Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Dr Mila Medigović-Stefanović
ŽENSKI INSTITUT NA CETINJU


     Istorija školstva u Crnoj Gori tokom 19. veka najneposrednije je dokumentovana u knjizi Milana Kostića (Škole u Crnoj Gori, Pančevo, 1876) i studiji Pavela Apolonoviča Rovinskog (Djevojački institut "Carice Marije" na Cetinju, Sankt-Peterburg, 1895). Priređena reprint izdanja ovih dela dostupna su istraživačima koji se bave prosvetnom istorijom. Milan Kostić (1840. Sivac-Sombor, 1880. Stari Bečej) je kao magistar bogoslovije (Kijev, 1868) postavljen za rektora cetinjske Bogoslovije (1869-1872). Dužnost glavnog školskog nadzornika osnovnih škola obavljao je volonterski od jeseni 1870. do jeseni 1872. Zaslužan je za koncipiranje školskog zakonodavstva, neophodnog u osnivanju školskih institucija tog perioda, kao što su: Školski zakon, Pravila o dužnostima nastavnika i Učevni plan. Pored organizacije osnovnih škola u Crnoj Gori svoje iskustvo u prosvjetnim aktivnostima opisao je detaljno (ponekad bježeći u digresije) i sa aspekta društvenih okolnosti u patrijarhalnom prostoru kakva je bila Crna Gora, pripremna da primjeni modele učenja i kulturnog napredovanja iz razvijenih sredina. Kolektivna obilježja učenika, ona dobra, ali i rđava - zapažao je Kostić. Pri odlasku iz Crne Gore preporučio je: "U mlado pokoljenje valja ulivati osećaje za slobodno delanje, da se nauče izrana oslanjati na sebe, i da se nauče svoje strasti obuzdavati u slobodi, a ne pod teškim pritiskom." Posle stanja u osnovnim školama pažnju je posvetio i višim zavodima, Ženskom institutu i Bogosloviji. Oba zavoda su osnovana 1869. posle povratka knjaza Nikole I iz Rusije. Zapažanja o ženskom obrazovanju u Crnoj Gori prožeo je neposrednim uvidom u tegobni život i dužnosti Crnogorki.

     Zahvaljujući Marini Martinović, koja je kao posebno izdanje 2000. priredila, prevela i napisala kompleksni uvodni dio studije Pavela Rovinskog (izdate povodom dvadesetpetogodišnjice Djevojačkog instituta), danas je moguće iščitati istoriju i organizaciju ovog prvog ženskog zavoda na Balkanu. Istorija Ženskog instituta na Cetinju započeta je uz svesrdnu finansijsku podršku nj.v. ruske carice Marije Aleksandrovne. Inicijator osnivanja bio je knjaz Nikola I koji se za vrijeme boravka u Petrogradu susreo sa kremom prijestoničkog plemstva, u tom okruženju bilo je i mnogo obrazovanih žena. Knjazu se dopala ideja da na Cetinju stvori "skromni rasadnik" kulture i proširi temelje školstva. Ova institucija radila je od 1869. do 1913. godine s prekidima za vrijeme oslobodilačkih ratova 1876-1878. godine.

     Kalendar "Velike ženske škole" je svojevrsna hronologija političke, diplomatske i vladarske moći knjaza Nikole koji se promišljeno povezivao i sa Istokom i sa Zapadom. Širenje ruske uticajnosti na Crnu Goru posredno je značilo i primanje zapadnih kulturnih modela koje je carska Rusija apsorbovala. Crnogorskom mentalitetu nedostajala je suptilna ukroćenost žena, a ona se mogla dostići samo obrazovanjem. Na taj način Crna Gora se mogla pridružiti civilizovanim uzorima prosvijećenih naroda. Elite, koje su počele da se stvaraju u ambijentu tvrdokorne patrijarhalnosti, prihvatile su ideju o školovanju žena.U vrijeme formiranja građanskog staleža veliku ulogu odigrale su baš žene obrazovane u novoosnovanom Institutu. Na početku je Djevojački institut smješten zajedno sa Bogoslovijom u "Biljardi". Kasnije je sazidana nova namjenska zgrada u blizini cetinjske "Lokande" na poljani "Romanovina". Veliko zdanje na dva sprata useljeno je u jesen 1872, imalo je biblioteku i prateće kabinete.
     Nastavni plan i program bio je propisan Ustavom učilišta iz 1870/1871. a proširen 1872. Po ovom pravnom aktu školovanje je trajalo četiri godine "dva razreda po dvije godine", kasnije (1884/1885) je dopunjen programom za šestogodišnje školovanje.U prvoj fazi nastavni proces odgovarao je ruskim ženskim gimnazijama, favorizovani su strani jezici (ruski i francuski), a u pogledu vještina istican je ženski ručni rad i muzika. Vođenje gazdinstva, vaspitanje djece i lijepo ponašanje našli su svoje mjesto u procesu obrazovanja. Produžetak školovanja na sedam godina i institucionalnu zaokruženost omogućavao je usvojeni nastavni plan i program iz 1889/1890. šk. godine. Ustavom i Programom predavanja (sastavila ih upraviteljica N. P. Pacevič, a aprila 1873. potvrdio knjaz Nikola) bili su istaknuti ciljevi obrazovanja i vaspitanja u učilištu: "a) da se u vaspitanice ukorenjava blagočešće, krotost i blagonaravlje, kako bi potom one mogle najblagotvornije uplivisati na one, u kojih se krugu nalazile budu, svojim ozbiljnim moralnim življenjem i tačnim ispunjavanjem domaćih svojih dužnosti; b) da bi se iz njih s vremenom priugotoviti mogle i dobre i sposobne učiteljke. " Elementarna pismenost bila je uslov za ulazak u Institut. No, na početku nije bilo moguće ispuniti taj zahtjev, jer je više od polovine učenica bilo nepismeno, pa je Institut preuzeo ulogu osnovne škole. Kada su otvorene osnovne škole gdje su se školovala i ženska djeca, zahtijevano je da se pri upisu u Djevojački institut pokažu prethodna predznanja. Detaljan program i plan nastave iz 1880/1881. odnosio se na:
     Zakon božji : u I godini Sveto pismo, učenje napamet i objašnjenja glavnih molitvi.; u II i III godini katihizis - prvo kratki a zatim i potpuni; u IV godini liturgika i u V godini istorija crkve.
     Srpski jezik: etimologija, sintaksa, prozodika, istorija srpske književnosti i kratak kurs estetike.
     Ruski jezik: prevođenje, učenje napamet, čitanje odabranih djela u originalu; kratka istorija ruske književnosti.
     Francuski jezik: prevođenje i tumačenje kao i za prva dva jezika sa naglaskom na gramatiku.
     Matematika: aritmetika, procentni račun, mjerne jedinice, geometrija sa planimetrijom i stereometrijom.
     Realije: geografija, istorija, prirodne nauke - poslije zoologije, mineralogije i botanike slijede fizika i hemija.
     Tehnika: ženski ručni rad, domaćinstvo, kaligrafija, crtanje, pjevanje, muzika i gimnastika.
     Pedagogika se predavala na petoj godini, dijelila se na: psihologiju, logiku, nauku o vaspitanju i metodiku.

     Ovakav program je više odgovarao nekoj učiteljsko- boslovskoj školi u Njemačkoj nego
ženskoj srednjoškolskoj ustanovi, pa su i prigovori o težini i neprilagođenosti programa bili opravdani. Postignuti rezultati školovanja ženske populacije bili su, i pored primjedaba, solidni. Rovinjski je to komentarisao: "Znam jedno dvadesetak njih, koje su se udale u Crnoj Gori, u Boki i jedna u Skadru. Sve su one pošle u porodice, više-manje, obrazovane, imućne i na položaju, što je takođe zasluga njihovog obrazovanja. Vaspitanice su se u svakoj situaciji dostojanstveno snalazile, a u privatni domaći život uvele su takav red i ekonomiju, koji se rijetko srijeće u crnogorskim kućama. Najveći blagotvorni uticaj njihovog obrazovanja opaža se na vaspitanju djece. Čistoća prostorija i odjeće bez ikakvih pretjerivanja i izvoljevanja - sve se to srijeće u takvim porodicama. Iako strasno vole svoju djecu, takve majke ne zaboravljaju na razvijanje kod njih onih načela, koja moraju biti ugrađena u osnovu budućeg života djeteta i formiranje njegovog karaktera. Takve majke lično spremaju djecu za upis u škole."

     Ustrojstvu ovog prosvjetnog zavoda doprinijeli su prosvjetni i kulturni poslenici sa strane i iz Crne Gore, među njima su, prije svih, četiri upraviteljice - Ruskinje: Nadežda Petrovna Pacevič, Natalija Ljvovna Mesaroš, Julija Andrijanova Lopuhina i Sofija Petrovna Mertavago. Rovinjski je u svojoj studiji pregledno i dokumentovano izložio sistem ondašnjeg obrazovanja koji je podsjećao na ruske ženske gimnazije. On apostrofira dostignuća uzvišenih zadataka Instituta, navodeći tekst u "Glasu Crnogorca " kada su upravnica N. P. Pacevič i njena sestra 5. oktobra 1880. odlazile u Rusiju: "Ko je imao priliku, da se bliže upozna s prijatnim i ljubaznim načinom ophođenja g-đica Pacevič, ko ih je vidio u samom zavodu kako se kao majke za rođenu djecu brinu za zdravlje i napredak povjerenih im pitomica, ko je makar jednom ušao u zavod i svojim očima vidio onaj divni red u svemu, onu čistotu i svetu ozbiljnost, taj je s mjesta naučio poznavati u gospođicama predstojnicama snage, koje su potpuno dorasle svom uzvišenom zadatku i koje su dužnost svoju s požrtvovanjem savjesno i tačno ispunjavale. Crna Gora, a od časti i Dalmacija i Skadar, odakle je narod s povjerenjem šiljao svoju žensku djecu u tu školu i opet pristojno obrazovanu primao natrag u svoja rodna ognjišta, imaju razlog, da sa osjećajima duboke blagodarnosti i s blagoslovima isprate gospođice Pačević u njihovu dičnu postojbinu i da im svesrdno požele: srećan put." Gospođa Mesaroš je tako pažnju obraćala na naučnu stranu, uvodeći tzv. "večernja čitanja", prikupljajući sva naučna i prateća pomagala. Izdvojena biblioteka obogaćivana je knjigama. Povremeno su se mijenjali programi i način upravljanja, kako bi se ublažila autokratska pozicija upraviteljica. Na osnovu Ustava iz 1885. institutom je upravljao Komitet (Upravni odbor) pod predsjedništvom knjaginje Milene, ostali članovi su bili: crnogorsko-ruski rezident na Cetinju, upraviteljica Instituta i lica koja je birao knjaz. Knjaževska porodica prisustvovala je ispitima, pedagoškom personalu pridruživao se prestolonaslednik Danilo i knjaginje Jelena i Ana. Svake godine upraviteljice su podnosile izvještaje koji se danas čuvaju u Ruskom državnom istorijskom arhivu u Sankt-Peterburgu. Nastavu su izvodile učiteljice (Jelena Živaljević, udata Vicković, najstarija cetinjska učiteljica; Mileva Stanojević iz Beograda i Milka Kokanović iz Karlovca); pored osoblja iz Rusije i Francuske u nastavi su učestvovali i profesori Cetinjske gimnazije i Bogoslovsko- Učiteljske škole: Milan Kostić (rektor Bogoslovije), Jovo Ljepava, Živko Dragović, Dušan Jovanović, Filip-Franjo Jergović, Simo Matavulj, Milutin-Milo Kovačević, Robert Tolinger, Špiro Ognjenović, Visarion Ljubiša (mitropolit crnogorsko-primorski), Filip Radičević (protođakon Crnogorske mitropolije), Božo Novaković, Frantiček-Franjo Vimer. Zabilježeno je da su ruski jezik predavale nastavnice: Sofija Lukinišna Vetoškina, O. P. Depre i Marija Aleksandrovna Matreninskaja; francuski jezik Margarita Frile i Marija Hai. Luka Lopičić bio je sveštenik i predavao vjeronauku. Neke svršene učenice su se po kasnije izvodile nastavu u Institutu, tako je Stana T. Džaković predavala krasnopis.

     Iz nastavničkih bilježnica saznajemo ponešto i o karakteru vaspitanica, među osobinama dominiraju one o nedovoljno artikulisanom odnosu prema spoljašnjim utiscima. Nisu bile dovoljo društvene, pokornost i poslušnost su im bile strane, zbog nasleđa iz herojskog okruženja. Teško su se navikavale na disciplinu, njihov unutrašnji mir je bio jako siromašan i nerazvijen, mašta i osjećanja nisu bila razvijena. Kasnije se vaspitnim uticajima sve mijenjalo. Dalmatinke su bile komunikativnije, pažljivije i optimistički raspoložene za učenje. "Ali, ako je kod Crnogorki vidljivo pomanjkanje opšteg vaspitanja, to se kod Dalmatinki vaspitanje zapaža, samo što je dosta loše usmjereno: od malih nogu se kod njih razvija težnja ka zadovoljstvima i zabavama, i lak odnos prema svemu i svačemu. Na disciplinu se teško navikavaju i jedne i druge, jer u većini slučajeva, kod kuće se pred njima ne postavljaju nikakvi zahtjevi..." Kasnije su vaspitanice uzvraćale na svoj način pažnju i milost naučenu u Institutu, pišući pisma zahvalnosti i sjećanja svojim upraviteljicama. Čitanjem iz knjiga budio se interes za kulturnim napredovanjem, a posredstvom nastavnika obogaćivan je i društveni život djevojaka školovanih u Institutu. Misija ove škole je bila ispunjena dok su se tu školovale i uspješno završavale utemeljiteljke kulturnog razvoja i napretka. Spisak učenica Djevojačkog instituta ima 110 imena u periodu 1868-1888. a od 1888-1913. godine popisano je 252 imena svršenih učenica. U početku su polaznice Instituta bile djevojčice crnogorskih glavara iz imućnijih kuća, kao što su kćerke vojvoda: Marka Miljanova, Stanka Radonjića i Gavra Vukotića. Kasnije su dolazile djevojke iz mnogih mjesta i van Crne Gore. "Do jubilarne 1910. godine diplomiralo je 140 učenica: 86 iz Crne Gore, 32 iz Boke i Dalmacije, šest iz Bosne, tri iz Hercegovine, po dvije iz Srbije, Hrvatske i Albanije, po jedna iz Slovenije, Slavonije, Bugarske i Rusije." Od Paštrovki u Institutu su bile: Ljube Gregović, Draginja Gregović, Milica Perazić i kćeri dr Božidara Perazića (dvorskog ljekara, sedmog upravnika Bolnice "Danilo I" na Cetinju) Mila i Ksenija Perazić. Jedna od značajnih žena, Marija Ilić-Agapova, koja je 1928. osnovala Javnu biblioteku grada Beograda, završila je Djevojački institut "Carice Marije" na Cetinju.