Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

Preuzeto iz dnevnog lista "Pobjeda"
Serijal "Pobjede": Pohara kulturno-istorijskog blaga Crne Gore


Kad se ne zna šta se ima,
zloupotrebe su očekivane




Stanje muzejskog materijala i muzejske dokumentacije alarmantno. U crnogorskim muzejima je popisano 57.000 predmeta, a izloženo 9000. Najbogatija crnogorska riznica Boka oduvijek je bila na meti pljačkaša, kaže za „Pobjedu“ Jovan J. Martinović, muzejista i magistar arheologije.

Osim po nesvakidašnjoj ljepoti zbog koje postajemo jedna od najtraženijih turističkih destinacija u svijetu, Crna Gora se i po broju muzeja može svrstati u red najrazvijenijih zemalja. Posjedujemo 18 institucija koje se bave muzejskom djelatnošću, u stvari 27 ako se uzme u obzir da Narodni muzej Crne Gore objedinjava šest, a Muzeji i galerije Podgorice pet muzejskih jedinica. Većina crnogorskih gradova imaju zvanično zavičajni, regionalni, ili republički muzej. Takva orjentacija da svako mjesto ima određenu muzejsku aktivnost, da vodi brigu o pokretnom i nepokretnom spomeničkom fondu sa svoga područja, da naraštaje animira i vaspitava ubjedljivim dokazima talenta i pregnuća biviših generacija, da time obogaćuje turističku ponudu svoga mjesta, svakako je veoma poželjna i gotovo idealno zamišljena. No, realnost je uveliko drugačija. Ne samo da je izostao temeljan i sistemski razvoj, već se u većini slučajeva ne poštuje minimum standarda predviđenih zakonskom regulativom. Veoma je malo urađeno na zaštiti muzejskog materijala, na izradi muzejske dokumentacije, na obnavljanju muzejskih fondova. Većina zavičajnih muzeja ostaju učaurene institucije bez mogućnosti bavljenja osnovnom djelatnošću. Čak i u cetinjskim muzejima tek od polovine sedamdesetih godina prošlog vijeka počinje uvođenje obrade muzejskog materijala, ali ni do danas ona nije kompletirana. Većina drugih muzeja na tom planu nije odmakla dalje od knjige ulazaka i veoma problematičnih evidencija. Tako, na primjer, predstavnici Ministarstva kulture u svojim izvještajima trvde da ne može biti riječi o funkcionisanju mreže muzeja. Savjetnik u ministarstvu kulture Milica Martić konstatuje da nema adekvatnog muzejskog prostora, oprema je većinom improvizovana na svim nivoima zaštite muzejskog fonda, a stručnog kadra na pojedinim mjestima uopšte nema. Najalarmantnije stanje je u sprovođenju muzejske dokumentacije, gdje određenim jedinicama nije poznat zakonom propisan oblik muzejske dokumentacije, tvrdi ona. I na nedavnom skupu o kulturnoj politici u tranzicionim zemljama u organizaciji Savjeta Evrope i Ministarstva kulture, ponovljeno je da je stanje muzejskog materijala alarmantno, da je muzejska dokumentacija u većini slučajeva slaba i da omogućava zloupotrebe, pa i nepovratno gubljenje predmeta. Svi ovi činioci su uticali na podatak da je u crnogorskim muzejima popisano 57.000 predmeta, a izloženo 9000. Da ne pominjemo arheološka nalazišta, od kojih su brojna potpuno zapuštena.
„Pobjeda“ će u ovom serijalu o crnogorskoj kulturnoj baštini pokušati da da odgovor na pitanja gdje se nalazi i šta se desilo sa izgubljenim crnogorskim kulturnim blagom. Nije slučajnost što ćemo početi od slavne Boke, koja skriva brojne tajne prelijepih uvala i nepreglednog podmorja.
Magistar arheologije i pasionirani muzejista Jovan J. Martinović kaže da je Boka Kotorska, kao uostalom i čitava Crna Gora, oduvijek bila meta otvorenih ili potajnih pljačkaških zahvata, pa samim tim, predodređena da postane gotovo neiscrpni rudnik antikviteta.
-Uzmimo samo primjere iz novije istorije: pred kraj francuske Napoleonove okupacije Boke (1807 - 1814), komandujući, general Žan Gotje, okupiran unutar bedema grada Kotora, a nemajući gotov novac za isplatu vojnika, rekvirirao je dio srebrnih predmeta iz relikvijara katedrale Svetog Tripuna u Kotoru i od njih kovao svoje okupacione franke, koji su sada pravi raritet, kaže Martinović.
On podsjeća, da su austro-ugarske vlasti, čim je počeo Prvi svjetski rat, naredile prikupljanje starinskog oružja, koje je bilo ukrcano u jednu veliku teretnu maunu sa dnom koje se moglo otvarati, a ova je zatim izvezena na pučinu ispred Bokokotorskog zaliva i tamo ispustila svoj tovar u dubinu.
-Takođe su sa gotovo svih seoskih crkava u Grblju skinuta milozvučna zvona od bronze, sa primjesom zlata, da bi se od njih radile čaure za topovske granate, ali je trabakula koja je trebalo da odveze rekvirirana zvona u Rijeku potonula na visini rta Platamuni. Najveći dio stanovništva Kotora bio je tada interniran i odveden u zloglasne konc-logore u Mađarskoj, a u njihove kuće su useljeni oficiri i vojnici, koji su svakako iskoristili nastalu situaciju i dobro "pročešljali" porodične zbirke, kaže naš sagovornik.
Martinović objašnjava da je u periodu između dva rata, u vremenu recesije i osiromašenja, zabilježeno da su pojedini kolekcionari išli po bokeljskim selima sa tovarima jeftinih, šarenih reprodukcija ikona i davali ih domaćinima u zamjenu za počađale drvene porodične ikone, radove risanskih zografa Dimitrijevića-Rafailovića od 17. do 19. vijeka, pa je tako nastala zbirka od oko 200 dragocjenih ikona, sada u podrumu Moderne galerije u Dubrovniku. No, već tada su učinjeni prvi koraci na osavremenjivanju i konsolidaciji mreže muzejskih ustanova, pa je rudimentarni Kabinet Bokeljske mornarice u Kotoru pretvoren u zbirku muzejskog karaktera koja je zapremala dio prvog sprata barokne palate Grgurina. Međutim, i Drugi svjetski rat je odnio svoj obol u antikvitetima. Njemci za vrijeme svoje jednogodišnje okupacije nisu mnogo odnijeli, ali se zna da je prilikom njihovog povlačenja u novembru 1944. godine u znak odmazde zapaljeno selo Ljuta na kraju Dobrote, i da je u kućama tih stanovnika izgorjelo neprocjenjivo vjekovima sakupljano blago u namještaju, slikama, bibliotekama i porodičnim arhivima, kaže Martinović.
On podsjeća da je konačno oslobođenje Boke Kotorske donijelo nove probleme, pošto je jedan od prvih poteza nove vlasti bio spaljivanje italijanskih i njemačkih arhivskih dokumenata. No, to je ipak na vrijeme osujećeno.
-Ipak, jedna grupa ostrašćenih građana Kotora, u vrijeme tzv. Tršćanske krize, da bi se dodvorila novom režimu, dohvatila je macole i ćuskije pa u komade razbila rječita svjedočanstva prošlosti, kao što su na primjer: jedinstveni kip mletačkog providura Pjetra Duodo, popularnog kotorskog "Bižanta", zatim djelimično prekrasni gotički portal palate Beskuća ili Starog suda, a potpuno jedan rimski nadgrobni spomenik i kamenu piramidu - Stub srama kod Gradskog sata na glavnoj Pjaci od Oružja. No, najgore je što su slomili i bacili u more reljef mletačkog krilatog lava i reljefe austro-ugarskih grifona sa skladne cjeline glavnih gradskih vrata, što je nadomješteno prostom pločom sa isklesanom petokrakom i datumom oslobođenja grada. Na sreću, bilo je dovoljno bistrih glava da spriječe ovo divljanje, pa je kao nekakva nadoknada za ovu mrlju na kulturnoj savjesti Kotora restaurisana piramida Stuba srama, ali restitucija makar približnog izgleda Glavnih gradskih vrata nije uspjela ni poslije četrdesetogodišnje borbe nekolicine kulturnih poslenika sa neumoljivom logikom opštinskog Saveza boraca NOR o "nedodirljivosti simbola Revolucije", kaže Martinović.
U drugoj polovini prošlog vijeka, stvari na zaštiti kulturnog blaga počinju da idu na bolje, pa je tako nekadašnji Muzej Bokeljske mornarice prerastao u novi Pomorski muzej što je zaposjeo čitavu baroknu palatu Grgurina, renoviranu sredstvima centralnog Ministarstva pomorstva FNRJ; u Perastu je za potrebe izlaganja eksponata Gradskog muzeja renovirana zapuštena palata Bujović, a u Herceg-Novom je novi Zavičajni muzej uselio u palatu Komnenović.
-Ove institucije su započele sistematsku kampanju otkupa eksponata od privatnika, ali je ipak jedan dio raznim kanalima stizao u druge muzeje tadašnje Jugoslavije, uglavnom stoga što su oni imali više sredstava.
Zemljotres 1979. godine još više je usložio problematiku zaštite budući da su mnoge muzejske, crkvene i privatne zbirke bile izložene stihiji i stoga ugrožene, pa je služba novoformiranog Opštinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Kotoru imala pune ruke posla da izvrši prvi cjelovitiji popis tih eksponata i organizuje njihovu fizičku zaštitu, konzervaciju i restauraciju. Nakon završene revitalizacije zgrada, ti eksponati su vraćeni natrag na zidove i u vitrine kao nijemi no vrlo rječiti svjedoci jedne bogate kulturne prošlosti. Pod zaštitu zakona stavljene su i neke privatne zbirke, ali je ovdje situacija zaista dosta složena; država nema sredstava da efikasno ostvaruje tu zaštitu, pa se tako desilo, na primjer, da je dragocjena privatna zbirka konta Maria Lukovića u njegovoj palati na Prčanju poslije smrti vlasnika na ostavinskoj raspravi pripala djeci njegove sestre koja žive u inostranstvu, a država nije u mogućnosti da sazna šta se desilo sa ovim dragocjenim eksponatima nakon preuzimanja ključeva palate niti da u tom smislu interveniše, već jedino da na vrijeme obavijesti pogranične organe da paze kod prelaska granice, kaže poznati areholog.
Martinović upozorava da briga o bogatom i dragocjenom kulturnom nasljeđu ovih prostora mora da bude svakodnevno prisutna u svim segmentima društva, jer će samo na taj način sadašnje generacije biti u stanju da neokrnjene predaju budućim pokoljenjima sve te vrijednosti, samo privremeno pozajmljene od naših nasljednika.


Konjski tovari crnogorskih umjetnina dopremani su u Beč

-Tokom austrijske okupacije (1815 - 1918) pljačka antikviteta nije bila toliko uočljiva, ali se odvijala u nekoliko pravaca. Budući da su počeli da nestaju sa morske pučine ponosni bokeljski jedrenjaci, koji su donosili veliki profit i tovare dragocjenih umjetnina iz zapadne Evrope što su krasile kapetanske palate, pojedine stare brodovlasničke porodice počele su da se preseljavaju u sjeverno-jadranske luke, Veneciju, Trst, Rijeku, ali i da sa sobom odnose porodične dragocjenosti sticane vjekovima. Poznato je da su saradnici Vuka Stefanovića -Karadžića, bokeljski sveštenici Vuk Vrčević i Vuk Popović, slali u Beč čitave konjske tovare starih ikona, knjiga, povelja i hrisovulja. Skoro svaki austro-ugarski oficir, odlazeći na prekomandu ili u penziju, odnosio je iz Boke makar jedan komad sjajnog oružja, džeferdara, jatagana ili sablje, kovanih i ukrašavanih zlatom, srebrom, sedefom ili koralima, u čuvenim oružarskim radionicama u Kotoru. Napokon, u crno-žutoj Monarhiji kao strogo centralizovanoj ali i izuzetno uređenoj državi, svaki akt ili dokument je rađen u najmanje tri primjerka koji su odmah upućivani u Zadar i u Beč, tako da se u tamošnjim arhivima bolje mogu naći brojni dragocjeni dokumenti i spisi, objašnjava Martinović.


Oružje i nakit za brašno i ulje


- Italijani su za vrijeme Drugog svjetskog rata anektirali Boku Kotorsku i proglasili je integralnim dijelom svoje teritorije, ali nisu dirali predmete od arheološke, umjetničke i istorijske vrijednosti, pa su tako ostali pošteđeni i Muzej Bokeljske mornarice i gradski Lapidarijum, zbirka kamenih spomenika, no zato su stradale porodične uspomene, slike, ikone, a posebno srebrno oružje i nakit, koji su nošeni u Konavle i mijenjani za brašno i ulje. Poznato je da je italijanski arheolog Valenti vršio neka iskopavanja u Risnu na lokalitetu Carine, i da je poslao nekoliko sanduka iskopanih predmeta u Italiju, ali se ne zna gdje. S druge strane, Italijani su sa unutrašnje strane Glavnih gradskih vrata u Kotoru skinuli takozvanog Bijelog orla, isklesani grb Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslavije) i uputili ga kao ratni trofej brodom u jedan italijanski grad, gdje je viđen u tamošnjem Lapidarijumu, kaže Martinović.


Zlatne bokeške minđuše za Jovanku Broz, a amfore admiralima

- U drugoj polovini prošlog vijeka je postepeno prestalo odnošenje eksponata na širokom planu, ali su iskrsli drugi problemi: razvojem podvodne arheologije, započelo je pljačkanje nalazišta amfora na brojnim lokalitetima ne samo Boke Kotorske, već i čitavog istočno-jadranskog podmorja, pa stoga takođe nije bilo nijednog admirala Ratne mornarice koji je odlazio u penziju, a da mu nije poklonjena amfora koju su mornarički ronioci vadili osobito u Risnu. Jedan dio tako izvađenih amfora je prije par godina ukraden iz rešetkom ograđenog prostora na Risanskim mozaicima i nikada im se nije ušlo u trag. U ovom periodu nije zabilježeno mnogo slučajeva otuđivanja muzejskih eksponata, u vidu poklona raznim visokim gostima. Ali, zna se da je od muzejskih eksponata jedan srebrni i sedefni džeferdar poklonjen Muzeju "25, maj" u Beogradu, jedna srebrna kubura ruskom admiralu Gorškovu, a jedan par zlatnih minđuša Jovanki Broz, prilikom posjete Kotoru 1969. godine, kaže Martinović


Od privatnih vitrina do svjetskih muzeja

"Pobjeda" će od danas objavljivati serijal tekstova o pohari i nestanku crnogorskog kulturno-istorijskog blaga. Svoja saznanja će saopštiti brojni direktori i kustosi crnogorskih muzeja, umjetnici, arheolozi, istoričari umjetnosti i kulturni poslenici. Čitaoci će saznati i u kom periodu novije istorije je nestanak kulturnog blaga bio najintenzivniji, koji su to najvredniji eksponati ili njihovi djelovi nestali, zna li se gdje su, na koji ih je način država potraživala, da li je nešto od toga vraćeno, ili će to tek biti učinjeno. Posebno ćemo se pozabaviti arheološkim nalazištima, devastacijom i krađom arheoloških iskopina. Istraživanje se nije ograničilo samo na teritoriju Crne Gore, već i Albanije, Francuske i Srbije

Marija Jovićević


Na revers i na poklon - nosio je ko je htio


Da biste znali šta vam fali, prvo treba da znate šta ste imali i šta sada imate. Eksponatima iz muzeja, slikama i stilskim namještajem opremane brojne državne institucije i hoteli. Sto sa razbojem iz kabineta kralja Nikole u Skupštini Crne Gore. “Krnjo” i “Zelenko” bili u Beču, ali su vraćeni Cetinju. Dukljanska glava u privatnoj galeriji u Rimu.

- Poslije Boke Kotorske, koja je pljačkana uzduž i poprijeko, i crnogorska prijestonica Cetinje nije bolje prošla. Pohara cetinjskih muzeja počela je još u Prvom svjetskom ratu, kada su muzeji prosto desetkovani. Opljačkane su i odnešene: rijetke zbirke oružja, zatim zlatni i srebrni nakit, slike, ikone, pisani dokumenti, rijetke knjige. Sa Cetinja su odnijeta čak dva opjevana crnogorska topa - "Krnjo" i "Zelenko". Oni su, istina, razumijevanjem austrijske vlade, vraćeni Cetinju. Pljačka izuzetno bogate kulturne baštine jednog naroda nastavlja se i kasnije kad je "nestalo" 40 sanduka raznog zlatnog i srebrnog posuđa uz druge vrijedne predmete. I poslije rata, nažalost, nerijetko se posezalo za muzejskim eksponatima, stilskim namještajem, vrijednim i rijetkim primjercima knjiga, rukopisa, slika, zbirkama oružja i drugog. Umjesto eksponata ostali su tragovi pisanih dokumenata i prepiske koje su doskora čuvani kao strogo povjerljivi akti.
Tako na primjer, u pisanoj prepisci Državnog muzeja i Ministarstva prosvjete Crne Gore (ova dokumentacija je dostupna u Državnom muzeju) najčešće su traženi da se vrate predmeti: "koji su od juna 1946. godine izdati iz ovog muzeja raznim državnim nadležnostima, nekim društvenim organizacijama i privatnim licima na privremenu upotrebu. Od tih objekata (do 1950.godine) skoro ništa nije vraćeno". Pa, ni do danas.
Na spisku onih koji su "na revers" odnijeli djelove stilskog namještaja nalazi se i Prezidijum NR Crne Gore. U dokumentu br. 22. od 18. aprila 1950.godine, između ostalog, (tražili su povraćaj raznih stolova, stočića, stolića, ormara itd.) i kaže se:
"Moli se Ministarstvo za dejstvo da se muzeju za sada povrati bar jedan pisaći sto sa devet fioka, koji je neophodno potreban za osoblje ovog muzeja, kao i jedan okrugli sto sa četiri stuba i sto sa razbojem". Sto sa razbojem stalno je bio, do kapitulacije Crne Gore 1916. godine, u radnom kabinetu kralja Nikole, a u toj sobi stalno je bio izložen od osnivanja Muzeja 1927. do jula 1946. godine kada je dat na privremenu upotrebu Skupštine NR Crne Gore. I dan danas je taj sto u crnogorskoj Skupštini. U poratnim godinama, maltene, bila je uobičejena praksa da se stranim delegacijama ili pojedincima prilikom posjete Cetinju i Crnoj Gori, daju na poklon izuzetno virjedni muzejski eksponati. Oružje, djelovi narodne nošnje i drugo, dijeljeni su kao od šale.
Od skupocjenog namještaja većim dijelom opremljen je tadašnji hotel "Miločer" i neki drugi crnogorski hoteli. Zalaganjem muzejskih službi vraćena je iz Pariza 1967.godine ogoljela sablja kralja Milutina, i pečat ruskog konzula u Dubrovniku, iz doba Njegoša. Koliko se u poratnim godinama olako posezalo za vrijednim muzejskim eksponatima, svjedoči i podatak da su, recimo, prilikom posjete jedne strane delegacije na poklon ponuđene zlatne toke knjaza Danila. One su, srećom u posljednji čas zamijenjene drugima, a da se i ne govori o primjercima oružja, knjiga i drugog.

Profesor Risto Dragićević je svojevremeno tvrdio:
- Po usmenom ili pismenom naređenju Andrije Koprivice, tadašnjeg pomoćnika ministra za obrazovanje, izdat je od jula 1946. do novembra 1949. godine, 951 muzejski eksponat na revers raznim nadleštvima, društvenim organizacijama i pojedincima. Inicijativa za ovo raznošenje potekla je od tadašnjeg direktora Muzeja Jovana Ivovića (9.3.1948. godine), koju je on uputio ministru prosvjete da se "u magacinu ovdašnjeg muzeja nalazi stakleno i porcelansko posuđe. Materijal je prvoklasan, a izrada luksuzna...Smatram da bi ovo... trebalo ustupiti vladi za repezentativne svrhe.."
Tako su dragocjenosti godinama nestajale iz muzeja. Tek od 1976. godine Muzeji Cetinja uvode modernu dokumentaciju, prema propozicijama UNESKA.
Direktor muzeja “Kralj Nikola” Anđe Kapdžić za "Pobjedu" tvrdi da je nadležna Komisija, čiji bi posao bio popisivanje cetinjskih umjetnina trebala da se sastaje svakih 10 godina, ali se to pravilo nije poštovalo.
- Pošto ne posjedujemo adekvatnu dokumentaciju, niti su muzejski predmeti od početka popisivani, onda ne možemo ni znati šta sve nedostaje. Jedna od vrijednih stvari koje su nestale je i fedmaršalska palica koju je Kralj Nikola dobio na krunisanju u Rusiji. Bila je od neprocjenjive vrijednosti, opšivena zlatom. Čak je i crnogorski ministar pravde Pero Šoć tragao za njom i saznao da se nalazi u nekom sefu banke u Nici. Pred početak Drugog svjetskog rata veliki broj muzejskih predmeta odnesen je za Beograd, ali je uništen u bombardovanju. Tu su bili tanjiri, šerpe, pokućstvo. Nedostaju i crnogorske novčanice perperi, jer su u nekoliko navrata Albanci dolazli da prodaju muzeju ove eksponate.
Kapidžić podsjeća da su 1989. godine kada su prenošene kosti Kralja Nikole Amerikanci nudili 10 portreta kraljevske porodice, ali muzej nije imao novca da otkupi te slike, niti je iko iz muzeja uspio da popiše imena tih ljudi.
- Da ne pominjem brojne ikone koje su za vrijeme komunizma predate Cetinjskom manastiru. Međutim, mi iz Muzeja ni do dana današnjeg nijesmo vidjeli te ikone, jer nam je tamo pristup zabranjen. Takođe, gubi se trag i poznatih ikona Vasila Đinovskog koji je 1872. oslikao 120 crkava. Te ikone su bile opšivene čipkom i mnoge od njih su uništene i ne zna im se trag. Nestala je i poznata Dukljanska glava koju su Italijani odnijeli 1942. ili 43. godine. Priča se da je u nekoj ulici Rima u privatnoj galeriji. Međutim, niko od nadležnih se nije iteresovao da pronađe ove predmete, objašnjava Kapidžić.

Dušanka Ćirović



Aljkavost i nebriga crnogorskih rizničara blaga

Savjetnik u crnogorskom Ministarstvu kulture Predrag Malbaša podsjeća da je 1987. godine zahvaljujući delegatskom pitanju Gojka Kilibarde u crnogorskoj skupštini, javnost u Crnoj Gori bila upoznata da je iz "Muzeja Cetinje" otuđeno 4640. predmeta, čija se vrijednost nije mogla utvrditi zbog nepostojanja dokumentacije.
-Najveći dio predmeta otuđen je u vremenu okupacije austrougarske vlasti, zatim u periodu od prisajedinjenja sa Srbijom do 1926. godine, kada je osnovan Državni Muzej na Cetinju. Dio predmeta nestao je tokom italijanske okupacije i Drugog svjetskog rata, a jedan dio predmeta, nakon oslobođenja, ustupan je na revers državnim organima ili čak i poklanjan značajnim domaćim i stranim ličnostima tog vremena. Danas razmjere otuđivanja crnogorskog nacionalnog blaga, i to treba otvoreno reći, nije moguće ni približno odrediti. Razloga za to je mnogo ali je osnovni svakako jedan: Da biste znali šta vam fali prvo treba da znate šta ste imali i šta sada imate. Pljačkaši i kriminalci i tada i danas očito skreću pažnju na aljkavost i nebrigu rizničara nacionalnog blaga na ovim prostorima, a meni nije poznato da se i nakon nekih ozbiljnih krađa u našim institucijama koje vode brigu o tome, neko zacrvenio, a kamoli snosio zakonsku odgovornost, objašnjava Malbaša.
On podsjeća da je narodna izreka da »prilika čini lopova« potvrđena i činjenicom da je prilikom krađe slika u Narodnom muzeju Crne Gore saučesnik u ovom poslu bio zaposlen u ovoj ustanovi.
-Takođe ratovi na prostoru bivše Jugoslavije i besprizorno pljačkanje koje je tom prilikom uslijedilo učinilo je da ogroman broj predmeta umjetničke i istorijske vrijednosti završi na ilegalnom tržištu starina, objašnjava sagovornik "Pobjede".


Italijani samovoljno odnijeli najvrjedniji cetinjski eksponat

U periodu od 1916. do 1940. godine, komisija je konstatovala da je nestalo 3.679 eksponata. Ostao je, za taj period, i dalje nepoznat broj otuđenih predmeta koje je Niko Đurašković odnio u Zagreb, te eksponati nestali 1918. godine. Komisija je, nadalje, za period 1941-45. godine, evidentirala 362 nestala predmeta, i u ovom periodu ostao je nerazriješen broj i tipovi eksponata koje su odnijeli Italijani od 2. do 14. novembra 1942. godine. Po nalogu italijanskog guvernera u Crnoj Gori Pircija Birolija, kapetan Frančesko Pitoli odnio je iz Muzeja jedan od najvrednijih eksponata - mermernu glavu iz Duklje. Poslije 1945. godine, komisija je utvrdila da nedostaje 599 eksponata.


Raporti iz Skadra i Nice


Na pitanje da li se u muzeju u Skadru nalaze crnogorski perperi, nadležni u ovoj instituciji su odgovorili odrično. U njihovom muzeju ne postoje predmeti koji pripadaju crnogorskim muzejima i to može da potvrdi validna dokumentacija. Potraga za crnogorskim blagom se nije tu završila i naša nastojanja da pronađemo banku u Nici, u kojoj se čuva fedmaršalska palica, nijesu urodili plodom. Dobili smo odgovor da je većina izgubljenih predmata u privatnim kolekcijama i da im se ne može ući u trag.

Marija Jovićević



Stranci malo istraživali, malo otuđivali


Arheolog Stanko Roganović smatra da namjere pojedinih stranih, ali i domaćih istraživača crnogorskih nalazišta nijesu uvijek bile dobronamjerne. Eksponate iz budvanske nekropole i sa Duklje vandalski prisvajali istraživači, kolekcionari, narod.

- Obilje i raznolikost pokretnog i nepokretnog spomeničkog blaga u Crnoj Gori vijekovima je bilo izloženo udarima elementarnih nepogoda, ratova, a često i neblagonaklone ljudske ruke. Nekada je čovjek bio nepažljiv zbog neznanja, a češće zbog materijalne koristi, počinje svoju priču o nestanku kulturno-istorijskog blaga arheolog Stanko Roganović. Tokom 19. i početkom 20. vijeka Crnom Gorom su, uzduž i poprijeko, prolazili mnogi strani naučnici i istraživači među kojima je, nažalost, bilo i onih čija su “istraživanja” imala nenaučnu svrhu. Poznata crnogorska gostoljubivost, posebno prema učenim ljudima sa strane često je uzimala svoj danak. Mi smo bili teren na kojem je najlakše bilo reći : Izvoli, pa radi .
- Uz sve privilegije i neograničenu slobodu da zavire u svaki kutak koje su stranci imali prilikom boravka u Crnoj Gori oni su najčešće u javnosti prikazivani u superlativu. Istina, bilo je onih koji su zasluživali taj epitet, dio je Roganovićevih zapažanja o pohari crnogorskog blaga.
Kao veliko “mjesto zločina”, u smislu pohare kulturnog blaga Crne Gore Roganović navodi nestanak velikog broja eksponata prilikom kopanja temelja 1938. godine za hotel “Avalu” u Budvi. Tada je otkrivena već svima poznata helenističko-rimska nekropola, ali nije bilo stručnog nadzora i vođenja ikakve dokumentacije o pronađenim arheološkim predmetima. Najveći dio, posebno, zlatnog nakita tada je razgrabljen, prodat ili uništen.
Roganović ističe da su grobovi iz tog perioda često bili opremljeni raznovrsnim grobnim detaljima. Pokojnici su sahranjivani sa zlatnim grobnim prilozima (zlatni nakit, ogrlice, narukvice), a nekada su spaljivani, pa je u tom nalazištu bilo puno staklenih posuda. Sve je vandalski otuđeno i preprodavano, konstatuje on.
- Prema nekim saznanjima, iz novinskih napisa, arhivskih podataka i iz kontakta sa ljudima koji su bili informisani o slučaju mrtvog grada “posao” u budvanskoj nekropoli je vodio izvjesni Valand. Tadašnji kustos muzeja u Beogradu dogovorio se sa njim da to blago podijele prema kompromisnom rješenju. Jedan dio je besplatno trebalo da bude ustupljen muzeju kneza Pavla, a dio je navodno trebalo da se nalazi u holu luksuznog hotela, priča Roganović. On ističe i da su tadašnja iskopavanja bila stihijska i nestručna i da je šut izbacivan u more, a kasnije su pojedinci nalazili djelove eksponata. Pominjana su imena ljudi koji su te predmete prisvojili da bi ih koristili za preprodaju ili u neke druge, njima poznate, svrhe.
U budvanskoj nekropoli bio je zastupljen helenistički zlatni nakit svih vrsta i kategorija iz antičkog perioda, izuzev dijadema. O ovom dragocjenom isječku iz kulturne baštine antike više stručnjaka je dalo opis i naučnu analizu, uglavnom se služeći foto-dokumentacijom i upoređujući te predmete sa sličnim iz drugih nalazišta. Dio tog nakita završio je u beogradskom, splitskom i zagrebačkom muzeju, a dio se našao u vlasništvu tadašnjeg zlatara iz Kotora R. Homena, kao i u drugim privatnim kolekcijama. Među otuđenim i razgrabljenim eksponatima iz nekropole, pored zlatnog nakita, nalaze se i brojni drugi grobni prilozi, u prvom redu keramičke činije i staklene posude. Interesantni su bili i tzv. megarski pehari i terakota.
-O rimskom staklu iz nekropole koji se nalazi u Narodnom muzeju u Beogradu pisao je između ostalih Milivoje Veličković koji navodi da se tamo nalazi veoma bogata i naučno zanimljiva kolekcija prikupljena na slučajno otkrivenoj helenističko-ranorimskoj nekropoli u Budvi, ističe Roganović i dodaje da se u istom muzeju nalaze i minijaturne staklene amforiske. Arheološka istraživanja na ovoj lokaciji obavljena su i u periodu između 1952. i 1955. godine, ali, iako su urađena stručno, o njima nije do sada objavljena nijedna dokumentacija. Tek 1980-e i godinu kasnije istraživanje su sproveli crnogorski arheolozi, uz organizaciju Zavoda za zaštitu spomenika, a pronađeni bogati materijal je konzerviran.
Antički grad Duklja je bio posebno devastiran, kaže naš sagovornik.
- Radilo se o otuđenju, neznanju ili namjernom uništavanju ostataka materijalne kulture. Ako svoje učine elementarne nepogode, ratovi, najezde varvarskih plemena i posjete raznih zvanih i nezvanih arheologa i drugih eksperata sa strane i iz domaće provinijencije, žalosna slika današnje Duklje ne iznenađuje. Od nekadašnjeg municipijskog grada, jednog od najzanimljivijih na Balkanu, koji je svoj procvat doživio u vrijeme carske dinastije Flavijanaca danas ta Duklja više liči na deponiju kamenja nego na ostatak najvažnijeg urbanog centra Prevalisa. Na domaku crnogorske metropole umjesto kulturološko-turističke atrakcije nalaze se zapuštene ruine čiji su vlasnici stada ovaca i slučajni posjetioci.
- Kao da je prokletstvo pratilo ovaj grad. U uništavanju i degradaciji takmičile su se prirodne sile, osvajački ratovi, strani i domaći “ljubitelji” zlata i starina, Roganovićeva je opservacija. Radovi na ovom lokalitetu počeli su 1890. godine, ali, iako ih je vodio Pavle Rovinski, nijesu bili sistematski, niti je sačinjena bilo kakva dokumentacija. Veliki dio eksponata sa Duklje je nestao, dio je tad prebačen u Zetski dom, ali se, prema navodima iz štampe, ni tamo nije valjano čuvao.
-Bez ikakve rezerve možemo konstatovati da se dobar dio pokretnog fonda sa Duklje nalazio u vlasništvu raznih kolekcionara. Šta su oni uradili sa predmetima možemo samo da nagađamo, ističe Roganović.


Sarkofag za slavu

Interesantna je priča o sarkofagu koji je takođe pronađen u dukljanskim arheološkim iskopinama. Njega je otkupio izvjesni Martinović, Cetinjanin koji je htio da se pohvali svojim sugrađanima. Dičio se tim eksponatom po cijeloj Crnoj Gori. Kasnije je taj sarkofag otkupljen i danas je u Državnom muzeju na Cetinju.


Gdje su minhenski darovi?

Među istraživačima početkom dvadesetog vijeka, kada počinju prve krađe u Crnoj Gori, pominju se imena Balka Šuta i izvjesnog Rašea. Ondašnja štama je objavila komentar o velikom arheološkom nalazištu Kornina - pećini u blizini Cetinja. Šut je otkrio veliki broj kamenih artefakata i keramičkih predmeta, koje je odnio sa sobom u Minhen obećavši da će ih obraditi i darovati Crnoj Gori. Od obećanja nije bilo ništa, a arheološka zbirka je ostala praznija, priča Roganović. On ističe da ne postoje podaci da li se tokom 20. vijeka iko od nadležnih iz Crne Gore interesovao, posrednim ili neposrednim putem, o “minhenskim darovima”


Podgorička čaša u Sankt Petersburgu

- Jedna od najdragocjenijih otuđenih vrijednosti Crne Gore je tzv. podgorička čaša koja je slučajno iskopana 1873. godine na zapadnom dijelu dukljanske nekropole. Izrađena je od cijenjenog figuralnog hrišćanskog stakla. Čašu je prvo otkupio francuski konzul koji je službovao u Skadru. Kasnije je on prodao francuskom kolekcionaru u Sarajevu i eksponat je dospio u Pariz. Čaša je, ipak, “završila” u depou muzeja u Sankt Petersburgu, a postoje neprovjerene informacije da je nestala i iz vitrina te institucije, naveo je Roganović.


Noćni kopači


- Da je bilo krađa sa dukljanskog lokaliteta potvrđuju mnogi arhivski podaci. Noću su kopali razni “stručnjaci” i prodavali ih najčešće u Skadru. Crnogorske vlasti su tada 1882. godine bile veoma oštre. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Mašo Vrbica nije “praštao“ pa su građani - noćni kopači pritvarani i štampa je izvještavala o tome, kaže Stanko Roganović.
U Staroj varoši u Podgorici i sada se vide vrata i tesani kamen sa slikama i rimskim natpisima koji su odneseni sa Duklje. U kućama sela Rogami mogu se vidjeti uzidane ploče sa natpisima i slikama bogova. Na mjesnom groblju u Rogamima nalaze se, takođe, dukljanske nadgrobne ploče. Iz neznanja nekada su te nadgrobne ploče korišćene za zaštitu košnica.
- Kao primjer savremenog “korišćenja“ dukljanskog ukrasnog kamena može poslužiti šetalište na Ribnici, poznate Skaline gdje su upotrijebljeni predmeti dekorativne plastike sa Duklje, ističe Roganović.

Marija Jovićević, Dušanka Ćirović


Blago sa Duklje zavještano
knjeginji Zorki

Istorijski spisi dokazuju da je bilo onih koji su se trudili da zaštite crnogorsku kulturnu baštinu i nebrojeno puta su predlagali otvaranje muzeja za smještaj eksponata. Predlozi za osnivanje muzeja, početkom prošlog vijeka, u Baru kao i na Cetinju su odbijeni izričitom zabranom kralja Nikole zbog, navodno, suviše velikih troškova.

O nebrizi i krajnjoj neodgovornosti najpozvanijih za naša stara urbana jezgra i njihov pokretni i nepokretni fond koji je nemilosrdno devastiran i pljačkan ilustrativno pokazuju i brojni primjeri. Međutim, arheolog Stanko Roganović tvrdi da brojni istorijski spisi dokazuju da je bilo i onih koji su se trudili da zaštite crnogorsku kulturnu baštinu i nebrojeno puta su predlagali otvaranje muzeja za smještaj eksponata.
-Poslije Berlinskog kongresa 1878. godine u novooslobođenim krajevima Crne Gore bilo je raznih sugestija i predloga kako da se posveti pažnja očuvanju starih gradova i njihovog spomeničkog fonda (Onogošt, Stari Bar, Ulcinj, Duklja...). Predlaže se osnivanje muzeja koji bi, ne samo bili spasioci od daljnjeg propadanja mnogih umjetnina s naših prostora, nego bi ih svim zaintersovanim i prikazivali. Oblasni upravitelj u Baru Niko Tatar obraća se dopisom od 29. marta 1910. godine Ministarstvu unutrašnjih djela na Cetinju i predlaže osnivanje muzeja u Starom Baru. On oštro kritikuje neodgovornost nadležnih za očuvanje Starog Bara, jer su, nažalost, na barske zidine navalili oni koji su bili pozvani da održavaju red. On kaže da su pojedinci odmah počeli za svoje lične potrebe skidati vratnike, pragove, i sve ostalo sa starinskih kuća i crkava te gradili svoje kuće i fabrike. Sve je odnešeno i polomljeno. Nijesu pošteđene ni razne ploče s natpisima, starinski nazivi izrezani u kamenu i fino kamenje iz najstarijih vremena. Bolje nijesu prošli ni ostali pokretni eksponati kao što su oklopi, štitovi i gvozdene kapije, svjedoči Tatar. Da bi se očuvale starine u Baru Niko Tatar predlaže da se neka od bivših crkava, pokrije i uredi i da su tu lijepo razmjeste sve starine koje se nalaze u Starom Baru. Nažalost, Roganović kaže, ovaj predlog nije ni uziman na razmatranje nego je odbijen kao i mnogi drugi.
-Međutim, bilo je i drugih prijedloga za osnivanje muzeja, pa se tako Pero Vučković, tadašnji ministar prosvjete , zalaže za osnivanje Narodnog muzeja koji bi po njegovom mišljenju mogao biti samo na Cetinju ili Podgorici. On pretpostavlja da bi Narodni muzej sa rijetkim starinama i rekonstruisana Duklja postali privlačni centri za turiste i druga lica. Kao ozbiljnu poteškoću za realizaciju ovog predloga on vidi u tome što je kralj Nikola bio zavještao starine Duklje svojoj kćerki knjeginji Zorki. Vučković smatra da bi se taj problem riješio tako što bi se svaki duplikat koji bi bio pronađen pri iskopavanju mogao smatrati svojinom supruga pokojne Zorke kralja Srbije Petra Prvog. Predlozi za osnivanje muzeja u Baru kao i ovaj na Cetinju su odbijeni izričitom zabranom kralja Nikole zbog navodno suviše velikih troškova. Da je Duklja bila privlačna i za razne domaće i strane istraživače svjedoči i dopis Ministarstva unutrašnjih djela kojim se opominju nadležni da povedu više računa o svakodnevnoj šteti koju nanose neki pojedinci, među kojima ima i dosta domaćih, i koji nemilosrdno raznose sve što se nađe na Duklji , od novčića do skupocjenih stvarčica. Ako se tome doda i nevješto i nasilno raskopavanje raznih grobova potrebno je posvetiti mnogo računa takvim divljanjima, kaže Roganović.
On objašnjava da je za vrijeme austrougarske okupacije Crne Gore od početka 1916. do kraja 1918. godine uništen i otuđen ozbiljan fond našeg kulturno istorijskog blaga.
-Prema pisanju pojedinih autora počev od Dušana Vuksana, Pera Šoća, Rista Dragićevića i drugih poznatih stručnjaka nedvosmisleno se tvrdi da je za period pomenute okupacije Crne Gore neprijatelj uništio sve što je bilo vezano za narodnu prošlost, pa je poskidao čak i zvona sa mnogih istorijskih manastira i crkava. Nije poštedio ni istorijske topove koji su kao ratni trofeji decenijama bili poređani ispred Cetinjskog manastira. Odnijeli su i desetine topova koje su Crnogorci zaplijenili u toku Balkanskog rata. Dragićević tvrdi da su austrougarski okupatori odnijeli iz Laboratorije veći broj dragocjenog istorijskog oružja koji se decenijama čuva u toj zgradi. Nema sumnje da su austrougarske okupacione vlasti otuđile dobar dio istorijskog fonda Crne Gore. Međutim, po popisu objekata koji je u laboratoriji na Cetinju načinio artiljerski inženjer Mel, vidi se da je u laboratoriji evidentirano 160 muzejskih predmeta. Od svih muzejskih predmeta koji su navedeni u pomenutom spisku a koji čine oružje, zastave, odlikovanja... konstatovano je da su svi navedeni predmeti sačuvani i da se nalaze u Državnom muzeju na Cetinju, priča Roganović.
Krajem 1915. godine Kralj Nikola je naredio evakuaciju probrane crnogorske arhive počevši od povelja iz epohe Nemanjića do najvažnijih crkvenih i istorijskih dokumenata O pokušaju prebacivanja arhiva preko Skadarskog jezika u Skadar, tadašnji ađutant Kralja Nikole je zabilježio da je kraljevska svita na tom putu bila izložena bombardovanju “austrijskih aeroplanera”. Da bi lađica imala manji teret jedan iz svite je otkačio mahunu sa dvorskim stvarima koja je bila prikačena uz lađu. Na mahuni su bile ne samo dvorske stvari, već stara i velika dragocjena arhiva. Sanduke sa arhivom i ostalim dragocjenostima vojvoda Božo Petrović je vratio iz Skadra za Kruševac kod Knjaza Mirka koji ih je, prije odlaska u inostranstvo, poslao na Cetinje, a kasnije su ih povjerljivi ljudi zakopali u dvorištu kraljevskog dvorca. Jedan od ranijih službenika uprave Pero Stojanović je u svojoj kući čuvao kraljevo ordenje i razne drgocjenosti. Da li je potpuno sačuvana dvorska arhiva bila je dilema koja postoji i danas. Tek 1923. godine su otkopane dragocjenosti koje su bile u dvorištu Dvora. Iste godine je Komisija počela popisivanje ove arhive, koje je okončano 20. februara 1925. godine


Karađorđev portret iz Njegoševe sobe na srpskom dvoru

Risto Dragićević je imao brojne primjedbe na rad Komisije koja je popisivala zaostavštinu kraljevske porodice Petrovića 1923. godine. Pričalo se da su članovi Komisije “probrali” sve što bi se moglo odnositi na Karađorđeviće i što bi moglo biti nepovoljno za tu dinastiju, te su to predali lično kralju Aleksandru. Spekulisalo se i o tome da su mu lično članovi Komisije odnijeli na poklon jedan mali originalni Karađorđev portret, koji je prije rata bio u dvoru Kralja Nikole, a riječ je o Karađorđevoj slici, koju je Njegoš držao u svojoj sobi.


Austrougari opustošili Zetski dom


Dušan Vuksan piše da austrougarski okupatori u institucijama, muzejima i bibliotekama “nijesu ostavili ni jednog jedinog komada, ni jedne jedine knjige, sve je raspljačkano i ostali su goli zidovi Zetskog doma”. Slične podatke donosi i Pero Šoć koji, takođe, potvrđuje da je okupaciona vlast opljačkala muzeje i arhive, uništila ratne trofeje, a zvona sa crkava poskidala i prelila u oružje.


Lijepe pare za dukljanske novčiće

Nedavno je sagovorniku "Pobjede" jedan "kolekcionar" koji je želio da ostane anoniman izjavio kako je prije par godina jednom strancu prodao "za lijepe pare” nekoliko unikatnih novčića i još nekoliko skupocjenih eksponata nađenih poodavno na Duklji".

Marija Jovićević, Dušanka Ćirović


Sve na ruke
italijanskoj kraljici Jeleni

Zaostavštinu bivše kraljevske crnogorske porodice, smještenu u 32 plombirana sanduka, italijansko poslanstvo je primilo 1939. godine i tretiralo je kao poklon kneza Pavla. Zbog čega je srpski knez ove predmete poklonio kraljici Jeleni, a ne drugim članovima crnogorske dinastije

Sudbina dragocjenosti crnogorske kraljevske porodice Petrovića umnogome je zavisila od aktuelne političke situacije i ugleda koji su u svijetu uživali Petrovići. Većina ovih predmata je vraćena kraljici Jeleni Savojskoj, jer je kao italijanska princeza uživala veliki respekt u svijetu. Arheolog Stanko Roganović za " Pobjedu " otkriva brojne peripetije oko 36 sanduka kraljevskog pokućstva i darova.
- Izvršni narodni odbor Podgoričke skupštine već 4. decembra 1918. godine donio je odluku da se popiše cjelokupna pokretna i nepokretna imovina kralja Nikole i njegovih nasljednika. Isključivi cilj je bio da se rasproda imovina i dođe do finansijskih sredstava. Popis su počeli 9. decembra Lazar Stamatović, Mićo Barović i pisar Načelstva Lazar Radunović. Pojedinci su, ipak, smatrali da je glavno "inventarisanje" bilo već obavljeno, jer u prvom zapisniku se navodi "da su vrata skoro svih odjeljenja (u Dvoru) otvorena i to neka forsirana" kao i da je "najveći nered u odjeljenjima gdje su se nalazile dragocjenosti...". Direktor novootvorenog muzeja na Cetinju (otvoren septembra 1926. ) Dušan Vuksan, poslao je zahtjev Ministarstvu finansija kojim traži od Uprave Dvora u Beogradu da se posuđe vrati na Cetinje.
Ne samo što nije udovoljeno Vuksanovom zahtjevu, nego je, ne mnogo poslije toga, doneseno rješenje da se "neki predmeti koji su se u muzeju već nalazili otuđe".
U septembru 1929. godine Ministarstvo finansija i Ministar Dvora donijeli su rješenje da izvjesna Paulina Lahijer "među stvarima bivše Dinastije Petrovića potraži stvari, koje su bila lična svojina pokojne kraljice Milene, princeze Ksenije i princeze Vere i da iste izdvoji i sačini spisak stvari sporazumno sa Upravom muzeja i poreskom upravom. Na osnovu toga će Ministarstvo finansija donijeti odluku o njihovom otuđenju". Već krajem septembra ministar finansija je izdao rješenje "da se stvari navedene u inventaru izdadu princezama Kseniji i Veri, odnosno licu, koje one urednim punomoćijem ovlaste za prijem stvari". Dimitrije Dimo Vujović nije mogao zaključiti, kako sam kaže, kada su i da li su te stvari preuzete, objašnjava Roganović.
Tek 1931. godine, tadašnji upravnik muzeja na Cetinju Dušan Vuksan je primio jedan dio pokretne imovine dinastije Petrović. Indikativno je, da se radi o predmetima koji su otkopani 1923. godine, a tada nijesu predati Muzeju, već Ministarstvu finansija na "čuvanje". I poslije odobrenja ministarstva prosvjete moralo se čekati pune dvije godine da se konačno ustupe Muzeju. Utvrđeno je da su sve dragocjenosti spakovane u 36 kofera ustupljene italijanskoj kraljici, kćerki kralja Nikole. Kako je do toga došlo, kojim putem i povodom, šta je tome prethodilo, doznajemo zahvaljujući istraživanjima Dimitrija - Dima Vujovića.
Pošto je ministar Dvora detaljno upoznao kneza Namjesnika Pavla o "blagu iz cetinjskog dvora", ovaj je, najvjerovatnije iz političkih razloga odlučio da se o svemu obavijesti italijanska kraljica Jelena, a da se do tada na sigurnom mjestu pohrane sve dragocjenosti. Krajem decembra Dvor je preko Poslanstva u Rimu obavijestio kraljicu Jelenu koja je izrazila želju “da se iz pomenutih stvari odabere jedan predmet umjetničke vrijednosti (neki srebrni tanjir ili nešto drugo) i da joj se pošalje preko Poslanstva." Ovaj predmet je bila namijenila svojoj kćeri princezi Mariji kao poklon prilikom udaje koji bi istovremeno bila uspomena na njenog djeda i babu. Istovremeno kraljica Jelena je izjavila da bi željela da se "predmet" što prije pošalje kako bi stigao blagovremeno, budući da joj se kćer udaje već početkom januara 1939. godine. Takođe je izrazila želju da joj se pošalje inventar svih pomenutih stvari.
Dopisom je, takođe, zahtijevano da se italijanska kraljica pita da li prihvata da primi kompletan inventar i da ga ona eventualno podijeli njenim kćerkama. Kraljica se zahvalila i prihvatila predlog da pomenute stvari podijeli svojoj djeci. Kao uslov kraljica je zahtijevala "da zna da li su ostali članovi crnogorske dinastije primili od jugoslovenske vlade kakvu novčanu nadoknadu". U međuvremenu kraljica je odustala od namjere da se posebno poklanja neki umjetnički predmet princezi Mariji, jer "nije željela da ima neprijatnosti sa kojima od eventualnih pretendenata na te dragocjenosti".
Finansijskim zakonom iz 1927/28.godine bilo je omogućeno da se izvrši obeštećenje članovima crnogorske dinastije za njihovu imovinu u Crnoj Gori. Prema tome zakonu, a u sporazumu sa članovima bivše dinastije Petrovića i po odobrenju Ministarskog savjeta "može se isplatiti bivšem prestonasledniku Danilu, djeci bivšeg kneza Mirka, bivšem knezu Petru i bivšim knjeginjama Kseniji i Veri, dijelom u gotovu, a dijelom u obrocima i doživotnoj rati ukupno svima iznos od 42.000.000 dinara.
Mada je, kako se navodi u prepisci, kraljica Jelena nudila da otkupi sve preostale dragocjenosti, knez Pavle je donio odluku da se one sve ustupe kraljici bez ikakve nadoknade. Komisija koju je imenovao početkom juna - 1939.godine upravnik Dvora, general Jovan Leko, preuzela je od Ministarstva finasija 36 kofera sa posuđem i drugim dragocjenostima. Postoji spisak stvari nađenih u koferima, koji su kao ostava čuvani u trezorima Ministarstva finansija.

Napominjem da je Popis predmeta, poklonjenih kraljici Jeleni, preveden na francuski jezik, objavio dr D. Vujović. Italijansko poslanstvo u Beogradu primilo je od Uprave dvora trideset dva plombirana sanduka (21.jula 1939.godine). Ovu zaostavštinu bivše kraljevske crnogorske porodice italijansko poslanstvo je tretiralo kao poklon kneza Pavla italijanskoj kraljici Jeleni. Zbog čega je knez Pavle ove predmete poklonio kraljici Jeleni a ne drugim članovima crnogorske dinastije? D. Vujović kaže: "Bez sumnje, bio je to gest koji je imao političke motive, jer zadovoljiti kraljicu Italije u godini 1939. imalo je mnogo veću političku težinu, nego zadovoljiti razvlašćene i siromašne članove jedne dinastije, koji uz to nijesu uopšte bili prisutni u političkom životu Evrope, niti je o njima ma ko više vodio računa".


Zlato, brilijanti, darovi diplomata


Od poklonjenih predmeta kraljici Jeleni, koji su bili svojina crnogorskog Dvora, zbog njihove umjetničke, kulturno-istorijske i materijalne vrijednosti, izdvajamo samo neke:
- Jedan važl od ametista sa stopom i zlatnom ručicom ukrašenom dijamantima, ikona Bogorodice sa Hristom pozlaćenim okvirom, a sa šest većih plavih kamena, okruženih malim brilijantima, ikona Isusa Hrista sa petnaest kamena ukrašena filigranom i pozlatom, okrugli poslužavnik, emajlirani, sa grbom grada Petrograda i ruskom krunom, - okrugli poslužavnik sa državnim grbom, u vijencu, dar Crnogoraca u Moskvi, poslužavnik sa ruskom krunom i napisom: Černogorja, od Petrogradskog slovenskog odbora, - okrugli poslužavnik iz 1889. godine, ženski pas srebrni, pozlaćen, sastavljen od sedam komada, na svakoj ploči ima po jedan plavi kamen i po dva dijamanta, kandilo sa tri ikone na stranama i tri emajlirana Hrista, kutija sa kolajnom sv. Aleksandra, ruska zvijezda sv. Aleksandra, bugarski orden sv. Aleksandra u brilijantima, kolajna ordena sv. Andreije Prozvanog, zlatni krst sa krunom u kojem se nalazi jedno parče svetog drveta, dar patrijarha jerusalimskog, srebrna spomenica, dar diplomatskog kora kralju Nikoli prilikom jubileja 1910. godine, sa četiri plava kamena u četiri ćoška i sa pozlaćenim crnogorskim grbom u sredini.
Natpis glasi: Ovdašnji diplomatski kor darovao je Visokom slavljeniku Njegov reljef u srebru", a pozadi srebrne platne gravirana su imena sviju članova diploamtskog kora. Poklon je, kao doajen diplomatskog kora, uručio baron Skviti, italijanski izvanredni poslanik i opunomoćeni ministar. Zatim zlatni draguljasti broš sa dva bisera u sredini i po četiri mala briljanta na stranama, zlatni četvorougaoni broš sa četiri bisera u sredini, jedan veći ametist, a okolo šesnaest malih briljanata. Ovim primjerima smo imali namjeru da potvrdimo našu sumnju u procjenu vrijednosti svih predmeta od strane Komisije, kao i da skrenemo pažnju na nepotpunu i nestručnu deskripciju mnogih dragocjenosti koje su se našle na spisku, priča Roganović.

Marija Jovićević, Dušanka Ćirović


Prestolonaslednik Danilo prodao crnogorsko oružje
beogradskom muzeju


Brojni podaci i opisi istorijskih dodgođaja sa kojim su čitaoci "Pobjedinog" serijala imali prilike da se do sada upoznaju potpuno su autentični, i o svakom od njih u nadležnim institucijama, muzejima, Zavodu za zaštitu spomenika postoji dokumentacija. Sagovornik "Pobjede " Stanko Roganović se traganjem za crnogorskim kulturnim blagom bavi već trideset godina proučavajući ovu problematiku isključivo na osnovu dokumentovanog materijala.
Jedna od najinteresnatnijih priča o pohari crnogorskog kulturnog blaga je priča o crnogorskom oružju koje je ostalo zarobljeno u podrumima Vojnog muzeja u Beogradu, odakle je razgrabljeno i otuđeno. Danas su ti primjerci u privatnim kolekcijama. Ova priča je posebna zato što dokazuje da crnogorsko kulturno blago nijesu otuđivali samo stranci, pojedinci iz naroda, sirotinja, već i članovi kraljevske porodice.
Nakon Veljeg rata (1876-1878) u kojem su Crnogorci izvojevali brojne pojede i sakupili vrijedno oružje napravljena je Laboratorija ili vojni crnogorski muzej. Prvi podaci o ovom oružju datitraju iz 1886. godine. Ministar vojni Ilija Plamenac oštro prekorijeva i kažnjava prestolonasljednika Danila Petrovića sa 20 talira zato što je uzeo primjerke iz Laboratorije. Ova riznica, koja je brojala 81 eksponat, je tokom Prvog svjetskog rata ostala netaknuta, iako su mnogi tvrdili da je austrougarska vojska opljačkala sve crnogorske muzeje. Nakon toga, prestolonasljednik Danilo je prikupio jedan broj ovoga oružja i osnovao svoj oružnicu. Prilikom napuštanja Crne Gore 5. avgusta 1915. godine Danilo je oružnicu prenio u inostranstvo sa brojnim portretima značajnih Crnogoraca i dragocjenostima kraljevske porodice. Svo to oružje Danilo je prodao Vojnom muzeju u Beogradu za 15.500 švajcarskih franaka. Kako svjedoči dr Jovan Vukmanović ovo oružje je fotografisano i o svakom primjerku postoje dokumenti. Danilo je prilikom prodaje oružja rekao da želi da to crnogorsko znamenje bude izloženo u ovom muzeju, kako bi svjedočilo o istorijskoj hrabrosti njegovih predaka. Kasnije su pojedini to oružje nazivali srpskim i dičili se njegovom ljepotom.
Dimo Vujović piše o tome kako je Danilo preko svog sekretara stupio u kontakt sa Vojnim muzejom i o svemu tome postoje autentični dokumenti koji svjedoče o ovoj prodaji.
Roganović prenosi svjedočenje Đurđice Petrović iz Vojnog muzeja u kojem ona, između ostalog, kaže da je sa oružja nestao inventarski broj i da mu je kasnije dat drugi, koji u potpunosti skriva način na koji je ovo oružje dospjelo u muzej. Oružje je dugo vremena bilo u podrumima na Kalemegdanu, odakle je razgrabnjeno i poharano, a danas su oni najvredniji primjerci po privatnim kolekcijama
Međutim u crnogorskoj istoriji je bilo još pokušaja prikupljanja crnogorskog oružja. Na Cetinju je 23. oktobra 1911. godine svečano otovren Nikolajevski kraljevski kadetski korpus, koji je "smješten u onom dijelu Biljarde, gdje je ranije bilo Ministarstvo vojno... korpus stoji pod upravom g. Vladimira Nikolajeviča Jegorijeva, koji je u korpusu komandant..."
Već sljedeće godine, 4. aprila Jegorijev podnosi zahtjev Ministarstvu vojnom kraljevine Crne Gore o osnivanju "malog istorijskog muzeja".
Prema tom zatjevu trebalo je prikupiti razne vrste starinskog oružja i oruđa iz vojnih skladišta. Naglašeno je da bi toj zbirci obavezno trebalo dodati ondašnju sablju i pušku moskovku sa priborom, kojom je tada bila naoružana crnogorska vojska. Po uzoru na druge zemlje, razlog za osnivanje muzeja ovakvog tipa, bio je da "kadeti korpusa bolje proniknu u izdržljivost njihovih djedova i očeva, koji su uspjeli da sačuvaju nezavisnost Crne Gore protiv vazda veće i bolje naoružane turske vojske". Ubrzo je predlog usvojen (7. april t.g), a artiljerijsko-inženjerijski odsjek je izdao nalog vojnom slagalištu na Cetinju da izda "po jedan egzemplar svih vrsta oružja počinjući od kremenjača i njihove municije". Slični zahtjevi su upućeni i vojnim slagalištima u Nikšiću, Podgorici, Lesendri i Starom Baru. Između ostalog, od vojnog muzeja odnosno slagališta na Cetinju je traženo da dostavi po jednu pušku Verdlovu, Berdanku i Moskovku" s priborom i prinadležnosti i sa 6 fišeka, vojnički nož, sablju sa metalnim nožnicama, sablju sa metalnim nožnicama i žutim balčakom, sablju podoficirsku (Ruska), sablju oficirsku (Ruska) i vojničku trubu s kitama".

Iz podgoričkog vojnog skladišta se tražilo "po jedna od ponajboljih pušaka Šnajderove, Venclove i Krnke sa po 10 fišeka". Nikšićko slagalište oružja bilo je u obavezi da pošalje "jednu od najboljih starih kubura, a Lesendra jednu Špagaricu i 20 fišeka od Kremenjače".
Najviše materijala se očekivalo iz Starog Bara, odnosno njegovog vojnog skladišta (između ostalog komplet starinskog oklopa, po jedna od svih vrsta starih sabalja i noževa...). Vojno slagalište iz Bara je uputilo svo traženo oružje, čak i više od toga - čitavu zbirku. Sve je spakovano u pet paketa, vrlo vrijednih primjeraka koji čine čitavu kolekciju od devetnaest primjeraka, među kojima je, izvjesno bilo i takvih koji su zasluživali epitet muzejskih eksponata.
U popunjavanju "malog istorijskog muzeja" učestvovala su i privatna lica, što se vidi iz prestavke dr Iličkovića, koju je uputio 20. decembra 1912. godine Ministarstvu prosvjete i crkvenijeh djela, kako mu Oblasna uprava u Kolašinu ne dozvoljava da bez carine pošalje "predmete koje je sakupio za vojni muzej".
Što je sve od ovog oružja (nekoliko primjeraka trofejnog) sačuvano, ne može se utvrditi.
Na pitanje jednog građanina šta je sa muzejskim eksponatima "malog muzeja", tadašnji predsjednik cetinjske opštine Tomo Milošević odgovorio je da su "mobilje i sve stvari iz Korpusa opljačkane ulaskom austrougarskih trupa u Cetinje, 1916. g".
Izgleda da poodavno vlada ubjeđenje da je za vrijeme okupacije Crne Gore austrougarska vojska "odnijela i uništila sve do čega je stigla". Daleko od pomisli da okupator nije mnogo opljačkao i uništio za vrijeme okupacije i rata, ali isto tako ne možemo prihvatiti neka mišljenja "da domaća ruka nije ništa takla ni odnijela", priča Roganović.


Toke, jatagani, sablje

Od izuzetnih predmeta iz Laboratorije izdvajamo:
-Jatagan Vladike Rada, jatagan Vojvode Mirka Petrovića, dva pištolja Vladike Rada, dvije srebrne kubure, par velikih i teških ledenica zarobljenih od Hasan Hope na Vranjini, toke Vladike Rada, sablja vojvode Mirka, dvije sablje otete od Turaka na Vučijem Dolu, persijska sablja, kama kralja Nikole poklon knjaza Barjapinskog, srebrna sablja zarobljena tokom oslobađanja Podgorice.

Marija Jovićević


Kamionima odnosili eksponate


Otuđivanje i uništavanje kulturnih dobara iz Crne Gore nastavljeno je i za vrijeme okupacije (1941-1945). Na udaru su naročito bili eksponati iz Državnog muzeja na Cetinju, priča za "Pobjedu" arheolog Stanko Roganović.
-Iz sačuvane arhivske građe može se, donekle, evidentirati dio otuđenog i uništenog muzejskog kulturnog fonda, kao recimo, u dokumentima koji su klasifikovani pod nazivom "Sva važnija prepiska i reversi o odnesenim predmetima tokom rata 1941-1945. godine". U dokumentu br. 555 od 3. jula 1941. godine tadašnji direktor muzeja Mirko Medenica zahtijeva od Visokog komesarijata za Crnu Goru, da povrati "slike,knjige, note, geografske karte i "Glas Crnogorca" za 1896. godinu". Te eksponate, kako se navodi u pismenom zahtjevu Medenice, odnijeli su pojedini članovi Komesarijata, "što predstavlja atak na kulturno nasljeđe crnogorskog naroda”. Iste godine, dopisom br. 612 od 31. novembra, direktor Muzeja traži od Vojnog guvernera za Crnu Goru, da se Muzeju vrate knjige, note, dvorska zastava kralja Nikole i tri slike koje su uzete po nalogu Visokog komesarijata za Crnu Goru.
Takođe, u dokumentaciji postoji dopis koji je upućen 16. aprila 1942. godine, pod brojem 24, Guvernerstvu Crne Gore - direkciji za prosvjetu i narodno vaspitanje, a odnosi se na zahtjev za povraćaj jedanaest knjiga sa signaturom, mjestom i godinom izdanja. Navedene knjige su iz Biblioteke uzete od 17. aprila do 15. septembra 1941. godine.
Revers (4. novembar 1941. godine) izdat je civilnom komesaru dr Ruliju za namještaj (dva divana, jedan kanabe, šest fotelja i dva kokos-tepiha) "koje sam uzeo na privremenu upotrebu iz rezervnog mobilja Državnog muzeja (Starog Kraljevskog Dvora) na Cetinju za svoj stan u zgradi bivšeg Oficirskog doma (Kuća Karađorđevića)". U maju 1942. godine komandant kraljevskih karabinijera, pukovnik Montori, odnio je krevet od orahovine, madrac, noćni sto, ogledalo, orman..."sve za nužnu, a privremenu upotrebu". Koliko je bilo "privremeno" govori činjenica da nije nikad vraćeno muzeju.
Tu se ne završava otuđivanje muzejskih vrijednosti, objašnjava sagovornik "Pobjede".
Roganović priča da je po naređenju italijanskog vojnog guvernera za Crnu Goru, Pircija Birolija, od 11. novembra 1942. godine, odneseno iz muzejskog podruma preko tri stotine raznih muzejskih objekata. O "oslobađanju muzejskih podruma", Risto Dragićević piše: "Muzejske objekte je Medenica branio i za vrijeme okupacije, ali svi njegovi protesti nijesu ništa pomogli kod guvernera Pircija Birolija, po čijem su naređenju 12. i 14. novembra 1942. godine nekoliko viših italijanskih oficira sa svojim suprugama među njima čak i guvernerova supruga, odnijeli muzejsko blago na desetak kamiona. I zmeđu sebe su razdijelili magacionirani muzejski inventar i odmah u muzejsko prizemlje uselili magacin za ishranu oficira i vojnika Guvernarstva..."Po naređenju Pircija Birolija, iz Muzeja je uzeta "mermerna glava klasične rimske epohe", što, bez sumnje, predstavlja izuzetnu umjetničku vrijednost. Taj vrijedni eksponat pronađen je na Duklji prilikom iskopavanja 1879. godine. Prilikom pakovanja mermerne glave, tada stolarski radnik u Muzeju, Vladimir Kirsanov, uspio je da prepiše adresu na koju je ovaj eksponat upućen. Vlada FNRJ, podnijela je zahtjev za restituciju kulturno-umjetničkih dobara "koje je tokom rata Italija odnijela iz Crne Gore. Faksimil zahtjeva koji se čuva u Arhivu u Beogradu još uvijek je aktuelan. Zahtjev za restituciju kulturno-umjetničkog dobra iz Italije br. 9303, od 4. marta 1948. godine, odnosi se na "mramornu glavu, dio neke rimske statue ili biste, nađene u Duklji. Nos je bio odlomljen. Ta glava predstavlja rijetku umjetničku vrijednost i bila je jedini primjerak te vrste u ovom muzeju". Ovaj vrijedni muzejski predmet nikada nije pronađen, kaže Roganović.
Zahtjev za restituciju kulturno-umjetničkog dobra iz Italije, podnijela je NR Crna Gora (br. 9312 od 4. marta 1948. godine) s potpisom Jovana Koprivice, pomoćnika ministra prosvjete NR Crne Gore. Ovaj vrijedni muzejski predmet nikada nije pronađen, kaže Roganović. Vlasnik ili držalac kulturno-umjetničkog dobra je Jovan Đurković, činovnik Pomorskog arsenala iz Jošica (Herceg-Novi). U opisu traženog restitucionog kulturno-umjetničkog dobra, navode se umjetničko-zanatski predmeti: dva stara svijećnjaka od majolike, kineski rad iz doba oko 1840. godine, dva umjetnički rađena stola s ukrasima, kineski rad (velika rijetkost), salonska garnitura u rezbariji, kineski rad iz doba oko 1850 (1941. vrijednost ocijenjena 300.000 dinara), dva samovara srebrna, ruski rad ručni iz doba oko 1860, jedno veliko ogledalo sa šlifovanim staklom i umjetnički izrađenim i pozlaćenim okvirima, jedna starinska sprava za glačanje odijela od specijalnog drveta, iz 1840. godine, srebrna garnitura (24 komada pribora za jelo, starinski ručni rad, 150 tanjira od majolike, iz 1800. godine), jedan starinski veći dvogled, dva pomorska dvogleda, jedan starinski barometar, jedan starinski ruski barometar, 24 starinska venecijanska tanjira, 24 komada starinskih šolja za bijelu kafu od majolike. Sve ovo su odnjeli italijanski fašisti na čelu sa italijanskim komandantom iz Rima. Ista reparaciona komisija pri vladi SFRJ je odnijela još dva zahtjeva a odnose se na opljačkana dva kompletna crnogorska narodna odijela, muška, čiji u vlasnici bili Slavomir Radmilović i Lako P. Marić, iz sela Kuti, Herceg-Novi.
Za vrijeme okupacije, u ljeto 1942. godine, dio italijanskih trupa koje su bile stacionirane u Risnu vršilo je arheološka istraživanja na lokalitetu Carine (Risan). Nemamo podataka šta su tom prilikom otkrili "ni kakav je bio, ni gdje je odnesen nađeni materijal".
Ovom prilikom ne govorimo o oštećenjima mnogih nepokretnih spomenika kulture, kako sakralnih tako i svjetovnih, što je razumljivo u ratnim godinama. Naravno, oštećenja mnogih spomenika ne znače posljedicu želje za razaranjem od strane okupatora, već, takoreći, neminovnosti u ovakvim prilikama, kaže Roganović.


Njemci odnijeli samo album sa fotografijama


Što se tiče njemačkih okupacionih vlasti, R.Dragićević navodi da su Njemci, za vrijeme svoje uprave, iz muzeja odnijeli samo jedan veliki album sa fotografijama istorijskih spomenika i raznih predjela Crne Gore i knjigu "Les bords de 1 Adratiyue et le Montenegro par Charles Yriarte", Paris 1878.

Nestao je i novac ilirskog kralja Balajosa

Nije nepoznato da su italijanske vlasti bile veoma zainteresovane za arheološke nalaze širom okupirane Crne Gore, a naročito ih je privlačio "nautički materijal, među kojima najviše numizmatika". Pretpostavlja se da je među otkrivenim predmetima u Carinama, između ostalog, bilo i novca ilirskog kralja Balajosa. Italijanski vojnici, naročito njihovi oficiri, bili su "strasni vlasnici amfora" kojih su imali dosta na raspolaganju, a prema sjećanjima nekih savremenika, "radije su ih kupovali ili otimali od domaćih kolekcionara, nego sami "lovili".

Marija Jovićević


Lakše je otkriti nego sačuvati

Neposredno poslije oslobođenja, ozbiljne i brojne propuste na zaštiti nacionalnog kulturnog blaga, vršili su tzv. sreski, odnosno narodni odbori, javna tužilaštva, sudovi i ostali odgovorni faktori. Tadašnji predjednik Vlade Blažo Jovanović će rješenjem ministarstva prosvjete da dužnost zaštite svih "kulturno istorijskih spomenika i prirodnjačkih rijetkosti na teritoriji NRCG, vrši uprava Narodnog muzeja na Cetinju” uspjeti da spriječi dalju devastaciju crnogorskog blaga

Devastacija nepokretnog i pokretnog spomeničkog fonda na teritoriji naše države nastavljena je i poslije oslobođenja, priča za "Pobjedu" arheolog Stanko Roganović. Mnogi arheološki lokaliteti, kao i ranije, bili su žrtva rušilačkog nagona, neznanja, predrasuda ili pohlepnosti. Da bi se bolje shvatilo stanje na području zaštite spomenika kulture treba uočiti i činjenice da su našim spomenicima kulture naneseni teški gubici ne samo ratnim razaranjima, nego i primitivnim mentalitetom i nedovoljnom, odnosno skoro nikakvom edukacijom u tom pogledu. U predratnoj Jugoslaviji nije postojao zakon o zaštiti spomenika kulture, a samim tim ni organizovana služba zaštite. Ne manju štetu (na žalost i danas) spomeničkom fondu nanosi potpuna zapuštenost, pa bi bilo bolje da su neki spomenici ostali kao tajna pod zemljom. Ovdje bi se mogla sa pravom primijeniti ona stara arheološka izreka "lakše je otkriti nego sačuvati", objašnjava Roganović.
-Uz mnoge faktore koji su uticali na stanje pokretnog spomeničkog fonda, bili su propusti carinske službe, tako što je nezanemarljiv broj pokretnih predmeta od kulturno-istorijskog značaja (stari novci, razni arheološki predmeti iz različitih epoha, umjetnička djela...) odvezen iz zemlje u inostranstvo. Koliko je time naša država oštećena u materijalnom pogledu, a da ne govorimo o njenoj kulturnoj baštini, nije potrebno posebno ni naglašavati. Nijesu naivni bili, na žalost, ni propusti (neodgovornost i bahatost) pojedinih građevinskih željezničkih i drugih preduzeća (pruga Titograd-Nikšić, željeznica Beograd-Bar koja su, ne poštujući ni osnovne principe zaštite kulturne baštine, nemilosrdno ispoljavali svoj neuki i rušilački mentalitet.
Neposredno poslije oslobođenja, ozbiljne i brojne propuste na zaštiti nacionalnog kulturnog blaga, vršili su tzv. sreski, odnosno narodni odbori, javna tužilaštva, sudovi i ostali odgovorni faktori. Rješenjem ministarstva prosvjete broj 1649/46 koje je potpisao predsjednik Vlade Blažo Jovanović, dužnost zaštite svih "kulturno istorijskih spomenika i prirodnjačkih rijetkosti na teritoriji NRCG, vrši uprava Narodnog muzeja na Cetinju". Tu službu je vršio Narodni muzej na Cetinju sve do osnivanja Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture.
Poseban problem su bila arheološka iskopavanja iz razloga što rukovodioci radova nijesu uopšte dostavljali izvještaje (popunjene kartone) ili su bili nepotpuni. (To je podrazumijevalo da se u kartone unose podaci o svakom predmetu s tim da ih popunjavaju rukovodioci radova,odnosno asistenti pod njihovim nadzorom. Kartone je trebalo blagovremeno dostavljati poslije završene kampanje sa potpisom rukovodioca).
Direktor Zavoda M. Plamenac se uporno obraćao nadležnim institucijama, kao npr. predsjedniku Arheološkog društva u Beogradu (dopis br. 17, od 10. januara 1955)... "u vezi arheoloških radova u toku 1953. i 1954. godine u Crnoj Gori izvještavate se, da Zavod nije dobio popunjen karton za godinu 1953. od ekipe dr Grbića u Budvi, kao i karton za 1954. godinu".
Zavod je bio primoran da stalnim intervencijama dođe do dokumentacije o pronađenim predmetima. Uzaludno se Plamenac obraćao i arheologu Pindiću, koji je bio zadužen da dostavi Zavodu popunjene kartone i pregled cjelokupnih radova sa opisom nađenih objekata. U dopisu od 21. decembra 1953. godine, između ostalog stoji... "pošto je proteklo duže vremena, javio mi se (ovim se Plamenac obraća Arheološkom institutu, misli na Pindića pr. S.R.) 22. 11. o. g. radi nekog hitnog potraživanja, pa mi je, između ostalog napomenuo da svoje obaveze za izvještaje nije zaboravio, te obećava da će poslati dva izvještaja o iskopavanjima. Obećane i očekivane izvještaje ni do danas ne dobih... i molim vas da tražene podatke odmah uputi preko Instituta - izvještaju bi trebalo priključiti i popunjeni šablonizirani karton..."
Slične probleme Zavod je imao i sa izvještajima sa arheoloških iskopavanja u Duklji, čemu svjedoče brojne pismene urgencije po tom pitanju. Neprofesionalni odnos je bez dileme morao bacati sumnju na takve neodgovornosti, što se reflektovalo i na tačan uvid u pronađeni arheološki materijal i njegovo valorizovanje.
Kako objasniti krajnju neodgovornost, koja prelazi u sumnjivu rabotu, da arheolog Emil Čerškov, pored nekoliko intervencija Zavoda 10. 11. 1951. i 14. 6. 1952.)... "da nam preko Arheološkog instituta uputite preporučeno i sa osiguranjem stari novac nađen u Budvi i Risnu, koji ste odnijeli u Beograd radi analize. Traženo nam je hitno potrebno", nije odgovorio, a materijal je po svoj prilici, ostao na"neodređeno vrijeme na analizu".
Stoga, s razlogom, moramo sumnjati u ovakve "završne faze" istraživanja, koje su imale epilog klasičnog otuđivanja ili, naški rečeno, bezočne krađe!
Ne jedanput, Zavod je insistirao kod Arheološkog instituta u Beogradu da se obrada naučnog materijala objavljuje u okviru našeg naučnog društva, kao i poseban zahtjev Zavoda, da pronađene iskopine ostanu neotuđivo u NRCG.
Mnogo je, nažalost, primjera neodgovornosti koje su pokazivale nadležne vlasti prema predmetima od izuzetne kulturno-umjetničke vrijednosti koji su slučajno otkriveni ili ponuđeni na čuvanje. Zemaljski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti, Sarajevo, obraća se našem Zavodu 1533/56) i obavještava ga"da se prilikom dobrovoljnih akcija u Gostilju (Zeta) naišlo na dragocjene arheološke objekte vezane za grčku kulturu, a koje je prijavio student Milorad Prelević". U tekstu koji je pomenuti Zavod uputio piše... "Drug Prelević nije znao za postojanje Vašeg zavoda na Cetinju. Nalaz je oko 10. avgusta o.g. bio prijavljen Sreskom narodnom odboru u Titogradu i na tu prijavu na teren je stigao neki službenik koji je pregledao nalazište, ali nije ništa poduzeo za njegovo spasavanje".
Zavod se obratio Narodnom odboru - Golubovci (31. avgusta 1956, br. 614)... "međutim, nijedna od pomenutih ustanova, a naročito izvođači građevinskih radova i njihovi nadležni organi nijesu posvetili potrebnu pažnju, tako da nije isključeno da je u toku proteklih godina pronađen veći broj ovakvih objekata, koji su bez ičije kontrole lako prošvercovani van naše republike, a možda i dalje. Iako su u samom početku od strane zavoda angažovane nadležne ustanove, desilo se, nažalost, da, pored njih, Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine iz Sarajeva, skreće pažnju našem Zavodu o pronađenim arheološkim objektima prilikom dobrovoljnih radnih akcija koje se povremeno izvode na radilištu u Zeti..." priča Roganović.
Ataci na sakralne građevine u poslijeratnom periodu bili su nerijetka pojava. Za razliku od današnjih savremenih crkvenih "eksperata", koji na svoju ruku dograđuju, razgrađuju, restauriraju, konzerviraju, živopišu i kojekakvim kičom"obogaćuju", i to značajne, zakonom zaštićene, često i najznačajnije sakralne objekte, ondašnji igumani, iako najčešće nepismeni ili polupismeni, blagovremeno su tražili pomoć od nadležnih vlasti i Zavoda za zaštitu spomenika kulture, priča za "Pobjedu" Roganović.


"Kesice" bez podataka

Faksimil potpisa-primopredaje predmeta otkopanih u Budvi u julu i avgustu 1952. godine, glasi:
N.O.O. Budva, preuzeo je predmet iskopina kod hotela Avale u Budvi po broju kesica i pojedinačno označenim komadima. Kod prijema se nije mogla utvrditi vrsta, naziv i količina predmeta u kesicama već je primanje izvršeno samo brojanjem kesica i pojedinačno označenim komadima prema prednjem spisku od br. 1 do 146 zaključno. Nijesu se našli predmeti pod rednim brojem 132 i 133 u ovome spisku niti su primljeni.
Ovako su izgledali "arheološki kartoni" i primopredaja budvanskog materijala-eksponata sa budvanske nekropole. Ovakvih "kesica" i "naučnog opisa" nažalost, bilo je na mnogim arheološkim lokalitetima u Crnoj Gori napretek, objašnjava Roganović.


Ni riječi o kulturnom blagu

Koliko je bilo problema kod većine"vlasnika vlasti" u to vrijeme, potvrđuju i mnogi dopisi i apeli koje su slali muzej, a kasnije Zavod, svim sreskim i gradskim narodnim odborima. Primjera radi, Narodni muzej dopisom br. 739 od 28. jula 1947. godine obraća se Sreskom narodnom odboru - prosvjetni odsjek - Šavnik. Između ostalog, u tom dopisu piše... "Uputili smo akt u kome smo tražili izvještaj o kulturno istorijskim spomenicima i prirodnjačkim rijetkostima, kao i o prikupljanju materijala iz vremena NOB-a. Odgovorili ste nam da ste poslali naše raspise za prikupljanje materijala iz vremena NOB-a, a o kulturno istorijskim spomenicima i prirodnjačkim rijetkostima nijeste našli za potrebno da potrošite ni riječi..."

Marija Jovićević, Dušanka Ćirović


Kada zasija zlato,
i noću se vidi

Kada se nailazilo na značajnije predmete od zlata, radovi su rađeni diskretnije, pretežno noću. Čim se doznalo da se pojavio novac i bogati zlatni nakit u iskopinama budvanske nekropole doletio je "kao soko iz Beograda kustos Muzeja princa Pavla, arheolog Jozo Petrović, koji je neumorno punio sanduke otkrivenim blagom i odašiljao u Beograd"

Teren naše države uvijek je bio otvoren za razne domaće i strane istraživače i kvaziistraživače koji su imali priliku da pronađu vrijedne arheološke predmete, od sitnih nalaza (antičkog novca, gema prstenja, fibula) do najskupocjenijih, koji se danas nalaze u raznim evropskim, odnosno svjetskim muzejima i galerijama. Da ne govorimo o privatnim kolekcionarima koji su za male pare postali vlasnici skupocjenih rariteta. Prema istraživanjima arheologa Stanka Roganovića pljačkanje kulturnog blaga Crne Gore je bilo organizovano i u poslijeratnom periodu. Brojna lica su bila osumnjičena za šverc muzejskih predmeta. Praksa je bila i da se muzejski predmeti, koji su iz Crne Gore poslati na procjenu u Beograd, nikada i ne vraćaju. Uzaludna su bila potraživanja Zavoda za zaštitu spomenika kulture da Uprava muzeja u Beogradu povrati, na primjer, kosti pelinskog medvjeda, koje su pronađene u jednoj pećini u okolini Kolašina, a koje je ing. Mirion Savić toj ustanovi predao na hronološku i kulturološku analizu, o čemu postoji pismo Savića koje je uputio Zavodu (Bgd, 23. septembra 1955). Istu sudbinu su doživjeli i "stari novčići pronađeni u okolini Nikšića, a upućeni na analizu u Beograd" (pismo Zavodu od 23. jula 1952. godine). Ispostava za unutrašnje poslove - Cetinje, od 11. IX 1960. godine dostavila je Zavodu za zaštitu spomenika kulture dopis: ..."U "Vjesniku u srijedu", od 2. decembra 1959. godine na strani 7 objavljen je članak Milana Vekića pod naslovom "Barok putuje u inostranstvo" u kome tretira neke pojave prometa - šverca sa spomenicima kulture. S obzirom da je ova negativna pojava proširena po čitavoj našoj zemlji, a istu treba suzbiti uz vašu pomoć. U tom istom dokumentu se nevode neka lica koja se bave švercom i preprodajom spomenika kulture i to:
Lederer Hinko, Kosto Lazarević, Stanislav Simonović, Joco Novaković, neki Čilak, trgovac i kujundžija, Ćetković iz Peći neki Rmuž, Skopljanac, kao i Pegan i Jelušnik iz Slovenije. Lederer Hinko, navodno je izraelski državljanin, nastanjen u Beogradu u ulici Proleterskih brigada 39, inače tast Oskara Daviča. Gotovo je legalizovao posao na pronalaženju vrijednosti na terenu koje kupuje, a zatim nudi na otkup gotovo svim većim muzejima u zemlji. Najveći dio stvari koje su razmatrane na komisijama na procjenu upravo potiče od njega. Posluje čisto trgovački, odlazi na lice mjesta i tamo od seljaka kupuje razne stare predmete npr. stari novac za koji plaća do 1000 dinara, mada ovaj ne vrijedi više od 100 dinara. Time postiže da seljaci ne znajući pravu vrijednost pojedinih predmeta njemu donose sve predmete čak i one od vrlo velike vrijednosti koje ovaj poslije prodaje po desetostrukim iznosima. Podjednako je viđen u Makedoniji, na Kosmetu, u Budvi, Zadru, odnosno na svim mjestima koja su poznata kao nalazišta spomenika kulture. Donosi grčke vaze, geme, kao i druge bronzane, zlatne i srebrne predmete i nudi ih na prodaju muzeju. Za njega se zna da je imao nekih poteškoća u Bitolju i Orhidu, odakle je otjeran od organa unutrašnjih poslova. Interesantno je da je Lederer bio u posjedu nekih predmeta pronađenih 1938. godine u Budvi, koje je navodno kupio od nekih mještana u Kotoru koji kao takvi predstavljaju naročitu istorijsku vrijednost a muzej ih u posjedu nema, jer su razgrabljeni još prilikom iskopavanja. Kosta Lazarević, nastanjen je u Beogradu u ulici Vukice Mitrović broj 24. Prije rata bio je zlatar - časovničar. Donosi razne stvari nudi na otkup... Neke od stvari nosio je i prodavao preko komisiona. Stanislav Simonović, nastanjen je u Beogradu u Kursulinovoj ulici br. 22. Pojavljuje se sa raznim arheološkim predmetima. Prodao je Narodnom muzeju mnogo vrijednih stvari i zaradio dosta novca. U posljednje vrijeme se ne pojavljuje u muzeju, pošto su odbili da kupe neke predmete manje vrijednosti za koje je tražio priličnu svotu (predmeti su navodno poticali iz Budve). Jelušnik i Pegan, navodno ova lica su iz Slovenije. Lutaju po cijeloj zemlji. Pošlo im je za rukom da otkriju mnogo štošta za čim poslije tragaju. Dolazili su u Narodni muzej i tražili da vide nakit iz Budve, jer navodno imaju neke ponude u vezi s njim. Posjeduju fotografije nakita. Ćetković, navodno je iz Peći. Luta po cijeloj zemlji. Još od prije rata sakuplja ikone kupujući ih od neupućenog svijeta, na kojima poslije zarađuje. Nije stručnjak, ne može da ocijeni pravu vrijednost ovih ikona, kupuje svašta, ali ipak, pravi unosne poslove. Čilak, kujundžija je i bavi se posredništvom. Nekog seljaka koji je pronašao ostavu novca, doveo je u vezu sa strancem koji je ostavu otkupio".
Donosimo neke djelove teksta iz dopisa koji je Zavod uputio Ispostavi unutrašnjih poslova - Cetinje.
"...Ovdje se ograničavamo na prikaz predratnih uzgrednih i slučajnih arheoloških radova vezanih za podizanje hotela "Avala" u 1938. godini, a na osnovu ličnog saznanja i dragocjenih podataka koje mi je ljubazno servirao b. matičar MNO - Budva drug Danilo Rađenović. D. Rađenović, koji je tada držao bife "Zlatno burence", svjestan vrijednosti ovog kulturnog blaga, obavijestio je o tome nadležne u b. Zetskoj banovini, ali nažalost, niko nije upućen da pregleda iskopine niti su preduzimate, kakve konzervatorske mjere u cilju obustavljanja radova i daljeg naučnog i sistemskog ispitivanja lokaliteta”. Stoga ne iznenađuje što je destruktivni posao nastavljen i što se nesmetano pristupilo neopreznom kopanju temelja hotela "Avala". Kada se naišlo na značajnije predmete i kada je zasijalo zlato radovi su izvođeni mnogo diskretnije, čak i noću, a oko radilišta bila je podignuta visoka drvena ograda, tako da je samo najuži krug saradnika mogao vidjeti jedinstvene i bogate rezlutate ovog dubinskog iskopavanja.
Ing. Valand, prisno vezan za izgradnju hotela, ostavio je nemale i nezaboravne uspomene o odnosu prema spomenicima antičke kulture. On je, kao nadzorni inžinjer, revnosno sarađivao sa drugim stručnjacima koji su mu svesrdno pripomogli da se ovo neiscrpno blago drvene budvanske nekropole što prije raznese i razgrabi. Ustanove i pojedinci imali su udjela u korišćenju mnogih dragocjenosti.
Čim se doznalo da se pojavio novac i bogati zlatni nakit doletio je "kao soko iz Beograda kustos Muzeja princa Pavla, arheolog Jozo Petrović, koji je neumorno punio sanduke otkrivenim blagom i odašiljao u Beograd. Za privremeni smještaj nađenih objekata bila je podignuta specijalna baraka pod rukovodstvom nekog Čeha, B.Kelnera, koji je, kako kažu izvršio niz zloupotreba, prikrivao mnoge dragulje, i krišom preko svojih agenata, prodavao uz visoku cijenu u Dubrovniku i Zagrebu i za kratko vrijeme se obogatio. Vrlo je vjerovatno da su kupci bili pretežno stranci i da su mnoge dragocjenosti odlutale u inostranstvo.
Naše je duboko uvjerenje da se i danas u pojedinim porodicama u Budvi ljubomorno prikriva po neki značajni i dragocjeni objekat budvanske nekropole, objašnjava Roganović.
Prema neprovjerenim podacima izgleda da je pored drugih korisnika i kotorski sajdžija Homen otkupljivao za vrijeme bivše Jugoslavije djelove zlatnog nakita iz Budve i vjerovatno preprodavao, a možda nešto i sačuvao.
Nijesu od takvih istraživača bili pošteđeni ni tumuli (u narodu poznati kao gomile - gromile) kojih ima po čitavoj republici. Na ovu vrstu grobova "jabanci i domaći učevnjaci su često kidisali misleći da se u njima gomile zlata kriju". U novije vrijeme česti su slučajevi da se prilikom istraživanja tumula naiđe na otvarane i naravno prazne grobove (Riječani, okolina Tivta, zetska ravnica itd).
O savremenim arheolozima - piratima i raznim "stručnjacima" koji vrše kojekakva dograđivanja i na sakralne objekte, primjenju svoje "vještine" bez dozvole nadležnog Zavoda za zaštitu spomenika kulture, postoji još mnogo informnacija. Uz otuđivanje kulturnih dobara veliku štetu našem spomeničkom fondu posebno nepokretnim spomenicima kulture, nanose nestručne, nerijetko agresivne intervencije, kako na eksterijeru tako u interijeru mnogih sakralnih objekata.



Novac iz Risna u oksfordskom muzeju

Numizmatička zbirka Ashmolen muzeja u Oksfordu sadrži 52 primjerka novca iz risanske kovnice. Od tog broja 14 primjeraka je iz perioda kralja Balajosa. I Arheološki muzej u Splitu posjeduje 416 primjeraka novca iz risanske kovnice.

Marija Jovićević, Dušanka Ćirović


Komunisti uzimali na revers
ali i vraćali

Od jula 1946. do novembra 1949. godine 951 muzejski objekat izdat je na revers raznim društvenim organizacijama i pojedincima, a u istom razdoblju rashodovano je 429 eksponata. Među tim objektima bilo je predmeta bez ikakve umjetničke vrijednosti, ali isto tako "priličan broj važnih muzejskih objekata". Od 1950. godine muzej je, po odobrenju nadležnih vlasti, povratio veći broj pozajmljenih objekata.

Na osnovu raspoložive dokumentacije, koja se čuva u Državnom muzeju na Cetinju, literature, stručnih časopisa i javnih glasila, arheolog Stanko Roganović je u "Pobjedinom " serijalu prezentirao brojne informacije o otuđenim eksponatima u poratnom periodu. On tvrdi da ovi osvrti nijesu imali pretenziju da iscrpe sve što je iz Muzeja otuđeno, što ne isključuje mogućnost da će pokazati dalja istraživalja u tom pravcu.
-Opširnu studiju o Državnom muzeju na Cetinju napisao je profesor Risto Dragićević (Državni muzej na Cetinju 1896-1956). Analizirajući rad ove naučne ustanove (bivši dvor kralja Nikole) ponudio je naučnom savjetu vrijedne podatke i opisao probleme sa kojima se ova ustanova borila od svog osnivanja. Razna otuđivanja, posuđivanja i darivanja iz ovog kraljevskog dvora bila su česta tema, ne samo naučnih radnika nego i javnosti. Naročito je došla do izražaja tema koja se ticala muzejskih eksponata neposredno poslije oslobođenja (1945). Tadašnji ministar prosvjete Niko Pavić donio je 4.juna 1946. godine na osnovu predloga Komisije za preuređenje Muzeja odluku: "da se predmeti vjerskog karaktera, koji su do sada sačuvani u Narodnom muzeju na Cetinju i dalje čuvaju sa ostalim predmetima, koji predstavljaju kulturnu i istorijsku vrijednost. Pošto uprava Narodnog muzeja vrši dužnost Instituta za zaštitu kulture i prirodnjačkih rijetkosti na teritoriji naše Republike to će od danas vršiti kontrolu nad crkvenim muzejem na Cetinju".
Među tim objektima bili su oni "koje je još knjaz Danilo izdvojio iz manastirske riznice i mnogobrojne skupocjene ikone, koje je kralj Nikola sa članovima porodice dobijao na poklon (tada je ustupljeno 97 dragocjenih objekata: mirte vladike Visariona, Danila i Petra Prvog, arhijerijske štake vladike Danila, Petra Prvog i Petra Drugog, tri pozlaćene panagije, četiri naprsna krsta, veliki krst Vladike Ruvima, putir Pećke patrijaršije..."
I pored zahtjeva da manastir povrati predmete koji pripadaju muzeju, crkvene vlasti ni do danas nijesu tu obavezu ispunile.
Dragićević piše: " Po usmenom i pismenom Koprivičinom naređenju (Andrija Koprivica je bio pomoćnik ministra prosvjete i ujedno predsjednik Komisije za preuređenje muzeja, pr. S.R.) od jula 1946. do novembra 1949. godine, 951 muzejski objekat izdat je na revers raznim nadleštvima, društvenim organizacijama i pojedincima, a u istom razdoblju rashodovano je 429 objekata". Dragićević konstatuje da je među tim objektima bilo i onih bez ikakve umjetničke vrijednosti, ali isto tako "priličan broj važnih muzejskih objekata. Takođe, u istom tekstu se navodi da je od 1950. godine muzej, po odobrenju nadležnih vlasti, povratio veći broj pozajmljenih objekata.
Aktom od 29. juna 1946. godine pomoćnik ministra prosvjete vlade NRCG Andrija Koprivica piše upravi muzeja: "Pošto se u Muzeju nalaze prema izvještaju Komisije za preuređaj Muzeja i Komisije za primopredaju, priličan broj stvari koje ne predstavljaju istorijsku ni umjetničku vriednost za muzej, to će Urava Muzeja od istih ustupiti na privremenu poslugu Predsjedništvu Crnogorske narodne skupštine, uz popisan revers, stvari koje su joj potrebne".
U arhivi Državnog muzeja na Cetinju nalazi se spisak predmeta koji su iz muzeja ustupljeni Predsjedništvu narodne skupštine Crne Gore "na privremenu upotrebu". U popisu predmeta (28) koji su izdati navedenoj skupštini, između ostalih je i jedan izrezbareni sto koji je stajao u kabinetu kralja Nikole do kapitulacije Crne Gore, a u toj sobi bio je izložen od osnivanja muzeja (1926) do jula 1946. godine. Po svoj prilici ovaj izrezbareni sto nije vraćen. Iz pomenutog inventara stvari poznato je da je nekoliko fotelja bilo ustupljeno Petru Komneniću, koje je 1949. godine vratila njegova supruga.
Iz iste "garniture" dio namještaja je dat na privremenu upotrebu tadašnjem predsjedniku Prezidijuma Narodne skupštine Crne Gore. Direktor muzeja, profesor Risto Dragićević obratio se 22. aprila 1950. godine Milošu Rašoviću "da hitno vrati sve predmete, jer mnogi od njih imaju muzejsku vrijednost i vezani su za istorijski muzej na Cetinju".
Rašović je odgovorio (u junu 1951): "Izvjesne stvari iz muzejskog podruma date su mi na privremenu upotrebu - poslugu, a koje nijesu imale neki istorijski značaj ni umjetničke vrijednosti, jer se inače ne bi nalazile rasturene i razbacane u podrumu muzeja... Pored toga, stvari su bile toliko trošne i pohabane da su se mogle upotrijebiti za stambene svrhe u koje su date, samo renoviranjem i opravkom, što sam ja morao i učiniti. Ipak, ja razumijem vašu revnost i vaše staranje o državnim stvarima kao i traženja da se vrate muzeju. Ali, mislim da i vi možete shvatiti razloge koje su mene primorali da stvari uzmem na poslugu i da ih još držim. Vlada Narodne Republike Srbije uzela je moju kuću, moj stan i sve moje stvari i pokućstvo još 1944. godine i stalno se služi sa njima obećajući da će mi sve povratiti... Ja sam danas ponovo zamolio Predsjedništvo vlade NR Srbije, prilažući im Vaše pismo, da učini, da mi se što prije povrate stvari, kako bih mogao da državi vratim njene..."
Poslije nekoliko prepiski Dragićević-Rašović, stvari koje je Rašović dobio iz Muzeja na privremeno korišćenje vraćene su. Veći dio muzejskog staklenog i porculanskog posuđa bilo je otuđeno za potrebe reprezentativnog hotela na Cetinju i hotela u Miločeru.
Tadašnji direktor Muzeja Jovan Ivović, dopisom br. 439. od 9.3. 1948. godine obraća se Ministarstvu prosvjete - treće odjeljenje:
"U magazinu ovdašnjeg Muzeja nalazi se stakleno i porculansko stono posuđe. Materijal je prvoklasan, a izrada luksuzna. Takođe se u magacinu nalazi ogromni kuhinjski šporet. Ovi objekti ne predstavljaju muzeološku vrijednost. Nijesu ručni rad da bi imali i etnografsko-muzeološki značaj. Ovo nije samo mišljenje potpisanog, već tako misle i: Petar Komnenić, Jagoš Jovanović i Niko S. Martinović, koji su se ovih dana bavili opštom problematikom Muzeja. Prema izloženom gledištu smatam da bi ove objekte trebalo ustupiti Predsjedništvu vlade za reprezentativne svrhe".
Na osnovu navedenog dopisa Ministarstvo prosvjete NRCG donosi rješenje br. 439. od 9.6. 1948. i imenuje komisiju za primopredaju. Sve te stvari preuzeo je na revers Andrija Koprivica.
U toj prvoj grupi našlo se ukupno 704 predmeta raznog posuđa. Nešto kasnije iz Muzeja (7. jula) se iznosi sto i 32 trpezarijske stolice i neki sitniji inventar. Stolice su bile tapacirane kožom i sa zlatnim gravurama.
Uprava muzeja 1950. godine se počela obraćati nadležnim za povraćaj pozajmljenih muzejskih stvari. Tako su 4. januara 1950. godine vraćene dvije manje fotelje, a veće (dvije) vraćene su 22. aprila iste godine. (Ove fotelje su bile ustupljene 17. jula 1948. godine za reprezentativnu zgradu Predsjedništva).
Od ukupnog srebrnog i porculanskog posuđa bilo je uzeto 729 komada. Posljednji primjerci vraćeni su iz Miločera i reprezentativnog hotela na Cetinju, 1953. godine. Muzeju je vraćeno 536 komada, dok je 193 komada polomljeno ili nestalo, pa je kao takvo i otpisano.
Po nalogu republičkih organa u tom vremenu iz muzeja su u nekoliko navrata davani na privremenu upotrebu i još neki komadi namještaja, odjeće i oružja: klavir - Muzičkoj školi, koji je kasnije vraćen. Umjetničkoj školi - štafelaj knjeginje Ksenije - kasnije vraćen u veoma lošem stanju. Ansamblu narodnih igara - jedan jatagan - nije vraćen. Glavnom odboru AFŽ - gusle koje su napravljene povodom 200-godišnjice dinastije Petrovića - nijesu vraćene. Na poklon su iz muzeja date sljedeće stvari: dvije kubure - jednom stranom državljaninu, jedna ledenica i tri komada narodne nošnje - jednoj stranoj delegaciji, Mihailu Petroviću, unuku kralja Nikole - album fotografija iz njegovog djetinjstva, priča Roganović.


Arhivskim dokumentima pakovali namirnice

O nebrizi i krajnjoj neodgovornosti za naša stara urbana jezgra, njihov pokretni i nepokretni spomenički fond, koji se nemilosrdno devastirao i pljačkao ilustrativno govori izvještaj kojeg je sa službenog puta u Ulcinju podnio Milutin Plamenac, tadašnji činovnik Narodnog muzeja.
-"Ulcinjski grad je od 1880. godine, pa do naših dana postao jedna vrsta kamenog majdana sa čijeg je sjevernog bedema po naređenju vojvode Sima Popovića krajem prošlog vijeka dignut gornji sloj izjednačenog kamena za podizanje crkve. To je bio prvi podsticaj i veliki broj okolnih kuća koristio se bogatim majdanom Starog grada i pojednici su decenijama raznosili mermerne pragove sa vrata i prozora, ploče sa natpisima grbovima i ornamentskim motivima. Mnogi razni amblemi i natpisi kojima je obilovao ulcinjski grad, takođe su nošeni u naučne svrhe i konačno otuđivani. Tako je, po riječima bivšeg predsjednika ulcinjske opštine Ilije Srzentića, istoričar Marko Dragović odnio dvije ploče sa natpisima, a vojvoda Simo Popović dva druga objekta, kao i mnogi drugi amateri. Prilikom čišćenja terena radi postavljanja temeljskih naslaga za pristanište građevinska sekcija iz Splita je naišla na top, potopljen prije predaje Ulcinja Crnoj Gori. Nažalost, ovaj objekat nije sačuvan već je ukopan u skelu sa betonom".
Što se tiče arhiva bivše ulcinjske opštine postoji činjenica da je sav arhiv, počev od 1880. pa do narodnog oslobođenja krajem 1944. i početkom 1945. godine uništen. On je djelimično zapaljen, a djelimično raznesen i upotrebljavan za pakovanje i umotavanje raznih namirnica. Ovaj arhiv je sadržavao 60 hiljada akata. Drug Srzentić tvrdi "da je u opštinskoj arhivi postojao jedan značajan dokument iz turskog peroda iz 1871.godine. To je bila presuda skadarskog lalije po komunskom sporu između građana Ulcinja i Malisora nastanjenih u Štoju. Pomenuti dokument Srzentić je predao hodži Karađuzoviću da prevede na srpski jezik i dostavi oblasnoj službi u Baru 1905.godine. Ovaj dokument je osnažio presudu skadarskog lalije i samim tim veći dio štojskog komuna konačno postaje svojinom Ulcinja. Oba ova dokumenta su čuvana u opštinskoj kasi i uništena sa ostalim. Ilustracije radi prilažem jedan akt opštinskog arhiva koji je služio za obmotavanjem namirnica... Naročito podvlačim da je u toku okupacije za vrijeme albanske uprave - nestao iz grada jedan drasgocjen, istorijski dokument - grobnica ploča sa natpisom i grbom iz doba Đurđa Stracimirovića Balšića, čija je prijestonica bila u Ulcinju i Skadru". (ovaj izvještaj se čuva u Državnom muzeju na Cetinju).

Marija Jovićević, Dušanka Ćirović


Kraljeve stolice skraćivane
za nove vlasnike?

Istina je da je bilo otuđivanja muzejskih predmeta u Crnoj Gori, ali su šezdesetih godina prošlog vijeka pojedini časopisi iz Srbije napravili takvu hajku na Crnogorce tvrdeći da su oni, maltene, rasprodali i opljačkali Državni muzej na Cetinju uništavajući tako kulturnu baštinu svih Jugoslovena

Brojnim nedoumicama i neprovjerenim informacijama o nestanku crnogorskih umjetnina doprinijeli su i novinari, od kojih su pojedini gotovo izmišljali krađe po crnogorskim muzejima. Areholog Stanko Roganović tvrdi da je to dodatno doprinijelo da se priče o devastaciji crnogorskog kulturnog blaga toliko dramatizuju da je na kraju ispalo da su Crnogorci sve svoje otuđili, rasprodali, uništili. Poslije objavljivanja članka Rista Dragićevića u "Istorijskim zapisima", došlo je do polemike između autora teksta i književnika Mihaila Lalića. Poslije dosta oštre polemike između ove dvije poznate i priznate ličnosti, kao da je stavljena tačka na slučajeve krađe i otuđivanja crnogorskog kulturnog blaga.
Međutim, poslije dvadeset godina mnogi jugoslovenski listovi ("Borba", "Politika", "Večernje novosti", "Svet", "VUS" i mnogi drugi) kao da su se takmičili čiji će autori ponuditi više "činjenica" i dramatizovati svojim "najnovijim i provjerenim izvorima" temu o kojoj je pisao Dragićević. Manje-više svi su, na svoj način, parafrazirali Rista Dragićevića, nekorektno dopunjavali svoje pisanje navodnim usmenim izjavama Dragićevića, i, što je najgore u svojim otkrićima su citirali izjave anonimnih ličnosti, potpuno neupućenih u ovu materiju.
Najveći dio tih "lamentacija" nad crnorgorskim kulturnim blagom, imao je druge poruke a njihove krokodilske suze su otkrile “iskrenost” tih autora i njihovih naručilaca.
Izvjesni Milinović Toma, u "Borbi" (13.VIII 1967.) pod naslovom: "Kud se dede kralj Nikole blago" - između ostalog, u svojoj "studiji" piše... "Računa se, da ne okolišimo da je poslije oslobođenja nestalo na legalan način više stotina eksponata. Sve su to predmeti koji su poklonjeni ili pozajmljeni raznim ljudima, mahom na položajima, a koji sada ukrašavaju zidove privatnih soba, zbirki i salona..." Istraživač nestalog blaga, dalje nastavlja i taksativno nabraja: "Sa Cetinja je odnijeto oružje, nošnja, ukrasni predmeti, kućne stvari, slike poznatih majstora i sve drugo što spada u istoriju jednog naroda. Nestali su handžari i kubure, sablje i mačevi, kremenjače i džeferdari, odore i džamadani, fesovi i mirte, plaštovi i kaftani, kalpaci i fesovi, perjanice i čelenke, fotelje i tronošci, naslonjače i divani, kreveti i otomani, portreti i mrtve prirode..."
Ovaj majstor svoga zanata konstatuje da je Kralj imao više kreveta i da su "Petrovići bili visokog rasta, pa su stolice novih vlasnika podrezane da bi u njima moglo udobno da se sjedi". Ovakvi napisi i prizemne izmišljotine pokrenule su čitavu lavinu sličnih novinskih "izvještaja" o nestalim muzejskim eksponatima iz cetinjskog muzeja.
Podstaknut člankom Milinovića u "Borbi" (18. VII 1967.godine, str. 2) oglašava se dr Uroš Golubović, koji, između ostalog, piše..."Sa kakvim pravom pojedinci mogu otimati ono što pripada ne samo crnogorskom narodu nego i svim narodima Jugoslavije i njihovoj istoriji. Eksponati u Jugoslovenskim muzejima "pričaju" o istoriji našeg naroda ali, kako se iz cetinjskog slučaja i citiranog napisa vidi, dostupni su samo pojedincima i njihovim familijama, a više od 19 miliona Jugoslovena ih ne može ni pogledati osim - kako Cetinjani kažu - potpisati reverse na mjestima gdje bi eksponati trebalo da budu izloženi".
Prema ovim konstacijama dr Golubovića, moglo bi se zaključiti da je Državni muzej na Cetinju opustošen.
Pohara cetinjskog muzeja proglašena je "pljačkom stoljeća" . Za to se pobrinuo u svom članku i Borislav Vojvodić ("Borba", 8.X 1967,-Muzej pun priznanica) koji u opširnom opisivanju otuđenih predmeta, umjesto da na osnovu činjenica konkretno navodi šta je sve nestalo, šta je rashodovano (a nažalost, imalo se o čemu pisati i kritikovati) kaže... "U Cetinju, međutim, ima ljudi koji tvrde da se mnogi od tih predmeta i danas mogu naći u stanovima nekih ondašnjih rukovodilaca...Na taj način desetine i stotine slika naših najpoznatijih savremenika volšebno je promijenilo vlasnike i danas krase zidove privatnih stanova, od kojih su mnogi pretvoreni u prave umjetničke galerije. Ali, nema nikakvog dokaza kako su one dospjele tu gdje se sada nalaze".
Kad se spoje drskost, zluradost i neznanje, može tako neko tvrditi" da su desetine i stotine slika promijene vlasnike, ali nema nikakvog dokaza kako su one dospjele tu i gdje se sada nalaze!
Naslovi pojedinih članaka i njihov sadržaj ("Kad sveci blago dijele", Svet, 2.IX 1967, "Gdje je blago cetinjskog muzeja?, Večernje novosti" 9.X 1967.str. 9, Pohara Cetinjskog muzeja Svet, 23 X 1967. br. 9), toliko su maliciozni, neprovjereni i tedneciozni, da se gotovo više treba braniti od njih, nego od onih koji su kulturno blago otuđivali! Jer njihove panihide nad "opustošenim i poharanim crnogorskim kulturnim blagom" imaju drugi cilj i pretenzije. Odavno poznate i više puta tokom istorije potvrđene.
Kolektiv "Muzeja - Cetinje" je na ova i slična novinska pisanja odgovorio: Kako su i koji predmeti otuđeni? (Pobjeda, 8.X 1967,XXIV, 2657, str.9)
U navedenom pismu, između ostalog, se kaže: "Nažalost i poslije rata nastavljeno je sa otuđivanjem predmeta iz Muzeja. Prije nego pređemo na iznošenje činjenica želimo da napomenemo: nijedan od članova sadašnjeg kolektiva nije radio u Državnom muzeju od 1946. do 1949.godine, na koji se period pretežno i odnose obavljeni napisi. Zbog toga ove podatke koje ćemo iznijeti i koje smo do sada iznijeli, dajemo na osnovu sačuvane dokumentacije.
Aktom br.4511 od 9.IV 1946.godine formirana je komisija za preuređivanje Državnog muzeja u sastavu: predsjednik Andrija Koprivica, pomoćnik ministra prosvjete i kulture i članovi: Marko Kažić, načelnik odjeljenja za narodno prosvjećivanje i kulturu, Mirko Medenica , direktor Državnog muzeja, Mihailo Lalić, književnik, Milan Božović, slikar, Anton Lukateli, slikar i Risto Dragićević, bibliotekar Državnog muzeja i pored protivljenja nekih članova. Komisija je, između ostalog, podnijela izvještaj Ministarstvu prosvjete da u muzeju postoji "priličan broj stvari koji ne predstavljaju istorijsku i umjetničku vrijednost za muzej".
Na osnovu ovog izvještaja Ministarstvo prosvjete,aktom br. 7590 od 29.juna 1946. godine, koji je po ovlašćenju ministra potpisao Andrija Koprivica formiralo je primopredajnu komisiju i naredilo da "Uprava muzeja od istih (stvari) uputi na privremenu poslugu Predsjedništvu Crnogorske narodne skupštine, uz propisan revers, stvari koje su joj potrebne". Ovom prilikom iz Muzeja je uzeto tridest komada raznog namještaja koji je ustupljen na upotrebu Petru Komneniću (vraćeno Muzeju) i Milošu Rašoviću, koji je 1954. a i kasnije izrazio spremnost da ga vrati.
Sigurno je da ovom prilikom iz Muzeja, nije otuđena nijedna umjetnička slika, te, prema tome, Miloš Rašović nije mogao dobiti slike, niti se danas u Državnom muzeju " nalaze tragovi nekadašnjih slika" ("Svet", broj 567, od 2.IX 1967.godine).
U vezi sa pomenutim natpisima i iznesenom tvrdnjom da su iz muzeja nestajale umjetničke slike, možemo da potvrdimo samo jedno da u dokumentaciji nema nijednog podataka koji bi govorio da je bilo slika koje su otuđene iz muzeja. Od ovih slika ministarstvo je kasnije uzimalo neke za svoje potrebe, a neke je trajno ustupalo muzeju ili kasnije Umjetničkoj galeriji. Iz dokumentacije se ne vidi da je bilo šta drugo otuđeno iz Državnog muzeja 1949. godine, otkada je konačno prekinuto sa ovom praksom, kaže Roganović.


Nedovoljno razumijevanja za muzejske principe


Neposredno poslije rata zaista je bilo pojedinaca iz rukovodećih organa koji su pokazivali malo ili nimalo razumijevanja za muzejske probleme i koji su svojim stavovima krnjili osnovne muzejske principe. Postojale su predrasude da su stilski namještaj, portreti vladara, skupocjeno posuđe i slično preživjeli ostaci minulog doba, koje treba ukloniti iz muzejskih zbirki i postavki, ili ih dati da se "korisno" upotrijebe, jer su navodno bez istorijske i umjetničke vrijednosti. Nažalost, u ovakve greške upadali su i ljudi koji su kao stručnjaci određivani za rješavanje muzejskih problema. Oni su često bili inicijatori ovakvih postupaka.

 

Marija Jovićević, Dušanka Ćirović

Neuki popovi i
ruski avanturisti

Sa Miroslavljevim jevanđeljem i Ilovačkom krmčijom, dva brilijantna rukopisa, ponosio bi se svaki narod na svijetu, a oni su dio tuđeg, a ne crnogorskog rukopisnog blaga, navodi prof. dr Božidar Šekularac. Biblioteka i arhiv Barske nadbiskupije iz 12. vijeka kao da nijesu postojali

- Glavno rukopisno blago nestalo je iz Crne Gore, ali dobro je da je nakon svega ostalo i ovoliko koliko danas imamo, ocijenio je prof. dr Božidar Šekularac, istoričar.
- Rukopisi i inkunabule sa ovih prostora uništeni su ili odnešeni. Sa Miroslavljevim jevanđeljem i Ilovačkom krmčijom, dva brilijantana rukopisa, ponosio bi se svaki narod na svijetu, a oni su dio tuđeg, a ne crnogorskog rukopisnog blaga, naglasio je Šekularac.
-Miroslavljevo jevanđelje je spomenik neprocjenjive vrijednosti, nastao krajem 12. vijeka, na prostoru Crne Gore. Rukopis je naručen za humskog kneza Miroslava. Riječ je o reprezentativnom jevanđelju, koje po karakteristikama opreme, ilustrovanja, inicijala i svim detaljima, spada u sam vrh svjetske tehnike pisanja rukopisa toga doba. Istraživači se slažu da je započet u Kotoru, a završen u Crkvi Svetog Petra i Pavla u Bijelom Polju. Poslije brojnih peripetija, koje su ga pratile - preko Svete Gore, Manastira Hilandar do Kraljevića “stacioniran” je u Narodnom muzeju u Beogradu, navodi Šekularac.
Čuveni srednjevjekovni spomenik Ilovačka krmčija ili Novokanon, koja je nastala na Prevlaci u Manastiru Svetog Mihaila nalazi se u Sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu. To je, svakako, rukopis od izuzetne vrijednosti. Zbornik kanona ili crkveni zakonik svjedoči o crnogorskoj pismenosti toga doba.
- U Zagrebu je i Cetinjski psaltir. Postoje saznanja da se u Odesi, u Ukrajini, u privatnoj kolekciji nalazi Romanovo jevanđelje koje je pisano u Manastiru Svetog Nikole na Vranjini. U Patrijaršijskoj biblioteci u Beogradu nalazi se rukopis iz 18. vijeka Aleksantrida iz manastira Dobrilovine, a u Ljubljanskoj biblioteci jedini primjer molitvenika Đurđa Crnojevića. Moračka krmčija nalazi se u privatnim rukama, nabraja Šekularac.
Manastir Savina, prema popisu knjiga i rukopisa od 1947. godine imao je 43 rukopisne knjige, a već 1963. u izvješataju se navodi 37. Za 15 godina nestalo je šest rukopisa za koje niko ne zna gdje su.
- Posebna priča je o biblioteci čuvene Barske nadbiskupije iz 12. vijeka. Ništa nije sačuvano. Činjenica je da je Bar stradao i od osvajača i od zemljotresa, ali je ipak nešto trebalo da bude sačuvano. Nadbiskupija je veliki dio naše istorije, a nemamo nikakvih podataka o biblioteci i arhivu iz srednjeg vijeka. Sada imamo samo razne pretpostavke kome nije odgovarao arhiv Barske nadbiskupije, sa žaljenjem konstatuje Šekularac.
Veliku štetu pokretnom rukopisnom blagu u Crnoj Gori nanijeli su ruski avanturisti. Dovoljno je bilo da tokom 19. vijeka donesu neku kitnjasto okovanu rusku knjigu, koja je štampana u tom vremenu, i da u zamjenu od neukih popova dobiju naše stare knjige. Imamo bezbroj ruskih knjiga po manastirima i crkvama, a samo mali broj je poklonjen bez kompenzacije, priča istoričar.
- U novije vrijeme teško da ćete naći popis knjiga u crkvama i manastirima, izuzimajući reprezentativne kao što su Cetinjski manastir, Nikoljac, Sveta trojica, Savina, zamjera Šekularac.
- Niko ne zna koje su knjige postojale, a koje su odnešene iz manjih crkava koje godinama niko nije čuvao. Taj fond je prepušten propadanju. I danas “podobni” popovi mogu, kud im je drago, da odnesu knjigu bez reversa. Istraživao sam u Crkvi Svetog Đorđa u Podgorici. Nijedna od knjiga nije bila popisana, kao ni u Manastiru Duga, a da ne govorimo o onim seoskim crkvama. Crnogorci po prirodi su ljudi spremni na krajnosti. Poslije rata kada je crkva bila u zapećku stvoren je veliki prostor da je iz crkava mogao uzimati knjige ko je htio i kako je htio. U cijeloj Evropi postoje knjige iz štamparije Crnojevića, koje sigurno nijesu kupljene u periodu kada su štamapane, nego su ih pojedinci kasnije prodavali i pokalanjali. U Irskoj postoji jedan rukopis pisan glagoljicom, zapazio je Šekularac.
Prema njegovim saznanjima, crnogorske institucije nikada nijesu potraživale rukopise. Bilo je samo nezvaničnih pregovora o povraćaju Miroslavljevog jevanđelja koji su završeni neuspješno.


Arhivska građa odvožena na smetlišta


- Arhivska građa je par ekselans državno pitanje, jer arhiv je jedna od nosećih institucija države. Naši arhivi su tek posljednjih dvadesetak godina organizovali mrežu kojom se na pravi način skuplja, odabira i čuva građa. Postoji podatak da je 60-ih godina kamion arhivske građe u Beranama otišao na otpad, a drugi je sačuvan tako što ga je jedan milicajac vratio saznavši o kakvom “tovaru” je riječ. Sada je to osnovna arhiva u Beranama.
Svjesno je, zbog interesa pojedinaca, uništavano mnogo arhivske građe, ili je zbog jednog falsifikata, tako kategorisano mnoštvo dokumenta koji su originali, navodi Šekularac. On vjeruje da će novi mladi kadrovi na pravi način vrednovati i čuvati arhivsku dokumentaciju.


More se 1812. godine zabijeljelo od knjiga


Kao slikovit primjer uticaja osvajačkih pohoda na kulturno blago Crne Gore Šekularac navodi Manastir Praskvicu u Paštrovićima. Izvještači pišu da se 1812, u vrijeme Napoleona kada je Francuska osvojila crnogorsko primorje, more bijeljelo od papira knjiga i rukopisa koji su bačeni.


Vuk Karadžić zarađivao na knjigama iz Morače

- Istraživao sam 80-ih godina u rukopisnom odjeljenju moskovske biblioteke i našao dvadestak knjiga u kojima je naznačeno kako ih je grof Pogodin kupio kod Vuka Karadžića u Beču za izvjestan broj talijera. Priča o Vuku Karadžiću i odnošenju rukopisa i inkunabula iz Crne Gore je posebna. Zabilježeno je da ga Vuk Vrčević i Vuk Popović izvještavaju da u Morači “ima dva tovara knjiga koje će mu oni prvom prilikom poslati u Beč”. Nažalost tih tovara knjiga više nema, a priča o grofu Pogodinu govori kako su završavale knjige iz Morače i Dobrilovine, konstatuje Šekularac.


Peko Dapčević spasio “Oktoih Crnojevića”


- Za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je došlo do obračuna između partizana i četnika, iznešene su knjige iz Manastira Morače i spaljivane su. Tada je čuveni Peko Dapčević u svoju torbicu, sa te gomile, uzeo Oktoih Crnojevića i sačuvao, da bi ga poslije rata vratio manastiru, navodi Šekularac kao pozitivan primjer.

Marija Jovićević, Dušanka Ćirović


Neki preci znali da čuvaju najvrednije

Poseban problem u očuvanju kulturno istorijskog blaga predstavljaju neadekvatni uslovi u kojima se čuvaju muzejski predmeti. Mreža muzeja u Crnoj Gori ne postoji, a velik broj muzejskih jedinica radi u gotovo nemogućim uslovima. Istraživanje etnologa Zorice Mrvaljević najbolje ilustruje sitaciju u ovoj oblasti.
-Od osamnaest institucija sa muzejskim fondovima, samo deset muzeja ima sopstvene objekte i nezavisno poslovanje. Ostali su u zajednici sa drugim kulturnim institucijama ili kao podstanari. Neki muzeji, kao Etnografski muzej Crne Gore, Prirodnjački muzej Crne Gore, ili Centar za arheološka istraživanja sa formiranom arheološkom zbirkom, koji u razvijenim zemljama imaju prvorazredan značaj i tretman, kod nas nemaju adekvatan smještaj, a da ne govorimo o razgranatoj aktivnosti. Pri tom, Etnografski muzej raspolaže sa preko 4200 predmeta u desetak zbirki. Prirodnjački muzej ima deset zbirki sa oko 9000 predmeta, a Centar za arheološka istaživanja muzejsku zbirku od preko 2000 predmeta. Isto tako, Zavičajni muzej u Pljevljima posjeduje pet zbirki sa oko 5000 predmeta, kao i rariteni bibliotečko-arhivski fond sa oko 3100 jedinica. Ovi relativno bogati muzejski fondovi nijesu mogli biti adekvatno zaštićeni, čuvani i valorizovani, pa su ti veoma dragocjeni i nezamjenljivi dokazi naše prirodne i kulturne baštine uveliko dovedeni u krajnje nezavidnu situaciju i u opasnost od propadanja. Iz navedenih izvještaja matične muzejske službe i Ministarstva kulture, ukazuje se da samo Centar savremene umjetnosti Crne Gore iz Podgorice ima odgovarajući prostor za deponovanje muzejskih predmeta, a u Narodnom muzeju Crne Gore taj problem je samo djelimično riješen. U većini muzeja depoi su improvizovani i neadekvatni za bezbjednu zaštitu. Najzad, četiri muzeja: Opštinska javna ustanova Muzeji Kotor, sa preko 3000 predmeta, Zavičajni muzej u Pljevljima, Javna ustanova za djelatnost kulture u Bijelom Polju u sklopu koje je i Zavičajni muzej sa šest zbirki i oko 3600 predmeta, kao i Zavičajni muzej Kolašina, nemaju uopšte namjenske prostorije za čuvanje muzealija, objašnjava Mrvaljević.
Ona naglašava da je konzervacija i restauracija muzejskog materijala utoliko potrebnija ukoliko su uslovi smještaja slabiji.
-Međutim, odgovarajuću konzervatorsku radionicu ima samo Narodni muzej Crne Gore na Cetinju, u sedam muzeja su improvizovane, a ostali ih uopšte nemaju. Izložbeni prostor u većini muzeja postoji, ali samo za povremene izložbe, što je najbolja potvrda neshvatanja svrhe postojanja muzeja, jer izložba je samo finale muzejske djelatnosti, ali i aktivnost zgodna za razne manipulacije i lične promocije. Izuzimajući određene aktivnosti Narodnog muzeja Crne Gore, Pomorskog muzeja iz Kotora, pa i Centra savremene umjetnosti iz Podgorici, nema muzejske institucije u našoj republici koja zadovoljava ne samo međunarodne propise o postojanju i radu muzeja, nego ni minumum standarda predviđenih našim zakonom o muzejskoj djelatnosti. Ovaj sažeti, statistički i analitički osvrt na stanje u muzejskoj djelatnosti Crne Gore, evidentno ukazuje na veoma tešku situaciju koja bi se morala hitno i radikalno mijenjati, kaže sagovornica "Pobjede". Ona tvrdi da se neminovno nameće poređenje sadašnjeg odnosa prema kulturnoj baštini sa našim tradicijskim respektom kulturnog nasljeđa.
-Dovoljno je sjetiti se testamenta Đurđa Crnojevića ili Božidara Vukovića s kraja 15. i početka 16. vijeka, ili brige naših vladika iz vremena kada je borba za opstanak dolazila do krajnjih granica izdržljivosti. Sjetimo se spasavanja kulturnog blaga iz vremena turske najezde sa Omer-pašom Latasom. U mnogo težim vremenima, sa mnogo manje sredstava i stručno osposobljenih ljudi, nastojalo se i uspijevalo sačuvati neprocjenjivo blago - nezamjenljivi dokazi našeg postojanja. Čak i u novije vrijeme, nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, imamo svijetle primjere časnog i pregalačkog odnosa pojedinaca, koji ulažu maksimalne napore da sačuvaju postojeće kulturno blago, da povrate ono što su odnijeli strani agresori, ali i domaći "ljubitelji" starina, da pronalaze nove kulturno-istorijske vrijednosti i obogaćuju muzejske fondove. Tako, na primjer, sjetimo se stručnog i pregalačkog rada Dušana Vuksana na formiranju Državnog muzeja Crne Gore i valorizaciji brojnih arhivskih fondova. Direktori Državnog muzeja iz vremena Drugog svjetskog rata i nakon njega, Mirko Medenica i Risto Dragićević, uspijavaju da u ratnom vihoru sačuvaju veći dio kulturnog blaga tog muzeja i da upornim zalganjem povrate značajan broj predmeta koje su okupatori svojevremeno uzeli. Tako je, na primjer, u prvim godinama poslije Drugog svjetskog rata, zahvaljujući njihovom angažovanju, od 188 komada raznih dvorskih upotrebnih predmeta koje je na revers odnio iz muzeja 1943. talijanski major Lanka, vraćeno 86. Nažalost, daleko teže je bilo suprotstaviti se krajnje neodgovornom ponašanju domaćih moćnika. Tako je , na primjer, od 1946. do 1949. iz muzeja otuđen 951 predmet, i to po nalogu ondašnjeg ministra obrazovanja, a za potrebe državnih organa i moćnih pojedinaca. No, profesionalnim pa i hrabrim angažovanjem tadašnjeg direktora Rista Dragićevića, vraćena su muzeju 352 predmeta.
Ovom prilikom treba pomenuti inventivnost i zalaganje Miloša Vuškovića koji, kao direktor Umjetničkog muzeja Crne Gore ranih 50-ih godina uspijeva da relatvino brzo sabere najznačajnija djela jugoslovenskog slikarstva i oformi jednu od najboljih antologija na prostorima bivše zajedničke države. Slično pregalaštvo iskazuje i Jovan Vukmanović na formiranju Etnografskog muzeja Crne Gore i sakupljanu etnografskog nasljeđa baš u vrijeme kada je ubrzani proces industrijalizacije prijetio da uništi dragocjene dokaze narodnog života i stvaralaštva. U tom pogledu, velike zasluge imaju etnolozi Despa Kosorić u pljevaljskom području i Milun Barjaktarević u polimskom. Ne mogu a da ne pomenem nedavno preminulog Dražu Ivovića, dugogodišnjeg rukovodioca službe za konzervaciju i restauraciju muzealija u Narodnom muzeju Crne Gore, koji je savjesno i znalački "liječio" brojne muzejske predmete, i razvio konzervatorsku službu do nivoa kada su i drugi muzeji sa prostora bivše države tražili našu pomoć. Zahvaljujući takvim pregaocima i entuzijastima, sa izraženim etičkim kvalitetima i stručnim sposobnostima, može se govoriti i o određenim uspjesima i dometima u vrijeme bivše socijalističke Jugoslavije. Tako, na primjer, dani Crne Gore u Parizu 70-ih godina i u Moskvi 80-ih godina, bile su izvanredne manifestacije crnogorske kulture sa izuzetno atraktivnim kompleksnim izložbama, sa izvanrednim katalozima, publikacijama i propagandnim materijalom, koje su značajno afirmisale naše kulturne domete. Slično je bilo i sa izložbama narodne umjetnosti u Londonu, Pragu i tadašnjim Lenjingradu, takođe 80-ih godina, zaključuje Mrvaljević.


Neodgovornost i letargija nadležnih


-Jedan znatan dio muzealija se nalazi u fazi totalne degradacije kada već prestaju svojstva muzejske vrijednosti. S druge strane, dominira krajnje neodgovoran odnos onih koji odučuju o finansijskim sredstvima, ali sve više i samih muzejskih radnika gdje je uveliko zavladala određena letargija kao posljedica šireg osiromašenja i nezadovoljstva. Može se konstatovati da i dalje dominira demagogija i krajnje manipulativno ponašanje snaga odlučivanja, koje se transponuje na defetizam i neodgovoran odnos prema kulturnom blagu ovjerenom na čuvanje i valorizaciju. Jugoslovenska tragedija i politička previranja zadnjih petnaestak godina imala su i na planu kulturnog nasljeđa krajnje negativne posljedice. Ovakva situacija je utoliko neprihvatljivija kada znamo da su se stekli osnovni uslovi, bar kad je u pitanju stručna i profesionalna osposobljenost za razvoj fundamentalnih institucija kulture kakvi su muzeji, poručuje Mrvaljević.

Marija Jovićević Dušanka Ćirović


Interesovanje za umjetnine ne jenjava

Crnogorski muzeji su često bili na meti lopova i trgovaca umjetninama. Jedna od najspektakularnijih krađa se desila početkom 98. godine kada su ukradene litografija Marka Šagla (Revolucija), dvije litografije Pabla Pikasa ( Majka s djetetom i Golub mira), serigrafija Salvadora Dalija i ulje na platnu Renata Gutuza. Poslije mjesec dana slike su pronađene, a za krađu su optuženi Duško Mijanović radnik obezbjeđenja Narodnog muzeja i Nedeljko Gardašević. Krađa ovih slika nije bila naručena, već su Mijanović i Gardašević samoinicijativno došli na tu idjeju. Slike su pokušali da prodaju galeristima i kolekcionarima van Crne Gore, pa i tadašnje Jugoslavije. Slike su pronađene u zapuštenoj seoskoj kući u selu Dubovik. Oba Cetinjanina su osuđena na po tri i po godine zatvora. Takođe, tom prilikom su pronađene i slike „Konavka“ Vlaha Bukovca i slika italijanske slikarke Ane Doti.
Međutim, bilo je i onih krađa koje su do dana današnjeg ostale pod velom tajne. Nikada nijesu pronađene panagije ukradene iz Manastira 1983. godine, zatim dvije slike Petra Počeka, u nepovrat su otišle i Bukovčeve slike „Kupačica“ i „Predio“ kao i još nekoliko eksponata iz Muzeja i Dvorca Kralja Nikole. Ako se ovome doda činjenica da ne postoji evidencija i katalogizacija umjetničkih djela u cetinjskim muzejima, iz koje, naravno, proizilazi da nikada nije završen primopredajni popis između starih i novih direktora Narodnog muzeja, onda se postavlja pitanje da li iko može da utvrdi šta je sve zaista ukradeno iz muzeja tokom ovih godina. Uprava policije Crne Gore daje veliki značaj krađi i svakom nestanku kulturno-umjetničkog blaga, kazao nam je Predrag Šuković, glavni inspektor i šef imovinskih delikata uprave policije.
- U toku 2006. godine u avgustu se desila provalna krađa u muzeju Marko Miljanov na Medunu. Tom prilikom je otuđeno šest odlikovanja serdara Jola Piletića, dva revolvera kasera i tri vojničke značke. Pripadnici MUP-a su riješili ovo djelo i podnijeli krivičnu prijavu nadležnom sudu. Takođe 2006. u julu, podnesena je prijava o krađi srebrnog krsta starog preko sto godina neprocjenjive vrijednosti koji je otuđen iz Manastira Đurđevi stupovi u Beranama. Policija i dalje traga za nepoznatim izvršiocima, saopštio je Šuković.
Krajem 2005 zabilježena je krađa u Kotoru u Crkvi Svetog Eustahija. Tada je ukradeno 13 slika na temu Suđenje i muke Isusa Hrista, autora Frančeska Solimona. Policija je pronašla izvršioce ovog dijela i 9 slika, a za 4 se ne zna gdje su.
- U toku 2005. godine u Nikšiću se desila provalna krađa kancelarije upravne zgrade muzeja i tom prilikom je otuđeno 29 apoena rimskog kovanog novca, 35 srebrnih novčanica „Imperator Galijen“ i 22 novčanice Kraljevine Crne Gore. Iz doma revolucije u Baru krajem 2003. otuđeno je 10 medalja i odlikovanja koji su pripadali narodnom heroju Vladimiru Popoviću Špancu, dva starija dvogleda i pet pištolja. Službenici kriminalističke policije CB Bar su pronašli i vratili. U toku 2001. u Nikšiću iz Sabornog hrama Sveti Vasilije Ostroški otuđen je srebrni krst neprocjenjive vrijednosti na kojem je prikazano Hristovo raspeće-inače, dar ruskog Cara Nikolaja II iz 1900. godine. Krst nije pronađen, obavijestio nas je Šuković. On ističe da su i u zemljama u okruženju starine na udaru i da Interpol često informiše o raznim krađama u manastirima, crkvama, muzejima.
- U saradnji regionalnih policija veliki dio se pronađe, ali ne i sve, jer je riječ o uhodanim kanalima kojima se to iznosi iz zemalja, istakao je Šuković.


U Crnoj Gori ne funkcioniše mreža muzeja

Muzejska djelatnost u Crnoj Gori obavlja se u deset muzeja koji su organizovani kao samostalne institucije i bave se sistematskim sakupljanjem, zaštitom i prezentacijom muzealija, kaže Milica Martić, savjetnik u Ministarstvu kulture Crne Gore.

Od ovog broja, tri muzeja je osnovala Republika, a ostali su tzv. zavičajni muzeji, čiji je osnivač opština na čijoj teritoriji djeluju. Dalje, muzejska djelatnost se obavlja i u okviru određenih muzejskih zbirki koje su organizovane kao radne jedinice sa istim zadatkom kao i muzeji, u institucijama kompleksnog tipa u odnosu na djelatnost kulture uopšte. Radi se o šest institucija tipa Centra za kulturu, čiji je osnivač opština na čijoj teritoriji funkcionišu i Javne ustanove Centra savremene umjetnosti Crne Gore, čiji je osnivač Republika. Na kraju, moramo evidentirati i muzejski fond nekadašnje Arheološke zbirke Crne Gore koji je od 1998. godine, kada se reorganizuje u Centar za arheološka istraživanja Crne Gore, vlasništvo i obaveza zaštite nove institucije.
Martić objašnjava da se ukupan broj od osamnaest institucija koje bi trebale da se bave muzejskom djelatnošću, a organizovane su kao muzeji ili muzejske zbirke u sastavu, može učiniti dovoljan, čak i veliki, ako se posmatra samo sa stanovišta zastupljenosti ove djelatnosti na geografskom prostoru Crne Gore.
-Međutim, posmatrano sa stanovišta konkretnog obavljanja muzejske djelatnosti postojećih institucija u Crnoj Gori, kod nas ne može biti govora o funkcionisanju mreže muzeja. Sa jedne strnae, imamo određen broj institucija koje se trude da ispune svoju osnovnu funkciju-sakupljanje, čuvanje i prezentacija muzealija. Sa druge strane, je loše organizovana muzejska djelatnost koja na datom geograrfskom prostoru ne postiže programsku i funkcionalnu povezanost institucija, riječju ne možemo govoriti o mreži muzeja, kao i odgovarajućem, racionalnom i sinhronizovanom sistemu. Rezultat je postojanje jednog broja muzeja ili zbirki u fizičkom,ili pravnom mislu, gdje se muzejska djelatnost obavlja u fragmentima ili nikako. Tačnije, nema ispunjene zakonom propisane uslove za obavljanje osnovne djelatnosti:nema zgradu, adekvatno organizovan prostor, stručni kadar, odgovarajuću opremu i slično. Za jedan broj muzeja(zbirki), može se reći da ispunjavaju uslove za obavljanje muzejske djelatnosti, ali organizaciona šema institucije ili zbirke, "guši" uvođenje savremene metodologije u muzeologiji, objašnjava Martić.


Slučaj iz hercegnovskog zatvora


Interesantan primjer devastacije i zloupotrebe istorijskog i kulturnog blaga Crne Gore desio se tokom Drugog svjetskog rata u hercegnovskom zatvoru. Kako za "Pobjedu " otkriva Ćaba Mađar, počasni konzul Mađarske u Crnoj Gori, on je sticajem neobičnih okolnosti uspio da sačuva veći dio dokumentacije pisan na italijanskom, staroslavenskom, njemačkom, francuskom i ruskom jeziku, a odnosi se na period okupacije Boke Kotorske.
-Početkom oktobra 1942. godine, po nalogu italijanske Kraljevske prefekture iz Kotora, moj otac Adorjan Mađar iz Zelenike, uhapšen je i zatvoren u hercegnovski sudski zatvor, gdje je, zajedno sa drugim mještanima iz okoline, bio do aprila 1943. godine, kada je interniran u Italiju. Za vrijeme boravka u sudskom zatvoru Herceg Novi, od strane čuvara zatvora Dončića, zatvorenici su bili upućeni da u higijenske svrhe koriste papir iz starog sudskog arhiva koji se nalazio u jednoj oronuloj i vlažnoj drvarnici u dvorištu suda. Moj otac kao obrazovani čovjek koji je odlično vladao italijanskim jezikom, odmah je zapazio vrijednost i značaj bačenog arhivskog materijala, te nije mogao odoljeti da u kratkim intervalima kada je bilo dopušteno uzimanje papira, ne probere po nekoliko primjeraka dokumenata iz raznih perioda rada suda Herceg Novi. Dokumente je zatim po odobrenju Dončića, pod izgovorom nestašice papira, usljed ratnih prilika, predavao meni prilikom donošenja hrane u zatvor. Tom prilikom otac mi je došapnuo na mađarskom jeziku "sačuvajte ovo"! Dio ovih papira i pored ratnih i i poslijeratnih teških vremena sačuvao se u našoj kući, a kasnije sam te iste papire predao hercegnovskom Arhivu, gdje se i danas nalaze.

Marija Jovićević Dušanka Ćirović


Kakav je muzej takva je i država

Samo kroz međusobnu saradnju i kompetentnu konkurenciju unutar muzeološki urađenog sistema, današnji muzealci, ili budući, mogu dati puni doprinos u ostvarivanju cilja muzejske djelatnosti-zaštita kulturne i prirodne baštine svog matičnog prostora i Crne Gore u cjelini, kaže savjetnik u ministarstvu kulture Milica Martić

Posmatranjem muzejske djelatnosti u Crnoj Gori, kroz prizmu dobro utemeljenog sistema mreže muzeja, može se zaključiti da je kod nas sazrelo vrijeme da se ovoj djelatnosti pristupi na stručno i naučno utemeljen način i kompleksno, kaže za "Pobjedu" savjetnik u crnogorskom ministarstvu kulture Milica Martić.
Ona ističe da cjelokupna muzejska javnost, pa i društvo u cjelini, treba tome da posveti veliku pažnju, jer nas na to obavezuje postojeći muzejski fond, kao i materijalni ostaci oko nas.
-Nepotrebno je baviti se pojedinačnim problemima koje evidentiramo u svakoj muzejskoj jedinici. Dobar muzejski sistem, vremenom bi riješio i pojedinačne probleme. Samo kroz međusobnu saradnju i kompetentnu konkurenciju unutar muzeološki urađenog sistema, današnji muzealci, ili budući, mogu dati puni diprinos u ostvarivanju cilja muzejske djelatnosti-zaštita kulturne i prirodne baštine svog matičnog prostora i Crne Gore u cjelini, kaže Martić.
Ona naglašava da postojeće zakonodavstvo iz oblasti muzejske djelatnosti u Crnoj Gori, jedino Narodni muzej Crne Gore tretira kao matičnu muzejsku instituciju.
-Pomenuti Zakon danas, ne artikuliše neke novoformirane muzeje i zbirke. Zbog toga Narodni muzej Crne Gore ne može pratiti sve muzejske zbirke, kao matični muzej u smislu vlastitih muzejskih specijalnosti. Na primjer, danas postoji Prirodnjački muzej Crne Gore, kao specijalizovani muzej koji se bavi sakupljanjem, zaštitom i prezentacijom muzealija prirodnjačkog sadržaja. Takođe postoji sistematizovana prirodnjačka zbirka koa dio fonda Zavičajnog muzeja, tačnije Centra za kulturu u Baru. Narodni muzej Crne Gore nama prirodnjačku zbirku, nema odgovarajući kadar i ne može u ovom slučaju vršiti zakonom utvrđenu matičnu funkciju. Sličan primjer je i na polju arheologije kroz postojeće arheološke zbirke u Republici. Narodni muzej Crne Gore formalno posjeduje određeni arheološki fond i jednog kustosa arheologa, međutim, kao nacionalne institucije, naročito od dana formalnog "ukidanja" nekadašnje Arheološke zbirke Crne Gore. Mora se pomenuti i Pomorski muzej Crne Gore koji pripada specijalizovanom tipu muzeja, jer se bavi sakupljanjem, zaštitom i prezentacijom muzealija koje svjedoče o pomorskoj tradiciji čitavog prostora Republike, dakle jedini nacionalni muzej ovog tipa. U okviru OJU Muzeji Kotor, evidentirana je pomorska zbirka, kao dio cjelokupnog muzejskog fonda. Dakle, Narodni muzej Crne Gore pripada kompleksnom tipu muzeja, a sastoji se od Umjetniččkog muzeja, Etnografskog, Istorijskog, Muzeja kralja Nikole i Njegoševog muzeja. Prva tri mogu ostvariti matičnu muzejsku funkciju u oblasti umjetničkih, etnografskih i istorijskih muzejskih specijalnosti. Posljednja dva muzeja su memorijalni muzeji i mogu svoju funkciju na niovu Republike, obavljati kada se radi o drugim memorijalima.
Ona naglašava da je stanje na terenu takvo, da se slobodno može reći da mali broj muzejskih jedinica ispunjava uslove savremene muzeologije.
-Jedino što se može konstatovati je to, da posjeduju određeni muzejski fond. Negdje nije riješen prostor nikako, negdje je rješenje djelimično, neadekvatno, oprema za isti prostor je većinom improvizovana, zaštita muzejskog fonda improvizovana u svim nivoima, stručni kadar negdje ne postoji uopšte, a negdje je djelimično riješen i slično. Odgovore na navedeno, dokumentovale su same muzejske jedinice odgovarajući na

ICOM-ove formulare koje im je dostavila Matična muzejska i dokumentaciona služba Narodnog muzeja. Najalarmantnije je stanje u sprovođenju muzejske dokumentacije, gdje je konstatovano da određenim muzejskim jedinicama nije poznat zakonom propisan oblik muzejske dokumentacije, tako da je njeno sprovođenje proizvod slobodne procjene stručnjaka. Istini za volju, u nekim muzejima je bilo nemoguće oformiti muzejsku dokumentaciju, iz prostog razloga što nemaju zaposlen muzejski kadar, odnosno kustose za odgovarajuće specijalnosti, kaže Martić.
Ona ističe da se kroz stanje muzeja ogleda i stanje cijele zajednice.
-Konstatacija da je muzej u službi društva i njegovog razvitka, znači da se kroz stanje u određenom muzeju, može ogledati društvena zajednica koja osniva muzej. Dakle, osnivač je dužan da omogući minimum uslova za rad muzeja ili muzejske zbirke. Jednostavno rečeno, muzej ili zbirka mora imati, pored muzejskog fonda, adekvatan objekat sa opremom, odgovarajući stručni kadar i minimum sredstava za obavljanje djelatnosti.
Zahtjevi koji se tiču uslova za obavljanje muzejske djelatnosti kod nas, nijesu ni blizu zahtjeva u drugim sredinama. Radi se o minimumu uslova koje naše zakonodavstvo definiše, potrebno ga je samo poštovati.
U zastupanju interesa muzeologije, IKOM kao međunarodna nevladina organizacija muzeja i profesionalnih muzejskih radnika, donošenjem svog Kodeksa profesionalne etike, ide dalje u stvaranju optimalnih uslova za rad muzeja. Poštovanje profesionalne etike je minimalni uslov da bi se neko uopšte mogao baviti muzejskom profesijom. Kroz pojam institucionalne etike, prikazuje se osnovni princip za upravljanje muzejima, kao etička dužnost onog ko upravlja muzejem da obezbijedi sve aspekte muzeja. Naročito važna uloga upravnog tijela muzeja je da osigura odgovarajući smještaj u pogledu fizičke sigurnosti i trajnog čuvanja zbirki, da obezbijedi dovoljno osoblja, kako brojčano, tako i po strukama, odnosno mora poznavati različite tipove muzejske struke i širok raspon specijalizacija potrebnih za muzej, poručuje Martić.


Muzeji liče na suvenirnice i turističke agencije

Zastarjela unutrašnja organizacija nekih muzeja ili zbirki, dovodi do toga da oni više liče na trezore, turističke agencije, suvenirnice, amaterska udruženja, najmanje na institucije koje odgovaraju citiranoj definiciji. Poseban problem predstavlja organizovanje muzejske jedinice lokalnog nivoa, kroz institucije koje se bave svim djelatnostima kulture (tzv. Centri za kulturu). Svaka društvena zajednica treba da preispita svoje realne mogućnosti u pogledu finansija i da shvati da je muzej stručna, pa i naučna institucija koja ne smije da zavisi od slobodne procjene, tipa: da li je potrebniji festival, pozorišna predstava ili plesni tečaj, od muzejske zbirke. Nije riječ o suprostavljenim djelatnostima, one su sve potreba jednog razvijenog društva, ukoliko ono ima mogućnosti da ih podjednako razvija i njeguje. U cilju zaštite muzejskog fonda je bolje biti bez muzeja, nego ga osnivati bez ispunjenih minimalnih uslova potrebnih za osnovnu funkciju, kaže Martić.


Muzejska dokumentacija pravno štiti eksponate

-Poražavajuća je činjenica, da se tako ležerno shvata posao na muzejskoj dokumentaciji, u najmanju ruku, kao da se radi o poslu drugog reda. Zaboravlja se da je muzejska dokumentacija pravna, administrativna i stručna zaštita muzealija i žila kucavica svakog muzeja ili zbirke, pravni dokaz o vlasništvu i tome slično, objašnjava sagovornica "Pobjede".

Marija Jovićević, Dušanka Ćirović


Da se bar sačuva ono šta se ima





Sada je veoma teško reći šta sve nedostaje u našem kulturnom-istorijskom fondu, jer se dešavalo ne samo da nestaju eksponati, već i dokumentacija o njima. Došlo je vrijeme da se ova oblast potpuno uredi, kaže ministar kulture i medija Predrag Sekulić

-U ovom trenutku naše muzeje i galerije vode ljudi koji su ne samo svjesni značaja crnogorskog kulturno-istorijskog fonda nego imaju i želju da dio odnešenog blaga, ukoliko se locira, i vrate u Crnu Goru, kaže za "Pobjedu” ministar kulture i medija Predrag Sekulić.
-Veoma je važno da u Crnoj Gori sazrijeva svijest o značaju kulturne baštine. Sada smo u fazi u kojoj znamo šta imamo i svjesni smo da ovu oblast moramo na prvi način da zaštitimo i uredimo. Istina je da je crnogorski kulturno-istrijski fond devastiran, zbog toga je i izdata publikacija o stanju kulturne baštine u kojoj imamo tačne podatke o stanju u muzičkoj, filmskoj, muzejskoj, arhivskoj i svim umjetničkim djelatnostima. Ono što će ministarstvo ekspresno da uradi je rekonstrukcija objekata koji su dio naše kulturne baštine. Sa pokretnim fondom situacija je teža, ne samo zbog činjenice da je kroz istoriju bilo pohara i otuđivanja crnogorskog blaga, već i zbog činjenice da ni institucije u prošlosti nijesu vodile dovoljno brige o crnogorskim blagu. Sada je veoma teško reći šta sve nedostaje u našem kulturnom fondu, jer se dešavalo ne samo da nestaju eksponati, već i dokumentacija o njima. Kako se mijenja svijest o značaju kulturne baštine tako imamo i drugačiji odnos u samim institucijama.
Sekulić smatra da je za rješavanje ovog problema neophodan i konsenzus svih građana Crne Gore o potrebi vraćanja tog kulturno blaga u muzeje i arhive.
-Nije rijedak slučaj da se brojni antikviteti nalaze u rukama ljubitelja starina. Očekuje nas veliki posao u tom pogledu i smatram da će i ministarstvo i nadležne institucije imati energije da istrajemo u potpunoj zaštiti kulturne baštine, kaže crnogorski ministar kulture i medija.
Kako se konstatuje u publikaciji Ministarstva kulture i medija: "Stanje kulturne baštine u Crnoj Gori" muzejska djelatnost je na nezadovoljavajućem nivou. Kao prvo Zakon o muzejskoj djelatnosti je zastario i nije u skladu sa ostvarenim društvenim promjenama u Republici. I pored činjenice da njegova osnovna rješenja nijesu u suprotnosti sa principima muzeologije i međunarodnim standardima u ovoj oblasti, njegova primjena je pokazala da mnoga značajna pitanja nijesu uređena, kao i da ne postoji pravni osnov za donošenje podzakonskih akata kojima bi se određena pitanja bliže precizirala. Podzakonski akti doneseni za izvršavanje ovog zakona, osim pravilnika o bližim uslovima o čuvanju i održavanju muzejskog materijala, predmetnu materiju ne razrađuju suštinski, već samo formalno, čime se ne omogućava kvalitetna implementacija ustanovljenog muzejskog sistema. Organizacioni oblik vršenja muzejske djelatnosti u većini jedinica lokalne samouprave nije u skladu sa postojećim zakonskim rješenjem i ne obezbjeđuje adekvatno vršenje djelatnosti. Naime, prisutno rješenje organizovanja vršenja muzejske djelatnosti u okviru Centra za kulturu, kao kompleksnih subjekata kulture, nije u skladu sa Zakonom o muzejskoj djelatnosti, kojim je predviđeno da su muzeji samostalni subjekti, a da samo muzejske zbirke mogu obavljati djelatnost izvan muzeja, odnosno u okviru drugih subjekata.
Ova studija pokazuje da su uslovi za rad muzeja ispod minimalno propisanih kriterijuma jer prostorni uslovi iako, u principu, dovoljni, osim kod Prirodnjačkog muzeja, nijesu funkcionalno definisani, za pojedine segmente djelatnosti, a posebno u pogledu deponovanja muzejskog materijala. Naime, ova muzejska funkcija ne može da nađe svoje adekvatno mjesto u postojećem muzejskom prostoru. Postojeći prostorni uslovi kao rješenje za depoe najčešće imaju prostorije u potkrovlju, što je u suprotnosti sa međunarodnim standardima, ili u podrumskom dijelu koji nije adekvatno izolovan i zaštićen od uticaja vlage; oprema za čuvanje, zaštitu i konzervaciju muzejskog materijala nedostaje u najvećem broju muzeja, ili je pak nedovoljna. Ovo se naročito odnosi na opremu za održavanje mikroklimatskih uslova, video nadzor i elektronsku obradu dokumentacije; kadrovski potencijal u svim muzejima je ispod zakonskog minimuma i ne obezbjeđuje adekvatno obavljanje stručnih poslova u pojedinim segmentima djelatnosti; muzejski materijal nije obrađen i dokumentovan u skladu sa propisanim pravilima, tako da njegovo fizičko postojanje, bez potpunih, tačnih i na stručnim i naučnim saznanjima zasnovanim informacijama, nema pravi muzejski značaj. Obnavljanje muzejskih fondova se ne vrše na osnovu sistematskih istraživanja, već sporadično, pojedinačnim otkupima, poklonima i slično, što uslovljada da se muzejski fond ne razvija. Naprotiv, on poprima karakter "mrtvog" organizma. Ne ostvaruje se funkcija prethodne zakonske zaštite potencijalnog muzejskog materijala. Neostvarivanje ove značajne funkcije može se objasniti faktorima nedovoljnog kadrovskog potencijala i nevršenjem sistematskih istraživanja. Međutim, njeno neostvarivanje je neposredno povezano s funkcijom razvoja muzejskog fonda i sa sprečavanjem nelegalnog iznošenja predmeta koji predstavljaju kulturna dobra. Nije obezbijeđena zaštita muzejskog materijala kao pokretnog kulturnog dobra, jer muzeji nijesu donijeli akta o utvrđivanju pojedinačnih muzejskih predmeta i muzejskih zbirki za pokretne spomenike kulture, kaže se u ovoj publikaciji.
Prema procjenama kulturnih poslenika Narodni muzej Crne Gore ne ostvaruje javna ovlašćenja u pogledu vršenja poslova matične službe i stručnog nadzora nad radom muzeja. Takođe, ova ustanova u poslovima prezentacije prioritet ima izlaganje djela koja ne predstavljaju muzejski fond već potencijalni fond umjetničkog muzeja.
Postojeća organizacija Narodnog muzeja, kao centralne institucije muzejske djelatnosti, je komplikovan sistem u kojem nijesu jasno definisani osnovni poslovi muzejske djelatnosti, poslovi javnih ovlašćenja i drugi poslovi koji doprinose razvoju kulture.
Mjere naređene od strane Ministarstva u cilju poboljšavanja stanja vršenja poslova muzejske djelatnosti se ne izvršavaju, a kao opravdanje za to navodi se primjena savremenih metoda rada i standarda koji nijesu operativno razrađeni postojećim propisima, ističe se u publikaciji Ministarstva kuture. (Kraj)


Muzejima nedostaju kadrovi


U Crnoj Gori ne postoji mogućnost da se na postojećim visokoobrazovnim ustanovama školuju kadrovi za zanimanja potrebna muzejskoj djelatnosti. Tu spadaju zanimanja arheologa, etnologa, muzeologa, istoričara umjetnosti, konzervatora, restauratora.


Preispitati rad upravnih odbora

Funkcija upravljanja muzejima ne obezbjeđuje ostvarivanje javnog interesa u muzejskoj djelatnosti. Sastav nije u skladu sa predviđenim kriterijumima, a pitanja kojima se upravni odbori najčešće bave ne predstavljaju suštinu poslova muzejske djelatnosti, kaže se u studiji Ministarstva kulture i medija.

Marija Jovićević, Dušanka Ćirović