Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Lenka Blehova-Čelebić:
GLAGOLJAŠENJE I TRAGOVI UNIJE U SREDNJOVJEKOVNOM KOTORU



Iz nove studije Lenke Blehove - Čelebić, čija je tema istorija crkve u srednjovjekovnom Kotoru, objavljujemo dio u kojem se ispituju upotreba glagoljice i unijaćenje


Narodni jezik u bogosluženju

Posebno pitanje crkvene istorije u našim i drugim slovenskim krajevima jeste pitanje upotrebe domaćeg jezika u bogosluženju. U Dalmaciji, te i u Duklji se još u X i XI vijeku koristio slovenski jezik u liturgiji zbog nepoznavanja latinskog od strane sveštenika, što je bila jedna od pretresanih i kritikovanih tačaka na Splitskom koncilu 925. godine. Papa Ivan X uputio je splitskom nadbiskupu Ivanu i njegovim sufraganima, među kojima je bio i kotorski biskup, pisma povodom glasina da je u splitskoj dijecezi uzelo maha učenje Metodija, to jest, da se upražnjava "slovenska liturgija". Služba Božja, podvlači se u pismu, mora da se služi na latinskom, a ne na stranom jeziku, jer dijeceza spada u rimsku obedijenciju. Na saboru sazvanom na papin podstrek 925. godine donesen je, pored ostalih, i zaključak u smislu papine zapovijesti. Ipak, bilo je očigledno da je tada kler slabo poznavao latinski jezik, jer je bio slovenski, što se vidi i po činjenici da se 135 godina kasnije na još jednom saboru u Splitu (1060) okupljeni učesnici ponovo vraćaju na pitanje upotrebe linguae sclavonicae u liturgiji. Takođe, papinska pisma dokazuju da je Metod djelovao u Dalmaciji; poznata je činjenica da je oko 880. godine izdejstvovao kod pape Stefana odobrenje slovenske luturgije, kako svjedoči bula Industriae tuae. Ipak, nakon Metodijeve smrti je došlo do promjene stava Stefanovih nasljednika: već papa Ivan X, i posebno Aleksandar II, smatraju Metodija jeretikom, kako izvještava i Toma Arhiđakon (Dicebant enim gothicas litteras a quodam Methodio haeretico fuisse repertas, qui multa contra catholicae fidei normam in eadem Sclavonica lingua mentiendo conscripsit). Za “svete” jezike, to jest, jezike na kojim je bilo dopušteno služiti mise, se smatraju samo latinski i grčki. U svete jezike ubrajao se još, naravno, hebrejski - a ne “barbarski slovenski jezik”, to jest, u liturgiji korišćeni crkvenoslovenski jezik. Razlog zašto je crkva bila nepovjerljiva prema glagoljašenju bila je borba za jedinstvo zapadne crkve. Strahovalo se da će se krhka tvorevina kompaktne crkve raspasti ako se bude pravilo previše ustupaka zahtjevima za uvođenje narodnih jezika u obred, posebno u slučaju slovenskih zemalja. Ovaj stav je bio vrlo oštar i u suprotnosti sa drugom strujom unutar crkve koju su predstavljali ne samo Metodije i Konstantin (Kiril), nego i, ranije, jedan Sv. Benedikt čija su Pravila vrlo rano pisana na narodnom jeziku. Vrlo je vjerovatno da je u Kotoru bilo korišćeno Benediktovo pravilo čiji je glagoljski tekst nastao u XIV vijeku navodi I. Ostojić sa incipitom Početak regule i prologa s(vetag)o Benedikta op(a)ta - tzv. Pašmanska regula. Mnogi benediktinci glagoljaši nisu znali latinski, ali to ne znači da nisu bili obrazovani. Prva posttridentska vizitacija pokazala je, doduše, da glagoljaši sa dalmatinskih ostrva ne znaju latinski, ali je konstatovala da se pridržavaju rimskog obreda i koriste štampane prevode liturgijskih knjiga - brevijara, misala, priručnika sveštenika, quadragesimale i drugih knjiga. Vizitacija papinskog izaslanika biskupa Mihaila Priori u glagoljaškim župama Dalmacije, iz 1602. godine, pokazala je da su glagoljaši uprkos nepoznavanju latinskog i italijanskog bili dobri poznavaoci crkvenog prava i crkvene discipline.


Glagoljicu je stvorio Ćirilo

Ovo stanje se svakako temelji na brižljivo njegovanoj tradiciji prethodnih vjekova. Benediktovi sljedbenici su štitili nacionalne posebnosti naroda na čijem su prostoru djelovali. Pod terminom glagoljica podrazumijevamo pismo prilagođeno slovenskom fonološkom sistemu čiji je tvorac Konstantin - Kiril. Kiril je oblikovao novi slovenski književni list, staroslovenski ili crkvenoslovenski, polazeći od južnomakedonskog slovenskog dijalekta iz okoline Soluna. Pismo tog jezika, glagoljica, polazilo je od grčkog alfabeta, koji je kod Slovena bio u upotrebi prije Kirila. Sam Kiril bio je helenizovani SIoven. Osim na grčka slova, glagoljica podsjeća i na armenska, hebrejska i georgijska, sa kojima je Kiril, kao visokoobrazovan intelektualac, bio takođe upoznat.
Glagoljska baština ostavila je mnogo tragova u svim slovenskim zemljama, ali je daleko najbogatija u današnjoj Hrvatskoj - otuda naziv “harvacko pismo” kod Juraja iz Slavonije ili “harvacka knjiga” za prvobitnu verziju Ljetopisa Popa Dukljanina - te ne čudi što je bilo pokušaja da se glagoljica primi i na teritoriji današnje Crne Gore. Brojni pomeni glagoljskih brevijara, psaltira i drugih liturgijskih knjiga, nastalih na Hvaru, Rabu, Korčuli, u Zadru, Istriji i drugim mjestima, ubjedljiv su dokaz neprekidne i utemeljene tradicije glagoljice na tim prostorima. Poznati glagoljaški samostani bili su u ranom i zrelom srednjem vijeku svi muški, ali nije isključeno da je bilo i ženskih.
Glagoljica se drugdje nazivala “kurilovica”; pod tim nazivom nije se podrazumijevala ćirilica u današnjem smislu riječi. Još jedan naziv za glagoljicu mogao je biti “bukvica”, ili, kao što ćemo vidjeti “ilirska slova”, “ilirski jezik” i slično. Ali kod doznake ilirski se može misliti i na ćirilicu; isto važi i za doznaku “harvacko pismo”.
Dokumentacija bilježi 1519. godine sveštenika Đorđa Grabovića koji je napisao oporuku sermone et litteris ylliricis. Glagoljica i ćirilica je bila liturgijsko pismo, dok je zapadna ćirilica (bosančica, poljičica - prema Poljacima gdje je bila veoma rasprostranjena) bila pismo privatne i javne upotrebe. Oba slovenska pisma, glagoljica i ćirilica, imaju tijesnu vezu sa slovenskom liturgijom i zaživjela su ponajviše u gradovima koji su ranije bili pod vizantijskom upravom i čije je stanovništvo bilo slovenizirano. Zato su prognani učenici Kirila i Metoda upravo u tim dalmatinskim gradovima našli novo sklonište, jer se vizantijska uprava nije protivila liturgiji na narodnim jezicima. Tek se u kasnijem srednjem vijeku, počev od XII vijeka, glagoljica počela povezivati sa zapadnim, a ćirilica sa istočnim obredom, s tim što je oblast srednje Dalmacije ostala pri naizmjeničnoj upotrebi ta dva pisma sve do kraja XIX vijeka. Poznato je da su glagoljaši, od najstarijih vremena, u stvari bili vični i jednome i drugome pismu. Postoje podaci koji dokazuju da je glagoljicu poznavalo i srpsko sveštenstvo u oblastima srpske srednjovjekovne države i da se njome služilo još u XV vijeku. Još u ranom srednjem vijeku došlo je do promjene tvrdog stava prema slovenskoj liturgiji. Već se u buli Pape Aleksandra II (1061 - 1073) Si pastores ovium (“Ako pastiri ovčica”), kojom se osniva barska mitropolija, govori i o samostanima latinskim i grčkim ili slovenskim (monasteria quoque Latinorum quam Graecorum sive Slavorum) i podvlači se da svi pripadaju jednoj crkvi, što znači, jednoj crkvenoj upravnoj jedinici (ut sciat et haec omnia unam Ecclesiam esse).


Rimski obred na slovenskom

Takođe, Papa Klement III, u povelji u kojoj se govori o novoj barskoj mitropoliji, spominje monasteria tam Dalmatinorum quam Graecorum atque Sclavorum. Pod samostanima "Dalmatinaca" podrazumijevaju se benediktinski samostani koji služe liturgiju prema rimskom obredu na latinskom, pod samostanima Grka bazilijanski samostani sa grčkom, to jest, istočnjačkom liturgijom na grčkom jeziku, samostani Slovena su hrvatski benediktinski samostani sa rimskim služenjem na crkvenoslovenskom jeziku. Svi navedeni samostani pripadaju rimskoj jurisdikciji. U toku narednih vjekova počela je kod katoličkih crkvenih prelata, posebno zahvaljujući benediktincima, polako sazrijevati misao o prirodnosti zahtjeva da narod okupljen u crkvi razumije sveštenikove riječi. Uvođenje narodnog jezika u katoličko bogosluženje u kasnom srednjem vijeku više nije bilo plod nečijeg neznanja latinskog ili uticaja vizantijske sredine kao ranije, nego truda da se liturgija učini razumljiva puku i buđenja samosvijesti nacija. Ovaj tip liturgije, kada se "latinska" misa rimskog obreda služila na grčkom ili drugom jeziku, zvao se liturgija Sv. Petra. Od velikog značaja za pitanje upotrebe narodnih jezika u liturgiji jeste dekretal Pape Grgura IX. Ovaj dekretal sadrži preporuku svim dijecezama u kojima postoje grupe stanovništva koje govore različitim jezicima. Biskup takve dijaceze treba da obezbijedi podobne sveštenike koji će shodno različitosti jezika u njima služiti mise i dijeliti sakramente. Ako je neophodno, biskup treba da imenuje namjesnika zaduženog za pitanja vezana za etnikum različitog jezika; to ne znači da dijeceza treba da ima dva biskupa, nego da je imenovani vikar podložan već postojećem ordinariju. U tom smislu donesen je zaključak IV lateranskog sabora 1215. godine. Ipak, mišljenja unutar katoličke crkve su ponekad bila podijeljena. Na Tridentskom saboru (1545 - 1563) 1562. godine se na generalnoj sjednici povodom odobravanja glagoljaških misa (usus linguae croaticae vulgaris in missa latina) zadarski nadbiskup Mucije Calino zalagao da se misa služi na latinskom. Na to je odgovorio krčki biskup, Kotoranin Albert Dujam de Glyricis, iz kotorskog dominikanskog samostana, da u glagoljaškim misama ne treba vidjeti nikakvo zlo. Karakteristična okolnost jeste da su u diskusiji učestvovali biskupi iz dalmatinskih krajeva koji su imali, uglavnom, pozitivan utisak o slovenskoj liturgiji.
U Kotoru su se služile mise prema latinskom obredu, ali prilikom crkvenih praznika se dodavalo "čitanje prevoda epistola i Evangelija na ilirskom (narodnom) jeziku; tom prilikom je narod ponavljao riječi recitiranog teksta". Isti se običaj odomaćio i u Dubrovniku i u mnogim mjestima u Dalmaciji; uvođenja narodnog jezika bilo je u Beogradu, i u dalekoj Češkoj, kako izvještavaju savremenici. Ali u tom slučaju se nije radilo o crkvenoslovenskom jeziku, nego o narodnom. Ovo čitanje, lectiones, sačuvalo se u lekcionarima i epistolarima ili evengelijarima. Iz XIV vijeka, sačuvani su Korčulanski lekcionar, Zadarski lekcionar i Bernadinov lekcionar koji sadrže, djelimično, latinski tekst (za sveštenika) i tekst narodni (za vjernike).


Glagoljašilo se i u Boki

Kod dalmatinskih franjevaca, po pitanju jezika liturgije postojala je podjela unutar reda: konventualci su njegovali slovensku liturgiju, a opservanti latinsku. Ali latinsko bogosluženje ostalo je i dalje dominantno i težilo se da se služenje glagoljaških misa drži pod kontrolom; o tome svjedoči i zaključak dijecezanskog sinoda u Zadru iz 1460. godine, kojim se zabranjuje da glagoljaši služe mise bez izričite dozvole biskupa ili vikara i samo u crkvama i vremenu koje su za to određeni. Pred kraj XV vijeka, žalili su se ovi franjevci glagoljaši Svetom Ocu da su, uprkos papinskim povlasticama, ometani u služenju misa in lingua illirica od strane istrijskih i dalmatinskih nadbiskupa i biskupa. Uzdržani odnos prema glagoljaškoj tradiciji nisu krile ni mletačke vlasti: u jednom dokumentu iz kraja XV vijeka iznosi se činjenica da od kada su Mleci zaposjeli Dalmaciju, postavljaju na mjesta crkvenih prelata ne mještane, nego Mlečane koji ne govore lokalni jezik. Slovenski jezik, nastavlja se u dokumentu, doživljavan je kao jezik nižeg ranga: cum despectu, quia barbara. Ali su i Mleci znali popustiti u duhu njihove oprezne politike i smisla za društvenu realnost. Godine 1510. je mletački patrijarh Antonije Kontareno na osnovu apelacije poništio zabranu glagoljaških misa, izdatu od strane njegovog prethodnika Antonija Suriana, i dozvolio bratovštini Sv. Đorđa i Tripuna da se u sjedištu bratovštine služe mise u skladu sa “drevnim običajem”. Bratovština je okupljala članove nationis dalmaticae, među njima dosta iseljenika porijeklom iz današnjeg crnogorskog primorja. Godinu dana kasnije, bratovština je uputila papi molbu za potvrdu Kontarenove privilegije. Na teritoriji Boke Kotorske glagoljašenje je ostavilo tragova, premda u kasnom srednjem vijeku, sve do kraja XV vijeka, na ovim prostorima ne možemo glagoljsku tradiciju smatrati za široko rasprostranjenu. Latinski obred je ubjedljivo dominirao. Odlučan impuls u tom pravcu dat je tek u XVI vijeku na provincijalnom sinodu Zadarske i Splitske provincije na kojem je učestvovao i kotorski biskup Frano de Zuppanis. Sinod je naložio svim biskupima da, u nedostatku nastavnog kadra koji trpi Dalmacija, nauče lokalni jezik, jer je dužnost biskupa da podučava i drži propovjedi na narodu razumljivom jeziku. Konačno, krajem XVI vijeka nastalo je u dubrovačkoj i kotorskoj dijecezi svešteničko udruženje zvano Congregatio linguae Illyricae koje je od Svetog Oca tražilo dozvolu da njegovi članovi šire vjeru među nevjernicima - Turcima. Iz tona papine dozvole vidi se da su kotorski glagoljaši već odomaćeni na ovim prostorima. Glagoljaši su gajili posebnu naklonost prema slovenskim apostolima Sv. Kirilu i Sv. Metodiju čija svetkovina se obilježavala 14. februara. U Boki Kotorskoj bilo je glagoljaša, posebno u samostanu Sv. Đorđa u Zalivu, već od dolaska benediktinskog reda. Narod ih je zvao “ćurilicama” ili “preti schiavi”. Kod doznake “slovenski sveštenik” može da se radi kako o pravoslavnom popu tako i o katoličkom svešteniku glagoljašu, što postaje jasno tek iz konteksta. Primjer toga je zavještajna oporuka Rade Tomićeve, kćerke Pavla Medoševića, pisana 1450. godine.


Obred je življi na narodnom

Tradicija čitanja in lingua vulgari u sklopu katoličkih latinskih misa nastavlja se dalje, a kada se u XVI vijeku osjetila nestašica štampanih glagoljskih crkvenih knjiga, glagoljaši su počeli da se služe tim lekcionarima. Širenje glagoljice je polazilo upravo iz Dalmacije i Slavonije: godine 1346. je Papa Klement VI poslao praškom nadbiskupu Arnoštu, na zahtjev moravskog markgrofa Karla, benediktinske, tzv. crne, monahe koji su služili mise prema glagoljaško - rimskom ritualu, uz ogradu da ti redovnici mogu da djeluju samo na jednom mjestu Češkog kraljevstva. Slovenski tekst misa tada je još bio razumljiv vjernicima u svim slovenskim zemljama, te se na taj način pokušavalo da se ponovo okupe usljed ratova raspršeni benediktinci u češkim zemljama i da se crkvi vrate "mnogi šizmatici i nevjernici", u Češkoj uvijek brojni. Tako je nastao čuveni samostan Emauzi u Pragu, koji je podigao i opskrbio češki kralj Karel IV, veliki zaštitnik i ktitor crkve.
Vidimo da je stav zvanične crkve u XIII i XIV vijeku znatno omekšao, zahvaljujući, pored ostalog, inicijativi senjskog biskupa Filipa koji je predočio Papi Inoćentu IV legendu o Sv. Jeronimu kao pokretaču glagoljice i pristaši prevođenja Svetog pisma na slovenski jezik. Godine 1252, Papa Inoćent IV dozvoljava krčkom biskupu da udovolji molbi benediktinaca iz samostana Sv. Nikole u Omišlju da služe slovenske mise. Razlog molbe bio je taj što su svi monasi bili Sloveni i nisu mogli da nauče latinski. Tražili su, prema tome, da im se dodijeli dozvola da služe in litteris sclavicis secundum ritum ecclesie romana divina officia, kako su činili i njihovi prethodnici. Već smo pomenuli pismo Benedikta XII iz 1339. godine u kojem papa skreće franjevačkom redu pažnju na važnost propovijedanja na narodnom jeziku. Znanju lokalnog jezika pridaje se velika važnost zbog apostolskog rada crkve. Tokom vjekova, mnogi crkveni čelnici postali su svjesni činjenice da su latinske bogoslužbe kočnica zbližavanja vjernika i crkve. Štaviše, latinska liturgija mogla je biti suštinski razlog zašto su, konkretno u Boki Kotorskoj, katolički vjernici prelazili na pravoslavlje koje im je pružalo intenzivnije proživljavanje obreda. J. Bratulić ističe da se glagoljica odomaćila i dugo održavala iz razloga što su sveštenici glagoljaši bili bliži narodu ne samo po jeziku, nego i po načinu života. "Nisu se bitno razlikovali od svoje pastve: seljaka, težaka, pastira, ribara i pomoraca, a posezali su i za oružjem kad se trebalo boriti protiv Turaka i Mlečana, a u XIX stoljeću i protiv Francuza". Ovo svakako ne važi za latinski kler koji je bio isključiviji i koncentrisan u gradovima, sa jakom kopčom na romansko stanovništvo dalmatinskih komuna. Razlika između latinskog klera i glagoljaša sastojala se i u tome što je dalmatski latinski kler školovan najčešće u Italiji, dok je glagoljaški kler sticao obrazovanje u svojoj postojbini.
Glagoljašenje su utemeljili benediktinci, a kasnije su im se pridružili i drugi redovi. U XV vijeku spominju se franjevci trećorednici - glagoljaši u Zadru, na ostrvu Ugljan (zatim na ostrvu Dugi otok) na ostrvu Apsori (danas Cres i Lošinj).


Mlečani protiv glagoljašenja

Rada je odredila da se ostatak njene imovine, to jest ono šta je preostalo nakon podjele zaostavštine potomcima, plati slovenskom svešteniku da pjeva mise Sv. Grgura. Grgurske mise pjevale su se trideset dana uzastopno za dušu pokojnika, ali je bilo moguće i da se otpjevaju u jednom danu; samo što je u tom slučaju moralo misu služiti trideset sveštenika u isto vrijeme, naspram odra sa mrtvacem.
Godine 1430. pomenut je u Kotoru, ali samo uzgredno, jedan sveštenik - glagoljaš u Bogdašićima. Za informaciju o prisustvu glagoljašenja važna je zavještajna oporuka Pavla iz Montelparija, bivšeg provizionara u Kotoru, na čija zanimanja ukazuje i činjenica da se u njegovoj zaostavštini našla i "slovenska knjiga od pergamenta".
Notari i latinski uređivači preostalih stvari nisu mogli da odrede o kojoj se tačno knjizi radilo. U testamentu je naredio da se nakon isplate njegovih dugovanja preostala sredstva raspodijele između njegove supruge, siromašnih i crkve Sv. trojice. Želja mu je bila da se od njegovog novca u crkvi Sv. trojice opskrbi sveštenik koji će služiti mise "more sacerdotum de Dalmatia vel Croatia" na slovenskom jeziku, ali u skladu sa latinskom liturgijom. Radilo se o pokušaju da se kao jezik bogosluženja uvede slovenski jezik, a da se sačuva katolički obred. Novac je trebalo da obezbijedi svešteniku sredstva za život i za odjeću, i samo ako se takav sveštenik ne bi našao, mogao se uložiti u izgradnju, odnosno dogradnju, crkve. Izgleda da se sveštenik našao jer je 1451. godine Šimun Brajanov zavještao crkvi Sv. trojice pet perpera za izgradnju kuće za "ćirilskog" sveštenika. U opisanom slučaju, radilo se o uvođenju slovenskog jezika u Katoličku crkvu.
Potpunosti radi spominjamo da je Pavle iz Montelparija zavještao svom vanbračnom sinu Ivanu (Zuncho suo spurio) sto perpera, ali u slučaju da ovaj premine bez nasljednika, novac je trebalo da pripadne crkvi Sv. Tripuna. Ove tačke u gore spominjanom dokumentu nema, vjerovatno se radilo o odredbi iz nekog codicilluma, dodatka zavještajne oporuke. Treba spomenuti da je modruški biskup Nikola, porijeklom Kotoranin ili iz Maina, bio takođe pristalica glagoljašenja. Pismo koje je Nikola Modruški uputio svom kaptolu i sveštenstvu iz Italije, u koju je bio primoran da se skloni, pisano je glagoljicom. Ovo pismo je zapravo jedna poruka koja hrabri pobornike glagoljašenja i polemika sa njegovim protivnicima. U godini 1519. bilježe dokumenti sveštenika Đorđa Grabovića de Crovatica koji je napisao zavještajnu oporuku nekom Milošu Boškoviću iz Lastve sermone et litteris ylliricis. Za ovog glagoljaškog sveštenika kaže se da je "predstojnik lastvanskih sela" (presidens villarum Lastue). Ova doznaka vjerovatno znači da je Đorđe bio župnik glagoljaške župe na tom području. O prisutnosti ćirilice u narednim vjekovima na našim prostorima svjedoči i potpis Antuna Paskvali koji se u dnu jednog dokumenta javlja kao istomačitel od iezika harvackoga. Paskvali je, kao potomak starog kotorskog plemstva, bez sumnje bio katolik koji se služio ćirilicom čime je nastavljao porodičnu tradiciju - među njegovim precima nalazimo slovenskog tumača Frana Paskvala. Ali, ova naredna razdoblja i vrlo zanimljivu sudbinu glagoljice na ovim prostorima, ostavljamo po strani jer se više ne odnose na srednji vijek.


Četiri sporne teološke teme

Firentinski koncil bio je posljednji pokušaj da se istočna crkva pomiri s Rimom. Zasijedao je na tri mjesta: u Ferari (1438 - 1439), u Firenci (1439 - 1442) i u Rimu (1443 - 1445). Unija je ozvaničena, sa katoličke strane, bullom Laetentur coeli ("Nek se raduju nebesa") datiranom 6. jula 1439. Predmet rasprave bila su četiri sporna teološka pitanja. Godine 1439. bio je prihvaćen dekret u kojem je usaglašeno sljedeće: 1. istočna crkva je prihvatila zapadnjački dodatak ka nikajskome kredu (filioque) - prihvatila je, dakle, da Duh Sveti potiče od Oca i Sina; 2. tokom euharistije (pričesti) i beskvasni hljeb (po zapadnom običaju); 3. istočne crkve su prihvatile rimsku doktrinu o čistilištu (purgatorium) kao mjestu privremene kazne za duše koje su umrle pomirene, ali nisu ispaštale svoje grijehe; 4. istočne crkve su pristale na položaj pape kao namjesnika apostola Petra i glavu crkve.
Unija je, zbog odbojne reakcije Vizantinaca nakon povratka delegacije, ostala mrtva riječ na papiru, i 1453. godine je pao Konstantinopolj. Jedino je zaživjela unija sa armenskom crkvom koja nikada nije prihvatila zaključke Halkendonskog koncila.
Kao teritorija pod mletačkom upravom, i Kotor je svakako osjetio posljedice ogromnog mletačkog zajma u novcu, brodstvu i ljudstvu bazelskom koncilu. Pomoć koncilima se nastavljala i dalje. Papski izaslanici su od Mletaka tražili da im pomognu u pripremama koncila koji će ujedinjenje potvrditi.
Biskup Marin Kontareno je 1437. godine imenovao zamjenike, namjeravajući da putuje u Rim kod Svetog Oca i zatim na unijatski koncil u Ferari. O njegovom stavu prema uniji nije ništa poznato, osim opšte konstatacije da Kontareno nije imao intenzivne kontakte sa pravoslavnom crkvom ni nakon odluke o ujedinjenju, a još manje prije toga. Jedini dokument koji nedvosmisleno govori o uniji Istočne i Zapadne crkve jeste dokumenat iz 1458. godine, koji opisuje dogovor između krajinskog arhiepiskopa iz Kandije Jovana, kritskog Grka, preko Nikole Rico, čelnika strijelaca u Kotoru i njegovog budućeg pomoćnika. Jovan, naime, nije govorio niti razumio latinski i ovlastio je sveštenika Mateja Jurkovog Pautinovog da vrši dužnost njegovog pomoćnika - kapetana i prokuratora. Uslovi Matijinog zapošljavanja bili su sljedeći: Matej je bio dužan da na svoj trošak obavlja posao za Jovana u Kotoru. Kada god bude potrebno da u ime arhiepiskopa obavlja putovanja u Kotoru ili okolini, ići će on, na trošak arhiepiskopov. Gospodin arhiepiskop je dužan da snosi troškove hrane, obuće, konja i Matijine plate u iznosu od 12 dukata godišnje. Ako arhiepiskop bude slao Matiju u Rim, Veneciju ili na druga mjesta da zastupa arhiepiskopiju, Matija će biti obavezan da se povinuje, ali troškove će snositi arhiepiskop. Jovan iz Krita nije bio usamljena istorijska ličnost, nego je nastavljao svoje prethodnike. Kada je bivši mitropolit Arsenije otišao iz sjedišta mitropolije, manastira arhanđela Mihaila na Prevlaci, u Bogorodičin manastir u Krajini, pomjerilo se sjedište Zetske mitropolije u Krajinu. Arsenija je prije 1452. godine u zvanju mitropolita naslijedio Sava, bivši grčki episkop Termopila i pristaša Unije.


Za glagoljaše ime Ćurilica

Savin nasljednik bio je Pavle Dušman, prevjereni katolik, bivši biskup u Svaču i Drivastu. Jovan iz Krita bio je njegov istomišljenik i nasljednik njegovog djela. Uživao je povjerenje Mletaka i kao takav bio je podoban za sprovođenje Unije na ovim prostorima. Nažalost, takvih jasnih dokaza unijatskih napora za XV vijek nema više. Instrukcije su bile jasne, ali da li i kako su sprovođene do kraja XV vijeka, ne znamo. Godine 1438. mletačke vlasti pustile su u opticaj uputstvo kardinala o tome da vlasti treba da podrže svako zalaganje unije s Grcima, da imaju dva laička delegata na koncilu, da daju salvus conductus svima koji putuju u Feraru. R. Kovijanić navodi da je sveštenik sa kojim je arhiepiskop Jovan sklopio ugovor, Matija Ćurilica, glagoljaški sveštenik, kojeg dokumenti spominju na više mjesta u godinama 1451 - 1473. Nadimak Ćurilica se koristio za katoličke sveštenike - glagoljaše i u Dubrovniku. Farlati spominje svještenika Matiju Ćurilicu koji se pominje kao držilac prigradske parohije (sacerdotium suburbanum), na drugom mjes-tu kao kapelan crkve Sv. Trojice, čiji je kapetan i prestojnik bio, i izvršilac testamenta pokojnog Nikole Bizanti.
Po presudi su ti epitropi bili obavezni da Matiji isplate pedeset perpera koje mu je pokojnik zavještao za popravku crkve. Isti sveštenik se spominje još kao držalac crkve u Teklićima. Teklići, odnosno Ćeklići, bili su selo koje je u srednjovjekovnim dokumentima ubrajano u katune. Naziv lokaliteta potiče od crkve Sv. Tekle koja se tamo nalazila. Ćurilica se u dokumentima uvijek spominje kao “prezviter”, a ne kao pop; bio je u kontaktu sa biskupskom kurijom u čijoj se dokumentaciji spominje dva ili tri puta. Izlazio je na biskupski sud 1461. godine, kada ga je tužila Bolgosava, udovica Nikole obućara, zbog duga od četiri perpera; 1476. godine se spominju staratelji njegove zaostavštine, bez ikakvih bližih navoda. Moguće je da se upravo na njega misli u jednom vrlo nečitkom zapisu iz 1461. godine, u kojem se na sud poziva sveštenik Matija, sa nečitkim prezimenom, kao opunomoćenik fra Stefana iz Skadra. Na margini ovog dokumenta je, naime, upisano da je rok za ruđenje odgođen jer sveštenik Matija nije mogao da dođe iz Budve zbog poplave (eo quod propter undationem aquarum venire non potuit ipse presbyter Mathaeus).
Spisi gradske kancelarije bilježe još darovnicu Katarine, udovice Bogdana mornara, koja je Ćurilici poklonila kuću kod crkve Sv. Luke. Tu istu kuću je Matej kasnije prodao za pedeset perpera Tripu mačaru. U ovom dokumentu se kaže da je prodavac dominus presbyter Matheus Curilica de Segna, habitator Catari. Time dolazimo na pitanje: da li je sveštenik Matija Pautinov, pomoćnik arhiepiskopa Jovana, istovjetan sa Matijom Ćurilicom, kako smatra R. Kovijanić? Naime, kod pripadnika istaknute trgovačke porodice Pautinovih se porodično ime uvijek navodi. Oni nisu bili porijeklom iz Senja, nego Kotorani, i to ugledni građani starosjedioci, a ne habitatores. Godine 1424. su četvorica Pautinove braće stekla počasno mletačko građanstvo. Iz porodice su poticali još sveštenici Nikola, kapelan Bratovštine Sv. Križa, (pominje se 1450 - 1478), sin Milića Pautinovog, i kanonik Tripun Pautinov, pleban Sv. Marka Evangeliste (pominje se 1431 - 1435) za kojeg vjerujemo da je umro od kuge. Sam Matija Pautinov (pominje se 1450 - 1460) spominje se pod porodičnim imenom i bez doznaka “chiuriliza” dvanaest puta.


Zahtjev papi na glagoljici

Matijinu putanju u dokumentima pratimo desetak godina. Godine 1450. bilježi se njegova žestoka rasprava sa braćom Druško zbog tuče. Godine kasnije, 1451, spominje se u svojstvu đakona, kada ga biskupski sud opominje da plati Andriji barberio dvanaest groša za troškove lječenja, zatim 1454. godine, prodaje se njegov zalog, neki plašt, na ime duga Paskoju Bolici. Tada je već bio sveštenik. Iste godine je osuđen na podmiru duga Luciji, kćerki ili ženi Ljuba Grasso, za balu platna. Godine 1458. već Matija ne izlazi na sud lično, nego preko opunomoćenika, sveštenika Marina Bjelušića koji je u njegovo ime pokušao da zaplijeni prihode vinograda Sv. Benedikta od kojih je trebalo plaćati neke mise, shodno testamentu pokojnog Miha Radonjevog. Isplatu legata spriječila je Mihova udovica Dikla molbama i navaljivanjem (precibus et instantia), nakon čega je obavezu plaćanja misa od svojih sredstava preuzeo treći sveštenik, Iva Božidarov.
Godine 1460. je Matija objavio namjeru (intentio) da proda svoju očevinu i od tada se njegovo ime više ne pojavljuje.
Nije isključeno da je Pautinov bolovao od neke bolesti jer je njegova karijera kratka. Takođe je moguće da je otišao iz Kotora, jer je prodaja očevine bila ozbiljna stvar na koju su se ljudi u srednjem vijeku, vezani za zemlju i kuće, teško odlučivali. Iz ovih razloga smatramo da sveštenik Matej Ćurilica nije poticao iz porodice Pautinovih, jer bi to bilo navedeno, kao uvijek kod gore pomenutih, nego upravo iz Senja, kao i da je sveštenik Matija Jurkov Pautinov bio “latinski” katolički sveštenik helenofil, prevodilac i pomoćnik arhiepiskopa Jovana - quod erat demonstrandum. Kao sporedni dokaz može da posluži, takođe, činjenica da se Senj, odakle je poticao Matija Ćurilica, nalazio u Dalmaciji gdje je, kako smo već istakli, glagoljaška tradicija bila veoma njegovana; poznato je, na primjer, da je senjski biskup Pavle 1485. godine sročio neku apelaciju Svetoj stolici glagoljskim pismom. Upravo u Senjskoj, Krbavskoj i Modruškoj oblasti glagoljašenje je bilo veoma rasprostranjeno. Razlog Matijinog dolaska u Kotor je, dakle, podstrek razvoju glagoljaške liturgije na ovim prostorima. Nije nemoguće da je Matija, isto kao gore spominjani benediktinci koji su stigli u Prag, došao na zahtjev da zaustavi mjestimični prelazak dijela vjernika u pravoslavlje. Taj problem će postati izražen posebno kasnije, kako vidimo iz žalbe na barskog nadbiskupa iz 1636. godine. Na nadbiskupa se žalio Kongregaciji za širenje vjere neki Matija Matić, što nehajnošću, nepoznavanjem jezika i ispravnog služenja liturgije doprinosi prelasku vjernika della Servia miserabil Patria mia na pravoslavlje i islam. Iako je Matićeva tužba odbačena kao neosnovana, ipak se vidi da je poznavanje lokalnog jezika smatrano vrlo važnim za apostolat crkve, posebno ako se radilo o unijatskim naporima. Ćuriličin trag pratimo u dokumentaciji 22 godine. Osim njega, spominju dokumenti u to vrijeme i sveštenika Đorđa “Ćurilicu”, ali samo jednom i bez ikakvih bližih podataka (presbyter Georgius curiliza). Treba istaći da je u Kotoru moralo biti vi-še glagoljaša, jer nam je poznato da su sveštenici iz Kotora sudjelovali u širenju glagoljice u drugim krajevima.


Isprepletenost dva obreda

Farlati spominje da je biskup Kjergato ustanovio in partibus Rascie koji su pripadali kotorskoj dijecezi i gdje se služila slovenska, to jest glagoljaška liturgija, generalnog vikara Martina Radovića sa zadatkom da održava tamošnji puk u katoličkoj vjeri. Kasnije je Papa u te krajeve poslao misionare - jednog franjevca i jednog dominikanca, koji je trebao da odvrate narod od "zaraze" i da ga, uz uloženo kajanje, povrate u redove crkve, to jest, preobrate na katoličanstvo. Iz Kotora je poticao pop Marin Cvitović koji se 1606. godine spominjao kao vicekancalir od biškupije na Krku. Ovaj biskupski notar je pisao, prema navodu M. Bolonića, isprave glagoljicom. Konačno, u kartoteci don Gracije Brajkovića naišli smo na bilješku o svešteniku Ivanu Bibuniću koji je poticao iz Kotora i napisao, valjda 1451. godine, missale illirico, čuvan u Splitu. Ovaj podatak nismo bili u prilici da provjerimo, ipak ga navodimo s obzirom na pouzdanost izvora.
U pismu zadarskog nadbiskupa Otavijana sekretaru Kongregacije za širenje vjere iz 1627. godine, kojim se sekretaru Kongregacije Ingoliju sugeriše izbor Pjetra Gaudencija za budvanskog biskupa, spominje se ilirski rukopisni misal pisan prije dvije stotine godina (mesale illirico scritto a mano doicento anni fa), to jest, 1427. godine.
Još jedno sporedno, ali zanimljivo pitanje jeste: na kojem su jeziku komunicirali arhiepiskop Jovan i sveštenik Matija Pautinov. Sva je vjerovatnoća da je to bio grčki, koji je Matija mogao naučiti samo van Kotora. Davno su prošla vremena kada je, pod uticajem Vizantije, na primorju današnje Crne Gore bio prisutan grčki jezik. Grčki se, posebno u ranom srednjem vijeku, koristio u rimskoj katoličkoj liturgiji svuda tamo gdje je bilo grčkog stanovništva, čak i u Rimu. Splitski evangelijar koji potiče iz VIII vijeka i koji sadrži grčke djelove evangelija prepisane latinskim slovima, kao i papinske obredne knjige (Ordines Romani) dokaz su toga. (Još u današnje vrijeme, sastavni dio svečane papinske mise je pjevanje na grčkom). U dokaze fragmentarne prisutnosti grčkog na teritoriji današnje Crne Gore spada grčki spis Pseudo Atanazija o definicijama, koji se nalazi na kraju ćirilskog teksta Šestodneva Nikona Jerusalimskog. Ova knjiga se našla među knjigama manastira Savine kod Herceg Novog.
Godine 1166, spominje se prilikom vijesti o posveti crkve Sv. Tripuna biskup Lazar Albanensis. Isti biskup je godinu dana kasnije, 1167. obavijestio papinske legate o svojoj namjeri da napusti grčki obred i primi rimski, to jest, zapadni. Za grčki obred kaže se u dokumentu da "ometa umnogome običaj rimske crkve". Iz dokumenta se nazire da je grčki obred bio prisutan ne samo preko izolovane ličnosti biskupa Lazara, nego da je bio zastupljen i rasprostranjen na prostorima gdje je ranije postojala vizantijska uprava, što je sasvim logičan zaključak I. Sindika. Iako se A. Mayer nije složio sa tom pretpostavkom, smatrajući je za ishitrenu, dajemo za pravo I. Sindiku, pogotovo što su Sindikovi zaključci utemeljeni i na drugim nepobitnim dokazima grčkog prisustva na prostorima današnje Crne Gore, poput vizantijske upravne terminologije, vizantijskog uticaja u graditeljstvu, grčkih imena lokalnog stanovništva ili kultu istočnjačkih svetaca. Naime, nemoguće bi bilo da šest vjekova vizantijske uprave nije ostavilo grčke etničke skupine iza sebe, sve do kraja XII vijeka.


Dah humanizma i renesanse

U Kotoru, u kasnom srednjem vijeku više nije bilo značajnije grčke komune. Jedini Grci bili su mornari u prolazu i vojnici stacionirani na otočiću Stradioti. U to vrijeme se grčki već počeo izučavati na nekim zapadnim univerzitetima; sporedni produkt unijatskih stremljenja bilo je širenje vizantijske kulture na Zapadu, posebno na Apeninskom poluostrvu. Kulturni značaj Firentinskog sabora sastojao se u prodiranju grčkih rukopisa i poznavanju grčkog jezika u Italiji. Matija je vjerovatno studirao u Italiji, gdje ga je naučio. Kao sinovac bogatih trgovaca Luke i Milića Pautinovih, koje su razgranati poslovi dovodili u vezu sa vladarima Zete i Despotovine, svakako je studirao na nekom od tamošnjih univerziteta. Vrativši se u Kotor, Matija je sa sobom donio dašak novih vjetrova renesanse i humanističkog učenjaštva.
U dokumentaciji se spominje još Petar Bogiša presbyter schlavus kojeg je biskupski sud 1461. godine, u odsustvu, osudio na podmiru duga za neku prodatu zemlju. U kratkoj konotaciji se spominje samo neka Petrova isprava, chirographum schlavum, koja nije validna. Ali prema navodima L. Ćoralić Petar Bogiša je u mletačkim izvorima spominjan kao prete de Albanina i mansionarius eccelesie S. Moise. U svakom testamentu iz 1485. godine, ostavio je Petar svom kolegi brevijar i zamolio ga je da za njegovu dušu obavi hodočašće u Rim. Pošto je malo vjerovatno da su u isto vrijeme živjela dva sveštenika, pravoslavni i katolički, istog imena, moramo da riješimo pitanje zašto je Petar u kotorskom dokumentu nazivan schlavus, iz njegovog testamenta se jasno nazire da se radilo o katoličkom svešteniku.
Dakle, dva dokumenta idu u prilog verziji da se, ipak radilo o katoličkom svešteniku koji je kasnije preselio u Mletke. Ako je taj zaključak tačan, doznaka presbuter schlavus znači da je Petar bio glagoljaš. Prilikom istraživanja naišli smo na podatke o pravoslavnim sveštenicima koji su dolazili na biskupski sud i prihvatili njegove presude. Kako tih podataka za XV vijek nema mnogo, ne možemo pretpostaviti da se stavljanje pravoslavnih sveštenika pod jurisdikciju biskupskog suda može smatrati još jednim dokazom sprovođenja Unije. U svakom slučaju, ipak se radi o dokazu da je, bar u određenim slučajevima, postojala dobra volja za saradnju koja je stvorila uslove da se u narednim vjekovima nastavi sa tom zamišlju. Unijaćenje se nastavilo u XVI i XVII vijeku, kada je u Krtolima kotorski biskup potvrđivao pravoslavne sveštenike u zvanju i službi. Pravoslavni sveštenici su dolazili na biskupski sud i polagali pred biskupom ispovjest vjere, credo. U XVI vijeku se u računovodstvu katedrale Sv. Tripuna nekoliko puta spominje stavka za propovjednika in lingua schiava ili dalmata, pored propovjednika koji su držali "pridike" na italijanskom. Konačno, treba da spomenemo još jedan materijalni dokaz unijaćenja u kotorskoj dijecezi: crkvu Sv. Gospe u Mržepu. U natpisima te crkve prepliću se italijanski, slovenski i latinski jezici, a na freskama sveci zapadnog i istočnog kulta. Na pokušajima unijaćenja i glagoljašenja dobro se vidi da je Boka Kotorska pratila i sprovodila savremene trendove crkve, uprkos tome što su specifični politički i ekonomski uslovi činili njihovo sprovođenje teškim.