Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |





Dr Radoslav Rotković:
ZETA U DRŽAVI NEMANJIĆA (1186 -1356)

 

Radoslav Rotković
Radoslav Rotković


Iz drugog toma “Ilustrovane istorije crnogorskoga naroda” akademika Radoslava Rotkovića

“Čini nam se da je i Zeta, kao i Bosna, još od samog početka bila osobena zemlja. Ona je to ostala kroz čitavu svoju istoriju bez obzira na to što se u određenim fazama duže ili kraće nalazila u sklopu srpske države. Zeta nikad nije postala Srbija...”
Relja Novaković (“Gde se nalazila Srbija od VII do XII veka”, Beograd, 1981)

I pored toga što je duže ili kraće bila u sklopu srpske države Zeta nikad nije postala Srbija

KO SU BILI NEMANJIĆI, KAKO SU NASTALI I NESTALI ? - ZAŠTO JE NEMANJA ROĐEN U SPUŽU ?:
Pitanje porijekla Nemanjića ostalo je do danas nerazjašnjeno. Sinovi Stefana Nemanje ne kazuju ništa o njegovome ocu, svome đedu, iz čega se mora izvući zaključak da nije bio značajna ličnost, bez obzira što je bio pretendent na prijesto u Rasu. Na prijesto se pretendovalo po krvnome srodstvu a ne po zaslugama, pa je, radi zaštite života u vrijeme velikoga meteža u Raškoj, o kome piše njegov sin Prvovenčani, morao da se, od braće (!), skloni u susjednu državu Zetu. Ignorisanje pretka nije bilo nikakav običaj u Nemanjića. Baš iz njihovijeh isprava vidimo da se oni često pozivaju na oca i đeda, kad je on istaknuta ličnost. Vukanov sin Stefan Nemanja, koji je zidao Moraču 1252, dao je da se napiše iznad vrata manastira da je on unuk velikoga župana Stefana Nemanje. Nemanjin brat po majci (?) knez Miroslav ne krije da je sin Zavidin. Prvovenčani pominje đecu (u ugovoru sa Dubrovnikom) a kralj Stefan Radoslav u ugovoru sa Dubrovnikom 1234. naglašava da je “unuk svetago Simeona Nemane i sin prvovenčanoga kralja blaženopočivšega Stefana monaha”. Stefan Vladislav 1234, u povelji manastiru Sv. Bogorice na Limu, pominje kako je njegov đed sveti Simeon poklonio manastiru sela i ljude. Kralj Milutin 1296. daje sela i ljude manastiru Sv. Nikole na Vranjini pa pominje kao đedove i sv. Savu i kralja Vladoslava (!) “i roditelja previsokago kralja Uroša”, a kada osniva manastir u Banjskoj piše da je “pravnuk svetago Simeona Nemanje i vnouk prvovenčanoga kralja Stefana”. I car Dušan se u uvodu Zakonika poziva na pretke. Dakle, predak se pominje kad je čuven a ignoriše kad je beznačajan! Zato je pitanje: da li je i Bela Uroš Nemanjin otac.
U borbama za vlast i sam je Nemanja u Raškoj bio bačen u pećinu, o čemu piše njegov sin Prvovenčani. Nemanja je, naime, bio sazidao hram Sv. Nikole, blizu Sv. Bogorodice na ušću rijeke Banjske, i ustanovio u njemu pravila za crnce ( crnorisce = kaluđere ) i živio bogougodno “dok ne stiže revnost đevolja, i već rigaše zmija svoju zlobu. Jer se dogovoriše s najstarijim od braće njegove, koji je tada vladao ovom srpskom zemljom, i, dozvavši ovoga celomudrenoga i svetog muža, uhvatiše ga, i okovaše mu ruke i noge, vrgoše ga u pećinu kamenitu, kao što nekad braća vrgoše u rov prekrasnog Josifa, ne razumijevajući, bezumni, promisla Vladičina koji će biti: da će nepobeđeni od beda biti oni koji veruju u nj.” (“Stara srpska književnost”).
Te svađe oko prijestola i ubistva da se dođe do vlasti predstavljaju vizantijsko nasljeđe, koje je poslije priješlo i na Turke. Dvadeset i devet vizantijskih careva ubijeno je u borbi za vlast. Zenon 491. živ je zakopan a glave su odsječene: Mauriciju (602), Leontu (705), Tiberiju III (705), Justinijanu II (711), Leonu V (820), Nikeforu II (969), Aleksiju II (1183). Dakle, Nemanjin otac je ovo izbjegao sklonivši se u Spuž, na zaklonjeno mjesto, a ne u Podgoricu, koja je uvijek bila raskršće važnih puteva. Da je Nemanja rođen u Spužu, prvi je napisao vladika Vasilije Petrović u Istoriji o Crnoj Gori (1754). Pošto je prvo naveo podatke iz rodoslova, da je Nemanjin predak Likinije Mučitelj i da je iz te carske loze i Bela Uroš, Nemanjin otac, Vasilije piše: "Toj Bela Uroš provožal žitie u Zetu, gde teper gorod Spuž, i tamo rodil tri sina, Davida, Konstantina i Stefana Nemanju..."
Ovome Vasilijevom podatku nije poklanjana pažnja, zato što su ga napadali zbog crnogorstvovanja, prisvajanja “mletačkih” gradova na Crnogorskom primorju i "pretvaranja" crnogorskih sela u gradove! (Vasilije se dosta bunio što se neki podanici turski iz Bosne i Hercegovine, kao Bogić Vučković, lažnim potvrdama useljavaju u Rusiju kao da su Crnogorci, pa veli da "i vsak svoim imenem da budet dovolen” (svak svojim imenom neka bude zadovoljan). Napisao je, takođe, da " i malo gde Serbli batalju vigrali bez Černogorcov i berganov” (malo gdje Srblji bitku dobiše bez Crnogoraca i Brđana, isto, 51)...

U novije doba izmišljeno je da se Stefan Nemanja rodio u Ribnici, odnosno, današnjoj Podgorici

A što se tiče gradova, to je nesporazum, jer svaka kuća na Njegušima je bila od kamena, a rusko selo se zove derevnja, jer je od drveta, pa je on bio prinuđen da razlikuje naselja od kamena i naselja od drveta. No ovaj isti podatak našao je u drugom prijepisu srpski istoričar Panta Srećković u Voljavči podno Rudnika i objavio ga dva puta (1869, 1870).

DA LI JE DIJETE IZBJEGLICE MOGLO DA ZIDA GRAD U TUĐOJ ZEMLJI ?:
U novije doba izmišljeno je da se Nemanja rodio u "Ribnici, današnjoj Podgorici", pa je i turska tvrđava Depedgen, zidana 1474. godine, proglašena Nemanjinim gradom, iako je jasno da dijete izbjeglice nije moglo da zida grad u tuđoj zemlji (Depedgen kao “tvrđava varoši Podgorice” upisan je u turski defter 1485. godine). Do pominjanja Ribnice kao mjesta u kome se Nemanja rodio došlo je greškom prepisivača Pariškog rukopisa Nemanjinoga žitija od Prvovenčanoga, jer je prilikom prepisivanja slučajno preskočen jedan red, što je uobičajena srednjovjekovna greška, pa je ispalo da je Nemanja rođen u crkvi (!), a Ćorović je, donoseći ovakav red riječi u svome izdanju i izostavljajući interpunkciju rukopisa, po Lj. Juhas “načinio blasfemiju”. Rješenje ove nejasnoće Lj. Juhas je našla u Goričkome zborniku Nikona Jerusalimca, ispovjednika Jelene Balšić, šćeri kneza Lazara. Nikon je pominjanje hrama vezao za Ribnicu i shvatio je kao “oznaku lokaliteta na kome se hram nalazi”. Izostavljanje retka je, po njoj, “jedna od tipičnih pisarskih pogrešaka pa je to slučaj i ovde”. Nakon dva muža Jelena je na Skadarskome jezeru počela da razmišlja o životu na onome svijetu, pa je, zajedno sa Nikonom, ispaštala u isihazmu (bezmlviju = ćutanju). Pa kad nijesu mogli da pričaju, počeli su da se dopisuju. A kako je ona bila vezana za Nemanjiće, Nikon je zbog nje unio u ovaj zbornik (1441/42) svoju preradu odlomka o Nemanjinome rođenju, prema Prvovenčanome, ali na osnovu nekoga prijepisa u kome nije bio preskočen onaj red o rođenju. Lj. Juhas je primijetila da Nikon, pišući na jezeru, izostavlja riječi koje bi unijele zabunu, jer Prvovenčani, pišući u Rasu, veli da je bio “ veliki metež u ovoj strani srpske zemlje”, a Nikon se ne nalazi tamo pa izostavlja "u ovoj". Nemanja je u Ribnici kršten, a ne rođen, a Ribnica kao grad nikada nije postojala, što je dokazao Mihailo Dinić (O gradnji turske tvrđave izvještava i Ivan Crnojević Venecija 1. marta 1474. godine. Ispod zidina djelimično očuvane tvrđave nema tragova starije gradnje. Zidovi uopšte nemaju temelj u zemlji kako je fotografski pokazao P.Mijović u Od Dokleje do Podgorice, Cetinje, 1998, str.85). On je objasnio i kako je došlo do toga da se defektni tekst koji glasi “na meste rekomem Ribnica ou hramou” mogao shvatiti kao da je Ribnica grad a ne kraj, predio. U Statutu župe Poljica (kod Splita) stoji da je ona cijela misto. A u žitiju Nemanjinome stoji da je cijela Dioklitija “mesto roždenija” njegovoga! Zato Dinić veli da apelativ mesto u starijim tekstovima ima značenje manje ili veće oblasti, slično latinskome locus ili grčkome topos. I u Dukljanina Krajina je cijela locus. A Ribnica kao Podgorica ne pominje se niđe. Ne bi se moglo ni objasniti zašto bi isto mjesto koje se zove Ribnica bilo na istome jeziku zamijenjeno imenom Podgorica! Inače, zaključuje Lj. Juhas, u žitijima se ne navodi mjesto rođenja nego smrti, jer je ono bitno za posmrtni kult! (podvukao R.R) Dakle, da je mjesto rođenja Stefana Nemanje (sv. Simeona) navedeno u ovome žitiju, to bi bio jedini slučaj u srednjemu vijeku (i predstavljalo bi kuriozitet). Ali, jednom i nehotice (!) napravljena greška inspirisala je nizanje novijeh pogrješaka, pa je Stanojević napisao da je rodonačelnik dinastije Nemanjića rođen “u dvorcu na utoku Ribnice u Moraču, u današnjoj Podgorici”! I tako je to ušlo u udžbenike. Trun lako upadne u oko, ali ga je teško izvaditi.
Sama činjenica da se otac Stefana Nemanje sklonio u Zetu da spasi glavu govori da je Zeta tada, početkom XII vijeka, bila zasebna država u kojoj njegovi protivnici nijesu mogli lako da izvedu svoju namjeru da ga ubiju i uklone iz borbe za prijesto. A vrijeme rođenja Stefana Nemanje R. Novaković stavlja u 1112/1113. godinu, dok drugi pominju 1114. godinu. Ovo je važno zbog utvrđivanja vremena kada se Nemanjin otac sklonio u Zetu.

Potpuno je jasno da Dioklitija nije Nemanjina očevina, već jedino mjesto njegovog rođenja

KO JE BIO OTAC STEFANA NEMANJE? Ko je bio taj otac? Tim pitanjem bavili su se mnogi autori. Možda jedini koji se nije kolebao bio je Đ. Sp. Radojičić, koji je kao Nemanjina đeda označio Stefana Vukana, mlađega brata velikoga župana Uroša I, a kao oca Prvoslava, velikoga župana. Po Radojičiću Prvoslav je postao veliki župan 1126. godine, i tada je Nemanja ponovo kršten po grčkome obredu. Isti autor tvrdi da Nemanja 1160. još nije bio oženjen, iako je imao 46 godina. Da je odabrao Toplicu da u njoj bude njegov dvor. I da se tamo oženio Anom, ćerkom nekoga vlastelina. Ni riječi o zagoneci: zašto niko ne pominje toga Nemanjinoga oca, ako je taj otac bio veliki župan i imao lijepo slovensko ime Prvoslav? P. Srećković je krenuo od izvora. Od Nemanjine Hilandarske povelje, đe Nemanja diktira pisaru:
"I vzdvigoh pogibšuju svoju dedinou, i priobretoh od morske zemle Zetou s gradovi". (Pisar ga nije dobro čuo. Sava je ispravio taj navod i umjesto morske stavio pomorsku zemlju.) Sava je ponovio ono što piše Prvovenčani, da je njihov otac kršten dvaput, u Zeti po katoličkome a u Raškoj po pravoslavnome obredu, pa u glavi III veli: "vzrastšou že jemou do otročini, i priemšou čest otčastvija svoiego... Toplicou, Ibr, i Rasinou”. Iz ovoga se, veli Srećković, vidi da je Nemanji, kao očevina, pripadao dio Raške, i to Toplica, Ibar i Rasina; drugim riječima da otac Nemanjin nije bio dukljanski kralj (!), što smo znali i bez njega. I kad je Sava pisao papi da njegovome bratu da kraljevsku krunu, iz teksta je jasno da Dioklitija nije njegova očevina nego mjesto njegova rođenja! Andrija Zmajević se (1675) držao Orbina (1601). Najveća Zmajevićeva greška odnosi se na ime Stefan, koje je, po njemu, uobičajeno tek od njegovoga praunuka, iako se on zvao Stefan Nemanja, a sam Zmajević navodi Stefana kao prvoga ugarskoga kralja 1118. godine, koji je primio krunu od svetog oca pape. U Dubrovniku se, po njemu, nalazi balsamovana Stefanova desnica okovana. Od njega je nastala sintagma "Kruna sv. Stefana".
U rodoslovima Nemanjića pominje se kao Nemanjin predak Bela Uroš. No Uroš nije ime nego mađarska titula od ur = čovjek, gospodin u smislu gospodar, što se dosljedno navodi u srpskim titulama. Na Humačkoj ploči iz X - XI vijeka gospodar župe je župi urun. Od osnove ur je i titula gospodarice Srema Ane, koja se pretvorila u ime Urica. Ova je titula u početku bila rezervisana za prijestolonasljednike, a kasnije za veliku gospodu, piše S. Ćirković. Dakle, Bela Uroš je gospodin Bela. Kad se tome dodaju imena Stefan Nemanja, veliki župan; Stefan Nemanja, njegov sin, Prvovenčani; Stefan Nemanja, Vukanov sin; Stefan Uroš, treći sin Prvovenčanoga; Stefan Dragutin, stariji sin Uroša; Stefan Uroš II Milutin; Stefan Uroš III Dečanski; Stefan Dušan; Stefan Uroš IV, koji je umro prirodnom smrću 4. XII 1371. i dalje: Stefan Lazarević, Stefan Branković, postaje jasnio da tri elementa vezuju Nemanjiće i Mađare: a)ime Stefan, jer je njihova država kruna sv. Stefana; b) titula ur - os , a to je i pridjev = gospodski, pretvorena u ime i c) ime Bela koje je nosilo nekoliko ugarskih kraljeva! J. Kalić u komentaru uz Jovana Kinama veli:
“Kinam kaže da su Uroš i Desa braća... a Dukljanin zna da je Desa bio sin velikog župana Uroša I ... Pošto se iz ugarskih izvora zna da je ugarski kralj Bela II Slepi (1131 - 41) bio oženjen Jelenom, ćerkom srpskog župana Uroša (I), to znači da je ugarska kraljica Jelena bila rođena sestra srpskog velikog župana Uroša II. Pored toga, za vreme maloletnog Geze II (1141 - 62) u Ugarskoj je bio veoma uticajan ban i palatin Beloš, po rečima ugarskih izvora i Otona Frajzinškog, ujak kraljev (Geze II)), znači brat kraljice Jelene, i Uroša II... To znači da su Uroš II, Beloš, Desa i Jelena bili deca župana Uroša I...”
Dakle, i u Nemanjića je bilo imena Beloš, koje je samo refleks mađarskoga imena Bela. Ovo samo podupire tezu o tijesnoj vezi Nemanjića i Mađara. S druge strane Dukljaninov Pavlimir dobija nadimak Belo, od lat. bellum = rat, jer je "mnogo uživao u ratovanju". Što je na što, možda, uticalo, to mi sada ne možemo da znamo sa sigurnošću. Za nas je važno što su o ovome pitanju učili crnogorski đaci.

Imenica - nemanjić, sa značenjem - onaj koji nema ništa, postoji i danas u češkom jeziku

Njima je D. Milaković unio istoriju u bukvar: “Carska loza Nemanjića proizlazi od nekoega sveštenika pravoslavne vere po imenu Stefana, koi e živio u Zaholm i sad nazvanoj Hercegovini u selu Luci. Ovai e imao sina Ljubomira, a Ljubomir imao e sina Uroša Bieloga, koi e to ime od svoie bielie vlasi dobio, i kćer Elenj, koja e udata za Belu II sliepoga kralja Madžarskog, i rodila mu e tri sina: Gejzu, Stefana i Ladislava. Po smrti Uroševoj primi vladu Čudomil, a za nim Tihomil, koega su ova četiri sina bila: Zavida, Sretomir, Prvoslav i Stefan, nazvanij Nemanja, koi e oca svoga prestol nasljedio. On e ovo ime sam sebi nađeo, govoreći, da e nemanuij od praotaca svoi u sili vladatelskoj. Kako godine 1165. stupi na prestol, nazvavši se Srbskiem velikem Županom, a ne Kraljem, počne starati se, da uveliča svoju državu.” (Srbski bukvar radi učenja mladeži Crkovnomu i Graždanskomu čitaniju, Cetinje, 1838).
Ovđe se prvo primjećuje da je jednoga Belu, Milaković pretvorio u Bijeloga, i da je to ime tumačio na pučki način, ovlašno, jer su i za Bijeloga Pavla rekli isto: da su ga tako nazvali jer je imao bijelu, sijedu kosu, pa čak da nije imao đece, a od njega su se namnožili Bjelopavlići! Zatijem, tu je ime Uroš, koje nije ime nego mađarska titula. Po tome se može sa sigurnošću smatrati da je i onaj Bijeli u stvati Bela II Slijepi (1331 - 41), jer inače ne bi bio uroš ! Za Jelenu se zna da je bila šćer župana Uroša I, a sestra Uroša II, kako je to gore konstatovano. Od tri imena njegovijeh sinova Geza je svakako mađarsko, takođe gore navedeno, jer je to ime mađarskih kraljeva i njihove krune, a Ladislav (Vladislav?) je nosio slovensko ime, prema narodnosti majke.
Otac Nemanjin bio bi, prema tome, Tihomil, što bi se moglo dovesti u vezu sa Dukljaninom, čiji se Tihomil, čuvar kučke Paluzije kod jednoga kneza u selu Rabici, prinuđen da bježi jer je udario kučku, i istakao se u borbi s Mađarima, u Časlavovoj vojsci, tako da mu je kralj Časlav, neobično zadovoljan, dao Drinsku županiju i oženio ga ćerkom bana Raške, a sve to stoga što je ubio mađarskoga kneza Kiša. Pošto je Časlav poginuo, jer je Kišova udovica osvetila muža, zemlja je, po Dukljaninu, ostala bez kralja, pa su banovi počeli da vladaju na svojoj teritoriji, svaki u svojim pokrajinama i oblastima, te podjarmiše župane i od njih uzimahu danak, isto kao što je uzimao kralj. Ali se niko ne usuđivaše da prisvoji titulu kralja! Tako i Tihomil po smrti tasta vladaše Raškom, ali nije se usuđivao da se naziva ni kralj ni ban, već samo veliki župan, a i zbog toga što je bio na čelu ostalim županima Raške. I tako je vladao zemljom dugo vremena.
Sve bi ovo, sa malim ispravkama, moglo da se prihvati kao logično. Tihomil je, kao što se vidi, bio neuglednoga porijekla, pa ga zato Nemanjini sinovi nijesu pominjali. Nije jasno ono tumačenje Milakovića da Nemanja nije uzeo titulu kralja nego se prozvao velikim županom, govoreći da je “nemanji od praotaca” koji su vladali. Da je to značilo: da on nije ništa manji od praotaca, uzeo bi titulu kralja. Ali ako je tvrdio da je najmanji od praotaca, onda je mogao da prihvati ime Nemanja, kao i Šćepan Mali što je tvrdio da je mali, najmanji. No logičnije je drugo tumačenje. Nemanja nije sam sebi dao naziv Nemanje, nego da su ga tako nazvali ostali župani, koji su polako i s mukom sticali ime i imanje, a on je sve to dobio odjednom, u jednome ratu! Kako su ga mogli zvati drukčije nego nemanjićem, nemanjom, beskućnikom?! Ta imenica nemanjic, dakle, koji nema ništa, sačuvana je u češkome jeziku! Biblijsko porijeklo imena Nemanja nije vjerovatno, jer biblijski Neman je bio gubavac.
Hronograf Trojadika, koji je objavio St. Novaković, daje ove dosta zanimljive podatke:
“Bela Ouroš beše gospodstvue v srbskoi zemli, i izgnan bist blgarskimi cari, i prebeg v Zetou rodi Tehomila. I Tehomil rodi Stefana Nemane, iže jest sveti Simeon, v meste rekomem Ribnica.” Ovđe je sporno samo to: ko je ugrozio Belu Uroša u Raškoj. Nemanjin sin okrivljuje Nemanjinu braću ali nije isključeno da je do toga došlo na podsticaj iz Bugarske. Što se tiče Ribnice, i ovđe se konstatuje da je to kraj a ne grad!

Skromno porijeklo Nemanjinog oca objašnjava to što ga njegovi sinovi nigdje ne pominju

Takvo skromno porijeklo Nemanjinoga oca objašnjava činjenicu što ga njegovi sinovi nijesu pominjali, ali i bijes onijeh koji su bili nezadovljni takvim porijekllom, pa im je bilo najlakše da za to okrive katolika Orbina, iako je on pisao "na ures cijele slovenske nacije", a njegova knjiga je već nakon 2 godine poslije pojave stavljena na katolički Index librorum prohibitorum, zato što pravoslavne nije nazivao šizmaticima! Trebalo je, međutim, naći neku slavnu osobu za Nemanjinoga pretka, bez obzira na činjenicu da su o tome ćutali baš njegovi sinovi! Što se tiče pitanja Zavide, koji bi, po ovome, bio Nemanjin brat a ne otac njegovoga brata (po majci?) Miroslava, i Sretomira (valjda Svetomira) mjesto Tihomira, koji je poznat kao Nemanjin protivnik na Kosovu 1168, ta pitanja su zamršena ali su i izvan ove teme.

RIMSKI CAR KOJI JE MUČIO HRIŠĆANE, PREDAK STEFANA NEMANJE?!:
No Bela Uroš (a ne Uroš Bijeli) pominje se kao Nemanjin predak u starijim rodoslovima, dok se u novijim, od Žitija despota Stefana Lazarevića, pominje i predak Bele Uroša, rimski car Likinije Mučitelj, bez obzira na to što je od Likinija do Nemanje 790 godina i što je Likinije mučio hrišćane! A evo što piše u Žitiju despota Stefana, u Odeskom rukopisu br. 34, odnosno kako je stari rodoslov prilagođen novim potrebama: "Sei že Likinie bše dalmatnski gospodin, rodom Srbin, i rodi ot Konstanta sina Bela Uroša, Belo Uroš že rodi Tehomila, Tehomil že rodi Nemana, i že vo inočeskom obraze narečen bist Simeon monah”. Relja Novaković veli: “Pokušavamo da pronađemo razloge zbog kojih bi neki slovenski prevodilac (Zonara - p.n.) baš Licinija, Dačanina, mučitelja hrišćana, proglasio Srbinom, ali ih ne nalazimo. Štaviše, uz sve druge nagoveštaje o postojanju nekih ranih Srba u Podunavlju upadljiva je i ova beleška o Trajanovom pohodu i ratu protiv Daka; to jest Srba. Kome bi bilo potrebno da baš Srbe pomene u Trajanovom pohodu na Dakiju? Zanimljivo je i može biti vrlo važno da se dvojica dačkih glavara proglašavaju Srbima, najpre Decebal (Dekeval), a onda Licinije. Nijedan od njih nije mogao biti poreklom Srbin; hroničari su ih mogli proglasiti Srbima zato što su, između ostalih, vladali i Srbima...”
Konstantin Filozof, koji je napisao pomenuto Žitije despota Stefana Lazarevića (između 1433. i 1439), po nalogu patrijarha Nikona, Bugarin rodom, znao je za tradiciju o Beli Urošu, pa se nije usudio da je negira već da je podupre mnogo plemenitijim porijeklom, od loze rimskoga cara, bez obzira što ga i pravoslavni crkveni oci nazivaju Mučiteljem, pa ga tako navodi i vladika Vasilije Petrović, a mučio je hrišćane. Autor ide i dalje, pričajući kako je Konstantin Veliki dao Likiniju za ženu svoju šćer Konstantiju, zajedno sa grčkim dijelom carstva. Dakle, gospodin Bela bio bi Nemanjin đed, a Tehomil njegov otac. Pošto je, međutim, humski knez Miroslav označio Zavidu kao svojega oca i na natpisu u Bijelome Polju, a isto je učinio i Gligorije dijak u jevanđelju, došlo se do kompromisnoga zaključka da su on i Nemanja braća po majci. No Bogumil monah u Savinom žitiju (1995) navodi Zavidu kao Nemanjina oca, što bi upućivalo na pretpostavku o dvojnom imenu, kao: Stefan Vojislav, Konstantin Bodin, pa i izmišljeni Jovan Vladimir, jer je i to izmišljanje dio iste tradicije. Inače, naši vladari su se, kao po nekome pravilu, ženili dvaput.
A evo što o tome Likiniju i Beli Urošu stoji u Vrhobrezničkom rodoslovu: “A car Konstantin Veliki postavi za cara u Nikomidiji zeta svoga Likinija, koji se pretvaraše da je Hrišćanin. A Likinije u tom carstvu ne ostade u blagoj pokornosti, nego se prevrati idolopokloništvu, i poče mučiti Hrišćane. A Konstantija, sestra Konstantinova, žena Likinijeva, rodi Likiniju sina, kojemu vlasi na glavi bejahu bele, i dadoše mu ime Bela Uroš. Rodi Konstantija i kćer, po imenu Filoniju, na svetom krštenju nazvanu Irina, koju i mučaše Hrista radi posle. A ona je mnogo puta i čuda stvarala, i privede Hristu 130 hiljada ljudi. Čuvši to car Konstantin, poče slati zetu svojemu Likiniju izabrane sluge svoje, čas moleći ga, a čas preteći mu, i knjige mu pisaše da prestane od mučilaštva. A Likinije ne htede toga poslušati. Tada posla car Konstantin svoje vojnike iz Rima, i preseli ga iz Nikomidije u grad Solun, eda bi, poplašiv se, prestao od mučilaštva.

Rimskog cara Likinija od Nemanje dijeli barem 750 godina. Stoga, on ne može biti Nemanjin đed<

“A ovaj se još na gore ustremi, i, kad je bio na reci Dunavu, mučio je velike među mučenicima Jermola i Stratonika i mnoštvo drugih. A car Konstantin, videv Likinijevu svirepost i mučilaštvo Hrišćana, zapovedi da odseku glavu Likiniju mučiocu...” Iz ovoga se vidi da se Bela Uroš veže za Likinija, što znači da i njega dijeli od Nemanje barem 750 godina! Prema tome, ne može biti Nemanjin đed. Takođe, vidi se kako je Likinijev dolazak na Dunav omogućio da ga proglase Srbinom, zato što su Srbi došli na isti Dunav, ali trista godina kasnije! Takođe, moguće je da je Solun shvaćen kao Salona, pa je Likinije postao Srbin, Dalmatin rodom! No priču o Likinijevom "sinu" Beli Urošu nastavlja Karlovački rodoslov:
“Ovo videv njegov sin Bela Uroš, koji je od sestre careve Konstantije, beše u velikom strahu i užasu, i pobeže tvrdoj, zapadnoj strani zemlje Zahumlja i oženi se Anom, kćerju franačkog kralja, i rodi s njom dva sina: Tehomilja i Čudomilja. Načini crkvu u Drevima, u ime presvetloga prvomučenika Stefana, na pomoć sebi. Tada stanovnici te zemlje, imajući visoki vrat od mudrovanja i zanovetajući pogrde, nazvaše Tehomilja popom, a Čudomila episkopom. A Tehomilj rodi četiri sina, svakim vrlinama i hrabrošću ukrašena, a ova su im imena: Zavid, Stracimir, Prvoslav, Stefan Nemanja...”
Sada se vidi kako će se od crkve posvećene velikomučeniku Stefanu i pogrdnoga naziva za Tehomilja da je pop, javiti u Orbina pop Stefan kao predak Stefana Nemanje (ali o tome kasnije). Važnije je na ovome mjestu napomenuti da su po ovoj verziji Zavida i Stefan Nemanja braća a da se Prvoslav, kao, sudeći po imenu, svakako prvorođeni sin javlja poslije dva brata! Pred ovim sjajem plemenitoga, carskoga porijekla Nemanjića, čije je prezime ukazivalo na siromaštvo, blijedile su druge verzije, koje upućuju na nekoga popa Stefana u Humskoj oblasti. U Orbina nalazimo taj logičniji trag, iako je i taj trag zamućen "pučkim etimologiziranjem": “Zato što mi u ovom delu češće valja pominjati Nemanju, biće dobro da najpre izložim njegovo poreklo i rodoslovlje, da se vidi kako bog mnogo puta, iz njemu poznatih razloga, uzdiže ljude niskog roda (!) do najviših položaja i časti. Treba znati, dakle, da jednom življaše u Humskoj oblasti, u predelu Luke, neki pop grčkog obreda, narečeni Stefan, koji se oženi po običaju tamošnjih popova jednom ženom iz toga kraja s kojom je imao, između ostalih, sina po imenu Ljubomir. Kad je Ljubomir tokom vremena, usled svoje mudrosti i junaštva, izišao na glas kao dobar ratnik, njega je gospodar Huma imenovao županom jednoga predela, zvanog Trnovo, koji se danas po njegovom imenu naziva Ljubomir. Pošto je dobro upravljao tim krajem on uskoro umre ostavivši iza sebe jednog sina po imenu Uroš. Kako je on nastavio očevim stopama, i u rukovanju oružjem i razboritim postupkom u svim poduhvatima, kralj Đurađ ga potvrdi na upravi i vlasti u rečenoj oblasti. Kad je kasnije Uroš bio zarobljen u jednom okršaju koji je kralj Đurađ imao s kraljem Draginjom, bio je odveden u Rašku, gde je ostao sve dok kralj Đurađ nije ponovo (kako je rečeno) zauzeo Rašku. Od Uroša se rodi Desa... a od Dese gore pomenuti Miroslav, Konstantin i Nemanja, po kojemu Nemanjića kuća dobi ime.”
Komentarišući ovu verziju o Nemanjićima Sima Ćirković uočava Orbinov pokušaj da dovede u vezu srpske rodoslove i Dukljanina. U Orbina rodoslov počinje popom Stefanom a u rodoslovima je jedan od njegovijeh predaka pop Tehomil; u Orbina je taj pop bio u Luki, a u srpskom rodoslovu Tehomilj i brat Čudomilj podigli su crkvu Sv. Stefana u bliskim Drijevima. Zatijem se i u Orbina javlja Tihomil, ali kao sin Nemanjin. Orbin je, svakako, u nekom svom izvoru našao ranije zabilježenu tradiciju o Nemanjinom porijeklu sačuvanu, vjerovatno, u današnjoj Hercegovini, kako pokazuje etiološka legenda o nastanku župe Ljubomir. I srpski rodoslov je nastao u zapadnijem krajevima, kao što je utvrdio Đ. Sp. Radojičić. Ono što je rečeno o Urošu i Desi, naslanja se neposredno na Dukljanina, veli Ćirković. Orbin je preveo na italijanski cijelo Dukljaninovo Kraljevstvo Slovena i po njemu nazvao cijelu knjigu.

Spajanjem istorije Nemanjića i dukljanskih kraljeva, Orbin je učinio nasilje nad faktima

Ćirković konstatuje da su tobožnji Nemanjini sinovi Tihomil i Simeon plod krupne zabune. Brat Tihomil nastao je usljed greške u latinskome prijevodu istorije Nikite Honijata, a Simeon od monaškog imena Nemanje. Ćirković, takođe, naglašava da je Orbin morao da spaja ono što je objavio od Dukljanina sa onim što je pisao u nastavku, pa je Desu učinio Nemanjinim ocem "i na taj način spojio istoriju Nemanjića i dukljanskih kraljeva", a to je nasilje nad činjenicama. Zaista, da su Nemanjići potomci dukljanskih (zetskih) kraljeva, zašto bi se: a) mučili da dođu do kraljevske titule i udvarali Rimu, i b) zašto bi spaljivali svoju zemlju Zetu? Dalje, Ćirković veli da je Orbin bio "prilično bespomoćan kad je pokušavao da rekonstruiše Nemanjine rodbinske veze. On ne zna za dva Nemanjina brata, Tihomira i Stracimira, ali zato ima Konstantina, koji inače nije poznat. Uostalom, ni srpski rodoslovi ne znaju tačne podatke o Nemanjinom ocu i braći. "Tek moderna nauka je upoznala Nemanjinu braću, dok o Nemanjinom ocu ni danas nema saglasnosti među istoričarima", piše Ćirković. Ostaje nam samo da zaključimo da ignorisanje oca može da se tumači samo njegovom beznačajnošću.

NEMANJA, I VAZAL I PROTIVNIK VIZANTIJE:
Kad se analiziraju srpski izvori o Nemanjićima, uočavaju se dva početka. Prvi gospodin (gospodar) je Nemanja, kao u gornjem citatu, a prvi krunom ovjenčani kralj je njegov sin Stefan Nemanja, nazvan po tome Prvovenčani. Uz to se akcentuje Sava (Rastko) kao prvi arhiepiskop, ali sa poremećenim redosljedom, kako bi Sava postao crkveni poglavar prije nego je njegov brat krunisan, da bi mogao da stavi kraljevsku krunu na glavu svojega brata, iako je papa Honorije III poslao krunu za Prvovenčanoga 1217. godine, a Sava je uzvukao pravoslavnu eparhiju u Raškoj ispod jurisdikcije Ohrida, na nekanonski način, neđe oko 1220/22, u svakom slučaju poslije krunisanja svojega brata! Evo redosljeda tih događanja u mlađem srpskom rodoslovu: “Godine 6647 (1139) nazva se Nemanja gospodin Srba i careva (?) 42 godine. Godine 6727 (1219) Sava bi postavljen za arhiepiskopa Srbima i pomorskim stranama... Godine 6729 (1221) postavi se za kralja Stefan župan, drugi sin Nemanjin, i vlada 40 godina...” Stefan Nemanja je postao veliki župan tek 1166. godine i vladao je, s prekidima, do 1196, kada se zamonašio. Osnivač je dinastije Nemanjića. Umro je 1198. godine u Hilandaru kao monah Simeon. Za Nemanju piše S. Ćorović: “Čitav život Nemanjin pokazuje ga kao čoveka sposobna i bistra, ambiciozna i preduzimljiva, ali i potpuno bezobzirna.” Nemanjina politička djelatnost do početka osvajanja ka Nišu, Skoplju, Prizrenu i Zeti spada u vrijeme vizantijskoga cara Manojla I (1143 - 80). Manojlo je, po Ostrogorskom, bio vladar velikih sposobnosti, hrabar vojskovođa, vješt diplomata, a iz kontakata sa krstašima zavolio je zapadne običaje i uvodio ih na svome dvoru. Oba njegova braka sa zapadnim princezama doprinijela su proširenju zapadnih navika na Vizantiju. Ukočenost koja je do tada vladala na Vlahernskom dvoru Komnina zamijenjena je viteškom elegancijom zapadnoga tipa. Sam je car učestvovao na viteškim turnirima, što je za Vizantince bio neobičan i neugodan prizor. Stranci su zauzimali visoke položaje u Carstvu, na veliko nezadovoljstvo Romeja (Grka). Još za očeva života oženio se rođakom Konrada III, Bertom od Zulbaha, koja je u Vizantiji dobila ime Irina. Time je pokušao da učvrsti savez sa Njemačkom, protiv Normana, ali je u Drugom krstaškom pohodu (1147) njemački kralj ipak pošao zajedno sa francuskim, pod uticajem propovijedi Bernarda od Klervoa. Konrad je upao u Svetu zemlju i potpuno izolovao vizantijskog cara od Zapada. Koristi od ovoga pohoda imali su samo Turci i normanski kralj Rožer, koji je osvojio Krf, Korint i Tebu, najbogatije gradove Grčke. A to je ipak dovelo do približavanja Vizantije i Njemačke. Tako su zajedno Njemci, Grci i Venecija (koja se priključila) oćerali Normane sa Krfa (1149).

Car Manojlo baci srpskog vladara Desu u ropstvo a kao svog čovjeka odabra Nemanju - bilo je to 1162.

No iste godine buni se Raška, na koju su uticali Normani i Ugri. Evropske države, piše Ostrogorski, podijelile su se na dva tabora: na jednoj strani Vizantija, Njemačka i Mleci, na drugoj Normani, Velfi, Francuska, Ugarska i Raška, a u pozadini - papa! Manojlo stupa u vezu sa Rusima a ugarskoga prijestolonasljednika Belu proglašava i za svoga nasljednika (!), da bi tako pripremio spajanje Vizantije i Ugarske. Bela je u Carigradu postao Aleksije, oženjen je carevom ćerkom i dobio je titulu despota, koja je dotle pripadala samo caru. A kad je umro ugarski kralj Stefan III, Manojlo je Belu - Aleksija postavio na ugarski prijesto! Tako je i brat Bele Uroša - Desa postavljen 1159. za velikog župana u Raškoj, jer je bio privrženik istočne crkve, a obećao je Grcima da će ustupiti Dendru. No, postavši župan, on zadrži Dendru i pošalje izaslanike Njemcima, tražeći sebi suprugu na zapadu. Osim toga, pred Mađarima je njihovoga kralja nazvao svojim gospodarom. A bio je stekao ogromnu snagu u Srbiji. Zbog ovoga, veli Srećković, grčki car se naljutio na Desu, a u isto vrijeme Desi su se opirali i njegovi srodnici, udvorice grčkoga cara. Ratujući protiv Mađara i sa srpskom pomoćnom vojskom, grčki car je odveo Desu u ropstvo u Carigrad. A “kao svog čoveka među srpskim prinčevima istakao je Nemanju, mada ga nije učinio odmah velikim županom”. To je bilo 1162. Prema Nikiti Honijatu Desa je zborio da se jezik kune a pamet drugo misli. U Raškoj bilo je još pretendenata na prijesto. Među prvijema veliki župan Radoslav. A Grci su pomagali one na koje su mislili da mogu da se oslone. Stefan Nemanja postavljen je za velikoga župana u Raškoj 1166. Tom prilikom on je dobio i Glubočicu. I odmah počeo da zida crkve na rijekama Kosanici i Banjskoj.

NEMANJIN ORUŽANI SUKOB SA BRAĆOM KOD PANTINA NA KOSOVU 1168:
No oni srodnici kojijema je on uzeo vlast kupili su najamničku vojsku od Grka (Prvovenčani pominje Turke), Fruga (Franaka) i Italijana. Njegov glavni protivnik bio je brat Tihomir. Do sukoba je došlo 1168. kod Pantina na Kosovu, blizu Zvečana, đe je bila podignuta crkva sv. Đorđa, koji je, navodno, izbavio Nemanju iz pećine. Sv. Đorđe je, prema Prvovenčanome, i ovu bitku riješio u Nemanjinu korist. “Sutradan odmah stekoše se na bitku snažnu i silnu. Božjom pomoću i svetoga i preslavnog mučenika Hristova Đorđa (koji nije postojao nego je izmišljen prema egipatskome bogu Horusu koji je kopljem probo krokodila - p.n.) pobedi neprijatelje svoje, inoplemene narode, i padoše od oružja svi, i nestade im pomena sa zemlje. Učiniv bitku tu, jedan od zakonoprestupne braće njegove svrši, utopiv se u vodi, da se zbude reč proroka Davida: ŐRov izri, iskopa, i upade u jamu koju načiniŐ”. Iz drugih izvora se saznalo da je poginuli bio njegov brat Tihomir.

PONOVO SUKOB SA VIZANTIJOM:
Ali 1170. i Nemanja se, po Desinome primjeru, odmetnuo od Vizantije. No Manojlovi uspjesi u ratovanju sa Ugarskom oduzeli su Rašanima ugarsku podršku pa je on ušao u Rašku 1172. godine a Nemanja je morao da izjavi svoju pokornost prema ritualu primijenjenom prilikom potčinjavanja Rajmonda Antiohijskog, kada je antiohijski knez išao pješice pored carevoga konja i držao carevo streme. Jovan Kinam, vizantijski dvorski pisar opisuje detaljno više Manojlovih sukoba sa Rašanima, pokoravanje Uroša II i Dese (1149, 1150, 1163, 1172), što nastavlja i Nikita Honijat, carski sekretar, čije je najvažnije djelo o epohi Komnina i Anđela (1118 - 1204). Ovđe je najvažnije ono što se dešava nakon Manojlovoga dolaska u Filipopolj, koji je preko oblika Pulpuldeva postao Plovdiv. A to je bilo u jesen 1168. godine: “Beše, naime, doznao da je satrap Srba, tada to beše Stefan Nemanja, postao smeliji nego što treba i, budući čovek koji rđavo koristi slobodno vreme, smatrao neodmerenost mudrošću i zanoseći se nenasitim željama i živo nastojeći da se proširi na sve tamošnje oblasti, žestoko napada svoje saplemenike i mačem se obraća svome rodu i ne znajući za sopstvenu meru, on potčinjava Hrvatsku i prisvaja vlast nad Kotorom.

Ublažavajući raniju nadmenost Nemanja konačno glavu stavi pred careve noge i zamoli za milost

“Zbog toga želeći da proveri ono što Nemanja posle toga namerava, posla (sc. car) s vojskom Teodora Palijata. Toparh Nemanja beše ponesen toliko drskim uobraženjem, da odmah povede neobjavljeni rat protiv Romeja. A kad car donese odluku da lično krene u pohod protiv njega, onda se on samo uzgred pojavi u borbi, a potom sakri, ponovo se zavukavši u skrovišta gorska i pećine iskoristivši kao zaklon. “Neprestano pomalo smanjujući i ublažavajući pređašnju nadmenost, konačno je svoju sopstvenu glavu stavio pred njegove noge, Čvisok dužinom svom se opružiŐ i zamoli da mu se nikakvo zlo ne učini. Naime, on se plašio da sam ne bude na neki način lišen vrhovne uprave nad Srbima i da vlast ne bude prenesena na one koji su dostojniji od njega da vladaju i koje je on bio zbacio popevši se sam na vlast. Tako spretno je on s njim (sc. Nemanjom) postupao i primoravao ga da mu bude veran kad god bi zapazio da on skreće s pravog puta i teži slobodi ili da se povezuje s kraljem Alamana ili da se priklanja Hunima i s njima zajedno kesu i torbu povećava, tako spretno kao ni pastir s malim stadom. Tako se Nemanja njega bojao kako ni divlje zveri cara životinja. Često bi se car samo s konjicom digao i pratiocima povikao “za mnom!”, prešao romejsku granicu i krenuo protiv njega, pa bi odmah po svojoj želji tamošnje prilike izmenio.”
Ove informacije upotpunjuje i Teodor Prodrom, koji je bio vaspitač na dvoru ali je umro prije 1154. kao monah. On je u pjesmama obradio neke od pomenutijeh događaja. I Mihailo Solunski, besjednik, između 1149. i 1156. sastavlja četiri govora posvećena Manojlu I, dopunjavajući tako podatke koje nam daju Kinam i Honijat. Konstantin Manasije, jedna od najistaknutijih ličnosti vizantijske i kulturne istorije XII vijeka, kako piše B. Ferjančić, umro oko 1187. godine, opisao je kako je Stefan Nemanja pobijeđen od Manojla I Komnina i doveden kao sužanj u Carigrad. No Evstatije Solunski, mitropolit Soluna, koji je doživio duboku starost i umro poslije 1195, manje je retoričan i kitnjast. Pošto je, kao i Konstantin Manasije prikazao trijumfalni povratak Manojla I u Carigrad, osvrnuo se i na Nemanju. Oba pomenuta autora opisuju Nemanju kao stasita čovjeka. “Ovde ne bih želeo da prećutim ni o Nemanji ... koji mi je i drugom prilikom, iako nevidljiv, izmamio sjajne reči, a pre kratkog vremena i oči je moje zadivio ovaj čovek, kojem nije stas onaj koji priroda ljudima dodeljuje, nego uzrastom veoma visok i izgledom naočit. Pre toga on je okušavajući se u muževnosti i navikavši se da diže ustanke, hitro zagazio u rat, ali je uskoro, nešto strahom a još više ranama, prevaspitan na dobro, pa sad i sam učestvuje u trijumfu. I on, koji beše odbegli rob i sakrivaše se od gospodara, sada bi radije odabrao svako zlo nego se lišio njegova pogleda. I doista, on sada užurbano traži da vidi cara, kao neko koji iza mraka stiže na sunce i blagonaklono je primljen, i zadobija milost gospodara svoga, i on, kojemu pre toga ne beše dozvoljeno da bezbedno gazi ni po sopstvenoj zemlji, sada stiže do carice gradova, sav radostan što se nalazi pred željenim carevim pogledom, i o njegovoj ropskoj pokornosti ne pruža jemstvo neko iz porodice, nego je on sam tu prisutan kao istinski jemac i svedok.”
Ovđe je, naravno, literatura pomiješana sa istoriografijom.
“Posle ovog lošeg iskustva”, piše S. Ćorović, “Nemanja više nije preduzimao nikakve akcije protiv Vizantije dok je bio živ car Manojlo. Štaviše, bio je ispravan vazal; god. 1176. učestvovali su i srpski odredi u vizantiskoj vojsci u Maloj Aziji, u borbama protiv Turaka... Pravi zamah Nemanjine snage došao je tek posle smrti cara Manojla (24. septembra god. 1180)”

SMRT JAKOGA VIZANTIJSKOGA CARA MANOJLA (1180) OLAKŠALA JE NEMANJI PRODOR I NA VIZANTIJSKE I NA ZETSKE TERITORIJE:
Poslije Manojlove smrti na prijesto je formalno stupio njegov 12 - godišnji sin Aleksije II; regentstvo je preuzela carica - majka Marija, antiohijska princeza, rodom Francuskinja, a vladao je, u stvari, caričin ljubimac Aleksije Komnin, sinovac preminuloga cara!

Po smrti grčkog cara Manojla, Nemanja pustoši Beograd, Niš i Serdiku; put ka Zeti je otvoren

Aleksije je bio sujetan i nesposoban i narod nije volio ni njega ni njegovu latinsku majku, a polagao je nade u Manojlovoga brata od strica Andronika koji je upravljao jednom oblašću. U Carigradu je došlo do prevrata, a Andronik je maja 1182, dolazeći iz Male Azije, ušao u Carigrad oduševljeno pozdravljen. Ali on se u početku pokazivao kao branilac mladoga cara, pa je, tobože na molbu dvora i sveštenstva, pristao da od septembra 1183. bude suvladar. No samo dva mjeseca docnije njegovi ljudi su udavili Aleksija, a Andronik se, da bi zadovoljio princip legitimiteta, oženio njegovom 13 - godišnjom udovicom Anom, ćerkom francuskoga kralja Luja VII. No Manojlovoga autoriteta više nije bilo. Bela III je već 1181. ponovo zavladao Dalmacijom, Hrvatskom i Sremom, a dvije godine docnije su Srbi i Ugri upali u Vizantiju i “opustošili Beograd, Braničevo, Niš i Serdiku”. Time je bio ponovo otvoren put ka Zeti, koja je bila ošamućena unutrašnjim sukobima, ranijim napadima Dese o kojima piše Dukljanin i vazalskim odnosom prema Manojlu. Nemanji su indirektno pomogli Normani koji su 1185. osvojili Drač i ostrva Krf, Kefalonija i Zakintos a ubrzo su kopnom i morem stigli i do Soluna, koji je pao 24. avgusta 1185. A 12. septembra stradao je u svome Carigradu i car Andronik, kojega je zvjerski rastrgla na ulicama ista ona masa koja mu je nekoliko godina ranije klicala kao spasiocu Carstva. Dakle, jasno je da se Nemanjićima nije više ko mogao suprotstaviti u Zeti. “Posle Srba, i Bugari su se konačno oslobodili suvereniteta uzdrmanog Vizantijskog carstva”, piše Ostrogorski. Već citirani tekst iz Prvovenčanoga jasno kazuje kako je tekla saradnja Nemanje i ugarskoga kralja, u osvajanju Sofije (Sredec) i kako je Nemanja, rastavši se sa ugarskim kraljem, nastavio osvajanja, rušenja i paljenja. Prvo je na red došao Pernik, koji je razrušen pa Stobi koji je opustošen, kao i Zemun, Velbužd, grad Žitomitski i grad Skoplje, i grad Leški u Donjem Pologu i Gradac,”i grad Prizren, i grad slavni Niš, i grad Svrljig, i grad Ravni, i grad Kozli. Te gradove poruši i do kraja temelja ih iskoreni, jer ne osta kamen na kamenu koji se ne poruši. I ne podigoše se ni do danas”, piše Nemanjin sin, slaveći oca! Zatijem se, pomalo zbrkano, nižu ostala osvajanja, pa se pominje prizrenska oblast, iako je već porušen Prizren, pa oblast nišavska i oba Pologa s međama svojim, iako je već porušen donji Polog. A onda dolaze na red Dioklitija i Dalmacija...

ZAŠTO SE OKRUTNO POSTUPALO U ZETI?: Iz dokumenata koji se nalaze u drugome dijelu ove knjige vidi se da je osvajanje Zete stavljeno u isti red kao i osvajanje drugih teritorija prema Sofiji, Nišu i Skoplju. Evo kako je Ćirković (1970) započeo svoje izlaganje o Zeti u državi Nemanjića, pod naslovom Nestajanje dukljanske tradicije: “Nemanjina porodica je, bez svake sumnje, bila u srodstvu sa posljednjim dukljanskim vladarima. Nemanja je polagao pravo na "Dioklitiju i Dalmaciju, roždenije svoje, istovuju djedinu svoju". Pa ipak, i pored toga, uključivanje (?) Zete u njegovu državu bilo je shvaćeno kao osvajanje i to zbog "roda grčkog", koji je tu podigao gradove i držao pod silom ovu zemlju "da bi se nazvala grčka oblast"“. Ćirković još jednom ublažuje rušenje gradova i mijenjanjem njihove slave “u obraz zapustenija” komentarom da se to ne smije shvatiti doslovno, jer sam Prvovenčani veli za svojega oca da je svoje ljude “sačuvao nepovrijeđene da služe njegovoj vlasti”. Prvo, srodstvo Nemanjića sa Vojislavljevićima je bilo po ženskoj liniji pa zato nadbiskup barski Grgur i piše da potonjega zetskoga kneza Mihaila zlostavlja ujak (ab avunculis molestatus), dakle, majčin brat a ne očev! A majčine braće imali su Nemanjići u Francuskoj, Bugarskoj, Grčkoj, Albaniji, Zeti, Mađarskoj. Srodstvo po majci je znak udaljenosti a ne bliskosti! Ako bi se srodstvom po ženskoj liniji mogle ostvarivati pretenzije na majčinu zemlju, onda bi Bugari imali pravo na Dušanovo Carstvo i Srbiju Stefana Dečanskog, jer su im majke bile Bugarke; a Venecija na Srbiju Stefana Uroša, jer mu je majka bila unuka dužda Dandola.

Dakle, Sima Ćirković s predumišljajem ublažava Nemanjinu okrutnost prilikom okupacije Zete

Ćirković ovo, pretpostavljamo, zna, ali mu zgodno dođe da navođenjem srodstva ublaži ono što je prinuđen da citira malo dalje, na istoj stranici, da je Nemanja porušio zetske gradove i “izmenio slavu njihovu u obraz zapustenija”! Drugo, tu su povezane Dioklitija i Dalmacija, da bi se moglo pomisliti da je u Dioklitiji Nemanjina đedovina, iako rodoslovi Nemanjića upućuju na Nemanjino porijeklo iz Hercegovine. Treće, navodi se opravdanje za ove okrutnosti tvrdnjom da su Grci podigli zetske gradove, da su ih držali silom i da se to zbog toga prozvala grčka oblast. No Grci su osnivali te gradove prije doseljavanja Slovena! A zetska kraljevina se osamostalila borbom protiv Grka i njihovim istrebljenjem! Vizantija je gospodarila Zetom u XII vijeku svega 30 godina, za vrijeme jakoga vizantijskoga cara Manojla, koji je gospodario i u Raškoj. Zašto onda nijesu srušili i Ras, u kome je, kroz cijeli XII vijek, i u početku XIII vijeka, bio grčki episkop, saradnik Stefana Nemanje, i u progonjenju bogumila! Grčki uticaj došao je u Zetu upravo preko Nemanjića! Grčka je vjera postala državna, jednako kao i grčka heraldika. Nemanja je zidao Hilandar? Četvrto, kako se može smatrati da je Nemanja ostavio nepovrijeđen narod, ako je tome narodu spalio kuće! Rušenje gradova nije obaranje zidova praznih tvrđava! Osim toga, Ćirković je falsifikovao navedeni odlomak, jer je izostavio bitan detalj iz onoga što piše Prvovenčani, da je njegov otac ostavio narod nepovrijeđen “da služi državi njegovoj sa strahom i sa uređenim dankom od Svetoga”. Dakle, narod nije istrijebljen, jer ne bi imao ko da plaća danak! A da bi se plaćao danak, mora da se živi u strahu od kazne ako se danak ne plati. A koliki je bio taj danak? O tome biše nadbiskup Grgur splitskom kanoniku Gvalteriju: “No velika je razmirica izbila između našega grada i velikoga župana (Civitati nostre a magno Jupano), o čemu s vama nijesmo mogli razgovarati, zbog velikoga meteža i pritisaka koji se dešavaju i bole nas. Osamsto perpera koje smo u prošloj godini očekivali da prihodujemo od svojih imanja on nasilno traži za sebe (nunc cum violentia exigit) a mi ne možemo da položimo traženu sumu, jer su polja opustošena, te je on ponovo zaprijetio gradu, o čemu bi prezviter Maraldus, očevidac ovoga, mogao da vam referiše. Tako mnogim metežima i pritiscima izloženi svi ljudi stenju i pate (gemunt et dolent). A od kneza Mihaila, čija briga za dioklićansku crkvu nije mala, ne može se u ovim okolnostima očekivati pomoć...”
Dakle, Ćirković s predumišljajem ublažuje okrutnost okupacije Zete, preuveličavajući značaj veza po ženskoj liniji, prenebregavajući istorijske činjenice o grčkoj vlasti u Zeti. Jasno je da Grci za 30 godina ratovanja u XII vijeku i na drugim frontovima nijesu iznova mogli podizati već stare, petsto godina prije Hrista izgrađene gradove u primorju Zete, niti su Slovene u Zeti mogli tako brzo grecizirati, ako je njihova tradicija, svakako obrađena i kroz narodne pjesme, zborila isključivo o borbi protiv njih!

POKUŠAJ OSVAJANJA DUBROVNIKA:
Srpska država se čitavim svojim teritorijalnim i kulturnim razvojem okreće Istoku. Pokušaj da se osvoji Dubrovnik je propao, jer je grad pod Srđem imao jaku flotu, jake saveznike i zidine. Na osnovu dubrovačke hronike Jireček je pisao: “Nemanja se zatim počeo spremati da napadne Dubrovnik ne samo sa suha nego i sa flotom, ali Srbi ne imadoše sreće na moru. Dubrovačka flota na broju 11 lađa, potuče 18. avgusta 1184. grdno Nemanjina brata Miroslava sa njegovih 13 lađa i čamaca iz sela Poljice... Leti 1185. pojavi se Miroslav pred Dubrovnik na čelu velike vojske sa opsadnim mahinama za bacanje kamena i drva, te otvori napadaj 1. jula. Sedmoga dana, u nedelju, kada se narod molio Bogu u crkvi mučenika Petra, Andrije i Lavrentija, spali on sve svoje mahine, te se povuče, po svoj prilici što je dobio glas o vezi Dubrovnika sa Normanima”.

Stefan Nemanja i njegov brat Miroslav su na ugovor sa Dubrovčanima metnuli krstove

A to znači da je u Dubrovniku u to vrijeme već postojala crkva bokeljskih mučenika sa Luštice. Mir je potpisan septembra 1186, kao ugovor između Dubrovčana i Slovena (Raguseos et Sclauos). Tekst je pisao Gligorije dijak a Miroslav i Stefan Nemanja, budući nepismeni, metnuli su krstove.

“O VUKANU U ZETI ZNAMO VRLO MALO”:
Posebne oblasti Rastka i Vukana pominju se tek u Nemanjinoj povelji Splićanima, izdatoj ubrzo poslije 1190. godine. Splićanima je dozvoljeno da “izlaze slobodno u moju zemlju i sina mi Rastka u Humsku zemlju a sina mi Vuka u Zetu”. Vidi se, dakle, da su jake naslijeđene tradicije i Humske zemlje i Zete, a da je Nemanjina zemlja Raška! Ali i poslije toga, veli Ćirković, u zetskim gradovima su smatrali Nemanju za pravoga gospodara. Vukan nije uspio da u Zeti stvori neku tradiciju o sebi. Ne pominje se njegov Dvor. Dopisuje se s papom, ali ne znamo odakle. Zmajević ga zove Vukašinom, latinski Vulkanom, prema Bzoviju i Rinaldiju, i smatra ga namjesnikom Radoslava, mada navodi da Orbin "inako govori". Inače, Zmajević zna za Vukanova pisma papi i za djelatnost papinih emisara u Zeti. U latinskom natpisu na crkvi Sv. Luke, koju je 1195. podigao u Kotoru neki Mavro, sin Andrije Kazafranka sa svojom ženom Buonom "u vrijeme gospodara Nemanje velikog župana i sina njegovoga Vukana, kralja Dioklije, Dalmacije, Travunije, Toplice i Hvosna". “Sa kraljevskom titulom se Vukan javlja i u drugim dokumentima ovoga vremena. Vukanova kraljevska titula se u svom osnovnom dijelu, bez sumnje, nastavljala na titulu njegovih dukljanskih prethodnika i doprinosila je očuvanju tradicija ranije samostalnog dukljanskog kraljevstva. Duklja je važila kao Čveliko kraljevstvo od isprvaČ i na nju su se Stefan i Sava pozivali kad su sa papskom stolicom vodili pregovore koji su doveli do Stefanovog krunisanja za kralja”. Da Raška nije naslijedila Zetu nego ju je osvojila, vidi se iz činjenice da Vukanova titula kralja, preuzeta od Vojislavljevića, nije važila u Srbiji! A do 1196. Nemanja je bio veliki župan Raške i tek tada je odredio nasljednika u Raškoj, svoga srednjega sina Stefana. A Stefan je imao velike muke i sa bratom Vukanom, i sa ugarskim kraljem, i sa papom na kojega su oni uticali, pa i sa bratom, da dobije od Rima kraljevsku krunu.

VUKAN NEZADOVOLJAN ŠTO JE NJEGOV MLAĐI BRAT NASLIJEDIO PRIJESTO U RASU. RAT MEĐU NJIMA:
Vukan je bio nezadovoljan ovim očevim izborom, jer je smatrao da je, kao prvorođeni, imao pravo na glavnu vlast velikoga župana. I ovo pokazuje sasvim jasno đe je centar države. Da je Zeta bila srpska zemlja, prijestonica bi se iz zabačenoga Rasa mogla prenijeti na obalu, kad je već mogla, kasnije, da se prebacuje u Skoplje, pa bi se slobodnije koristila stara kraljevska titula Vojislavljevića. Nemanja je, međutim, mislio drukčije i logičnije. Prvorođeni sin ide tamo đe je postojala međunarodno priznata kraljevina i koristiće se tom titulom bez posebne potvrde o prenošenju, sve dokle to bude moguće, a Stefan je oženio vizantijsku princezu, šćer Aleksija III Anđela, koji je prethodne godine prevratom došao na carigradski prijesto, pa će tako oba sina imati izgleda na titule, jedan sa osloncem na Rim, drugi sa osloncem na Carigrad!
B. Ferjančić kaže: “U politici prvih Nemanjića oblast (?) Zete ima važno mesto jer je tu još ranije postojalo kraljevstvo na čije se tradicije, prema vesti Domentijana, poziva izaslanik Metodije kada u ime Stefana Nemanjina traži kraljevsku krunu u Rimu.”
Dakle, po njemu je jedna oblast srpske države bila kraljevina, i ta se titula nije protezala na ostali dio države! Prudentis est nonnunquam silere. Vukan se, očigledno, nije s time mirio. Pogotovo što se i Stefan okrenuo Rimu i Ugarskoj i već 1200. ili 1201. oćerao ženu Evdokiju i oženio unuku dužda Dandola! Vukan je ucvijeljenu Evdokiju ispratio do Drača, a preko ugarskoga kralja Emerika uticao na papu Inoćentija III da Stefanu ne da kraljevsku krunu.

Da su Vojislavljevići bili Srbi, Prvovjenčani onda ne bi bio iz Raške nego iz Duklje-Zete

Možda je ono poznato Vukanovo pismo papi iz 1199. kojijem potkazuje bana Kulina i udovicu kneza Miroslava (!) kao bogumile, bilo preventivno, jer ga je iskoristio da istakne svoju krvnu vezu sa papom i indirektno izbaci iz sedla mlađega brata. A Stefan je isključio Kotor iz Vukanove vlasti 1201. godine, jer je Lauro Zan, građanin Venecije “položio zakletvu velikom županu Stefanu i njegovim sinovima, odnosno građanima Kotora, da će verno obavljati dužnost kneza u tom gradu”, što je svakako bilo uzrok rata. Stefan je slao svoje ljude u Rim da mu izdejstvuju kraljevsku titulu i njegova molba bila je povoljno primljena; čak je bio određen i legat koji će odnijeti tu krunu, ali je čitava operacija, na intervenciju ugarskoga kralja, odložena do 1217. godine! Ćirković pretpostavlja da je do ove veze Vukana i Emerika došlo preko Huma i da je Vukan imao dva cilja: da se proglasi kraljem u Rasu i da “uspostavi vrhovnu vlast ugarskih kraljeva nad Srbijom”. I zaista, od 1202. Srbija je sve do 1918. navođena u titulama ugarskih kraljeva kao njihova oblast.
Da je Vukan bio jako ozlojeđen, dokazuje činjenica da je uz pomoć mađarske vojske oćerao brata iz Raške, na što je Stefan reagovao pišući da je Vukan prekršio očev zavjet i doveo “inoplemenike na otačastvo svoje”. I ne samo to. Vukan je pustošio svoju sopstvenu zemlju, vjerovatno u toku sukoba sa Stefanovim pristalicama. Da se zaista radilo o “inoplemenim pukovima” dokazuje Emerikovo pismo papi, da je “zemlju velikog župana” ponovo prisvojio, nazivajući se i kraljem Srbije! Dakle, Vukan nije poklanjao pažnju dukljanskoj kraljevskoj tituli, kao tuđoj! Vukan je ostao bez ugarske pomoći 1204. godine, a krstaši su 13. aprila iste godine zauzeli Carigrad. Time je nestala velika vizantijska imperija. Vukan se zadovoljio Zetom, bez prava na Hvosno i Toplicu. Posljedice građanskog rata, veli Blagojević, bile su strašne, do te mjere da je u pitanje dovedeno i postojanje srpske države i srpskoga naroda.

SIN STEFANA NEMANJE, I SAM STEFAN NEMANJA, POSTAJE 1217. PRVI SRPSKI KRALJ, PRVOVENČANI:
Konačno je sin Stefana Nemanje, i sam Stefan Nemanja, postao kralj godine 1217. godine. Domentijan, Savin učenik i biograf piše da je Sava molio papu: “Da vjenčaiet brata svojego kralievstvo po prvomu otčastvu kralievstva ih, v niemže i otac ih rodi se po božstvovnomu smotreniju v meste rekomem Dioklitii iže zovet se veliko kralievstvo otprva”.
Poslije izvjesnoga vremena naređeno je Teodosiju da preradi Domentijanov životopis sv. Save i izostavi pomen pape i miroljubiv stav prema katoličkoj crkvi, jer to poslije propasti Latinskoga carstva 1261, “više nije odgovaralo zvaničnome stavu srpske crkve”. Ali nije urađen samo taj jedan falsifikat nego je prvo navedeno da je Sava osamostalio srpsku pravoslavnu crkvu pa onda krunisao svojega brata, iako je papa poslao krunu 1217. a Sava se otrgao ispod jurisdikcije Ohrida dvije - tri godine kasnije! Mnogi istraživači smatraju da Sava nije ni prisustvovao krunisanju svojega brata, jer se nije slagao sa njegovim osloncem na papu!. “Kad su ti pregovori (oko krunisanja - p.n.) privedeni kraju, Sava je ljut otišao iz Raške.” Blagojević ponovo falsifikuje istoriju pa veli da je “kraljevsko dostojanstvo pripadalo i srpskim vladarima u Duklji znatno ranije (1077), ali je ono bilo teritorijalno ograničeno na “Duklju i Dalmaciju” i personalno vezano za dinastiju Vojislavljevića”! Da su Vojislavljevići bili Srbi, Nemanjići bi koristili njihovu kraljevsku titulu! A Stefan, Nemanjin sin, ne bi bio Prvovenčani, već bi Prvovjenčani bio Mihailo Vojislavljević!

SAVA JE OSAMOSTALIO PRAVOSLAVNU CRKVU U RAŠKOJ NA NEKANONSKI NAČIN, ALI U DRŽAVNOM INTERESU, KORISTEĆI IZGNANSTVO VIZANTIJSKOGA CARA I PATRIJARHA, KOJIJEMA JE BILA POTREBNA MATERIJALNA POMOĆ!:
Poslije falsifikovanja Stefanovoga krunisanja, kao da je bilo prije odvajanja pravoslavne crkve u Raškoj od Ohrida, uslijedilo je i falsifikovanje toga osamostaljivanja.

Tvrdi se da je Sava bio arhiepiskop prije no je Prvovenčani krunisan - zaista mnogo falsifikata!

Latini su 1204. osvojili Carigrad i u Aja Sofiji je 16. maja krunisan za cara Latinskoga carstva grof Balduin Flandrijski, kojega je podržavao mletački dužd. Mlečanin Toma Morozini postao je prvi latinski patrijarh u Carigradu. Teritorija Vizantije podijeljena je među saveznicima.

NIKEJSKO CARSTVO, PREMA OSTROGORSKOM:
I sama Grčka bila je izdijeljena. Atikom i Beotijom zavladali su Burgundi, a Ahajom i Morejom Francuzi. Grci i bjegunci, nezadovoljni Latinima, zasnovali su nove države: Nikejsku i Epirsku despotovinu. Despot Teodor Laskaris krunisan je 1205. za cara u Nikeji, a Mihailo Anđeo je osnovao Epirsku despotovinu. Zato novi centar u Nikeji nije obezbjeđivao punu državnu i crkvenu vlast, jer mu je konkurisao Epir. I po St. Stanojeviću epirski despotat je bio “takmac Nikejskom carstvu”. A ovo je važno zbog položaja Teodora Laskarisa, koji se poslije petnaestak godina saglasio da se pravoslavna crkva u Raškoj privremeno izdvoji ispod jurisdikcije Ohrida. Ne zna se ni kada je to bilo niti zašto se Laskaris s time složio. Bila su nesigurna vremena a blago odneseno iz Carigrada svakako je bilo pri kraju. I nema drugoga objašnjenja nego da je Sava donio u Nikeju zlato, koje se i inače često pominje uz Nemanjiće i uz njihove zadužbine. Dakle, Laskaris je sklopio sa Savom nekakav usmeni dogovor o privremenom preskakanju kanonskih propisa, po kojima se pravoslavlje u Raškoj ne bi moglo osamostaliti bez saglasnosti ohridskoga patrijarha. Upuštajući se u takvu akciju, Sava je radio u interesu svoje države, a ignorisanje kanona može se jedino tumačiti kao za njega manje važno pitanje. No zbog toga on nije dobio tomos, to jest dokumenat o toj saglasnosti, pa se zato i ne zna kada je to bilo. Da je Sava dobio tomos, u njemu bi bio i datum i ime patrijarha. U odsustvu tomosa i Domentijan nagađa, ili prikriva istinu, pišući da je Sava otišao na Istok, ne navodeći ime grada. Teodosije je, izostavljajući papu, i zamjenjujući datume, napisao da je Sava pošao u grad Konstantinov, đe ga je car Laskaris bogato obdario, a patrijarh German posvetio za arhiepiskopa. I sve je to, navodno, bilo prije nego je Prvovenčani krunisan, kako bi Sava mogao da ga kruniše! Zaista mnogo falsifikata od božjih ljudi na zemlji.

SMRT U ZETI NEZAPAŽENOGA VUKANA. NASLJEĐUJE GA JOŠ MANJE ZAPAŽENI ĐORĐE:
Vukan je imao tri sina: Đorđa, koji je živio u Ulcinju, Stefana koji je podigao Moraču i Dmitra, monaha Davida, koji je imao unuka kneza Vratka, oca knjeginje Milice. O Vukanu ima u Zeti malo tragova. Nema ni žitija. Uglavnom, pominje se u vezi sa Vatikanom. Ali Dragoje Živković s razlogom veli da se Vukan držao pape kako bi udovoljio zetskoj vlasteli i crkvenim vlastima. Zemlja je bila katolička i on nije mogao da to smetne s uma. Pravoslavlje će se javiti tek oko 1233. u Zeti a kasnije na primorju. Dakle, djelovao je "u službi zaštite dukljanskih vjersko - političkih tradicija". Katolički sinod u Baru 1199, na kome su donesene odluke o ozdravljenju katoličke crkve u Zeti, pomagao je Vukanu da se približi papskoj kuriji, u isto vrijeme dokle Sava i Nemanja stvaraju srpski centar u Hilandaru. Skadar je bio u rukama Stefana Prvovenčanog. Kad ga je Mihailo Anđeo iz Epira osvojio, 1214, bio je ubijen pa je Stefan ponovo zadobio taj važan saobraćajni centar koji je neko vrijeme (1080 - 1150) bio zetska prijestonica. Vukan se ne pominje poslije 1207, u ugovoru između Kotora i Dubrovnika, đe je signiran uz brata, velikoga župana Stefana. Istina, novootkriveni natpis u manastiru Studenici bilježi ga kao živa 1209, sa titulom velijega kneza, koju mu pripisuje i Sava, ali od 1208. u Zeti ga je ipak naslijedio Đorđe, koji je u julu te godine položio zakletvu vjernosti mletačkome duždu i njegovoj vladi. U zakletvi stoji: “Da ćemo zemlju koju sada posedujemo i onu koju ćemo ubuduće steći čuvati za istog gospodina dužda i njegove naslednike” (et quod terra quam nunc habemus et illam, quam nos acquiremus in antea, per eundem dominium ducem suosque successoribus tenebimus)!

Ako je neko 1241. sa Kosova bježao od Tatara nije mogao stati u Zeti jer su Tatari bili i tu

Đorđe se obavezuje da, po potrebi, napadne Dimitrija Progonova, gospodara Arbana u oblasti Kroje, i da prijatelje Venecije smatra svojim prijateljima, a neprijatelje - neprijateljima. Ovo ne treba da čudi jer i tri godine poslije krunisanja i Stefan Prvovenčani piše papi (1220) Honoriju III, koji mu je i poslao krunu da želi da se naziva sinom Svete Rimske crkve i njega kao Svetoga oca. Ćirković je u pravu kada ublažuje težinu riječi u sličnim zakletvama, jer je, kako veli, i Dubrovnik “tokom čitave svoje istorije priznavao vrhovnu vlast drugih država, a to ga nije smetalo da samostalno sklopi desetine političkih ugovora”.
Prvovenčanoga je u Raškoj naslijedio sin Radoslav (1227 - 34), i on je potvrđivao povelje koje je izdavao Đorđe! I u gradskim ispravama Radoslav se navodi kao vladar. A Radoslav je bio pod jakim vizantijskim uticajem, jer ga je štitio tast Teodor Anđel, koji je ojačao u Epiru. Zatijem je osvojio Solun i namjeravao da obnovi Vizantijsko carstvo. To je otežavalo položaj Đorđa Vukanovoga u Zeti, jer se već javljala nova vjera kao državna. No Anđela su pobijedili Bugari 1230, a time je i Radoslav izgubio podršku. To je na njega djelovalo katastrofalno, pa je u kasnijoj tradiciji, kako veli Ćirković, zabilježen kao "vrežden umom". Obraćao se prijateljski ohridskome patrijarhu Homatijanu, koji je bručio Savu. I to je sve uticalo na vlastelu da ga zbace i dovedu na prijesto njegovoga brata Vladislava (1234 - 43). Vladislav je bio zet Asena II, u vrijeme kada su Bugari bili vodeća sila na Balkanu. Kolika je bila vlast Vukanovoga sina Đorđa u Zeti, nije jasno. Ćirković veli da je gospodario barem nekim gradovima.
Pravoslavlje je sve više jačalo a sa papom se sve više taktiziralo, i "sve je to istovremeno Nemanjinu državu udaljavalo od Duklje" (Ćirković). Godine 1241. došlo je do prodora Tatara u Zetu i Dalmaciju. Najveću štetu od njihove najezde pretrpio je grad Svač (S. Atius), za koji se tvrdilo da ima crkava koliko je dana u godini. Doslovno uzeto to je nemoguće. Ali u metaforičnome smislu u tome je bilo istine, jer je Svač bio veoma razvijen centar. Tatari su rušili i Kotor i Drivast. Za to vrijeme veže se i najranije locirana priča o nekoj seobi sa Kosova ili iz Dukađina u Zetu. No ako je neko otud bježao pred Tatarima 1241, nije se mogao zaustaviti tu, jer su i Tatari bili tu, nego je morao ići dalje. A o tome nema nikakve arhivske potvrde. Takvu tezu negirao je i Milan Rešetar, na osnovu lingvističkih fakata. Tatari su ponovo 1285. prodrli u Bugarsku. Iz Bugarske su krenuli dalje, kralj Milutin im je dao kao taoca najstarijega sina Stefana (Dečanskog) koji se oslobodio tek kad je među Tatarima buknuo građanski rat.
Đorđe je stajao iza ulcinjskoga crkvenoga pokoravanja Dubrovniku. Na tome dokumentu Đorđe je "knez Duklje", što znači da stara dukljanska kraljevska titula nije više imala značaj pošto je Raška dobila kralja. Istina, Ulcinjani pominju Đorđa kao kralja, ali to se može tumačiti njihovom željom da svoje namjere osnaže kraljevskim pečatom. Ova Đorđeva akcija bila je suprotna interesima države kao cjeline, jer je svaka država nastojala da ima svoju crkvenu organizaciju u okviru ekumenske religije, bila ona pravoslavna ili katolička. U povelji kralja Stefana Vladislava manastiru na Vranjini, između septembra 1241. i kraja avgusta 1242, kojom se manastiru daje selo Godinje sa rijekom, nema pomena o Đorđu. A u povelji Stefana Radoslava, kralja Srbije i Pomorja, od 10. jula 1250, kojom se daje Prevlaka Kotoru, takođe nema pomena o Đorđu Vukanovome, nego o Đorđu, Bodinovome sinu. Pitanje je, međutim, da li je to izvorna isprava ili kotorski falsifikat. Đ. Stracimirović je s pravom naglašavao da je “kotorska vlastela htela da uzme zemlje manastira Sv. Mihaila na Prevlaci te sastaviše lažne povelje srpskih vladalaca, po kojima su sve zemlje negdašnjeg prevlačkog manastira tobože već u srpsko doba njihove bile”.

Srpski vladaoci su uz Rašku kao srpsku zemlju pominjali i okupirane teritorije, kao Pomorsku

Teško je povjerovati da je Prevlaka već 1250. bila u pravoslavnim rukama, ako znamo da je svega godinu dana ranije barski nadbiskup Jovan Plano Karpini planirao da se na Prevlaci (ad sanctum Michaelem in culfo Catari) nađe sa dubrovačkim nadbiskupom, radi raspravljanja spornih pitanja. Naime, 1247. umro je prethodni barski nadbiskup, pa se Dubrovnik javio sa starim pretenzijama na Bar. A Plano Karpini je zastupao Barsku nadbiskupiju od 1248. do smrti i sudio se sa Dubrovčanima pred papom. Dakle, on je 1249. smatrao Prevlaku svojim crkvenim posjedom. Poslije Vladislava u Raškoj je vladao Uroš I (1243 - 76). On je bio treći sin Prvovenčanog iz braka sa Mlečankom Anom Dandolo, drugom ženom Prvovenčanog. Vladislav, kojega je on zbacio, bio mu je stariji brat. Uroš I je odmah sklopio ugovor sa Dubrovnikom, što znači da je epizoda sa Đorđem bila u Raškoj zaboravljena, a da u Dubrovniku nijesu insistirali na sprovođenju ugovora sa Ulcinjanima. Urošu je, kako logično rasuđuje D. Živković, bilo teško da prihvati da neko sa strane vodi katoličku crkvu u Zeti, ali mu je u isto vrijeme ta briga za katoličanstvo otežavala širenje pravoslavlja. Kada je Dimitrija naslijedio mlađi brat Stefan? On zida manastir Moraču u tada zabitome predjelu, 1252, dakle, za vrijeme vrhovne Uroševe vlade. Ali i on se, sudeći prema natpisu iznad ulaza, tituliše kao kralj. Kada je Stefan umro? S njime se gasi tradicija dukljanskih vladara, kao što se i u Humu gasi humska tradicija. Tamo je knez Radoslav, sin kneza Andrije, nastupao kao neprijatelj kralja Uroša I i ulazio je u savez Dubrovnika i Bugara protiv Raške. Uroš I, koji nije želio da dijeli vlast u državi, pa je ograničavao i Vukanove sinove, uzeo je titulu kralja "srpske i pomorske zemlje", pri čemu je jasno da je srpska zemlja bila Raška a pomorska zemlja Zeta, sa Travunijom. To što Ćirković veli da takvo odvajanje srpske i pomorske zemlje "podsjeća na različitu istoriju srpskih zemalja i njihove posebne tradicije" čista je besmislica. Da je Zeta bila srpska zemlja, srpski vladari bi je vrlo rado navodili kao takvu, to jest navodili bi srpsku zemlju u Raškoj i Zeti! Dragutin, stariji sin kralja Uroša i kraljice Jelene, brat kralja Milutina, vladao je Sremom. Sa Karolinom, ćerkom ugarskoga kralja Stefana V (!), imao je sinove Vladislava i Urošica. Pobijedio je, uslonjen i na ugarsku vojsku, kod Gacka očevu vojsku i zavladao u Raškoj (1276). Uroš je uskoro umro, a Dragutin je ustupio mlađemu bratu Milutinu Zetu, Hum i Trebinje, a majci Jeleni (Francuskinji) zemlje u Primorju.

FRANCUSKINJA JELENA KURTNEJSKA VLADA U ZETI:
Dragutin je svakako imao razloga da Zetu da na upravu svojoj majci, katolkinji, princezi de Kurtene, i ona je na toj upravi ostala tridesetak godina (1276 - 1309). Time je istakao dva principa: jedan je državna kohezija, a drugi: vođenje računa o naslijeđenome stanju! Arhiepiskop Danilo II je u žitiju kralja Dragutina tačno zapisao: “I pošto je bila među njima velika borba u zemlji zvanoj Gacko, sin odole svome roditelju, i uze presto njegov silom. I kada je sjeo kraljevati na prestolu oca svoga u srpskoj zemlji, nazva se blagočestivi i hristoljubivi i samodržavni sve srpske i pomorske i podunavske i sremske zemlje”! Dakle, srpski vladari su uz Rašku kao srpsku zemlju dodavali okupirane teritorije, pa je pomorska zemlja isto tako neutralno nabrojena, kao i podunavska i sremska! Ali falsifikovanje počinje već u arhiepiskopa Danila, jer on ne kaže koji je dio države dobila Jelena, nego veli da je Dragutin primio majku sa velikom čašću i slavom i da joj je dodijelio: “Neki deo zemlje države svoje za prebivanje njezino”. Dakle, ne da tim dijelom zemlje vlada! Ali da uzme blaga koliko hoće i ona blagoslovi muža i “pođe u odeljeni joj svoj kraj, primivši mnogo imanje i časne darove, koliko je htela, od ljubljenog sina svoga...” A kada je Dragutin pao s konja, pokajao se za sve što je učino i predao vlast svome bratu Stefanu Urošu II Milutinu, Dečanskome (1282 - 1321).

U Crmnici su Jelenu Kurtnejsku zbog brige o svojim podanicima prozvali Sveta kraljica

Nema sigurnih podataka o tome koji je dio Zete dobila Jelena. No sudeći prema njenoj aktivnosti u korist katoličke crkve, logično se pretpostavlja da je ona vladala samo priobalnim, katoličkim dijelom, iako joj je dvor bio na Ibru, a pred smrt je sagradila manastir Gradac, kako bi umrla kao pravoslavne srpska kraljica i da bi, kao takva bila slavljena! Zanimljivo je, međutim, da je u njoj ostao kult u Crmnici i da je zapamćena kao kraljica koja na konju obilazi podanike o kojijema je brinula, pa su je i oni nazivali Svetom kraljicom. Vidljivo je da su svi Nemanjići vodili računa o svome položaju na onome svijetu, nakon što bi iskoristili sve što se može na ovome. Isti potez izvela je i jedna druga Jelena, šćer kneza Lazara, majka Balše III, koja je na Jezeru, poslije dva muža, ispaštala 1441/42. u isihazmu = bezmlviju = ćutanju. Jelena Kurtne je ipak samostalno upravljala Zetom: vodila je unutrašnju i spoljnu politiku, potpisivala međudržavne ugovore, povjeravala uticajne položaje svojim ljudima iz redova zetske vlastele, davala carine pod zakup, kontrolisala trgovački promet i štitila katoličku crkvu i njenu društvenu poziciju.
Podizala je katoličke crkve i manastire i promovisala franjevački red u Zeti. To je, doduše, išlo na štetu ranije ovamo prispjelih benediktinaca, ali nije smetalo učvršćivanju katoličanstva. Sabor u Deževu, na kome je Dragutin (1282) ustupio prijesto mlađemu bratu Milutinu, nije uticao na Jeleninu vlast u Zeti. Uostalom, i odnosi među braćom bili su neko vrijeme dobri, i Dragutin je zadržao dio zemlje i titulu kralja. Ali krajem vijeka (1299) Milutin je odlučio da oženi maloljetnu (sedmogodišnju!) vizantijsku princezu Simonidu, koja mu je donijela u miraz osvojene vizantijske oblasti. Simonida je bila šćer cara Andronika II Paleologa (1282 - 1328) a Milutin je, svakako na vizantijski zahtjev, namjeravao da prekrši ugovor sa bratom i omogući da ga naslijedi neko od Simonidinih sinova, a ne Dragutinov sin. Dragutin je poveo desetogodišnji rat protiv Milutina (1301 - 12). Savezništvo sa Vizantijom okrenulo je Dubrovnik protiv Zete, pa su Dubrovčani zabranili trgovinu u "zemlje gospodina kralja Srbije i njegove majke gospođe Jelene". Dubrovčani su imali flotu pa su ne samo zauzeli Mljet nego i zatvorili ušće Bojane. U napadu na Kotor 1301. učestvovali su Dubrovčani, Mlečani, Zadrani i Hrvati. I taj spor je, najviše zahvaljujući Jeleni, riješen povoljno, ali tek 1302. godine, jer je kod Milutina bilo zarobljenih Dubrovčana. Obnovljena je i trgovina, ali tek 1305. Jelena je i ranije radila za Dubrovčane krijući od svoga muža pa ih je 1267/ 68. obavještavala o svim njegovim namjerama protiv njih. Dubrovački trgovci koji su ponovo krenuli ka Brskovu javljali su 1302. godine: "U ovoj zemlji zlo se čini, rati su”. Zapadni dio ranije Kraljevine Vojislavljevića mijenjao je gospodare. Ban Pavle Bribirski je tih godina zauzeo predjele oko Neretve, Nevesinja, Ston i obalu prema Dubrovniku. U njegovo ime u tim predjelima vladao je knez Konstantin Nelipić. Svakako su njegovi ljudi bili oni Hrvati koji se pominju u opsadi Kotora. No Jelena je bila i pravoslavna kraljica. Njen dvor u Brnjacima na Gornjem Ibru bio je škola za domaćice - siromašne đevojke. Podigla je pravoslavni manastir Gradac. Jelenina vlast u Zeti završila se 1309. Zamonašila se u Skadru. Umrla je 1314. i proglašena je srpskom sveticom. U vrijeme Jelenine vlasti u Zeti, Ulcinj je držala njena sestra Marija de Šor. U Farlatija (VI, 440) nalazimo podatak da je ova Marija sahranjena u crkvi Sv. Marka u Ulcinju, pred velikim oltarom sa svojim sinom gospodarom Anselmom. Marija se u ovome tekstu donekle miješa sa Jelenom. Treba napomenuti da ni Jelena, kao ni Vukan i njegovi sinovi, nije imala dvor u Zeti! Za Vukana se veli da je ostao u Zagorju,”verovatno negde kod Studenice”. Jelenin dvor bio je u Brnjacima. Ali je ostavila traga u tradiciji zbog katoličkih crkava i manastira koje je podizala.

Zločinstvima su Nemanjići sticali ne samo nove zemlje i titule nego i svetačke oreole

I STEFAN DEČANSKI NA PERIFERIJI ZETE, U SKADRU:
Namjesto Jelene Zetu je preuzeo Milutinov sin Stefan Uroš III Dečanski (1309 - 14), koji “nije ostavio mnogo tragova o svome djelovanju”.
Stefan je Dečanski došao, dakle, na upravu Zete u vrijeme rata između Dragutina i Milutina, koji je završen 1312. Đe je Stefan odrastao? Logično je pretpostaviti, kao što je to uradio D. Živković, da ga je podizala majka, i da je bio pod jakim uticajem zapadnoevropske kulture. Pošto je Milutin bio vezan za Vizantiju, Stefan nije mogao da se nada milosti sa te strane, jer je prednost imao Simonidin sin. Tako je on, možda, bio unaprijed pripremljen da naslijedi majku u Zeti. U jednom mletačkom popisu iz 1310/11. Stefan se tituliše kao kralj Dioklije, Albanije, Huma i Pomorja. Za Dečanskoga njegov biograf veli da je dobio “dostojan deo države, zetsku zemlju sa svim njenim gradovima i oblašću njihovom”.

JAČANJE ZETSKE VLASTELE I RAT DEČANSKOGA PROTIV OCA MILUTINA. POBJEDA MILUTINA; ZATOČENIŠTVO SLIJEPOGA DEČANSKOGA U CARIGRADU:
Oskudni podaci o Zeti pod Nemanjićima dopunjavaju se kazivanjem arhiepiskopa Danila II o životu kralja Milutina i Danilovoga učenika o Stefanu Urošu III Dečanskom, o jačanju zetske vlastele i o njenim zahtjevima. Iako je arhiepiskop Danilo protivnik zetske vlastele, i piše o njenom separatizmu kao neki autor XX vijeka, on je koristan upravo zato što ne umije da sakrije svoj stav. Osim toga on je virtuoz da pravda i sina koji ustaje na oca i oca koji vadi oči sinu, jer obojica su sveci! A kako će se desiti čudo da slijepi Stefan Dečanski progleda, ako prethodno nije oslijepljen? Kako bi sv. Đorđe pomogao Nemanji kod Pantina 1168. da pobijedi braću, da nije napadnut? Zločinstvima su Nemanjići sticali ne samo nove zemlje i vladarske titule nego i svetačke oreole!
A evo što piše arhiepiskop Danilo II. Vidinski knez Šišmana, zavideći Milutinu, bio došao sa vojskom, u kojoj je bilo i Tatara, do Peći ali kad su šćeli da uđu u mjesto zvano Ždrelo i uzmu blago koje se tamo nalazi, bili su “pobeđeni silom Gospodnjom i molitvama sv. arhijereja Hristova Save, bi izbijeno veliko njihovo mnoštvo”. Milutin ga je ćerao do Vidina, a onda ga umirio ženidbom svoje šćeri Ane i Šišmanovoga sina Mihaila. Zatijem je Milutin umilostivio i tatarskoga kana Nogaja, dajući mu kao taoca svoga sina Stefana Dečanskog. Stefan je, tek poslije Nogajeve smrti (1299) uspio da pobjegne u Srbiju. No i ovo je, kao i sve ostalo, arhiepiskop Danilo II iskitio i zasladio. Veli da su se Milutin i Nogaj sastali.”I toliku veliku ljubav utvrdiše među sobom da je i ovaj previsoki kralj dao vazljubljenog sina svoga zvanog Stefana na službu njemu, sa velikoimenitom vlastelom zemlje srpske. I pošto je ovaj njegov sin mnogo vremena proveo u dvoru bezakonoga cara tatarskog Nogaja, pošto niko nije rekao da se opet vrati u otačastvo svoje, no dobri Bog, koji se brine za sve nas, i ovoga mladića nepovređena vrati k svojemu roditelju”. I ovo se, navodno, desilo prije Nogajeve smrti, a ne poslije. Kao da je ipak zamjereno Milutinu što nije brinuo o sinu. Ali autor se više plaši mrtvoga Milutina nego živoga Boga. I kad su tako savladani svi Milutinovi neprijatelji, on je namjerio da oženi svojega sina Stefana ćerkom bugarskoga cara Smilca. “I odeli mu dostojan deo svoje države, zetsku zemlju sa svim njezinim gradovima i oblašću njihovom. Odlikova ga svakom čašću carskoga dostojanstva, davši sve što mu je za potrebu od maloga do velikoga, i otpusti ga u takvu državu koju mu je sam odelio. I pošto je prebivao dugo vremena u državi te zemlje sa svojom vlastelom, koji zlomisleni pobeđeni đavolskom veštinom, sastaviše svoje lukave namere, i ulučivši vreme, pristupiše ka ovome blagočestivome vazljubljenome sinu blagočastivoga kralja Uroša (Milutina), i prevratiše ga laskavim rečima od ljubavi svoga roditelja, govoreći mu:”Dostojno ti je da uzmeš presto oca svoga, a evo svi mi pomažemo ti, da u svemu bude volja tvoja. Ako li nas ne poslušaš, to se mi nećemo više zvati tvoji”.

Zeta je i za Vukana, a osobito pod vlašću Jelene Kurtnejske, bila sva okrenuta Zapadu

“I govoreći mu dugo takve varljive reči, okončaše svoju volju. I ovaj njegov vazljubljeni sin od tada odvrati srce svoje na lukave reči, i ne htede poslušati reči svojega roditelja, koji ga je vaspitao u dobroj veri i čistoti, u ljubavi i celomudrenu smislu. I poče se uznositi svojom mišlju, da mu uzme presto njegov, i pošto je bilo veliko uzmućenje među njima, poče velmože ovoga previsokoga kralja nagovarati varljivim rečima da, ostavivši svoga gospodina, idu k njemu. Tako je i bilo. Mnogi, sablaznivši se, odstupiše od ovoga blagočastivoga kralja ka njegovu sinu.” (“Stara srpska književnost”, I, 285 - 286).
U čemu je bio interes zetske vlastele da se svrgne Milutin? Svakako u tome što je on bio vezan za Vizantiju a Zeta je, odranije, a pod Nemanjićima i u vrijeme Vukana a posebno pod Jelenom Kurtnejskom, bila sva okrenuta Zapadu. No, postavlja se pitanje: zar nije bilo dovoljno da oni srede odnose u Zeti onako kako njima odgovara, a da Milutina ostave na miru? Odgovor je samo jedan: kralj bi mogao da na njih okrene vojsku. Do toga je, u stvari, i došlo. Ali arhiepiskop Danilo II ne zaboravlja da su obojica sveci. “I videvši blagočastivi kralj Uroš takvo delo svoga sina, poče ga savetovati krotkim i slatkim rečima da dođe k njemu. A on ne posluša ove reči, no se poče podizati na veće zlo protiv svoga roditelja. I videvši ovaj gospodin moj nepromenljivu volju njegovu, i sakupivši svoje vojnike, i sa njima pođe ka sinu svome u njegovu državu, zetsku zemlju. A on videvši dolazak svoga roditelja, pobeže na onu stranu reke Bojane. I pošto je ovaj previsoki kralj bogorazumne reči poslao njemu, kojima bi ga mogao privesti na svoju volju, ovako govoreći mu: “Čedo moje milo i srdačno, zovem te. I ne odzivaš mi se. U žalosti mojoj izgleda mi da si blizu mene, no pružam ruku, i ne nalazim te. Mnoge suze čine mi slepoću, i ljutim bolom cepa mi se srce zbog tvog razlučenj i deli me plamenovima od mnogog uzdisanja.. Zar to beše, čedo moje, čemu se ne nadah od tebe? No dođi, dragi sine moj, da se uteši starost moja!” I mnogim takvim rečima usavetova ga da dođe, i pošto je mnogo govorio sa roditeljem svojim od vode (Bojane), i posle ovoga pripade ka nogama njegovim govoreći: “Sagreših, oče, pred tobom”. I ovaj blagočastivi uzevši ga ljubazno celova ga. I misleći u srcu svome govoraše: “Evo vidim kako sam došao u duboku starost i vidim unapred da me i posle očekuju mnoge skrbi i žalosti od ovoga moga sina, ako ga ostavim slobodna”. I sa mnogim svojim velmožama savetovaše se o ovom njemu vazljubljenom, i ovi mu rekoše: “Blagočastivi kralju, dobro smisleno si naumio”. I tako u taj čas zapovedi da uhvativši svežu njegova sina i da užeta železna polože na njegovo telo, i odvedoše ga u slavni grad Skoplje. I pošto je sedeo u tom gradu, posla ovaj blagočastivi kralj neke vazljubljene od svojih, i uhvativši oslepiše ga. Vidi, ljubimče, šta ti čini neposlušnost. Zar ne osuđuje ovako ljude? Jer kaže u priči: “Sin hitar poslušan ocu, a sin neposlušan biće na pogibao”. I opet: “Pošto sam pozvao, i ne poslušaste. No odbiste moje savete, zato ću se ja posmejati vašoj pogibli”. A sinovi Ilijevi, Ofinije i Finej, ne poslušavši glas oca svoga, strašnom smrću skončaše... Ovaj blagočastivi kralj Uroš, usevši sina svoga takvoga oslepljenoga, dade ga u slavni grad Konstantinov ka tadašnjem svome tastu, svetome vaseljenskome caru kir-Androniku”. Tako je otac na okrutni način uklonio sina, iako je sam bio star i mogao je da misli na carstvo nebesko, a ne na zemaljsko. Ali to mu nije smetalo da postane svetac, u jednoj crkvi koja ima veoma čudne moralne i božanske kriterijume. A arhiepiskop Danilo II (umro 1337), koji nije krio simpatije za zločinca Milutina, pravdao je njegove postupke citatima iz Biblije. I dodavao njegovo zidanje zadužbina i bolnica, čak u Carigradu, i davanje milostinje, na što je, po autoru, potrošio bezbrojno zlato.

Srpski kraljevi su bili svjesni da Zeta nije njihova zemlja, već država koja je osvojena

Na kraju je podigao i crkvu i manastir Sv. Stefana u Banjskoj, đe je sahranjen, nakon “ljute bolesti”.”I tako predadoše grobu sveto i časno i blaženo telo ovoga blagočastivoga i hristoljubivoga i previsokoga kralja Stefana Uroša”, piše arhiepiskop Danilo II, ne plašeći se nimalo Boga što naziva hristoljubivim i svetim i časnim kralja koji je okovao i oslijepio sina.

DA LI JE SISTEM KEFALIJA JAČAO ILI SLABIO CENTRALNU VLAST?:
Kefalija je titula sročena prema grčkom kefalos - glava, dakle, glavar. Pod romanskim uticajem izgovarala se kao ćefalija. Promjena koja bi, umjesto članova vladarske kuće, na čelo osvojenih država i pokrajina dovela nekoga izabranoga glavara, odgovornoga centralnoj vlasti, predstavljala je složenu operaciju, sa različitim efektima. Centralni vladar je smatrao da država jača ako su u njenim djelovima na administrativnoj vlasti njemu odani ljudi, okruženi njemu odanim ljudima. I to je donekle bilo tačno, jer je član vladarske porodice postupao mnogo samostalnije od činovnika kojega bira centralna vlast. Osim toga, taj kefalija nije mogao da se javi kao takmac kralju za prijesto. No i ta medalja ima drugu stranu. Odakle će se birati taj kefalija (ćefalija) ako ne iz reda lokalne vlastele? A zar to ne znači njeno jačanje i prijetnju centralnoj vlasti? Vjernost ovoga kefalije vladaru može da bude samo početno lukavstvo da se dođe do vlasti. U Zeti, konkretno, taj vlastelin - kefalija nije mogao da se održi radeći suprotno interesu te vlastele. Istina, ali više formalno, kefalija je samo eksponent kralja kojemu, pored ostaloga, treba da obezbijedi određene prihode sa povjerene teritorije. No i kefalija ima pravo na dio prihoda, a vlastela, bliža kefaliji nego kralju, uz njegovu pomoć obezbjeđuju i svoje prihode. Kralj je, svakako, znao za plus i minus ove operacije, a upustio se u nju iz jednoga dodatnoga, i to presudnoga razloga. Ako Zetu dobija član velikožupanske porodice, pa se još tituliše kao kralj, prije nego Raška dobije kralja, kao što je to radio Vukan, Zeta stalno slovi kao poseban, čak privilegisan dio države, pa i kao starija država, “veliko kraljevstvo otprva”! I arhiepiskop Danilo II ne može da propusti a da ne kaže da je Milutin dodijelio svome sinu “zetsku zemlju sa svim njezinim gradovima”, a da je kasnije pošao ka svome sinu “u njegovu državu, zetsku zemlju” Oni su, dakle, svjesni činjenice da Zeta nije njihova oblast nego stara država koja je osvojena. I potrebe da ta posebna i starija država postane samo dio njegove države, njena oblast! A finale ovoga pokušaja bio je upravo suprotan. Lokalni glavari, Balšići, izdigli su se do vlasti u Zeti sami, čim se za to ukazala prilika. U isto vrijeme izdizali su se i Đuraševići - Crnojevići, i gložili se o prvenstvo sa Balšićima, ali su morali da sačekaju smrt potonjega Balšića, 1421, da ga naslijede. U vrijeme kralja Milutina "opšti kefalija" bio je comes (knez) Ilija, ali se ne zna đe mu je bilo sjedište. Da li je njegov sin bio Đuraš Ilić koji se pominje kao kefalija u Skradinu?

KAKO JE OSLIJEPLJENI STEFAN DEČANSKI PROGLEDAO:
Kralj Dragutin je umro 1316. pa je kralj Milutin zatvorio njegovoga sina Vladislava “i prvi put u svojoj dugogodišnjoj vladavini samostalno zagospodario celokupnom teritorijom srpske države”, veli Blagojević. I to je bilo između 1316. i 1321. Kako je bilo Stefanu Dečanskome na vizantijskome dvoru? Danilov učenik piše da je Milutin naredio da se njegov sin čuva i da mu se da sve što mu treba. Ali to nije dovoljno za sreću. “I pošto je tu prebivao mnogo sa nešto malo slugu svojih, udaljen od časti i slave carske, koju je pre imao, i od ljubavi svoga roditelja, i ne čuvan od bivših mu svojih, no da kažem kao da je sa mrtvima uračunat, i on sam voleo je da ima smrt nego takav život”. Čameći tako dugo u tuđini, Stefan je odlučio da se žali arhiepiskopu Danilu II, pravdajući se kako je upao u grijeh zato što je bio nagovoren i prevaren.

Stanojević žali što je zetska vlastela vazda bila spremna da srpske državne interese podredi svojim

Danilo je okupio monahe u Svetoj Gori i savjetovao se s njima, nakon čega su iskitili ganutljivo pismo kralju Urošu II Milutinu i arhiepiskopu Nikodimu, nakon čega je poslato pismo caru Androniku da pusti Stefana. Time su postignuta dva cilja: sin koji se pobunio protiv oca je kažnjen, a otac, koji mu je izvadio oči, opet je pokazao milost i dozvolio sinu da se vrati iz dalekoga izgnanstva. No da bi Dečanski mogao ponovo da vlada, potrebne su mu bile oči, pa je i Danilov učenik prinuđen da mu vrati vid, naglašavajući da je i car Andronik primijetio da Stefanu nije bio potpuno oduzet vid. Vjerovatno su se oni koji su bili zaduženi da ga oslijepe sažalili i iskopali mu samo jedno oko. A to je pomoglo Dečanskom da, pošto je glumio da je slijep, sada prikaže čudo, kako mu je Bog vratio vid! A jadni Bog ne može ništa protiv ovih zloupotreba svoga imena. Andronik nije nikome zborio ništa o Stefanovoj mogućnosti da vidi, jer se plašio da mu Milutin ne iskopa i to zdravo oko. A kad je Stefan krenuo kući, sa sinom Dušanom, koji će ga kasnije zadaviti, imao je povez preko očiju. Kleknuo je pred noge oca svoga i zavapio: "Ne prezri porod bedara tvojih". I Milutin se smilovao (a to je bilo oko 1220) i dao mu je na upravu mali dio Budimljanske župe. A kad je Milutin umro (1321), “ovaj Bogom prosvećeni sin njegov, otvorivši bogohvalna usta svoja, reče onima koji su sa njime: “Slušajte, vazljubljeni, prisni moji drugovi i braćo, i uveličite Gospoda sa mnom, koji ima silu i krepost, izvodeći nas okovane mužastvom. Vidite i divite se, jer ja, koji sam bio slep, evo sada vidim!” I u taj čas svi nemišljenom radošću obradovavši se, proslaviše Boga za sve. I raširi se ta vest u celu državu srpske zemlje i svi na predivno to čudo tečahu veselim nogama, i silnoimeniti njegova otačastva dolazeći klanjahu mu se...” Ispalo je da je velika sreća za srpsku državu bila upravo u tome što se Stefan pobunio protiv oca, kako bi on mogao da ga kazni i oslijepi, pa bi slijepi progledao poslije očeve smrti i tako umnožio čuda koja su od zločinaca napravila svece! Jasno je, međutim, da je Dečanski prikrivao da je slijep, čekajući priliku da objavi božje čudo da mu je vraćen vid! A to, mada pomalo uvijeno, konstatuje i njegov životopisac. Milutin je, po Stanojeviću, ostavio državu znatno uvećanu, jer je naslijedio zemlju čija je južna granica bila na Lipljanu, kao u vrijeme Nemanjinoga širenja. No konsolidovanje u državi nije bilo izvršeno; heterogenijeh elemenata bilo je mnogo; autoritet vlasti slab, a vlastela, osobito zetska i albanska, žali se Stanojević, “uvek spremna da državne interese žrtvuje svojim koristima”, iako to nije bila njihova država! U takvim prilikama nije čudo što je poslije smrti Milutinove zavladala u državi takva anarhija, da su razbojničke čete napadale i na pratnju koja je sprovodila mrtvo tijelo kraljevo.

GRAĐANSKI RAT U SRBIJI I HRVATSKOJ:
Poslije Milutinove smrti planuo je građanski rat između Stefana Dečanskog, Milutinovoga sina Konstantina i Dragutinovoga sina Vladislava. Stanojević tretira i Hrvatsku kao srpsku državu (?) pa veli da je velika moć Mladena Šubića izazvala protiv njega savez svijeh onijeh koji su ga se bojali i zavidili mu. A među njima je bio i njegov brat Pavle (!), pa moćna hrvatska porodica Kurjakovića, pa bosanski ban Stjepan Kotromanić i oni zajednički udare 1322. na Mladena i razbiju ga. Mladen zatraži pomoć stranca Karla Roberta a ovaj ga samo primi i skloni na imanje u Slavoniji, srećan što mu više neće smetati u Bosni. No i Robert je u Hrvatskoj imao protivnike, udružene sa Mlečićima je bilo stalo do dalmatinske obale! A Robert je pozvao u pomoć bana Kotromanića. Svako je gledao svoj interes.
Pošto je uz Stefana Dečanskog bila većina vlastele, a to bi značilo da ona nije odobravala Milutinovo ponašanje, Stefan je pobijedio svoje rivale za prijesto. Camblak navodi da je on “u nekom dioklitskom mestu” organizovao pohod da eliminiše Konstantina, o kojemu postoji trag samo na skadarskom novcu (kralj Konstantin).

Dečanski u pohodu na Dušana naređuje da se unište njive, vinogradi i voćnjaci u Zeti

Dečanski je, još od vremena majke Jelene, uživao podršku Zećana. Izgleda da je on prvo pokušao ubijediti Konstantina da odustane od kraljevstva, a da će mu on dati visoki položaj, ali kako ovaj nije htio da se pokori, poražen je i ubijen “na svirep način”. Dečanski, dakle, nije bio ništa manje okrutan od svojega oca. Odmah zatijem pobijedio je i Vladislava (1324), ali o tome nema bližih detalja. Godine 1323. boravio je u Zeti, jer je namjeravao da se ženi po drugi put, ali iz Apulije, ćerkom Filipa, kneza Tarenta - Blankom. Kao što smo naveli u prvoj knjizi (147), Nemanjići su i pored 170 godina prisustva na obali, ostali kontinentalci. Ono malo lađa što je Miroslav (1186) pokrenuo protiv Dubrovnika rekvirirano je od lokalnoga stanovništva. Zato je i Dečanski molio da mu Dubrovčani pošalju brodove, među kojijema jednu galiju za njega da može da otplovi u Apuliju. Pregovori su se otezali zato što nijesu podrazumijevali samo ženidbu nego i Stefanov prelazak u katoličanstvo, o čemu je pregovarao i njegov otac Milutin sa Karlom od Valoa. I konačan ishod bio je isti. Do te ženidbe nije došlo. Oženio se 1325. Marijom Paleolog, ćerkom solunskog namjesnika Jovana.

“MLADI KRALJ" STEFAN IV DUŠAN NAMJESNIK U PRIMORSKIM OBLASTIMA ALI SE, PO ĆIRKOVIĆU “NIŠTA NE ZNA O NJEGOVOM DJELOVANJU U ZETI”:
Iz prvoga braka sa Bugarkom Dečanski je imao sina Dušana. Danilov učenik, biograf Dečanskog, piše da je Stefan Uroš III Dečanski iste godine kada je preuzeo kraljevstvo (1321) imenovao i svoga sina Dušana mladim kraljem i obećao mu dati i do pola države svoga kraljevstva i odvojiti mu dostojan dio svega bogatstva i imanja svojega. A mladi kralj je bogobojažljivo služio ocu, pokoravajući se roditelju svojemu, čekajući da se ostvari ono što mu je obećano. I pošto su prošle mnoge godine i kad je mladi kralj dospio do savršenoga uzrasta, dade mu otac zemlju zetsku. Imao je dvorac na obali rijeke Drimca u Albaniji. Ali onda je, nagovoren đavolom, njegov otac podigao “mržnju na svoga vazljubljenoga sina”. Zaludu se Dušan pravdao da nije nikada prestupio njegove zapovijesti. “A ovaj roditelj njegov nije pazio na takve reči, no se podiže na još veći gnev, hoteći ljutom smrću osuditi svoga sina, po nagovoru napred spomenutog ljubitelja”, piše Danilov učenik, svaljujući svu krivicu na Dečanskoga, jer piše u vrijeme Dušana Silnog i više se plaši živoga cara nego mrtvoga kralja, kojega je zadavio ovaj isti sin! U stvari, Dušan se pobunio protiv oca zato što je, po nagovoru svoje žene Marije Paleolog, htio da ostavi prijesto Simeonu, svome sinu iz drugoga braka. Marija je bila bratanična kraljice Simonide. Danilov učenik ćuti, međutim, o razlozima sukoba i nastavlja: kako je Stefan Dečanski skupio “vojsku svoje mnoge sile, i pođe na sina svoga do unutrašnjosti države njegove zetske, do grada zvanog Skadra. I tu učini mnoge pakosti državi njegovoj, vinograde i mnoga različna voća zapovedi poseći iz korena, i njive mnogo ponele, koje daju mnoge plodove na hranu ljudima, takođe zapovedi do konca iskoreniti, i tu sam dvor sina svoga pod gradom Skadrom, na obali reke Drimca, mnoge divne palate zapovedi do osnova razoriti. Pošto je sin njegov, napred rečeni mladi kralj Stefan, prebegao s one strane reke Bojane, i tu stojeći sa svojom vlastelom i sa nekim delom svoje vojske, ovaj njegov roditelj, previsoki kralj, poče mu šiljati neke velikoimenite od velmoža svojih, govoreći da dođe k njemu, i javi mu mnoge varljive reči kojima bi ga mogao sebi dovesti da bi ga uhvatio. I on, Bogom čuvan i Duhom svetim zaštićivan, razume takve reči svoga roditelja da mu nisu od koristi, i ne htede u to vreme doći...” Bilo je to krajem 1330. ili početkom 1331. Budući da je Dečanski dolazio sa vojskom od Skoplja, Dušan se sklonio preko Bojane u Zetu. I tražio pomoć i savjet od Dubrovčana. Mir je postignut tek u maju 1331. Dušan je ostao u Zeti. Neki smatraju da je baš 1331. došao u Zetu Bijeli Pavle, kao pronijar, zaslužan za zavjeru protiv Dečanskog, a zadatak mu je bio, pored ostalog, da širi pravoslavlje.

Ostrogorski: Dušan je bio eksponent jake volje srpske vlastele za osvajanjem novih zemalja

Hum je već 1326. zauzeo bosanski ban Stjepan II Kotromanić, savladavši tamošnju porodicu Branivojevića. Dušan nije išao dalje od Trebinja i Dubrovnika. U julu 1331. oduzeo je u Svetom Srđu na Bojani Dubrovčanima neku robu, pa su Dubrovčani prijetili da će ga tužiti njegovome ocu. Ubrzo zatijem planuo je između oca i sina novi sukob, sa mnogo težim posljedicama. Stefanov biograf prikazuje ovaj sukob tako da je u njemu glavnu ulogu igrala zetska vlastela. Dušan je pitao vlastelu: “Šta ćemo činiti? Bežimo od njega u strane narode, da ne poginemo prevre-menom smrću. Jer evo razumeste moga roditelja gde se sprema na moje zaklanje na nikakvu krivicu”. A oni odgovoriše mu govoreći: “Mi nećemo da idemo sa tobom kamo ti kažeš, u tuđe narode; no ako hoćeš sam da izbegneš takvu smrt, koja ti je spremljena, preteci ti”. A kako on nije bio spreman da ih posluša, oni rekoše: da im je bolje da ih smrt zatekne u njihovome otačastvu nego da se nađu u tuđoj zemlji kao zarobljenici ili došljaci. A ako on neće da ih posluša, oni će poći ocu njegovu, a njega će ostaviti samoga, u žalosti i preziru. I tako su oni odlučili da, umjesto da bježe u tuđu zemlju, krenu ka Dečanskome koji se tada nalazio u svome dvorcu u Nerodimlju. Iznenađen, iako je imao više vojske nego Dušan, Dečanski je pobjegao u tvrđavu Petrič, no i tu je ubrzo bio opkoljen i uhvaćen. Bačen je u tvrđavu u Zvečanu i poslije dva mjeseca izgubio je život “u nejasnim okolnostima”, piše Ćirković, a D. Pavlović u komentaru ovoga žitija piše: “U stvari Stefan je u zatvoru zadavljen, a njegova žena se posle muževljeve smrti preudala za despota Jovana Olivera”.

“OSVAJAČKA POLITIKA KRALJA DUŠANA”:
Pod ovim naslovom obrađen je Dušanov drang nach Osten i u Istoriji srpskog naroda (1981: 511).
“Od dolaska na vlast tokom cele svoje slavne vladavine Dušan je bio eksponent snažne volje srpske vlastele za osvajanjem novih zemalja”, piše Ostrogorski. Zato je on 22. januara 1333. u Pologu potpisao povelju kojom je prodao Dubrovniku Stonski rt, jer mu je bio potreban novac za rat u Grčkoj i Maloj Aziji. Dušan je tim ugovorom dobio 8.000 perpera, s tim da mu se svake godine daje još po 500 perpera mletačkih. I po svome dvoru na Drimcu i po svojim osvajanjima do Peloponeza, Dušan je bio izvan Zete i samo je kroz nju prolazio, i ostavljao trag kao car iz bajke. Možda je izreka: "Car da ali Buća ne da" zaista iz toga vremena, jer on je, kao političar mogao da obećava, znajući da Kotoranin Nikola Buća ( 1354), neće dati pare, pa će narod hvaliti njega a pomrzjeti Buću, koji je bio njegov carinik u Drivastu i Dubrovniku, a potom je postao njegov protovestijar. Dušanovim planovima pogodovale su unutrašnje (ne)prilike u Vizantiji. K njemu je prebjegao jedan ugledni Vizantinac, Sirgijan, koji je došao na Dušanov dvor. tako su pale mnoge vizantijske tvrđave: Ohrid, Prilep, Strumica, Kostur. Tek su jake zidine Soluna zaustavile pobjedonosno napredovanje srpskoga kralja. No kako je nekako, ipak, uspio da ubije Sirgijana, a sa sjevera zaprijetili Ugri, avgusta 1334. zaključen je mir, po kome je Dušan zadržao veći dio osvojene teritorije. Vizantija je imala nevolja i iz Azije. A 1341. umro je car Andronik III, i naslijedio ga Jovan V, koji je imao tek devet godina. Zato su nastali sukobi oko regentstva. Jovan Kantakuzen, koji je imao najviše izgleda, bio je ipak, izdat i od svojih najbližih pa je prebjegao Dušanu sa 2000 ljudi i on ga je dočekao svečano u Prištini, jula 1342. Ali godinu dana kasnije Dušan je vjerio svojega sina Uroša IV sestrom mladoga cara Jovana Paleologa, pa je Kantakuzen u Dušanu, umjesto saveznika dobio protivnika! Pomoću Seldžuka (!) krenuo je u osvajanje Trakije. Nije se birao saveznik. Kantakuzen je dao šćer Teodoru sultanu Urhanu, i tako se, pomagan od Azijata, branio od Evropljana! U Jedrenu je 21. V 1346. krunisan za cara a 3. II 1347. ušao je u Carigrad

Dušan je u svom Zakoniku najeksplicitnije opisao vizantijsku povezanost cara i boga

Sav ovaj metež u Vizantiji koristio je Dušanu koji je 24. IX 1345. zauzeo važni Ser i proglasio se carem Srba i Grka. “Ova titula jasno pokazuje njegovu nameru da konačno sruši Vizantijsko carstvo i da ga zameni novim carstvom Srba i Grka”, piše Ostrogorski.

KAKO JE DUŠAN SILNI UKLJUČIO GOSPODA U SVOJE PLANOVE:
U stalnoj borbi, u zemlji sa ocem, na Istoku sa sedam vladara, kako veli u Zakoniku, Dušan je osim uzdizanja Crkve na rang Patrijaršije i sebe do titule Cara koja je u Vizantiji bila jedna, ipak stigao da nešto uradi i na konsolidaciji države koja se stalno širila. Ali to je imalo svoje produženo dejstvo u narednim vjekovima više nego što je toga trena nešto značilo. Zakonik je, naime, donesen na saboru u Skoplju 1349. a dopunjen 1354, svega godinu dana prije njegove misteriozne smrti. Razlog za donošenje Zakonika St. Novaković je vidio u činjenici da je Dušan "uključio" veliki broj slovenskih i grčkih "oblasti" sa raznolikim pravnim nasljeđem i da je morao da propiše jedinstvene pravne norme, koje bi obezbijedile zakonitost nad samovoljom velikaša, istakle autoritet carske vlasti, zaštitile pravoslavlje od "latinske jeresi", a obezbijedile i postojeće klasne odnose. Predgovor (ili pogovor) Zakoniku sačuvan je samo u jednom slabom prijepisu iz XVIII vijeka i objavljen prvi put tek 1828, ali njegov sadržaj nije sporan. U početku se Dušan poziva na svoje slavne pretke, čiji je on unuk i sin, milošću i pomoći božijom samodržavni car Srbima i Grcima i Stranama bugarskim, i cijelome Zapadu, Pomorju, Frugiji (franačkim posjedima na teritoriji Grčke) i Arbanasima. I svojega oca, kojega je zadavio, on prvo akcentuje kao bogom prosvijećenoga Uroša Trećega, samodršca sve zemlje srpske i Pomorske, jer želi da naglasi prvi period njihove međusobne ljubavi. “I dok sam tako gospodstvovao s roditeljem mojim, u zemlji otačastva našega, živeći tiho, pobožno i mirno, i dok se niko od okolnih gospodujućih vladara nije drznuo na nas, nego smo se pobožno i radosno veselili, o svemu Boga slaveći. I pozavidevši zlopakosni đavo našemu dobromu životu, i zlobom podiže na nas sedam vladara: u godini 6838 (1330), meseca junija, 19. dan, a to, i cara grčkoga Mihaila, i brata njegova Belaura, i Aleksandra, cara Bugarima, i Besarabu Ivanka, tasta Aleksandra cara, susedno živućih crnih Tatara, i gospodstvo Jaško, i druge s njim gospode. Kada svi ovi krenuše na nas, hoteći nas, po svojoj nerazumnosti, kao nešto slatko, proždreti i zemlju otačastva našega razdeliti sebi i u ropstvo njim predati. No ne htede milosrđe božije njihove namere tako ostvariti. I kad su svi tu stigli u zemlju našu, u mesto nazvano Velbužd, njih oko osamdeset hiljada, i kada su mnoga zla stvorila toj krajini, i kad smo mi čuli da su upali u zemlju našu s mnogo besa. I mi sabravši vojnike otačastva našega, koje sam ja pripremio za borbu, oko petnaest hiljada, i od svega srca podigosmo na nebo ruke naše ka svemogućem Bogu. I kada stigosmo, pomoću Hristovom i molitvama svetih otaca naših, mjeseca junija, 27. dan, u subotu, u 6 čas. I tako navalismo na njih i milošću božijom pobedismo ih sve pobedom velikom, na divljenje svim okolnim vladarima i gospodi. I Mihailu, caru bugarskomu, mačem glavu njegovu otkinuh; njemu je i sad grob njegov u našoj zemlji”.
Ne može se jezgrovitije iznijeti vizantijska veza Cara i Boga! Niti se može drugim riječima opisati kako on smatra da je desnica njegova ali da njome kao kamdžijom vitla Bog, i da je bugarskoga cara Mihaila posjekao Bog njegovom rukom. Eto zašto on ističe da je lično odrubio glavu Mihailu. On je samo izvršavao pravdu, odnosno volju božiju. Ovakvim uvodom Dušan je odao priznanje i svome bogomprosvećenome ocu, da bi obrazložio kako je došlo do njihovoga neprijateljstva, i kako bi sa sebe skinuo bilo kakvu odgovornost za to. “No, oh, zlo i neispravljeno oružje đavolsko ne dopusti dobroga i tihoga života našega”.

Nije Zeta spaljena zbog "grčkog elementa” u njoj, nego zato što je bila posebna država

“Nego posejav, kao od početka zlonačelnik i pakosnik dobru, đavo, pođe i razveja lukave reči svoje đavolske posred ljudi otačastva našega. Brižnoga načiniše zbog mene roditelja moga, i tako ga razdražiše na mene, kao da u opšte ne bude imena moga, ni života, kao što je davno bedni đavo razbesneo braću, sinove Jakovljeve, na Prekrasnog Josifa, brata njihova, hoteći ga prodati u tuđe zemlje, da ne bude naslednik (sic!) zemlje oca svoga. No Josifa ne ostavi dobrota božija, niti ga umrtvi, kao što oni mišljahu. Tako i o meni, robu svome, Njegova neizreciva mudrost pomilova me od tolike pakosti, nego me čak osnaži i moćna me načini. I postavi me za gospodina i vladara svoj zemlji otačastva moga i vladah godina šesnaest, i potom većom čašću od višnjega Svevladara desnicom ojačan bih... I sve mi dade u ruke kao i Velikome Konstantinu caru, zemlje i sve strane i pomorja i velike gradove carstva grčkoga, kao što i ranije rekosmo. I Bogom darovanim vencem carskim venčan bih na carstvo u godini 6854 (1346), meseca aprila, 14. dan, na veliki i radosni praznik Vaskrsenja Hristova, blagoslovom i rukom preosvećenoga patrijarha Joanikija, i svima arhijerejima sabora srpskog... Sve se to dogodilo ne po mojoj želji (sic!), ni nekom silom, nego po blagoslovu božijem i drugih postaviše me carem za svaku pravoslavnu veru, da slavim jednosušnu Trojicu u vekove. Amin. Zato i ja, najodaniji rob Gospoda moga Hrista, bogom venčani i blagoverni car Stefan, carski skiptar s verom držeći u rukama, i s najljubljenijim sinom carstva mi, kraljem Urošem, i bogom darovanom caricom Jelenom, poželeh nekoje vrline i najistinitije pravoslavne vere zakone postaviti, kako ih treba držati i braniti po svetoj i svesabornoj i apostolskoj crkvi Gospoda Boga i Spasa našega Isusa Hrista, po zemljama i gradovima, da se ne bi umnožila u oblast carstva našega neka zloba, zlo domišljanje i lukava mržnja, nego da svi poživimo u punoj tišini i mirnome životu (sic!) i u životu pravoslavne vere sa svim ljudima carstva našega, malima i velikima, i da postignemo carstvo nebesko u onom budućem veku. Amin”. Nijesmo se usudili da ovo prepričavamo. Sve, dakle, što je uradio on tumači božjim promislom. Nije on, navodno, želio ni da bude car ali su ga drugi, sa božjim blagoslovom postavili za cara. Krvava osvajanja, pa i odrubljivanje glave caru Mihailu, inspirisala su ga željom za tišinom i mirnim životom. A što je bilo sa njegovim ocem? O tome nema ništa. Ugrabio je sve što je moglo da se uzme na Zemlji, a mislio je na vječni život na Nebu. Ali, sudeći po onome kako se to sve završilo, izgledalo bi da Bog nije bio s njime nego protiv njega!

NEPRIZNAT I PROKLET:
“Pošto nije mogao dobiti krunu ni od Rima ni od Carigrada, proglasio se sam... Dušanovu titulu nisu priznavali ni papa ni car “Rimljana” na Zapadu, a ni vladari za koje je rimsko - nemački car bio “zakoniti car”. Dakle, umjesto da jača svoju državu, on je rušio tuđe i tako, privremeno, zagospodario prostorom “od Dunava do Korintskog Zaliva i od Jadranskog do Jegejskog Mora”. U toj nelogičnoj državi nije bilo ni Atine ni Sparte ni Tesalonike (Soluna), ali ni Beograda! “To je bilo upola grčko carstvo, koje je obuhvatalo mnoge zemlje grčke kulture i grčkog jezika, i upravo u tim zemljama bilo je težište novonastale carevine”, piše Ostrogorski. Zato se mora još jednom postaviti pitanje: zašto je trebalo spaliti sve gradove u Zeti (sem Kotora), da se, navodno, istrijebi grčki uticaj, da bi se stvaralo srpsko - grčko carstvo u kome će Grčka biti centar!? Odgovor je jasan. Zeta nije spaljena zbog grčkoga uticaja, jer je taj uticaj prodro u Zetu upravo preko Nemanjića, nego zato što je bila posebna država, i što su u njoj bili, kako ističu Nemanjići, “latinski jereji”. A Nemanjići su jedino preko osamostaljene pravoslavne crkve i pravoslavlja kao nove državne religije mogli da nekanonski rade što hoće, izdvojeni od svijeta, a to znači i oslobođeni ekumenskih obaveza i da svoje vladare proglašavaju za svece, o čemu su se oni sami brinuli pri kraju zemaljskoga života, zidajući velike zadužbine.

Preskupu cijenu bezglave trke Nemanjića za tuđim teritorijama platio je srpski narod

Istina je da su se i Vojislavljevići, i Paleolozi, Komnini i sultani, klali među sobom oko vlasti, ali niđe nijesu tako lako postajali sveci, kao u Srbiji. A sa svetačkim oreolom, naslikani na oltarima i na zidovima; sa izmišljenim čudima u žitijama, oni su sebi obezbijedili život poslije smrti. I to je bilo jedino vezivno tkivo korisno da se formira narod, ali ne iz etničkoga jezgra, nego iz religije! I to što je kroz istoriju bilo povoljna okolnost, javlja se u novije doba kao problem, jer su se među Srbe umiješali razni drugi narodi, koji nijesu srpskoga porijekla nego su se u XIX vijeku zatekli na raznim prostorima Balkana kao pripadnici srpske vjere. I Ćirković piše: “Usled nerazdvojne združenosti crkve i države u nemanjićkom periodu bilo je moguće da se pravoslavlje nametne kao bitno obeležje srpstva i da se verska pripadnost nametne kao kriterijum razgraničenja”. A P.A. Rovinski veli: “Imja serb označalo pravoslavnago”.

KAKO SU NEMANJIĆI NESTALI:
Preskupu cijenu bezglave trke Nemanjića za tuđim teritorijama platio je narod, i oni mirno sa svojijeh ikonostasa gledaju kako im se taj isti narod klanja, umjesto da ih kune zbog nevolja koje su ga, zbog njih, zadesile!
“Neprestani ratovi za Dušana, pa i po njegovoj smrti”, piše Srećković, “smanje narod, koji ratujući nije imao kada raditi, da i ne govorimo o tome, što se radna snaga smanjila i nastala gladna 1357. godina.” Kaluđer Isaija, savremenik bitke na Marici, pisao je: “Ah, užasno bijaše gledati! Osta zemlja od sviju dobara prosta, pa nesta i ljudi i životinja i različitih plodova; ne bijaše ni knjaza ni vožda; niti nastavnika među ljudima, ni izbavitelja ni spasitelja, već se svi ispuniše strahom od Turaka, i hrabra srca junačkih muževa pretvoriše se u najslabija ženska srca....” Despot Jovan Uglješa je marta 6876 (1368) pokušao da ublaži ovaj raskol između Dušana i Carigrada. On se zalagao za ponovno uspostavljanje jedinstva srpske i carigradske crkve. Osudio je rad cara Dušana koji je “nepravedno otrgnuo od Vizantije zemlje i gradove i samovlasno postavivši u svojoj zemlji samozvanog patrijarha, otcepio time svoj narod od vaseljenske crkve”. “Pošto je dakle, onaj Stefan Uroš, proglasivši sebe samodršcem Srbije i Romanije (sc. Grčke) i zanesavši se u svojem srcu visinom dostojanstva i veličinom vlasti, ne samo tuđe i njemu nepodložne gradove lakomim očima gledao i nepravedan mač protiv sasvim nedužnih dizao, i nedostojno otimao romejsku slobodu i ustavnost onima, koji su se u njoj rodili, odgajali i odrasli, pa i u oblast božjih stvari protezao nepravdu, i usudio se čak i stare crkvene ustanove i odredbe (svetih) otaca gaziti i ništiti i nepravedno razoriti, kao kakav drugi nebeski sudija i zakonodavac, drsko prezirući i zakon Gospodnji, prisvajajući sebi odlučivanje ne samo o ljudskim nego i božanskim stvarima, pa je stvorio ne-kanonski samorukopoloženog patrijarha i, drsko otrgnuvši ne malobrojne mitropolije od saborne Hristove crkve, pripojio onome, zbog čega se i desilo, da je nastala nemala shizma u crkvi i da su udovi, jadno otrgnuti od tela Hristova i glave, izgubili životvornu snagu koja izlazi iz glave, te su usmrćeni, to carstvo mi ne želi videti da ostanu neispravljeni ovakav poremećaj i nepravda i duševna propast tolikih ljudi pod mojom vlasti i rukom, i smatram da moj život nije vredan postojanja, kad bi izgledalo kao da ja nisam vratio Romejima njihovu staru slobodu, kako bi opet živeli po svetim i božanstvenim zakonima careva i bili potpuno slobodni od varvarske tiranije i nepravde”.
No Uglješa je poginuo 3 godine kasnije, tako da je ostalo da tek knez Lazar 1375. sredi odnose sa Vaseljenskom patrijaršijom.
Car Dušan je najnegativnija, a u isto vrijeme i najviše slavljena ličnost u srpskoj istoriji. On je bio koban ne samo za ono vrijeme nego i u novije doba, jer je stvorio jednu fiktivnu veličinu koja želi da se obnovi, iako nikada nije postojala.

Turci su prema hrišćanstvu bili tolerantniji nego Srbi i Grci prema rimokatoličkoj crkvi

Umjesto da jača državu oko etničkoga jezgra, on se poveo za praksom jačih sila: Grčkom, Ugarskom, Venecijom, Turskom koji su trošili vrijeme i blago na osvajanja. No dok je Venecija ratovala isključivo iz ekonomskih razloga, jer je imala malu osnovnu teritoriju, Srbi i Grci su se otimali o doline Morave, Laba i Vardara (Aksiosa) i o Konstantinopolis, i sve su im to, zbog njihove nesloge, oteli Turci, kojijema nije smetalo da Konstantinovome gradu daju grčko ime i da stvore normalne uslove da tamo ostane i opstane pravoslavna Vaseljenska patrijaršija, koja i sada stoluje usred islama, čime su Turci pokazali da su tolerantniji prema hrišćanstvu nego Srbi i Grci prema nekada zajedničkoj katoličkoj crkvi. Mnoge moćne imperije (Rim, Vizantija, kasnije Turska, Austro-Ugarska, Velika Britanija) raspale su se, iako su trajale stoljećima, zato što su kao podanike imale razne narode. Kako je moglo da opstane Dušanovo carstvo, koje pod njim nije trajalo ni deset godina?! To što je sv. Sava prekršio kanon i osamostalio pravoslavnu crkvu u Raškoj uprkos protivljenju nadležne Ohridske patrijaršije; što je Milutin iskopao oči svome sinu Dečanskom, a on lagao da je potpuno slijep, da bi mogao da progleda kad mu zatreba, i što je Dušan Silni zadavio toga istoga Dečanskoga, svojega oca; što je samovoljno uzeo titulu cara; što je svojega dvorjanina proglasio patrijarhom, da bi mu on stavio carsku krunu na glavu, sve je to urodilo prokletstvima, za kojijema su uslijedile kazne.
“Na srpsku patrijaršiju, stvorenu mimo volje Carigrada, Kalikst je još za vreme svog prvog patrijarhovanja bacio anatemu, a postigao je i to da bugarska patrijaršija prizna vrhovna prava carigradske stolice”, veli Ostrogorski, oslanjajući se na Mošinova istraživanja. “Glas o prokletstvu učinio je u narodu i u nižem sveštenstvu mučan i bolan utisak. Narod je ovo prokletstvo dovodio u vezu s onim nesrećama, koje posle smrti patrijarhove (1354) i Dušanove (1355) počeše da snalaze srpski narod.”
Zaista, prvo je nenadno umro patrijarh, pa je onda, 20. decembra 1355. iznenada i misteriozno umro i Dušan. Mladi car Uroš (1355 - 71) “nije bio u stanju da održi pod svojim žezlom raznolike i slabo povezane delove očevog carstva. Carstvo, koje je Dušan isuviše brzo bio izgradio, počelo je da se raspada. Svuda su se na njegovim ruševinama dizali manji samostalni ili polusamostalni vladari”. A onda je došao poraz na Marici (1371), i pogibija Vukašina Mrnjavčevića i despota Uglješe; pa Uroševa prirodna smrt 4. decembra 1371, za koju je narodna poezija okrivila Vukašina Mrnjavčevića, iako je on tada već bio mrtav; pa poraz na Kosovu (1389), ali tada već bez i jednoga Nemanjića. Knez Lazar Hrebeljanović, iz Prilepca kod Novoga brda (oko 1329), bio je sin Pripca, logoteta cara Dušana. Oženio se oko 1353, u vrijeme pada Carigrada, Milicom, ćerkom kneza Vratka, potomka Nemanjinog sina Vukana, i to je njegova veza sa Nemanjićima, po ženskoj liniji, jednako ništavna kao i veza Stefana I Kotromanića, koji je oženio Jelisavetu, šćer srpskoga kralja Dragutina.

SRBIJA NIJE IMALA STALNE PRIJESTONICE:
Umjesto da se ustale logične granice i država izgrađuje iznutra, u miru, čime bi se homogenizovala kultura, isplela mreža pravnih institucija, razvio saobraćaj, a samim tim i trgovina i stvaranje gradova na raskršćima i time ubrzalo konstituisanje naroda, kroz čitav feudalizam provlače se uski, feudalni interesi, borba za vlast i neograničeno širenje države, koje je naslijeđeno još iz robovlasničkoga perioda. Bilo je lakše pljačkati nego sijati i žnjeti. Ova nevezanost za zemlju ogledala se i u seljenju prijestonica. Nije bilo nikakvoga centra, sem u tradicionalnome shvatanju da je Raška srpska zemlja. Već smo u prvoj knizi citirali M. Blagojevića koji veli da se još tačno ne zna đe se nalazio Ras! “Starosrpska država”, veli Jireček, “nije nikad imala stalne prestonice kao što je bio Kijev u Rusiji, Krakov u Poljskoj, Prag u Češkoj ili Trnov u srednjovekovnoj Bugarskoj...

Sada se zna zašto Savin biograf, Domentijan zove Dioklitiju velikim kraljevstvom otprva

U Srbiji vladalac je veći dio godine provodio na putu, idući iz jednoga dvora u drugi. Sve do u drugu polovinu 13. vijeka, do vremena kralja Stefana Uroša Prvog, ostala je prijestonica u predjelu Rasa. Giljferding, Novaković i Cvijić traže položaj Rasa u Pazarištu, ruševinama na 7 km zapadno od Novoga Pazara na sastavu Raške i Sebičeve. To je kotlina između stjenovitih brežuljaka, na 300 m duga 150 široka, puna ruševina, gomila kamenja i kamenih zidova koji su visoki 2 - 3 m. U neposrednoj blizini su ostaci od gradova, stara episkopska crkva Sv. Petra i Pavla u Rasu (Petrova crkva)”, manastir Sv. Đurđa, koji je podigao Nemanja, i manastir Sopoćani Uroša Prvog. Od kralja Uroša Drugog (1282 - 1321) srpski vladari radije su provodili u okolini Šar - planine, na jugu Kosova Polja i u novoosvojenom Skoplju. Premeštanje zemaljskog središta opaža se i na položaju manastira. Sve zadužbine 13. vijeka bile su u planinskom kraju između rimske Dokleje i Morave, djelimično nedaleko od Rasa. U 14. vijeku pomjeraju se zadužbine u toplije južnije krajeve: u kotline Peći i Prizrena, na Kosovo polje i u skopski kraj. U doba despota povlače se opet postepeno vladalačka sjedišta a sa njima i manastiri, prema Dunavu”. I Rovinski konstatuje: “Srpsko carstvo, kako mu nije pripadao Carigrad, nije imalo jednog određenog političkog centra: čas je bio u Raškoj, čas u Skoplju, u Prištini, Prizrenu, u Budimlji, ili bilo gdje u Zeti (?). Tako neodređen centar prijestonice Carstva ukazuje na to da se ono još nije formiralo i ustalilo, tj. još nije bilo dobilo utvrđen oblik”. Ne kaže da je trajalo svega 9 godina, 8 mjeseci i 4 dana, mada veli :”Srpsko carstvo je samo u sebi nosilo klice raspada”. Zahumski knez Miroslav zidao je zadužbinu u Bijelome Polju, ali nema traga njegovome dvoru. Vukanov sin Đorđe pominje se 1252. kao "princeps Diocliae" u Ulcinju, kada njegov brat zida Moraču. Sestra kraljice Jelene, Marija do Šor (de Chaours) živjela je u Ulcinju od 1281. kao "domina Ulcinii". Stefan Dragutin imao je prijestonicu u Debarcu, između Beograda i Niša; dolazio je u Onogošt i u Brskovo. Kraljica Jelena, udovica Uroša I, boravila je najviše u Brnjacima, uvrh ibarske doline. Dalje se spominju prijestonice u Sjenici, Dlgopolju i Deževu, Jeleču. Pod Urošem II (Milutinom) pominje se Vrhlab na izvorima Laba. Priština, tada seosko naselje, đe je, za Dušana Silnog provodio 1342. kao bjegunac car Jovan Kantakuzen. Od Uroša II prijestonica se seli na jug Kosova, u Paun - polje kod Uroševca, pa u Svrčin. U podnožju Šare nalazimo Nerodimlju (Rodimlju, Rodim). U blizini su i ruševine Petrča. Zatijem Prizren sa carevim dvorom Ribnikom. Uroš II i Uroš III (Dečanski) i Stefan Dušan boravili su u novoosvojenome Skoplju, pa u Pologu (Tetovo); u Prilepu i Seru (Serez). U Pomorju bio je dvorac mladoga kralja Dušana na obali Drimca. Jedna povelja Stefana Uroša III datirana je u Danju, đe je kasnije, za vrijeme Balšića, bila carina za one te "minuju u Srblje". Dvor koji se pominje u Kotoru naslijeđen je od Vojislavljevića, ali nema podatak ni o njegovoj lokaciji ni o njegovome korišćenju. Ni Vukan nije tu boravio, jer je stalno mislio na prijestonicu u Rasu. Neko vrijeme prijestonica Zete je bila u Skadru a sestra Jelene Kurtnejske živjela je u Ulcinju, đe je i sahranjena. Starim prijestonicama Vojislavljevića izgubio se svaki trag, sem Mihailove zadužbine u Stonu. Dakle, zatrt je trag “velikoga kraljevstva otprva”, ali je istovremeno, stalnom seobom zatiran i sopstveni trag. I ta teritorijalna gramzivost uništila je i Hune i Avare i Veliko Rimsko Carstvo, pa i Kraljevinu Vojislavljevića, koja je počela da se raspada onda kada se proširila do Save. I Vojislavljevići su se klali oko prijestola, ali nijesu postajali sveci! Zato je tradicija o njima neko vrijeme bila prekrivena maglom. Ali kad su naučni vjetrovi oćerali maglu, postalo je jasno zašto je Domentijan, Savin učenik i biograf, nazvao Dioklitiju velikim kraljevstvom otprva i zašto je tako često u ispravama srpskih vladara i Rastka (sv. Save) pominjana zetska zemlja, nasuprot srpske zemlje.