Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Predgovor:
Martin Segon je bio kod nas gotovo nepoznat sve dok milanski profesor Agostino Pertuzi nije objavio njegov rukopis pod navedenim naslovom. A Segon je bio jedan od istaknutih humanista kraja XV vijeka. O njemu se zna da je bio sin Jovana de Segonis iz Kotora, da je bio kanonik crkve Svete Marije u Novom Brdu. Sam je o sebi rekao da je porijeklom iz Novog Brda, kotorske narodnosti (nazione Catarensis). Doktorat kanonskog prava stekao je 18. februara 1475 god u Padovi. Na mjesto Ulcinjskog episkopa došao je poslije smrti Martina Bergama 1481. U Obrazloženju za njegovo postavljanje rečeno je da se odlikuje visokom kulturom i zaslugama za crkvu. Posljednja vijest o njemu potiče iz 1486. godine. U XVI stoljeću dio porodice Segon živi u Kotoru.

===============================================

MALO DJELO POŠTOVANOGA GOSPODINA
GOSPODINA MARTINA DE SEGONIS PO
NARODNOSTI KOTORANINA A PORIJEKLOM
SRBINA IZ NOVOMONTA DRUKČIJE
NOVOBRDA NAZVANOG PO MILOSTI
BOŽJOJ EPISKOPA ULCINJSKOG
PREBLAŽENOM SIKSTU IV RIMSKOM PAPI


I - Traktat o pripremanju Otranta i o turskom vojnom
uređenju i njegovom porijeklu


1. [O pripremanju Otranta]
Budući da je djelo o brzom i blagovremenom staranju za pohod na Otrant, preozbiljno stanje ne dopušta da se otpočne opširno izlaganje, a najviše stoga što su se naši stariji, na čiji se primjer oslanjamo, u ovakvim teškim stvarima, kada treba brzo djelovati, uvijek isticali kao neumorni i vrlo hitri. Dakle, zbog prijeteće opasnosti i potrebe, smatram da su ovo najbrža rješenja za pripremanja Otranta: prvo treba da postoje dva utvrđenja, sa ove i sa one strane sto bliže ulazu u otrantsku luku, opremljena ratnim spravama i svakom pogodnom zaštitom, da bi se lakše odbili neprijatelji iz Epira kada doplove sa pojačanjem i hranom. Drugo je da se po raspuštanju većeg dijela flote, a najviše dužih i teretnih lađa kod Brindizija i okolnih stanica Kalabrije, preostale za plovidbu lakše lađe sa dva reda vesala prebače na onu obalu Epira, koja je između Drača i Krfa, kako bi zauzele neku luku ili rijeku na toj obali, a kojih ima veoma mnogo u toj oblasti, a odatle, kada se preko izviđača sazna za dolazak neprijatelja , sa leđa i sa čela napadnuti varvari izgubiće nadu da će svoje čete uvesti u Italiju. Biće lakše da se to učini uz pomoć vjetrova sa svih strana, jer osim toga sto Not i Sjeverac duvaju skoro cijele zime i ljeta, ponegđe sa kopna i ušća rijeka i iz planinskih udolina stalno dopire blag vazduh, pa kada budu odlazili iz ovih zemalja , lako će pristati na obale Kalabrije. Postoji i drugo sredstvo, iako sporije nego što brzina prijeteće opasnosti zahtjeva, ali potrebno i veoma pogodno, naime, da se iz Panonije dovedu vojnici u Italiju, koji su sami još prije mnogo vjekova, boreći se protiv neprijatelja zadobili ovu slavu među mnogim narodima, ili da se sam panonski kralj sa svojom vojskom i saveznicima pojavi na Dunavu, a prije njega da stigne glas kako se sprema da pređe u Rašku. Biće otuda da sve mnoštvo Turaka krene njemu u susret da prijeđe Dunav, a čete, nedavno poslate U Valonu i druga primorska mjesta Epira, da bi prešle u Italiju, odmah će zbog staha od Panonaca Turci pozvati natrag u logore. I tako će neprijtelji, pošto im se spriječi svaka pomoć sa pomorske strane, ubrzo zbog nastale pometnje, nadam se, potpasti pod našu vlast. Treba dakle, požuriti da se izvrše ovakve pripreme, da ne bi, ako budemo oklijevali, Turci pokrenuli jos veće snage za napad na Italiju i sledećeg ljeta. Naime kako je nedavno javljeno iz Grčkih krajeva, mnogo hiljada pješaka, kao i konjanika, nalazi se nedaleko od Valone, a na čelu ovih četa su sedam vojskovođa sa dugim iskustvom u vojnoj vjestini, koji namjeravaju što prije da zaplove ka Apuliji. Pored toga, svima je poznato koliko pogodnih mjesta, rijeka i luka drži neprijatelj prema Italiji duž obale Jadranskog zaljeva i prolaza kroz Jonsko more. Zato im se odatle, kada se odluče pruža prilaz u Italiju poslije jedne noći plovidbe.

2. [O turskom vojnom uređenju]
A o moći njegovog carstva i veličini, bolje bi bilo da se ćuti. Označeno je naime, od Bosfora Kimerijom i rijekom Don na zapadu sve do jadranske pučine, i od obala Kilikije i Lidije, koje su preko planine Taura. Završava se na sjeveru rijekom Han i planinama Norika. Ostavljam da opišu geografi koliko stvarno kraljevstava, kako prebogatih pokrajina, kakvih i kolikih preslavnih gradova ubraja se u tako dugo prostranstvo zemalja.
Uistinu malo o uređenju neprijateljske vojske ispričaću na korist hrišćanske republike.
Postoje kod njih mnogi i različiti rodovi vojnika, ali prvi su konjanici, njihovim jezikom nazvani Timarnici, što znači plaćenici. Drže, naime, kao platu imanja, sela, tvrđave i tome slično. Od njih svaki samo za hrabrost i zasluge stiče počasti i nagrade. Oni pomažu svome vojskovođi ili sandžaku njihove pokrajine. Smatra se da ih ima osamdeset hiljada, podijeljenih u dvije vojske u ratu i u miru, pod vođstvom i nadzorom dvojice paša, jednog u Anadoliji, drugog u Rumeliji.
Postoji i drugi red konjanika nazvanih akindžije, tj. smrtonosni. Oni osim toga ratuju bez nagrade, prate logor, u boju uvijek idu ispred vojske, i sve, kao i Numiđani pustoše ognjem i mačem. Od plijena koji ugrabe peti dio daju caru. Na broju ih je preko 60.000
Postoje još i drugi redovi konjanika: karipi, spahioglani, soluftari.
Zbog izuzetne hrabrosti kojom su obdareni karipi se smatraju konjaničkim redom, to su vojnici samo za vojnu službu i opsluživanje starješine, izabrani među svim vrstama smnrtnika, a najviše među Skitima i Persijancima. Bore se kad god Turčin očekuje značajniji okršaj sa neprijateljima. Ima ih oko 800. Nijesu mnogobrojni, ali su zadivljujuće snage onih koji se zovu jos i Besli. Njih je 59.
Spahioglani, pak, ili spahije i soluftari, nazivaju se kraljevski dječaci, zato što su od mladih godina odgajani u saraju, carskoj palati, odakle kad odrastu i sebi uzmu za žene naložnice ili đevojke koje Turci najvećim mirazom opremaju, sa platom izlaze iz palate. Oni vrše službu poslanika, i u vojsci drže desno i lijevo krilo samoga starješine, a odatle preuzimaju službe u pokrajinskoj upravi i druga zvanja. Ima ih oko 1300.
Preostaje da nesto naznačim i o pješacima, koji se dijele u tri reda: ostali, naime, janičari, posebni su turski pješaci. Ovi se još kao đeca iz pojedinih kuća po zapovijesti starješine biraju među svim narodima, koji su pod njegovom vlašću, i prvo ih obučavaju u vojnoj diciplini učitelji koji zbog njih upravljaju javnom školom, a kasnije se odlukom svakome propisuje vojna plata. Oblače se u kratku haljinu i sa bijelom kapom podignutom u vis, oružje su mač, štit, luk. Njihov zadatak je utvrđivanje logora, napadanje na gradove, i drugo što teže dopadne u vojsci. Njih je više od 12 000 na broju.
Azapi se nazivaju pješaci drugoga reda, lako naoružani vojnici, koje su stariji nazvali čarkašima, a nosili su malo savijenu crvenu kapu, štit, mač i duže koplje da bi probadali konje u boju. Njihovo pozivanje u vojsku moglo je da bude veće, a ponekad i manje, prema tome kako je zahtijevala ratna opasnost. Najmanje njih 40 000 po opštoj odluci bilo je u vojnoj službi. Njihova plata priticala je samo zajedno sa ratom: kad bi se on završio, prestajala je.
Najzad, posljednjim redom smatra se sva ostala gomila, koja slijedi vojsku dijelom svojevoljno, dijelom po naredbi zpovjednika, kao što su konjušari Sarahori, koji se prosto nazivaju pljačkašima, kuvari, kovači, drvodjelje, kopači i drugi obični vojnici. Neki od njih služe za potrebe boraca, drugi pripremaju prolaz vojne kolone kroz teška i strma mjesta, izgrađuju mostove preko rijeka i podove od dasaka za ratne sprave, nadstrješnice, pleter i drugo pogodno za napadanje. Većina njih su hrišćani. Pored toga bilo je zakupaca, zanatlija, mjenjača, dželata i bankara, i njihovo beskrajno mnoštvo stalno je bilo u logorima sa svima koji su vodili ljudski život.
Htio sam na ovo malo da posjetim, da nas ne zadesi, ako prezremo strašnog i premoćnog neprijatelja, propast, koja se dogodila prije malo godina svim prekomorskim saveznicima koji su dopustili da muhamedanski narod osvoji tada nenaoružanu i potpuno nespremnu Evropu, zato što su se uzdali u svoje snage, a dijelom bili među sobom nesložni, i sada se pružaju sve do granica Italije, ne bez velike štete i sramote za hrišćansko ime.

3. [O porijeklu Turaka]

Više njih, ne poznajući istinu vjeruju da Turci vuku porijeklo od Tojanaca, iako je iz grčkih anala poznato da su Trojanci, čije ime potiče od njihovog zapovjednika Teukra, vladali u Aziji prije mnogo vjekova. Uistinu, Turci, provalivši sa krajnjih granica Skitije, osvojili su prvo Persiju, potom Malu Aziju, a smatra se da od tada nema više od 400 godina. Iz tog razloga, napustivši domovinu bili su prinuđeni da osvajaju druge oblasti. Pošto su napustili Skitiju, bila je od istog izmailskog porijekla neka porodica kod Persijanaca, koja je uskoro zbog promijenjenih stvari i po nekom bogatašu iz tog roda Otomanu, tokom vremena počela da se naziva Otomanima sve do ovog doba, a njihovi potomci mogli su biti samo kraljevi. Pošto je jednom umro kralj tri njegova sina vladala su godišnje naizmjenično: dva mlađa su starijem donosili ono što bi izgubili njegovom propašću. Otuda je jedan, po imenu Karaman, napao Kalikiju i Isaur, i onu oblast koja leži uz planinu Taur, a drugi pak, Otoman, zauzeo je Kapadokiju, Galatiju, Bitiniju, i obale Propontide(=Mramorno more). Poslije 160 godina, zbog izdaje nekog Kantakuzina, carigradskog patricija, kojeg je otjerao car iz domovine i on je za osvetu ponudio svoje lađe neprijateljima da pređu Helespont (=Dardaneli), i nemarom drugih hrišćanskih poglavara, prelazeći iz Azije u Evropu ubrzo su se kao požar, na nasu najveću sramotu i poraz, proširili sve do Istre i Noričkih granica i obala jadranskog mora.

II - Koje zemaljske granice i krajeve kojih naroda treba proći ako se preduzima pohod na Turke i iz kojih krajeva Dalmacije isti varvari čine upade na germanska naselja

Saznali smo velepoštovani gospodine, da su naši stariji kada su se dogovarali o ratovanju prvo brižljivo ispitivali kroz mnoge spise i dokumenta, puteve kojima bi sigurno stigli do neprijatelja. Zbog toga je uvijek bilo izvjesno da su oni razbivši jače snage, brzo osvajali prostrana kraljevstva i vrlo bogate pokrajine. Zbog toga vrijedjelo bi truda i da poglavari vjernika saznaju, kojih zemalja granice, i kojih naroda predjele treba proći, ako pripremaju pohod na Turke; najzad, iz kojih krajeva Dalmacije isti varvari čine upade u germanska naselja. Jer, u stvari, divlji i premoćni neprijatelj treba da se potpuno protjera iz Evrope ne samo mornaricom i pomorskom vojskom kako neki procjenjuju, nego i kopnenom vojskom.
Izostavivši, dakle primorske oblasti koje se šire pred onima koji plove ka Aziji, ispričaću o onim stazama koje vode sa sjeverne strane na Trakiju i na Istok.

1. Prvi gornji put koji vodi od prelaza kod Beograda preko gornje dijela Mezije i Rodopa prema Trakiji

Prvo se, dakle iz Panonije prelazi na Ušću Save u Dunav u Gornju Meziju blizu Beograda, gdje se stiču dva puta: jedan gornji u Trakiju ili Romaniju, drugi donji koji vodi do Dardanaca i Makedonaca. Ali gornjim putem idući nailazi se na polje Godomin, nedaleko odatle, pošto se pređe rijeka Mala Morava i pošto se na lijevoj strani rijeke ostave polja Brailove, preko sela Braničeva, pored slavnog hrama Resave, grobnice kraljeva i čuvenih kneževa, stiže se do Niša, nekada, kao što se vidi po ruševinama, slavnog grada. Sada je skoro sveden na selo, a naseljavaju ga Turci i Bugari. Leži na izlazu iz velikih planina i ogranaka Rodopa na rijeci Nišavi po kojoj se zove i smatra se po velikom obilju stvari za prodaju, najslavnijim među drugim mjestima Mezije i Tribala. Udaljen je od beogradskog prijelaza 320 hiljada koraka. Od njega se poslije penje do sela Pirota smještenog u brdima, a pošto se prijeđe prostrani prevoj planine Kunovice strm i težak, kako zbog dubokih provalija okruženih stijenama tako i zbog vrlo guste šume dužih okuka, pruža se 50 milja dug prilaz Sofiji, glavnom gradu Tribala, poznatom trgu našeg vijeka, koji leži u ravnici gledajući sa Istoka Donju Meziju, to jest Zagorje, koje se širi od rijeke Cibrice oko grada Vidina i Nikopolja obalom Istera (=Dunava) do Pontijskog mora(=Crno more), a sa juga Trakiju, sa Zapada i Sjevera Skordiske i Tribale i visoke vrhove planine Vasilice; ovđe su Rodopi iznad drugih istaknuti po velikom broju vrhova, i kao da vladaju svim obližnjim planinama, što navještava i sam grčki naziv. Kroz njegove oštre i uske prolaze za dva dana prelazi se u ravnicu Filipolja (=Plovdiva) ili Romanije (=Vizantija, tur. Rumelija). Ovuda su Rimljani putovali nekada kada su osvajali vlast u Aziji i njihov spomenik sve do ovog doba vidi se posred brda podignut na mermernim stubovima. Priča se da je ovuda prošao iz Gornje Mezije i Gotfrid Bujonski kada je išao ka prolazu kod Helesponta ili Galipolja da bi ponovo osvojio obećanu zemlju. Baš je u ovim tjesnacima Vladislav, kralj Panonaca(=Mađara) i Poljske, jednom opkoljen od Amurata, turskog poglavara, bio prinuđen da se povuče i vrati u Panoniju. Iz Filipolja, putem, stalno pored rijeke Marice ili Hebra za tri dana stiže se do Adrijanopolja (=Jedrena), koji se kod starih pisaca zove Odriz ili Orestija, a ponekad Uskodonija. Koliko se po ljepoti i slavnim djelima uvijek isticao među svim tračkim gradovima, najbolje će se vidjeti iz ovoga što su ga zbog njegove plodnosti, stari kraljevi Bitinije, kad su se iz Azije u Evropu preselili, izabrali za boravište i carsko sjedište, mnogo prije nego što su osvojili Vizant. Od njega do Propontide i Helesponta ili Galipolja ima 60 milja, do Konstantinopolja, pak, smatra se 120.

2. Drugi donji put kojim se od istog Beograda preko Dardanaca i
Tribala, prešavši planinu Hem spaja blizu Hebra sa gornjim putem


Drugi donji put je vrlo lakog prilaza. Prostire se naime, od Beograda do granice Mezije i Dardanaca, 280 hiljada koraka, idući do grada Ostrovice i manastira Ravanice, vodi prvo do Morave, nekada Moskije nazvane, koja teče pored tvrđave Kruševca, koja je ponekad neprelazna zbog izlivanja kiša, a odatle do Bele Crkve (=Kuršumlija) i Apeninskih planina (=Kopaonik), koji dijele Meziju. Rašani naime prvi stanovnici ove pokrajine, divlji i ratoborni, naseljavaju onaj dio koji leži prema rijekama Drini, Savi i Istru. Vlasi su planinci, divlji rod ljudi - oni su bogati samo stadima stoke; a drugi dio, koji je okrenut Dardancima, Makedoncima i Tribalima, Srbi, ljudi blažeg načina života i pitomijeg i lijepog izgleda, zato što se prostiru više ka jugu i zbog mnogih putujućih trgovaca. I tako, kad se pređu planine slijedi polje Dubočica, svuda gusto naseljeno, ali kada se ostavi nesto ulijevo staza koja vodi ka velikom selu Prokuplju i ka Nišu, nedaleko se pruža dolina Kosovica kroz koju po sredini teče rijeka Lab, nastavljajući ka preširokom polju Kosovu, proslavljenim u tolikim bitkama raznih naroda. Uistinu, od mnogih, o kojima se priča u starim ljetopisima da su tu slavno vođene, i sam ću ponoviti nešto malo u spomen toga polja. Jednom Gali želeći da osvoje Grčku i Aziju tu su, prvo podižući uzbunu, sa susjednim narodima zaratili, ali ne bez velikog poraza, kao što se vidi po njihovim spomenicima. Naime jedva su molbama postigli primirje dok ne sahrane tijela posječenih i ne odu iz pokrajine. Pored toga, ima već 120 godina kako se ovdje Muratu, turskom kralju, koji je provalio iz Trakije u Meziju sa velikim mnoštvom varvara, suprostavio despot(=knez) Lazar sa mnogim hiljadama ljudi i poginuo je, a samo nekolicina od njegove vojske je ostala; Turci su zadobili pobjedu, ali ne bez krvi, jer je tu poginuo i njihov kralj, gdje i sad jos leži njegova utroba sahranjena u mermernoj grobnici; naime njegovo mrtvo tijelo prenijeto je u glavni grad Bitinije, Brusu, da bude sahranjeno sa drugim vladarima iz porodice Otomana. Najzad tu je bio onaj zlosrećni poraz panonske vojske Janka Hunjadija, koji treba proklinjati u svim vjekovima, u bici sa Muratom i njegovim sinom Mahmudom Čelebijom, sada gospodarom Turaka.
Ravnica ovog polja prostire se oko 70 hiljada koraka do sela Kačanika i tjesnaca Klisure, koji vodi ka Skoplju, a leži između dviju rijeka, Sitnice i Laba, zaštićena odasvud planinama, po kojima ima bezbroj zaselaka i sela, a na lijevoj strani je prebogato selo Priština, koje je zbog najveće plodnosti nekada bilo za najveće uživanje gospodarima Mezije. Osim toga na 10 milja je Novobrdski grad, germanska kolonija. Naime od početka su ga naselili Saksonci, koji su u krajevima Mezije pronašli rudnike i srebrnu rudu. Koliko je ovaj grad obilovao bogatstvom treba da se ćuti i ne spominje. Jer kao što je Rimljanima ponajviše neprijatno bilo pljačkanje zlatnog posuđa i dragocjenosti Kipra, Korinta i drugih preslavnih gradova Grčke i Azije, tako prije nego što su Turci opustošili taj grad, još ga nije napala takva pohlepa za zlatom i srebrom, jer otkada su osvojili ovaj predio, nijesu nikada šteđeli sredstva ni trud težeći da iz osnova prevrnu planine i iz njihove utrobe izmame zlato. Inače, pored jezera i močvare Horavice, pošto se odvoji od onoga puta koji vodi preko Binče Morave do planine Krivične koje leže ispod Mezije i Dardanaca, poslije jednodnevnog puta od ulaska u Klisure, pruža se prilaz Skoplju, glavnom gradu Dardanije i granici Makedonije. Ovaj grad je plodan i obiluje svim dragocjenim plodovima zemlje, pun bogatstva, osobito svratiste poglavara, natapan zdravom rijekom Vardarom, koji izvire sa najviših vrhova planinskog lanca Orbela, koji se diže iznad Makedonije, Tribala, Mezije, Epira i Dalmacije, i zato je pogodan za sakupljanje vojske. Odatle putujući preko planine Žeglgova, doline Konopnice, banje Velbužd (=Ćustendil) i mosta na Strumi, koja dijeli Makedonce od Tribala ili Bugara, blizu Crvenog brijega, prošavši šume Samokova i prostranu pustoš planine Hema, koji se kod Tribala, njegovih stanovnika, naziva Kostenaco, dosta teškim putem silazi se na Maricu, to jest na rijeku Hebr, i do polja Filipolja ili Romanije, gdje se ovaj donji put, udaljen od Skoplja 230 hiljada koraka, spaja sa gornjim sa planine Vasilice ili Rodopa koji vodi u te ravnice.

3. Izlaganje o nazivu i polozaju Romanije

A Romanija koju malo ranije spomenusmo, oblast je sunčana u koju se u izobilju stiče sve ono sto je ljudima potrebno. Nekada su je dugo naseljavali Rimljani, zbog njenog izuzetno prijatnog položaja, otuda se, zbog čestih rimskih kolonija u toj pokrajini, a naročito zbog Konstantinopolja, kao drugog Rima, počela u narodu tako nazivati. Njena dužina od obala Egejskog mora i rijeke Strume prelazi 390 hiljada koraka, sa Istoka Pontom, sa Sjevera okukom Istra, a nedaleko od Rodopa, blizu rijeke Cibrice graniči se sa Donjom Mezijom; doista njena širina počevši od obližnjih padina Hema (=Balkan) proteže se 180 hiljada koraka ka jugu prema Galipolju.

4. Drugo mjesto odakle se iz Panonije prelazi u Meziju blizu grada Zaslona

Drugo mjesto odakle se prelazi iz Panonije u Meziju blizu je Zaslona ili grada Šapca, nedaleko odande gdje se Drina pritičući iz Dalmacije ulijeva u Savu. Preko Save slijede dvije pokrajine, Beljin i Mačva, i pošto se ostave na desnoj strani rijeka Belica i ove planine : Cer, Krupanj, Zajača i Srebrnica sa rudnicima srebra, ide se do poznatog sela Valjeva i Laci planina (=Lastva ?), koje su nesavladive za vojsku zbog kola i druge teške opreme. Na lijevoj strani postoji prilaz brodu na Velikoj Moravi, koja tu oplakuje tvrđavu Kruševac, uvijek uz pridrzavanje drugih gore navedenih puteva.

5. Put koji iz Panonije preko Transilvanije vodi prema Trakiji i Pontu

Postoji i treći put, pogodan i manje naporan, koji vodi iz krajeva Panonije u Trakiju i do drugih mjesta blizu Ponta, koji nije nepoznat kako samim Panoncima, tako ni ostalim stanovnicima preko Dunava, koliko zbog navale trgovaca koji naizmjenicno pritiču, toliko i zbog stalnog rata koji vode odbijajući Turke oko ušća Dunava i u onim predjelima. Prijeći ću samo na malo onoga što je potrebno o tome putu. Tako je Budim udaljen od Varada 80 hiljada koraka, a između leže kumanska naselja i rijeka Tisa. Odavde do grada Rev blizu rijeke Keres ima put od jednog dana stalno kroz polja. Od njega se pruža prilaz preko duge doline u Kolušvar ili Temišvar, a odatle lakim putem jednake dužine do Sibinja. Ovo je glavni grad u Sedmograđu. Ova oblast koja se obično u narodu naziva Transilvanija ili Erdelj, u ratu je neosvojiva; rađa naime najspretnije i najhrabrije vojnike. Postoji u njoj grad Hunjad veoma utvrđen prirodom mjesta, odakle treba da je bio rođen Janko Bijeli, koji je tu prvo rastjerao Turke, i pošto je ubijen njihov vojskovođa Mesit-beg, napredujući u znaku sve boljih pobjeda, postao je tako strašan neprijateljima a za divljenje svojima, da je po prijedlogu svih zatraženo da on upravlja kraljevstvom. Od Sibinja slijedi Korona ili Brašov, posljednji grad Transilvanije, koji leži uz planine, koje dijele istu pokrajinu od velike Vlaške ili Dakije. Odatle se trećeg dana stiže u Trgovište, glavni grad Vlaha i značajno sjedište poglavara i vrlo pristupačno, neutvrđeno ni zidom ni bedemima, već samo jarkom, nasipom i opkopima sa preoštrim koljem postavljenim sa spoljne strane, smješteno među močvarama koje pokrivaju šume pune blata i lokvi vode, tako da je zimi neprohodna gotovo cijela uokolo omeđena oblast. Ona je kod starih nazivana pokrajinom Dakijom, kolonijom Rimljana, otuda i njeni domoroci i u ovo, čak, naše doba, služe se ponekad latinskim govorom. Ovaj je narod varvarski, surov, odan gatanju i proricanju, uvijek željan otimačine i pljačke. Kada se napusti put koji iz ovih mjesta vodi do prijelaza Vidina i Nikopolja, lijevo se ukazuje utvrđenje Vasil, koje se nalazi u sredini između Velike i Male Vlaške ili Moldavije, đe se često ratovalo sa Turcima. Naime, Drakula je, sa malo, ali odabranih vojnika Mehmeda, turskog vladara, koji se već dočepao Velike Vlaške i žurio je da osvoji i malu, ovdje natjerao u bjekstvo, izašavši oko druge noćne straže i prisilio ga je da se povuče do Dunava, sa velikom pogibijom i sramotom njegovih. Ovdje je baš prije četiri godine moldavski knez Stefan tako uništio Sulejmana pašu i vojskovođu Romanije, da od 30 hiljada Turaka samo malo njih spaslo, onih koji su možda jahali brže konje. Od Vasila na oko 30 hiljada koraka prelazi se Ister kod grada Brilaga ili Braile, a na drugoj strani pojavljuje se Trakija, prostirući se preko sedam ušća Dunava sve do Ponta, gdje je polje Varne, proslavljeno prvo po sukobu kralja Zigmunda sa burgundskim vojvodom, a zatim po pogibiji Vladislava, kralja Panonaca i Poljske i apostolskog legata.

6. Izlaganje o opisu Gornje Mezije ili Srbije

Budući da je ime pokrajine Mezije poslije propasti rimske vlasti zbog naših različitih propusta sa iskvarenim izgovorom starog naziva gotovo izašlo iz upotrebe kod pisaca našega doba, čini se da je pravo stupiti nogom tamo, odakle sam bio pošao na put i malo progovoriti o položaju same oblasti.
Ova, prosto nazvana Srbija ili Raška, u staro doba Mezija, leži u krajevima Evrope. Sa Sjevera je okružena trima veoma poznatim rijekama, Drinom, Savom i Dunavom, po čemu je ista pokrajina prvo bila povezana sa Panonijom, zatim sa predjelima Dačana ili Vlaha, sa Istoka planinskim lancem Rodopa i rijekom Cibricom i Donjom Mezijom, sa juga se naslanja na granice Tribala i Dardanaca ili Makedonaca, a na zapadu je opasana planinama Dalmacije. Prostire se u dužinu od Rodopa sve do Save i Drine 420 hiljada koraka, a u širinu od Istra do krajeva Tribala i Dardanaca 270 hiljada koraka. Prema opisu starih pisaca u njoj se razlikuju tri dijela ili naroda: prvi Rašani, koji se prema Ptolomeju nazivaju Trikornjani, drže onu oblast koja leži prema Drini i Savi, a onaj, pak, dio koji je prema Istru, Mezijci. U njoj su ovi gradovi i gradići: utvrđenje Alba po starom izgovoru nazvano Beograd, smješteno iznad ušća Save u Dunav. U početku su ga naši zadobili, poslije ga je despot Stefan dao na dar caru Žigmundu, pogodno je mjesto za stražu na rijeci i granici Panonije. Ovdje su Rimljani prelazili kada su išli na Trakiju. Postoji i Samandra ili Smederevo zaštićeno tokom istog Istra. U njemu su naši poglavari dugo imali žezlo. Postoje i drugi gradići: Golubac, Ostrovica, Kruševac, veoma utvrđeni tokom vode i strminom mjesta. Natapa se ova ista oblast ovim rijekama: Savom, koja se od utoka rijeke Drine i drugih rijeka Dalmacije, valovita i brza uliva u Dunav pod bedemima samoga Beograda, a nešto niže od Smedereva upada u Dunav i Velika Morava, kod starih nazvana Moskius. A Dunav, izvirući u Alpima Germanije, dijeli Meziju od Panonaca i Dačana, kako je gore rečeno, i tekući pored Donje Mezije, to jest Zagorja i Trakije sa sedam ušća uliva se u Pontsko more. Kažu oni koji su obišli svijet da je Dunav, među drugim rijekama na zemlji, zbog svoje veličine i različitih vrsta riba, koje se u njemu love, prvi i najveći. A Drina nastaje pod Sokolom, gradom Dalmacije, đe je uvećana tokom dviju rijeka Pive i Tare i tekući kroz Bosnu blizu početka Mezije utiče u Savu nedaleko od gradića Zaslona.
Sredinu pokrajine naseljavaju Vlasi, o kojima Ptolomej tako donosi: "Oni koji leže između nazivaju se Pikenzi", a gore u prvom putopisu dosta je o ovim rečeno. Ostali narodi srodni Makedoncima su Srbi, koje isti autor naziva Dardancima. A drže ove gradove: Novum Montem ili Novo Brdo, koji je glavni grad i prijestonica oblasti. Zbog obilja zlata i srebra nekada je premašivao bogatstvo Liđana, ali jednom i ponovo opljačkan od varvara spaljen i sravnjen sa tlom, ima samo tvrđavu kao znak grada. Nalaze se i drugi prebogati gradovi: Sjenica, Trepča, Jeleč, Brorum, Prizren i Vučitrn. I ovu pokrajinu optiču rijeke: Mala Morava koja, izvire iz planine Orbela ili Ljubotena, sa Nišavom, ranije Timokom, koja ističe iz Rodopa i ulijeva se u veliku Moravu ispod sela Niša i Prokuplja, i Bijeli Drim ili Drilo, koji nastaje u našim planinama i sa drugim, koji izlazi iz jezera Makedonije blizu Ohrida, čine oba kod Dardanaca Crni Drim, i tekući kroz Dukađine i Hispane ulijevaju se u Jadranski zaljev ispod grada Lješa. Sitnica, to jest "malena" isto tako ističući iz obronaka planina prvo se spaja sa Labom kod jezera na polju Kosovu, zatim sa Ibrom blizu tvrđave Zvečana i ulijeva se u Veliku Moravu nedaleko od Kruševca.
Uostalom, sva mjesta koja smo pomenuli obiluju bogatstvom svih stvari i na mnogim mjestima rudnici minerala i svake vrste metala svi konačno izlivaju zlato slično šljunku koje samo izlazi sa padina brda na svjetlost. Ovim plijenom namamljeni varvari nijesu štedjeli nikakvog truda sve dok se nijesu dokopali plodne i prebogate pokrajine.
Njeni stanovnici smatraju se najratobornijim ispred ostalih naroda Evrope, vješti su da izmame zlato i srebro iz krila zemlje, veoma su naklonjeni gozbama i uživanju u muzici, u kojima na način Timoteja, onoga nekada pjesnika kod Aleksandra Makedonskog, pjevajući o preslavnim i veoma plemenitim djelima hrabrih junaka obično podstiču duhove mladića da podnose svake teškoće.
Poslije jevanđeljske zapovijesti, svete nikejske i druge sabore vjernika uz najviše uvažavanje postuju, ogledajući se naročito u božanskoj službi na uredbe svetog Vasilija, Jovana Zlatoustog, Kirila i Atanasija.

7. Put kojim se iz Vrhbosne ide od Turaka prema moru i planinama Krbave

Preostalo je da sto kraće kažem iz kojih djelova Dalmacije Turci napadaju na Germaniju i druge susjedne narode.
Postoji, dakle, u toj pokrajini mjesto nazvano Vrhbosna, glavni grad i glavno sjedište narodnog vojvode, ne dugo, nedavno, naime, opljačkao ga je i spalio panonski kralj pošto je odatle otjerao Daut pašu Romanije, pogodno mjesto đe svi vavari iz Azije i Evrope, željni pljačke i otimačine pritiču, zato što je odatle lakše da se pobjegne ili na morsku obalu ili, preko Like i planine Krbave, među Liburne, Histre, u Ljubljanu i Furlaniju ili sa planine Adrije, koja se prostire gotovo po sredini izmedju Bosne i Jadranskog zaljeva skrećući ka Hrvatskoj u Kranjsku, Celje, Korušku i Štajersku, dolazi se sve do granice Austrije. Ali iz objašnjenja o putevima kojima se prelazi do ovih naroda biće jasnije đe se nalazi svaka od rečenih oblasti.
Tako neprijatelji, kada žele da upadnu iz Vrhbosne u ravnicu Knina ili Cetine, udaljenu 180 hiljada koraka i u druga mjesta blizu mora, iako imaju više prilaza, ipak u svojim stalnim pohodima koriste dva, koji su im bolje poznati i kao lakši: jednim blizu gradića Visokog, Kreševa i Prozora silaze do Klisa, Splita, Trogira i Šibenika, drugim, dužim, koji se pruža ka tvrđavi Ključ pored Bistrice ulaze u ravnice Zadra, koje se pružaju sve do morskog kanala koji dijeli susjedna ostrva od predgorja Krbave, i planinama odakle se skreće na tu obalu, ukazuju se dva puta: jedan vodi prema Bihaću i rijeci Huni ili Uni, a drugi, donji preko Like i veoma uskih klanaca krbavskih Alpa. Prilazi na više mjesta teški i opasni za prelaženje, jedva se mogu savladati pješice, i, pošto se ostave na lijevo gradići Novi i Bakar sa Istrom, Trstom i Monfalkoneom, prijeđe se od granica Bosne 430 hiljada koraka do rijeke Soče.

8. O putu kojim se od gradića Ključa ide prema rijeci Uni

Ali držeći se gornjeg puta, pošto pređu rijeku Unu na strani Bihaća, ostavivši desno Krupu, stalno preko poljskih mjesta u dužini od 50 hiljada koraka, napadaju cijelo područje Hrvatske oko Modruše i Dabra sve do rijeke Kupe; odatle mogu da prave upade čak do Ljubljane preko istih planina Krbave uskim, kamenitim i opasnim putem. Poslije rijeke Kupe slijedi Metlika, i u tom kraju je strma planina teška za prijelaz protegnuta na 4 hiljade koraka, đe bi se samo sa malom posadom mogao zatvoriti put neprijatelju. Odatle pretrčavaju ka Savi i Kranjskoj i preko Save na Celje, da bi pustošili pokrajine, koje leže uz rijeku Dravu, Korušku i Štajersku, pojavljuju se na rijeci Muri i u Austriji.

9. O položaju Hrvatske i planina Krbave

Hrvatska koje smo se gore dotakli je pokrajina Norika, prema pisanim izvorima promijenjena je u pokrajinu Dalmacije. Obuhvata najviše planine koje se od germanskih Alpa prelazeći preko Krbave pomaljaju u Flanatskom zaljevu ili Kvarneru, i pošto se spoje skreću ka Jugu i Istoku rastavljajući Gornju Meziju, to jest Zagorje, i mjesta kod Varne, završavaju se kod sedam ušća Dunava u Pontskom moru. Vraćeni do granice Mezije i Dardanaca grebenom planine Orbel, razdvajaju Makedoniju od Epira, Tesalije, Volosa, Akarnanije, Etolije, Beotije i Atosa, iznad solunskog zaljeva spuštaju se u Egejsko more. Sa druge pak, protegnuti od Hema ka jugu, ostavljajući desno Makedonce i Bese, lijevo Tribale, Skordiske i Tračane nestaju u moru Propontide.

10. Put Egnacija koji ide iz Epira ili Drača preko Ematije u Trakiju

Držim pored toga da bi bilo veoma zgodno, kad bi ljudima našega doba, kao i potomcima, bilo poznato kojim putevima su nekada Rimljani prevodili vojsku iz Epira u Makedoniju ili na Istok, naročito s toga što su nam ratnim pustošenjima i promjenama vremenom zaboravljena imena gradova i mjesta potpuno nepoznata vojnicima Italije. Ko je, naime, poslije tih rimskih pohoda ikada pokušao da napadne ove pokrajine, izuzev onaj Đordje Kastriot nazvan Skenderbeg, čuveni poglavar Epiraca, koji je toliko puta prezrijevši prebogate darove Turčina i obećanja, često napadajući susjedne narode, sam prodirao do Strume i sve do granice Makedonaca i Tračana ? Odatle su dva puta; jedan, Egnacija, od Drača na Istok, koji je geograf Strabon izmjerio od rijeke Hebra sa 535 hiljada koraka, a drugi ide od Apolonije, koja se naziva Kandavija po planini Ilirika, u Makedonijiu preko 267 hiljada koraka sve do Soluna. Ali prvi, Egnacija, od Drača preko farsalskih i ematijskih polja, ostavljajući lijevo rijeku Fand i planine Dukađina blizu Lješa, nekada preslavnog grada Ematije, i vrlo česta sela Vrake i Dibra, ide dalje ka gradiću Beogradu, skoro po sredini Ematije, Tesalije i Makedonaca, odatle ostavljajući na desnoj strani planine Tesalije, a lijevo rijeku Drim, pošto se pređe kroz šume i gajeve obližnjih brda, spušta se u ravnicu Makedonije, opruženu prema Hebru i Trakiji.

11. O nastanku, spoju i toku oba Drima

Uostalom rijeka Drim izvire iz jezera blizu Ohrida, gradica Makedonaca, i razdvaja Dibrane, koji se nazivaju Dardancima, od naroda Vrake i Ematije, zatim Hispane ili Piloćane od krajeva Dukađina, đe malo više ulazi u drugi Drim koji dotiče iz obližnjih planina Mezije, i pod gradom Lješom spušta se u Jadransko more.

12. Kandavijski primorski put koji se proteže od Apolonije do tjesnaca Propontide

A drugi put, koji se zove Kandavija, od Apolonije, odakle je početak Epira, ide dalje ka Ambracijskom zaljevu pored jezera Avlone ili Valone, a na desnoj strani mu leže epirski narodi koje oplakuje Sikulsko more. Ova oblast - prosto nazivana Arban, budući dugo pod vlašću Aranita, povezuje se sa Ahelojom, ili, prema susjedima, rijekom Pahikolamom koja ističe sa Pinda. Tu je granica Epira; od njega preko Akarnanaca do rijeke Even ilki Fidar, koja utiče na ulasku u Korintski zaljev dijeleći Etoliju od Peloponeza, stiže se do rijeke Antira i sve do Istma. Doista, čitav ovaj gore spomenuti put neprekidno se proteže duž morske obale, a prilaz je na nekim mjestima opasan i zaobilazi dalje od mora zbog čestih uzvišenja koja se pomaljaju na ovoj obali; poslije Istma ide do Egejskog mora preko primorskih i Grčkih stanovnika Lokride, Fokeje, Beotije, Atike, Megare, blizu Eubeje i Solunskog zaljeva, ostavljajući lijevo Larisu, spušta se sve do Soluna, preslavnog grada Makedonije. Odande stranom istog moreuza prema jugu zaobilazeći planinu Atos i preko dolina i gora prelazeći Strumu, koja dijeli Makedonce od Tračana, stalno preko primorskih mjesta proteže se do gradica Enosa, gdje Hebr(=Marica) rijeka Trakije, utiče u vode Egeja. Odavde se otvaraju dva puta; jedan od 60 milja prema Jedrenu, a drugim nalijevo preko mosta Egine od 3 hiljade koraka, koji je zadivljujućom vještinom podignut iznad močvara i jezera, pruža se pristup ka Galipolju; od njega se, skretanjem ka zapadu, lako stiže do tjesnaca Propontide ili Dardanela.

13. Dokaz protiv onih koji smatraju da su Valona i Apolonija jedno isto

Premda se kod geografa Ptolomeja jasno pokazuje da je drugo grad Valona od onoga koji se prosto zove Apolonija, kao što će niže biti izričito pokazano, progovoriću ipak malo protiv mišljenja onih koji se, možda zamijenivši imena gradova i oblasti iz starine, pogrešno oslanjaju na primjere Tita Livija i ostalih istoričara da su ovi gradovi jedan isti, po čemu bi pristup Valoni bio preko ušća rijeke i nekog zaljeva u unutrašnjosti prema istom gradu. Naslanjaju se na rijeci Livija u četvrtoj knjizi o drugom Punskom ratu, đe piše: >> Poslanici iz Orika stigoše do Marka Valerija, zapovjednika flote u Brindiziju i oko obala Kalabrije, javljajući da je kralj Filip prvo napao Apoloniju pošto je 120 čamaca i brodova sa dva reda vesala dovezao u rijeku uzvodno; zatim, pošto je ovo bilo sporije od očekivanja, ka Oriku je noću potajno približio vojsku; [...] ni iz jednog drugog razloga osim da se dokopa Italije<<. I tako su upravo tu ovi Apolonjani, koje je opseo kralj Filip, zatražili pomoć od konzula Marka Valerija, onda je konzul izabrane >>vojnike u dugim brodovima poslao na ušće rijeke sa zapovjednikom Nevijem Krispom, čovjekom vrijednim i vičnim vojnoj službi. On je rasporedio vojnike po kopnu, a brodove je otpustio nazad u Orik, odakle je došao ka ostaloj floti, poveo je vojnike podalje od rijeke putem koji je bio najmanje zaposjednut od kraljevih ljudi, i noću, tako da niko od neprijatelja nije opazio, uđe u grad Apoloniju<<. Zaista mnogo se varaju oni koji ne vide da je Valona smještena u brdima na jezeru koje oplakuje njene zidine, daleko od mora oko 800 ili hiljadu koraka. A Apolonija i gradic Orik leže na ravničarskim mjestima, kao što se u istoj knjizi o drugom Punskom ratu ovako o Oriku čita: >> Taj grad smješten je u ravnici nije jak ni po bedemima, ni po ljudstvu, ni po vojsci<<. Zatim Plinije u trećoj knjizi u 24. poglavlju u izlaganju o Makedoniji ovako iznosi o Apoloniji: >> Apolonija bivša kolonija Korinćana udaljena je od mora četiri hiljade koraka: na tom ušću Kolhiđani su osnovali gradić Orik; odatle je početak Epira, planine Akrokeraunije, kojima smo ograničili ovaj zaljev Evrope<<. Strabon takođe kaže: >> Aous ili Eas, rijeka Apolonije, više koja se pomalja i od koje je udaljena 10 stadija, od mora pak 60; poslije Apolonije Bilikata i Orik i njegov trg Panorm<<, svima pogodna stanica, >> i vijenac planina Akrokeraunija; ovdje je ušće Jonskog zaljeva i početak Jadranskog<<. Pored toga u Valoni je uvijek bilo velikog obilja ribe ili ribolova i usoljavanja ribe, o čemu se nikada ne čita da postoji na drugim mjestima po epirskoj obali, izuzev kod Skadra, koji se računa u gradove Dalmacije. Otuda sam Strabon u sedmoj knjizi komentara pominjući epirske narode kaže >> Oko puta Kandavije<<, koji iz Apolonije blizu morske obale ide u Makedoniju, jezero i >>močvare postoje kod Lihnida, đe imaju obilne tržnice usoljene ribe<<. Otuda bi Valona bila više udaljena od Drača, kako se razabire po stanicama i ušću rijeka, koje u tom dijelu leže. Apolonija, međutim, slijedi odmah poslije Drača prema istom Strabonu koji o njoj ovako piše: >> Od obale Jonskog mora uzećemo morski početak, đe se zaista, završava plovidba Jadranom; njegovi prvi djelovi su Epidamnus<< ili Drač, >>i Apolonija; iz Apolonije u Makedoniju put na istok je Egnacija<<. Zatim isti Strabon, od istog početka Epira, đe je Apolonija, sve do zaljeva Arte, postavlja baš te luke i rijeke, naime Panorm, ispod Akrokeraunijskih planina, stanicama svima pogodna i veoma prostrana; poslije ovoga luka Onhizmo prema kome leže nasuprot grebeni Korkire okrenuti ka zapadu; druga je Kasiopa, od koje do Brindizija ima 1700 stadija i toliko isto od drugog rta Kasiope, koji gleda na jug sve do Tarenta. Poslije Onhizma je luka Posidon na čijem je ulazu osnovan Butrot. A rijeke ili njihova ušća nabrajaju se jedni za drugim niže Drača i Apolonije ovako: Panas je rijeka koju slijedi Dips, blizu Apolonije, rijeka Aous ili Eas, najzad Laus, poslije slijedi Valona; poslije nje rijeka Kalidno, najzad zaljev Arte. Najzad Valona u blizini Otranta. Zbilja, Apolonija i Orik su od predjela rta Salentina, Tarenta i Brindizija na istom pravcu i udaljenosti, kao što u istoj knjizi gore spomenuti Plinije kaze: >> Orik je udaljen 75 hiljada koraka od rta Salentina u Italiji<<. Ovaj grad udaljen je od Hidrunta (=Otranta) mnogo hilja da koraka više nego od onih đe se nekada prelazilo u Orik i Apoloniju. A postoji i suprotno iz tih samih u Brindizi, kako se očigledno izlaze kod Livija u četvrtoj knjizi o makedonskom ratu. Naime kaže: konzul >> kad je došao u Tesaliju preko Epira stiže u Orik, odakle je bio prebačen; od Orika sve čete prebačene su bile u Brindizi <<. A piše i Gnej Livije; >>zapovijeđeno mu je da iz Brindizija sa svim četama pređe u Epir i blizu Apolonije da zadrži čete<<. I Plutarh u Cezarovom životu iznosi: Cezar, dakle sa svojim četama prešavši iz Italije preko Jonskog mora >>zauze Orik i Apoloniju <<, i malo niže: >>Boraveći u Apoloniji, kada je vidjeo da mu nedostaju čete kojima bi obuzdao bitku, i ostale iz Italije lagano je slijedio<<. I konačno oni što misle suprotno, ako se nijesu mogli odvratiti ovim dokazima, neka barem na čas dođu do Ptolomejevog izlaganja u kome se o Makedoniji govori ovako: >> Makedonija ima granice od sjeverne strane izložene Dalmaciji, Gornjoj Meziji i Trakiji, od Zapada Jonsko more, koje se od Dirahija ili Epidamna prostire sve do rijeke Popilhena<<, ali prvi gradovi Tulantinaca su ovi: >> Dirahij, ušće rijeke Panas, [...] Aulon, pomorski grad, Helimiotorum Horestis Bulis, ušće rijeke Kalidna<<. Samo ove gradove i te rijeke od Drača sve do zaljeva Arte pominje Ptolomej, i to je ono što sam mogao o Apoloniji i Auloni ili Valoni da prikupim od istoričara i geografa.

14. Epilog podsticajni protiv Turaka

Ovo su putevi kojima su nekada toliko puta ratovale rimske vojske, koje sada treba hrišćani uporno da traže, ako čeznu da se dokopaju trajnog mira kada istjeraju vavare iz Evrope; ne treba tako da se čeka neprijatelj niti se treba s njim boriti na pragu ili u krilu Italije. U Epir ili Makedoniju treba da se pošalju jednog istog trena; kažem da tu i preko ulaza iz Panonije treba unijeti rat u Trakiju, neće nedostajati vojnika ni hrane. Tu je sve što je potrebno. Doći će iz susjednih pokrajina svi vjerni hrišćanski narodi koji samo čekaju hrišćanski pohod, spremni da satru neprijatelja sa svijeh strana, čim čuju da je vojska Panonaca prešla Ister i da se vojska iz Italije prebacila preko Jadranskog mora. Ovo je jedini i krajnji put da se pobijedi neprijatelj. Čitamo, naime, da se Aleksandar Veliki borio sa persijskim kraljem Darijem u Aziji, kralj Ksereks, da ga ne bi Atinjani u njegovom kraljevstvu opkolili, sam je prvi napao Grčku. Hanibal je, takođe, uvijek imao jednu istu misao: da u Italiju unese rat. Iako pobjednik, nije se mogao od nje odvratiti prije nego što je rat bio prenijet u Afriku. U Cezara je, opet, bila takva brzina u savlađivanju neprijatelja, da je većinom stizao prije nego glas o njegovom dolasku. No, toliko primjera kod stranih naroda treba izostaviti. Preostaje samo jedan primjer dostojan pamćenja koji treba da slavi potomstvo, Janka Hunjadija, koji nikada nije dopustio da Turci pokrenu pohod protiv hrišćana a da ih nije napao u samoj Trakiji. Njegove slavne i najsvetije poduhvate za odbranu pravoslavne države, dužni su da slijede i poglavari našega doba.

Kraj

==============================================

Lit.: A. Petrusi, Martino Segono di Novo Brdo, vescovo di Dulcigno, un umanista serbo-dalmata di tardo Quatrocento, Roma 1981.