Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |



Ivan Jovović:
BLAŽENI KNEZ VLADIMIR



Društveno-politički život krajem X i početkom XI stoljeća karakteriše period dominacije bugarskih i makedonskih careva. Tako je prilikom vizantijsko-makedonskog rata /991-995/ stradala i Duklja, a tom prilikom Samuilo je sebi potčinio sve gradove u Duklji.

U vrijeme Samuilovog napada, Dukljom je vladao knez Vladimir, a na katedri dukljanske crkve nalazio se nadbiskup Ivan. O pohodu cara Samuila na Duklju imamo podatke, kako kod vizantijskih istoričara (Jovan Skilica), tako i kod Popa Dukljanina. Oba istorijska izvora prikazuju kneza Vladimira kao časnog i hrabrog državnika.
Međutim, podaci koje nam daje Dukljanin imaju osobitu važnost s obzirom da ”ni jednoj osobi u svom Ljetopisu nije Dukljanin posvetio toliko pažnje i prostora kao Vladimiru, a oko njegove glave ispleo je čudesnu svetačku legendu, koja je sigurno u narodu i prije postojala, pa ju je on samo zabilježio kako ju je znao i čuo od drugih.”
Zbog svoje državničke hrabrosti i istinskog mučeništva za svoj narod, život kneza Vladimira i danas predstavlja značajnu istorijsku smjernicu u razvoju crnogorskog državnog i duhovnog identiteta.

Dukljanski knez Vladimir je rođen 970. godine. Vrlo mlad dolazi na čelo kneževine u doba kada se Vizantija nalazi u unutrašnjim i spoljašnjim teškoćama, dok u isto vrijeme na Balkanu dolazi do stvaranja moćnog makedonskog carstva. Osnovni cilj Samuilovog prodora ka zapadu bilo je pokoravanje Dalmacije, pa samim tim i Duklje. Pred Samuilovim nadiranjem 995. godine kao sto je vec rečeno, dukljanski nadbiskup Ivan se morao spasiti bijegom u Dubrovnik, dok se knez Vladimir morao povući iz svoje prijestolnice u Krajini na brdo Oblik (kod mjesta Vladimir, na čijem se vrhu nalaze ostaci utvrđenja), đe je pružao otpor makedonskoj vojsci. Međutim, da njegov narod ne bi stradao, on se samovoljno predao Samuilu. Bio je zatvoren i utamničen u Prespi. Prema Dukljaninovom pričanju Samuilova kćer Kosara posjećujući zatvor zaljubila se u Vladimira. Samuilo je dozvolio brak između njih dvoje i vratio svome zetu ponovo na upravu Duklju, s tim sto je Vladimir morao priznati vrhovnu vlast makedonskog cara.

Poslije vojnog poraza od Vizantije 1014. godine, umro je makedonski car Samuilo. Njegovom smrću dolazi do obrta, odnosno naglog propadanja makedonskog carstva, što je omogućilo knezu Vladimiru da vodi posve samostalnu politiku, čime je stekao faktički nezavisan položaj u odnosu na Makedoniju. Na makedonski prijesto nakon unutar dinastičkih borbi dolazi Jovan Vladislav u čiju nemilost pada knez Vladimir, koji biva ubijen na prevaru. Po pogubljenju Vladimirovo tijelo je kratkotrajno počivalo u Prespi, da bi ga Kosara ubrzo prenijela u crkvu sv. Marije u Krajini, đe mu se ujedno nalazio i dvor /curia/.

Otac crnogorske povijesti i književnosti (Pop Dukljanin) je u svom djelu zapisao da u crkvi svete Marije u Krajini (Prečista Krajinska) postoji knjiga dobrih djela i čudesa Vladimirovih, prikazanih po hronološkom redu. Po pričanju Dukljanina, knez Vladimir je pokazao svetačke moći još za života - na njegovu molbu Bog je uništio zmije od kojih mu je vojska stradala, a njegov svetački oreol je naročito bio izražen neposredno poslije njegove smrti;
”Da bi Gospod objavio zasluge blaženog mučenika Vladimira, mnogi su ljudi mučeni raznim bolestima, ozdravili, kad su ušli u crkvu i molili se kod njegovog groba.
“Knez Vladimir je u Dukljaninovom djelu više puta nazvan beatus/blaženi, što je prvi stupanj svetosti i tri puta sanctus/sveti/. Međutim, ne postoji sačuvan dokument o činu beatifikacije koja je bila u srednjem vijeku u nadležnosti biskupa, kao ni o njegovoj kanonizaciji.”
Zbog uništenja, odnosno nestanka srednjevjekovnog arhiva barske nadbiskupije, nije moguće utvrditi relevantne činjenice o kanonizaciji sv. Vladimira Dukljanskog, ali pisac ”Ljetopisa”, kada daje podatke o svjetovnom i duhovnom životu našeg sveca uporište nalazi u arhivskoj dokumentaciji manastira u Krajini. Na ovu se pretpostavku o autentičnosti izvora, ali i starosti samog djela popa Dukljanina, može nadovezati opservacija N. Banaševića / Ljetopis popa Dukljanina i narodna predanja, Beograd 1971./. Banašević primjećuje da se kod Dukljanina knez Vladimir pričešćuje hljebom i vinom. Takav način pričešćivanja je u katoličkoj crkvi trajao do XII vijeka, a od tada se vrši samo hljebom.
“Vladimirovo tijelo je prenijeto u Duklju uz najsvečanije počasti koje crkva priređuje pjevanjem himni i pohvala (cum hymnis et laudibus). Šta su himne i pohvale svetitelju ako ne podrazumijevaju beatizaciju po rimo-katoličkom ritualu? Te himne i pohvale su osnova za Vita Sancti Vladimiri, koje je unijeto u Sclavorum Regnum. Takvom činu morao je lično prisustvovati biskup barske dijaceze.”

Dvije godine poslije Vladimirovog smaknuća /1018/ umrla je njegova žena Kosara, koja je takođe sahranjena u crkvi sv. Marije u Krajini.
“Po nekim izvorima, ona je osnovala pri Krajnskom manastiru ženski samostan Collegium sacrum Virginium”, za kojeg B. Gusić u svojoj historijsko - geografskoj studiji smatra da je pripadao benediktinskom redu. I Dragoje Živković pretpostavlja da je manastir sv. Bogorodice postojao u drugoj polovini XI vijeka, navodeći da je u njegovoj skriptoriji anonimni benediktinac-Sloven iz Krajine napisao tekst ,,Život svetog Vladimira dukljanskog”. Da li su monasi reda sv. Benedikta živjeli u Prečistoj Krajinskoj danas je teško odgovoriti, jer nedostaju pisani izvori. Međutim, jedno je sigurno, da je prvobitno sakralno zdanje doživjelo više prepravki i dograđivanja do XV stoljeća, na što ukazuju posljednja arheološka istraživanja, koje je izvršio profesor Pavle Mijović.
Nažalost, blaženi knez Vladimir nije imao sreću da mirno počiva na zemlji dukljanskoj, već su njegove mošti nekoliko puta mijenjale mjesto vječnog počivka. Prema K. Jiričeku i M. Suflaju, oko 1215. godine, Epirci su prilikom zauzimanja Skadra opljačkali i Bogorodičnu crkvu u Krajini i odnijeli mošti svetog Vladimira u Drač, đe je do 1381. godine smatran patronom-zaštitnikom ovog grada. Znači, još tada su Vladimira smatrali svetim, jer se, u srednjem vijeku, kao najveći ratni plijen, smatrala zaplijena svetiteljskih moštiju.

Prijenos Vladimirovih moštiju van matične domovine odgovarao je Nemanjićima, koji su svim silama pokušavali da promjene vjersku i kulturnu orijentaciju u Duklji, odnosno Zeti.
“Da je prenos Vladimirovih ostataka u Albaniju morao dobro doći samim Nemanjićima, i da se time može objasniti zašto oni nisu pokušali, a bilo je za to prilika, da ga vrate na staro mesto u Zeti.”
Zato se s pravom nameće zaključak da su Nemanjići imali negativan politički odnos prema kultu sv. Vladimira dukljanskog, jer je njegov oreol bio direktno suprostavljen intenciji pomenute dinastije.

Ime “Jovana Vladimira se prvi put pojavljuje u natpisima iznad vrata crkve koju je obnovio 1381. godine Karlo Topija.”
Do spajanja imena dva sveca –Jovana/Ivana/ i Vladimira došlo je, kako se vidi iz natpisa, kada je albanski velikaš K. Topija obnovio porušeni pravoslavni manastir svetog Jovana/Šin-Đon i u njega smjestio mošti svetog Vladimira. Malo je poznata činjenica da su u manastiru, đe i danas počiva sveti Vladimir, ktitorski zapisi na tri jezika - slovenskom, grčkom i latinskom. Međutim, pojedini istoričari smatraju da je postojala još jedna okolnost koja je uticala na spajanje imena svetaca. Na dodavanje prefiksa imenu sv. Vladimiru uticala je mitologija, na taj način, što je u narodnoj svijesti došlo do uspoređivanja mučenicke smrti sv. Vladimira i sv. Ivana/Jovana Krstitelja.

Prijenos moštiju, prvo u Drač, a zatim u Elbasan je vjerovatno uslovio pojavu grčke legende o našem svecu, koja je prvi put publikovana od strane dračkog arhiepiskopa Kozme 1690. godine. Zbog nepoznavanja određenih istorijskih činjenica vezanih prije svega, za prijenos njegovih moštiju, već od XVII stoljeća počinje političko-crkveno falsifikovanje Vladimirovog žitija, koje traje do današnjeg dana, đe ga neki autori smatraju čak bugarskim svetiteljem.

Poslije skoro jednog milenijuma od smrti kneza Vladimira, katolička crkva ga i dalje smatra blaženim, a nedavno obnovljenja Crnogorska Pravoslavna Crkva smatra ga prvim crnogorskim svecem. Vjekovima je sveti Vladimir svetac svih Crnogoraca, bez obzira na vjeru (bili oni katolici, pravoslavni ili muslimani), jer je umro prije raskola u jedinstvenoj hrišćanskoj crkvi, davne 1054. godine. Srpska pravoslavna crkva proglasila ga je za “prvog srpskog sveca” tek sredinom XIX stoljeća /Srbljak 1861.godine./, pod imenom sv. Jovan Vladimir. Međutim, ovđe je riječ o nazivu sveca, kojeg pod imenom Jovan Vladimir ne poznaje ni Pop Dukljanin ni vizantijski izvori toga doba.
Danas, znamo da ni stariji srpski rodoslovi uopšte ne poznaju ličnosti Vladimira i Kosare, kao ni čitavu dinastiju Vojislavljevića.
U “Ljetopisu Popa Dukljanina”, našem najznačajnijem srednjevjekovnom djelu, ime dukljanskog kneza, kao ličnosti s kraja X i početka XI vijeka je VLADIMIR.

Popularnost kulta blaženog kneza Vladimira bila je naročito izražena u okvirima srednjevjekovne Zete, da bi se koji vijek kasnije poštovanje ovog kulta prenijelo na okolne zemlje (Albaniju i Makedoniju), a preko dijela popa Dukljanina priča o Vladimiru i Kosari postala je rado čitana u širim kulturnim krugovima Dalmacije i Dubrovnika. Tako je najčitaniji dalmatinski književnik Andrija Kačić-Miošić sredinom XVIII stoljeća napisao hroniku u stihovima pod nazivom
“Razgovor ugodni naroda slovinskog”, đe je unio pjesmu o “kralju” Vladimiru.

I danas nakon hiljadu godina na najjužnijoj crnogorskoj planini Rumiji, na Duhove ili Trojčin dan, odvija se procesija, đe lokalno stanovništvo po utvrđenom ritualu iznosi na najveći vrh Rumije najstariju crnogorsku relikviju – krst sv. Vladimira.