Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Marko Vujačić, 1961.
Znamenite Crnogorke u narodnom pamćenju: Žene od kamena

SRNE I LAVICE


„Kad ove žene nisu sasvim utučene bedom mučnog života, nesporno su najotmeniji tip južnoslovenske žene... Jedva da gde ima žena, seljanki iz prostog naroda, koje bi bile sa više vrlina i prirodno otmenije nego što su Crnogorke.”
(Jovan Cvijić)


T. Valerio, "Čuvarka oružja ispred manastira": Gorske vile u "slobodarskom ratnom logoru"

Ovo nije priča o salonskim ljepoticama, što zavode i stasom i glasom, ovo je priča o ženama od kamena, nastalim u ratnim vihorima i neprestanoj borbi sa neumoljivim i surovim zakonima prirode na prostorima Crne Gore u minulim vjekovima. Njihova lica su bila posebne divlje ljepote, nosile su u sebi snagu i ćutanje kamena, na njima su počivale kuće, narod i slava i hrabrost Crnogoraca. Muškarci su bili zaduženi za odbranu časti i slobode, a one za sve ostalo, za svijeću u domu, za vatru na ognjištu, za toplinu koja grije i okuplja, za gajenje slobodarskog duha u djeci.

Žena u staroj Crnoj Gori je bila mitska žena, muza bitaka i proročica pobjeda, njenu ratničku i iskonsku snagu slave pjesme, priče i legende.

Crna Gora je u razdoblju od nekoliko vjekova bila slobodarski ratni logor, koja nije htjela ni mogla da upozna ropstvo. U takvim uslovima neprestane borbe formiraju se običajna i etička pravila shatanja života, ona se strogo čuvaju i prenose sa koljena na koljeno kroz vjekove i decenije. Pokoljenje izvire iz pokoljenja, dodajući iskustvo i tekovine svoga doba ali strogo čuvajući nasljeđe. Kult čojstva i junaštva strogo se i po cijenu života održava kroz vjekove.

Zato ni Crnogorka nije mogla da ima neka druga shvatanja i poglede na život nego što je imao njen otac, brat i muž. I - ako po prirodi nježna, ona je svojim osjećanjima prema ocu, bratu, mužu i sinu odana bez rezerve, čak do krajnosti da negira sebe, jer je veća ljubav prema njima nego prema sebi.

Jovan Cvijić kaže "Kad ove žene nisu sasvim utučene bedom mučnog života, neosporno su najotmeniji tip južnoslovenske žene". Ili: "Jedva da gde ima žena, seljanki iz prostog naroda, koje bi bile sa više vrlina i prirodno otmenije nego što su Crnogorke".

Vođe kao i žene dolaze iz naroda. Crna Gora je živjela svoju usamljenost u vječnoj borbi sa svim stihijama daleko od "velikog svijeta" ispunjenog zadovoljstvom i uživanjima. Iz te dostojanstvene usamljenosti moraju iznići snažne prirode, srca koja ne poznaju i priznaju strah, koja preziru slabost.

Crnogorke su svojom ljepotom podsećale na srne a hrabrošću i neustrašivošću na lavice uvijek spremne da svojim životom zaštite one koje vole.

MILICA KARADŽIĆ: Misija žene je bila da služi muža i da mužu služi

Vojvoda Karadžić je bio moćan i ćutljiv čovjek. Sve je na njemu bilo moćno: torzo, udovi, nos, oči, ruke, a u isto vrijeme sve je bilo savršeno skladno. Sa svojom preplanulom kožom i istaknutom korpulencijom, vojvoda je podsećao na natprirodno veliku statuu Heroja, vjerovatno su baš tako izgledali rimski diktatori.

Njegova žena Milica je bila visoka i krupna, pored svoga muža izgledala je vitka i krhka, graciozna. Imala je nos koji joj je davao odvažan izgled i strog izraz usta. Njene smeđe oči srne bile su tako tople i pune iskonske dobrote.

Ova gorda žena odlazila je i dolazila kući kao sjenka svoga muža, skoro kao robinja.

Jedne večeri vojvoda dođe sa svojim gostom nekim strancem (jedan od Italijana, pustolova ili ratnih izvještača ili i jedno i drugo). Milica im donese po šolju crne kafe turske i lule, upali jednu i dade vojvodi, zatim kleknu da bi mu izula opanke i obula par papuča. Htjede isto da uradi i gostu ali on odbi. Vojvoda zabaci glavu i glasno reče:

"Varaš se - Vi kvarite svoje žene, jer ko nije za slugu, nije ni za gospodara".

Kasnije, dok je vojvoda izdavao naređenja svojim ljudima uoči bitke, Milica i gost ostadoše na kratko sami i gost je upita.

"Ti voliš ovog čovjeka - i dobro činiš". "Gospodine" - odgovori - "on je čovjek od kamena" (ali kamen u sebi nosi snagu i varnice, krije zlato, najtvrđa je kula, kula od kamena).

Sutradan su krenuli u bitku. Vojvoda u teškoj odori, nosio je za pasom handzar i dva pištolja sa zlatnim intarzijama, pušku o ramenu i u ruci dugu lulu. Milica u podvrnutim haljinama, sa prslukom postavljenim lisičjim krznom, pratila ga je natovarena kao mazga sa drugom puškom, municijom i namirnicama. Djeca su morala ostati kod kuće, ali kad su malo odmakli stiže ih mala Jana, kći, i trčeći bez suza baci se grčevito u majčino naručje... Karadzić na nju i ne obrati pažnju, bilo mu je dovoljno što je njegov naslednik na sigurnom.

Pošto su stigli u Gacko Polje, Turci ih odmah napadoše, njihovi topovi su sijevali sa svih strana i grmljeli ka crnogorskim četama, koje su skrivene u planini uzvraćale žestoku vatru. Dok su muškarci pucali žene su punile puške, starice su pomagale i njegovale ranjenike, koji su ostajali na položaju nastavljajući da učestvuju u bici.

Milica je bila na koljenima puneći i prazneći vojvodine puške, dok je mala Jana skakutala kao mače, trčeči po vodu do obližnjeg izvora i skupljajući okolo razbacane metke.

U žestokom okršaju sa Turcima, vojvoda je ranjen pao na zemlju, Milica je pala preko njega govoreći: "Oj, sokole moj, nemoj umrijeti ili ću i ja sa tobom".

"Ne plači" - odgovorio je vojvoda - "ne mogu te gledati kako plačeš".

Kad mu izvadiše metak, Karađić se uz ženinu pomoć povuče iza zaklona, iako ranjen, nastavi da puca.
Mnogobrojniji Turci su brzo napredovali, bitka se sve više rasplamsavala. Usred bitke Milica potrbuške otpuza do ruba provalije, oprezno ispruži glavu, razgleda okolo, opazi položaje i broj neprijatelja koji se bijahu rasporedili za penjanje i povuče se natrag. Potraži unaokolo pogledom i zgrabi jedan ogroman kamen, zakotrlja ga do ivice ponora i gurnu ga niz padinu. Hitro stisnutih zuba, zamračenog pogleda, Milica se pomjeri i zakotrlja drugu, treću i četvrtu kamenčinu. Izgledalo je kao da nemaju težinu u njenim rukama, svaki kamen koji se survavao padao je na Turke kao grom rušeći i uništavajući. Mala Jana poče imitirati majku, noseći najveće kamenje koje je uspela da podigne. Druge dvije žene su dotrčale naoružane puškama, pošto su sve metke ispalile i one se dadoše na kotrljanje kamenja.

Turci su počinjali da se povlače. Milica je stegla pesnice i u predahu posmatrala efekat lavine koju je podstakla, kada se sa lijeve strane iza jedne stijene pojavi crveni fes. Bio je to Turski vojnik koji je izviđao položaj crnogorske vojske. Milica se malo povukla i izvadi pištolj iz muževljevog pojasa i ubi gotovo pred svojim nogama drskog vojnika prije nego je stigao i da nanišani. Onda se sagnu da vidi ima li na sebi nešto vrijedno, ali ne nađe ništa, gurnu ga nogom do ivice provalije i baci ga dolje. U tom trenutku začu se znak za juriš od Crnogoraca i čitava vojska se razjareno zaleće u juriš. Iz daleka vojvoda je posmatrao bitku i reče: "Bože, kako se dobro tuku, pobijediće bez mene".

Hitro, bez riječi, Milica uprti muža i ponese ga prečicom tamo gdje je borba bila najžešća. Za njom je išla i mala Jana vukući za sobom tešku pušku.

Bitka se završavala i za oko pola sata Crnogorci su junački pobijedili. Kakav je to bio dan i veče nakon pobjede. Uprkos teškoj rani vojvoda je učestvovao i u poslednjim okršajima.

Kada se bitka završila vojvoda je sjedio na nekom izvrnutom kazanu a njegova žena i djevojčica stajale su blizu njega.

Tu ga je našao njegov prijatelj stranac, koji je pratio bitku. Vojvoda je uživao u bogatom plijenu i zarobljenom paši.

"Šta kažeš sada o mojoj ženi", pitao je prijatelja, "od sada pa nadalje želim da ona bude obučena i okićena kao sultanija".

Onda izabra jednu zlatnu ogrlicu i ogrtač od svile postavljen kuninim krznom. Stavi Milici ogrlicu oko vrata a ogrtač na ramena, a ona smiješeći se i postiđena sakri svoju lijepu i hrabru glavu mužu na grudi.

Ljubav supruge u Crnoj Gori punoj vjere, slavi se skoro do negacije majčine ljubavi. Jedan pastir, na obali Morače, gdje su turske gospođe uobičavale da dolaze kako bi umile svoje lice, nalazi ogrlicu od stotinu zlatnih venecijanskih cekina. Želi da iskuša srca majke, sestre i žene. Sakrije ogrlicu u prsluk i tjerajući kući stado zavika iz daleka:

"A nu hodi moja stara majko
da mi vrgneš u njedrima ruku
e sam spava danas kod ovacah,
zmija mi je ljuta prionula,
ne bi li mi zmiju izvadila
ne ostani bez sina tvojega"

Majka odgovara:

"Radije sam bez jednoga sina
no bez moje ruke u ramena"

Tako se opravdava i sestra. Pastir onda zove svoju vjernu ljubu, a ona ne razmišljajući izvuče iz muževljevih njedara ogrlicu od stotinu cekina. Kad je stavi oko vrata, pokaže se pred zaovom i svekrvom.

"Istina je što kazuju ljudi
da je ljuba vjernija od majke."



Crnogorska nošnja sa Cetinja:
Ženska nadmoć ležala je samo u rađanju sinova, majka heroja i sama je bila čoek-žena, heroj


Zato se kod narodnih pjesnika osvajanje ženskog srca opjeva kao "najbolji lov".

Ovakva poezija o ženi ne sprečava Crnogorca da svoju ženu optereti najtežim poslovima. Čak i u narodnim pjesmama ni kneževi se ne ustručavaju da se grubo obraćaju svojim ženama. Pokazivati javno nježnost i pažnju prema svojoj ženi smatralo se velikom slabošću. U običajnom pravu rodbina sa ženine strane nije priznata isto kao muževljeva, mada se slobodno može reći da je to u stvarnosti bilo malo drugačije, stric se više poštuje a ujak se više voli. Želim da naglasim da ipak tu postoji privid od poniženja koji ne može sakriti poštovanje prema neprikosnovenosti žene. Zato se Crnogorka ne ustručava da se pouzda u nepoznatog, jer dobro zna da bi smrću bio kažnjen onaj ko bi se usudio da izvrši napad na nju. Žena služi muškarce, međutim, ona je svetica za njih.

Ni kao vjerenici mladoj Crnogorki se mladoženja ne udvara. Kada je mladić načinio izbor ili prihvatio izbor roditelja (jer u najvećem broju slučajeva roditelji odlučuju), šalje glasnike da je i zvanično zaprose. Na svadbenom slavlju u nevjestinoj kući mladoženja se ne pojavljuje, u crkvu kao da dolazi krišom. Tako je i vjenčanje, koje bi trebalo da bude trijumf žene, isključivo muška i muževljeva svetkovina, na kojoj je, prije svega, prikrivena ljubav a naglašena dužnost.

Žena u Crnoj Gori nije bila ljepša i nježnija polovina muškarca, nego robinja porodičnog despotizma muškaraca. Jedina njena nadmoć je ležala u rađanju puno sinova, tim činom su zauzimale visoko mjesto u društvu, majke junaka bile su ravne junacima, ako ne i iznad, jer majka se poštovala skoro kao bog.

Ženin ponos je bio rad, i to onaj najteži, bez odmora, misija Crnogorke je bila "služiti muža i služiti mužu". Zato sa dvadeset pet godina čak i one što su rođene lijepe ličile su na smežurane i deformisane starice slomljene teškim radom i sakrivenim duševnim patnjama.

LJILJANA PETROVIĆ - NJEGOŠ: Da se ne istraži dom kneza Rada Šćepova

Gavrilo Ivov Petrović - NJegoš ili kako su ga svi zvali Gardaš, oženio se Ljiljanom, kćerkom kneza Vuka Bogdanovića iz sela Kopita sa Njeguša. Gavrilo junak i domaćin, a Ljiljana radna i lijepa, pa ljudi govorahu, neka su bogu za slavu, od našega Gardaša i Ljiljane nema ljepšega i boljega para u cijelim Njegušima. Svi se moljahu da im bog da od srca poroda, samo da se ne istraži dom kneza Rada Šćepova. Prođe godina, prođe i pet, zađe se i u desetu a kod njih se ne nađe ni žensko a kamoli muško dijete. Svijema žao bilo zbog toga i ne znaju šta da rade. Ne osta im ništa drugo negoli da pitaju Mata Glušca, koji je u to vrijeme kroz plemena Crne Gore prolazio i za koga se vjerovalo da je vidovit čovjek: "Hoće li Gardaš imati poroda?" Mato im je odgovorio da će on iza sebe ostaviti potomstvo: "Dobri ljudi, Gardaš Ivanov se neće istražit." Potom prođoše mnoge godine a kod Gardaša se ne nađe dijete. To je najviše boljelo starog Pera, Gardaševog stric, pa on jednom na skupu, poslije vijećanja reče:
"Vala Gardaše, pravo bi bilo, vjere mi, da dovedeš drugu, da se ne ugasi junački trag, a ovako, ostaće pusto i ovo imanje što ti je od đeda ostalo."

"Neće striko" - odgovori Gardaš - "ko zna do jedinoga boga do koga je krivica za đecu, a Ljiljana je dobra žena, pa da je mijenjam s drugom zgriješio bih grdno i pred bogom i pred ljudima, a ovo imanje što imam to je u božje ruke i pripašće Njegušima, neće ga niko odavde ponijeti".

Nakon ovoga svi su digli ruke pomireni sa sudbinom da se istražila kuća Rada Šćepova. No, o tome nije jedino mislila tako Ljiljana, Gardaševa žena, i ona jednog dana u zgodnoj prilici reče Gardašu:

"More Gardaše, zar ne vidiš da osta bez đece, a ugledan si, bogat i još jak, pa sam mislila da te drugom oženim".

Gardaš joj u čudu odgovori:

"Bog s tobom, ženska glavo, jesi li pri pameti, da se ja ženim kraj tebe žive! Zar da pukne bruka po narodu i da me crkva i vladika prokunu?"

"Sva kletva na moju dušu" - odgovori Ljiljana - "Kad ja pristajem onda će i narod primiti za dobro a crkva odobriti".

Tih dana svrati u Njeguše i vladika Rade kod oca Toma Markova. Ljiljana pođe kod njega, s pomoću Tomovom zamoli vladiku da pozove Gardaša, kako bi ga nagovorio da se oženi. Gardaš dođe a vladika mu reče:

"Žena tvoja, Gardaše, a šćer kneza Vuka, Ljiljana, moli me da ti odobrim ženidbu. Ja sam je dobro razumio, stoga se ženi i neka ti je od mene i boga blagoslov".

Gardaš poče da se protivi, ali Ljiljana skoči, poljubi vladiku u ruku i reče: "Primi blagoslov Gardaše, vladičina se ne poriče!"

Gardaš viđe da se nema kud i pristade.

Poslije nekoliko dana Ljiljana pođe sa Gardašem kod Krsića Kadije i kod njega zaprosi kćer Maru, djevojku od dvadeset tri godine, a ovaj je bez pogovora dade. Gardaš po običaju darova djevojku i ugovori svadbu, ali sa malo svatova. No, Ljiljana uoči svadbe okupi u svatove najuglednije Njeguše i posla ih po djevojku. U crkvi Svetog Đorđija u Erakovićima Gardaš se vjenča sa Marom. Iz crkve, po povratku, svatovi pođu Gardaševoj kući, ali usput nijesu pjevali, niti su iz pušaka pucali. Ispred kuće dočeka ih Ljiljana i sa praga viknu:
"Šta je s vama, svati! Što ne pjevate i puške isturate?" Onda potrča starom svatu, uze mu pušku i opali. Svi svati stali pa gledaju, a Ljiljana viče: "Oganj, oganj svatovi". Svatovi, kao po komandi, dohvate puške i tri puta im dadoše oganj oglašavajući ženidbu i veselje Gardaša Ivanova. Pred kućom zapjeva i zaigra kolo, a u kolu se nađe i Ljiljana Pjevala je i igrala više no drugi, ali je pjevala i za sebe: "Svakome se jadu nadah, ali ne nadah muža ženit..."

Gardaš je sa Marom imao tri sina (kako je i prorekao Mato Glušac): Stanka, Đura i Ivana. Njih je Ljiljana voljela kao rođena majka. Kad je Gardaš umro ostale su Ljiljana i Mara djecu da podižu, ali se Mara ubrzo razboli i umre, a djeca ostanu sa Ljiljanom.

Kad su Gardaševi sinovi poodrasli i do puške stasali i Ljiljana je umrla. Iz ljubavi i zahvalnosti Gardaševi sinovi su joj podigli spomenik i na njemu urezali natpis:
"Ovdje počiva plemenita Crnogorka Ljiljana Gavrilova Petrović - Njegoš, kćer Vuka Bogdanovića, rođena 1800, umrla 1880. godine".

Gavrilo je bio direktni potomak kneza Rada Šćepčeva, brata vladike Danila, o kome pjeva Njegoš u Gorskom vijencu.

ĆETNA PETROVA JOVOVIĆ: Tri sina, tri junaka

Ćetna se rodila na Čevu, u poznatoj i nadaleko čuvenoj kući Vukotića, 1786. god. Prvi put je bila udata za jednog bogatog seljaka, ali tom udajom nije bila zadovoljna, jer je u svom mužu vidjela slaba i neodvažna čovjeka. Zato jednog dana odluči da ga stavi na probu. Prije no što će se muž vratiti kući, Ćetna sjedne na prag od vrata, pruži noge preko praga i uzme preslicu da prede. U tom joj dođe muž i umjesto da kaže ženi da ustane da bi on mogao ući u kuću, zaobiđe je i uđe bez da joj riječ reče. Tada je bio običaj da, kad domaćin ulazi u kuću, žena ga na nogama dočekuje i nudi mu stolicu da sjedne.

Sve ovo što se zbilo naljutilo je Ćetnu i ona se vrati u rod i reče ocu da ne može živjeti sa mlakonjom pa da će je svu sasjeći. Ubrzo poslije ovoga udala se za Petra Jovovića iz Markovine. I njega je probala kao prvog domaćina, no Petar kad je vidio kako prekrštenih nogu sjedi na prag i ne diže se, potegnu čibuk te je dobro izudara. Ćetna ništa ne reče niti se požali, a docnije je pričala da je tada sebi rekla: "Ovakav mi muž i domaćin treba". Petar je stvarno bio čovjek na glasu i dobar junak u bojevima za vrijeme Petra Prvi Petrovića protiv Turaka i Francuza.

Ćetna je s Petrom živjela lijepo i rodima mu tri sina - tri znamenita Crnogorca: Rama oca Novakova, popa Luku i popa Mila, opjevane junake i harambaše...

Bitka na Grahovcu je bila 1858. godine, u kojoj su učestvovala sva tri sina Ćetnina i unuk Novak Ramov. Ona je tada živjela na Cetinju. Kad je stigao glas od vojvode Mirka Petrovića o velikoj crnogorskoj slavi i pobjedi na Grahovcu, na Cetinju je nastalo veselje i zvonila su sva zvona s Ivanbegova manastira. Narod je igrao kola, pjevao i veličao slavu crnogorskog oružja. Ubrzo je i drugi glas stigao o potankosti ishoda bitke i pogibije pojedinih Crnogoraca. Knjaz Danilo je naredio da se odmah prekine veselje u znak žalosti.

Ćetna Petrova zaviče iz kola:

"Što prekidaš veselje, gospodare?"

"Izginuli su nam Crnogorci, Ćetna. Ranjeni su ti Ramo i Milo i unuk Novak, a pop Luka pogibe..."

"Pa zar zbog toga veselje da prekidamo? Nijesam ih rodila, gospodare, da umru na prijeklad, no da ginu za Crnu Goru. Ne lomi se turska sila bez pogibije junačke, paše se sabljama sijeku i topovi na handzar otimaju... Dođi, gospodare, pa sa mnom zaigraj u kolo..."

Knjaz Danilo je prišao i igrao sa Ćetnom, i veselje nije prestajalo.

Kasnije, za vrijeme Omer-pašine pohare, poginuo je i Ramo, drugi sin Ćetnin, u Kiti Nikšićkoj, na mjestu koje se otada zove Ramova glavica. Treći sin, pop Mile, opjevani junak, pri opsadi Nikšića 1877. godine došao je pod gradski bedem sam i pozvao bega Mušovića na megdan. Beg mu nije smio izać na megdan već ga je ubila njegova straža.

Ćetna je nadživjela sva tri svoja sina i ostala do smrti poštovana čovjek žena. Knjaz Nikola je naredio da joj se spomenik podigne, no njega nema, do obična kamena ploča kraj Petrove crkve u Nikšiću.

Ispod te obične kamene ploče počiva jedna gorda Crnogorka, majka mučenica, majka junaka.

AJKUNA ILIJINA: Kad je Ilijino, onda je i moje

Ilija Popović, Kuč i dobar junak, bio je oženjen Ajkunom, kćerkom serdara Vuka Miloševića od Bratonožića. Poslije godinu dana Ajkuna mu rodi žensko dijete. Istog dana rodila je muško dijete Jana, Radovanova udovica. Selo nijedno rođenje nije pozdravilo pucanjem iz pušaka. Nikome nije bilo pravo što se kod Ilije našlo kao prvo žensko dijete. Svakome je, opet, bilo krivo što se u selu rodilo kopile. No ubrzo po selu puče glas da je i ovo muško dijete Ilijlino. To Jana Radovanova javno i potvrdi. Dijete uvi u pelene, stavi u kolijevku i odnese kući Ilijinoj.

"Šta je to" - upita Ajkuna Janu koja se od porođaja bješe tek pridigla.

"Dijete" - odgovori Jana - "i to Ilijino".

Ajkuna priđe, uze kolijevku i prinese je kolijevki gdje je ležalo njeno dijete, namjesti ih jednu pored druge, poljubi djecu a Jani reče:

"Kad je Ilijino, onda je i moje".

TADE KRIVOKAPIĆ

Na domaku Crne Gore, iznad širokog našeg mora, živjelo je i borilo se pleme krivošijsko. Nije trpjelo ćesarsku vlast i dizalo je bune i ustanke. Jek gusala pratila je vazda orna pjesma o slavi i harambašama crnogorskim. Godine 1869. i docnije 1885. pucala je po plemenu puška osvetnica, to je bilo vrijeme Prvog i Drugog krivošijskog ustanka.

Tu, u uglednoj porodici Samardžića, negdje pod kraj 15. vijeka, ugledalo je svijet jedno žensko dijete. Ime su joj dali Tada. Odraslo je i čoban postalo, i miješalo brave sa cuckim ovčarima. A ovi vječito megdan dijelili sa građanima nikšićkim i Turcima korjenićkim oko katuna i pasišta, džeferdara posječenih glava. I Tadi bi milo kad je Cuce isprosiše za Rada Savova, u junačku kuću Krivokapića, gdje se na bezvodnu kršu i posnoj zemlji uz kap vode i koru hljeba rađa čojstvo i junaštvo. Tu se puška nosi od djetinjstva, četuje bez predaha, plijeni stoka i padaju birane muške glave. Opori cucki osvetnici ostavili su iza sebe mnogo surovosti, ubistva i krvi, ali ispod tvrde kore ovog „zlog života", vazda je izbijala blagorodna duša ratnika, koji vjeruje u ljudsko dobro i čovjeka. A o gostoprimstvu cuckog plemena postoji u narodu priča da će te bolje i ljepše dočekati Cuca s čašom vode, no neko sa pršutom. Nijedno naše pleme ne umije tako lijepo da se šali, ali nikad da uvrijedi.

Eto, tu je savila svoje gnijezdo, u domu plemenskog kapetana Rada Krivokapića, zgodna odiva krivošijska Tade Samardžić. Najprije joj bi neobično, no vrijeme učini svoje, te otvrdnu.

Kad Rade osveti oca što pogibe od Turaka ispod planine Lisca i djeda kojeg Korjenići mučki posjkeoše u Prigredini, Tade je s ostalima u kolu igrala i pjevala.

S Radom je imala desetoro djece - šest sinova i četiri kćeri. Jedan joj sin, kao dijete, nesrećno pogibe na Trešnjevu, a kćer prispjela đevojka, oboli od boginja te od bola presvisne.

Tade je drugu djecu kao prava majka odgojila, naročito pet sinova - pet sokolova. Najstariji Krsto, bio je kasnije serdar i kapetan rudinski, Spasoje zvani Zekota, serdar I Đuro najmlađi, podkomandir Cuca i Ćeklića. A rijetko je bilo tada u Crnoj Gori da jedna kuća da toliko biranih glavara. To je trebalo zaslužiti obrazom i junaštvom. Jedna kćer bila je udata za sina Andrije Perovića, serdara, a druga za Jakova, sina Mirka Aleksića što je posjekao Smail- agu Čengića.

Porodica Tadina - Krivokapići učestvovala je u svim važnijim događajima crnogorske istorije, naročito u mučnom vremenu dolaska knjaza Danila na vlast. Krivokapići su više od drugih poštovali i isticali svoju plemensku i bratsveničku posebnost, te su ih, zbog ovog i drugih stvari, Petrovići na nišan stavili. Rada Savova, Tadina muža, plemenskog kapetana Cuca i Ćeklića, knjaz Danilo izabrao je za senatora i kasnije naredio perjanicima da ga mušketaju usred Cuca. U ovo doba mučno je bilo cuckom plemenu. Neki su probali da rasture varnicu osvete i podgovore

sinove Rada Savova na krv i osvetu. Oni, svi mladi i plahoviti, htjeli su i željeli da osvete oca. No, tu je bila Tade, majka njihova, mudra i plemenita žena. Djeca su poslušala njenu riječ i nijesu prosula bratsku crnogorsku krv.

Godine 1858. Crnogorci su na Grahovcu zadobili slavu i pobjedu. U krvavom boju sa Skadri-pašom srele su se Cuce. Na brdo Omutić, junačko poprište, izletjela je sa handžarom u rukama i sa sinovima svojim jedna žena - Tade Radova. U zagonu je posjekla Turčina, nekakvog zlicu i mahnita junaka azijatskog. Niko se ovom začudio nije, znajući da je Tade Krivokapić vrijedna muške glave.

Na Cetinju je knjaz Danilo, krvnik njena muža, rekao pred okupljenim narodom:

„Tade Radova, da orden imam, prvo bih ga na tvoje prsi metnuo. Evo ti naljepše odijelo crnogorsko, pa ga nosi i zori se sa njim, kao što se tobom zori Crna Gora".

Kad je na prijesto crnogorski došao knjaz Nikola, puno pažnje poklonio je Tadinim sinovima. Đura najstarijeg, lično je on školovao, ali staru nepokornost Krivokapićima - Radovićima (po Radu Savovom ovo uže bratstvo Krivokapića zvali su i Radovićima) nije zaboravljao. Pa nijesu zalud Crnogorci rekli da je Radoviće knjaz „jednom rukom milovao, a drugom udarao".

U Dugi Krvavoj, više Nikšića, 1862. godine nalazili su se i njeni sinovi u borbi sa Omer-pašinom vojskom. Tade je pošla da obiđe sinove i da im preda hranu. Ona stara, a put dalek, stigla je u sami mrak. Istog dana vodio se krvav boj s Turcima u kojem je poginulo dosta Cuca, a među njima serdar Krsto, Tadin najstariji sin. Četiri njegova brata ostala su sjetna, jer su Cuce izgubile svoju perjanicu, a oni brata, sokola. Kad su vidjeli da im je majka došla, izađu pred nju tužni i glave oborene. Ona viđe da među njima nema Krsta, njenog prvijenca i delije: Dosjeti se jadu, ali se brzo pribra, pa kad joj sinovi priđoše upita:

„A đe je Krsto, Djeco ?"

Njena četiri sina, znajući koliko ona voli Krsta i jedva odolijevajući suzama, odgovore:

„Majko, Krsto je teško ranjen i, ako bog da, neće ranama podleći".

„Čujte djeco",-povika Tade," Krsto je poginuo! I neka je, fala da je bogu! Rodila sam ga da pogine za slobodu i čast Crne Gore. A vi ste mi se skamenili i objesili ka' žene, već čujte ako mi Krsta osramotite i donesete bruku domu i plemenu, ni jednoga majka više ne gledala."

Tade je, već ostarala i slomljena, išla na Vučji Do, i kao nekad na Grahovcu, muški kidisala na brdo Kovčeg. Kad su neki počeli da prave šančeve, rekla je:

„Boj se ne bije iza međa i kamenja".

Umrla je kad joj je bilo sto deset godina. Sve ovo je bilo davno, a Cuce i danas za vrijednu i dobru ženu kažu : „Evo je ka' Tade Radova".

Napisao: Marko Vujačić, 1961.

VERUŠA ĐUKANOVIĆ

Uoči 1875.godine, grupe ratnika iz Crne Gore prelazile su da pomognu svojoj braći u Hercegovini. Nikšićki Turci, da bi omeli rasplamsavanje ustanka u Hercegovini, pravili su postaje i busije na istaknutim mjestima. U Kusidama i na Klačini, zapadno od Nikšića imali su svoje karaule, čiji je starješina bio Osman Džidić. U jednom okršaju Turci iz svih postaja-karaula potisnu crnogorsku četu, koja odstupi preko Lugova ispod Budoša. Sjutri dan ovoj četi došlo je u pomoć pedeset Čevljana i sa njima oko desetak žena i djevojaka koje su svojoj braći i sinovima donijele tajin. Među njima je bila i Veruša Đukanović.

U tom logoru između Budoša i Orline, gdje su otaborili Crnogorci, nije bilo vode. Veliki bistri izvor, zvani Vrbica, nalazio se taman pomeđu Crnogoraca i Turaka. Obadvije strane su krišom slale svoje ljude da donose vodu. Ali ovoga puta teško je bilo to učiniti, jer su i Turci i Crnogorci bili na oprezu. Kad starješina crnogorske čete zapita ko će otići za vodu, jedno vrijeme niko ne odgovori. „Ja ću!" - reče i skoči jedna đevojka od osamnaest godina. To je bila Veruša Đukanović. „Ada nećeš ti, đevojko pored ovoliko ljudi" - poviču nekolicina." Sramota bi bilo za sve nas da te Turci živu uhvate i u Nikšić odvedu". Veruša ne reče ništa no dokopa burilo i krenu na izvor Vrbicu. Neopaženo je došla do vode. Spuštajući se ka izvoru, polagano, odjednom stade kao ukopana. Sa izvora je vodom punio mješinu jedan Turčin. Oružje- pušku i nož, bio je oturio kraj sebe. Veruša se nije dugo skanjala: hitro se zaleti i ugrabi Turčinu nož. Ovaj se prene, pokušavajući da dohvati pušku. No, nije imao kad. Veruša ka udari nožem po glavi i raskrvari lijevi obraz. Tako ošamućenom zada još dva tri udara nožem. Turčin se branio ali snažna Čevljanka kidisa i najposle mu glavu odsječe. Sa burilom vode, puškom, nožem i glavom Turčina brzo dođe natrag, gde je taborila crnogorska četa.

Kad ratnici vidješe šta je Veruša uradila isturiše puške i veselje načiniše. Za kratko vrijeme glas o podvigu Veruše Đukanović pronio se cijelom Crnom Gorom. Knjaz Nikola joj poruči da dođe na Cetinje, Veruša ode sa ocem Mustavom. Gospodar ih lijepo dočeka i zamoli je da mu ispriča kako je posjekla Turčina. Pri kretanju darova je ordenom za hrabrost, a knjeginja Milena naljepšim crnogorskim ženskim odijelom.

Po završetku rata 1878. godine, Veruša se udala za oficira Krsta Vujovića, dobra čovjeka i junaka iz Gornjeg Polja kraj Nikšića.

Kad je sa njim izlazila, na žalbe i sabore, vazda je orden nosila. Krstu je ovo bilo krivo, ali Veruša ga nije slušala. Ljut na nju zbog priče po narodu, on nije htio da nosi svoje ordene.

Jednom zgodom , kad knjaz Nikola dođe u Nikšić , pristupe mu svi viđeniji ljudi i glavari. Među njima je bio Krsto Vujović, bez ijednog ordena na prsima. Kad ga gospodar upita gdje su mu ordeni, Krsto odgovori: „Gospodare, ti si mi ih uzeo." „ Kako zaboga, šta to pričaš? „ - reče knjaz. „Lijepo, gospodare, Veruši, mojoj ženi, dao si orden što je posjekla Turčina. Ona ga nikad ne miče, nosi ga i kad krave muze. Zbog toga sam i skinuo moje medalje, jer se sa ženom ne mogu zoriti". Gospodar se nasmije i reče: „Veruša će nositi onu medalju, jer je junački zaslužila, a ti svoje - kako ti je drago."

napisao: Marko Vujačić 1961

MARA, MAJKA STEVANA PEROVIĆA CUCE

Oko 1855-56 godine živio je u Carigradu Stevan Perović Cuca, sin serdara Andrije, koji je bio u zavadi sa knjazom Danilom i Cetinjem. Knjaz odluči da se Stevan ubije. Izbor je pao na popa Joka Kusovca, ljubotinjskog junaka. Joko pođe u Carigrad i ubije Stevana.

Nekoliko godina poslije Stevanove pogibije, koja ni do danas nije dovoljno rasvijetljena, odigrala se čuvena bitka na Grahovcu 1858. godine. U toj bici ranjen je teško serdar Joko Kusovac. Sa bojišta su ranjenike nosili u Crnu Goru da se liječe kod svojih kuća. Pred samu noć stigli su dvojica pred kuću serdara Andrije Perovića i upitali da li mogu prenoćiti sa ranjenikom. Mara, serdarova žena, izađe pred njih i upita kako se zove ranjenik. Kad joj rekoše da se zove Joko Kusovac, serdar ljubotinjski, ona zadrhta i preblijeđe, ali se brzo pribra i reče: „Sretne ti rane junače!" Nije se dvoumila, već naredi snahama da spreme kuću i prenoćište za grahovskog pobjednika, a ona priđe nosilima i pomože ljudima da se ranjenik dobro smjesti. Za sve vrijeme ona je dvorila oko postelje i posmatrala ljubotinjskog serdara. Gledala ga je i mislila na tragičnu smrt svog sina Stevana, mladog pjesnika, koga je ovaj isti junak sa Grahovca, iz potaje, usred Carigrada ubio. U njenom srcu ponovo se se razgori stara nezaliječena rana. Suze su same navirale i tekle niz izmučeno lice, a iz grudi se otimao bolni jecaj. Ranjeni serdar primjeti da ova gostoljubiva i poštena žena za nečim velikim oplakuje pa upita: „Kakva ti je, stara, golema nevolja, te liješ suze bez prestanka?" Majka Stevanova ništa ne odgovori, no se podiže od postelje i izađe napolje da više kuće, na visokoj kamenoj litici, provede noć u oplakivanju svog ponositog sina. Ranjeni serdar Joko okrijepi se, previjen i ugošćen u kući Perovića. Ali, kad saznade u čijem je domu počinuo i da se odmarao u postelji u kojoj je spavao Stevan i koja se od njegove smrti nije otvarala, bi mu teže no rana koju je u boju zadobio.

Jer bol od telesne rane ispunjavao ga je ponosom junaka, a bol što se se nalazi u domu majke čijeg je sina ubio i kojoj je do smrti najveću ranu zadao razdirao je njegovo srce. Ujutru, kad je ranjenik napuštao kuću, izađe Mara pred njega i reče: „Zbogom serdare, i ne dao bog da tvoja majka plače i kuka za tobom kao što ja plačem i kukam za svojim sinom Stevanom". Ranjeni Joko je preblijedio od uzbuđenja, ali nije imao snage da ijednu riječ progovori. Pri rastanku, dugo je gledao Maru a onda prošaputa: „Oprosti mi, Stevanova majko !..." Joko je umro 1863. godine.

Milica Rada Miljanića

Banjsko pleme bilo je više pleme buna i hajdučkih četovanja, no pleme koje je priznavalo, služilo i slušalo tursku vlast. Turci su ga smatrali za svoje, a Crnogorci opet za svoje, i otuda ona vječita borba između njih oko uticaja i prevlasti nad plemenom. U ovoj borbi, svakako, dalo je potonju riječ samo pleme, koje je po načinu života, običajima, vjeri i ostalom, bilo upućeno Crnoj Gori.

A kako svaka pravedna borba urodi plodom, to je i borba banjskog plemena krunisana uspjehom, ono se otrglo od Turaka i prisajedinilo Crnoj Gori. Ali dok ovo nije postiglo, pleme se dosta jada nagledalo i dosta krvi prosulo. Iz ovog doba, o tome govori i ova priča:

Na domu staroga Rada Miljanića, dobroga čovjeka, ali još boljega junaka i oca čuvenoga Đoka Miljanića, vazda je bilo ljudi i junaka kojima je pored bogate domaćinove časti, bilo milo i da njegovu pametnu riječ čuju.

Jednom prilikom, tako, poslije dolaska na crnogorski prijesto mladog knjaza Danila, stari Rade pred jednom grupom banjskih prvaka reče da je došlo vrijeme da se Banjani dižu na oružje i prisajedine Crnoj Gori. Radova riječ bila je kao iskra i zamalo u cijelom plemenu otpoče dogovor i pokret protiv Turaka.

No, Turci nijesu sjedjeli zaludu. Nakon što dočuju za pokret Banjana, spreme jednu četu od preko stotinu zulumćara na čelu sa ozloglašenim buljubašom Muratom Borčakom da pobije nekoliko banjskih prvaka, a narod zastraši. Murat Borčak sa četom stigne u Banjane.Tu čuje da Rade Miljanić sazidao novu kuću i da se zakleo da mu neće nikad turska noga u nju kročiti. Ovo se dopade Borčaku pa pred svima Turcima reče: „Neka što će Turčin ući u nju, no će mu i sa ženom spavati, a prvi Turčin koji će to učiniti neće biti niko drugi do Murat Borčak". Za ovu hvalu Borčakovu doznade Rade Miljanić i odluči da pogine a Turčina u kuću ne pusti. Tome se usprotivi Rade Đokov, knjažev perjanik, koji je kod Rada bio došao i reče: „Bolje da umre Borčak no Rade Miljanić, prvak banjski i glava plemena. Ne prođe mnogo, a Murat Borčak sa dvadeset Turaka banu pred Radovu kuću. Ostalu družinu bio je poslao na druge strane po Banjanima.

Siledžijski otvori kućna vrata i sa praga viknu: „Đe je domaćin da sretne Turčina?" Iz kuće se samo javi Radova žena: „Domaćina nema, otišao je u planinu da bere japiju za pojatu i noćas neće doći." Turčin se zadovoljno nasmija i reče: „Spremaj, nevjesto, što za večeru, imaš koga dočekati, u kući ti je Murat Borčak sa družinom." Žena Radova se dade na posao i spremi Turcima večeru. Turci, nakon što večeraju, raskomote se po kući i polijegaju. Jedino je Murat Borčak bio budan. Čekao je ženu Radovu da pospove završi. Kad i ona leže u jednom kraju kuće, Borčak joj se primače, sa sebe svuče haljine, a oružje ostavi i zavuče se kod nje ispod ponjave. No, u tome trenutku ona sa sebe zbaci ponjavu i iz njedara izvuče sakrivenu kuburu, govoreći: „Turčine, zar misliš da je tako jeftina čast Crnogorke?" Kubura planu, a Borčak ranjen povika: „ Prokleta da si, pogana kaurska kučko, zar silni Borčak da umre od žene", pa se podiže sa ležišta da dohvati jatagan i da je ispresijeca. Utoliko se i Turci probude i maše za oružje. No, sa vrata i prozora kuće presječe ih glas: „Ruke naviše, pasja vjero!

Da vidite po čijem obrazu gazite." Turci se zbunili pa pogledaju, a pred njima Rade Miljanić i Rade Đokov sa Banjanima. Bez mnogo muke Rade i Banjani uhvate Turke i Borčaka i sve do jednoga poubijaju. U toku noći puče glas po Banjanima da je ubijen Murat Borčak. Ono Turaka iz čete Borčakove koji su bili u drugom kraju Banjana, kad čuju za pogibiju buljubašinu, umaknu iste noći. Pospije ovoga Turci za dugo nijesu dolazili u Banjane.

Napisao: Marko Vujačić, 1961

MILICA BULAJIĆ

Grahovo se nalazi između Cuca, Krivošija, Banjana i Rudina nikšićkih i kako se nekad računalo, na tromeđu Crne Gore, Boke Kotorske i Hercegovine. To je planinsko mjesto sa sušnim kraškim poljem, zatvoreno visokim planinama: Delevcem, Liscem, Bijelom Gorom, Jastrebicom, Kosmačem, Božurovim brdom i drugim.

Na sjevernoj strani Grahova - pod Grahovcem, nalazi se Ševrljuga, izvor grahovske rijeke, a nedaleko od nje, ispod brda Kurljaja, Čelinski potok. Ova dva gorska izvora za vrijeme velikih kiša plave jedan dio Grahovskog polja, a posle njih gube se u dubokim kraškim provalijama. U Grahovu se, osim ova dva izvora, nalazi Demirova pećina, koja po jednom u deset godina izvire ispod brda Derviša i Zaslapska rijeka na kojoj se nalazi nekoliko desetina mlinova i valjaonica. Svi ovi izvori i pored manjih šteta koje s vremena na vrijeme nanose, predstavljaju veliku korist za stanovnike i za svaki od njih vezano je po neko lijepo narodno predanje kao živa uspomena na teške dane turskog ropstva. Ali svakako da je najljepše ono što je vezano za postanak vode Dubnice.

Turčin, beg korjenićki, vlasnik velikog dijela zemlje u Grahovcu, silno se zagleda u Milicu, kćer kneza Bulajića iz Grahova. Milica se ne htjede poturčiti niti za njim poći, iako je bio gledan i na glasu, no mu pred ljudima reče: „Napravi bunar u Baru, i u njega dovedi živu vodu Ševrljugu ispod Grahovca, pa ćeš onda biti moj gospodar". Mladi beg posluša lijepu Milicu i po njenoj želji pristupi velikom i teškom poslu - gradnji vodovoda. Pripremi veliku građu i sprave i silom okupi raju da bunar i vodovod grade kulukom. Kad je čula kneževa kćer da Turčin muči i sili raju, poruči mu: „Ako rabotu ovako nastaviš, onda da smo prokleti oboje. Tebe ću prokleti ja zbog narodnih suza i znoja, a mene će prokleti narod što sam mu nesreću navukla i vjeru pogazila. No, ako misliš da sam tvoja, skrati raji muke i plati joj rad onako kako bog zapovjeda". Beg i na ovo bez pogovora pristade, produži gradnju i za godinu i po dana završi rad na zadovoljstvo Grahovljana, kneza i njegove kćeri. Na svečan dan, kad se otvarao vodovod, u prisustvu bega, njegove svite, kneza i Grahovljana, mlada Milica pregledala je vodovod - dar svoga zaručnika. Zatim se s ocem i mladim begom popela na voat i gledala kako bistra voda Ševrljuga otiče u bunar. Narod se veselio i igrao, knez se radovao, a mladi beg je sijao od zadovoljstva. I baš u tom trenutku mlada Milica raširi ruke i viknu: „Zbogom oče, zbogom i vi, braćo, i ne pominjite me po zlu". Ljudi potrčaše da je zaustave, a ona vrisnu i strmoglavice skoči u bunar i utopi se.