Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Novak Ražnatović:
ŽENIDBA KNEZA PETRA KARAĐORĐEVIĆA I CRNOGORSKO-SRBIJANSKI ODNOSI


Dinastičke i državne crnogorsko-srpske odnose najčešće je karakterisalo odsustvo prave saradnje, a time i značajnih kontakata. Jedan od pokušaja učvršćivanja tih odnosa bila je i ženidba kneza Petra Karađorđevića crnogorskom knjeginjom Zorkom. Tekst istoričara Novaka Ražnatovića o tome prenosimo iz Istorijskih zapisa broj 3, za 1965. godinu

Nakon Zorkine udaje Nikola neprijatelj Beograda

Poslije oslobodilačkih ratova protiv Turske, 1876-1878. godine, crnogorsko-srbijanske odnose karakteriše odsustvo saradnje, pa i značajnih kontakata između dinastija i vlada obje zemlje. Crnogorska vlada odbila je 1879. godine da prihvati prijedlog srpske vlade da na Cetinju akredituje svoga diplomatskog zastupnika. U Beogradu se to tumačilo kao zaziranje knjaza Nikole Petrovića od srbijanskih namjera u vezi sa tom ponudom. Kada se knez Milan Obrenović, početkom 1881. godine proglasio za kralja, to je jako pogodilo sujetu knjaza Nikole.
U tim godinama Srbija se u spoljnoj politici oslanjala na Austro-Ugarsku. Činilo se da je Beograd sasvim napustio oslobodilačku misiju među dijelom našega naroda koji je još bio pod tuđinskom vlašću. Crna Gora se i dalje čvrsto držala Rusije i uzdržljivo i oprezno vodila, u suštini, antiaustrijsku politiku. Tako je Crna Gora i u tom vremenu figurirala kao jedini faktor koji, kako-tako, politički i dalje djeluje u smislu borbe za nacionalno oslobođenje. U takvim okolnostima, bez obzira na vrlo ograničene snage i mogućnosti Crne Gore, knjaz Nikola se trudio da igra što značajniju ulogu u balkanskoj politici.
Ipak, i pored tako različitih spoljnopolitičkih orijentacija i tako reći odsustva odnosa između vlada Srbije i Crne Gore, u tim godinama, poslije Berlinskog kongresa, između njih nije dolazilo do otvorenih svađa i težih dinastičkih intriga. Ali, otkad je knjaz Nikola svoju najstariju kćer Zorku dao za ženu pretendentu na srpski prijesto, knezu Petru Karađorđeviću, odnosi između knjaza Nikole i kralja Milana i njihovih vlada postali su duboko neprijateljski, i biće ispunjeni teškim političkim intrigama, sve do Milanove abdikacije, 1889. godine.
Ko je prvi došao na misao da se knez Petar Karađorđević oženi kćerkom knjaza Nikole teško je utvrditi. Najprirodnije je pretpostaviti da je to bio sam knez Petar. Međutim, stvar je u ozbiljnim političkim implikacijama koje će iz toga proisteći, a na koje su sudionici toga posla morali promišljeno računati. Knez Karađorđević, naravno, bio je najviše zainteresovan za taj brak, kojim će on značajno ojačati svoje pretendentske pozicije i namjere. Ali, stvar je bila u rukama onih koji su mogli da to spriječe isto tako kao što su ga i omogućili.
Početkom 1883. godine, kada se nagovještavalo da će do toga braka doći, predsjednik srbijanske vlade Milan Piroćanac prisjeća se kako je nazad tri godine crnogorski vojvoda i ministar Mašo Vrbica govorio u Beču nekim ljudima da je predsjednik Ministarskog savjeta Crne Gore, vojvoda Božo Petrović, ''radio'' da se knez Petar Karađorđević oženi crnogorskom knjeginjom Zorkom. To je navodno bilo još dok je na čelu vlade u Srbiji bio Jovan Ristić.
Vojvoda Vrbica se, prema ovome svjedočanstvu, izražavao kako je on bio protivan da se zaključi taj brak, bez obzira na to što je to podupirala ruska vlada, a iz razloga što bi u tom slučaju došlo do prekida svih ''odnošaja (knjaza Nikole) sa srpskim vladaocem''. Na osnovu ove verzije, iznesene po sjećanju nakon tri godine, i to iz treće ruke, Piroćanac u svome dnevniku izvodi pretpostavku da je Rusija još tada – ''izgleda'' – ubijedila knjaza Nikolu ''... da uđe u intrige protiv kralja Srbije''. Kako, pak, tada nije došlo do toga braka, ovu pretpostavku moguće je razumjeti kao uzdržavanje knjaza Nikole da u okolnostima kada srbijanska politika još nije bila proaustrijski orijentisana, ne izaziva kneza Milana. Ali sada, pošto se kralj Milan okrenuo ka Austro-Ugarskoj, ovim brakom trebalo je osnažiti kneza Karađorđevića kao pretendenta na prijesto Srbije, što bi bila stalna opomena kralju Milanu zbog toga što vodi takvu spoljnu politiku.
Doduše, u vremenu koje Piroćanac pominje, knjeginja Zorka mogla je imati najviše 16 godina. Ubjedljivije djeluje pretpostavka Slobodana Jovanovića da je na ideju za taj brak – ''kako izgleda'' – prvi došao ruski diplomata i poznati panslavista, grof Ignjatijev, ali poslije Ristićeva pada, kada je kralj Milan počeo da se približava Austro-Ugarskoj. Knjaz Nikola se, prema ovome, u početku kolebao, ali ga je Milanovo proglašenje za kralja tako ozlojedilo da se odlučio da da kćerku knezu Karađorđeviću. Na svaki način, pretendentstvo kneza Karađorđevića ojačano tim brakom, i, bar na izgled oslonjeno na cetinjski dvor, odnosno vladu Rusije, predstavljaće izvjesnu prijetnju i teško lično i političko uznemirenje za kralja Milana.
O prethodnom sondiranju i dogovaranju za zaključenje ovoga braka nema se gotovo nikakvih podataka. Razumljivi politički motivi nalagali su veliku opreznost i konspirativnost. U memoarima vojvode Sima Popovića, međutim, na šira razmatranja o ovome pitanju, na jednom mjestu nailazimo na kratak pomen o tome. Osnovni momenti izloženi su kako slijedi: ''Ženidba Kn. Petra (to je naslov). Viđenje u Višiju. Viđenje s k. Aleksandrom. Put knjažev (Nikole) u Petrograd...'' Riječ je upravo o putu knjaza Nikole u Petrograd, septembra 1882. godine.
Prema memoarima vojvode Gavra Vukovića, dok je knjaz Nikola tada bio u Petrogradu, knez Petar je ''iz Pariza otišao u Viši, da posjeti knjeginju Milenu, kao i da se upozna sa princezom Zorkom''. Knez Karađorđević, izlaže dalje vojvoda Gavro, zagledao se u Zorku koja mu se veoma dopala: ''...srednjeg rasta, elegantna, energična, duhovita, očiju velikih, crne bujne kose''.
Obavijestivši se navodno o tome po dolasku iz Rusije, knjaz Nikola se kolebao ''hoće li mu je dati''. Prema ovome, kao da ispada da knjaz Nikola, sve do svog povratka iz Rusije, nije ni znao o prilici za udaju svoje kćerke.
Svjedočanstvo vojvode Gavra ne može se sasvim odbaciti, jer se svakako knez Petar prije vjeridbe morao vidjeti sa princezom Zorkom, koja mu se vjerovatno bila i dopala, ali je vojvodu i ovdje prevarilo sjećanje, pa su stvari očigledno hronološki ispreturane. Prije svega, vojvoda Simo bio je u pratnji knjaza Nikole u Petrogradu, a vojvoda Gavro nije.
Vojvoda Simo je, inače, u ovome vremenu bio više posvećen u tajne cetinjskog dvora. Kao osnovni razlog za knjažev put u Petrograd vojvoda Simo navodi upravo pitanje udaje knjeginje Zorke za kneza Karađorđevića. Knjaz Nikola je znao koliki će udar nanijeti taj brak kralju Milanu. Njemu je bilo stalo i do toga kako će stvar primiti šira srpska javnost, koja je u dobrim odnosima između Srbije i Crne Gore nalazila nadu u budućnost. Stoga je knjaz Nikola, ističe vojvoda Simo, za tu bračnu vezu htio da pribavi odobrenje ruskoga cara, kako bi ublažio negativne političke posljedice. To je, dakle, učinjeno 1882. godine.
Caru je knjaz predočio da ga jedino roditeljska briga nagoni da najstariju kćer uda za kneza Petra Karađorđevića, jer ima toliko djevojaka koje ne zna gdje će i kako udati. Kneza Petra smatra dobrom prilikom kao sina bivšeg vladara i unuka Karađorđeva. Zatim je knjaz uvjeravao cara da on i ne pomišlja ni na kakvo neprijateljstvo prema dinastiji Obrenovića. Štaviše, on će i kneza Petra kao svoga zeta čuvati ''ako bi on sam'' (podvukao N. R.) nešto pokušao protiv Obrenovića. Car je knjazu ovo odobrio i još mu je obećao miraz za knjeginju Zorku, završava vojvoda Simo.

Petar moli da se Karađorđevići presele u Crnu Goru

Prema navedenom konceptu vojvode Sima Popovića najprije je bilo ''viđenje u Višiju''. Vjerovatno je to viđenje o kome šire govori vojvoda Gavro. Tome je, svakako, moralo prethoditi neko sondiranje, ili bar dogovor za viđenje. Potom slijedi ''viđenje sa k. Aleksandrom''. Jasno je da je riječ o bivšem vladaru Srbije, ocu kneza Petra, Aleksandru Karađorđeviću. Prirodno je pretpostaviti da je prethodno knez Aleksandar razgovarao sa knjazom Nikolom o tome.
Vrlo je vjerovatno da su se očevi tom prilikom sporazumjeli za stupanje u brak njihove djece. A, kako se radilo o braku sa osjetljivim političkim implikacijama za obje strane, normalno je smatrati da je i ruska Vlada, od čijeg stava je sve zavisilo, bila u toku te stvari.
Poslije toga, a redoslijed u konceptu vojvode Sima to valjda, i znači, knjaz Nikola je otišao u Petrograd. Vjerujemo, i razumljivo je, da je knjaz Nikola išao tamo sa već gotovim i sigurnim načelnim rješenjem. Sa ruskim carem je valjalo stvar konačno utvrditi, posavjetovati se o držanju prema očekivanim političkim reagovanjima i regulisati za obje strane važno pitanje miraza.
Što će knjaz Nikola o ovome braku uvijek obrazlagati da ga je rukovodila samo porodična briga, da to nije upereno protiv Obrenovića sa kojima želi najbolje odnose, to prije svega znači sasvim oportuno izbjegavanje da se za spoljnu upotrebu komentariše o stvarnom političkom značenju sklapanja ovoga braka. Ruska i crnogorska vlada, kao i porodica Karađorđević, hoće uglavnom da kralja Milana drže u stalnoj opsjeni postojanja jedne alternative za njegovu sve nepopularniju unutrašnju i sve više austrofilsku spoljnu politiku.
Kada su se iz Petrograda vratili, knjaza i njegovu pratnju u Beču je dočekao knez Petar Karađorđević. ''Stvar se držala još u tajnosti'', samo toliko kaže vojvoda Simo o stvarnoj vjeridbi kneza Petra i Zorke. Knjaz je sa svitom odsjeo u hotelu ''Zlatno jagnje'', a knez Petar je dolazio ovamo na ručak dva puta. Knjaz Nikola i knez Petar razgovarali su i nasamo. Tako je sigurno knjaz razgovaro i sa ruskim carem. Vojvoda Simo očigledno nije bio posvećen u tajne tih razgovora. ''Ali, pored sve tajnosti i konspirativnosti padali su u oči ti ručkovi i viđenja, pa se okolo počelo nagađati u čemu je stvar''.
U novembru 1882. godine knez Petar se iz Pariza obratio vojvodi Božu Petroviću, kao svome školskome drugu sa Vojne akademije u Sen Siru, u Francuskoj, molbom ne bi li kod knjaza Nikole izdejstvovao dozvolu da se porodica Karađorđević preseli u Crnu Goru. A nezavisno od toga, knez Petar izražava želju da uskoro sam posjeti Cetinje. Knjaz Nikola naložio je vojvodi Božu da na fin način osujeti namjeru kneza Petra da se sa porodicom nastani na Cetinju, pominjući mu materijalne razloge i teškoće oko smještaja, dok je on sam mogao doći u posjetu kad bi zaželio.
Januara 1883. knez Petar Karađorđević došao je na Cetinje. ''Glas Crnogorca'' bilježi da je on došao iz želje ''da vidi Crnu Goru i da pohodi neke ovdašnje prijatelje svoje''. Odsjeo je objavljena vijest da su svetosavskoj proslavi na Cetinju''... Prisustvovali Nj. V. gospodar, Nj. Sv. knjaz Petar Karađorđević, državni savjetnici i ministri crnogorski''. Dakle, po protokolu mjesto Karađorđevića je odmah iza najvišeg. Prema vojvodi Gavru Vukoviću, kneza Petra su u Crnoj Gori veoma lijepo primili, kako knjaz i glavari, tako isto i narod. Crnogorcima je on imponovao kao unuk Karađorđev, željeli su da ga vide, pozdrave, porazgovarju sa njim vidno su izražavali svoje poštovanje i uvažavanje prema njemu. Nagađalo se zašto je knez Petar došao – ''svako se veselio budućem srećnom događaju u dvoru''.
Večeri je knez Petar provodio u krugu porodice knjaza Nikole. Međutim, vojvoda Gavro konsatuje i ovo: ''Zanesenost i pristupanje Crnogoraca oko kneza Petra nije bilo prijatno dvoru, jer to, smatralo se, isključivo pripada knjazu i njegovim sinovima''. Takva opšta atmosfera djeluje sasvim ubjedljivo. Inače je vojvoda Gavro ovdje napisao i neke čudne i teške riječi: ''Princ Petar kao i svi Srbijanci bio je (odavno – precrtano) zadojen mržnjom (i prezrenjem – precrtano) prema knjazu Nikoli i Crnoj Gori, pa je bio iznenađen iskrenim uvažavanjem i predusretljivošću Crnogoraca''. Riječ ''odavno'' za godinu 1883. logički nikako ne stoji, pa se Vuković naknadno prisjetio da je precrta. Razvoj srbijansko-crnogorskih odnosa dovešće da se knez Petar u svojim pretendentskim težnjama, poslije 1890. godine, teško razočara u knjaza Nikolu.
Poslije 1903. kada Petar Karađorđević bude kralj Srbije, doći će do najtežih političkih sukoba između dinastija i vlada obiju zemalja. Vojvoda Vuković pisao je memoare poslije svega toga, poslije prvog svjetskog rata. Osjećanja kakva Vuković pripisuje knezu Karađorđeviću, pri njegovom stupanju u brak sa Zorkom Petrović, od čega on kao pretendent toliko očekuje za svoju budućnost, mogla su nastati samo kasnije, nakon poznatih političkih događaja i iskustava, i to samo prema njegovome tastu, knjazu Nikoli. A, mogli bi se zapitati: ne sadrži li se tu dio zluradih osjećanja samoga pisca memoara prema nekadašnjem princu ''lutalici''. Uostalom, vojvoda Simo, na kraju naprijed korišćenog koncepta, kaže: ''Knjaz je svakom prilikom podizao ugled svoga zeta''. Pošto je ovo samo teza koncepta, vojvoda Simo je imao, svakako, da tu u navedenome smislu i nešto više reče.
Na nekoliko dana uoči dolaska kneza Petra na Cetinje, knjaz Nikola našao je za potrebno da o tome obavijesti austrijskog poslanika kod cetinjskog dvora, pukovnika barona Temela. Ovo je Temel odmah dostavio Beču, a otuda je došla ''oštra opomena'' knjazu Nikoli. Ministar spoljnih poslova Austro-Ugarske grof Kalnoki poručuje knjazu Nikoli da će snositi svu odgovornost za posljedice koje mogu proisteći iz njegovih odnosa sa Petrom Karađorđevićem. Knjaz je, prema ovome izvoru, na to odgovorio da će uvijek biti gotov da da zadovoljenje Austro-Ugarskoj kada bi njeni interesi bili oštećeni krivicom Crne Gore. Ali joj ne može priznati pravo da se miješa u unutrašnje stvari knjaževine, nego je samo ''prijateljski upozorila'' na moguće posljedice.
Ruski poslanik na Cetinju, izvještavajući o svemu ovome svoju Vladu, saopštava i kako je knjaz potom obrazlagao da je austrijskoj Vladi na gornji način odgovorio, jer je ona dirnula u osnove nezavisnosti njegove zemlje. ''Ne možemo dozvoliti da Austro-Ugarska prema Crnoj Gori utvrdi odnose kakvi na žalost već postoje prema Srbiji... Krajnja opreznost i čak popustljivost u svim pitanjima koja nemaju principijelan karakter i revnosno čuvanje principa nezavisnosti...'' - tako knjaz Nikola, prema Argiropulu, definiše svoju politiku prema Austro - Ugarskoj.
Boravak kneza Petra Karađorđevića na Cetinju izazvao je tešku reakciju u Vladinim i diplomatskim krugovima Srbije, kao i Austro - Ugarske. Srbijanski poslanik u Beču javlja svojoj vladi kako je knez Petar na Cetinju dočekan sa vladarskim počastima. Zatim da ga je knjaz Nikola odlikovao Danilovim krstom I stepena. A ''njegovo bavljenje na Cetinju ima za cilj proševinu Zorke'', kaže se ovdje.
Filip Hristić, takođe iz Beča, javlja šta je u vezi sa Karađorđevićem razgovarao sa ministrom Kalnokijem. Austrijski ministar smatra da je posao kneza Karađorđevića na Cetinju prije svega neprijateljski akt Nikole, ne samo prema Srbiji, već i prema Austro-Ugarskoj.

Tajna vjeridba Zorke i Petra pod Orlovim kršem

Ministar spoljnih poslova Austro-Ugarske, grof Kalnoki, Filipu Hristiću, u Beču kaže da je o tome razgovarao sa ruskim ministrom spoljnih poslova Girsom i ambasadorom Lobanovom. Stavio im je do znanja kako se ''nažalost uopšte drži'' da knjaz Nikola takav akt ''nije mogao'' učiniti bez znanja ruske vlade. Ali, obojica su ga uvjeravali – hoće kanda i Kalnoki u isto da uvjeri Hristića – da je knjaz Nikola isključivo po svojoj volju postupio. Najzad se čini na znanje srbijanskoj vladi da je austrijska vlada učinila ''ozbiljne predstavke'', da je ne samo izrazila negodovanje, već i opomenula crnogorsku vladu da neće trpjeti stalno bavljenje Petra Karađorđevića na Cetinju (sigurno je riječ o navedenom duelu, po ruskim izvorima, između Temela i knjaza Nikole, ali knjaževa oštra reakcija ovdje se ne pominje). - Ja sam grofu Kalnokiju blagodario na prijateljskom aktu,- završava Hristić.
Predsjednik srpske vlade Milan Piroćanac bilježi kako je austrijski poslanik u Beogradu, Kevenhiler, tih dana saopštio kralju Milanu sadržinu razgovora između pukovnika Temela i samog kneza Petra na Cetinju. U tome razgovoru knez Karađorđević, ''braneći sebe'' od optužbe da je došao zbog političkih intriga, ''izjasnio se'' kako on za svoje pretenzije sve očekuje od mirnog i zakonitog puta. Iz toga razloga on je navodno odbio ponude ''opozicionera dinastičkih iz Srbije'' da ga podrže u njegovim aspiracijama na srpski prijesto. O ovome se ovdje ništa više ne kaže.
Cetinjski poluzvanični organ ''Glas Crnogorca'' reaguje na pisanje prije svega austrijske štampe povodom boravka kneza Petra na Cetinju. Demantuju se sve glasine ''i kombinacije'' u vezi sa tim. On je došao, insistira se ovdje, da vidi Crnu Goru i posjeti svoje stare prijatelje. Ovamo je uostalom svakome slobodno doći, dolaze i stranci – ''akamoli unuk Karađorđev''. Odlučno se odbija i sama pomisao da bi ovaj događaj mogao i najmanje poremetiti bratske i prijateljske odnose između Srbije i Crne Gore i između ''njihovih uzvišenih Vladalaca, a na podmetanje kojekakvih nevaljalaca možemo samo s prezrenjem odgovoriti''. Dinastija Petrović ima pred sobom mnogo više i plemenitije ciljeve upravljene na sreću ''naroda našega ma gdje on bio'', da bi se upuštala u tako niske i egoistične spletke. Ne demantuje se, dakle, da na Cetinju predstoji nešto značajno između Petrovića i Karađorđevića, već se samo odbija da to može značiti političku intrigu.
Knjaz Nikola, znajući koliko će udajom Zorke za kneza Petra ozlojediti kralja Milana, jednom je došao na misao da mu se ''učini vješt''. O tome nas obavještava vojvoda Simo Popović, ali ne označava preciznije kada mu je knjaz iznio tu namjeru. No, uglavnom to je moralo biti kada je manje-više bilo jasno da će do toga braka zaista doći. Knjaz je, dakle, vojvodi Simu stao razlagati kako kralj Milan drži da je ženidba kneza Petra uperena protiv njega i njegove dinastije, i kao da mu ''...prijateljstvo sa Petrom Karađorđevićem nije mogao oprostiti''. Stoga je knjaz Nikola smislio da vojvodu Sima pošalje kralju Milanu, da ga uvjeri ''...o mojoj nepromijenjenoj, iskrenoj ljubavi''. Ako je knez Petar do tada što radio protiv Obrenovića, od sada, kao zet knjaza Nikole, to neće moći niti smjeti, na šta će ovaj ''najstrožije paziti''.
Knjaz je i sam u vidu kumstvo sa knezom Mihailom, ali neka se kralj Milan stavi u njegov položaj, koji ima toliko kćeri, koje treba ''koliko-toliko prema sebu udomiti'', pa neka sam presudi da li je mogao odbiti kneza Petra. Vojvodi Simu, razumljivo, bilo je veoma neugodno da se prihvati ove misije, i bio je riješen, kaže, da je svakako izbjegne. Upitao je knjaza šta će biti ako kralj Milan ne uvaži navedene razloge, već taj brak bude smatrao ''prekidom prijateljstva i svakih odnošaja s Vama''. Da li će knjaz u tome slučaju otkazati udaju Zorke za kneza Petra? ''Jesi li pri sebi! To je stvar svršena. I napošljetku nije mi stalo kako će to uzeti kralj Milan. Ja hoću samo da mu se učinim vješt, da poslije ne može niko drugi reći da sam morao predviđati sve teškoće od ženidbe Petrove u mojim odnošajima prema Obrenovićima i Srbiji, a da nijesam ništa radio da ih otklonim''.
Na ovakav odgovor vojvoda Simo je, kako navodi, primijetio da je najbolje ne šiljati nikakvog izaslanika. Moglo bi se samo desiti da kralj Milan, čim bi saznao za predmet misije, toga izaslanika i ne primi. Vojvoda Simo zatim savjetuje knjaz da bi kralju Milanu mogao uputiti jedno svojeručno pismo sa obrazloženjima u navedenome smislu. A ako baš hoće da šalje izaslanika, mnogo je bolje da pošalje svoga bliskog rođaka, člana dinastije, vojvodu Boža Petrovića, koji bi kao takav imao veći značaj i ''mogao bi na kralja Milana više uplivisati''. Kao da je vojvoda Simo na kraju ubijedio knjaza u necjelishodnost i opasnost takvoga koraka, pa je ovaj napokon rekao: ''Pa neka stoji za sada tako. Razgovaraću sa knjaginjom''.
Jasno da je knjaz Nikola bio duboko svjestan kakve će posljedice taj brak imati za buduće odnose između dvije dinastije i uopšte državne odnose između Srbije i Crne Gore. Knjaz je vjerovatno tražio gest kako da sebe ogradi i opravda, ne toliko, možda, pred kraljom Milanom, koliko pred širom srpskom javnošću. Ali sama činjenica sklapanja ovog braka ima određeno, postojano i veoma nametljivo političko značenje, pa bi pokušaji u navedenom smislu mogli proizvesti čak suprotan efekat – još veću ozlojeđenost kralja Milana i srbijanske vlade.
Formalna vjeridba, ako je to uopšte i trebalo, između kneza Petra i knjeginje Zorke obavljena je, po svoj prilici, pred Petrov odlazak iz Cetinja. Stvar se upravo i dalje držala u strogoj tajnosti, pa nije bilo nikakvih zvaničnih saopštenja. Kako ruski otpravnik poslova na Cetinju, Špajar, javlja, knez Petar je otišao 27. februara 1883. godine (po starom kalendaru). Zatim izvještava kako se austrougarska štampa ''svih boja i tonova'', obilato zanimala boravkom kneza Karađorđevića u Crnoj Gori, iznoseći svakakve pretpostavke i vijesti o političkim intrigama što se na Cetinju u vezi sa tim kuju protiv Austro-Ugarske i Srbije.
Međutim, kaže ruski otpravnik poslova, za šest nedjelja boravka kneza Petra na Cetinju nijesu vođeni nikakvi politički razgovori između njega i knjaza Nikole. Ta posjeta imala je samo porodične razloge. ''...Knez Petar je bio radosno primljen u porodici knjaza Nikole, prosio je ruku knjeginjice Zorke i otišao dobivši saglasnost da sa roditeljima uredi svoje novčane poslove''. Dan svadbe još nije bio utvrđen, a ovdje se pretpostavlja da će biti u junu kada knez Petar treba da se vrati sa puta.
Najzad, knjaz Nikola je ''preporučujući mi da o više izloženom izvijestim Vaše Visokoprevashodstvo (ministra Girsa) izrazio nadu da imperatorkska vlada neće podozrijevati u kakve političke razloge i zadnje misli u tome koraku, koji je Njegovo Visočanstvo učinilo samo iz brige za sreću svoje kćerke''. Iz ovoga se može steći utisak da knjaz Nikola nije bio načisto sa stavom Rusije. Međutim, to bi značilo da je on rusku vladu u ovome pitanju stavio pred svršen čin!
Valja se opomenuti svjedočanstva vojvode Sima kao istaknutog člana pratnje knjaza Nikole u posjeti Petrogradu početkom jeseni 1882. godine, da je upravo tada knjaz dobio konačni pristanak cara Aleksandra III za zaključenje ovoga braka. Uostalom, posrijedi je određeni politički račun ruske vlade. A, pristanak samoga cara vjerovatno se mogao kriti i od ministra spoljnih poslova Girsa.

Nikola je volio da se na razne načine «čini vješt»

Razlog za konspiraciju bio je, prije svega, što se stvar direktno implicirala u balkansku politiku, gdje su se ozbiljne težnje i interesi Rusije i Austro-Ugarske toliko sukobljavali. Zbog svega toga nije nimalo čudno ako jedan otpravnik poslova na Cetinju ne zna za carevu i knjaževu tajnu.
A knjaz Nikola je, inače, volio da se na razne načine ''čini vješt''. I upravo iz odgovora Girsa vidi se da je gornji izvještaj primljen kod ruske vlade sa potpunim zadovoljstvom i u stvari kao nešto očekivano.
- Zbog život učešća što Gospodar Imperator uzima u svim događajima koji se tiču porodice Njegovog Visočanstva, Njegovom Veličanstvu milo je bilo izraziti želju da predstojeća veza obezbijedi punu sreću mladome paru i bude izvorom radosti za samoga knjaza. S obzirom na Vaš izvještaj od 28. februara, Imperator je potpuno ubjeđen, izraziv svoju saglasnost na tu vezu, da su Njegovom Visočanstvu savršeno tuđe kombinacije i misli koje crnogorskoj vladi pripisuju njeni neprijatelji - završava Girs.
– Pri svemu imati u vidu da ni ruska ni crnogorska vlada za sklapanje ovoga braka nijesu vezivale nikakvu neposrednu političku akciju uperenu protiv vlade kralja Milana, odnosno Austro-Ugarske. Doduše, nigdje se ne govori da li bi se ili ne bi ruska i crnogorska vlada željele koristiti knezom Karađorđevićem, ako bi za to nekada nastali povoljni uslovi u Srbiji. Za sada se samo insistira na nepolitičkom tretmanu tazbinske veze između dinastije Petrović Njegoš i pretendentske dinastije Karađorđević. Ali, to manje-više ima vrijednost samo kao politički takt, kao obilaženje suštine stvari. Određeni politički motivi, svakako su bili presudni za sklapanje ovoga braka.
Srbijanska vlada nestrpljivo se interesovala kakav je bio ishod misije Petra Karađorđevića na Cetinju. Filip Hristić pitao je u Beču ministra Kalnokija da li je knez Petar isprosio Zorku. Kalnoki je odgovorio da ga je pukovnik Temel izvijestio kako o tome ništa ne zna, da se na Cetinju više o tome ''gotovo i ne govori''. Knjaz Nikola, inače, ovoga maja putuje u Moskvu na krunisanje cara Aleksandra III. Povodom toga grof Kalnoki smatra da ukoliko prestoji ta ženidba, neće se ostvariti prije knjaževa povratka iz Moskve, gdje će se potruditi da ''isprosi miraz'' za Zorku. Na kraju je Kalnoki Hristiću interesantno rekao da kralja Milana treba pričuvati, jer bi poslije njega u Srbiji prije došla republika nego knez Karađorđević, što najmanje Rusiji ide u račun.
Kalnoki, međutim, drži da je knez Petar išao u Crnu Goru sa znanjem Rusa, ''ako ne vladinim a ono komiteta moskovskog''. Ministar Kalnoki je ponovo prenio Hristiću što ''mu je rekao Temel'', da od ženidbe kneza Karađorđevića sa kneginjicom Zorkom nema ništa, ''i da se o tome skoro i ne govori na Cetinju''. Znamo, pak, da je istina bila u suprotnom.
Međutim, u obavještenjima i rezonovanjima što ih Kalnoki daje Hristiću ima neke čudne protivurječnosti, pa i nelogičnosti: knez Karađorđević je bio u Crnoj Gori sa znanjem Rusije – a od ženidbe neće biti ništa; kralja Milana treba čuvati – ali, ne od Karađorđevića već od republike; ni Austro-Ugarskoj, a još manje Rusiji, republika ne ide u račun. Pada u oči da je Kalnoki, govoreći o ženidbi Karađorđevića, prenosio samo ono što mu je Temel navodno pismeno dostavio ili rekao. Moguće da ni Temel i Kalnoki nijesu neposredno znali za cetinjsku vjeridbu, ali je teško vjerovati da su držali da od toga neće biti ništa.
Iz naprijed navednog duela knjaza Nikole sa Temelom, o čemu Kalnoki neće da obavijesti srbijansku vladu, može se zaključiti da austrijska vlada uviđa da nema načina da cetinjsku svadbu, izvjesnu ili eventualnu, spriječi. Zato je, zasad, austrijskoj vladi najzgodnije da predstavlja srbijanskoj vladi kao da se u tu mogućnost ne vjeruje, ili se ne zna da li će od toga što biti, a ako bi i bilo, to neće biti tako opasno za kralja Milana. Moguće da Austro-Ugarska u jačanju pretendentskih pozicija kneza Karađorđevića nalazi i neku indirektnu korist: tada će kralja Milana, tj. spoljnu politiku srbijanske vlade, još jače vezati za sebe, učiniti je još zavisnijom.
Ali, sama ruska vlada, po jednom izboru, došla je na misao da već početkom aprila obavijesti i da objašnjenja kralju Milanu o predstojećem događaju na Cetinju. U tajnom Biltenu ruskog ministarstva inostranih djela, prilogu za 8. april 1883. godine, konstatuje se da je situacija u vezi sa brakom kneza Karađorđevića i Zorke Petrović Njegoš delikatna. To pitanje je bilo tajni cilj posjete kneza Petra knjazu Nikoli. Ruska vlada namjerava da učini sve što od nje zavisi da se povodom toga situacija ne komplikuje na štetu interesa njene zemlje. A odmah zatim: ''Našem predstavniku je bilo stavljeno u dužnost da dade objašnjenje u ovome smislu lično kralju Milanu, tj. u pogledu projektovane svadbe između princeze Zorke i princa Petra Karađorđevića... Mi tu svadbu smatramo kao isljučivo familijarni posao kome ne želimo da dajemo nikakav karakter političkih intriga. Naše izjave (koje?) u ovome pogledu bile su potpuno otvorene i jasne, kako u Beogradu tako i na Cetinju''. Nije uopšte jasno da li je šta i kako od svega navedenog rečeno kralju Milanu. Po daljem razvoju diplomatskih interesovanja o ovoj stvari, kako će se vidjeti, nameće se zaključak da kralj Milan i srbijanska vlada nijesu bili obaviješteni o predstojećoj svadbi na Cetinju sve do povratka knjaza Nikole iz Moskve. Takav zaključak unekoliko se potkrepljuje i činjenicom što se Austro-Ugarska vlada u ovome pitanju već ravnodušno odnosila, pa je malo čudno da je kralj Milan, ako je o gornjem bio obaviješten, to sakrivao od Beča.
Krajem maja 1883. godine knjaz Nikola se vratio iz Moskve i zadržao u Beču. Po prilici on je razgovarao sa ministrom Kalnokijem o predstojećoj ženidbi kneza Karađorđevića. To se u dnevniku Milana Piroćanca navodi kao povjerljivo saopštenje sekretara ruskog poslanstva u Beogradu kralju Milanu.
Knjaz Nikola, prema ovome, uvjeravao je Kalnokija da knez Karađorđević nije nikakav pretendent, da ga on kao takvoga ne bi ni primio. Njegova ženidba sa princezom Zorkom stvar je sasvim privatne prirode i to ne bi trebalo da izazove nikakvo neraspoloženje kod kralja Milana. Knjaz Nikola bi želio da se tome braku ne daje nikakav politički privid, i smatra da bi se to moglo postići ako bi se na svadbi dao ''zastupiti austrijski car, kao prijatelj kralja Milana''. Kalnoki je odvratio knjazu da on može misliti šta hoće, ali u samoj stvari u pitanju je politika, a veoma se čudi da se može i pomisliti da bi se car dao zastupiti na svadbi ''jednome bitangi'', završava se u dnevniku Piroćanca.
Poslije toga, takođe u Beču, knjaz Nikola je preko vojvode Boža Petrovića uspio da privoli srbijanskog ministra inostranih djela Čedu Mijatovića da ga posjeti. Pozvao ga je pod izgovorom, navodi Slobodan Jovanović, ''da ga jako poštuje i želi da ga pozna''. Vodili su vrlo dug razgovor noću. Knjaz je dugo razlagao i uvjeravao kako je veoma prijateljski naklonjen kralju Milanu. Kćer je obećao knezu Karađorđeviću tek pošto mu je ovaj, navodno, dao tvrdu riječ da više neće agitovati protiv dinastije Obrenovića i da se odriče svih prava na prijesto Srbije. Taj brak u interesu je dinastije Obrenovića, ubjeđivao je knjaz.
A zatim, na užas Mijatovića, knjaz Nikola ga je ponudio da predloži kralju Milanu da se primi kumstva na cetinjskome vjenčanju. To je knjaz obrazlagao time što bi se na taj način zbližile sve tri srpske dinastije. Tada se ničega ne bi imali plašiti, i Bugarska bi stupila u taj savez, a on sam bi došao u državnu posjetu Beogradu i Sofiji. Potom je knjaz Nikola počeo prebacivati kako se Srbija plaši Austro-Ugarske. On je se ne boji, nije sam, ima iza sebe tri miliona ruskih bajoneta i uz sebe tri miliona Srba. Svi Srbi vjerni su Rusiji, ''a nevjerni su samo nekolicina''.

Kralj Nikola želio da Srbija «prestane biti kraljevinom»

Sve to, kaže srbijanski ministar inostranih djela Čeda Mijatović, knjaz Nikola je govorio u nekom razdraženom stanju. Mijatoviću se činilo da knjaz nije trijezan. Nema, pak, izgleda da, ako je knjaz mogao ponuditi Kolnokiju da car Franjo Josif pošalje izaslanika na svadbu na Cetinju, mogao ponuditi i kumstvo kralju Milanu, i to u potpuno trijeznom stanju.
Zaista, obje ponude su bile politički nesmotrene, a druga i skroz nedelikatna. Moguće je da je knjaz Nikola ovoga puta u Rusiji bio nečim jako ohrabren. Na svaki način on je vidio da austrougarska vlada, u suštini, dosta mlako reaguje u vezi sa predstojećom svadbom.
Bila je ovo odlična prilika da knjaz Nikola dade maha svojoj velikoj sujeti, a u neku ruku i iluzijama o svojoj moći. On kralju Milanu otvoreno stavlja do znanja koliko se osjeća jakim i u srpskom svijetu uticajnim, a sve zato što se oslanja na Rusiju. Nudi kumstvo radi izmirenja dinastija, odnosno da bi se zatim tobože povela jedinstvena, antiaustrijska, oslobodilačka politika na Balkanu. Za taj politički pravac knjaz Nikola je samoga sebe preporučio kao arbitra izmirenja i savezna na relaciji Cetinje – Beograd – Sofija. Knjaz Nikola svakako je razumijevao da tada nije bilo uslova za takav širok i radikalan preokret na Balkanu. Bio je to, uglavnom, sarkastični prijekor kralja Milanu za politiku kakvu je vodio. Uostalom, srpski diplomata Bogićević javljao je tih dana iz Beča kako u austrijskim političkim krugovima ocjenjuju ponudu kumstva kralju Milanu:
''... da je knez Nikola hteo time da Srbiju uplaši”.
Kralj Milan je ponudu kumstva knjaza Nikole primio sa strašnim ogorčenjem. Kako Slobodan Jovanović izlaže, Mijatović je ''ipak zato'' što mu se učinilo da knjaz Nikola nije trijezan ponudu kumstva ozbiljno shvatio, pa je ''gotovo preporučivao'' da se kralj Milan toga primi. ''Kralj Milan i Piroćanac zgranuli su se na Mijatovića''. Kralj mu je jako zamjerio i što je uopšte išao na sastanak knjazu Nikoli.
Kumstvo je odbijeno jednim pismom, u kome zaista nije bilo ničeg uvredljivog za knjaza Nikolu. Tu se najprije kaže da srbijanska Vlada veoma cijeni razloga što ih navodi knjaz u prilog iskrenog približavanja između vladajuće kraljevske dinastije u Srbiji i porodici Karađorđević. ''No, kralj u isto vreme uviđa i oseća dužnosti koje mu propisuje mučenička smrt blaženopočivšeg kneza Mihaila i dragoceni interesi srpskog naroda izraženi u odredbama zemaljskog ustava, a koji se nikako ne mogu složiti sa uzimanjem ma kakvog učešća u ženidbi g. Petra Karađorđevića.
Ma kakva, dakle, da je želja kraljeva da se bratski odazove vašim predlozima, u ovome slučaju i razlozi morala i ustavne obaveze tome na put staju''. Na korektan način knjazu Nikoli je tim pismom jasno i odlučno stavljeno do znanja da dobri odnosi između beogradskog i njegova dvora nijesu više mogućni. Knjaz Nikola dozvolio je dakle sebi da se blago i uzdržano našali sa austrijskim carem i veoma drsko sa kraljem Milanom. O raspoloženju i reagovanju samoga kneza Petra Karađorđevića povodom ideje da mu kralj Milan bude kum, imamo samo svjedočanstvo vojvode Gavra Vukovića. Ovaj kaže da je ta misao knezu Petru bila odvratna, on ju je ismijavao, ''ali je pustio tasta da izigra komediju do kraja, znajući da je to nemoguće''. Naravno, time knjaz Nikola nije činio čast ni svome zetu, a politički taj potez u postojećim okolnostima bio je bez stvarnog rezona.
Takvo držanje knjaza Nikole bilo je moguće jer se austrijska Vlada već bila pomirila sa predstojećom svadbom na Cetinju. Srbijanski poslanik u Beču, Bogićević, javljao je početkom juna svojoj Vladi kako ga je ministar Kalnoki uvjeravao da stvar braka kneza Karađorđevića treba smatrati kao čisto privatnu, koja ne treba da upliviše na odnose Srbije sa Crnom Gorom i Rusijom. Kalnoki je potom savjetovao da treba izbjegavati rekriminacije i izražavanje ozlojeđenosti prema Crnoj Gori iz razloga da bi se imalo povoljnijeg osnova da vlade Austro-Ugarske i Srbije strože i jače postupaju prema knez Petru, ako što ubuduće bude pokušavao. Knjazu Nikoli rečeno je sa austrijske strane, kaže se ovdje, da ako knez Petar ne bude miran, neće se uopšte obazirati što je on njegov zet.
Sa druge strane, ruski ambasador u Beču, knez Lobanov, rekao je Kalnokiju da je knjaz Nikola uzimajući Karađorđevića za zeta time postao moralno odgovoran za njegovo buduće držanje. Međutim ruskoga cara na cetinjskoj svadbi zastupaće jedna visoka ličnost. Povodom toga srbijanski poslanik u Petrogradu Ilija Garašanin veoma ozbiljno će opomenuti da su se tamošnji ambasadori Austro-Ugarske i Njemačke prema tome braku odnosili uzdržano i ''sa nekom indiferentnošću''.
Austrijsko reagovanje u početku, dok se o tome na strani samo nagađalo, bilo je oštrije; vidjeli smo upozorenje preko Temela knjazu Nikoli. A sada, kada je jasno da iza toga čvrsto stoji ruski car, austrijska Vlada se sa tim dosta lako miri, možda i zato što nema načina da to spriječi. Ali, austrijska Vlada biće uvijek budna i spremna da prije svega upozori knjaza Nikolu, smatrajući ga glavnim i odgovornim za rad i smjeranja kneza Karađorđevića prema stanju stvari u Srbiji.
Može se reći da je neutralno i meritorno, a zato i objektivno mišljenje ono što srbijanski diplomata Filip Hristić prenosi iz Londona: Engleski diplomatski krugovi u potpunosti se slažu da je predstojeća cetinjska svadba djelo ozlojeđenosti Rusije protiv kralja Milana, odnosno njegovoga sadašnjega oslanjanja na Habzburge.
Stav, bojazni i rezonovanja u srbijanskim vladinim krugovima svakako se donekle ogledaju i u jednom pismu poslanika Bogićevića predsjedniku Vlade Milanu Piroćancu. Prema ovome cio plan oko cetinjske svadbe uperen je protiv Srbije, u prvom redu kao kraljevine, tj. dinastije Obrenovića kao kraljevske, a i protiv Austro-Ugarske. Knjaz Nikola se u Rusiji žalio što se Srbija proglasila kraljevinom. Ali tako ostane, za Bogićevića je ''izvjesno da će Crna Gora, naposljetku, propasti''. Zato knjaz Nikola sada nastoji ili da Srbija ''prestane biti kraljevinom'', ili da se on ustoliči na srpski prijesto. U tome cilju knjaz Nikola je dao kćer knezu Karađorđeviću. Samo u tome smislu su, po tumačenju Bogićevića, istinite riječi knjaza Nikole da je kćer dao Karađorđeviću pošto mu je ovaj navodno obećao da se odrekne svojih ''nazoviprava'' na srpski prijesto.
Ovakvo rezonovanje, jasno, u cjelini je lišeno ozbiljnijeg političkog smisla, ali se u njemu odražava koliko se u srbijanskim vladajućim krugovima, u strašnom ogorčenju na knjaza Nikolu, tome davalo značaja i strahovalo. Interesantno je kada Bogićević na kraju, ko-nstatujući da u svemu tome knjaza Nikolu podržavaju Rusi, kaže da se oko toga sve radilo i radi mimo ministra spoljnih poslova Girsa, da on ''samo figurira, a drugi naređuje''. Ne vidi se odakle je izvor ovoj tvrdnji, tek to, bez obzira na to koliko su gornja Bogićevićeva rezonovanja proizvoljna, ipak upućuje na zaključak da su glavne dogovore za ovu stvar tajno izvršili car Aleksandar III i knjaz Nikola.

Vjenčanje na Cetinju u manastirskoj crkvi

Bilo je izgleda i nekih pretpostavki: nije li sadašnja veza dinastija Petrovića Njegoša i Karađorđevića znak da Rusija, uskoro, nešto ozbiljnije smjera u svojoj politici na Balkanu. Milan Piroćanac u svome dnevniku bilježi kako stvari izgledaju austrijskom ministru za Bosnu i Hercegovinu Venijaminu Kalaju. Po ovome, brak kneza Petra i knjeginje Zorke sigurno je pod patronatom Rusije i uperen je protiv Srbije i njenoga kralja.
Mada, navodno, austrijskom ministru za Bosnu i Hercegovinu Venijaminu Kalaju ne izgleda da je na pomolu neki veliki zaplet između Rusije i Austro-Ugarske, taj brak mu je, ipak, jedan od simptoma da će Rusija naredne jeseni negdje na Balkanu izazvati neku provokaciju protiv Austro-Ugarske. Stoga je, stoji kod Piroćanca, Kalaj izdao stroge naredbe vojnim vlastima u Bosni i Hercegovini da se svaki eventualni ispad iz Crne Gore na granici Hercegovine najodlučnije suzbije. Po prilici, dakle, predstojeća svadba na Cetinju imala je i praktičnih reperkusija na držanje austrijskih vlasti u Bosni i Hercegovini prema Crnoj Gori.
Ruska Vlada htjela je još jednom da ublaži utisak na strani zbog predstojećeg događaja na Cetinju, tim prije što će je tamo zastupati jedna visoka ličnost. U Biltenu Ministarstva spoljnih poslova od 15. jula 1883. kaže se kako su ruski diplomati ''još jednom'' istakli da je porodična veza između knjaza Nikole i kneza Petra Karađorđevića proizvela veoma mučan utisak kod srbijanske Vlade i naročito kralja Milana. Ali, to je isključivo privatna stvar ''koju smo mi uvijek tako tretirali''. Ipak, car nije mogao da ne zadovolji knjaza Nikolu i pošalje mu ''specijalnog predstavnika'' na svadbu u ličnosti grofa Orlova Denisova, koji upravo treba da otputuje na Cetinje. Nešto intimnije ruski stav ogleda se u pismu ministra Girsa knjazu Nikoli.
Iako se u Beogradu uznemireni i u Beču se time isto tako bave i hoće da vide prst Rusije, car je, kaže se, “uvijek imao puno povjerenje u knjaževu mudrost i ni jednog trenutka nije oklijevao da bude predstavljen na svadbi''. Ako će to biti praćeno novim rđavim sumnjama sa istih strana, Girs je uvjeren da će knjaz znati da to neutrališe. Knjaz će poslije svadbe pisati Girsu da će dokazi koje bude dao, kao i vrijeme, pokazati da je, odobravajući tu vezu, imao u vidu samo sreću svoga djeteta i ništa drugo. U diplomatskim objašnjenjima i zvanično uvijek se isticao, kao što znamo, taj porodični momenat kao jedini motiv u toj stvari.
Vjenčanje kneza Petra i knjeginje Zorke obavilo se na Cetinju u manastirskoj crkvi 30. jula (11. avgusta, po novom kalendaru) 1883. godine. Svadbena gozba i veselje bilo je u dvorskome parku. Po kazivanju vojvode Gavra Vukovića, kum je bio crnogorski ministar vojni, vojvoda Ilija Plamenac. Osim lične čestitosti i velikog ugleda, razlog za taj izbor za kumstvo bio je, kaže vojvoda Gavro, što stari vojvoda Plamenac nije imao nasljedstva, tj. poroda. Tome bi se moglo dodati i što je vojvoda Plamenac kao jedan od najistaknutijih glavara bio neograničeno odan knjazu Nikoli – njegov omiljeni ''Popo''. Stari svat bio je čuveni vasojevićki vojvoda Miljan Vukov, inače otac vojvode Gavra. Đeveri su bili prinčevi obje kuće. Narod se jako veselio tome događaju.
Valja, svakako, napomenuti da je knjeginja Zorka tada imala 19 godina, a knez Petar 39. Serdar Rade Turov Plamenac kaže, ne navodeći razlog, da je knjaz Nikola imao mnogo muke dok je svoju kćer privolio da se uda za kneza Petra. No i bez toga je jasno da su u sklapanju ovoga braka na obje strane dominirali izvjesni politički motivi.
Od interesa je da se vidi koliki je miraz sa princezom Zorkom dobio knez Petar Karađorđević. Svakako, taj miraz je na ovaj ili onaj način dala ruska Vlada. Čitav knjaževski dvor na Cetinju izdržavao se, inače, od ruskih supsidija, pa je i zbog toga razumljivo da su se tamo morala naći sredstva za miraz za kneginju Zorku. No, nije se moglo utvrditi koliko je iznosio taj miraz.
Vojvoda Gavro Vuković, međutim, kaže da ''efektivnog miraza nije bilo'', već je samo bilo određeno da se iz državne kase izdaje porodici kneza Petra godišnji interes od 8 odsto na 50000 franaka.
Povodom puta knjaza Nikole iz Beča u Pariz sredinom juna te godine i boravka tamo, srpski diplomati su se veoma živo interesovali. Bogićević iz Beča javljao je da knjaz u Pariz nosi mjenicu na dva miliona rubalja u zlatu, koje ruski car daje kao miraz njegovoj kćeri. Knjaz Nikola, navodno, sada hoće da da te novce podigne iz jedne pariske banke i preda ih knezu Petru. Ubrzo Bogićević dopunjuje da je prednje obavještenje ''pod uslovom najveće diskrecije'' dobio od nekog Rozena, s tim da ga ne pita za izvor vijesti, koja je inače, kaže se, veoma pouzdana.
Međutim, srpski poslanik u Parizu, Marinović, javljao je da je rečeni miraz ''mnogo manji nego što se govorilo'', ali tačni iznos nije mogao saznati. U glavnicu neće se smjeti dirati, a obroci interesa dobijaće se povremeno i to ''samo na priznanicu njegove (knjaza Nikole) kćeri''. Prilika da se pomene pitanje miraza pružila se dvije godine kasnije, u vezi sa nekim glasovima o političkoj agitaciji kneza Karađorđevića za koju mu je trebalo novaca. Najprije je Bogićević od nekog ''čuo'' da miraz iznosi 60000 rubalja, pa kako mu se učinio malim, pripitao je, i isti mu je drugi put rekao da nije 60000 nego 260000 rubalja.
Po svoj prilici, ruski car i knjaz Nikola su pitanje miraza trajno regulisali. Može se pretpostaviti da je za lične rashode porodice Karađorđević predviđen određeni skromniji iznos. Istina, porodica Karađorđević inače je i sama imala sredstava za život. No, ako bi nastupio slučaj da bi nekad kakvu pretendentsku akciju kneza Karađorđevića podržavale Rusija i Crna Gora, za tu potrebu svakako bi se našlo sredstava. Nije najvažnije u ''mirazu'' u prostom smislu riječi, već u motivima zašto se to držalo u tajnosti. Naravno, osim pretpostavki o tome se ovdje ništa sigurno ne može reći.
Poslije svadbe, kneževski bračni par Karađorđevića pošao je, kaže vojvoda Gavro, u inostranstvo, da se javi starome knezu Aleksandru. Dok su boravili tamo, na Cetinju im je opravljena i pripremljena kuća za stanovanje, preko puta dvora knjaza Nikole. Kneginja Zorka, navikla na ljubav i pažnju roditelja na Cetinju, brzo se, kaže Gavro, zasitila življenja u velikim evropskim gradovima. Vrativši se iz Zapadne Evrope, knez Petar i kneginja Zorka stalno su se nastanili na Cetinju.

“To je djelo zlobe i mržnje koje ne spaja nego cijepa”

Reagovanja poslije svadbe, naročito u srpskim političkim krugovima, posebno zbog toga što je tamo ruskoga cara zastupao grof Orlov Denisov, bila su još sumnjivija nego ranije. Prema izvještaju srpskog poslanika u Petrogradu, Garašanina, tamošnji ambasadori Austro-Ugarske i Njemačke izrazili su mu mišljenje da sada treba ''iz rezerve izaći'', jer prisustvo Orlova na svadbi pokazuje da je, prije svega, ruska vlada radila na ostvarenju toga braka, a u cilju da ometa tadašnji pravac spoljne i unutrašnje politike Srbije.Ove sile, međutim neće iz rezerve izaći. Kao potez koji cetinjskoj svadbi na neki način parira. Garašanin ocjenjuje to što je kancelar Bizmark pozvao kralja Milana da prisustvuje skorašnjim manevrima njemačke vojske. Jasno je bilo da je njemačka vlada sasvim zadovoljna tekućom spoljnom politikom Srbije, odnosno da čvrsto stoji iza intimnog saveza austrougarske vlade i kralja Milana. U krajnjoj liniji u tome je osnovni razlog što se Beč nije mnogo uznemiravao zbog svadbe na Cetinju. Uskoro je Garašanin javljao šta se u diplomatskim krugovima u Petrogradu ''priča''. Zvanična Rusija patronirala je brak kneza Petra i kneginje Zorke u cilju da smanji austrijski uticaj na Srbiju. Ruska vlada, navodno, radi još na tome da bugarski knez uzme drugu kćer knjaza Nikole, ''valjda u toj namjeri da izolira Srbiju od ostalih slovenskih naroda''.
- Istih dana iz Beča je obavještavao Bogićević kako su ministri spoljnih poslova Austro-Ugarske, Kalnoki, i Rusije, Girs, dosta razgovarali ''i o Srbiji''. Kalnoki je insistirao na neophodnosti čuvanja postojećeg stanja i mira u Srbiji, i, kako se kaže, protiv agitacije Karađorđevića. Girs je navodno uvjeravao da su oni, uključujući i cara, bili protivni da crnogorski knjaz svoju kćer da za kneza Petra Karađorđevića, ali nijesu uspjeli da ga od toga odvrate. Što se tiče samog Karađorđevića, uvjeravao je prema ovome Girs Kalnokija, da ga ruski car i vlada nijesu nikada protežirali, niti će, ni lično ni kao pretendenta na prijesto u Srbiji. Ako je Bogićević o prednjem tačno obaviješten, razumljivo što Girs Kalnokiju nije mogao reći pravu istinu, ukoliko je svu i znao. Tako predstavljeni razgovor Kalnokija sa Girsom ponajprije izgleda kao indirektno obrazlaganje Beča srpskoj vladi da ni oni nijesu mogli spriječiti cetinjski događaj. Djeluje i to kao da austrijska vlada nije tako nezadovoljna zbog cetinjske svadbe – ukoliko se kralj Milan bude više ljutio na Rusiju i Crnu Goru, utoliko će više tražiti zaštitu i potporu Austro-Ugarske. U Beogradu, međutim, nijesu mogli sakriti veliko uznemirenje i ogorčenje. Poslije svega, predsjednik srbijanske vlade, Milan Piroćanac, povodom orođenja crnogorske dinastije Petrović Njegoš sa pretendentskom dinastijom Karađorđević, poslao je jedan cirkular svim predstavnicima Srbije u inostranstvu. Najprije se konstatuje da, iako je stvar skrivana od javnosti sve do povratka knjaza Nikole iz Moskve, krajem ovog proljeća, srbijanska vlada je znala, još od početka, da se na tome radilo. Nije to iznebuha iskrslo, nego se počelo plesti još ''prije tri godine'', najprije u Beču. Knjaz Nikola u početku se navodno protivio toj ideji, dok nije u toku vremena – ''podstican sa izvjesne strane'' – našao za zgodno da je objeručke prihvati. Očigledno se misli na podsticanje od strane ruske vlade. Odmah, zatim, konstatuje se kako je ruskoga cara na svadbi zastupao grof Orlov Denisov. Potom se vidi kako je srbijanskoj vladi naročito teško pao jedan članak u ''Glasu Crnogorca'', kojim je svadba ''oglašena unaprijed''. U cirkularnom pismu Piroćanca iznosi se da se u tome članku na osobit način povezuje prošlost i sadašnjost da bi se veličala Crna Gora, Petrovići i Karađorđevići, od čega se uopšte ne vidi Srbija, niti ''njena slavna dinastija, kraljevskom krunom uvjenčana''. A iz Rusije, od strane neke dirigovane štampe, ta svadba je pozdravljena kao ''davnašnja želja i pružanje boljih izgleda za budućnost srpskoga naroda, koji je sada u očajnom položaju''. Za Piroćanca, dalje, nema sumnje da su ''veliku intrigu'' inspirisali neprijatelji nacionalnog poziva ne samo Srbije, nego i Crne Gore. Potom, zar da se knjeginja Zorka, kumče kneza Mihaila – bližnjeg rođaka kralja Milana – dade za ženu onome koji je ''poprskan krvlju'' toga nezaboravnog vladaoca Srbije. To je djelo zlobe i mržnje, koje ne spaja nego cijepa, koje nije zaloga sloge i bratske ljubavi, ''nego oštra strijela, uperena pravo protiv kralja Srbije''. To je nova smetnja, pored tolikih drugih, oslobođenju i ujedinjenju srpskoga naroda ... i tome slično. Piroćanac se ovdje poigrava riječima – nacionalni poziv, oslobođenje, ujedinjenje... Neprijatelj ujedinjenja i oslobođenja Srba nije tada bila Rusija, već Austro-Ugarska, sila sa kojom je Piroćančeva, odnosno vlada kralja Milana, tada bila u najboljim odnosima. Zato se ne može znati na koje se to zajedničke neprijatelje Srbije i Crne Gore ovdje misli? Inače, Piroćanac može da se zgražava što se kumče kneza Mihaila udalo za jednoga Karađorđevića. Piroćanac još kaže da je srbijanska vlada prva koja žali što je do toga došlo, iako to nije moglo da poremeti stabilno unutrašnje stanje u Srbiji. ''Što Srbiji daje prvu ulogu u srpstvu to nije samo teritorijalna i brojna nadmoćnost njena, nego prosveta njena, vojska, radinost, onaj duh slobode, kulture i svestranog napretka, zbog čega neosporno prednjači u Srpstvu i u Južnom Slovenstvu''. Nikakve interese ne mogu Srbiju skrenuti sa toga puta. Dinastija Obrenovića, govori se dalje, čvrsto je srasla sa Srbijom, pa je smiješno i misliti da bi jedan Karađorđević, makar i kao zet knjaza Nikole, mogao biti takmac kralju Milanu.

Ženidbom sa Zorkom Petar znatno ojačao pozicije

Sva pričanja knjaza Nikole o nepolitičkom karakteru toga braka neistinita su. Njegova ponuda kumstva kralju Milanu jeste ''pustoš duha jednog čoveka''. Na kraju, cetinjska svadba, ma koliko sama po sebi pogubna, ne samo što nije nikoga uznemirila, nego ''osim jednodušne osude i dubokog prezrenja nije izazvala drugog osjećanja''.
Ne treba ni pominjati da srbijanska vlada, a kralj Milan naročito, nijesu nimalo bili ravnodušni ni mirni povodom cetinjske svadbe. A glavno što se iz gornjega nameće jeste da je zvanični Beograd sada povukao zaključak i zauzeo čvrsti stav da se crnogorskom vladom i dinastijom ubuduće ne može imati ni obične normalne odnose, dokle god knez Petar Karađorđević u svojim pretendentskim namjerama, na bilo kakav način, makar samo pasivno i prećutno, uživa potporu zvaničnoga Cetinja.
Samim brakom sa kćerkom knjaza Nikole pretendentske pozicije kneza Petra su bitno ojačane i osmišljene, a njegovo stalno boravljenje na Cetinju samo po sebi je značilo podršku knjaza Nikole i crnogorske vlade. Na dinastičkoj liniji duboko neprijateljski odnosi između Cetinja i Beograda trajaće sve dok u Srbiji na prijestolu bude kralj Milan.
Vidimo da i sklapanje bračne veze u određenim uslovima može doprinijeti da se izvjesni politički planovi, namjere, želje određenih vlada, stranaka, ličnosti pospješe, jasnije usmjere, organizuju na neko djelovanje. Upravo na taj način dalo se razumjeti političko značenje sklapanja braka između kneza Petra Karađorđevića – najstarijeg sina bivšeg vladara Srbije kneza Aleksandra Karađorđevića – i najstarije kćerke vladajućeg crnogorskog kneza Nikole – Ljubice-Zorke Petrović Njegoš.
Naprijed smo isticali da su taj brak inspirisali određeni politički motivi sa obje strane. Srbija je poslije Berlinskog kongresa okrenula leđa Rusiji i prije svega zbog određenih ekonomskih razloga spoljnopolitički oslonac našla je u Austro-Ugarskoj. Mala i veoma siromašna Crna Gora i dalje je bitno zavisila od finansijske pomoći Rusije, pa je i u spoljnoj politici nastavila da gotovo bez rezerve slijedi njenu volju. No, Austro-Ugarska osamdesetih godina 19. vijeka sve ozbiljnije je ugrožavala i potiskivala ruske pozicije i u Bugarskoj.
Na Balkanu se, prema tome, stvorila konstelacija sa značajnom prevagom austrougarskog uticaja. Ali u slučaju Srbije, osobito, austrijska politička prevlast bila je u suštoj oprečnosti sa stvarnim dalekosežnim interesima i težnjama njenoga naroda.
Zato je bilo mogućno da se kralju Milanu, njegovoj okolini i njihovim pokroviteljima u Beču stavi do znanja kako se takav spoljnopolitički pravac Srbija ima izgleda i mogućnosti da nađe alternativu. Emancipacija od Austro-Ugarske podrazumijeva vraćanje Srbije na njen prirodni put borbe za oslobođenje i ujedinjenje svih Srba i u krajnjoj liniji - Jugoslovena. Za takvu perspektivu Srbije valjalo je vezati pretenzije na njen prijesto kneza Petra Karađorđevića. U tadašnjim uslovima najpogodniji način da se te njegove pretenzije politički ojačaju i osmisle bio je brak sa kćerkom knjaza Nikole. To je samo sobom značilo dublju moralnu, a u određenim momentima predstavljaće i izvjesnu akcionu idejno-političku povezanost sa opozicionim snagama režimu kralja Milana u Srbiji.
Narod Srbije moći će da vidi da sada iza kneza Karađorđevića čvršće stoje Rusija i Crna Gora, kao i ostali Srbi koji teže oslobođenju od tuđinske vlasti.
Šire gledano, Rusija je tada bila jako nezadovoljna berlinskim rješenjem istočnog pitanja, posebno položajem Austro-Ugarske. U Petrogradu se smatralo da će zbog toga Rusija kad-tad morati da se ratom obračuna sa Austro-Ugarskom. Radi te perspektive ruska vlada svakako je držala da im knez Petar Karađorđević kao zet knjaza Nikole može nekada biti od koristi u balkanskoj politici. Na mjestu je bilo smatrati da bi u slučaju rusko-austrijskog sukoba Srbija našla svoj put u tako orijentisanome političkom pravcu kneza Karađorđevića – u antiaustrijskoj koaliciji, zajedno sa Crnom Gorom i Rusijom, gdje joj je i mjesto. U tim pretpostavakama jesu, po svemu izgleda, najdublji razlozi tolikog ogorčenja i nervoze kralja Milana i izvjesnog uznemiravanja i zaziranja u Beču povodom ''cetinjske svadbe''.
Zato ta svadba nije bila onako naivna stvar kako su je ruski politički krugovi i knjaz Nikola spoljnom svijetu predstavljali. Istina, za čitavih 20 godina u Srbiji neće doći do radikalne unutrašnje i spoljnopolitičke kao ni dinastičke promjene. A kada se u Beogradu bude dogodio prevrat (maja 1903), to će biti bez ikakve veze sa Cetinjom.
Ali, bez obzira na to, ojačani moralno-politički položaj u rečenome smislu kneza Petra Karađorđevića od 1883. godine sam po sebi će predstavljati izvjestan faktor u političkom razvoju Srbije narednih godina. Tada će knez Petar i ponešto praktično preduzimati, uglavnom u savezu sa radikalskom opozicijom, u cilju ostvarenja svojih pretenzija.
Zbog svega izloženog lako je razumjeti što će u daljem razvoju prilično potrajati veoma loši odnosi između vladajućih dinastija i vlada Srbije i Crne Gore.