), što su kasniji pisci, prema svojim zamišljanjima, aktera štamparstva shvatili kao: Macarius quidam monachus Mauromontis, Vulgo Montenegro nuncupati, jessu Gregorii (čitaj: Georgii). Cernojevich, iz 1723. godine, ili: Maccario Monaco di Monte negro per comando di Gregorio (čitaj: Georgio) Zarnoevich... iz 1753. godine). Iako im svima imena ne znamo, nema sumnje da je jedan od Makarijevih saradnika bio xylograph, drugi impressor, pressor (koji je rukovao presom) itd. Postojao je i factor, i auctor, i in formularia litterarum arte opifex. Uz majstore za livenje olovnih slova i zakoričenje bio je u toj ofićini (officina libraria, calcographia prelum), kako se zvala štamparska radionica i knjižara, naravno i izdavač - impensis, sumptibus; cura et expensis.
Najčuveniji Aldo Manucio, nazvan je filozofom, što je on uistinu i bio kada se zna da je izvrsno poznavao klasike, redigovao i štampao njihova djela, da je osnovao Nea academia u kojoj se moralo govoriti klasičnim grčkim jezikom. Takvu "podjelu rada" ne možemo rekonstruisati kad su u pitanju naše štamparije zbog veoma škrtih podataka o njima, ali možemo reći da je svim radnjama oko štampanja knjige na Cetinju rukovodio Makarije, a u Veneciji Pahomije "Ot Crnie Gori, ot Reke": da se o izboru knjiga za štampanje i o redakciji, Makarije savjetovao s episkopom Vavilom, jer je on najbolje znao koje su bogoslužbene knjige crkvama njegove eparhije bile najneophodnije (bez sumnje, ne na prvome mjestu Oktoih, nego Jevanđelje, za koje ne znamo je li prvo štampano, ali znamo da su autori predgovora i pogovora bili Đurđe Crnojević, Božidar Vuković i sin mu Vićenco i dr., čime su svrstani u pisce, a posljednja dva i u trgovce knjigama, u knjižare.
Već se iz navedenoga vidi koliko je mnogo inovacija (one koje smo naveli nijesu sve) tehničkih i artističkih, Venecija uvela u izdavanje i štampanje knjiga. Osim što je zasluženo nazvana "grad knjige", poseban značaj Venecija je imala u okupljanju izdavača, štampara, trgovaca knjigom iz drugih zemalja, osobito s Levanta. Zato je u Veneciji i izdano toliko knjiga na grčkom (neprekidno od 1486, do 1900), slovenskog (od 1519. do 1597), hebrejskom (od 1516) i jermenskom (od 1512) već od samog početka buđenja nacionalnih svijesti i razvoja nacionalnih literatura naroda pod turskim jarmom. Iako je Venecija bila grad s najviše štampanih knjiga na klasičnim jezicima, ipak je indikativno što od 40.000 inkunabula štampanih u Evropi između 1450. i 1501. godine, na grčke otpada podjednako svega 64 ili 65 naslova. Manucijeva tipografija je izdavala podjednako grčke i rimske klasike u najljepšem novom ruhu, dok je poznati grčki kaligraf Zaharija Kaliergis u toj istoj Veneciji ukrasio svoj čuveni Etymologicum magnum (1499) crvenim slovima koja su potpuno imitirala vizantijski inicijal. Vukovićevo vraćanje manuskriptnom inicijalu, koje nije značilo korak naprijed, imalo je, dakle, u samoj Veneciji presedan, jer su se Grci sporo, sporije no drugi ortodoksni hrišćani, oslobađali vizantijske tradicije, čime se objašnjava i to što su još dugo održavali proizvodnju knjiga rađenih rukom. Iz ovoga se može izvući još i zaključak: da je venecijanska knjiga, štampana latinicom, imala daleko veći uticaj na našu, crnojevićevsku, a gotovo podjednak sa slovenskom rukopinom i grčkom na vukovićevsku knjigu. I grčka i naša knjiga u Veneciji našle su se u XVI vijeku na nezavidnom mjestu, najviše stoga što se nijesu više koristile tekovinama renesansne umjetnosti knjige.

Evropska kultura se ne može zamisliti bez doprinosa ranog crnogorskog štamparstva

Mi bismo mogli, dakle, imati jednu svoju (zetsko-crnogorsku) umjetničku grafičku "školu" - ako bismo se potrudili da je sopstvenim snagama teoretski definišemo i disciplinarno utvrdimo. Zato se i ne smijemo olako prepustiti dosadašnjim sudovima koji su, uglavnom, presijecali dotoke naše nadahnutosti humanizmom i renesansom.

* * *

Osim po strukturnom i umjetničkom oblikovanju, o čemu je gore iznijeto nekoliko opažanja, treba crnogorsku štampanu knjigu posmatrati i u procesu naše novovjekovne evropeizacije, s kojom počinje i preporođavanje naše samosvijesti. Poznato je, ali nije izučeno, na primjer, da se veoma jaka crnojevićska tradicija, između ostalog, ovaploćavala preko cetinjske i naše venecijanske štampane knjige, kao što se svijest o srpskom carstvu odražavala preko srpskih fresaka, ali to nije jedini razlog što je prava rijetkost naći u muzeju ili u nacionalnoj biblioteci ne samo naše principese, nego i bilo koje drugo izdanje. Dopustili smo da se to najvažnije svjedočanstvo o našem vrzenju u Gutenbergovoj galaksiji pretvori u vrzino kolo.Iako tu knjigu s ponosom smatramo našim doprinosom južnoslovenskoj i balkanskoj neslovenskoj (rumunskoj, moldavskoj, albanskoj, pa i grčkoj) književnoj kulturi, širenoj ili unapređivanoj našim štampanim pismenima i znacima, a onda i evropskoj, koja se ne može integralno zamisliti bez slovenskog doprinosa (a u njemu i našeg) sa štampanom knjigom, nijesmo ni zavirili u poruku te knjige i njenu misiju u sjedinjavanju, koja je, pored usmene narodne književnosti (crnogorskog i srpskog epa) i drugih vidova narodnog stvaranja, podsticala borbu za obnovu državnosti i učestvovala u opredmećivanju duhovnog života. Pozivanje kojim ćemo se poslužiti da istaknemo važnost istraživanja i u ovome pravcu odnosi se, istina, na opšte poznatu istinu o "progresu pronalazaka i otkrića", koji se, kako kaže L.H. Morgan, "šire sami po sebi", i zvuči kao rezonans, ali je istina, velika je istina da je knjiga za Crnogorce postala nasušna potreba. Sama po sebi, i kao otkriće. Ako to ne možemo pokazati količinom štampanih knjiga te vrste po bibliotekama, možemo po - nestanku iza njih, po bezrasudnom činu akulturacije: istrebljivanju te knjige iz naše sredine i odnošenju iz zemlje.
Sad joj, poslije ovog našeg velikog zemljotresa, pokušavamo ući u trag i u najzabitijoj skrivnici, jer smo vidjeli da o njoj kao umjetničkom blagu i kulturnom dobru samo ponešto znamo. Do nedavno o njoj se u svijetu jedva što-šta moglo doznati po jedan vijek starom, i zastarjelom katalogu - "Opisaniju slavjano-ruskih knjig, nepečatnjih kirilovskimi bukvami" I.P. Karatijeva. Ali već od 1976. godine slavisti mnogih zemalja, u redakciji Lenjinske biblioteke, Naučnog savjeta za istoriju svjetske kulture i Instituta slavistike i balkanistike u Moskvi izdali su 243 knjige (od 1491. do 1600) koje ulaze u međunarodni Svodni katalog štampanih starih izdanja ćirilicom i glagoljicom. Pored repertoara (prva serija), opisa i popisa svih sačuvanih primjeraka (druga serija), u bibliotekama čitavog svijeta - što nama omogućava da se tačno o njima informišemo, a učenom svijetu širom zemaljske kugle da o našoj štampanoj knjizi dozna sve što ga interesuje - ovaj katalog pruža i sadržaj izdanja po kontinentima, po evropskim zemljama i, posebno, po zemljama čijoj nacionalnoj kulturi pripadaju i time uspostavljaju vezu s univerzalnim procesima izdavanja knjiga, organizovanja njihove difuzije, metodama oblikovanja i uopšte sa svim kompleksima širenja kulture pomoću štampane riječi i slike. Tek uključivanjem u ovaj "makro-projekat" (hoćemo li, zaista?!), i to sopstvenim istraživačkim, autorskim i izdavačkim učešćem, moći ćemo reći da smo zakoračili preko granice koja je do sada odvajala najznačajniji domet naše kulture od zasluženog mjesta u njoj, prije po apstraktnoj nego po konkretnoj prisutnosti, mjesta koje ipak pripada Gutenbergovoj galaksiji.