Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |


 

Tomislav Grgurević:
BOKELJI U BORBI PROTIV GUSARA I PIRATA

 

Tomislav Grgurević
Tomislav Grgurević

 

Brojne legende govore da je Bokokotorski zaliv bio cilj mnogih osvajača. Još od vremena kada se zvao Sinus Rizonikus, ili mnogo prije, kada se događaji nijesu bilježili, čamcima su stizali i napadali autohtone stanovnike. Otpor je najčešće bio neuspješan. No, potom su osvajači bili meta napada gusara


Boka kao gusarska baza u antičko doba


O stalnoj i velikoj opasnosti, koja je dolazila sa mora još u antičko doba, ukazuje podatak da su se prva naselja na području Bokokotorskog zaliva gradila daleko od mora. Cilj je bio da se spriječi opasnost od iznenadnog napada sa pučine i tako prvenstveno sačuva stanovništvo i po mogućnosti imovina. I kasnije, tokom Starog vijeka, pa dijelom i u ranom Srednjem vijeku, takođe su naseobine građene podalje od obale. To potvrđuju arheološki nalazi, ali i sada vidljivi tragovi naselja na više mjesta u sva tri zaliva Boke.
U Sinusu Risinokosu, još prije više od 2000 godina postojao je grad Risinium koji je na Mediteranu bio poznat kao najveća gusarska baza. On je to postao kada je ilirska kraljica Teuta Risinuim pretvorila u gusarsku bazu, kako bi se odatle uspješno branila od napada Rimljana.

TEUTINA FLOTA

Moćna ilirska država imala je veliku gusarsku flotu koja je “operisala” po Jonskom, Egejskom i Jadranskom moru. Mjesta u Zalivu takođe su “uzgredno” napadali i gusari koji su uplovljavali u okviru svojih krstarenja Jadranskim morem. Teuta, nakon smrti ilirskog kralja Agrona, ponesena ratničkim uspjesima svoga supruga, nastavila je izgradnju i jačanje gusarske flote kojom je ugrožavala sve države regiona.
Bokokotorski zaliv bio je još u antičko doba, i naročito doba ilirske države - prvenstveno zahvaljujući konfiguraciji terena i mogućnosti uspješnog organizovanja odbrane - jedna od prvih velikih gusarskih baza na Sredozemnom moru. Teutina gusarska flota bila je toliko moćna da je ugrožavala interese rimske imperije, tada najmoćnije države svijeta. Zato su Rimljani preduzimali niz protiv-akcija da je spriječe u daljoj ekspanziji, kako bi obezbijedili da njihovi brodovi nesmetano pLove i prevoze raznu robu.
Neposredan povod za veliku rimsku akciju protiv Ilirije bila je molba grčkih kolonija i ostrva Vis da im se pruži pomoć u zaštiti od gusarskih brodova, čija je baza bila u Risiniumu. Rimljani su najprije pokušali da problem riješe na mirni način. U njen dvor u Risnu uputili su Teuti izaslanike da bi je upozorili na velike štete koje njeni gusari nanose trgovini između Rima i grčkih kolonija. Tom prilikom Teuti su postavili ponižavajuće uslove: Da zabrani svojim gusarima plovidbu na vlastitim brodovima, sa obrazloženjem da će samo tada Jadransko i okolna mora biti zaštićena od gusara iz Riziniuma. Kraljica je to shvatila kao uvredu, pa su, po njenom naređenju, pregovarači pogubljeni.

To je bio neposredni povod za rat moćnih Rimljana protiv gusara stacioniranih u Bokokotorskom zalivu. Došlo je do rimsko-ilirskog rata /229. godine, pne/. Poslije gubitka mnogih teritorija kraljica Teuta je odlučila da se sa svojim gusarima povuče u utvrđeni Risinium i da tu pruži odbranu napadačima. Međutim, iako su se uporno borili Teutini gusari nijesu mogli izdržati napade desetostruko jačih neprijatelja. Kraljica je, s toga, zatražila primirje, ali nakon što su otvorene gradske kapije osvajači nigdje nijesu mogli pronaći kraljicu Teutu.

Istorijski izvori ukazuju da je prilikom povlačenja njenih gusara ka Bokokotorskom zalivu kraljica Teuta sa sobom donijela i ogromno blago koje bilo opljačkano prethodnih decenija u napadima na brodove diljem Mediterana. Sve te dragocjenosti su dovezene u Risan. Međutim, kada su Rimljani osvojili taj grad, tamo nije bilo ni traga od opljačkanih vrijednosti. I sve do danas ostala je zagonetka - što se desilo sa tolikim blagom. Nema odgovora o tome da li je istinita legenda da je blago sakrio Teutin sin Paris i da je tajnu mjesta gdje ono počiva odnio sa sobom u grob? Neki arheolozi smatraju da nije nerealna pretpostavka da se to blago, ili makar njegov dio, možda i danas nalazi sakriveno negdje u rejonu akvatorija Bokokotorskog zaliva.

RIMSKA GUSARSKA LUKA

Nakon zauzimanja Risiniuma Bokokotorski zaliv dospijeva pod suverenitet Rima, a grad tada gubi status gusarske luke. Više nema pljačkaških pohoda brodova stacioniranih u Zalivu. Risinium se naglo razvija, a u luci Rimljani stacioniraju veliku flotu, čiji je zadatak bio da štiti Jadransko, Egejsko i susjedna mora od napada gusara, koji su tada bili glavna i velika opasnost na svim tačkama Sredozemja. Tako Risinium – za vrijeme ilirske kraljice poznati gusarski grad – postaje luka u kojoj se stacionira antipiratska flota.
U to doba u priobalju Bokokotorskog zaliva, ako se izuzme rimski grad Agruvium, za kojega nije nikad utvrđena tačna lokacija, postojao je samo jedan veliki grad - Risinium. O njegovoj ulozi, veličini i značaju govore brojni izvori toga doba.

Nakon propasti Rimskog carstva situacija u Bokokotorskom zalivu, i uopšte na južnom Jadranu, naglo se mijenja. Međutim, još uvijek, i pored brojnih arheoloških otkrića, nije pouzdano utvrđen tok istorijskih zbivanja. Svakako najveće tajne su nestanak rimskog grada Risiniuma, koji se pominje u više rimskih izvora, pa je čak ucrtan na kartama tog područja kao i mjesto gdje se nalazio Agruvium, grad izgrađen takođe u doba Rima.

Za Risinium se, doduše, zna gdje se nalazio, ali nema podataka što se sa njim zbilo. Svi podaci o tom gusarskom centru gube se u VI vijeku i u narednih pola milenijuma nema tragova koji ukazuju na njegovo postojanje. Još uvijek je nerazriješena dilema: Da li je taj grad stradao u zemljotresu, je li uništen gusarskim napadima sa mora, ili, možda, tokom pohoda nomadskih naroda sa sjevera.
Nakon propasti Rimskog carstva Bokokotorski zaliv ponovo postaje meta napada eskadri gusarskih brodova raznih država sa priobalja Mediterana. Narednih vjekova Zaliv je bio nezaštićen i nebranjen, pa je zato u više navrata pljačkan i ruiniran u gusarskim poharama.

U to doba sve više dobija na značaju novi grad Kotor koji tada postaje centar Bokokotorskog zaliva. Njegov značaj još više se povećava nakon dolaska Slovena. U novim burnim vremenima od 1420. godine, kada patronat nad većim dijelom Bokokotorskog zaliva preuzima Mletačka Republika, pa do njene propasti 1797. godine, Kotor biva najvažniji grad na južnom Jadranu.
U vremenu od dolaska Slovena, pa do XVI vijeka, na tim prostorima razvijaju se još tri gradska centra - Budva, Bar i Ulcinj.

Butua – Budva, pominje se po prvi put u pisanim izvorima u V vijeku p.n.e. a rimska kolonizacija Budve dovela je do romanizacije tamošnjeg grčko-ilirskog stanovništva. Bar se prvi put pominje u IX vijeku kao Antivari, dok se Ulcinj bilježi pod imenom Olcinium, početkom naše ere. Taj grad je, inače, u Srednjem vijeku postao stjecište poznatih ulcinjskih gusara.

GDJE JE TEUTINO BLAGO


O gusarskom djelovanju u razdoblju od IX – XV vijeka sačuvani su skromni podaci koji ukazuju da su više puta, naročito u X vijeku, stradali gradovi na južnom Jadranu, što ih je bitno omelo u razvoju.
U napadu Saracena, polovinom IX vijeka, pod komandom gusarskog admirala Kalfuna stradala su i sva naselja u priobalju Bokokotorskog zaliva. Ta gusarska flota imala je 36 jedrenjaka, na kojima je bilo nekoliko stotina vojnika. Prema zapisima hroničara toga vremena Konstantina Porfirogeneta najprije su opljačkane Rose, mjesto sa desne strane ulaska u Bokokotorski zaliv i ''donji Kotor''. Nikada, međutim, nije odgonetnuto što je podrazumijevao pod tim geografskim terminom.

Zabilježeno je da su tadašnja utvrđenja srušena, kuće spaljene, stanovništvo pobijeno, ili odvedeno u roblje. Samo rijetki su uspjeli pobjeći. U zapisu Porfirogenet svjedoči da je Kotor grad na kraju zaliva i da njegovo ime na jeziku tamošnjih stanovnika znači nešto usko, te da je u gradu okrugla crkva /rotunda/ Sv. Tripuna. Iz ovoga se može zaključiti da je Kotor u vrijeme prvih velikih gusarskih napada već bio formiran grad, odnosno postojao kao cjelovita urbana sredina.


Gusarske i piratske organizacije Mediterana


Malo je podataka o napadu saracenskih gusara, polovinom IX vijeka. Međutim, evidentno je da je u razdoblju od dolaska Slovena na područje južnog Jadrana, pa sve do dolaska Turaka, odnosno Mletačke Republike, bilo još gusarskih napada manjih razmjera. U to vrijeme vodile su se bitke naših pomoraca i gusara koji su uplovljavali u Jadransko more iz Mediterana, koje su bile nametnute našim ljudima. Stalna opasnost od napada gusara bila je razlog da se preduzimaju mjere da se jedrenjaci, posade i imovina na njima što bolje zaštite.

FLOTA OD 500 JEDRENJAKA


Od XV do XVIII vijeka, tokom skoro četiri stoljeća mletačke i turske vladavine tim područjem, gusari i pirati napadaju ne samo brodove, nego i priobalna mjesta, naročito u akvatoriju Bokokotorskog zaliva. To se, uglavnom, čini uz podršku Turaka.
No i bokeljski pomorci, koji su raspolagali ponekad i flotom od preko 500 jedrenjaka duge plovidbe, svojom flotom, takođe, dolaze do ''krvavog plijena'' borbom sa brodovima raznih zastava koji su plovili Mediteranom i susjednim morima.
U tom razdoblju vršene su mnoge organizovane pohare u kojima su stradala sva mjesta u Boki, kao i Budva, Bar i druga mjesta na tom dijelu Jadrana. Najviše je bio oštećen Perast, još u XV vijeku vrlo ugledni pomorsko-trgovački centar.
U to vrijeme u Kotoru, kulturnom i privrednom centru Boke, počinju se sve više razvijati trgovina i njegova glavna “prateća” djelatnost – pomorstvo, dvije privredne grane koje su donijele velike prihode još u vrijeme vizantijske uprave i zetske vladavine tim krajem.
Kotorani su u doba Nemanjića nesmetano trgovali sa svim krajevima srednjevjekovne Srbije. Iz ovoga grada počinjali su mnogi karavanski putevi koji su vodili do Peći, Prištine, Rasa, Trepče, Deževe, Rudnika, Bijelog i Crnog Drima. Bio je važan i put koji je iz Kotora, preko Risna i Nikšića, išao za Brskovo i Pljevlja i dalje ka Bosni i Srbiji.
U Kotoru su se sticale i velike količine roba namijenjenih prodaji u prekomorskim zemljama ili u zaleđu, naročito u Srbiji i Bosni. Postepeno je grad postajao sve veći, a stanovništvo bogatije. U Boki Kotorskoj se formiraju nova naselja, naročito u onom dijelu koji je 1420. godine dospio pod patronat Mletačke Republike.
U to doba sve se brže razvija i Herceg-Novi važna uvozno izvozna luka. No, razvoj tog kraja bio bi znatno brži da nije bilo napada gusara i pirata na bokeljska mjesta i brodove. Borbe, u razdoblju dugom oko četiri vijeka - za koje vrijeme traju sukobi Venecije i Turaka za primat na Mediteranu - bitno utiču na ukupni prosperitet.
Bogatstva ljudi tog kraja često se pljačkaju ili uništavaju, a na hiljade ljudi odvodi u ropstvo. Da bi se oni mogli otkupiti njihovi najbliži, naročito u pomorski moćnom Perastu, dospjeli su na prosjački štap ulažući svu imovinu, pa čak i jedrenjake da bi doveli kući svoje najbliže koji su čamili u ropstvu.
Te stalne opasnosti dovele su do niza akcija Venecije na utvrđivanju tog kraja i obuci stanovništva na samoorganizovanju odbrane.

GUSARI I PIRATI SREDOZEMLJA

Vjekovima su gusarenje i piratstvo na Sredozemnom moru bili legalni pomorački zanati koje su podržavale brojne države. Oni koji su se bavili njima maksimalno su riskirali - čak i vlastite živote, ali su zato, kada bi uspjeli, dobijali veoma mnogo.
U srednjem vijeku, od XIV do XVIII vijeka, napadale su dvije vrste pljačkaša – morskih razbojnika. Piratima su se smatrali pojedinci koji su pljačku brodova ili naselja na obali vršili za svoj račun, iz koristoljublja, bez naređenja državnih vlasti. Gusari su, pak, pljačke na moru vršili po naređenju vlasti zemlje čiju zastavu vije brod na kojem su plovili. Izvodili su ih u cilju sprovođenja represalija, sprječavanja pomorskog prometa, ili u cilju zauzimanja tuđih teritorija.
U početku dva vida istog zanata bila su međusobno ispreplijetana a izdvojili su se u različite kategorije u XVI vijeku kada države izdaju i pismena ovlaštenja gusarskim kapetanima da nastupaju u njihovo ime radi zadobijanja prevlasti na pomorskim putevima ili zauzimanju teritorija u priobalnom pojasu. Stanovnici sa područja južnog Jadrana i njihovi brodovi često su bili žrtve gusara i pirata. Međutim, i sami su se bavili gusarenjem, posebno Novljani i Ulcinjani.
U razvoju gusarenja i piratstva na našoj obali Jadrana veoma je insistirala Turska. Od početka XVI vijeka do Kiparskog rata, a i nešto kasnije, Turska ulaže velika sredstva za razvoj gusarske flote na sjevernoafričkoj obali. Odatle su dolazili, tokom četiri stoljeća, gusari koji su ugrožavali sva plovila i gradove na Jadranskom moru. To je doba ozloglašenih gusara, naglog razvoja turske carevine i afirmacije njene flote na Mediteranu.
Tada Alžir i Maroko djeluju u sastavu turske države. Porta i pravno legalizuje mnoge zločinačke akcije na moru. Zbog toga se većina napada izvršenih u akvatoriju Bokokotorskog zaliva i mjestima do ušća Bojane mogu smatrati gusarskim mnogo češće nego piratskim. Bilo je i kombinovanih napada, tj. zloupotreba generalnog državnog ovlašćenja da bi se individualnim napadima na hrišćanska dobra pribavila lična korist.
Napadi na Boku Kotorsku: Herceg-Novi, ostrvo Sveti Đorđe, Rose, Perast i Kotor izvođeni su uz znanje Porte i sultana, naročito tokom XV i XVI vijeka. Gusarski admiral Hajredin Barbarosa napao je, tako, naselja i gradove u Bokokotorskom zalivu u ljeto 1539. godine. U Turskoj je imao vrlo visoku funkciju kapudan-paše i geler-beja Alžira.
Poslije 1587. godine Turska u Alžiru i Tunisu reorganizuje rukovođenje čime se temeljno mijenja ranije stanje. Osniva se regenstvo nad pašama, potkraljevima, koje se mijenja svake tri godine. Cilj je bio da se obezbijedi čvrsta kontrola nad njima. Ipak, Divan, ustvari državni savjet Alžira i Maroka, sve više pada pod uticaj lokalnih reisa. Turske paše, za to vrijeme, prvenstveno su vodile računa kako da se obogate koristeći gusare i da se što prije bogati vrate u Carigrad.
Dakle, napadi na brodove i teritorije na Sredozemnom moru, pa i na bokeljske jedrenjake i bokeljsku teritorije, koje su vršile gusarske flote, nijesu se odvijali spontano, ili slučajno. Naprotiv, najčešći ataci na južni Jadran bili su tokom ratova Turske protiv hrišćanskih koalicionih pomorskih snaga.

PLJAČKOM DO BOGATSTVA

Proces pretvaranja turskih pomorskih gradova u gusarska i piratska gnijezda, ojačana sistemom utvrđenja, najuže je povezan sa produbljivanjem želje gusara da se organizuju tako kako bi formirali lokalnu vlast na okupiranim teritorijama. Nastojali su da se suverenitet Porte pretvori u puku formalnost. Tako su se piratskim napadima, i bez turskih naređenja, mogla sticati pljačkom velika lična bogatstva.
Postupajući po iskustvima alžirskih i marokanskih gusara, svoje djelovanje prilagodili su i gusari koji su djelovali sa turske teritoriije, oni iz Herceg-Novog i u znatno većoj mjeri iz Ulcinja, o čemu će u nastavku biti više govora.
Na području Bokokotorskog zaliva, duž 100 kilometara obalne linije, u Herceg-Novom se gradi gusarska i piratska flota koja napada bokeljska mjesta i jedrenjake. Čak i u doba kada je gusarska flota, po naređenju Porte, mirovala neki komandanti brodova ili zastava djelovali su po piratskim načelima: napadali su bez odobrenja i prisvajali plijen, u slučaju uspjeha.


Nevolje bokeljskih pomoraca sa gusarima


Snažne gusarske flote sa obala sjeverne Afrike, koje su ugrožavale naša područja, imale su vrlo velike prihode dobijene zapljenom jedrenjaka. Zato se gusarstvo, i pored velikih rizika i opasnosti, vrlo brzo razvijalo. Venecije je saopštila da je od 1502. do 1609. godine, u borbama sa gusarima, izgubila samo pet brodova, a u narednih 20 godina u alžirske luke uplovila je više stotina zarobljenih brodova, najviše mletačkih.
O potopljenim brodovima u tom vremenu, međutim, nema podataka. Zabilježeno je da je za prvih osam godina XVII vijeka u Alžir - samo francuskih - dovučeno 936 brodova.
Inače, Alžir je imao 150 000 stanovnika u istoimenom gradu i oko 50.000 u bližoj okolini. U ovaj broj uračunato je i oko 25.000 zarobljenih Portugalaca i Španaca koji su plovili ili radili poslove po naređenju novih gazda. Reisi /kapetani brodova/ nijesu znali koliki im je kapital nagomilan u podzemnim ''matamutama'', gdje je stajao većinom neiskorišten. Zaplijenjena roba se izlagala prodaji po minimalnim cijenama, jer je ponuda bila znatno veća od potražnje, ili je - propadala.

SARADNJA PIRATSKIH GRUPA

U trgovinu u Alžir, Tunis i Maroko odlazili su trgovci iz Livorna, Korzike, Đenove, Francuzi, Flamenci, Englezi, Jevreji, Mlečići. Najčešće se kupljena roba odvozila u Livorno, gdje je bila oslobođena plaćanja carina. Inače, dobro razvijena trgovačka mreža kupaca iz hrišćanskih zemalja podsticala je razvoj piraterije.
Reisi su imali osiguranu političku vlast u svojoj nadležnosti.
Odluke su donosili samostalno ne obazirući se na naređenje Carigrada. Dešavalo se čak i da bez razloga i obrazloženja budu protjerani turski predstavnici sa teritorija pod ''suverenitetom'' gusara. Reisi i predstavnici pomoraca prilagođavali su politiku vlastitim interesima, pa su čak i zasnivali i diplomatske odnose sa drugim državama.
Ovakvo ponašanje najviše je došlo do izražaja prilikom brojnih napada na mjesta u Bokokotorskom zalivu, tokom vladavine Mletačke Republike.
Zbivanja na bokeljskoj teritoriji, posebno u Perastu, skupa sa područjem Dubrovnika, karakterističan su primjer uspješne saradnje pirata iz više država sa svojim obavještajcima – kolegama iz Herceg-Novog, dijela tadašnje turske teritorije. Novljani su davali tačne podatke i informacije koje bokeljske brodove treba napasti i kada su najpovoljniji uslovi za akcije u akvatoriju zaliva. Najviše napada na naselja u Bokokotorskom zalivu bilo je organizovano po naređenju Porte, a imali su gusarski karakter.
Sa piraterijom na moru neizbježno su se sukobljavali svi Bokelji koji su se bavili pomorskim privređivanjem i trgovinom na Jadranskom i Sredozemnom moru. Tokom tri vijeka /XVI – XVIII/ pomorski centri u Boki imali su veliki broj sukoba sa piratima od kojih je dosta njih tragično završilo po naše pomorce i trgovce.
Najčešće su napadani natovareni brodovi jer su, zbog opterećenja, imali slabije maritimne i manevarske osobine i bili spori. Imali su i manji broj članova posade i bili znatno slabije naoružani, što je bilo bitno za ishod napada.
Međutim, mnogi pirati su se i pored prednosti svojih jedrenjaka plašili napada, jer su zapovjednici posade bokeljskih jedrenjaka vještinom ratovanja, ispoljenim junaštvom i autentičnim heroizmom na moru kompenzovali tehničke nedostatke trgovačkih plovila, u odnosu na piratske ratne lađe.
Rijetko su pravljeni bilansi pobjeda i poraza bokeljskih pomoraca u borbama protiv gusara i pirata, zato nijesu sačuvani potpuni podaci o tim događanjima. Istina, zapisane su mnoge priče o brojnim podvizima bokeljskih pomoraca. Pobjede naših posada sa velikim oduševljenjem su dočekane ne samo u Boki Kotorskoj i na teritoriji Venecije, nego i u hrišćanskom svijetu uopšte. Istina, bili su pretrpljeni i brojni porazi.
Za pedesetak godina /1691 – 1740/ registrovano je tridesetak sukoba peraških brodova sa ulcinjskim piratima koji su završeni gubitkom peraških brodova ili njihovim teškim oštećenjem.

“LOPOV LOPOVU GOVORI”

Zanimljivo je reagovanje Turske, na mletačko-peraški esplicitni zahtijev da se, poslije gusarskih napada na Perast 1624. godine, odmah puste robovi. Prema zapisima Salvaga, ovlašćenog pregovarača, gusari su odugovlačili razgovore sa ciljem da izigraju zahtjeve Porte o potrebi puštanja otetih Peraštana. Odnosi su se bili toliko zaoštrili da su gusarske vođe prijetile glavnom pregovaraču da će ga spaliti. Nikakav dogovor nije bio zaključen u pismenoj formi.
Inače, pirati su se smatrali samostalnim podanicima – kako je zapisao jedan hroničar, ''povlaštene i slobodne zemlje Otomanske imperije, stvorene i održavane snagom vlastite samoorganizacije''. Isticali su da od carskog erara nemaju ništa te da su zato ''prisiljeni baviti se piraterijom''. Ustvari, istina je bila drugačija: sve strukture vlasti bile su povezane sa piratskim pljačkama. Pirati su protestovali što potkralju i paši moraju dati, kao izaslanicima Turske, desetinu plijena. Paše su se pravdale da ne mogu ukrotiti ljude raznih rasa i generacija.
Među piratima bilo je najviše Turaka i to janičara, ali su na brodovima plovili i brojni doseljenici i turske zemlje: avanturisti, kriminalci, razbojnici nazvani ''talog sa dna''. Takvo društvo se moglo održati samo strogom disciplinom. U cilju zastrašivanja izricane su surove kazne za prekršitelje, zavisno od vrste prekršaja. Uobičajene kazne su bile batinjanje od 100 do 150, pa čak i 1000 udaraca po tabanima, pri čemu su kažnjenima noge bile vezane i podignute. Inače, svaki dijalog, prema ocjeni pregovarača Salvaga sa piratima i Turcima u puštanju ili kupovanju robova bio je u stilu ''lopov lopovu govori''.
Turski suverenitet istočnim Mediteranom odgovarao je muslimanskom stanovništvu i gusarima jer su se mogli služiti turskim lukama i imati slobodan put za hadžiluk u Meku, preko Kaira. Alžir je, iako krajnje samovoljan i rijetko podređen, održavao raniji ugled velikog pomorskog centra. On je čuvao slavu turske mornarice na Mediteranu i davao joj komandni kadar. U ratovima alžirski jedrenjaci bili su nezamjenljiva udarna snaga turske imperije na svim morima. Alžirci i Tunižani su se stalno pozivali na ranije pravo da napadnu svakoga ko im na moru ne izražava poslušnost. To znači da su Alžirci i Tunižani gajili dobre odnose samo sa onim koji su poštovali njihova naređenja. Nalazili su uvijek opravdanje za napad na svaki brod sa vrijednim teretom.

KAZNE PLAĆANE GLAVOM

Odnos gusarskih brodova sjevernoafričkih država prema bokeljskim brodovlasnicima bio je krajnje zaoštren, jer su Mlečani zarobljene Alžirce i Tunižane smatrali piratima, a ne gusarima, zato su ih kažnjavali odsijecanjem glava, ne dozvoljavajući mogućnost njihovog otkupa, ili zamjene. Ovom kaznom su kažnjavani i nečlanovi posade koji su se zatekli na brodu. Tokom 377 godina mletačke vladavine Bokom Kotorskom, odnosi između Bokelja i sjevernoafričkih gusara bili su često i vrlo složeni, a zavisili su najviše od međusobnih odnosa Venecije i Turske, vodećih pomorskih sila na Mediteranu.


Mletačka odbrana Bokokotorskog zaliva


Tokom vladavine Mletačke Republike većim dijelom Bokokotorskog zaliva, od 1420. do 1797. godine, postojala je stalna opasnost od napada Turske, a još veća od gusara i pirata koji su tada gospodarili Jadranskim morem. Odbrana je bila teška posebno u vrijeme dok je dio priobalja od Risna do Herceg-Novog bio u rukama Turaka sve do 1687. godine, sa kraćim prekidima.
Te teškoće ilustruje izjava providura Zakatia Salamuna, 1573. godine, koji se saglasio sa mišljenjem hercegovačkog sandžak-bega Hasan-paše da ''ne može dugo potrajati da dva neprijatelja prolaze kroz ista vrata''. Ipak, takvo stanje je potrajalo sve do 1687. godine kada su konačno Turci - i sa njima pirati - akcijom hrišćanskih snaga potjerani iz Zaliva.
Od kada su Turci stigli na ove prostore pokazivali su stalni interes za priobalno područje, od Ulcinja do Boke Kotorske, posebno Kotora koji je bio vojni centar regiona. Opasnost od turske okupacije bila je uvećana kada je Venecija izgubila Bar i Ulcinj 1571. godine. Turci su, po pravilu, veće akcije koordinirali sa gusarima, koji su napadali mjesta u Bokokotorskom zalivu, posebno vrlo bogati i vojnički dobro utvrđeni pomorski Kotor.

PORAST ZNAČAJA KOTORA

Značaj Kotora vremenom je sve više rastao poslije mletačkog napuštanja Skadra, jer se pretvorio u bastion hrišćanske odbrane. Inače, Skadar je pao u turske ruke 1479. godine, pedeset devet godina nakon što su Mlečani ušli u posjed dijela Boke Kotorske. Tada je Kotor naslijedio vojni položaj Skadra i postao najugroženija tačka južnojadranske odbrambene zone.
Mlečani su isticali da je ovaj grad veoma dobro lociran jer ga je uspješno štite brda između kojih je izgrađen. Iako je Venecija cijenila strategijski značaj Kotora, nije ga mogla blagovremeno utvrditi zbog nedostatka sredstava. Zato je nastojala voditi miroljubivu politiku prema svim potencijalnim neprijateljima. Pri ovome, imali su više uspjeha u odnosima sa Turcima, nego sa gusarima i piratima, uvijek nepouzdanim pregovaračima. Oni su djelovali samostalno ne poštujući bilo čija naređenja, niti dogovore i sporazume. Nijesu se obazirali ni sultanove fermane.
Mlečani su se držali devize da ''vještina mira, predstavlja golu egzistenciju Republike, dok je napor rata otrov koji donosi uništenje''. Zato je Presvijetla vodila ratove samo kada je na to bila prisiljena. Venecija je postepeno stabilizovana stanje u Boki Kotorskoj. Ipak, dok su se odvijale uspješne odbrane od Turaka postojale su stalne opasnosti od napada gusara i pirata, i to ne samo na gradove i naselje u Bokokotorskom zalivu nego i na brodove – bokeljsku imovinu na moru.
Brinući, silom istorijskih neprilika, prvenstveno vojne brige, Mletačka Republika morala je posvetiit naročitu pažnju utvrđenim gradovima, izgradnji manjih utvrđenja, naoružavanju brodova i efikasnoj vojnoj organizaciji u cjelini. Početkom XVI vijeka Venecija je na području Bokokotorskog zaliva imala veći broj upravo izgrađenih fortifikacionih objekata. U početku se nijesu izgrađivali novi čvršći objekti nego se vršilo samo dograđivanje i održavanje postojećih odbrambenih sistema zašto su bila potrebna velika finansijska sredstva.
Najveća pažnja posvećena je nastavu izgradnje tvrđava Kotora i Budve. Istovremeno podignuto je i više manjih odbrambenih punktova koji su branili određena naselja. I Turci u ovo doba, u svom dijelu Boke Kotorske, grade tvrđave u Herceg-Novom, Vrbanju i Risnu što je bilo veoma zabrinulo Veneciju, koja ih je kada je došla u njihov posjed održavala. Brinula je o njima sve do 1797.godine kada je prestala da funkcioniše.
Turske i gusarske vođe, koji su se u mnogo čemu razilazili, bile su saglasne da je kotorski sistem utvrđenja vrlo teško zaposjednuti. U jednom pismu Pietra Zena, 1517. godine, upoređuju se kotorske zidine sa utvrđenjima Krfa i citira se mišljenje skadarskog sandžak-bega izneseno sultanu o velikom značaju Kotora: ''Ona vlast, koja posjeduje Kotor, na kraju zaliva, raspolaže sa sigurnom lukom za flotu, koja je osigurana kao u kakvom vojnom arsenalu''. Postepeno se dograđivao sistem kotorskih utvrđenja i popravljao dio u najlošijem stanju. Mletački senat je stalno odobravao nova sredstva u ove svrhe sve dok Boka Kotorska nije, prema mišljenju generalnog providura Zuana Vituria, definitivno postla bolja i sigurnija od Krfa. Uz ovo u Kotoru se nalazi pekara, bolnica i druge ustanove za opsluživanje flote. U slučaju pojave Turaka, ili gusara flota je mogla odmah isploviti iz luke Kotor, a u nevremenu je bila dobro zaštićena.

GRADNJA PRVIH UTVRĐENJA

Osim toga, prema ocjenama mletačkih stručnjaka, posade brodova u Kotoru mogle su se lako zamijenjivati, dopunjati novim mornarima iz Boke, Budve, Bara i Paštrovića. Po mišljenju sindika Basadona 1581. godine Kotor se, po prednostima koje su imali sastavi brodova, mogao uporediti samo sa Zadrom.
Venecija je shvatila značaj Kotora zato ga je čuvala ''iznad svakog grada'', naročito poslije gusarskog napada Hajredina Barbarose 1539. godine. Gusari su znali odbrambene mogućnosti Kotora zato su izbjegavali da napadaju kotorske brodove u matičnoj luci i obližnjem akvatoriju.
Mlečani su posvetili veliku pažnju utvrđivanju Perasta. Ovaj grad ipak nije bio okružen neprekidnim utvrđenim zidinama, iako su to građani u više navrata zahtjevali od Mletačke Republike. Jedino je bila izgrađena tvrđava Sveti Križ na dominantnom mjestu iznad grada. Funkcionisala je mreža čardaka u gradu koji su predstavljali odličan sistem ukrštenih odbrambenih punktova.
Prvo utvrđenje bilo je sagrađeno uz samu obalu na glavnom peraškom trgu, a podigao ga je pomorac Ivan Marković oko 1500. godine za odbranu od Turaka, gusara i pirata. Sistem nije bio efikasan kao kotorski zato su gusari, ili Turci, u više navrata napadali Perast i ostrva koja se nalaze pred gradom: Sveti Đorđe i Gospa od Škrpjela.
Mlečani su takođe imali planove o izgradnji tvrđava na obali Veriga, na mjestu gdje se spajaju vanjski i unutrašnji fjordovi Bokokotorskog zaliva. Time se trebao zapriječiti ulazak gusara i pirata u Kotorski i Risanski zaliv, jer utvrđeno ostrvo Sveti Đorđe nije moglo uspješno da obavlja taj zadatak. Krajem XV vijeka bila su obezbijeđena određena sredstva da se priđe izgradnji tvrđave, ali su Mlečani planirana sredstva doznačili ''tamo gdje je bilo najpotrebnije''. U Mletačkom Senatu bio je usvojen predlog da se podignu dvije tvrđave u Verigama, sa obje strane obale, jedna nasuprot druge.
Radi uspješne odbrane Bokokotorskog zaliva protiv Turaka, gusara i pirata Mlečani su, neposredno nakon dolaska u Kotor, 1423. godine, predlagali da se na Prevlaci, u Tivatskom zalivu, izgradi utvrđenje, ali ta namjera nije nikada realizovana. Nepostojanje odgovarajućeg sistema utvrđenja u Bokokotorskom zalivu omogućilo je Turcima da napadaju mjesta u priobalju. Ovaj nedostatak su u više navrata uspješno koristili gusari, ulazili u Zaliv i pljačkali, i kada su bili svjesni velikih vlastitih rizika.

KAKO ZAŠTITITI BUDVU


Mlečani su, u želji da sačuvaju južni Jadran i onemoguće gusare da okupiraju ili opljačkaju najpoznatija mjesta, odmah nakon dolaska preduzeli niz uspješnih akcija da bi se utvrdili Budva, Sveti Stefan i Spič.
Prioritet je bio dat utvrđivanju stare Budve čija su utvrđenja bila u vrlo lošem stanju. Tada je konstatovano da je ''otvor gradskih vrata najmanja rupa u zidinama tako da pirati sa mora i okolni neprijatelji mogu u svako doba da uđu u grad bez otpora, jer je zatvaranje gradskih vrata bila izlišna mjera''.
Kada su povećane opasnosti od napada Turaka i sve agresivnijih pirata, Mletačka Republika je zaključila da je neophodno, na određenim mjestima u priobalju, graditi utvrđenja. Mletački Senat je 1586. godine odlučio da se pristupi učvršćivanju gradskih zidina Budve. Trebalo je ubrzati poslove, jer su stalno stizali izvještaji koji su ukazivali na prisutnost brojne gusarske flote na Jadranu.


Sveti Stefan utvrđen za odbranu od gusara



Veći dio zidina oko Budve bio je izgrađen 1587. godine. Budvani nijesu bili zadovoljni kada su poslovi zastali, zahtijevajući da se oni što prije nastave i dovrše. Smatrali su da se sa malim izdacima može izgraditi neosvojiva tvrđava, pošto se grad nalazi ''na živom kamenu i na području koje je samo po sebi jako''. Nakon protesta Venecija je odlučila da 200 dukata namijenjenih za popravak kotorskih zidina proslijedi Budvi, jer je popravak njenih zidina bio proglašen prioritetnim.
Kako na prostoru od Budve prema Ulcinju nije bilo pravog mjesta odakle se to područje moglo uspješno braniti od napada gusara i pirata, Senat u Veneciji je odlučio da se podigne nova tvrđava - Sveti Stefan, za šta je blagovremeno obezbijeđen najveći dio potrebnih sredstava.
Ta tvrđava imala je za Paštroviće veliki značaj, jer su branitelji mogli da se, u slučaju napada, sklone sa svojim porodicama i pokretnom imovinom na sigurno mjesto – u utvrđenje. Arhivski izvori, inače, govore na su Paštrovići još 1500. godine ''u teškim i nesigurnim ratnim godinama sklanjali porodice u utvrđeni Sveti Stefan''.

MLETAČKA POMOĆ PAŠTROVIĆIMA

Napadi neprijatelja i dejstvo prirode oštetili su svetostefansko utvrđenje zbog čega su mještani Paštrovića tražili od Mletačke Republike da se zidine ojačaju. Prema kazivanju A. Andriolia, kneza Paštrovića, to mjesto ''gdje se sklanjaju mnoge osobe propada i ruši se''. U želji da pomogne i podstakne Mlečane priložio je za popravku 80 dukata i tražio još novca. Tada je mletački Senat naredio šibenskom knezu da hitno pošalje 200 dukata radi popravke tvrđave.
Mlečani su, tokom vladavine ovim krajem, smatrali važnim držati tvrđavu Sveti Stefan u ispravnom stanju. O tome je često raspravljao Senat, kao što je to bio slučaj 1551. godine, kada je razmatrao molbu braće Bečić koji su tražili da se obavi popravka zidina, u čemu su imali podršku kotorskog providura.
Odobreno je 150 dukata, a radove su izveli zidari iz Kotora stručnjaci za gradnju utvrđenja.
Uloga tvrđave Svetog Stefana porasla je kada su Mlečani u kiparskom ratu 1571. godine izgubili Bar, Ulcinj i Spič. Tom prilikom Turci su minirali zidine Svetog Stefana i zapalili objekte, ali su ih Paštrovići uskoro sami obnovili. Mletački senat je, doduše, poslao Paštrovićima pomoć u raznim materijalima i većoj količini praha i municije. Osim u tvrđavu Sveti Stefan, Paštrovići su se, pred naletima neprijatelja, sklanjali i u posebne kuće, a ponekad i na susjedna ostrva.
I u Spiču bila je važna tvrđava za odbranu od gusara. U narodu je nazvana Haj-Nehaj, a nalazila se na izvanrednom položaju. U više navrata sindici i predstavnici mletačkih vlasti su isticali njen značaj. Tvrđava je bila izgrađena, iznad puta, između Petrovca i Bara na ''živom kamenu visine 209 pasa, a blizu mora''.
O njenom strategijskom značaju govori podatak da su tada vojni stratezi smatrali da u slučaju pada tvrđave neće se moći odbraniti Bar, Budva i Ulcinj. Tokom ratova u tvrđavu se sklanjalo oko 900 lica iz susjednih mjesta. Poslije pada Bara, 1571. godine, ona je prema mirovnom ugovoru, stavljena van funkcije.
Evidentno je da je tvrđavski sistem južnog Jadrana značajno umanjio efikasnost gusarskih napada na brodove i obalna mjesta ovog kraja.

DEJSTVA KOTORSKE MORNARICE

Bokeljski pomorci morali su strogo voditi računa, u svojoj dugoj istoriji, kako da svoja plovila odbrane od napada gusara i pirata ma gdje se ova opasnost pojavila u akvatoriju Sredozemnog mora. Napadi su kulminirali u razdoblju od XV do XVIII vijeka. Mnogi jedrenjaci čija je matična luka bila u Bokokotorskom zalivu, više se nikada nijesu vratili u svoju bazu jer su stradali i od nevremena.
Svuda, u rejonu plovidbe, bokeljske brodove je vrebala velika opasnost. Napadali su ih gusari i pirati iz zemalja Mediterana, naročito iz sjeverne Afrike. Opasnost je bila povećana jer su tada mnogi ulcinjski i hercegnovski piratski brodovi plovili ovim regionom i ugrožavali sigurnost plovidbe.
Borbe bokeljskih moreplovaca sa piratima, i u znatno manjoj mjeri sa gusarima, čiji su ataci bili znatno opasniji, nijesu se mogle izbjeći. Nije bilo izbora: morali su se osposobiti i pripremiti za pružanje otpora napadačima. U protivnom, nestali bi sa plovidbenih puteva. Ovdje je, kao malo gdje u svijetu, od vajkada važilo surovo pomoračko pravilo: ''NAVIGARE NECESSE – VIVERE NON NECCESE /Ploviti je nužno – živjeti nije nužno/. Pravo na plovljenje plaćalo se onim najvrednijim – ljudskim životima.
Bez obzira na objektivne opasnosti i na činjenicu da su mnogi bokeljski brodovi stradali bokeljski pomorci su se spremno, hrabro i odvažno suprostavili gusarima i piratima. Vremenom su sticali nova iskustva neophodna za uspješnu odbranu a time i za opstanak pomoračke profesije. Poboljšavali su kvalitet odbrane nabavkom novih oružja i obukom posada za borbu. S obzirom na vrhunsku vještinu jedrenja, stečenu velikom praksom, često su naši pomorci ''pobjeđivali'' ne prihvatajući sukob nego bježeći pred neprijateljem zahvaljujući većoj brzini brodova od piratskih.
Najviše gubitaka u borbama na moru sa gusarima i još više sa piratima pretrpjeli su Peraštani koji su u vrijeme mletačke vladavine Bokom Kotorskom imali najbrojniju i najbolje naoružanu flotu. Velike gubitke su pretrpjele i flote dobrotskih, prčanjskih, stolivskih brodara i manjoj mjeri ostalih mjesta i akvatoriju bokeljskog zaliva.
Vrlo rano bokeljski pomorci, već u XIV vijeku, pristupili su vlastitom organizovanju kroz posebno cehovsko udruženje. Tradicija kazuje da ono živi, u jednoj drugoj organizaciji, još od IX vijeka, odnosno od vremena kada su u Kotor donesene mošti Svetog Tripuna, dakle, dvanaest vjekova. O bratovštini sv. Nikole Mornara, poznatijoj kao Kotorska mornarica, i njenom odbrambenom ustrojstvu sačuvani su podaci iz 1353. godine.

POMORCI KAO BRAĆA

U Statutu batovština, donesenom 26. jula 1463. godine, sadržane su obaveze članova među kojima je i zaštita imovine i života pomoraca. Ona je bila tako organizovano koncipirana da je mogla sve odbrambene zadatke uspješno obavljati. Ekskluzivno pravo da budu članovi organizacije imali su pomorci, a oni su se međusobno zvali braća. Bile su dvije vrste braće: pravi, vlasnici velikih jedrenjaka, te pridruženi, koji su posjedovali manje brodove. Vlasnici velikih prekookeanskih jedrenjaka nijesu bili obavezni da se upišu u Kotorsku mornaricu, već je to zavisilo isključivo od njihove volje. Dakle, učlanjenje je bilo na dobrovoljnim osnovama.
Statutarne odredbe bratovštine formulisane su 1463. godine, najvjerovatnije na zahtjev i izvršenu političku presiju mletačke vlasti. Cilj je bio: postići efikasnu organizaciju zaštite članova i njihove imovine od napada neprijatelja kolektivnim djelovanjem. Najveća opasnost prijetila je od gusara. Mornarica je takođe obavljala humanitarne zadatke: prikupljala je sredstva i pružala pomoć svojim članovima. Brinula je o plaćanju otkupa za pomorce koji su bili zarobljeni.


Razvoj i odbrana Kotorske mornarice


Kotorska pomorska bratovština sv. Nikole mornara raspolagala je vellikim sredstvima, dobijenim prilozima bratima po raznim osnovama. Vrhovnu vlast imao je admiral. Šestorici oficira – časnika bila je povjerena uprava nad ovom institucijom. O imovini brinuo je predstojnik /gestald/. U njegovoj kući čuvala je blagajna i sve dragocjenosti. Ustanovom su rukovodili i tri podstojnika i dva sindikata za pregled računa, nadzor posjeda i zemlje.
Bratovština je imala svoju vojnu komandu čiji je prvenstveni cilj bio da što uspješnije organizuje odbranu od gusarskih i piratskih napada. Komandni kadar bili su dvanaest časnika: major, dva kapetana, šest oficira /tri za antigvardiju i tri za retrogvardiju/ jednog poručnika i dva potporučnika. Izbor bratima na rukovodeća mjesta vršio se redovno svake godine, 13. januara, u znak sjećanja na dan kada su, prema predanju, u Kotor stigle mošti sv. Tripuna – patrona grada i Kotorske mornarice.

UGLEDNA BRODOGRADILIŠTA


Bokeljski pomorci starali su se ne samo o zaštiti jedrenjaka na moru i u lukama, nego i o institucijama koje su brinule o pomorskim djelatnostima. Kotorsko i peraško brodogradilište bili su među najuglednijim na Jadranskom moru. Da bi se obezbijedilo sve što je potrebno za opremanje brodova u Kotoru je radilo više tehničkih radionica specijalne namjene. Trebalo je brinuti o svim poslovima vezanim za izgradnju brodova, prvenstveno o kvalitetu materijala, naročito drveta. Uz to, bila su organizovana stalna dežurstva da gusari ne bi iznenada upali u akvatoriju Zaliva. Organizacija pomoraca brinula je i o sigurnom funkcionisanju i vojnoj zaštiti brodogradilišta u Boki Kotorskoj.
O tačnom obimu kotorske trgovine morem nedostaju potpuni podaci, ali je izvjesno da je počela sve više da dolazi do izražaja u doba prvih ratova s Balšom i Dubrovčanima. U to vrijeme Kotorska mornarica nastojala je, po ugledu na slične u tada najrazvijenim pomorskim zemljama, svoje funkcije da postavi na demokratskim osnovama. Tada je više kotorskih brodovlasnika doplovljavalo do Levanta. Na tim putovanjima ostvarivali su veliku dobit koja je bila stimulans i za druge. Međutim, ovaj unosan posao nosio je u sebi i dosta rizika. Brodove su često napadali gusari.
Mnogi jedrenjaci nijesu se nikada vratili, niti se saznalo kakva je njihova sudbina. Najviše bokeljskih brodova bavilo se prevozom roba od Boke do italijanskih, grčkih i albanskih luka. Upravo u tom akvatoriju bilo je najviše gusarskih plovila. Vrebale su stalne opasnosti od brojčano jačih i veoma dobro naoružanih hercegnovskih i ulcinjskih gusara. Nešto manja opasnost bila je u grčkom i italijanskom akvatoriju, gdje su patrolirali tuniski, alžirski i marokanski pirati.
Hrišćanske brodove nijesu napadale samo fuste nevjernika, nego i brodovi španskih, francuskih, portugalskih, đenoveških pirata. U ugrožavanju područja južnog Jadrana naročito su bili aktivni Đenovljani. Brodovi Kotorske mornarice imali su više sukoba sa eskadrom kojom je, oko 1485. godine, komandovao Kristofor Kolumbo koji je, nekoliko godina kasnije, otkrio Ameriku.

GUSARSKE ZASJEDE

Više akcija vodili su gusari i pirati protiv dobro organizovane Kotorske mornarice krajem XV vijeka. U proljeće 1475. godine krstario je područjem između Veriga i Loreta poznati gusar Kamaliza sa tri jedrenjaka. Da bi se naši brodovi zaštitili isplovila je kotorska eskadra pod komandom Jeronima Contarinia. O snazi protivnika govori podatak da mu se nijesu mogle suprostaviti dalmatinske galije iz Šibenika i Splita. U to doba potragu za kotorskim brodovima organizovao je i poznati gusar Erkin. Zato su kotorski trgovački brodovi, na putu za Aleksandriju, Provansu, ili Flandriju, plovili u konvojima, kako bi lakše zajedničkim snagama suprotstavili se gusarskim napadima.
U XV i XVI vijeku najčešće su gusari postavljali zasjede kotorskim moreplovcima kod ostrva Kafelonije. Kotorske trgovce najčešće su ometale barbarske galije, koje su se u većem broju zadržavale nedaleko od Herceg-Novog na otvorenom moru. Kotorani su, na zahtjev Mletačke Republike, organizovali česte potjere za njima, pod komandom Malipiera i Frančeska Valeria. U takvim situacijama, pred jačim protivnikom, gusri su se sklanjali izbjegavajući prihvatanje borbi.
Odnos Mletačke Republike prema Kotoru i organizaciji njegovih pomoraca bio je pragmatičan. Venecija je riješavala probleme zavisno od vlastitog interesa, što se, ponekad, kosilo sa moralom jer nijesu poštovani dogovoreni principijelni stavovi. Mlečani nijesu birali sredstva u ostvarivanju vlastite koristi. To je bitno otežavalo borbu protiv gusara.
Mletačka Republika je u vlastitom interesu davala i određene benificije poluvojnoj organizaciji kotorskih pomoraca. Podsticala je formiranje i kasnije potpomagala funkcionisanje manjih vojnih pomorskih jedinica Bratovštine radi zaštite od neprijatelja. Bila je povjerila Bratovštini trodnevno preduzimanje vlasti u Kotoru u vrijeme svečanosti svetog Tripuna, zaštitnika grada, da bi pokazala koliko je cijeni.
Funkcionisanje profesionalne pomoračke organizacije sa vojno-državnim funkcijama pomoglo je Mlečanima da uspješno obave mnoge vojne i državne poslove na ovim prostorima. Za nagradu Mornarica je dobijala razne benificije. Kotoranima su bili dozvoljeni trgovački odnosi sa tzv. ''Sottoventom'', tj. jugom Italije, posebno provincijom Puljom. Tu su na određenom prostoru, na Rivi degli Schivano bokeljski pomorci – trgovci imali povlastice kod prodaje sira, dimljenog mesa, i ostalih proizvoda te carinske olakšice i pravo na povlašćenu trgovinu preko zvanično izdatih privilegija. Te beneficije Bratovštini pomoraca skoro u kontinuitetu, za vrijeme mletačke vladavine, doprinijele su pomorskom i ekonomskom prosperitetu i uopšte razvoju dijela Boke Kotorske koji se nalazio na mletačkoj teritoriji.
Kotorskoj mornarici bilo je takođe u interesu da se uspostavi dobra saradnja sa Mlečanima da bi zajedničkim snagama sačuvali više brodova i zaštitili kopnene teritorije od napada gusara i pirata. Mlečani su blagovremenim obavještenjima u više navrata osujetili napada pirata a preduzimali su i druge mjere kako bi se smanjilo nezakonito ometanje bokeljskih brodova u plovidbi.

NASTANAK BOKELJSKE FLOTE

Borbe protiv gusara i pirata bile su često motivisane i ekonomskim interesima jer samo ratovanjem naši pomorci mogli su se zadržati na moru i na trgovačkim tržištima koja su obezbjeđivala uslov za život i prosperitet. U više navrata oni su napadali gusarske brodove da bi im se osvetili za nedjela koja su im činili. U borbama su pokazivali hrabrost i vještinu bez presedana. Za svoje podvige dobijali su najveća priznanja i odlikovanja u doba neprestalnih borbi na kopnu protiv Turaka, a na moru protiv afričkih ulcinjskih i hercegnovskih pirata. Bila je to borba za opstanak bokeljskog pomorstva, spas mjesta, kuća i porodica.
Sukobi Kotorske mornarice protiv neprijatelja na moru trajali su od početka drugog milenijuma, a prekinuti su, uglavnom, kada je propala Mletačka Republika. Nakon toga, za kratko vrijeme, tehnički progres u brodarstvu učinio je ono što gusari nijesu mogli stoljećima: nestala je snažna bokeljska flota koja je, krajem XVIII vijeka, imala preko 500 prekookeanskih jedrenjaka.


Hajduci se transformišu u opasne gusare


U primorskom pojasu i uskom zaleđu Boke Kotorske, u XV vijeku počinju se pojavljivati hajduci koji su težište svojih aktivnosti bili usmjerili na južni dio akvatorija Jadranskog mora. Suprotno načinu vođenja borbi u drugim krajevima ovdje su izveli niz uspješnih akcija protiv pirata i gusara na moru. Organizovali su napade na brodove, koji su plovili ovim akvatorijem djelujući kao pirati i pljačkajući ih, a posade prodavajući kao roblje.

UGROŽENI INTERESI MLEČANA

Hajduci na našem primorju pojavili su se neposredno nakon što je Herceg-Novi pao u ruke Turaka 1483. godine, u vrijeme vlade sultana Bajazita II. Turci, takođe, tada osvajaju Risan čime dolaze u posjed primorskog pojasa Bokokotorskog zaliva od ovog grada do Herceg Novog, gdje Turci osnivaju novi sandžak za primorske krajeve i za kratko vrijeme priobalja od Herceg Novog do Risna naseljavaju turski feudalci. Veliki broj imanja, koja su ranije pripadala hrišćanima, hercegnovski sandžak-beg dodjeluje zaslužnim Turcima koji ubrzano grade nove domove, utvrđuju posjede i mjesta. Odmah ispoljavaju i karakterističnu agresivnost i napadaju hrišćane, ali kada treba uspješno se i brane i to ne samo na kopnu nego i na moru.
Obje suprotstavljene države: Mletačka Republika i Turska težište pomorskih aktivnosti stavljaju na djelovanje u akvatoriju Jadrana i njenog dijela Bokokotorskog zaliva. U to doba Turci počinju ugrožavati plovidbu bokeljskih jedrenjaka, a njihovi brodovi nanose velike štete, nenaviklim na ovakve akcije bokeljskim pomorcima posebno Peraštanima, čija je flota bila najbrojnija.
Osnivanje novog gusarsko-piratskog centra u Herceg Novom veoma je zabrinulo Veneciju koja nije rasplagala većim plovnim snagama, a da bi se jednovremeno suprotstavila gusarima Ulcinja, Novog te iz zemalja sjeverne Afrike već od ranije prisutnih na Jadranskom moru povremeno.
Gusari nijesu ugrožavali samo teritorije i objekte nego i ekonomske interese Mletačke Republike. Zato je ova odlučila da se suprostavi neprijatelju. Mlečani negoduju i zato što se na ovom tržištu uz podršku Turaka, pojavljuju i Dubrovčani koji prodaju so u Herceg Novom. Ovaj novi bokeljski grad je postao i tržnica za najvrijednije metale, te za prehrambene artikle, svilu i vosak. Zbog toga postepeno opada mletačka trgovina sa zaleđem.
U to doba stanovništvo sa teritorija pod Turcima, zbog strahovitih represalija, počinje bježati i sklanjati se na područje Bokokotorskog zaliva, oko Perasta i Kotora, pod vlašću Mletaka. U Herceg Novom Turci uspostavljaju tržnicu robova na kojoj trguju Dubrovčani i Mlečani. Među robovima, koji su se prodavali, bilo je i pomoraca koje su u borbama na moru zarobili gusari i pirati.

HAJDUCI POSTAJU GUSARI

Mlečanima su od Turaka bile ugrožene kopnene granice, a od njihovih gusara morski putevi. Zato se odlučuju, da koristeći izbjeglice iz Herceg Novog i drugih mjesta, koje su se bile sklonile od turskog zuluma, počnu ugrožavati neprijateljske interese na čitavom području. Ovi su spremno prihvatili obavezu da rade u korist svojih zaštitnika pretvarajući se u hajduke i uskoke. Za ove svrhe registrovali su se i stanovnici drugih područja. Iako se radilo o ljudima koji su bili, uglavnom, iz unutrašnjosti, Mlečani su odlučili da im pruže mogućnost da se bave gusarstvom. Da bi mogli izvršavati zadatke na moru morali su izučiti vještinu plovidbe i vođenje borbi. Prije toga su im obezbijeđeni jedrenjaci.
Tako je u XVI vijeku stvoren novi, originalni tip hajduka sposobnih da se bore u različitim ambijentima na moru i kopnu, po svim vremenskim prilikama. Došljaci, po zanimanju hajduci, svojim djelovanjem i uspješnim akcijama opravdali su povjerenje Mlečana.
Doseljeni hajduci stvorili su nove naseobine na mletačkoj teritoriji koje su postale hajdučka gnijezda, odakle su se prebacivali na tursku teritoriju, gdje su napadali karavane, otimali trgovačku robu, ometali trgovinu zaleđa sa Dubrovnikom i Hercegovinom. Na čelu odreda hajduka stajale su harambaše. Koristeći mletački novac, oružje i brodove oni su napadali turske i gusarske brodove pod turskim patronatom. Mnogi hajduci pored korištenja ratnog plijena zadobijenog napadom na brodove primali su i redovne plate iz mletačke blagajne. Jedan broj hajduka plaćali su i Peraštani.
Sačuvani dokumenti svjedoče da je Perast, vodeći pomorski centar u Boki Kotorskoj, imao velike koristi od djelovanja hajduka koji su služili za zaštitu i osmatranje šireg gravitacionog područja i ratovanje na moru i na kopnu protiv gusara. Peraštani su od hajduka kupovali robove, koje su potom prodavali uz veliku zaradu u Pulji, Livornu i Napuljskoj kraljevini. Korist je imala i Mletačka Republika koja je naplaćivala taksu od dva cekina za svakog prodatog roba. Taksa je kasnije iznosila desetinu prodajne cijene svakog roba, a uplaćivala se u korist mletačke državne kase.
U uvijek ratnički raspoloženom Perastu, koji je vodio često ratove sa Turcima, dok su odnosi sa Kotoranima često biti zategnuti, organizovane su pomorske eskadre naoružanih brodova, namijenjenih odbrani od gusara i pirata. Oni su hajduke koristili i za napade na tursku teritoriju, imovinu i sredstva. Peraški pirati su odlazili na razne strane da vrše napade, a nakon toga vraćali su se u Perast sa plijenom.
Bokeljski hajduci su 1655. godine napali Trebinje, opljačkali ga i - kako je zapisao hroničar - ''sa mnoštvom roblja razne starosti i oba pola, spustili se u Cavtat, i odatle peraškim brodovima prebacili se u Perast, gdje su podijelili i raspodijelili roblje''.
U međuvremenu hajdučke čete na kopnu i posade brodova na moru ponašali su se nasilnički prema bokeljskom stanovništvu, ali mletačke vlasti sve su im tolerisale čak i ugrožavanje svojih interesa. Nijesu pružali zaštitu podanicima u strahu da se ne zamjere hajducima. Za vrijeme tursko-mletačkog rata, 1647. godine, ''hitri hajdučki brodovi bili su toliko zavladali morem da su gotovo onemogućavali trgovački promet između Dubrovnika i Venecije'' – zapisano je u hronici o ovom ratu.
Hajdučka flota brojila je 1658. godine, oko 40 brodova. Zbog brojnosti turski gusari iz Herceg Novog nijesu se usudili da joj se suprotstave. Hajduci – pomorci dugo su u svojevrsnoj blokadi držali hercegnovske Turke i njihove pomorske snage.

BITKE HARAMBAŠE NIKA POPOVIĆA

U to doba fusta hajdučkog harambaše Nikole Nika Popovića, prisilila je čuvenog hercegnovskog gusara Hustelića, koji je nanio mnogo zla bokeljskoj floti, da se nasuče svojim brodom kod Slanog. U zasjedi su čekali skriveni hajduci i oslobodili roblje sa broda, a Hustelića su okovali i poslali na mletačku galiju.
Da je Nikola Popović bio jedan od najpoznatijih gusarskih hajdučkih zapovjednika koga su plaćali Mlečani, može se saznati iz punomoćja kojega je dao bratu Stevanu da može u Veneciji primiti platu za njegovu službu. Ovo nedvojbeno pokazuje da su braća Popović kao hajduci bili mletački vojnici. Po jednom dokumentu saznaje se da je hajduk – gusar Nikola Popović bio i kapetan jer stoji da je Marko Mrkojević ''oprostio kapetanu Popoviću – serdaru hajduka'' te da je ''kapetan Nikola Popović izjavio pred sudijom Vickom Dragom da prihvata presudu u ime brata Stevana''.


Bajo Pivljanin sarađuje sa gusarskom flotilom


U akcijama hajduka na kopnu braća Popović sarađivali su u više navrata sa poznatim hajdučkim harambašom Bajom Nikolićem – Pivljaninom. U jednom kombinovanom pomorsko-kopnenom napadu, skupa sa Popovićima, Bajo je, kako piše u jednoj hronici, ''uhvatio pod Koločepom jedan brod nakrcan robom za Veneciju, iskrcao osam кola voska, a trgovce, među kojima su bila i četiri Turčina, pustio je uz veliki otkup. Tvrdi se u Dubrovniku da je harambaša Bajo na sav glas vikao, da mu je generalni providur naredio da oduzima sve što nađe na kopnu i moru''.
O širokom području djelovanja hajdučkog harambaše Baja Nikolića – Pivljanina i saradnji sa Mlečanima svjedoči i iskaz dat pred vanrednim providurom, marta 1658. godine: ''Bajo Nikolić – Pivljanin kaže: da se uputio iz Perasta u Tursku sa tri harambaše Mizom Kalumbarom, Milošem Lepirićem i Božom Lučićem i sa 130 hajduka. Po svršenoj akciji sišli su u Cavtat i dok su pregovarali o otkupu roblja i plijena dojedriše u cavtatsku luku iz Boke tri naoružane hajdučke lađe. Ovim brodovima, koji su se nalazili u sastavu hajdučke flote zapovijedali su poručnik Petar Šestanović, Stefan Stojšić i Sladoje Cuca iz Perasta''.

AKCIJE HARAMBAŠE POPOVIĆA

Sačuvano je više dokumenata u transformaciji najpoznatijih hajduka u uspješne gusare. Hajdučki harambaša Stevan Popović napao je 1659. godine, na svojom dobro naoružanom fustom, u blizini Dubrovnika jednu tursku lađu, koja je prevozila robu iz Mletaka za Tursku. Iste godine hajduci su sa svojim brodovima napali Mljet i opljačkali jedno selo. O tome je ostalo zabilježeno: ''Poznati hajdučki harambaša iz Boke Stevan Popović dođe sa više hajdučkih fusta i brigantina pod Primorje, iskrca se sa drugovima i pođe na tursku teritoriju, gdje ubije Turčina i zarobi Turkinju. Na povratku je napao dva dubrovačka broda koje su odvezli sa sobom i opljačkali Zaton''.
Hajdučka gusarska flotila, u čijem je sastavu bilo više brigantina, filuka i barkova, iskrcala je 1660. godine na teritoriju Dubrovačke Republike bokeljske hajdučke harambaše Lazara Lazarevića – Lima i Vuka Vidakovića koji su se sa svojim družinama prebacile sa dubrovačkog teritorija u Tursku, gdje su - u Popovom polju - sačekali bogati karavan turskih i dubrovačkih trgovaca, te su ih oplijenili, sišli su u primorje i tako se sa bogatim plijenom vratili u Boku Kotorsku. Ovo svjedočanstvo pokazuje da su hajduci u napadima, služeći se gusarskim brodovima, primjenjivali posebnu taktiku: iznenada su se iskrcavali na kopno gdje bi izvršili pljačku i potom se bezbjedno vraćali u svoju bazu. Oni su bili vješti i u borbama na moru, a za ovo su ih školovali bokeljski, prvenstveno peraški, pomorci.
Jedan od najvećih podviga bokeljskih pomoraca bio je u junu 1659. godine kada je iz Bokokotorskog zaliva dojedrilo više brodova na obale Dubrovačke Republike. Oni su prebacili 600 hajduka koji su se uputili u Hercegovinu gdje su napali Turke i pljačkali njihova dobra. Za to vrijeme ih je na moru čekalo više gusarskih brodova koje je od napada Dubrovčana štitilo naoružano mletačko brodovlje. Po obavljenom poslu, sa veoma bogatim plijenom: robovima, stokom i ostalim hajduci su otputovali ka svojoj bazi u Bokokotorskom zalivu.
Bokeljski hajduci napadali su i francuske brodove. Providur Valiejer obavijestio je, 1684. godine, vanrednog providura da su hajduci napali jednu francusku tartanu kod Korčule koja se vraćala krcata robom sa istoka za Mletačku Republiku. Tom prilikom došlo je do sudara dva broda. Zarobljeni su trgovci Jevreji koji su bili na francuskom brodu.
Hajduci su raspolagali raznim tipovima jedrenjaka kao što su tartane, brigantine, filuke, fuste, škuneri, gripovi, leuti. Ovi brodovi su se, po nalogu mletačkih vlasti, gradili na Korčuli i Perastu i potom se predavali hajducima za obavljanje gusarskih operacija. Hajdučki napadi vršili su se sve do pada Mletačke Republike 1797. godine. Nakon što su izgubili mletačku podršku hajduci su prekinuli svoje organizovano djelovanje na more.

RAZVOJ BOKEŠKIH GRADOVA

Nakon dolaska Turske na područje južnog Jadrana bitno se promijenila geo-politička karta ovog područja. Česti ratovi i napadi gusara u razdoblju od XV do XVIII vijeka karakteristični su za period od skoro 400 godina. Kotor, tada vodeći centar regione južnog Jadrana, zatražio je patronat Mletačke Republike da bi se zaštitio od sve veće turske opasnosti. Njenim prihvatanjem, 1420. godine, ostvarena su dva cilja: zaštita naroda u utvrđenom gradu i podrška brojnijoj kotorskoj i bokeljskoj floti od napada gusarskih i piratskih brodova koji su stalno krstarili Jadranskim i susjednim morima, a pripadali su Turskoj ili sjeverno-afričkim državama, koje je podržavao sultan iz Carigrada.
U XIV i XV vijeku došlo je do bitnih promjena na području Boke Kotorske. Pored Kotora, već ranije poznatog u svijetu pomorstva, u ovom razdoblju izgrađena su još dva grada: Herceg Novi, nasuprot ulaza u Bokokotorski zaliv, te Perast, na spoju Kotorskog i Risanskog zaliva. Stanovnici ovog kraja opredijelili su se za dva zanimanja: u Kotorskom zalivu pomorstvom a u Hercegnovskom i Risanskom zalivu trgovinom. Manji broj mještana bavio se proizvodnjom soli, poljoprivrednom ili nekim drugim poslovima.
Najbrže se razvijao Perast. Za nešto više od jednog vijeka, u XV stoljeću, bila je završena selidba iz obližnjeg Glogovca. Njegovi stanovnici preseljavanjem na morsku obalu mijenjaju i zanimanje. Odlikuju se hrabrošću, odvažnošću i vještinom obavljanja plovidbe po moru. Ubrzano grade brodove u svom brodogradilištu pri čemu naročitu pažnju posvećuju borbenoj obuci i naoružavanju jedrenjaka.
U to doba stanovništvo mjesta u priobalju Kotorskog zaliva takođe se počinje sve više orijentisati na pomoračka zanimanja. Gradnjom jedrenjaka stalno povećavaju flote Dobrota i Prčanj. Po nekoliko brodova imaju Stoliv i Orahovac. U ovo doba Kotor takođe ulaže velika sredstva i izgradnju brodova. Permanentno mjesta u Boki Kotorskoj imaju sve više brodova. U vrijeme pada Mletačke Republike, 1797. godine i pojave brodova na mehanički pogon, imaju preko 500 jedrenjaka od čega je više od petine u vlasništvu Peraštana.

PERASTU BILO NAJTEŽE


Bilo je to doba stalnih sukoba na moru gusara, koje je podržavala Turska i bokeljskih brodara. Gusari su stalno napadali hrišćanske jedrenjake na moru, ali su raspolagali i sa eskadrama kojim su uplovljavali u Bokokotorski zaliv i napadali gradove koji nijesu imali odbrambene sisteme, izuzev Kotora. U najtežoj situaciji je bio Perast, u kome je uvijek bilo malo branilaca, s obzirom da je većina muških stanovnika plovila. Ipak, zahvaljujući hrabrosti i umješnosti uspješno su branili grad od gusara.
Odbrana mletačkih naselja u priobalju Bokokotorskog zaliva, površine 86 kilometara kvadratnih, bila je vrlo složena i komplikovana jer su zaliv, skoro na ravne djelove dijelili Turci i Mlečani. Ovo je omogućavalo gusarima, posebno onim hercegnovskim, da vrše pljačke sa manje rizika i uz manje vlastitih žrtava.
Kotor i Mletačka Republika, koja je bila patron grada, krajem XV vijeka morali su stalno voditi računa o namjerama Turaka koji su podržavali gusarske napade ili s njima koordinirano djelovali.


Kotorani odbacili gusare admirala Barbarose


U prvih 100 godina mletačke vladavine ataci na bokeljske predjele spominju se 1478 – 1479. godine, krajem 1481. i januara 1482. godine Vlatko Hrnić – Kosača bio je primoran da Turcima ustupi dvije posljednje kule na sjeverozapadnoj obali Boke i priobalni pojas od Herceg Novog, koji se tada još gradio, do Risna. Bokokotorski zaliv morskom linijom Rt Oštro – Verige – Perast, više od 200 godina bio je podijeljen na mletački i turski dio na skoro prostorno dva jednaka dijela. Zbog toga se odbrana bokeljskih hrišćana od napada gusara i pirata odvijala u vrlo nepovoljnim uslovima.

IZGRADNJA UTVRĐENJA

U najtežoj situaciji bio je Perast, granični grad, smješten na suprotnoj strani turskih Veriga. Sa druge Orahovca i Risna bio je opkoljen turskom teritorijom. Na dijelu obale od Risna do Herceg Novog u kompaktnom turskom posjedu Risanskog zaliva nalazile su se manje mletačke oaze, stvorene ranijom teritorijalnom podjelom. To su bila mjesta Strp, Lipci i Đurići, do turske Jošice, kao i jedan dio Kostanjice, kod turskog Morinja. Slično je bilo i oko Kotora, u čijoj su se blizini nalazile ''turske čeljusti''. Sa ovih turskih teritorija, u slučaju gusarskog napada sa mora, moglo se očekivati da će uslijediti i napad sa kopna.
Mlečani i Kotorani, čim su sklopili ugovor o patronatu, došli su do spoznaje da se grad može sačuvati samo pomoću jakih utvrđenja. Zidine, koje su prema ocjenama savremenika ''koštale Mlečiće sedam puta više nego bilo koja savremena tvrđava u Evropi'' uspješno su tokom više napada odbranile grad. Da bi se savladale izgrađene odbrambene prepreke, zbog prirodnog okruženja, napadači su trebali imati mnogo veće snage. Među mletačkim stratezima vladalo je mišljenje: ''Kotor se ne može osvojiti sa malom vojskom a sa velikom mu ne možeš prići.''
Kotorski odbrambeni sistem svoju vitalnost, u suprotstavljanju napada sa mora, pokazao je 1539. godine u najvećem gusarskom napadu u istoriji grada, kada je pokušao da ga osvoji gusarski admiral Hajredin Barbarosa sa 80 galija i više hiljada vojnika. Prethodno su gusari bilo okupirali Herceg Novi i Risan koji su prije toga bili u rukama hrišćanske ''Svete lige''. Kotorani, na vrijeme obaviješteni o predstojećem napadu dobro su se bili pripremili odlučni da odbiju napad.
Ova gusarska pohara odvijala se u okviru tursko-mletačkog rata 1538 -1540. godine. Hrišćansku alijansu u tom ratu činili su Venecija, Španija i Vatikan. Njihove snage su napale više turskih mjesta u Bokokotorskom zalivu. Mletačko-španska flota bila je zauzela Herceg Novi. Tom prilikom Španci, koji su raspolagali sa 40.000 ratnika opljačkali su Herceg Novi i za kratko oslobodili Risan.
Turski sultan je odlučio da na silu odgovori silom. Izdao je ferman, najpoznatijem ugarskom admiralu turskog brodovlja Hajredinu Barbarosi ''beglerbegu mora'', ranijem vladaru Alžira i Tunisa da zauzme mjesta u Bokokotorskom zalivu i napadne Kotor.
Krajem jula 1539. godine prispjela je velika turska armada pod Herceg Novi. U isto vrijeme jedinice nekoliko sandžak begova bile su okružile grad s kopna. Napad je počeo otvaranjem vatre sa svih strana. Poslije višednevne borbe, u kojoj su Španci iz grada pretrpljeli velike gubitke Herceg Novi se predao. Stradao je veliki broj građana. Pad Herceg Novog u gusarske ruke bio je zabrinuo hrišćanski svijet. Poslije zauzeća grada, koji se nalazio na veoma značajnom strategijskom mjestu, papa Pavao III je posebnim pismom upućenom hrišćanima dramatično zaključio da je hrišćanstvo u opasnosti. Dan poslije Herceg Novog gusarska flota je zauzela Risan u kome se mala mletačka posada predala bez borbe.

KOTORANI SPREMNI NA OTPOR

Stanovništvo iz nebranjenih mjesta iz priobalja Bokokotorskog zaliva, u nemogućnosti da se suprotstavi respektabilnim snagama neprijatelja, evakuisalo se u planine. Španjolci i Mlečani, tada dvije hrišćanske velesile na Mediteranu kontinuirano su se dogovarale kako da se suprotstave gusarstvu. Međutim, nije se moglo djelovati dovoljno brzo.
Kotor je, u stvari, bio prepušten sam sebi. Od napada zloglasnog admirala Hajredina Barbarose trebali su ga braniti građani uz pomoć malog odreda mletačkih vojnika i još uvijek nedovršenih i nedovoljno jakih zidina. Građani Kotora nijesu htjeli istaći bijelu zastavu: odlučili su braniti grad. Govorili su da je manje zlo poginuti, nego pasti u gusarske ruke.
Ohrabren prethodnim uspjesima, Barbarosa je nastavio da osvaja bokeljska mjesta. Ogromna flota fusta i galija na kojima je bilo na hiljade vojnika upućena je ka Kotoru. Usput su poharana i spaljena sva nebranjena susjedna mjesta.
Barbarosa je sa svojom flotom stigao pred Kotor 11. avgusta 1539. godine. Usidrio se u Kotorskom zalivu kod male crkve Sv. Ilije u Dobroti, kilometar daleko od grada. Pozvao je providura Ivana Maria Bemba da odmah otvori gradska vrata i preda Kotor bez borbe. Ukoliko ovo ne učini zaprijetio je da će ga vatrom topova sravniti sa zemljom. Providur nije prihvatio ultimatum u čemu je naišao na podršku Kotorana i biskupa Luke Bizantija, koji je stalno hrabrio građane i sveštenstvo da uz pomoć Boga brane grad. Sva troja kotorska vrata bila su zatvorena, a mostovi uvučeni.
Građani su spremno dočekali gusare. Vjerovali su da će Kotor bili odbranjen. Na ovome je naročito aktivna bila časna sestra Ozana, isposnica u crkvi Sv. Petra. Ona je bila po rođenju Crnogorka, iz plemena Markovići iz Releza. Aktivno je učestvovala i u borbama. Za ovo djelo Vatikan je proglasio blaženom, a danas se crkva njenog imena nalazi pedesetak metara daleko od mjesta odakle su Turci bili odbačeni sa zidina.
Najveći napad, u dugoj istoriji, uslijedio je 14. avgusta. Admiral Barbarosa poslao je odjeljenje gusarskih galija pod gradske bedeme, ali su ih topovi sa utvrđenja prisilili na uzmak. Narednog dana ponovio je napad. Sa glavninom flote prišao i bliže gradu i komandant Barbarosa. Nekoliko brodova manjeg gaza uputio je uz rijeku Škurda. Oni su se probili skoro do sjevernih gradskih vrata. Međutim, topovi sa gradskih zidina nanijeli su im velike gubitke.
Tokom trajanja borbi gusarski admiral odlučio je izmijeniti taktiku. Iskrcao je pješadijske jedinice u Dobroti radi napada na grad sa kopnene strane. Međutim, topovska vatra sa utvrđenja i njih je natjerala najprije na povlačenje, potom na bijeg. Poslije ovog neuspjeha Barbarosa je učinio posljednji pokušaj da zauzme Kotor. Iskrcao je vojsku na suprotnu stranu grada na Gurdiću i lično poveo odlučujući napad. Naredio je juriš sa kopna i mora. Suprotstavili su im se branitelji iz grada potpomognuti artiljerijom sa bedema. Potom je uslijedio protivnapad na izmorene Turke koji su se počeli povlačiti ostavivši mnogo mrtvih i ranjenih na bojištu. Barbarosa je jedva izvukao živu glavu. Kada je shvatio da Kotor ne može zauzeti naredio je povlačenje.
Ujutro, 14. avgusta 1539. godine, tursko brodovlje je otplovilo ka Herceg Novom, gdje je Barbarosa iskrcao posadu da brani zauzeti grad od eventualnih hrišćanskih snaga. Zauzećem Herceg Novog Turci su imali pod svojom vlašću priobalni pojas Bokokotorskog zaliva do Perasta sve do 1684. godine kada su Mlečani zauzeli Risan.

ODLAZAK BARBAROSE

Barbarosa je 21. avgusta 1539. godine otplovio sa gusarskom flotom iz Bokokotorskog zaliva. U Kotoru se dugo proslavljao njegov odlazak. U znak sjećanja na herojsku odbranu Kotora svake godine do Drugog svjetskog rata jednom godišnje kretala se litija iz zborne crkve braniteljke blažene Ozane, sa slikom Majke božije, kroz grad. I sada, nad sjevernim gradskim vratima, stoji spomen ploča koja govori o ovom događaju.
Napad na Kotor gusarske armade bio je prvi i ujedno posljednji poraz njenog komandanta Hajredina Barbarose. Nakon neuspjeha u napadu na Kotor turski sultan ga je smijenio. Nije mu mogao oprostiti poraz.


Gusarska pohara Perasta


S obzirom na to da je Kotor bio vrlo dobro branjen, gusarski zapovjednici, poučeni negativnim iskustvom Hajrudina Barbarose i ostalih turskih napadača, gusari i Turci više nijesu napadali ovaj grad, koji je bio okružen 4,5 kilometara dugim zidinama, a koga su pored građana branili i profesionalni vojnici – mletački plaćanici. Turski gusari su smatrali s razlogom da je Kotor neosvojiva tvrđava koju ne treba napadati.
Međutim, gusarski brodovi, u većem ili manjem broju, i dalje su dolazili u Bokokotorski zalliv pljačkajući, ubijajući stanovništvo ili ga odvodeći u ropstvo. Najčešća meta napada bio je bogati Perast, slabo branjen sistemom čardaka – kula i tvrđavom Sveti Križ iznad grada na dominantnom mjestu. Napadačima je bio posao olakšan jer je u ovom gradu, koji je imao najveću flotu na južnom Jadranu, najveći broj muškaraca bio na plovidbenim zadacima.
Napadi gusara, za razliku od onih koje su vršili pirati, na mjesta u priobalju Bokokotorskog zaliva, najčešće su bili u okviru ratova Turske protiv snaga država hrišćanske koalicije. U tim napadima gusari su birali razne ciljeve pri čemu nikada nijesu zaobilazili ostrvo tvrđavu Sveti Đorđe, pred Perastom, čija je posada štitila ulaz u Kotorski i Risanski fjord. Sve do XVI vijeka ostrvo je bilo pod patronatom Kotora a crkva Svetog Đorđa je bila u posebnoj kotorskoj opatiji.

OPLJAČKANO VELIKO BOGATSTVO

Tokom rata turskog sultana Selima II protiv hrišćanske koalicije Španije, Venecije i Vatikana kalabrijski poturica Karagoz (Crnooki) ušao je u Jadran 1571. godina sa 18 jedrenjaka. Dugo je opsijedao Dubrovnik a kada je shvatio da ga ne može osvojiti sa snagama kojima je raspolagao uputio se ka Bokokotorskom zalivu sa devet brodova kako bi opljačkao i spalio Perast i Kotor. Građani, blagovremeno obaviješteni da predstoji gusarski atak na grad, odlučili su da se brane. Kotorani su napravili ispad iz grada i na povoljnim tačkama dočekali gusare. U tom sukobu ubijeno je 140 gusara. Njihov komandant Karagoz, jedan od najozloglašenijih gusarskih vođa na Mediteranu, bio je ranjen.
U povratku iz neuspjelog pohoda na Kotor gusari su u Perastu spalili kuće i pobili mnogo stanovnika. Gusari su razrušili sve tvrđavske i sakralne objekte među kojima i na ostrvu Sveti Đorđe, gdje im je posada pružala otpor do pogibije posljednjeg čovjeka. Nakon toga otputovali su iz Bokokotorskog zaliva.
Tokom XVI i XVII vijeka, u doba najvećeg prosperiteta bokeljskog pomorstva na meti gusara, koji su ratovali u ime turske države, najčešće je bio Perast, ugledni pomorski grad u Bokokotorskom zalivu, u koga se slivalo veliko bogatstvo, zarađeno u prekomorskoj trgovini. Njegovi jedrenjaci su takođe bili cilj nasrtanja gusara i pirata. Napadači su u tim okršajima, najčešće u akvatoriju južnog Jadrana i susjednih mora, bili poraženi. Ipak, s obzirom na mogući plijen gusari su se odlučivali za napad ne poštujući osnovne mjere opreznosti.
Najveća pohara Perasta, od koje se više nikada nije u potpunosti oporavio, desila se 24. juna 1624. godine. Gusarsku eskadru sačinjavalo je 16 galija sa oko 2.000 vojnika iz Berberije, Tunisa, Bizerete i Katragine. Peraštani sa svega nekoliko stotina branitelja nijesu im se mogli oduprijeti. I pored ispoljenog heroizma branitelja gusari su trijumfovali. Tada, u ljetnjem razdoblju, Perast je praktično bio bez radno sposobnih muškaraca jer je oko dvije trećine pomoraca bilana plovidbenim zadacima.
U ovoj pohari Perasta stradali su žene, djeca, starci i bogatstvo pronađeno u palatama i crkvama. Napadnuta su i ostrva pred Perastom Sveti Đorđe i Gospa od Škrpjela sa kojih je sve opljačkano a objekti oštećeni. O efektima razaranja hronačar je zabilježio: ''Opustošiše grad, opljačkaše kuće i crkve svetog Nikole, Gospu od Škrpjela i opatijsku svetog Jurja. Odvedu mnoštvo stanovništva, koje se kao bez glave razbježalo u brdo i kojekuda pred gusarskim bijesom, među njima i mnoštvo ženskog svijeta, pa i nejake dobi. Gusari odvukoše sa sobom 415 duša. Dakle, golema nesreća za mjesto. Gusarima su išli na ruku turski zapovjednici u Herceg Novom''.
Ukupna šteta, prilikom gusarske pohare Perasta, 1624. godine, iznosila je preko 100.000 dukata, ne računajući popaljene kuće, kao i kasnije izdvojena sredstva peraških kapetana za otkup rodbine iz gusarskog ropstva.

REVOLT EVROPSKIH ZEMALJA

Okrutni gusarski napad na Perast izazvao je veliki revolt ne samo u Boki Kotorskoj, nego i u Veneciji, Vatikanu, Španiji, Francuskoj. Peraštani su se poslije rata žalili na Hercegnovljane zbog pružanja aktivne pomoći gusarima. Ta žalba, na insistiranje turskog baila, bila je upućena Porti. Reagovao je lično sultan i poslao izaslanike bosanskom paši sa zahtjevom da ispita tok događaja. Neposredno nakon napada na Perast reagovali su odmah Španjolci slanjem svojih 23 jedrenjaka u vode južnog Jadrana u potjeru za napadačima.
I Mletačka Republika je, pod zapovjedništvom Antona Pisania, formirala je potjerni odred brodovlja, ali španski i venecijanski brodovi nijesu uspjeli stupiti u kontakt sa neprijateljem. Gusari su se, shodno svojim pravilima, poslije napada povukli sa lica mjesta, plašeći se odmazde. Nakon pohare Peraštani su morali uspostaviti kontakte sa odgovornima u gusarskoj bazi i obezbijediti veoma velika finansijska sredstva za otkup najbližih, odvedenih u ropstvo.
O velikoj šteti koju su nanijeli gusari na području južnog Jadrana, naročito u Bokokotorskom zalivu i najviše u Perastu, svjedoče podaci iz arhiva Venecije. U dokumentima o radu senatskih tijela i Senata sadržani su detaljni podaci o događajima odnosno akcijama Peraštana i mletačkih vlasti koje su analizirale stanje i utvrdile hitne i neodložne mjere za pomoć.
U spisima generalnog providura – za kopno i more, nalaze se mnoge kritičke ocjene tih događanja, sa političkim stavovima. Podatke je lično analizirao generalni providur i obavio mnoge konsultacije. Zbog toga je u više navrata putovao u Boku, Kotor i Perast, gdje je razgovarao o narednim zadacima na otklanjanju nedostataka odbrane i prvenstveno o otkupu Peraštana odvedenih u ropstvo.
Generalni providur je utvrdio brojne nesporazume i nesporne slabosti u odbrani Perasta. Ustanovljeno je da su mletačke pomorske formacije, stacionirane na ovom području, bile nemoćne da se vojnički suprostave neprijatelju. Generalni providur, 25. juna 1624. godine, navodi da se mletačke pomorske jedinice ne mogu boriti protiv gusara. U vrijeme napada na Perast raspolagale su samo sa pet galija i to sa neodgovarajućom opremom. Providur je otvoreno zamjerio Senatu što mu uprkos čestih traženja, nije uputio potreban broj galija za odbranu Boke Kotorske. Tom prilikom se kritički osvrnuo i na slabu organizaciju odbrane cijelog područja Dalmacije, gdje je spadao i južni Jadran. Generalni providur je radio jedino što je mogao: naredio je prisilnu mobilizaciju bokeljskih jedrenjaka, potom ih je naoružao i osposobio da mogu izvršavati odbrambene zadatke protiv gusarskih brodova.
Mnogi dokumenti govore o neslaganju između vlasti u Veneciji i generalnih providura koja se odnose na hitno preduzimanje vanrednih mjera. Vojni zapovjednici iz Kotora insistiraju da se hitno zaštiti grad. Međutim, njihovi zahtjevi nijesu ispunjeni, a očekivanja da će stići tražena pomoć bila su - ''obećanja, ludom radovanja''. U znak protesta zbog mletačke pasivnosti i nepreduzimljivosti generalni providur Frančesko Milin uputio je iz Perasta ostavku na svoj položaj. Tako je ispunio obećanje Peraštanima dato kada je čuo da se njihove opravdane žalbe ne rješavaju u Veneciji. Učinio je to u znak solidarnosti sa postradalim.

KO JE KRIVAC

Mlečani su i kasnije u kritičkoj analizi napada gusara na mjesta u Bokokotorskom zalivu tražili odgovor ko je krivac za tragičnu poharu Perasta koja se mogla uz odgovornije izvršavanje zadataka izbjeći. Da se na iskustvima uči potvrđuju događaji tokom narednog kombinovanog napada turskih kopneno-pomorskih snaga na Perast, 15. maja 1654. godine, kada je grad odbranjen, a u napadu turskih gusarskih snaga stradala su samo ostrva.
Konstatovano je da su Mlečani bili blagovremeno upoznati da predstoji napad Turaka na Perast. Rektor Izepo Mikijel utvrdio je što je bilo potrebno uraditi. Kasnije je istakao da nije bilo vremena da obavi planirane odbrambene poslove. Evakuacijom neboračkog stanovništva i najvećih dragocjenosti Perasta bile bi bitno smanjene materijalne štete i spriječeno odvođenje stanovništva u ropstvo. Uslijedila je i izjava rektora da nije bio blagovremeno obaviješten o napadu, za što je optužio Frana Bolicu.


Turski Herceg Novi gusarsko gnijezdo


O neusklađenosti djelovanja odbrambenih snaga i nekorišćenja hrišćanskih pomorskih snaga svjedoči podatak da se neposredno pred napad u južnom Jadranu, u blizini Boke, nalazila respektabilna eskadra od 15 španskih galija, dobro izvježbanih za borbu protiv gusara. One su se tu našle noću, između petka i subote, a u subotu ujutro, 22. juna, uplovila je eskadra gusarskih brodova.

VANREDNO STANJE

''Pred početak gusarskog pohoda na Boku Kotorsku 1624. desilo se više kobnih nesporazuma'' – konstatovao je mletački Senat. U izvještaju rektora Mikihela naglašeno je da je straža na poluostrvu Lištica u sumrak dana koji je prethodio napadu opazila 12 galija na pučini. Međutim, pretpostavljalo se da su to španski brodovi generala Pimentelija koji je tada treba da napusti Napulj. Računalo se da bi to mogao biti i generalni providur sa svojim brodovljem.
Ipak, rektor je odmah naredio kavaliru Franu Bolici da obavijesti Peraštane, kao i straže, da svojom pucnjavom utvrde čiji su to brodovi. Istovremeno je proglašeno vanredno stanje i stavljanje tvrđava u pripravnost. Peraštane je, međutim, iznenadio napad koji je privudur u Kotoru doživio, kako je pisao - ''kao udaljenu pucnjavu.''
Tada odbrana Kotora protiv gusara nije bila još potpuno organizovana, jer Venecija nije mogla izdvojiti potrebna sredstva za poboljšanje sistema utvrđenja. Da je došlo do napada na Kotor, zbog raznih nestašica, nije mogao izdržati više od tri dana. Nedostajalo je baruta, a raspoložive količine bile su neupotrebljive zbog vlage.
Kratko vrijeme nakon gusarskog napada na Perast počeli su pristizati Peraštani – pomorci. Vidjeli su žalosno stanje: grad je bio razoren. Nijesu ih dočekali ni njihovi najbliži, jer su već bili mrtvi, ili odvedeni u ropstvo. Zamjerili su Mletačkoj Republici što im nije pružila pomoć u odbrani. U takvoj situaciji, zbog nezaštićenosti, počeli su razmišljati o iseljavanju. S obzirom da je bio preostao mali broj građana to nije bilo teško učiniti. Mlečani, u želji da hrabri graničari ostanu ovdje, bili su obećali pomoć. To je narednih decenija, uglavnom, izvršeno.
Iako kadrovska i plovidbena osnova peraškog pomorstva nije bila uništena nastala štete bile su najveće u istoriji Perasta. Ipak, naredni gusarski napadi na grad bili su neuspješni. Peraštani su u međuvremenu, uz pomoć Venecije, poboljšali odbranu grada podizanjem sistema kula i tvrđave Sveti Križ na mjestu nekadašnje istoimene crkve iznad grada.


STIGLA NOVA TURSKA FLOTA

Od kada je Mletačka Republika preduzela patronat nad Kotorom, 1420. godine, na osnovu posebnog ugovora, nastojala je da vlada situacijom i da ne dozvoli sve jačoj Turskoj da zauzme dio ili cijeli prostor južnog Jadrana, posebno strategijsku značajnu Boku Kotorsku. Da su Mlečani pravovremeno shvatil opasnost od Otomanske imperije svjedoči i ubrzano utvrđivanje Kotora i to u vrijeme kada su u Veneciji bile nepovoljne finansijske prilike. U prvih sto godina mletačke vladavine ovim prostorom lokalni vladari nastavili su voditi ratove koje su sve češće završavani njihovim neuspjehom.
U julu 1571. godine ušlo je u Jadransko more osmanlijsko brodovlje pod zapovjedništvom Herhat-paše. Moćna turska flota, na putu ka Bokokotorskom zalivu zauzela je Ulcinj bez borbe. Barani su takođe saopštili da se predaju i da neće pružiti otpor jer objektivno nijesu raspolagali snagama koje bi se mogle suprostaviti.
Flota je potom uplovila u Bokokotorski zaliv i zaustavila se pred kotorskim utvrđenjima. Bilo je to 17. jula 1571. godine, a vojskom je komandovao rumelijski beglerbeg Ahmet-paša. Istovremeno je u dubrovačke vode upala flota Karahodže, poznatog gusarskog starješine iz Valona. Iako su tada kotorska utvrđenja bila nedovršena ipak su bila neosvojiva za tursku vojnu silu.
Nakon bitke kod Lepanta /7.oktobra 1571. godine/, jednog od najvećih pomorskih okršaja u istoriji jedrenjaka u ispražnjeni Ulcinj je došao tada već renomirani gusar Uludž-Ali, raniji namjesnik Tripolisa i potkralj Alžira, koji se bio istakao u sukobu kod Lepanta, gdje je na hrišćanskoj strani učestvovao i kotorski jedrenjak ''Sveti Tripun'' pod komandom Jerolima Bizantija. Uludž-Ali je sa sobom doveo oko 400 Alžiraca koji su ostali u Ulcinju i postali posada na prvim ulcinjskim gusarskim brodovima. Ovim je muslimansko gusarstvo na Jadranskom moru dobilo novu vrlo značajnu bazu a kosari iz Sjeverne Afrike, naročito u XVII vijeku, sigurno boravište.
Turci su došlo do spoznaje da je hitno potrebno izgraditi i kadrovski popuniti još jednu gusarsku bazu na Jadranu u Herceg Novom. Konstatovano je da je mjesto, na suprotnoj strani ulaza u Bokokotorski zaliv – Herceg Novi – na strategijski veoma značajnom mjestu odakle se mogu držati pod kontrolom ne samo bokeljski gradovi Kotor i Perast i flote njihovih građana nego i vršiti gusarski ispadi u Jadransko more. Gusarska flota u Herceg Novom trebala je bitno vojnički i ekonomski ugrožavati interese Mletačke Republike koja je bila od ranije u posjedu većeg dijela Bokokotorskog zaliva.

KARAHODŽINA FLOTA

Herceg Novi je za kratko vrijeme pretvoren u jako gusarsko gnijezdo 1571. godine kada je u njemu stacionirana flota Uludž-Ali Karahodže. Turci su davali novljanskim gusarima pravo da mogu pod njihovom zastavom napadati plovila na Jadranskom moru i plijeniti brodove. Do tada je u ovom akvatoriju Mletačka Republika imala skoro potpunu prevlast.
Uslijedila je i prva akcija. Isplovivši iz Herceg Novog Karahodža je najprije napao naselje na području Dubrovnika. Sa dvadeset plovnih jedinica opustošio je Molunat, zaton između rta Oštro i Dubrovnika, i Lokrum, pred obalama Dubrovnika. Njegovi vojnici opljačkali su i sakralne objekte dok su kue popalili.
Ovaj prvi pljačkaški pohod gusara ih Herceg Novog, koji je trajao 12 dana, opomenuo je Mlečane da moraju mnogo više raditi na poboljšanju odbrane kako bi obezbijedili zaštitu svojih teritorija i ostvarili prevlast na Jadranskom moru.
Dolazak Alžiraca u Ulcinj i početak njihovih gusarskih napada bili su povod turskim gusarima u Herceg Novom da počnu preduzimati akcije na ometanju plovidbe i sprječavanje dovoza hrane u Kotor. Kotorani su preduzeli vanredne mjere za odbranu i istovremeno reagovali pismom svom patronu Mletačkoj Republici tražeći da njena flota izvrši napad na Herceg Novi – novu gusarsku bazu i da je poruši.


Kako onemogućiti gusarima ulazak u Boku


U međuvremenu, novski Turci su uspjeli da sagrade novu tvrđavu Vrbanja, u Kumboru, na strategijski važnom mjestu, a potom su pokušali da podignu tvrđavu i u moreuzu Verige, koji razdvaja vanjske od unutrašnji bokeljskih zaliva. Upravo u to vrijeme Kotorani su saznali da dizdar Resul-aga namjerava sa tri fuste /od kojih jedna je imala 22, a druga 16 klupa/ pljačkati po Jadranskom moru i prodavati zarobljene kao roblje i tako obezbjeđivati veliko bogatstvo.

HERCEG NOVI IZVOR OPASNOSTI


Suočen sa novom neposrednom opasnošću kotorski providur Zakarije Salamon tražio je od Mletačke Republike da pošalje u južni Jadran za stalnu stražu tri do četiri galije, spremne da u svakom trenutku zaštite vlastita plovila od turskog gusarskog napada. One su, prema istom predlogu, trebale brinuti o zaštiti područja Boke Kotorske, Budve i Bara, takođe pod jurizdikcijom Venecije.
Kotorani su tražili da Venecija zauzme Herceg Novi jer ''ukoliko to ne učini, ne može biti sigurnosti u akvatoriju Bokokotorskog zaliva''. Bilo je predloženo da se napad na Herceg Novi izvrši u zimu kada se novskim gusarima nije mogla pružiti pravovremena pomoć. Jedan od razloga za napad bila je i procjena da bi tada Sinjorija došla u posjed novskih solana koje su obezbjeđivale 40 hiljada dukata stalnog gusarskog dohotka. Raspolagalo bi se i sa važnim pristaništem u koga bi pristizale velike količine roba pa bi građani bili uvijek dobro snadbjeveni.
Diplomatski putnici iz evropskih država Herceg Novi – značajnu pomorsku bazu – upoređivali su Santa Maurom. Novljani su se tada bavili i prodajom brodova u saradnji sa hrišćanima. Od dva prodata u Dubrovniku decembra 1571. godine jedan je bio zajednička svojina Muslimana i Peraštana. Poslovne veze sa peraškim pomorcima pružale su veću sigurnost turskim državljanima koji su se već bavili piraterijom i ugrožavali sigurnost plovidbe.
U ljeto 1572. godine turska bierma je zaplijenila grušku lađu sa posadom i sprovela je u bazu u Herceg Novom. Dubrovačka vlada je odmah otkupila. U jednom od napada novskih gusara u to vrijeme bio je otet brod splitskog plemića M. Ankovića koji je umro u ropstvu.
Valonski i drugi piratski brodovi Muslimana uplovljavali su u novsku luku gdje su im pružane sve usluge. Među korisnicima bio je i Memi Arnaut iz Valone.
U februaru 1581. godine kotorski plemić Lorenco Jakonja tražio je od Sinjorije obeštećenje, jer je o svom trošku vodio fustu, na osnovu dobijenog naređenja, radi sprječavanja novskih plovila da pljačkaju mletačke brodove u Bokokotorskom zalivu. Tokom izvršavanja tog zadatka jednom je bio zarobljen pa je morao - kako je zapisano - ''dosta blaga potrošiti, da bi se dokopao slobode''.

LJUDI LOŠIH NAMJERA

Vremenom se povećavao broj gusarskih napada na mjesta i plovila stanovništva a usavršavale su se i metode obavljanja ovih poslova. Pod izgovorom odbrane od senjskih uskoka Turci su naoružavali male fuste u Risnu i Herceg Novom. Ljudi loših namjera – pljačkaši sa svojim borbenim čamcima, vršeći ispade iz ušća Neretve i Herceg Novog, napadali su brodove na Jadranu i remetili lokalnu plovidbu. Zbog toga je zadarski kapetan Andrea Soranco, avgusta 1583. godine, predložio Mletačkoj Republici da se sagrade brodovi koji bi onemogućili takvo vršljanje. Bilo je to u vrijeme kada je, u posljednjoj deceniji XVI stoljeća, naglo počelo da jača novsko gusarstvo. Poturica Mustafa iz Italije u Novom je sagradio brod sa 16 klupa, namijenjen gusarskim poslovima.
Dubrovačka Vlada tražila je prvo od bosanskog paše a potom i od Porte da opasni gusar Mustafa bude najstrože kažnjen. Sultan je naredio da se Mustafa uhapsi i sprovede njemu lično u Stambol, ali je on bio na vrijeme obaviješten te je pobjegao i uputio se radi pljačke u južni dio Jadrana i Jonskog mora. Ubili su ga, međutim, njegovi robovi, u Draču 1594. godine.
Od početka XVII vijeka Novljani su živjeli u strahu da će Mletačka Republika zauzeti i spaliti Novi. O tome je pravljeno više planova u Boki i Veneciji. Cilj je bio da se onemogući gusarima ulazak u Bokokotorski zaliv ili isplovljenje iz njega. U Napulju su bili usvojeni planovi zauzeća Novog i Risna, da bi se obezbijedila sigurnost u Zalivu i uspostavila veza sa hercegovačkim vojvodom Grdanom.
Jedna bokeljska delegacija boravila je 1608. godine u napuljskom dvoru, da bi se zajednički razmotrili planovi izgradnje novih novskih i kotorskih tvrđava. U proljeće te godine obavljene su velike pripreme aragonske flote sa ciljem da se zauzme više gradova u Albaniji i Boki. Novljani su odmah odgovorili gusarskim akcijama na dubrovačku teritoriju i plovila. Oni su u sadejstvu sa posadama iz Sant Maure opljačkali Cavtat.
Mlečani su zbog divljanja novljanskih gusara i izgradnje njihove nove flote protestovali kod sultana u Carigradu. Uslijedio je carski ferman naslovljen bosanskom beglerbegu da uništi fuste koje su Novljani izgradili. Povodi za česte mletačke žalbe Porti bile su i mnogobrojne zaplijene brodskih tereta u Bokokotorskom zalivu, koje su vršili gusari iz Valona i Drača.
U prvim decenijama XVII stoljeća povećao se broj turskih gusarskih napada na hrišćanske brodove. Peraštani su preduzimali niz mjera kako da bolje brane jedrenjake i tako smanje gubitke. Na galiji kapetana Jadrana tada je dobrovoljno boravilo i 11 Peraštana, koji su bili stručnjaci za hvatanje gusarskih brodova. Peraštani su imali više okršaja sa novskim i risanskim Turcima, tada angažovanim na suzbijanju kuge, koja se bila pojavila u ovom kraju.
Početkom druge decenije XVII stoljeća u Neretvi i novljanskom Arsenalu viđeni su kaici i fuste, koje su bile izgrađene za senjske uskoke radi vlastite odbrane. Uslijedilo je upozorenje generalnog providura Dalmacije Sinjoriji da bude na oprezu, jer bi te nove snage mogle izazvati najgore posljedice i nanijeti nesagledive štete.
Novljani i Rišnjani, dok su bili pod Turcima, primijenjivali su isti način odbrane i presretanja kao i gusari iz doline Neretve: čekali bi malim plovilima u priobalnom pojasu u zasjedi i napadali dubrovačke brodove. To su radili i na ulazu u Bokokotorski zaliv.

KATEGORIZACIJA GUSARA NA JADRANU

Kapetan Jadrana Antonio Čirven je na osnovu stečenog iskustva, smatrao da se risanski i novljanski gusari teško mogu iskorijeniti bez pomoći centralnih vlasti u Carigradu i stalnih intervencija Porte. Čirven je bio napravio kategorizaciju gusara na Jadranu, podijelivši ih u četiri grupe prema teritorijalnoj pripadnosti. Kao redovnu aktivnost muslimanskih pirata on je naveo hvatanje peraških brodova koji su plovili za sjevernu Albaniju radi ukrcaja žita za potrebe Kotora i posade njegovih tvrđava. Ovi napadi bili su rijeđu kada su peraški brodovi počeli kretati se u konvojima.
Napadi novljanskih gusara, i znatno više pirata, prijetili su da pogoršaju odnose između Mletačke Republike i Turske što je moglo dovesti i do rata između tadašnje dvije pomorske velesile Mediterana. Zato je novi sultan poslao Ali Mehmed-bega i Ali-bega sa naređenjem da Novljani obeštete mletačke podanike za ono što su im uništili i da spale nove novske fuste koje su stvarale mnoge teškoće u odnosima sa Peraštanima. Bilo je to doba kada je stalno jačala novljanska gusarska flota. Sultanovi izaslanici su zaprijetili represalijama Novljanima, ukoliko i dalje budu ugrožavali slobodu plovidbe Jadranom.


Novljanski pirati protiv brodova svih zastava


Velika bogatstva stečena pljačkom hrišćanskih brodova pirati Herceg Novog – turskog gusarskog gnijezda – ulagali su u gradnju ili kupovinu novih brodova, namijenjenih isključivo za zapljenu i pljačkanje brodova koji su plovili Mediteranom. U svojim gusarskim atacima nijesu vodili računa čiju zastavu brodovi viju. Sva plovila na pučini, izuzev turskih, smatrana su neprijateljskim. Skupa sa ulcinjskim gusarima redovno su ometali saobraćaj Jadranskim morem tako da je bilo dovedeno u pitanje odvijanje trgovinskih operacija i razmjena roba i dobara jadranskih luka sa poznatim lukama Mediterana.
U više navrata, na insistiranje kotorskog providura, Mletačka Republika je intervenisala u Carigradu, tražeći da se prekine rat kada nije bilo rata i stane na put piratskim napadima na brodove stacionirane u turskim jadranskim lukama Ulcinju i Herceg Novom. Sultan je zato više puta slao u Herceg Novi svoje ljude sa naređenjem da krivce kazne i nadoknade štete vlasnicima opljačkanih ili potopljenih brodova. Međutim, piratski napadi i poslije toga opet su nastavljeni. Bogati i moćni hercegnovski gusari podmićivali su turske paše i begove – carske izaslanike koji nijesu primijenjivali naređene mjere zato nijesu ni prekidane pljačke na Jadranskom moru.

NEVOLJE KOTORSKIH BRODOVLASNIKA

Kotorski providuri su se često obraćali novljanskom kapetanu Mehmed-begu i ostalim turskim zvaničnicima zahtijevajući, shodno obećanjima Porte, nadoknadu štete pričinjene mletačkim podanicima. Ispostavljeni su računi sa tačno utvrđenim iznosima. Od sultanovih opunomoćenika Mlečani su tražili i nadoknadu nematerijalne štete za ranjavanje, ubijanje, zarobljavanje i ostale gubitke nanesene mletačkim podanicima u Draču i ostalim lukama. Predlagali su da se zaključi opšti mir te da u razgovoru o njegovom zaključenju učestvuju predstavnici peraške opštine.
Najveća štetu od postojanja aktivne i brojne gusarsko-piratske flote, proporcijalno broju jedrenjaka, sa kojima su raspolagali, imali su bokeljski brodovlasnici. U XVII vijeku napadi na bokeljska plovila bili su glavna prepreka održavanju dobrih međudržavnih odnosa Mletačke Republike i Turske. Porta je, u strahu da divljanje novljanskih i ulcinjskih gusara ne ugrozi mir na Mediteranu, nastojala obuzdati svoje podanike i spriječiti njihove piratske napade.
Svaka novosagrađena fusta u Herceg Novom bila je nova opasnost po podanike u plovidbi akvatorijem Bokokotorskog zaliva i Jadranskog mora. Hercegnovljani nijesu slušali sultanove zapovijesti nego su povećavali plovni park uprkos zabrane, u 1625. godini sa pet na devet fusti, dok je u Risnu sagrađena jedna. Pored napada na hrišćanske brodove u Zalivu fuste su ometale Peraštane u plovidbi do albanskih pristaništa, na putu po žitarice.
U namjeri da se zaštite brodovi hrišćana, u proljeće 1628. godine, u Jadran je uplovilo 30 hrišćanskih galija. Iako je ova demonstracija snage trebala da opomene i zastraši gusare suštinski se nije ništa promijenilo. Neposredno nakon toga novljanski pirati su zarobili marcilijanu ''Halupina'' patrona iz Apulije koja je prevozila teret ulja iz Brindizija. Novljani su najčešće napadlai brodove iz užeg okruženja, uglavnom se orjentišuću na Bokokotorski zaliv, ušće Neretve i južnog Jadrana do Otranta. Kada bi došlo do zaoštravanja odnosa hrišćanskih sila i Otomanskog carstva u Jadranu, Ulcinjani - prava turska sila na Jadranu – su intenzivirali napade.
Novljanski gusari su izvanredno iskoristili poharu Perasta i ostalih mjesta u zalivu, 1624. godine, koju su izvršili sjeverno-afrički gusari. Od tada su češće, nego ranije, napadali brodove bokeljskih patrona, a zbog smanjenih odbrambenih potencijala.

NAJLAKŠI NAPADI NA SLABIJE

Novljanski pirati često su isplovljavali iz Zaliva u potrazi za plijenom. Oni su stalno patrolirali morem, računajući da će naići na plijen. Dobijali su tačne podatke kuda se kreću za pljačkanje zanimljivi brodovi. Dostavljači poruka bili su veoma dobro nagrađeni za špijunske podatke.
Krajem jula 1630. godine piratska plovila iz Novoga pojavila su se u dubrovačkim teritorijalnim vodama. Tražili su da im pošalju majstora – kalafata za popravak brodova, ali im nije udovoljeno. Novljani su noću 21 – 22. maja 1630. godine upali u Vitaljinu, opljačkali je i veći broj ljudi odveli u ropstvo. Znameniti novljanski pirat Ibrahim-aga napao je dvije mletačke lađe koje su u borbi potopile neke piratske brodove.
Tokom godina ataci novljanskih pirata odvijali su se, uglavnom, na istovjetan način: napadali su manje brodove koji slabo naoružani nijesu mogli pružiti otpor. Izbjegavali su velika plovila bokeljskih patrona zato što su znali da nemaju izgleda na uspjeh u borbi sa dobro naoružanim brodovima i ratovanju obučenim posadama.
U akvatoriju Jadrana, naročito u južnom dijelu, dešavali su se nepredviđeni događaji koji su zahtijevali i vanredno angažovanje Venecije na organizovanju odbrane. Sredinom maja 1646. godine uplovilo je u ulcinjsku luku 12 muslimanskih fusti. Tu im se pridružilo osam ulcinjskih i novljanskih brodova. Udružena flotila uputila se ka srednjem Jadranu. Četiri mjeseca kasnije, ulcinjske brzoplovke i sedam novljanskih piratskih plovila ušli su Bokokotorski zaliv, gdje su postavili više zasjeda i blokirali pristup lukama u Kotorskom zalivu. Iz jednog konvoja kotorskih plovila pirati su zaplijenili tri broda koja su bila upućena u Lješ da donesu so. Zarobljeni članovi posada postali su robovi koje su međusobno podijelili ulcinjski i novski prvaci. Turska nije preduzela ništa da spriječi novo piratsko djelovanje u vrijeme mira, iako se na to bila obavezala Mletačkoj Republici.
Mletačka Republika, u vrijeme vladavine Turaka Herceg Novim, bila je pod stalnim opasnostima od gusara i pirata ovog utvrđenog grada kome su Turci pridavali veliki strategijski značaj. Podigli su tvrđave: Forte mare, Kanli kula i Citadela i završili izgradnju Španjole na položaju odakle dominira pogledom na ulaz u Bokokotorski zaliv i akvatorij Hercegnovskog zaliva. Turci su bili podigli i tvrđavu Vrbanju kod Kumbora, međutim, bila je srušena jer Mlečani nijesu mogli dozvoliti da ovo utvrđenje kontroliše vatrom svojih topova komunikacije Bokokotorskim zalivom.
Stav Mlečana ilustruje zapis Zaharije Solomona, providura kotorskog koji piše Senatu u Mletačkoj Republici: ''Dok je Herceg Novi u turskim rukama, nema sigurnosti u Boki Kotorskoj. Turci hoće da budu u njoj gospodari''.

KONCENTRACIJA U NOVOM

Uskoro su uslijedile pripreme Turaka da uz pomoć gusara zauzmu Kotor i tako čitav Bokokotorski zaliv stave pod svoj suverenitet. Krajem februara 1657. godine u Novom je došlo do koncentracije pomorskih vojnih efektiva. Dovožena je hrana, razna oprema i oružje. Uskoro je iz ulcinjske luke isplovilo šest fusti. Bosanski paša je takođe obavljao pripreme za napad protiv Mlečana na primorju. Pod njegovu komandu stavljeni su berberski i ostali muslimanski plovni efektivi.
Tada su u Novi doplovili i gusari iz sjeverne Afrike koji su trebali da kordiniraju napad na Kotor sa mora.
Blagovremeno informisani Mlečani poslali su pred Bokokotorski zaliv svoje ratne brodove čiji su mornari pokazivali izuzetnu hrabrost u sukobu sa uvijek ratnički raspoloženim gusarima. Na mletačkim brodovima, shodno taktici zapadnih hrišćanskih gusara, nalazilo se po jedno odjeljenje mletačke ratne mornarice.
Zato su gusari u posljednji čas odustajali od napada na trgovačke plovne objekte.
Bilo je predviđeno da napad na Kotor pomognu ulcinjske i novljanske fuste koje su već bile stacionirane u Zalivu.
Da bi se izbjegla iznenadna pojava gusarskih brodova u Kotorskom zalivu Mlečani su u moreuzu Verige rasporedili dvije stražarske fuste.
Inače, od očekivanog napada najveća opasnost je prijetila slabo utvrđenim Verigama i Perastu.


Ulcinj – važno tursko gusarsko gnijezdo


Gusari su promijenili taktiku kada su došli do spoznaje da se ne mogu iznenaditi Kotorani. Najprije su napali Lepetane, malo mjesto u moreuzu Verige, a potom su otplovili iz Bokokotorskog zaliva i ugrozili Vis. U ovim borbama novski gusari su zarobili veći broj stanovnika. Komandant Herceg Novog, da se ne bi zamjerio Mletačkoj Republici i dao povod snažnoj floti za osvetnički napad na grad oduzeo je od svojih gusara robove i pustio ih na slobodu. Taj postupak je razljutio bosanskog berler-bega Sendiahmad-pašu, koji je zatražio od Porte da ga smjene. Zaprijetio mu je da će mu, ako ga negdje sretne, lično odrubiti glavu.
Krajem ljeta 1657. godine Mlečani su izveli pravi podvig. Njihova eskadra je u vodama Albanije napala grupu od 16 plovila kojima su Ulcinjani prevozili žito. Tokom borbe gusari su pobjegli sa ratišta ostavivši robu goniocima.
Godine 1659. došlo je do uplovljenja muslimanskih gusara u Jadran. Opasnost se najprije osjetila duž italijanske obale: u Apuliji, Marki i Romanji, te na Visu i Dalmatinskom arhipelagu oko Zadra. Gusarske napade suzbijale su galije iz splitskog utvrđenja. Kotor i Perast takođe su bili organizovali odbranu u slučaju da ta eskadra uplovi u Bokokotorski zaliv.

STAGNACIJA NOVLJANSKIH GUSARA

Moćna i pomorski respektabilna flota Mletačke Republike sve je više onemogućavala gusare i pirate iz Novoga. Posljednju deceniju pred oslobađanje Herceg Novog počinje stagnacija ovog gusarskog sjedišta. Maja 1674. godine Bail u Carigradu se žalio da fuste Herceg Novog i Ulcinja čine velike štete. Zbog toga je Porta poslala dvojicu aga u Herceg Novi da na licu mjesta spriječe buduće napade novljanskih pirata. U to doba grad je pružao usluge ulcinjskim gusarima, koji su u tu svoju “rezervnu” bazu dovozili ulje i drugu hranu iz Albanije.
Pred pad Herceg Novog 1687. godine novski i ulcinjski gusari zajednički su napadali brodove, a plijen su dijelili na ravne djelove. Kako su u ovom razdoblju jačale flote Perasta, prije svega, ali i Kotora, Dobrote i Prčanja novski gusari više nijesu mogli da se bore sa moćnim Bokeljima na moru i njihovim hajducima na kopnu. Promijenili su taktiku: bokeljske brodove puštali su na moru, ali su počeli isplovljavati iz zaliva i gusariti na otvorenom moru.
U isto vrijeme Peraštani su nastojali da se izmire sa Novljanima. Glavni zagovornik uspostavljanja mira u akvatoriju Bokokotorskog zaliva bio je u gledni Peraštanin Kristifor Zmajević. Tada je kotorski vanredni providur tražio od Peraštana da opreme tri fuste i četiri galeote kako bi se zajednički bokeljski brodovi suprostavili ulcinjskim gusarima.
Hrišćanskoj koaliciji Svete lige veoma su štetili gusarski napadi na njihova plovila na Jadranskom moru. Shodno dogovoru sa saveznicima Mletački senat je naredio glavnom providuru za Dalmaciju Jeronimu Korneru da zauzme Herceg Novi.
U Bokokotorski zaliv radi izvršavanja toga zadataka uplovio je 5. septembra 1687. godine flota od 150 papskih, mletačkih, malteških i đenovežanskih brodova. Ove snage su brojile 2.200 vojnika oko 1000 mornara, kao i veliki broj vojnika drugih jedinica. Turci su bili poraženi u borbama. Herceg Novi je prešao u ruke hrišćanske koalicije 30.septembra 1687. godine. Bila je to jedna od posljednjih velikih pobjeda Venecije pred njenu propast 1797. godine.

STRATEŠKI POLOŽAJ ULCINJA

Poznati turski gusarski bastioni na južnom Jadranu imali su različite istorijske tokove. Turci su zauzeli Herceg Novi 1481. godine, sto godina nakon što je, nasuprot ulaza u Bokokotorski zaliv grad podignut, dok su zaposjeli Ulcinj 1571- devedeset godina poslije. Namjeravali su, za kratko vrijeme, cijeneći njegov veliki strategijski značaj, da ovdje stvore moćno uporište koje će uspješno odoljevati napadima Venecije i djelovati na ometanju njenih vojnih i trgovačkih manipulacija.
S obzirom na to da se Ulcinj nalazio na ulaznom dijelu Jadranskog mora, stacionirana flota mogla je uspješno kontrolisati sva kretanja na ulaznom dijelu Jadrana. U to doba Turci su imali nadzor i nad Otranskim vratima.
Poslije bitke kod Lepanta, Turci su u Ulcinju naselili 400 alžirskih gusara. Od tada počinje doba ulcinjskog gusarstva a potom, kada su gusari izmakli kontroli Porte, ulcinjskog pirastva. Grad postepeno dobija orijentalna obilježja: crkve se pretvaraju u džamije, gradi se specifični objekti za javnu upotrebu /hamami i česme sa arapskim natpisima, podižu simetrične džamije/. Pašina džamija sa hamamom izgrađena je 1719. godine a potom još nekoliko. U njihovu izgradnju ulaže se najvećim dijelom kapital zarađen gusarskim i piratskim akcijama.
Stanje u akvatoriju Sredozemnog mora, nakon bitke kod Lepanta, bitno se promijenilo, zato su Turci žurili da što prije izmijene i ostvare vojnu i strategijsku prevlast na Jadranu.
Inače, poslije turskog zauzeća Otrantskih vrata, 1480. godine i Herceg Novog godinu kasnije, gusarstvo koje je nekada imalo veliku tradiciju, naročito u vrijeme kraljice Teute, pa potom izgubilo na intenzitetu, počinje naglo da oživljava na Jadanskom moru.
Dvije katalonske fuste 1481. godine, bježeći od ulcinjskih gusara, sklanjaju se u dubrovačku luku. Turci su 1484. godine zarobili katalonsku fustu, a dva apalujska broda jedva su se spasila sklonivši se u Dubrovniku. Ovo su, inače, i prvi sačuvani podaci o početku djelovanja ulcinjskih gusara.
U početku Ulcinjani su isplovljavali u akcije pod berberskom zastavom, pa su ih susjedi, uključujući i gusare iz Herceg Novog, smatrali berberima. Kod tadašnjeg dubrovačkog osiguranja brodova, u istu kategoriju su svrstavane opasnosti od Mavara i Ulcinjana. U Ulcinju naseljeni Alžirci stalno su pokazivali svoje gusarsko umjeće i vještinu pljačkanja na moru. Garnizon sastavljen od prekaljenih gusara formiran je sa ciljem ne samo da se naseli jedna pogranična tvrđava nego i da se, koliko je bilo moguće, omete plovidba mletačkih brodova Jadranskim morem. Ulcinjani su uživali sultanovu podršku i zaštitu čak i kada su djelovali samostalno baveći se piraterijom.

SARADNJA TRGOVACA I GUSARA

Ulcinjski gusari su selektivno napadali plovila na moru. Prvenstveno su ometali trgovinu u sjevernoj Albaniji i napadali plovila mletačkih podanika, naročito Kotorana i Peraštana. U to vrijeme je Dubrovačka Republika sa novim stanovnicima Ulcinja održavala prijateljske veze. Čak su Ulcinjani, preko posrednika Valonaca, prodavali robu u Dubrovniku do koje su došli pljačkom hrišćanskih brodova.
O kvalitetnim odnosima dubrovačkih trgovaca i gusara govori podatak da su Ulcinjani na škverovima u gradu svetog Vlaha gradili brodove. Dubrovačka Vlada bila je odobrila Ulcinjanima da mogu i prije isplate obaveza porinuti novogradnju u more. Dubrovčani su od Ulcinjana kupovali prehrambene artikle, najviše pšenicu.
Idila među njima nije dugo trajala. Iako lukavi i poslovično taktični, Dubrovčani su uskoro postali žrtve ulcinjskih zločina. Na rtu Volčica ulcinjska fregata sa 35 Muslimana zaplijenila je dubrovačku fregatu sa 3.000 dukata kojima je u Albaniji trebala kupiti žito.
Ubijen je dubrovački povjerenik, a sedam članova posade je okovano. Gusare je predvodio Emin Ali-aga.


Posebni odnosi između Ulcinjana i Dubrovčana


Ulcinjski gusari počeli su ugrožavati mletačke podanike znatno ranije nego Dubrovčane. Mletački Senat je marta 1581. godine obavijestio svog poslanika u Carigradu - na osnovu informacija providurove armade, stacionirane pred Budvom - da je poznati gusarski komandant Džafer Rajs, koji se nalazio na jednoj galiji sa 23 klupe za veslače, skupio pred Ulcinjem eskadru od 18 brodova. Nešto kasnije počeo je njen gusarski pohod po južnom i srednjem Jadranu.
U to doba bokeljskim su patronima prijetile opasnosti sa svih strana. Svaki izlazak iz akvatorija Zaliva bio je velika opasnost, jer su ih na moru čekali Alžirci, Marokanci, Turci, Ulcinjani, a i njihovi susjedi Novljani. Aprila 1586. godine Peraštani su se iznenada sukobili sa turskim gusarima kod Krtola, a potom i sa fustama pristiglim sa Levanta. Iako bitno slabiji i lošije naoružani hrabri Peraštani odbili su sve gusarske napade, zbog čega ih je mletački Senat odlikovao za pokazanu srčanost i vještinu u borbi protiv gusara iz Ulcinja. Isto odlikovanje dodijeljeno im je i nakon dvije godine.
Septembra 1856. godine ulcinjski ćehija izvršio je napad na mletačke podanike u Bokokotorskom zalivu i Budvi, želeći da osveti brata koga su pet mjeseci ranije u borbi ubili kotorski pomorci sa jedrenjaka koji je dolazio iz Lješa.

PRISUSTVO MAVARSKIH GUSARA

Pobjede Peraštana nad gusarima, u više uzastopnih odbrambenih borbi, bitno su podigle borbeni moral bokeljskih pomoraca koji su spoznali da se hrabrošću i vještinom vođenja borbi mogu postići uspjesi i u slučaju kada su imali lošije naoružanje i bili brojčano višestruko slabiji. Ove osobine su dolazile do izražaja ne samo u borbi protiv Ulcinjana nego i u piratskim pohodima Bokelja jedrenjaka bogatog dubrovačkog područja.
Zbog toga su Dubrovačka Republika, septembra 1587. godine žalila duždu protiv Budvana čije su tri fuste, sa 60 članova posade, često nanosile štete naseljima na dubrovačkim obalama. Tada su i Ulcinjani pojačali aktivnost navodno sveteći se za smrt jednog svog uglednika koga su ubili Budvani, tokom gusarskog napada. Prometne veze između Boke Kotorske, Budve i albanskih obala odvijale su se iz dosta smetnji. U to vrijeme bili su aktivni i turski gusari iz Herceg Novog koji su bili zaplijenili mletačku galiju Đorđa Santorinija. Ubili su 14 i zarobili dva člana posade dok su teret opljačkali.
Posljednjih decenija XVI vijeka u akvatoriju Jadranskog mora registrovano je i pojačano prisustvo mavarskih gusara. Sredinom 1585. godine 12 valonskih fusta uplovilo je u Bokokotorski zaliv gdje su zadobili veliki plijen u borbi sa Peraštanima. Kasnije su napali i budvanske brodove.
Poslije toga eskadra se uputila ka srednjem Jadranu i na kraju ka poznatom sajamskom mjestu toga vremena Rekanatiju. Ovaj pohod su organizovali u sadejstvu sa novskim piratima. Ulcinj je bio ratna baza berberskih i valonskih gusarskih plovnih jedinica koje su se ovdje snabdjevale i odmarale posade pred nove akcije. U vrijeme napada na tvrđavu Klis gusari su zaplijenili 12.000 grla stoke na pasištima. To je bio povod papi da pokrene 1596. godine akciju za oslobađanje Novog, Ulcinja, Skadra i Kroje, kako bi se smanjile opasnosti od gusarskih napada na Jadranskom moru.
Gusari su nastavili svoje akcije i prvih decenija XVII stoljeća, a to su pravdali izvršavanjem sultanovih naređenja. Pod izgovorom da spriječavaju nelegalnu trgovinu žitarica i druge hrane, čiji je izvoz Porta zabranjivala, čak i oni Ulcinjani, koji se do tada nijesu bavili gusarenjem, zadržavali su dubrovačke brodove koji su plovili prema Albaniji i oduzimali im novac.
Zabilježeno je da su tada dve ulcinjska broda zaplijenila dubrovački jedrenjak pri utovaru pšenice u San Đovaniju di Medova.

KRATKOTRAJNA PRIMIRJA

Nakon što su senjski uskoci napali okolinu Herceg Novog i poveli 40 mještana, među kojima su bila i dva Novljanina, muslimana, uslijedila je odmazda. Ulcinjski gusari su organizovali kaznenu raciju sve do Lastova gdje su zarobili veći broj dubrovačkih podanika. Tada je Molunat, mala luka na otvorenom moru, blizu Herceg Novog, bila privremena baza ulcinjskih gusara iz koje su uspješno kontrolisali izlazak brodova iz Bokokotorskog zaliva.
Posebni odnosi između Ulcinjana i Dubrovčana, jedno vrijeme u XVIII vijeku, doveli su do uspostavljanja mira. Međutim, neočekivano 1626. godine primirje je prekinuto. Dubrovačka vlada bila je zatvorila nekolio Ulcinjana pod optužbom da su ubice. Intervenisao je ulcinjski aga koji je imperativno tražio da se zatvorenici puste na slobodu. U odgovoru Dubrovčani su to odbili, izražavajući žalost što ne mogu ispuniti zahtjeve prijatelja zbog poštovanja obaveze vlastitih zakona, koje ne smiju kršiti.
U to vrijeme intenzivirane su piratske aktivnosti. Ulcinjani su zaplijenili dva budvanska broda, a nešto kasnije i dva kotorska. Da bi se dogovorio sa mletačkim podanicima i na licu mjesta snimio stanje u Bokokotorski zaliv je doplovio mletački komandant Jadrana koji je uspješno izmirio Peraštane sa Luštičanima i Novljanima, dugo vremena zavađene. Ulcinjski gusari su se reorganizovali radi što uspješnijeg obračuna sa snagama na moru mletačkih podanika.
Sukobi između Ulcinjana i Peraštana su nastavljeni. U prvoj polovini 1636. godine gusari su zaplijenili jedan peraški brod. Ni stanovnici ovog grada nijesu sjedjeli skrštenih ruku. Peraštani su zaplijenili više dubrovačkih plovila. Početkom 1637. godine došlo je do poboljšanja stanja na Jadranu kada su se Ulcinjani izmirili sa Peraštanima, Paštrovićima i Budvanima.
Krajem tridesetih godina XVII vijeka opet su se pogoršali odnosi između Dubrovčana i ulcinjskih gusara kada su počeli napadati, nakon duže pauze, dubrovačke brodove. Krajem ljeta 1636. godine dva dubrovačka broda sa sultanovom dozvolom otplovila su za Albaniju da kupe žito za Republiku. Napali su ih Ulcinjani i zaplijenili jedan od njih sa osam članova posade, te ih sve nakon žestokog maltretiranja sproveli u grad.
Uskoro su Ulcinjani zaplijenili još jedno dubrovačko plovilo dok je ukrcavalo žito, na ušću Bojane. Oteli su brod, teret i novac, a članovi posade su žestoko maltretirani. Šteta je iznosila oko 400 talira. To je bila osveta Dubrovčanima, jer nijesu preduzimali mjere protiv Rišnjana sa kojima su Ulcinjani bili u sukobu. Ulcinjani su godine 1640. opljačkali još jedna dubrovački brod, uzevši od posade 800 dukata.

SUKOBI DUBROVČANA I ULCINJANA

Poslije niza napada na dubrovačke brodove Ulcinjani su se bili odlučili preduzeti i radikalnije zahvate pljačkanjem mjesta pod suverenitetom Dubrovačke Republike. Zaustavili su jedan brod Vitainaca, oteli 180 talira i svu robu. To je bio povod dubrovačkoj vladi da preduzme represivne mjere. Zadržala je novac koji je trebala isplatiti za isporučenu pšenicu. Na taj način namirena je šteta Dubrovčanima nanesena u više uzastopnih pljački brodova.
Krajem XVI i prvih decenija XVII vijeka nije bilo mira u akvatorijumu Jadrana naročito u njegovom južnom dijelu. Tada su povećali flotu bokeljski patroni iz Kotora, Dobrote, Prčanja i Perasta. Međutim, stanje na moru se nije smirivalo. Ratovali su muslimani i hrišćani jedni protiv drugih, ali i među sobom. Često su bili u zavadi ulcinjski i novski gusari, a i odnosi između Kotorana, Peraštana i Dubrovčana takođe su se povremeno pogoršavali.


Gusari ne poštuju ni sultanova naređenja


U XVII i XVIII vijeku nije bilo mira na moru, uprkos brojnih akcija najvećih država Mediterana da se spriječe gusarstvo i piraterija i obezbijedi sigurnost plovidbe za sve učesnike. Muslimanske gusarske vođe nijesu poštovale čak ni sultanove fermane, a nijesu se plašili ni nagoviještenih kazni iako su znali da ih Turci primjenjuju dosljedno i veoma represivno. Gusarima u pohodima radi sticanja lične materijalne koristi nije se mogao niko suprotstaviti niti im narediti da ih obustave.
Najbolju sliku gusarskog gnijezda Ulcinja dao je turski putopisac Evlija Čelebija:
  ‘’Ovaj grad /Ulcinj/ čuva pored gradske posade, sedam stotina arnautskih boraca. Većina njihovih boraca i fregadžije /mornari/. Budući da se ovaj grad nalazi na morskoj obali u gradskom zalivu se nalazi 20 fregata. Ovamo dolaze odvažni gradski momci iz drugih kasaba, sjedaju u fregate i plijene, pljačkajući i pustoše neprijateljsku obalu. Dovozeći bezbrojno blago i odabrano roblje vraćaju se u Ulcinj kao pobjednici i daju sandžak begu desetak od plijena. Dizdar-aga sjedi obično na onom mjestu pred gradskom kapijom koja se zove londža.’’

OSNOVALI FILIJALU U NOVOM


Nakon završetka dugogodišnjeg Kandijskog rata i prekida borbi u Sredozemnom moru, poslije kraćeg vremena, ponovo je Jadransko more postalo poprište brojnih piratskih napada na brodove koji su plovili ovim akvatorijem. U ratu su Ulcinjani znatno ojačali zato su postali i opasniji za sve brodove bez obzira na veličinu. Berberski gusari, posebno Tripolitanci, iz baza u Ulcinju i na albanskoj obali, presrijetali su trgovačke brodove, plijenili robu, a posade su odvodili u roblje. Ulcinjani su osnovali svoju filijalu u Herceg Novome što je bila potvrda njihove dobre međusobne saradnje.
Ulcinjani su bitno povećavali radijus dejstva. Orijentisali su se i na akvatorij priobalja italijanske obale, odakle su se vraćali sa bogatim plijenom. Piratska dejstva bila su ugrozila plovidbu mletačkih brodova. Venecija je zato tražila od Porte da zaustavi dalje djelovanje ulcinjskih gusara što je bilo i obećano. Da bi se dogovor i realizovao turska vlada je, po izričitom naređenju sultana, odlučila da pristupi uništavanju piratskih brodova u Ulcinju.
Uskoro je uslijedila represivna akcija velikih razmjera o čemu svjedoči podatak da je po naređenju Porte 1674. godine spaljeno 10 brodova ulcinjskih gusara, ali se ni ova surova mjera nije pokazala efikasnom. Kada je naredne godine stigao u Ulcinj čauš sa sultanovim naređenjem bio je ubijen. Dvije godine nakon paljenja fusti ponovo su Turci pristupili uništavanju piratskih brodova. Iako su pirati imali protiv sebe i svoje stalne zaštitnike – Turke nijesu prestajali sa napadima na brodove.
Ulcinjani su u međuvremenu uspostavili mnogo bolju saradnju sa hercegnovskim gusarima koji takođe više nijesu slušali naređenja iz Carigrada. Novska luka postala je baza pirata koji su napadali glavne saobraćajne puteve na ovom dijelu Jadranskog mora, postavljali zasjede i patrolirali područjem u potrazi za plijenom. Došlo je do zapljene brodova pred Budvom. Poslije ove akcije, u proljeće 1684. godine, Ulcinjani su odlučili da uđu u za njih uvijek opasni Bokokotorski zaliv gdje je prijetila opasnost da stradaju zbog nepovoljnog razvoja događaja.
Ipak, uprkos velikih opasnosti od ulcinjskih i novskih gusara poznavaoci zbivanja na moru su smatrali da je tada sigurnost plovidbe na Jadranu bila veća nego u Egejskom moru u kome su intezivno gusarili Grci, Mlečani, Turci i sjeveroafrikanci.
Brodovi ulcinjskih i hercegnovskih pirata svuda su se pojavljivali iznenada. Ulcinjani su stizali i do obala Apulije i Sicilije gdje su pljačkali bogate vile. Sa sobom su odvodili njihove vlasnike koje su potom prodavali kao robove, najčešće Turcima.

PROCVAT ULCINJSKOG PIRATSTVA

Ulcinjani nijesu birali koga će i kada napasti. Jednom je prilikom nadbiskup barski obilazio svoju diecezu na Bojani, gdje je svoju robu ukrcao na budvanski brod. Međutim, dok je brod čekao na ušću Bojane ulcinjski gusari su ga opljačkali. Stradao je i biskup koji je tada bio van broda. Noćio je u selu Sveti Đorđe, kod župnika. Kuću je tokom noći opkolilo 25 naoružanih gusara predvođenim Sulejman-agom i Sinan Reisom, vojvodama iz Ulcinja.
Ulcinjsko piratstvo cvjetalo je u doba povlašćenog gusarstva /tzv. kosarstva/, kada su kosari sa zapada, koji su imali ratne ciljeve i za vrijeme mira, uživali glas nacionalnih junaka u svojim sredinama. Na njihove ‘’podvige’’ gledalo se sa simpatijama. Napadajući iz svojih skrivenih i dobro branjenih i utvrđenih gnijezda rasprostranjenih od Neretve do Krfa – često udruženi sa domaćim gusarima iz Herceg Novog i Neretvljanske doline, grčkim iz Santa Maure s Moreje, arapskim iz Tunisa i Alžira, ulcinjski gusari su ozbiljno ugrožavali ne samo vojničku i trgovačku mornaricu Venecije nego i brodove moćnih zemalja kao što su bile u to vrijeme Španija, Francuska, Venecija.
U međuvremenu, uprkos raznih protivakcija, ulcinjski gusari nastavljaju sa pljačkaškim aktivnostima nanoseći velike štete pomorskom saobraćaju. Prateći aktivnosti u ljeto 1651. godine generalni providur Dalmacije i Boke Kotorske registrovao je veliki broj ulazaka i izlazaka naoružanih brodova u ulcinjsku luku. Mada su u jednom dubrovačkom memorandumu protiv gusara ulcinjani svrstani u Murionite tj. sjevernoafričke pirate, njihove akcije u to doba bile su izuzetno kordinirane sa Berberima.
Od 1652. godine Ulcinjani su tijesno sarađivali sa gusarima iz Santa Maure, u tim godinama aktivnosti opasnijim od Valonaca. Zarobljeni Dubrovčani, pali u ruke piratima iz Santa Maure, prebačeni su u Ulcinj kako bi se za njih lakše naplatio otkup. Slično se ponovilo i dvije godine kasnije. Početkom 1653. godine Dubrovačka vlada se žalila svom emisaru poslatom u Ulcinj da tamošnje age i begovi nijesu bili obezvlašćeni akcijama Porte, i da su se nastavile sa Levanta i dalje se boriti na moru. Stalno se povećavao broj napadnutih dubrovačkih brodova i zarobljenih pomoraca. Ulcinjske starješine bile su vrlo surove jer su za otkup tražili vrlo visoke iznose. To potvrđuje i podatak da su za 950 dukata pristali da oslobode 20 zarobljenih pomoraca.
Tokom 1663. godine udružene eksadre gusarskih brodova iz Ulcinja i Santa Maure nanijele su velike štete mletačkoj teritoriji na južnom Jadranu, naročito Dubrovčanima, koji su imali slabije organizovanu odbranu od Bokelja. Odveli su u roblje znatan broj žitelja i roblje. Mještani su morali obezbijediti velike iznose, zato su prodavali svu svoju imovinu, da bi mogli otkupiti svoje bližnje i dovesti ih u zavičaj. Udružene gusarske flotile operisale su i duž dalmatinskih obala.

KOTORANI NAPALI ULCINJANE

Među gusarima iz Santa Maure, po svojoj okrutnosti, isticao se kapetan Ali-beg. Te godine mletačka vlada izdala je strogo naređenje o organizovanju široke obavještajne mreže sa postavljenim stražama na uzvišenjima. Osmatrači su dojavljivali približavanje neprijatelja paljenjem dimnih signala. Upravo tada Kotorani su oteli Ulcinjanima dvije fuste i tri druga plovila koji su prevozili vunu, so i drvo da bi se osvetili za zaplijenu svojih brodova.
U toku prvih mjeseci 1654. godine ulcinjski gusari su nastavli da ugrožavaju plovidbu na južnom Jadranu. Kada su Mlečani saznali da se spremaju da uplove u dubrovačke vode poslali su osam naoružanih plovila da im se suprotstave. Ipak, Ulcinjani su napali Sušac, Lastovo, Vis i Korčulu. Nekoliko napadača Dubrovčani su uhvatili ali ih nijesu pogubili plašeći se osvete. Pet zatočenika Dubrovčani su predali Novljanima koji su ih poslali u Ulcinj.


Ulcinjani ugrožavaju i francuske brodove


Koliko je u to vrijeme Ulcinj bio veliki grad, kad su njegovi gusari i pirati vladali Jadranom? Po dokumentima se saznaje da je 1614. godine imao 300 kuća i 800 vojničkih porodica. U vrijeme mletačkog napada na grad 1696. godine u njegovom predgrađu je živjelo 1.000 stanovnika. Početkom XVIII stoljeća, u doba najveće ekspanzije gusarstva, grad je, prema izvještaju mletačkog konzula u Draču, imao četiri-pet hiljada stanovnika. Krajem toga vijeka bilo ih je hiljadu više.
Vremenom ulcinsjki gusari počeli su permanentno ugrožavati turske interese. Iz dopisa mletačkog poslanika u Carigradu Alviza Mećeniga 1712. godine, upućenog kotorskom naditendantu Jerolimu Bući, saznaje se da je vrhovni vezir uputio u Ulcinj jednog kapidži-pašu, koji je donio sultanov ferman o zabrani Ulcinjanima da se bave piratstvom i gusarenjem. Mećenigo je smatrao da je time, napokon, riješeno pitanje postizanja mira.

CARSKI FERMAN JE ZAKON

Ulcinjani su se, međutim, još jednom oglušili o carevo naređenje. Sultan je zato. 1712. godine, izdao novi ferman, u kojem prijeti da će preduzeti konkretne mjere protiv onih koji ne izvršavaju njegova naređenja koja moraju biti zakon. Neposredan povod za ljutnju bilo je saznanje da su ulcinjski gusari bili isplovili sa sedam galija, radi napada na plovila na Jadranu. Tada je sultan odlučio da pošalje i svoga komesara ‘’poštovanog među velikim i izabranim Ibrahim Kapidži-pašu iz preuzvišenog mi dvora’’, inače sina Hasan-paše. Kada je stigao započeo je istragu o otkrivanju odgovornih za neizvršavanje carskih naređenja.
U okviru preduzetih mjera protiv ulcinjskih gusara počelo je njihovo surovo kažnjavanje. Paljeni su i uništavani brodovi a 1726. godine, u znak represalija, srušeno je više kuća ulcinjskih gusara. Nekim prekršiocima bile su izrečene i druge kazne: veslanje u okovima na sultanovim galijama ili oduzimanje imovine. Sultan je bio uputio i fermane skadarskom paši te kadijama Skadra i Ulcinja, agama tvrđava i drugim komandantima primorskih /albanskih/ gradova u kojima je tražio da se nastavi gonjenje osoba koja ne poštuju njegove naredbe.
Nakon morejskog rata /1714– 1718 /, u Ulcinj je došao skadarski paša i po izričitoj sultanovoj naredbi spalio još nekoliko gusarskih brodova. Trebao je i da kazni smrću njihove kapetane ali je većina njih predosjećajući opasnost blagovremeno opomenuta, pobjegla u berberske zemlje gdje su bili bezbjedni. Među njima je bio i jedan od najčuvenijih ulcinjskih gusarskih vođa Ali-Hodža, ortak pobunjenog i likvidiranog Arslan-paše Bušatlije, lukavog diplomate i izvanrednog pomorca koji je dugo gusario Jadranom prkoseći Veneciji i Porti.
Požarevačkim mirom 1718. između Austrije i Venecije sa jedne strane i Turske sa druge tretiran je i Ulcinj odnosno djelovanje njegovih gusara. Cilj je bio da se konačno suzbije ulcinjsko gusarenje. Smatralo se da se bez predaje Ulcinja, kao gnijezda gusara, ne bi mogao sklopiti trajni mir niti uspostaviti prijateljski odnosi među državama ovog regiona.
Krajem XVIII vijeka gusarstvo na Jadranu počelo je jenjavati, ali je Mletačka Republika i dalje vršila nadzor nad morem i kontrolisala plovidbene puteve. Neposredno pred pad Mletačke Republike u Boki se nalazio odred mletačke mornarice koji je trebao da interveniše u slučaju pojave gusarskih brodova sa zadatkom da se posveti posebna pažnja Ulcinjanima. To dokazuje da se i tada stanovnici ovog grada nijesu bili odrekli svog viševjekovnog zanata.

DOKUMENTI O ULCINJSKIM GUSARIMA

Arhivi mnogih zemalja Sredozemnog mora posjeduju dokumenta o djelovanju ulcinjskih gusara u razdoblju od XVI do XVIII vijeka. Podaci o arhivima Španije, Venecije, Turske, Vatikana, Kotora, Herceg Novog, Dubrovnika i Zadra omogućuju sticanje prave slike o akcijama ulcinjskih gusara, posebno njihovim sukobima, čak i sa Turskom, tadašnjom velesilom na Mediteranu koja je bila njihov patron. Najviše je podataka o napadima na brodove podanika Mletačke Republike.
Najnovija istraživanja u Francuskom nacionalnom arhivu i Arhivu ministarstva spoljnjih poslova te zemlje veoma su zanimljiva. Dokumenti o ulcinjskim gusarima pohranjeni u najvećim arhivima Francuske ukazuje da su akcije ulcinjskih gusara bila velikih razmjera i da su imale znatan uticaj na saobraćaj ne samo u akvatoriju Jadranskog mora nego i Mediterana. One su bile od znatnog uticaja na pomorsko-trgovačke djelatnosti većeg broja mediteranskih država zainteresovanih za bezbjedno odvijanje plovidbe.
Za ta dešavanja bila je zainteresovana i Francuska iako je njena prijestolnica Pariz bila znatno udaljena od poprišta pomorskih sukoba. O gusarskim akcijama Ulcinjana redovno su obaviještavani francuski kraljevi a najviše zanimanja za ova dešavanja iskazivao je Luj XIV.
Navešćemo nekoliko zanimljivih citata iz tih dokumenata. Tako izvještaj francuskog konzula u Veneciji, La Blana, 28. aprila 1685. godine upućen ministru inostranih poslova Luja XIV govori da Ulcinjani ne prestaju vršiti piratske akcije po Jadranskom moru, iako je u akvatoriju bilo stacionirano mletačko brodovlje sa zadatkom da štiti plovidbene puteve i učesnike u pomorskom saobraćaju. Venecija je, u dogovoru sa Portom, bila poslala eskadru kako bi ograničila djelovanje pirata iz Ulcinja – grada na turskoj teritoriji. Konstatuje se da se Ulcinjani samovoljno ponašaju prema najvišim organima turske vlasti koja nije u mogućnosti spriječiti njihove gusarske aktivnosti.
S obzirom na česte sukobe između Venecije i Turske bokeljski brodovi su tada stalno očekivali napade većeg intenziteta na svoja plovila. Patroni i komandanti mletačkih brodova, među kojima su se ubrajali i bokeljski, da bi obezbijedili bolju zaštitu od napada Ulcinjana, često su svojevoljno i bez ovlašćenja, isticali tuđe zastave na jarbole – kao oznake državne pripadnosti. Bilo je i onih koji su pravo na vijanje tuđe zastave nastojali legalizovati i formalno-pravno.
Turski sultan je, izuzev u vrijeme sukoba sa Venecijom, na piratske akcije Ulcinjana gledao kao na štetne interesima zemlje. U više navrata izdavao je ulcinjskim gusarima fermane da prekinu napadati brodove na plovidbenim putevima i davao Mlečanima garancije da mogu bezbjedno ploviti. Kada se Turska nalazila u ratu sa Venecijom, sultan je podržavao akcije ulcinjskih gusara protiv mletačkih trgovačkih brodova. Tada je Porta koristila Ulcinjane u organizovanoj borbi dok je njihove napade na brodove neutralnih država smatrala štetnijim nego u doba mira.

INTERVENCIJA LUJA XIV

Bokeljski brodovlasnici snalazili su se na razne načine kako da osujete napade ulcinjskih gusara. Tražili su od francuskih vlasti da im ustupi neke od svojih pomorskih kapetana da komanduju bokeljskim brodovima i da ističu francusku zastavu dok pLove putevima na kojima bi se mogao očekivati napad Ulcinjana. Intervenisao je Luj XIV, koji je izričito zabranio svojim službenim predstavnicima na Sredozemnom moru da izdaju svjedočanstva stranim brodovima o plovidbi pod francuskom zastavom. Zabrana se odnosila i na francuske brodovlasnike, ukoliko nijesu imali luku pripadnosti na teritoriji kraljevine.


Flota sprječava pomoć Crnogorcima s mora


Iz pisma konzula u Veneciji L’Blana saznaje se da veći broj Francuza i stranaca na putovanjima kroz Mediteran ističu francusku zastavu koju skidaju kad stignu u Veneciju i zamijenjuju drugom.
Ulcinjski gusari nijesu se ustručavali da napadaju francuske brodove o čemu govori i izvještaj upućen Luju Fonštartenu, ministru mornarice i kancelariju Luja XIV, u kojem se saopštava da su brod pod komandom francuskog kapetana, zarobili ulcinjski gusari kod obale Valone. Bio je prisiljen da odvede brod u Jadran, gdje je fizički zlostavljen zato što je protestovao zbog ilegalnog zarobljavanja. U dokumentu se ističe da je teško imati posla sa ljudima bez savjesti, naviknutim da pljačkaju na moru i na kopnu.
Kada je dobio informaciju o događaju francuski ambasador u Carigradu odmah je uložio protest turskoj vladi. Uslijedila je reakcija. Iz Carigarada je upućen i Ulcinj jedan aga sa naređenjem da uhapsi i dovede u Carigrad kapetane ulcinjskih brodova. Ulcinjski kapetan je odmah uhapšen, ali je uslijedio organizovani protest mještana. Da bi došlo do mira aga je morao da oslobodi zarobljenog kapetana.

VEZE GUSARA I SENJSKIH USKOKA

I taj slučaj je ilustrativan primjer da je sultan samo formalno naređivao svojim podanicima da ne ometaju pomorsku trgovinu, odnosno da ni ostale mjere koje je preduzimao nijesu bile efikasne. Ulcinjani su bilil toliko moćni da ni carevu nijesu poštovali niti su se bojali turskih represalija.
Francuski arhivi bogati su dokumentima koji govore o vezama gusara i senjskih uskoka, štetama koje su bokeljski pomorci imali od ulcinjskih gusara i njihovim sukobima sa Dubrovčanina. U jednom izvještaju 24. jula 1710. godine stoji da se jedna francuska feluka bila sklonila u luci Drač. Čim je tamo stigla napalo je ‘’mnoštvo ulcinjskih gusara koji su bili stavili sebi u glavu da je ta feluka sa Lipara’’ te su je proglasila ratnim plijenom i zarobili posadu.
Protesti francuskih zvaničnih organa Ulcinjanima nijesu urodili plodom. Slučaj je ustupljen lokalnom kadiji da presudi. On je dugo odlagao donošenja presude što je bilo u interesu gusara. Presuda je glasila: gusari su postupili u skladu sa propisima.
U luci Drač, Ulcinjani su jednom primijetili francusku fustu privezanu uz krmu drugog broda iz Marseja. Pirati su pokušali da je napadnu, ali su odustali kada su procijenili da neće uspjeti zbog otpora Francuza. Zato su napali sjutradan, kada su dobili pojačanje. Uslijedio je protest francuskog konzula koji je otišao u Kavaju da se žali lokalnom kadiji zbog upotrebe nezakonite sile. Gusari nijesu čekali da kadija odluči nego su narednog dana zaplijenili brod i teret i sa posadom odveli u Ulcinj.
Francuski konzul u Veneciji redovno je obaviještavao svoje pretpostavljene u Parizu o akcijama koje je preduzimao da se spriječi gusarenje. Iz pisma 11. novembra 1711. saznaje se da su iz Napulja upućeni za Rijeku radnici da bi tamo za račun Venecije sagradili dva veoma dobro naoružana ratna broda: jednog sa 80 topova i drugog sa 70. Kaže se i da je jedna mletačka galija iz sastava eskadre, koja je plovila prema Livornu, prateći nekoliko trgovačkih brodova, zarobila ulcinjski brod sa stotinu Ulcinjana koje su okovali u lance, oslobodivši pritom mnogo hrišćana zatočene kao robove na ulcinjskoj galioti.
U francuskom izvještaju navodi se da sedam galeota krstari po moru i da su već zaplijenili nekoliko brodova i zarobili veći broj hrišćana. Ocijenjuje se da gusarske akcije Ulcinjana izazivaju veliki strah u krajevima Papske države koji se nalaze u blizini mora. Zato tamošnji stanovnici su stalno na oprezu kako bi spriječili Ulcinjane da se iskrcaju na kopno.
U istom izvještaju bila je za Francuze povoljna vijest da je zapovjednik Jadranskog mora, Kapelo, napao i potopio ulcinjski komandni brod veliku galeotu, na kojoj je bilo 17 članova posade. Saopštava se da je ‘’.... nađen jedan zapušteni brod, sa razapetim jedrima i vezanim kormilom, sa četiri zaklana čovjeka. Ovaj brod je krenuo iz Venecije sa teretom vina. Misli se da su ovaj zločin učinili Ulcinjani.’’

SPRJEČAVANJE CRNOGORACA

Porta se ponašala prema ulcinjskim gusarima zavisno od političkog stanja u akvatoriju Jadranskog i Sredozemnog mora. U jednom izvještaju stoji da su Ulcinjani ubrzano naoružali brodove, sa posadom od 150 ljudi svaki. Zatim se kaže: ‘’Smatra se da Ulcinjani ne bi bili smioni da izvrše jedno takvo naoružavanje da nijesu sigurni da će ih iz Porta podržati. Misli se da je ova mala flota određena da sprječava Crnogorce da ne dobiju nikakvu pomoć sa mora.’’
Zatim se naglašava da se Crnogorci ‘’silno brane protiv Turaka, kao i da su Turci bili odbijeni od položaja Crnogoraca koje su htjeli zauzeti’’.
Sultan je lično naredio ulcinjskim gusarima da povećaju svoju borbenu snagu da bi olakšali akcije turskih snaga kojima je zapovijedao Ali-paša i tako osujetili pokušaj Rusa da priteknu u pomoć Crnogorcima koji su se borili pod komandom ‘’velikog ruskog pukovnika’’ Mihaila Miloradovića.
Veći broj informacija iz francuskih izvora svjedoči o turskom angažovanju ulcinjskih gusara u borbi protiv Crnogoraca. U pismu francuskog ambasadora Formana, od 10. septembra 1712. godine, stoji: ‘’...Uvjerivši se u nemogućnost da nadjača gorštake /Crnogorce/ u njihovim klancima odlučio je da podigne mala utvrđenja na komunikacionim položajima kako bi onemogućio Crnogorce u primanju sredstava za izdržavanje...’’
O značaju suzbijanja aktivnosti ulcinjskih gusara govori francuski zapis od 24. septembra 1712. godine u kojem se konstatuje da se na čelu eskadre, koju je formirala Venecija, stavio lično mletački glavni zapovjednik Jadranskog mora. On je uspio da gusare natjera na bijeg i bitno smanji broj njihovih napada.
Iz francuskih dokumenata se saznaje da Ulcinjani nijesu napadalo samo bokeljske i dubrovačke brodove niti ugrožavali samo teritorije na Jadranskom moru, nego i na Mediteranu. U obavljanju piratskih napada nijesu birali ni protivnika, niti teritoriju, već su atakovali tamo gdje im se najviše isplatilo. U jednom momentu se obaviještava francuski dvor da su se Ulcinjani 1714. godine iskrcali na teritoriji Napuljskog kraljevstva, gdje su zarobili izvjestan broj ljudi.
Da bi osujetilo ovakve iznenadne napade Kraljevstvo je vrlo brzo reagovalo. U Jadransko more je uputilo šest galija radi zaštite obala od napada ulcinjskih pirata. Zatim se kaže da je jedna ulcinjska galeota napala u Bakru napuljski bark, na kome je bilo 43 oficira i sedam španskih vojnika koji su putovali u Napuljsko kraljevstvo. Ulcinjski gusari su ubili dvojicu od tih oficira, a ostale su odveli kao robove sa njihovim vojnicima, četiri žene i jednim djetetom.

UCINJANI STIZALI DO ISTRE

Francuski dokumenti stalno javljaju o napadima ulcinjskih gusara na brodove stranih država i zapljeni svih plovila kojih su se mogli domoći. Ako je, u to vrijeme, u Jadransko more uplovio neki francuski brod, prijetio mu je gusarski napad. Ponekad bi se, doduše, u blizini nalazila eskadra papinskih brodova koji bi priticali u pomoć hrišćanskoj braći.
U to vrijeme ulcinjski pirati su uspješno savlađivali sve prepreke i istovremeno vješto izbjegavali jače hrišćanske snage. Iskrcavali su se čak i na obale Istre, gdje su pljačkali stanovništvo i odvodili ga u ropstvo.


Trgovina robljem u Boki


Prilikom nasrtaja novljanskih, ulcinjskih i drugih pirata na plovila i na mjesta u akvatoriju Bokokotorskog zaliva napadači su odvodili u roblje - muškarce i žene, čak i djecu, bez obzira na starost. Potom su ih prodavali, ili pružali mogućnost da ih otkupi njihova rodbina. Cijene robova bile su izuzetno visoke. Dešavalo se, zato, da rodbina zarobljenika iz Perasta, bogatog, ali loše utvrđenog i branjenog mjesta, stalno bude na meti gusarskih pohoda, zbog čega je prodavala i vlastite brodove da dođe do novca za otkup najbližih.
Problemi otkupa lakše su se prevazilazili poslije zarobljavanja posada brodova bokeljskih pomoraca, nego nakon pohara kada je trebalo obezbijediti daleko veća sredstva za otkup mještana koji su robovali u dalekim zemljama.
Najviše stanovnika Boke bilo je zarobljeno u pohari Perasta, juna 1624. godine, od strane tuniskih i alžirskih gusara. Perast je tada imao u gradu oko 600 stanovnika, a u ropstvo je odvedeno oko 450 mještana, među kojima i načelnik opštine. Peraštani su poslije odlaska napadača malo uradili za otkup, jer su bila opljačkana sva bogatstva u gradu. Kada je bilo ponuđeno načelniku da se otkupi za 1360 reala nije mogao da ih obezbijedi bez pomoći Mletačke Republike.

OSTAVKA PROVIDURA

Iz obilne arhivske dokumentacije može se zaključiti da se Mletačka Republika bila veoma angažovala da obezbijedi sredstva sa ciljem da se otkupi što više zarobljenih Peraštana. Vlasti Venecije osjećale su lično odgovornim zbog pohare Perasta. Smatrali su da je ovo bila posljedica nepreduzimanja odbrane u dužem periodu. Generalni providur Frančesko Molin podnio je zato ostavku za svoj položaj.
Mletački senat iskazao je veliku djelatnost na otklanjanju svih posljedica pohare u najvećoj mogućoj mjeri, jer je zaključio da su se Peraštani ‘’od velikog blagostanja sunovratili u ponor nemaštine i nevolja’’. Opljačkani Peraštani tražili su finansijska sredstva za otkup svojih i popravak grada. Odjednom, lišen bogatstva i stanovnika, Perast nekada jedan od najvažnijih mletačkih odbrambenih bastiona na Jadranu, izgubio je značaj.
Mletačka Republika je u julu 1624. godine tražila da Perast pošalje svoje predstavnike Nikolu Vickova i Đorđa Palavićinija radi razgovora o otkupu zarobljenika. Uspješan završetak ovog posla bio je uslov da se Peraštani zadrže u svom gradu i odustanu od izražene želje da se kolektivno isele. Venecija se zato bila veoma angažovala kako bi popustili emotivni naboji građana. Preduzeli su akcije na otkupu peraških žena, majki sa djecom i staraca iz gusarskog ropstva. Prioritet je dat otkupu djece, iz bojazni da se prevaspitanjem ne pretvore u pirate.
Venecija je zvanično zastupala stanovnište da je napad gusara na Perast bio ilegalan akt te da se zato mora postići oslobođavanje robova i povraćaj stvri bez materijalne nadoknade. Ipak, akciju peraške opštine na otkupu roblja potpomagao je mletački Senat sa 200 dukata. Odluka o pomoći Perastu izglasana je jednoglasno u Senatu sa samo osam uzdržanih glasova.
U Veneciji uporedo sa ovom akcijom Peraštani privatno i samoinicijativno su nastojali prodajom brodova, sa kojima su privređivali, doći do sredstava za otkup bližnjih. Time je smanjena flota peraških jedrenjaka. Novi brodovi su kupljeni nekoliko godina kasnije uz pomoć Mletačke Republike i vlastitim kreditima.
Peraška opština je zaključila, u septembru 1624. godine da uputi trojicu građana u Berberiju sa zadatkom da rade na otkupu robova. Delegacija je prethodno dobila dozvolu pirata za odlazak. Za trošak im je obezbijeđeno 200 dukata po nalogu mletačkog Senata. Istovremeno Senat je tražio da Firence i Đenova pregovaračima obezbijede prevoz. Vjerovalo se u uspjeh jer je Turska tražila od gusara Sjeverne Afrike da nastale štete nadoknade. Pirati su odugovlačili sa prodajom kako bi obezbijedili veće cijene što je Porta odmah osudila.
Mletačka Republika pomogla je da se mnogi Peraštani – robovi vrate svojim kućama ali velike zasluge zato pripadaju stanovnicima peraške opštine, naročito pomorskim kapetanima koji su bili veoma pogođeni uništavanjem imovine i nedostatkom kapitala. Pomorska opština Perast naročito je radila na pribavljanju sredstava za otkup robova koja su se trošila na najracionalniji način.

PRVO OTKUPNINA, PA SLOBODA

Poslije prethodnih napada 1539. godine i naročito 1571. godine, kada je grad porušio zloglasni gusar Karagoz i u ostalim sporadičnim napadima ulagani su maksimalni napori kako bi se što prije otkupili robovi. To je bio težak i mukotrpan posao. Trebale su godine dok se ne obezbijede sredstva za otkup zarobljenih Peraštana. Gusari su imali pravilo koje su u svim prilikama poštovali: ‘’Prvo vi nama otkupninu, pa mi vama robove!’’ Kada se radilo o ropkinjama, u vrijeme dok su poslovi otkupa bili u toku, nalazile su se pod nadzorom posebnih staratelja. Tek kada bi stigla otkupnina one su odlazile.
Ako dogovoreni iznos otkupa ne bi stigao na vrijeme vlasnici su prisiljavali ropkinje da promijene vjeru, nakon čega su bile ustupane turskim agama i begovima. Jedan od svjedoka tih događanja Cezena navodi i imena peraških djevojaka koje su poturčene, među kojima su neke bile iz uglednih porodica. Posrednik Cezena u svojim pismima Peraštanima zaklinje ih Bogom da šalju što prije ucjene i češće pišu svojim bliskim koji se nalaze u ‘’žalosnom ropstvu’’.
Turci su za otkup članova porodica uglednih Peraštana tražili izuzetno visoke iznose, zbog čega su mnogi novčano propadali. Tako je Zane Florio, u namjeri da otkupi brata Andriju, majku, ženu, sestru i dva sina prodao svoj vašel, vrijedan 4.000 dukata, za polovinu te cijene.
Kada je bio zarobljen Ivan Mazarović i zajedno sa nećakom Lukom i njegovom majkom odveden u Tunis otkupio ih je iz Mletaka Ivanov sin Tripun. Iznos od 3.000 dukata mu je velikodušno pozajmio njegov zaštitnik Dominik Lepolo.
U Boki su vođene stalne akcije na otkupu robova. Kotorski biskupi, posebnim apelima, sa vrata katedrale Sv. Tripuna, preporučivali su svima, da potpomognu Peraštanima da otkupe svoje sužnje.
Pljačka i odvođenje u roblje donijeli su ‘’tešku bijedu onih duša odvedenih u ropstvo’’. Pominje se izričito nesretni Matija Andrijin, kome su Turci oteli troje nejake djece, pa se valja bojati da ne promijene vjeru. Crkva, zato, preporučuje Bokeljima da ne idu na hodočašće u Rim nego da sredstva namijenjena u te svrhe upotrijebe za otkup robova ‘’što će biti Bogu draže i ugodnije’’.
U katoličkim crkvama u Boki, u XVII i XVIII vijeku, sakupljala su se sredstva za otkup robova od gusara i pirata iz sjeverne Afrike, ali i od domaćih gusara - Novljana i naročito Ulcinjana. Mletački senat bio je odredio 1586. godine ‘’da se po svim crkvama imaju sabirati tri puta u korizmi, sredstva za otkup sužnjeva’’.
U izvršavanju preporuka brinuli su se rektori u gradovima i biskupi u biskupijama. Ova preporuka je obnavljana 1693. godine. Sačuvana je i jedna molba kotorskom providuru, da se ‘’zauzme od otaca Trinitaraca, zadruge za oslobođenje robova, da prvi novac što ga misle uložiti za to djelo, namijene za četiri zarobljena mornara kapetana Nikole Cemana što su morali ostati u ropstvu gusara Ali Roza, koji je prije toga bio zarobio kapetana Sezana i pustio ga za 50 cekina’’.

OSLOBAĐANJE POMORACA NAJTEŽE

Za oslobođavanje Peraštanina Vicka Markova iz turskog ropstva zauzeo se 1637. godine i carigradski bailo Nokotarini. Sačuvan je i dokumenat u kome 1666. godine Osman-paša, Mataradži-paša i Ibrahim-paša pišu iz Herceg Novog Peraštanima i žale se da im Marko Bronze, ‘’koga su na vjeru oslobodili iz sužanjstva u Tunisu za 350 pjastera, ni nakon dvije godine nije platio utvrđeni iznos’’.
Najviše je bilo problema sa oslobođanjem bokeljskih pomoraca, zarobljenim od gusara i pirata iz sjeverne Afrike, na pljačkaškim pohodima po Sredozemnom moru. Jedan od tih bio je Miho Nikićević – Zaunov, zarobljen u Tunisu. Njegov otac je pisao 1745. godine u Veneciji kontu Ivu Bujoviću moleći da ga otkupi. Međutim, kako su Turci tražili suviše visoku otkupninu, njegov otac je izrazio bojazan da će se prikupljena sredstva prije utrošiti za otkup većeg broja robova manje cijene odnosno za kapetana Marciana Mlečića i njegovu momčad ‘’zarobljenu na jednoj gusarskoj lađi’’.


Lijepa Turkinja služila u kuli Baja Pivljanina


Kako je živjelo roblje u turskim krajevima svjedoče mnoga pisma sačuvana u Biskupskom ordinarijatu u Kotoru. Tako Marko Đurov s Brda, kod Prevlake, ističe da mu je žena Vera bila zarobljena od gusara i odvedena u Herceg Novi, zatim u Sarajevo, pa u Beograd, gdje je prodana. Od zlostavljanja i bolesti umrla je nakon četiri godine.
U to vrijeme pominje se prodaja još nekoliko robinja iz Boke u Beogradu, od kojih su neke, da bi izbjegla najgore, postale Turkinje. Neke se nijesu htjele udati za Turčina ‘’dok u kući imaju status robinja’’. U takvim slučajevima su puštane na slobodu.

SREĆA U NESREĆI

Bilo je dosta čudnih događaja.
Tako su četiri mještanina Kuta, iznad Herceg Novog, nakon zarobljavanja, bili određeni za veslače na jednoj turskoj galiji.
Svi su bili pravoslavne vjere. Na moru je oluja bacila njihov brod blizu Jakina.
Igrom slučaja pronašla ih je i spasila papinska galija. Tako su, zahvaljujući nevremenu, oslobođeni i vratili se kućama.
Bilo je i drugačijih slučajeva.
U ratni plijen hrišćanski vojnici dobijali su Turkinje. Matija Bisana, u floti vrhovnog pomorskog zapovjednika Lunarda Foscola, prilikom zauzeća turske tvrđave, ostrva Skrio u grčkom arhipelagu, dobio je na dar lijepu Turkinju – Arabiju.
Nakon izvjesnog vremena je, u gradu Kadniji, pokrstio u crkvi Sv. Đorđa i uzeo za ženu.
Jedna bokeljska legenda kazuje da je Bajo Nikolić Pivljanin, poznati crnogorski hajdučki harambaša, negdje u Hercegovini, zarobio Turkinju iz roda bega Čengića.
Doveo je u Boku, a na njenu izjavu da bi rado sa njim živjela Bajo joj je kazao: ''Dobro, djevojko! Poljubi krst i ostani u kuli da mi budeš ljuba za vijeke vjekova!''
Bilo je i slučajeva da su se neki hrišćani, koje su zarobili gusari i tražili otkup za njih, koji nije stizao, poturčili da bi poboljšali uslove života.
Neki od njih su, kada im se ukazala prilika, pobjegli i po prispjeću u svoje rodno mjesto odrekli sa primljene turske vjere.

TRGOVINA ROBLJEM – UNOSAN POSAO

U razdoblju od XV do XIX vijeka prodaja robova koju su vršili hercegnovski, ulcinjski i sjevernoafrički gusari bila je uobičajen trgovinski posao. Do robova gusari su dolazili zaplijenom brodova na moru ili izvršenim desantom na kopnu.
Prodavali su ih ne samo na području Jadranskog mora nego i na znatno širem području.
Malo je poznato da su se ovim trgovačkim poslovima bavili i Bokelji, prvenstveno Peraštani i Kotorani, koji su bili pod patronatom Mletačke Republike od 1420. do 1797. godine.
Do robova se dolazilo prilikom borbi sa turskim plovilima ili napadima na opšta dobra nehrišćanskog stanovništva pri čemu su koristili i hajduke sa kojima su uspješno sarađivali.
Bokeljski pomorci su u izvršavanju tih zadataka bili povezani sa sinjskih uskocima, hercegovačkim i crnogorskim hajducima, od kojih je najpoznatiji bio Bajo Pivljanin.
Prodaja turskog roblja obavljala se na razne načine a najčešće na pijacama u Kotoru i u Verigama gdje su se robovi nudili kao i ostala roba na tržištu. Cijena je zavisila od ponude i potražnje. Najveća je cijena bila radno sposobnim mladićima koji su se mogli koristiti za razne fizičke poslove dok je najniža cijena bila za starije žene.
Zarobljavanje ljudi bio je posao koji se dobro isplatio, a niko mu nije osporavao legalnost.
Na ovom poslu mogli su dobro zaraditi zbog čega su mnogi, naročito hajduci, dosta riskirali da bi zarobili što više gusara, članova njihovih porodica ili turskih stanovnika u zaleđu.
Uspješnost trgovine robljem u mjestima u priobalju Bokokotorskog zaliva zavisila je od odnosa stanovnika pojedinih mjesta. Odnosi stanovnika mletačkog dijela Boke Kotorske sa risanskim, hercegnovskim i albanskim Turcima bili su sadržajno raznovrsni, a nijesu se sasvim prekidali u ratno vrijeme.

I BOKELJI PRODAJU ROBLJE

Složenost odnosa mještana Boke, koji su živjeli u drugoj državi potvrđuje saznanje da su se Turci i Bokelji međusobno bratimili.
Sačuvana su i arhivska dokumenta o ovome. Tako Ibrahim-aga, hercegnovski kapetan, naziva u jednom pismu 1680. poznatog kapetana Krila Zmajevića pobratimom. O ugledu ovog peraškog brodovlasnika govori podatak da ga smatra pobratimom i Mustajbej Čerimović koji mu šalje jednu pušku ''da je pošalje u Mletke i tamo se napravi prava konjička puška što je moguće finija''.
Zvanični dogovori između Turaka i Peraštana održavali su se na ostrvu Gospa od Škrpjela, gdje se razgovaralo o raznim temama od obostranog interesa pa i o mogućnosti otkupa Turaka koji su bili robovi Bokelja koji su bili turski zatočenici.
Turci su vjerovali, isto kao i Bokelji, da u predvorju crkve Gospe od Škrpjela pomažu Bog i Gospa da se postigne dogovor i da se izvršava na pošten način.
Sastanci Turaka i Bokelja, najčešće Peraštana, održavali su se u Vanjskom zalivu pod Savinom, a ročišta su zakazivana i kod crkve sv. Neđelje u Kumboru.
U prethodnim dogovorima nikada se nije zakazivao dnevni red ali su se prethodno ipak utvrđivali neki od uslova za održavanje skupova kao što su broj učesnika i način dolaska.
Na tim sastancima često se razgovaralo o uslovima otkupa zarobljenika.
Pregovori su bili dugi i mukotrpni jer se obje strane imale različite polazne osnove: jedni su nastojali da ''robu'' prodaju što skuplje a drugi da kupe za što manje para. Bokeljski vlasnici robova išli su na mnoga tržišta na Sredozemnom moru gdje su prodavali u borbama zarobljene Turke.
U prošlosti najznačajnija pjaca robova, na našoj obali Jadrana, bila je na ušću Neretve.
U Italiji, gdje je ropstvo cvjetalo u XV i XVI vijeku, bile su poznate pjace robova u Đenovi i Veneciji.

I HRIŠĆANI VLASNICI ROBOVA

U arhivima Boke Kotorske, Venecije, Pariza, Beča, nalaze se dokumenti koji ukazuju da su i hrišćani bili vlasnici robova, ali znatno manje nego Turci.
Bilo je i nesporazuma zbog tretmana zarobljenih ljudi.
Hercegnovski Turci pisali su Peraštanima, decembra 1646. godine, da će njihovih dvanaest plemena smatrati krvnicima, jer su zarobili desetine Turaka iz Bijele i odveli ih na galije.
Turci su brinuli ne samo o otkupu roblja, nego i o tome kakva se pažnja poklanja zarobljenicima, koji su čekali red da ih neko otkupi.
Tražili su od kotorskog providura da se, u izvjesnim slučajevima, zaštite zarobljenici do regulisanja otkupa, a u protivnom prijetili represalijama.


I mnogi Bokelji bili su trgovci robljem


Mletačke vlasti su, čak i za vrijeme rata, dozvoljavali Turcima da se kreću područjem Boke pod njihovom vlašću, kada su trebali razgovarati o otkupu i cijeni otkupnine za ugledne zarobljene Turke. Oni su im jamčili ličnu i imovinsku sigurnost, dok su na mletačkoj teritoriji.
Obala moreuza Verige, koja odvaja vanjske od unutrašnjih zaliva Boke, bila je tržnica za prodaju robova i za dogovore o razmjeni zarobljenika. Tu su dvije strane razgovarale i o akcijama od zajedničkog interesa. Tako je Frano Orio, izvanredni kotorski providur, 1661. godine dao dozvolu Bostansinu Đurđeviću – Turčinu, da pođe u Verige, i tu uglavi otkupninu za Huseina Đurđevića i njegove zarobljenike harambašu Lazarića i patruna Krila Zmajevića iz Perasta. Katkad su uzimane turske žene kao taoci za turske robove, potom otpuštene na vjeru, ili ostajale u zarobljeništvu, dok ne stigne otkupnina.

BOKELJI VLASNICI ROBOVA

Gusari i Bokelji razmjenjivali su robove po sistemu “roba za robu”, o čemu u arhivama postoje podaci. Registrovano je da je 1661. Marko Krisofolov, kapetan iz Perasta, prevozio jednog mladog Turčina da bi njime otkupio iz ropstva Marka Vickova Glegia, koji se nalazio na galijama, u Napulju.
Najviše robova bilo je u Perastu, čiji su vlasnici bili peraški kapetani, dok je bijesnio Kandijski rat. Tako je Murat Rabadanović iz Herceg Novog dobio dozvolu da, nakon kontumacije u Kotoru, pođe u Perast i tu ostane u ropstvu Marka Manole, umjesto svoje majke Fatime, dok se vrati kući i pribavi za njega otkupninu.
Turske robove su posjedovali, prema arhivskim podacima Marko Štukanović i Zuane Zambela koji su bili iz raznih krajeva. Neki su bili zarobljeni na moru u borbama, dok su drugi kupovani od hajduka i uskoka na pjaci robova, po - za peraške kupce - povoljnim cijenama. Tako je kod porodice Mazarović u ropstvu bio i Mezit, iz Ljutomira, sa čitavom svojom porodicom.
Godine 1662. došao je u Perast Usein Ibraimović sa jednom Turkinjom da bi na ostrvu Gospa od Škrpjela, u Pomirdbenoj dvorani, na istoimenom ostrvu, ugovorio sa Peraštanima otkup više robova koji su bili vlasništvo Zuana Zambele, poznatog trgovca robovima, među kojima je bila i žena turskog valije iz Herceg Novog.
I na Verigama se prodavalo i kupovalo roblje i razgivaralo o razmjeni. Krile Silopi, kapetan jednog broda braće Palavićini, napao je turski brod 1664. na povratku iz Albanije. Peraštani su savladali protivnika i uzeli u roblje pet Turaka i jednu Turkinju. Oni su ostali na brodu sve dok ih nijesu razmijenili za šest Peraštana koji su bili u turskom ropstvu. Da bi Mletačka Republika odobrila ovu transakciju upućena je molba opštem providuru Jerolimu Kontariniju koji je dozvolio razmjenu.
U Perastu su hajduci vršili razmjenu turskih robova za svoje najbliže koji su bili turski sužnji. Tako je bilo dozvoljeno sinu nekog Sinana iz Popova da može doći u Perast kako bi postao talac kod hajduka Vojina Petrovića, umjesto svoga oca, sve dok se ovaj ne vrati sa dogovorenom otkupninom.
U Perastu su boravili, pored robova koji su služili za razmjenu i kratko se ovdje zadržavali i oni što su radili razne poslove u kapetanskim porodicama. Veći broj kapetanskih porodica posjedovao je više robova. Iz podataka se saznaje da su se nalazile i robinje hrišćanske vjere. Tako je u Milutina Lelekovića bila u ropstvu Stoja, sestra Milutina Vučetina. Nakon intervencije generalnog providura da se ona pusti vicekapetan mjesta Krsto Vicković je izvršio naređenje.
Vlasti su često zahtjevale da se puste hrišćani koji su služili kao radna snaga kod hrišćana. Međutim, bilo je i suprotnih zahtjeva kojim se zabrinjavalo da se neki robovi prodaju ni po koju cijenu niti se smije izvršiti njihova razmjena. U jednom pismu Frana Oria kapetanu peraškom Vicku Mazaroviću (1661) kaže se da je jedan rob iz Ulcinja, koji je važna ličnost među ulcinjskim gusarima svojina harambaše Popovića mora dovesti u Kotor i da se ni po koju cijenu ne smije razmijeniti ili otkupiti. Istovremeno u pismu se preporučuje Popoviću da zarobi što više Turaka, kako bi se njihovom prodajom došlo do što više novca.

HARAMBAŠA OTKUPLJUJE ROBLJE

Iz pisma peraške opštine generalnom providuru Kontariniju saznaje se da je harambaša Popović otkupio četiri zarobljenika iz čete poznatog gusara Usteliće, koji su bili svojina peraškog trgovca. Za svakoga je platio po 120 dukata. Iz ovoga se može zaključiti da su trgovci iste vjere međusobno preprodavali robove. Cilj svih učesnika u ovim transakcijama bio je ostvarivanje što veće imovinske koristi.
Peraštani su od hajduka i uskoka otkupljivali i tursku djecu koju su potom upoznavali sa hrišćanskom religijom i krstili po katoličkom obradu. U Perastu je bilo više turskih robinja prešlih u hrišćanstvo. One koje su to odbile odvozili su u Italiju gdje su ih prodavali na pijacama robova. Tu se obavljala kupoprodaja, ne samo Turkinja nego i Srpkinja, Bugarki, Grkinja i Albanki. Mnogo je teže bilo robovima u Italiji nego onima kod novskih i ulcinjskih gusara, ili u bližem zaleđu, gdje nijesu obavljali fizički najteže poslove.
Ovi zatočenici, s obzirom na blizinu svojih nekadašnjih domova, živjeli su u nadi da će uskoro biti oslobođeni. Iz jednog pisma 1660. saznaje se da se kapetan Vicko Mazarović trebao prebaciti u Morinj na sastanak sa Sulejmanom Delalijem, hercegnovskim Turčinom, radi dogovora otkupa nekih robova iz Perasta i Mula. I Jane, žena Zauna Ćorka bila je dobila dozvolu da može doći na Verige i tu se predati za taoca umjesto svoga sina. Trebala je ostati kao zalog dok joj se ne vrati muž sa putovanja i obezbijedi otkupninu.
Nekada su se robovi vraćali svojima i uz upotrebu sile. Jedan takav pokušaj pretvorio se u incident sa političkim posljedicama. Bila je to poznata Grilova afera. Grilo Ćetković, koji je proveo djetinjstvo u Perastu bio je gusar od zanata. Ovim poslom bavio se, prema ocjenama generalnog providura i u mirno doba kada to nije bilo dozvoljeno. Jednom prilikom dok je Grilo sa svojom porodicom plovio za Perast napala ih je oružana ulcinjska tartana. Peraštani su savladani, a Grilo obješen dok je njegova supruga odvedena u zarobljeništvo. Svi pokušaji da se ona otkupi ostali su bezuspješni.

KAPETANOVA ŽENA U HAREMU

Peraštani su smatrali sramotom da žena kapetana Grila bude na dvoru skadarskog paše. Zato su odlučili da je otmu. Otimačima, koji su raspolagali sa 400 cekina, uspjelo je da potkupe stražare i da je izbave i dovedu u Perast.
Taj slučaj doveo je velikog diplomatskog spora između Turske i Venecije. Mletački providur je tražio da se Grilovica dovede u Kotor što su Peraštani odbili. Nakon toga Mlečani su blokirali Perast i spriječili isplovljenje brodova iz luke. Tek nakon više mjeseci došlo je do smirivanja. Otimanje robova silom odvijalo se kada se radilo o izuzetno značajnim ličnostima.


Brojna junačka djela bokeljskih pomoraca


U prošlosti, bokeljski pomorci mogli su se uspješno baviti moreplovstvom samo ako su im brodovi bili naoružani, a posade osposobljene da se uspješno suprostave gusarima, koji su ih čekali već na isplovljavanju iz Zaliva.
U tadašnjim pomorskim školama u Boki posebno se izučavala vještina ratovanja i manevrisanja brodom u vrijeme sukoba na moru. Bokeljske nautike bile su cijenjene u svijetu, o čemu govori podatak da je ruski car Petar Veliki poslao u Perast, krajem XVII vijeka, 17 ruskih plemića da izučavaju ''pomorski nauk'' u školi kapetana Marka Martinovića, poznatog peraškog pedagoga, koji je imao bogatu praksu ratovanja protiv gusara i pirata.

FLOTA MAZAROVIĆA

Bokeljski pomorci, naročito Peraštani, veliku su pažnju posvećivali opremanju i svojih brodova za gusarenje. Jedan od najpoznatijih peraških gusara bio Krsto Mazarović koji je sa bratom posjedovao jedrenjak ''Madona di Rozario'' sa kojim su veoma dobro zarađivali. Jednom, dok je bijesnio Mletačko-turski rat, brod kojim je komandovao kapetan Santo pao je u ruke neprijatelja, a posada zarobljena. Tripo Mazarović je, potom, dobavio dvije tartane, dobro ih naoružao i ukrcao na njih po 30 članova posade. Uskoro su Mazarovići bilo toliko jaki na moru da su i Turci odlučili, da je u njihovom interesu, da ne napadaju brodove čiju su zaštitu preduzeli Peraštani.
Vicko Mazarović imao je i vlastitu obavještajnu službu. Raznim kanalima dobijao je podatke o pripremama gusara za napad i namjerama u dužem periodu. Tako izvještavaju perašku opštinu, jula 1672. neposredno nakon Kandijskog rata, da će Alžir redovno slati galije u Jadran, te da i Tunis takođe sprema galije.
U hronikama su sačuvani opisi najpoznatijih borbi bokeljskih kapetana protiv gusara, iz kojih se saznaje da su posade brodova bile dobro uvježbane u vještini ratovanja na moru. Peraštanin Stjepan Ćorko našao se sa fregadunom, nosivosti 150 tona, sa deset mornara u portiću Poveče, u Albaniji. Tamo je bio i Petar Matošević, koji je kod ostrva Pano, u zoru, spazio eskadru od pet velikih i dobro naoružanih tripolitanskih brodova. Gusari su odmah napali bokeljske brodove. Mazarović je pokušao da se manevrom sakrije pri albanskoj obali koju je dobro poznavao, ali kada mu to nije uspjelo ušao je u Portić, gdje je bio brod Peraštanina Ćorka. Organizovali su zajedničku odbranu ''za svevjekovnu slavu i pobjedu dobra nad zlom''.
Gusari su se usidrili izvan lučkog akvatorija odakle su otvorili vatru iz topova velikog kalibra. Poslije artiljerijske pripreme ukrcali su se u čamce i napali, a kad su vidjeli da će se Bokelji ''izvući'' u borbu su ubacili još šest jedinica. Bokelji ne samo da su se dobro branili, već su osvojili jedan gusarski brod i zarobili desetine gusara. Uništili su pet gusarskih brodova, na kojima je bilo preko 160 mrtvih i znatno više ranjenih.
Uskoro je uslijedio novi napad gusara uz podršku Albanaca sa obale. Potopljena su oba bokeljska fregaduna, a poginuo je i hrabri kapetan Ćorko, dok je kapetan Matošević bio ranjen u grudi. Poslije tri dana i tri noći borbe, kad im je ponestalo municije, Bokelji su napustiti poprište, noseći sobom ''slavne zastave evangeliste Marka''. Ukrcali su se u jedan čamac koji su prethodno minirali, da ga dignu u vazduh, ukoliko bjekstvo ne uspije. Našli su sklonište u Draču, na portugalskom brodu ''Sveta Tereza'', kojim je komandovao kapetan Emannel Bubuli.

ODLIKOVANJA ZA MATOŠEVIĆA

Taj herojski podvig dočekan je u Boki sa oduševljenjem, a kada je kapetan Matošević došao u Veneciju Mletačka ga je “obdarila medaljom i zlatnim lancem, a drugove mu zlatnim prstenima sa likom evangeliste Marka''.
Evo još jednog događaja koji je ušao u antologije najuspješnijih borbi protiv gusara.
Polovinom aprila 1685. kapetan Petar Balabušić, koji je komandovao brikom Luke Mazarovića, od 100 tona, nalazio se na putu iz Dalmacije za Boku. Na brodu je bilo 600 barila vina. Uz njega su bila još dva broda puna vina. Iznenada ih je napalo sedam brodova koji su izlazili iz Monta. Kapetan je naredio pripremu broda na borbu. Gusari su napali brod sa svih strana, što je malobrojnoj posadi otežavalo odbranu. Pomoć braniocima pružalo je deset putnika i jedna putnica koji su se našli na brodu. Tokom borbe stradala je jedna novska fusta, a druga je bila oštećena. Nastala je pometnja među novskim gusarima koji su prekinuli napad da bi spasili oštećena plovila. Poslije su napustili borbu i ostupili u pravcu rta Pelegrin. U toj borbi je poginulo 37 novskih gusara, a 120 je bilo ranjeno.
U najslavnije borbe naših pomoraca ubraja se dvoboj Jurja Bana i barbarske gusarice ispred Drača, na katolički Božić 1716. u toku Morejskog rata. Brod ''Madona del Carmine'', kojim je zapovijedao Jurje Ban, stigao je pod ovu luku 21. decembra i zadržao se na sidrištu očekujući ukrcaj tereta žitarica uprkos turskoj zabrani. Plovilo je pogodila velika oluja, pa se sklonio pri obali. U dračku luku tada je uplovila i primakla im se gusarska tartana iz Barbarije, opremljena sa 14 topova 9 petiera i 170 članova posade, među kojima je bilo borbeno pojačanje iz Drača. Kada se stišalo more reis Asan Rodoseli je zatražio od komandanta bokeljske tartane da im preda brod, vlasništvo mletačke porodice Kotoni. Kada je ovaj to odbio počelo je bombardovanje broda. Turci su potom izveli juriš, ali su bili odbijeni, zahvaljujući velikoj hrabrosti posade. U toj borbi obje strane su pretrpjele velike gubitke. Na iznenađenje Turaka bokeljski pomorci su prešli u protivnapad i savladali neprijatelja.
Sjećanje o tom događaju ostavio je pisar broda Mazarović: ''Borba se uzbijesni. Mali broj branilaca se sveo na polovinu, pa odluče da višteki izginu ili junački pobijede. Zazvavši ime Isusovo skoče na tartanu. Napadnuti tako postadoše napadači. Tu naiđoše na otkinute glave i ruke, na prelomljena tjelesa. Neprijatelji koji preostaše živi, njih 68, puste da ih napadači povežu i smjeste u prazni prostor u donjem dijelu broda... Broj mrtvih popeo se na 86, uključivši i zapovjednika reisa, koji pogibe prije predaje. Pidreis pobježe sa šesnaestoricom u jednoj gajeti''.
Pobjednici su odmah, da ne budu izloženi novim napadima, nošeni sjeveroistonim vjetrom, krenuli ka Kaftu. Vrhovni mletački vojni zapovjednik Andrea Pisani nagradio je Krsta Mazarovića zlatnom medaljom. Kasnije je dobio i posebno odlikovanje od dužda Mletačke Republike. Teško ranjeni mornari dobili su invalidske penzije.

PODVIG BRAĆE IVANOVIĆ

Veliku pobjedu na moru izvojevali su Dobroćani braća Ivanović. Marko Ivanović je sa 20 članova posade vodio borbu kod Patrasa 1751. i zarobio tartanu sa 60 Turaka. Pet godina kasnije 1751. kod Pireja, zajedno sa bratom Jozom i 40 pomoraca, pobijedili turski šambek sa 360 članova posade. Kapetan Marko je u toj borbi izgubio život, a njegov brat pogubio je zapovjednika turskog broda Hadži Ibrahima i uništio njegov brod. Za taj podvig Jozo je dobio zvanje ''viteza sv. Marka'' a njegov otac zlatnu medalju.
Nove okolnosti u Bokokotorskom zalivu u južnom Jadranu nastale su poslije oslobođenja Herceg Novog, 1687. godine, od kada nije bilo sukoba sa Turcima. Od tada nema ni većih hajdučkih akcija u Crnoj Gori i Hercegovini, a gusari iz Herceg Novog i Ulcinja više ne djeluju.
Time je, praktično, okončana još jedna era u istoriji bokeljskog pomorstva.