Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Željko Milović
PRISTAN - POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA


Nakon Drugog svjetskog rata na području barske opštine živjelo je oko 20.000 stanovnika, a preovladavao je seoski živalj. Grad je bio praktično izolovan, jer je sa Kotorom, Cetinjom i Ulcinjem bio povezan starim i u ratu oštećenim makadamskim putem, a pristanište dužine 300 metara, tzv. Stari porat, Njemci su srušili u proljeće 1944. godine i onesposobili ga za prihvat brodova. Polet i entuzijazam mlađeg svijeta koji su, u suštini, bili osnovni zamajac novog poretka u poslijeratnoj Jugoslaviji, i ovdje su stvari iz korijena izmijenile. Odmah nakon oslobođenja, prvi je zadatak bio da se vrati u funkciju željeznička pruga Bar - Virpazar, pa je u rekordnoj brzini od pet dana osposobljen put do Sutormana i popravljena lokomotiva koju su partizani oštetili prilikom jedne akcije u Limljanima. Od 1. decembra 1944. do 30. maja 1945. godine prevezeno je preko 800 vagona putnika i robe, a radom električarskih i mehaničarskih radnika iz koncentracionog logora prenesen je mali motor da bi naselje imalo redovno osvjetljenje.

Izleti partizanske omladine na Volujicu
Izleti partizanske omladine i vojnika na Volujicu, proljeće 1946.g.

Krenulo se i sa osposobljavanjem kadrova na stručnim konferencijama, kao i sa podizanjem vaspitno-obrazovnog nivoa naroda. Tako je 31. decembra 1944. godine održana na Pristanu prva Konferencija žena, uz učešće preko 100 žena iz svih opština sreza. Skup na kome je bilo riječi o aktuelnom položaju ljepšeg pola u novoj državi otvorila je Kristina Vuksanović, a zaključila učiteljica Vasvija Šehović. Februara 1945. godine na Pristanu je održan čuvarsko-šumarski tečaj u organizaciji Povjereništva za šume pri CASNO i sa njega izašli prvi kadrovi iz ove oblasti.

Na inicijativu Sreskog odbora, Opštinski narodno-oslobodilački odbor u Baru raspisao je zajam radi opravke javnih zgrada, bolnice, gimnazije i osnovnih škola koje je okupator oštetio. Krajem 1944. godine počela je sa radom pošta na Pristanu, a sve pošiljke su otpremane i dopremane kamionima i željeznicom. U isto vrijeme montirana je induktorska vojna centrala, kapaciteta 20 brojeva, od kojih je bilo priključeno samo 12 telefona.

Vjećeslav Vanini sa porodicom
Vjećeslav Vanini sa porodicom

Prvog januara 1946. Pristan je ponovo dobio električno osvjetljenje. Velikim naporom, mini-elektranu je funkciji priveo elektromašinski monter Vjećeslav Vanini. Svakoga dana, bio je na poslu od šest sati izjutra do kasno u noć. Samoprijegorni rad izazvao je pažnju i dnevnih novina, koje su napravile razgovor s njim: "Po povratku iz ropstva iz Esena u Njemačkoj, 15. oktobra 1945, zatekao sam sve oštećeno. Mašine su bile 80% neupotrebljive, zgrade isto tako, a elektromašinskog kadra sasvim malo. Morao sam skoro sve sam da radim. Preuzeo sam obavezu da popravim elektranu, a nedostajalo je mnogo. Poslije dva i po mjeseca napornog rada, uz pomoć elektromašinskog osoblja koje je uložilo puno truda, volje i razumijevanja, naročito Vasa Martinića, mašina je stavljena u pogon". "Pobjeda" zvanično bilježi da je, radom Vaninija i saradnika, "barsko Polje prvo elektrificirano selo u Crnoj Gori.

Predsjednik SFRJ, Vrhovni komandant oružanih snaga, maršal Josip Broz Tito prvi put je posjetio Pristan i Stari Bar 15. jula 1946. godine. Prošetao je kroz masu ljudi koja ga je oduševljeno dočekala i razgovarao sa najvišim opštinskim i državnim fimkcionerima.

Prvi dolazak Maršala Tita na Pristan
Prvi dolazak Maršala Tita na Pristan, 15. jul 1946.
Lijevo Blažo Jovanović, desno Aleksandar Ranković

U dvogodišnjoj obnovi 1945/46. aktivisti Narodnog fironta su dobrovoljnim radom raščistili ruševine pristaništa i zgrada koje su služile za lučku kapetaniju i magacine, da bi omogućili njihovu obnovu. Aprila iste godine počinju radovi koje izvodi Pomorska-građevinska sekcija iz Kotora na čelu sa inžinjerom Kragićem, ali kratkog vijeka - "pravu" poslijeratnu obnovu Luke od 1945. do 1948. započelo je Građevinsko preduzeće "Graditelj" iz Dubrovnika, preko tehničkog rukovodioca Anta Tvrdejića.

U prvoj polovini 1947. Ministarstvo pomorstva odobrilo je kredit od 15 miliona dinara za izvođenje radova na opravci male luke. Zbog nedostatka građevinskog materijala i stručne radne snage posao nije dobro napredovao sve do aprila iste godine. Za četiri mjeseca podignut je parapetni betonski odbrambeni zid u dužini od 300 metara, privremeni nadmorski zid za pristajanje većih i manjih brodova, barake i kovačke radionice za opravku alata. Avgusta 1947. godine otpočeli su radovi na podvodnim površinama gdje se vršio iskop na dužini od 60 metara i dubini od osam metara. Na Pristanu je 1946. osnovana Mašinsko-traktorska stanica, jedna od četiri u Republici za opsluživanje privatnog sektora traktorima i poljoprivrednim mašinama. Osnovna orijentacija bila je uzgoj žitarica i pamuka, čime je bilo zasijano 75% svih obradivih površina.

Defile povodom Prvog maja 1946. godine
Defile povodom Prvog maja 1946. godine

Rad na novom životu Pristana nastavlja se i u 1947. godini. Gradi se moderna klanica, izvode radovi na opravci zgrade Sreskog narodnog odbora koja je poklonjena od strane Marka Čejovića i kopaju kroz srez kanali za navodnjavanje, naročito u Polju, Čelugi, Dobroj Vodi. Pored ovoga podiže se na Topolici Srednja poljoprivredna škola, ambulanta u Virpazaru i zgrada Malaričnog instituta u Starom Baru. Sve radove izvodi Građevinsko preduzeće iz Kotora.

Poslije rata su na Pristanu postojale male trgovine sa oskudnim asortimanom robe. Početkom 1947. osnovano je Sresko trgovačko preduzeće na Pristanu, smješteno u radnjama starih barskih trgovaca, u čijim se prodavnicama obavljalo 80% ukupnog prometa opštine. Maja 1947. godine izabrana je uprava Udruženja zanatlija. Za predsjednika je izabran firmopisac Mitar Božović, za potpredsjednika stolar Đuro Zečević, a za sekretara elektromehaničar Milić Dragović. Iste godine radnici i službenici duvanske industrije nagrađeni su od reonske direkcije novčanim nagradama, jer su premašili proizvodni plan, a tokom oktobra otpočeo je kurs za službenike administrativno-upravne struke.

Januara 1948. godine Odbor Narodnog fronta je izveo prvu radnu akciju na uređenju i čišćenju Pristana. Osamdeset devet momaka i djevojaka izvršilo je popravku ulice od mosta kod električne centrale do Carinarnice, i ulice 13. jula u ukupnoj dužini od 700 metara. Tri mjeseca kasnije otpočela je opravka telefonsko-telegrafske mreže Bar - Ulcinj od strane kursista što su ranije bili čuvari telefonsko-telegrafskih linija.

Jovo Jovanović sa rodbinom
Jovo Jovanović sa rodbinom

Organizovane radne akcije "živjele" su i u pedesetim. Marta 1950. na terenu barskog sreza organizovano je branje lovorike. Samo na terenu Gradskog narodnog odbora Bar učestvovalo je preko 300 frontovaca, žena i omladinaca, a uspjeli su za dan da sakupe 720 bala listova. Krajem 1949. izvedene su prve akcije pošumljavanja goleti na Volujici, Sutormanu, području rijeka Željeznice i Bistrice, u Brčelima. Godinu dana kasnije akcija je nastavljena na Volujici, u Pečuricama i Gluhom Dolu, uz učešće 350 frontovaca i pripadnika armije.

Interesantna stvar u drugoj polovini četrdesetih, i s početka pedesetih, naročito za djecu, bilo je iznajmljivanje bicikala i motora na sat. Držao ih je Jovo Jovanović, bravar-mehaničar, popularni "Čika Jovo". Poslije 1943. god, u parku su se nalazili magacini italijanskih ratnih rezervi, a u njima i bicikla, koja je Jovo prenio u svoju radionu i davao djeci, ali i odraslima, da uče da voze. Bilo ih je oko 50, imali su pune gume, ne one na naduvavanje. Jovanović je tu uslugu naplaćivao, pa su se mlađi trudili i dovijali na razne načine da zarade nešto novca, ne bi li mogli kod njega malo "jahati biciklo".

Biciklo je bilo najvažnije prevozno sredstvo i skoro deceniju nakon kraja Drugog svjetskog rata. Od 1945. godine, pa sve do sredine šezdesetih, zvanični serviser bicikala barske Udbe, Milicije i Pošte, ali i žitelja Pristana bio je mehaničar Vaso Miranović. Vaso je, inače, vozio dizelku na probijanju tunela Sozina, a zanat je od njega naslijedio sin Vojo.

Službenici Opštine i Komiteta
Službenici Opštine i Komiteta

Iako je otvorena još jula 1949. godine, Fabrika za preradu voća na državnom poljoprivrednom dobru Topolica tek je 1. juna 1950. izvršila probnu proizvodnju konzervi džema od trešanja. Marta 1953. preseljena je u Stari Bar, u magacin uljare. Decembra 1950. mediji bilježe uspješan rad Zavoda za južne kulture na Topolici, na čelu sa ing. Milanom Redžićem. Rade se ispitivanja na agrumima, smokvama, šipkovima, pamuku, a od novih biljaka eksperimentiše se sa kikirikijem, krimsagisom, tungovim drvetom i japanskom jabukom. Tri godine kasnije, desetogodišnjim planom razvitka poljoprivrede Sreza barskog predviđeno je zasađivanje jadranskih kultura -maslina, narandži, limunova, smokava, japanskih jabuka.

Vaso Miranović, serviser bicikala sa sinom Vojom
Vaso Miranović, serviser bicikala sa sinom Vojom

U prvom poslijeratnom srednjoročnom planu razvoja, 1947-52, elektrifikaciji je dato posebno mjesto. Centrala na Pristanu nalazila se u redovnom pogonu do 1948. godine, kada je izgrađen dalekovod od Kotora (tamo je bila termoelektrana na ugalj) do Bara sa transformatorskom stanicom iz koje se mjesto snabdijevalo električnom energijom. Elektrificirani su Novi i Stari Bar. Četiri godine docnije izgrađen je dalekovod Titograd-Petrovac, što je omogućilo prestanak rada prve elektrane, i dolazak struje u Sutomore i Virpazar.

Mitar Sekulić, politički radnik, predaje štafetu, maj 1947.
Mitar Sekulić, politički radnik, predaje štafetu, maj 1947.

U oktobru 1950. održani su izbori za narodne poslanike u Narodnoj skupštini CG. U izbornom srezu Bar glasalo je 2233 birača, od čega za kandidata Narodnog fronta 97,20% a u kutiju bez liste 0,36%. Za poslanika je izabran Svetozar Vukmanović Tempo, kao i Milo Medigović (Petrovac), Branko Jelenić (Stari Bar), Marko Popović (Zaljevo), Dušan Đurović (Pečurice), Andrija Đokvučić (Šestani), Iso Ardoljić (Ostros), Mišo Leković (Virpazar), Đoko Jovanović (Brčeli) i Vlado Rolović (Limljani).

Mario Bergam na radnom mjestu predavača
Mario Bergam na radnom mjestu predavača

Na inicijativu Pomorsko-brodarskog saveza Jugoslavije, Glavnog odbora Narodne tehnike za Crnu Goru i mjesnih vlasti u Baru je početkom marta 1950. godine osnovano Pomorsko-brodarsko društvo. Izabran je upravni odbor, a za sekretara je određen najugilniji član Mario Bergam, profesionalni radnik i nastavnik u Narodnoj tehnici. Društvo je brojalo 120 članova, u prvoj godini održalo dva predavanja po školama i u gradu, pretplatilo se na listove i časopise, nabavilo potreban materijal i alat za radionicu i obezbijedilo jedrilicu kao prvo sredstvo za rad Društva.

Pomorsko-brodarsko društvo nije bilo dugog vijeka, jer već u oktobru 1953. godine, u "Pobjedi" izlazi tekst "Ni posmrtnih ostataka nema" koji objelodanjuje poražavajuće podatke: "Društvo je imalo oko 15 kajaka, a oni se danas upotrijebljavaju jedino za ogrijev. Propala je garnitura alata - ni traga joj nema. Nešto novca iz blagajne takođe je otišlo u nečije džepove. Sva biblioteka, sve stručne knjige i časopisi, stolovi, stolice, jarboli, vesla, kormila, konopci, sandoline, razni alati za rad - sve je to ostalo samo u sjećanju štedljivih dobrih Barana. Čim je Mario Bergam otišao sa dužnosti rukovodioca ovog društva, dugački spisak inventara primio je Marko Perčobić. Kasnije, kad je Sreski odbor Narodne tehnike otpustio Perčobića, u prostoriju društva useli se vatrogasna četa i nosio je ko je što stigao. Od čitavog Pomorsko-brodarskog društva ostala je samo jedna jedrilica. Ona danas sama plovi ispred barske luke kao žalosna uspomena, kao izgubljena i nemirna duša organizacije koje nema".

Počeci planirane i organizovane gradnje u barskoj opštini podudaraju se sa osnivanjem Pomorsko-građevinskog preduzeća u Bara, 20. decembra 1950. godine odlukom Savezne vlade. Ovo preduzeće je na početku bilo u sklopu Direkcije za pomorsku gradnju iz Splita, i imalo je oko 200 radnika. U ljeto 1953. rasformirana je Glavna direkcija i preduzeće je postalo samostalno. Izveli su, pored ostalog, i radove na izgradnji Luke, stambene zgrade na Volujici i oko starog Doma zdravlja i "Naftine zgrade" na Biskupadi, potom radove na obnovi pristaništa u Herceg Novom, Petrovcu, Tivtu, Budvi, Ulcinju, kao i obilježavanje plovnog puta kroz Skadarsko jezero. Za vrijeme Pomorsko-građevinskog preduzeća radilo se sporo, golim mišicama i vagonetima, no, i pored zapošljenih 900 radnika, firma nije mogla ispuniti krupne obaveze predviđene ugovorom. Zbog toga je 1. februara 1956. predalo radove renomiranoj firmi "Pomgrad" iz Splita. Time je, ujedno, otpočela i "prava" izgradnja Luke, a Pomorsko-građevinsko preduzeće se ugasilo.

Radnici
Radnici "Pomgrada" Split, 1959.godine

Ronioci Spasoje Nenadić i Jerko Gović
Rad na dnu lučkog basena,
ronioci Spasoje Nenadić i Jerko Gović

Savezna vlada FNRJ je donijela 16. aprila 1954. Odluku o osnivanju preduzeća "Luka Bar" u izgradnji. U junu je odobren i investicioni program za izgradnju prve faze luke. Uprava novog preduzeća se nalazila u tri prostorije trošne zgrade na obali. Bilo je mnogo nevolja sa kadrovima, jer u tada zabačeni Bar nijesu htjeli da dođu inženjeri i stručnjaci. Trebalo je izgraditi lučka skladišta, radionice, garaže, objekte društvenog standarda, trafo-stanicu, kanalizacionu, vodovodnu, cestovnu i željezničko-transportnu mrežu... A za sve to nije bilo dovoljno prostora - postalo je neminovno da Pristan mora biti srušen zarad razvoja regiona, Crne Gore i Jugoslavije u cjelini. Najveći problem u izgradnji prve faze luke predstavljalo je to što barska opština nije mogla dovršiti urbanističko rješenje novog grada, jer je nedostajalo novaca.

Uporedo sa izgradnjom luke vršen je pretovar robe na obnovljenoj obali u korjenu glavnog lukobrana uz Volujicu. Stara operativna obala iz 1909. služila je i za putnički saobraćaj sve do 1959. godine. U to vrijeme, sav pretovar je rađen ručno, bez obzira na vrstu i težinu tereta. Taj naporan posao obavljala je grupa radnika iz Starog Bara, bez prevoza, doručka i radnog vremena, prste uvijajući krpama da ne bi krvarili. Među njima je, sjećaju se stariji, najjači bio Mehmed Begzić.

Prvu širu reportažu o Pristanu kao urbanoj aglomeraciji "Pobjeda" donosi 31. avgusta 1951. godine. Reporter koji se potpisao inicijalima K.K. nema pretjerano lijepo mišljenje o funkcionisanju gradske cjeline: "Ispod pošte je središte grada. Tu su željeznička stanica, odbori, prodavnica. Tu je i zemljište koje se naziva - park. Zasad samo naziva. Odmah poslije oslobođenja Barani su riješili da tu podignu park. I zasadili su veći broj japanskih topola. One su već ižđikljale u visinu, vitke. A građani sada na tom zemljištu puštaju stoku; svinjčad rove zemlju oko stabala; klupa u parku uopšte nema... Ulice Novog Bara nijesu dovoljno čiste. Prođemo tom glavnom ulicom i ispod svakog prozora naiđemo i na smeće, i na svježe lokve čiste i prljave vode... Gradski odbor nije se pobrinuo da dobro rasvijetli grad, ni u jednoj ulici uopšte nema sijalica. Prostorija čitaonice je osvijetljena, ona obično radi u ovo vrijeme. Pretplaćena je na veći broj dnevnih listova koji se koriste tek sjutradan uveče... KUD "Jedinstvo" poboljšava rad. Njegova sekcija priprema često programe. Istina, to još nije dovoljno, tamo na željezničkoj stanici dva klavira čame u paučini."

Još je nepovoljnija slika Bara koju u tekstu "Barske sitnice" 11. decembra iste godine iznosi R. Ćapin: "U gradu si u kojemu postoji električno osvjetljenje pa, ipak, prsta pred okom ne vidiš jer svega na nekoliko mjesta ima svjetiljki. Idem jednom ulicom put hotela "Rumije" - na spavanje. Na svakom koraku rape, blato. A okolo: u dvorištima, po ulicama - zavijaju psi. Ponovo zavijanje pasa i - sve su bliže meni. Jedva kroz mrak nazirem njihove siluete. Brojim: jedan, pet, deset, petnaest - čitavi čopor! Nasrću pomamno i ljutito. Činim skok ustranu i slučajno kolac mi je u rukama (ovo je neuredna varoš - svega možeš da nađeš na ulici). Onda - razmahujem i uslijedio je tužni pseći jauk kroz grad. Ponovo idem i posrćem. Noge upadaju u blato i udaraju o kamenje... 0 ovom problemu govore i sami mještani: "Da glavu slomiš ovim našim ulicama. Svega nekoliko sijalica u gradu, a dalekovod prolazi ovuda. A psi! Koliko ih je samo. Ni u gostioni mira ne daju. Ako nećeš da im daš da jedu milom, a ono moraš silom. Zavlada moda da se drže psi, i to većinom torni. A svinje, guske, kokoši ne daju oka otvoriti na pijaci. Prodavac mora da se batinom brani od njih i čuva svoje proizvode. Kad idem ulicom prema pekari, sve gledam kad će mi neka domaćica prosuti na glavu vodu s pomijama. U toj istoj ulici - glavnoj - iza ugla knjižare "Kultura" nalazi se... a što se sve tamo ne nalazi!? Tek tom ulicom čovjeku se ne mili proći!" Jedina pozitivna ocjena u novinama data je Olgi Šoljagi, službenici telefonske centrale čije je opterećenje preko 60 pretplatnika uz osam međugradskih linija.

Štafeta Osnovne škole Novi Bar, 1952.godine
Štafeta Osnovne škole Novi Bar, 1952.godine

I pored crne slike koju su izvanjci donosili o Pristanu i naglašavanja "crnih tačaka" u gradu, najvažniji problem lokalnih vlasti nije bilo osvjetljenje, ni čistoća ulica i pijace. Prioritet je bila rijeka Rikavac, koja je svake godine plavila po dva i više puta Bar i veći dio Barskog polja, naročito oko Čeluge. Zato su septembra 1951. godine započeli radovi na regulaciji rijeke, iz čijeg korita je buldožerima izbačeno 4.000 kubika šljunka. Nekoliko mjeseci kasnije, na Plenumu Sreskog narodnog odbora odlučeno je da se oformi park u kome će biti bife, igralište za odbojku, mjesto za kuglanu... Naloženo je i podizanje dvospratne stambene zgrade koja će imati restoran i prostorije za društveno-zabavni život građanstva. Međutim, najvažnija stavka Plenuma ticala se životnih tema - Sresko prehrambeno preduzeće snizilo je cijene salame, kafe, marmelade, jaja i mlijeka u prahu, a pretplata za abonente u radničko-službeničkom restoranu kod Duvanske stanice spuštena je na 130 dinara dnevno. U hotelu "Rumija" iznosila je 200 do 250 dinara za dan. Pored toga, veletrgovačko preduzeće "Trgotekstil" otvorilo je prodavnicu u Baru snabdjevenu štofovima za muška odijela, svim vrstama pamučnih i svilenih tkanina i drugom robom.

Važan događaj prvih godina pedesetih na Pristanu je bio dolazak novosagrađenog parobroda "Njegoš". Na pristaništu je, bilježe hroničari, tog novembra 1952. dočeku prisustvovalo oko 2500 građana Bara i okoline. Kada je brod uplovio u luku, pored bleh-muzike i sirena sa broda i lokomotiva, pozdravu se pridružila i grmljavina mina sa velikog gradilišta pored luke. Prisutne žitelje i posadu broda pozdravio je potpredsjednik Vlade NRCG Filip Bajković, a građani su razgledali brod "zadovoljni što će ovaj moderan plovni objekat vezivati Bar sa sjevernim primorjem". Pristanjani su mogli da se zaslade u slastičarama i buregdžinicama "Jadran" (Arso Jovanovski) i "Galeb" (Salaj Sinani), a elektroinstalacijama se bavio Vinko Braci.

Tokom pedesetih, funkcionisala je Ribarska zadruga "24. novembar". U njoj je bilo tridesetak ljudi, a među njima i Jovan Mašanović, Đuro Stojanović, braća Ivo i Frano Trceta... Prema Izvještaju o stanju i problematici morskog ribarstva sreza barskog, sačuvanog u lokalnom arhivu, u Zadruzi je bilo osam članova, a posjedovala je jednu tratu, jednu migalicu, jednu polandora, jednu popunicu, jednu prestricu, dvije bukvare, dvije cipulare, jednu žičnu vršu, četiri parangala, dvije gajete i jedan leut - motorni čamac. On je ubrzo nestao i završio u Italiji.

U 1951. godini Zadruga je ulovila 3.763 kg ribe, godinu dana kasnije 3.740, da bi ulov drastično i naglo opao 1953. godine kada je izlovljeno samo 1.835 kila ribe. Pored zadruge "24. novembar" sa Pristana, u barskom srezu su funkcionisale još i ribarske zadruge u Sutomoru ("Ivo Novaković") i Ulcinju ("Nikola Đakonović"), kao i znatan broj privatnih ribara. Nijedan od privatnih ribara nije se 1953. godine upisao u registar, pa za tu godinu nema podataka, dok su prikazani podaci u periodu 1950-52. više nego čudni - u 1950. privatnici su prijavili 3.212 kila ribe, godinu docnije samo 464, da bi se taj broj u 1952. popeo na čak 4.512 kila.

U Izvještaju se navodi da je veći izlov onemogućen izgradnjom luke koja direktno utiče na živi svijet u moru, a poseban problem predstavlja slaba trgovina ribom i pojava dinamitašenja. Potrošnja ribe u Baru je, kaže se, ograničena na kvalitetnu ribu - levreka, barbuna, lice, hame, zubaca, skakavicu, dok divljač - golub, pešikani, raže - nemaju opštu prođu. Nije sačuvan podatak o prestanku rada barske Ribarske zadruge, ali se zna da je već početkom šezdesetih nije bilo. U registru ribarskih udruženja iz 1962. u Crnoj Gori se pominju ribarska preduzeća u Budvi i Ulcinju, te zadruge u Baošićima, Kumboru, Bijeloj, Muu, Orahovcu i Krašićima.

Stevo Radović - Grk
Stevo Radović - Grk, ribar sa najvećim zabilježenim ulovom
u Baru. Morski pas, vrsta Gorostasna psina, ulovljen je
18. maja 1976.godine. Bio je težak 400kg i digačak preko 4m.

Na početku su Pristanjani lovili mrežom potegačom sa obale, pa tratom, ribarskom mrežom sa konopcima - jedna bi barka bacala mrežu, ostali bi zaokolili, pa povlačili mrežu po dnu (tzv. grib). Docnije su nabavili sopstvene barke. Mreže i udice su se kupovale u gvožđari kod Fazlije, koji je jedini držao takav materijal. Pamučne mreže su plele žene u Ulcinju, a Pristanjani kupovali dok nijesu i sami naučili da je pletu. Mreže iz Dalmacije su bile končane, pa su ih ribari farbali u borovini - skidali su koru sa drveta, sitnili i kuvali.

Ribolovom su se (polu)profesionalno bavili Vlado Krcunović, Vito Ujes, Stevo Radović Grk koji je imao "Korčulanku" sa ogromnim motorom i živio u baraci kod portića. Ribe je bilo toliko da je često nijesu imali kome prodati. Pristanski ribari su imali posebnu etiku, pa se znalo da ribu nose porodicama koje su bile lošeg imovnog stanja, ali se nikad ne bi razmetali time iz skromnosti, i iz obzira prema njima.

Izgleda da je Pristan bio prilično zanimljiv "Pobjedinom" uređivačkom timu, obzirom da je već u oktobru 1952. godine Milo Kralj zabilježio novu vinjetu o gradu pod Volujicom: "Bar ima vrlo lijepu plažu koja se prostire sve do ispod Šušanja. Po čistoći i kvalitetu pijeska ona predstavlja veliko turističko blago. Ali, može se zapaziti da u ovim jesenjim danima čitavom njenom dužinom manje ili veće grupe radnika kopaju i tovare pijesak i nose ga na neko od barskih radilišta kojih ima prilično.... To je, uostalom, vidjela i narodna vlast, pa je duž obale postavila oglasne table "Vađenje pijeska strogo zabranjeno". Ali, izgleda da je to samo naredba radi naredbe, jer se nje ovdje ama baš niko ne pridržava".

Na mjestu današnje Luke, od Volujice pa sve do Šušanja, bila je prelijepa plaža sa sitnim pijeskom koji je postajao sve krupniji što se išlo dalje prema zapadu. Nakon jakog pulenta sva se srebrila od komadića izbačenih školjki. Tu su djeca sačekivala brodice što su dolazile sa ulovljenom ribom. Obično bi sačekali da ribari pokupe ono što ih zanima, a onda bi ona uzimala mreže i među moravom tražila manje primjerke. Ponekad bi se vraćali kućama ruku punih ribe.

Brod
Brod "Brze pruge" na liniji Rijeka - Bar

Pobjeda bilježi da su početkom aprila 1953. "ribari barske ribarske zadruge ulovili morskog psa, i najčudnije im je bilo ova životinja nije raskinula mrežu. Ni na zemlji nije bilo lako izaći na кrај s njom".

U februara 1953. najavljuje se početak rada na novom urbanističkom planu Bara. "Novi grad razvijaće se u blizini Državnog poljoprivrednog dobra 'Topolica', teretna stanica biće podno Volujice, kao i industrijski dio grada. Putnička željeznička stanica i putnička luka biće kod hotela 'Rumija'" - stoji u opštinskom dopisu. Problemi oko snabdijevanja životnim namirnicama bili su riješeni juna 1953. godine, osnivanjem Mješovitog veletrgovačkog preduzeća "Jadranka" Bar. Bila je to trgovina na veliko i malo u kojoj se moglo kupiti ili naručiti bukvalno sve, od mesa i ribe, preko stoke i stočne hrane, ogrijevnog drveta, tekstila, građevinskog materijala, do gvožđarske i metalne robe, bicikala, šivaćih mašina, vještačkih đubriva, boja, lakova i hemikalija... Sa koliko se ambicioznosti pristupilo projektu, pokazuje i činjenica da je ovo preduzeće bilo među rijetkima u velikoj Jugoslaviji što je u dragoj polovini pedesetih imalo memorandume i logo u punom koloru. Septembra 1957. godine firma je svedena samo na prehrambene artikle i nazvana je Prehrambeno preduzeće

Jadranka, a umjesto Nikole Đuranovića na čelo preduzeća je postavljen Dušan Milanović.

Pod nadnaslovom "Problemi turizma i ugostiteljstva na Crnogorskom primorju" i naslovom "Bar u zavjetrini sezone", "Pobjeda" od 30. avgusta 1953. donosi zanimljivu ljetnju pripovijest o Pristanu: "Doputovali smo u Bar. Dočekala nas je tišina. Izgleda kao da je grad u zavjetrini ove turističke sezone. Od Budve se osjeća dah sezone. A Bar miruje. Možda je to zbog perspektive buduće luke. "Rumija", hotel u podnožju planine Rumije, jedini je hotel, a prema tome i centar turizma. Moderno uređen, s "divljom plažom" dugom sve do grada, sa izvrsnim komforom i cijenama. Dnevni pansion 640-730 dinara. Zar to ne izgleda malo skupo?

Dragica Vlahović ispred hotela
Dragica Vlahović ispred hotela "Rumija"

Posjeta turista je veća nego prošle godine. I neke kancelarije su pretvorene u hotelske sobe. Samo - a to kažu direktori većine hotela - posredništvo "Turista" i "Putnika" nije srećno. Sklopili su ugovore sa hotelom, a kad na početku sezone gosti nijesu dolazili, ugovor se morao raskinuti.

Jedini hotel u gradu. Tišina, mir. Uska pješčana plaža na koju su poslije oluje izmiljeli malobrojni gosti, plantaže agruma "Topolice", gusti maslinjaci - sve je to kao stvoreno za ljude željne odmora.

Osjetili smo "slane" cijene "Rumije". Sendvič 50 dinara. Kao listovi staniola tri parčeta salame naše poznate suhomesnate tvornice.