Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Govor Petra I Petrovica crnogorskom narodu pred bitku na Martinicima 1796. godine.

 

O autenticnosti teksta

”Ljubezni vitezi i mila braco!

 Nas zakleti neprijatelj ne scede na moje molbe od predstojecega krvoprolica odustati i da se prodje nase nevoljne brace Brdjana, no nadanje imam u svevisnjega Boga, da cete vi danas svirjepoga vraga stidno sa svoje medje procerati.

On je okupio silnu vojsku, ali mu je vojska jadna i cemerna, a vise svega nama ce sila bozija biti u pomoci. Evo smo doslil, mili moji vitezi i cestiti junaci, dosli smo da s neprijateljem nasu krv prolijemo; dosli smo da pokazemo neprijatelju nase vjere, naseg imena i nase predrage slobode da smo Crnogorci, da smo narod, narod voljan, narod, koji dragovoljno za svoju slobodu bori se do posljednje kaplje krvi i sami najmiliji zivot na medji svojih besmrtnih pradjedova ostavlja: ali prokletoga vraga hristijanstva preko sebe ziva ne pusta u slobodne nama drage gore, koje su nasi pradjedovi, nasi djedi, nasi otci i mi sami pravednom krvcom oblili!

 Ima li medju vama, drazajsi sinovi i izabrani cvijetu moje Bogom spasajeme i svakom nama srecno slobodne drzave, koji ne bi dragovoljno ovo svoje dobro, ovu svoju slavu, ovo svoje vitestvo milovao, ljubio i na obstem svjetskom vidiku krvlju i zivotom izbavio?! Ima li koji, dicni vitezi, da se usteze na krvavom ovom junackom polju, megdan dijeliti? Ja sam, mili sinovi i predraga braco moja, uvjeren da nema, jer vi sami strasivce ne trpite, jer vi strasivce za posljednje ljude drzite, jer slobodne gore ne radjaju strasivce, vec dicne vitezove, koji znadu cijenu junastrva, koji znadu cijenu narodnog ponosa i slave, koji je vas i s vama rodjeni vijenac!

Vi ste, dragi sinovi, slobodan narod, vi nemate druge nagrade za vasu svetu borbu do odbrane svoje voljnosti; ali znate da je nagrada slobodnog junaka: odbrana slobode i milog otecestva, jer ko se za drugu nagradu borio, ono nije plemeniti junak, vec najmljeni rob, kog vitestvo nema cijene, koji junackoga ponosa i svoje slobode nema.

Za to su se, mili sinovi i ljubezna braco moja, nasi pradjedovi borili, za to se i mi borimo, za to ce se i nase potomstvo boriti.

Zato na oruzje i na krvavo polje, mili vitezi – da pokazmo neprijatelju sto su kadre junacke gore! Da pokazemo da u nama neugaseno srbsko srce kuca, srbska krvca vrije*, da pokazemo kako gorskije junaka misica junastvom nadmasuje na bojnom polju svakoga dusmanina!

Arhipastirski blagoslov dajem vama i preporucujem vas i sebe premilostivome Bogu, da nam bude u pomoci, koji sve vidi i pravedno rukovodi!”


 
O autenticnosti teksta

* Neki naucnici smatraju da je ovaj tekst naknadno ubacen od Milorada Medakovica koji je ponio rukopis sa sobom i  prvi put ga objavio  u "Povjestnica Crnegore od najstarijeg vremena do 1830"  u Zemunu 1850. godine. Originalni rukopis se zagubio.

Jevto Milovic, koji prestampavajuci taj govor iz Medakoviceve knjige (1987) sumnja da je govor u cjelini autentican, jer se Petar I zalio sto pomoc iz Rusije dolazi na adresu slaveno-serpskog naroda, umjesto da se adresira na crnogorski narod i da li u tome lezi neki politicki razlog.

Drugi istoricari navode da nije logicno da poslije svega sto je uzeo iz crnogorskoga bica kao eticki i etnicki elemenat, on sokoli svoje borce da pokazu da u njima "srbsko srce kuca, Srbska krvca vrije", osam godina prije budjenja Srbije pod Karadjordjem i da poslije visestoljetnih uspjesnih bojeva, traze borbenu inspiraciju u nos neprobudjenoj Srbiji.

Petar I je takodje napisao ovu pjesmu o pogibiji Mahmut-pase Busatlije, gdje nalazimo sledece stihove:

"Crna Gora, otecestvo nase,
gnijezdo se sokolovo zvase,
dje sokoli u slobodi zive,
koji love zmije grabezljive.
Spomen'te se ko ve je rodio,
koga li ste roda i plemena -
s l a v e n s k o g a  odiskon imena!"

Medakovic je inace prepravljao rukopise Njegosa (Gorski Vijenac) kao Zakonik Knjaza Danila, gdje u originalnom rukopisu stoji:

"I ako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti i nikakve druge vjere do jedine pravoslavne...",

dok u stampanom tekstu koji je stampao njegov brat u Novom Sadu pise:

"I ako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti do jedine srpske..."

Govor Petra I Petrovića septembra mjeseca 1796.
održan Crnogorcima prije polasaka u boj
protiv Mahmud-paše Bušatlije na Krusima

Blagosobrani vojnici i hrabri vitezi,

Evo opet dođe vrijeme, da ponovimo naše snažne mišice nad krvožednim agarjanskim rodom! Evo, velim, opet dođe vrijeme, da pokažemo osvjedočenu slavu i hrabrost i dostojnu obranu naše slobode, koju su nam naši blaženopočivši predci vjerno dohranili. Mene vaša osvjedočena hrabrost kod Martinića uvjerava, da ćete još silniji i mužestveniji u ovom drugom sraženiju biti. Vaše su mišice već ogrezle u tekućoj krvavoj neprijateljskoj rijeki. Vas su neprijatelji kao ljute risove razjarili i u vama silni duh hrabrosti, duh vitežtva diše. Ustremite se na neprijatelja naše vjere, našeg predragog imena srbskog i naše dražajše voljnosti, učinite, slavni vitezi! da današnjim danom pokažemo to što će vi vječni spomen među rodom i potomstvom ostaviti. Danas sa radostnim čuvstvom očekuje naš mili rod vaše vitežke podvige vijencem pobjede uvjenčane čuti, a potom da vi dostojne pjesme spjevaju i vijence slave pletu. Ne uztežite u žestokoj bitki vaše krijepke mišice, koje su se navikle junački megdan dijeliti. Budite složni sad više no igda protiv našeg obšteg neprijatelja i učinite ono, što vi dostojno vašem imenu odgovara.

Vi i sami znate da su se Turci od vazda bojali, a i sad se boje Crnogoraca, boje se srbskijeh vitezova, koji nijesu vični svoju postojbinu ostavljati, a još manje crnim obrazom na svoj se dom povraćati.

Pomolimo se milostnome Bogu, koji je svoju blagodat nad nama ne jednom pokazao u krvavim sraženijama, pak će isti velikij i pravedni Bog opet svoju milost nad svojim vjernim i njega ljubećim sinovima pokazati. Spomenite Boga sa mnom zajedno, koji vi je vazda pomagao, pak će i sad.

9. septembar 1796.