Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Dr Radoslav RASPOPOVIĆ:
RUSKI KONZULAT U KOTORU 1804 - 1806.


Crna Gora krajem 18. stoljeća postaje realan politički faktor

Jedan od prvih oblika diplomatsko - konzularnog predstavljanja Crne Gore u periodu stvaranja države ostvaren je, ne uz pomoć vlastitih organa, već zastupanjem ruske konzularne službe. Riječ je o osnivanju i radu Ruskog konzulata u Kotoru u periodu od oktobra 1804. do početka 1806. Međutim, iako mu pojavne forme i praktični oblici djelovanja nedvosmisleno daju i takav smisao, razlozi njegovog osnivanja nijesu bili motivisani diplomatskim ili konzularnim potrebama Crne Gore. U pitanju su bili mnogo krupniji i dalekosežniji zadaci ruske spoljne politike na Balkanu. Zbog toga, mada je naše interesovanje usmjereno ka međunarodnopravnim aspektima ovoga pitanja, ono se ne bi moglo razumjeti izvan ukupnog vojno - političkog i istorijskog konteksta u kome se Crna Gora, u okviru širih balkanskih i evropskih zbivanja, tada našla. Posmatrano s tog stanovništva, osnivanje Ruskog konzulata u Kotoru imalo je, kao što ćemo vidjeti, mnogo dublji smisao od potrebe za zaštitom interesa Crne Gore konzularnim putem. U globalnim analizama ti se efekti čine čak i sporednim u odnosu na glavne ciljeve spoljne politike Rusije. No, i pored toga, ne može se zaobići značaj koji je rad Ruskog konzulata imao za praksu konkretnog konzularnog predstavljanja, odnosno zastupanja Crne Gore.
Okolnosti koje su, u širem smislu, uslovile osnivanje Ruskog konzulata u Kotoru sadržane su u političkim odnosima među velikim državama u Evropi nakon buržoaske revolucije u Francuskoj 1789. godine. Ratovi koje je Francuska republika povela protiv evropskih monarhija krajem XVIII i početkom XIX vijeka, najprije shodno idejama revolucije, a kasnije, proglašavanjem Napoleona za cara, isključivo iz osvajačkih namjera, prijetili su da ugroze pozicije i uspostavljenu ravnotežu snaga među velikim silama. Borba za preraspodjelu moći postavljala je na dnevni red i sudbinu oronulog Osmanskog carstva. Opasnost od jednostranog aktuelizovanja Istočnog pitanja, usljed daljih osvajačkih planova Napoleona, uslovila je stvaranje koalicija, tj. grupisanje država na antibonapartističkoj osnovi. Među državama posebno zainteresovanim za rješavanje Istočnog pitanja i ukupan odnos snaga u Evropi bila je i Rusija. Ona je kao velika sila još od vremena imperatora Petra I, a znatno osnažena izlaskom na sjevernu obalu Crnog mora i pravom prolaza kroz Bosfor i Dardanele, stečenim u vrijeme Katarine II (Kučuk - kajnaradžijskim mirom 1774), bila životno zainteresovana za širenje svog uticaja na Balkanu i Mediteranu. Zbog toga je za Rusiju i te kako bilo važno eventualno postavljanje na dnevni red pitanja sudbine Osmanskog carstva. Za rješavanje Istočnog pitanja Rusija je, dakle, bila zainteresovana sa stanovišta svojih poznatih spoljnopolitičkih ciljeva. Oni su bili sadržani u dugoročnim planovima njene imperijalne politike koje su sasvim vidljivo izražavali i ustupci koje je od Visoke Porte uspjela da obezbijedi mirom u Kučuk-Kajnaradžiju, dobivši status zaštitnice pravoslavnih hrišćana u Osmanskom carstvu. U takvoj situaciji, pred mogućnošću ratnog pohoda Napoleona na Osmansku imperiju, koraci koje je preduzimala Crna Gora u cilju približavanja Francuskoj, nakon mira u Kampo-Formiju (1797) i prvog zaposijedanja Boke od strane Austrijanaca, nijesu mogli naići na simpatije u Petrogradu.
Slomom Mletačke Republike i ulaskom Austrije u Dalmaciju i Boku Kotorsku (1797) Crna Gora je dobila za susjeda snažnu evropsku silu, čije je prisustvo na crnogorskim granicama bitno slabilo njene pozicije u pogledu ciljeva oslobodilačke borbe i državnopravnog organizovanja. Uzroci takvog stanja nalazili su se u postavljenim zadacima spoljnopolitičkog djelovanja Austrije koji su se bitno razlikovali od ciljeva spoljne politike Rusije na Balkanu.
Suštinu austrijske politike u vezi sa balkanskim pitanjem činile su dvije varijante istog rješenja. Jedna je bila “da ona zaposjedne zapadni dio Balkanskog poluostrva kad joj se pruže povoljni međunarodni uslovi, a druga da tamo ostane Osmansko carstvo dok ona ne bude u stanju da to sama učini”. Zbog toga ni jedna od njih nije stvarala povoljne prilike za nastavak procesa nacionalne emancipacije i državnotvornog konstituisanja u Crnoj Gori. Slična je situacija bila i u pogledu oslobodilačkih ili konstitutivnih procesa u drugim zemljama ili mogućnosti stvaranja veće sveslovenske države na Balkanu, o čemu se stvaraju planovi na početku XIX vijeka.
Crna Gora je u takvoj situaciji, stiješnjena između osvajačkih planova Beča i, u odnosu na nju, moćne Osmanske carevine, poslije bezuspješnih apela Rusiji za veću pomoć, pokušala da uspostavi bliže odnose sa Francuskom. Posmatrano sa stanovišta ukupnog rasporeda snaga među velikim državama u Evropi i međusobnih odnosa Rusije i Francuske, takav akt crnogorskih zvaničnika bio je suprotan ruskim interesima na Balkanu. Novi pravci spoljnopolitičkog djelovanja mitropolita Petra I bili su neprihvatljivi za Rusiju, kako zbog eventualnog vojnog savezništva Crnogoraca i Francuza i predviđanih ratnih okršaja ruske i francuske vojske tako i sa stanovišta globalnih političkih planova Rusije u slučaju Napoleonovog pohoda na Osmansko carstvo. Prema zvanično utvrđenim pravcima spoljnopolitičkog djelovanja, u slučaju izbijanja ratnog sukoba između Francuske i Osmanskog carstva, svojim osnovnim zadatkom Rusija je smatrala obavezu da koristi sva sredstva da bi zaštitila državu u čijem posjedu su bili Bosfor i Dardaneli.

Petar I: Obavezan sam jedino narodu Crnogorskom i Brdskom

Ukoliko Napoleona, ipak, ne bude moguće zaustaviti, jedno od kompromisnih rješenja koje se ticalo i Balkana sastojalo se u obrazovanju polunezavisne države od sveg slovenskog življa od Bokokotorskog zaliva do Srbije, pod pokroviteljstvom Porte i zaštitom Rusije. Druga takva država mogla bi biti obrazovana od grčkih oblasti ujedinjenih u Jonsku republiku. Obje države dobile bi nezavisnu upravu, sličnu Dubrovačkoj republici ili Republici Sedam Ostrva. Prva njihova obaveza bila bi da iskoriste sve raspoložive mogućnosti da ne dozvole Francuzima da prodru u osmansku teritoriju. Brdovito zemljište omogućavalo je, kako se smatralo, hrabrom stanovništvu tih krajeva uspješno izvršenje ovog zadatka do momenta kada bi ruske, engleske i osmanske snage uspjele da priteknu u pomoć i preduzmu operacije na drugim mjestima. No, čak i ako ti narodi ne bi uspjeli da zaustave francusko napredovanje, obrazovanje dvije polunezavisne države predstavljalo bi prednost i ne bi dozvolilo Napoleonu da privuče na svoju stranu stanovništvo koje bi, budući odano Rusiji zbog sličnosti jezika i iste pravoslavne religije, još u većem stepenu bilo zahvalno što im je ta država obezbijedila samostalan politički život.
Imajući u vidu ovakve spoljnopolitičke planove Rusije, jasno je zašto su bliže veze Crne Gore, odnosno mitropolita Petra I, s Francuzima radi pomoći u oslobodilačkoj borbi Crnogoraca i Brđana izazvale oštru reakciju u Sankt Peterburgu. Ona je utoliko razumljivija ako se ima u vidu da su vojni i politički uspjesi Crne Gore u posljednjim godinama XVIII vijeka, u bitkama 1796, kao i koraci ka izgradnji prvih organa vlasti, odnosno državnog aparata iz iste godine, “učinili da se Crna Gora u evropskoj politici izdigne i prihvati kao realan politički faktor”.
U takvoj situaciji, ne mireći se s mogućnošću gubljenja važnog uporišta svoje spoljne politike na Balkanu, Rusija je u Crnu Goru poslala specijalnog savjetnika, grofa Marka Ivelića, povjerivši mu važnu diplomatsku misiju.
Misija Marka Ivelića, ruskog generala, rodom iz Risna, i arhimandrita Stefana Vučetića, započeta početkom novembra 1803, bila je formalno usmjerena prema Petru I i njegovom sekretaru opatu Dolčiju, kao “glavnim protagonistima” novog spoljnopolitičkog kursa Crne Gore. Ruski, a i neki drugi, istoričari tvrde da ova misija nije imala za cilj kažnjavanje Petra I, već onemogućavanje jačanja francuskog uticaja u Crnoj Gori. Dakle, imala je krupan značaj i u evropskim razmjerama, jer je jačanje ruskih pozicija u Crnoj Gori trebalo da onemogući prodor katoličanstva i zaustavi dalje osvajačke planove Napoleona prema prostoru Balkana.
Pri odlasku grofa Ivelića iz Petrograda državni kancelar A.R. Voroncov mu je 28. oktobra 1803. godine predao “Gramatu ruskog Cara Gubernatorima i Vojvodama Crnogorskim i Brdskim slavenosrpskih oblasti” i odgovarajuće instrukcije za rad. Na osnovu “Izvještaja o povjerenim i izvršenim poslovima grofa Ivelića za period od novembra 1803. do maja 1806”, sačinjenog 6/18. avgusta 1806, može se vidjeti da je njegov rad od samog početka bio precizno isplaniran. Po dolasku u Boku Ivelić je, najprije, imao zadatak da pridobije što veći broj Crnogoraca i Brđana, tj. da odvoji od vladike Petra I dio vojske koji bi u vrijeme iskrcavanja Francuza poslužio za iznenadne napade na francusku vojsku sa bokova ili iz pozadine. U ostvarivanju ovoga cilja mogao se služiti različitim sredstvima, uključujući i ona koja kompromituju vladiku. Već od samog početka svog rada Ivelić je došao u otvoren sukob sa crnogorskim mitropolitom. U blažoj verziji napada Petar I je optuživan ne toliko zbog izdaje koliko zbog zablude, u koju ga je doveo njegov sekretar, francuski i ćesarski agent, “zlobni neprijatelj ruskog dvora”, opat Dolči, zbog čega se i udaljio od Rusije. Prema takvim napadima, sudeći po pomenutom Izvještaju, vladika se odnosio sa “hladnoćom i velikom uzdržanošću”. Na zahtjev imperatorskog izaslanika da bude obaviješten o “barutu i olovu” koji se čuvaju u manastiru Majine, ne nalazeći za shodno da lično odgovori, vladika je preko svog sekretara Domentijana dostavio odgovor “da izvještaje o tome nije obavezan nikome davati osim svome Praviteljstvu i narodu Crnogorskom i Brdskom”. Još veći stepen “samovolje” Petar I je ispoljio time što je arhimandrita Vučetića (koji je poslan u Crnu Goru s Ivelićem) 6/18. marta 1804. godine lišio arhimandritskog dostojanstva, a ta vijest “obnarodovana je ne samo u Crnoj Gori nego čak i u ćesarskim zemljama, u otvorenim novinama, bez ikakvih prepreka od strane austrijskog gubernatora barona Rozete”. U navedenom Izvještaju nalazimo i podatak da je, povrh svega, 16/28. marta 1804. godine, na preporuku mitropolita, odlučeno da se prekinu svi odnosi s Ivelićem i odbijeno da se primi visoka “gramata”, kao tendenciozna i neprihvatljiva.
U odnosu na ono što je u literaturi poznato o ovom pitanju, podatak iz Ivelićevog Izvještaja o datumu odluke da se ne prihvati gramata ruskog cara predstavlja novinu. Iz prepiske koja je povodom nastalog spora vođena između Praviteljstva crnogorskog i brdskog, s jedne strane, i ruskog cara, Kolegije inostranih djela i samog Ivelića, s druge, a koju je objavio u Zapisima iz 1933. godine Dušan Vuksan, stiče se upravo obrnut utisak. U svojim obraćanjima crnogorska strana najčešće izražava čuđenje: zbog čega se Ivelić toliko dugo zadržava u ćesarskom Kotoru i zašto ne predaje gramatu!

Crnogorci otpisuju Rusima da su potpuno nezavisni i samostalni

Prema istim izvorima, vladika, koga nije napuštala misao da se sastane sa Ivelićem, piše mu početkom maja 1804. i izražava čuđenje što ovaj ne radi po naređenju carevom.
Istina, na zboru crnogorskih glavara održanom 7/19. maja 1804, poslije koga su poslata pisma Iveliću, ruskom caru, Kolegiji inostranih djela, datirana sa 3/15. junom, o kojima je u nastavku riječ, donijeta je nešto drugačija odluka. O njoj je pismom od 5/17. juna 1804. Petar I obavijestio Ivelića. Radilo se o tome, pošto je ruski Sveti sinod prema sadržaju poslate gramate crnogorskog mitropolita htio da “odvoji od nacije” i da ga odvede pred sud, a Ivelić taj “štetni dokument” namjeravao da objavi, čime je izazvao uvrijeđenost i pojačao nezadovoljstvo protiv carskog izaslanika, da je “sav narod” na zboru odlučio da ga ne primi više u “predjele svoje”.
Pošto smo podatak o odluci Crnogoraca i Brđana od 16/28. marta 1804, da ne prime gramatu našli samo u citiranom Izvještaju, može se pretpostaviti, a time odiše i sadržaj ovog dokumenta u cjelini, da se navođenjem takvih činjenica želio objasniti ubjedljivim razlozima neuspjeh Ivelićeve misije i zapravo na taj način skinuti s njega svaka odgovornost. Drugi zaključak koji se može izvući povodom Ivelićevog rada, bio bi, da se on odvijao shodno planu utvrđenom na visokom mjestu i isključivo u pravcu uklanjanja vladike Petra I. Uvjerenje da će to postići na lak način bilo je, očigledno, rezultat pogrešnih procjena kako vladičinih pozicija u Crnoj Gori tako i snage ruskog uticaja na ovim prostorima. Da je prevelika pažnja poklonjena autoritetu Rusije, njenih zvaničnih institucija i njihovim mogućnostima uticaja u Crnoj Gori, potvrđuje i neuspjeh koji je doživjela akcija Svetog sinoda. Nešto drugačijeg karaktera, ona se prevashodno ticala djelatnosti mitropolita u oblasti duhovnog života. U tom smislu veoma oštre zamjerke su upućene na račun rada crkve i vršenja crkvenih obreda. U gramati Svetog sinoda mitropolitu Petru I, od 11/23. oktobra 1803, uz podatke o dotadašnjim međusobnim odnosima i o pomoći koju je iz Rusije primala Cetinjska mitropolija, pobrojani su i konkretni propusti u vršenju crkvenih poslova, za šta je posebno odgovornim smatran crnogorski vladika. Tako je, na primjer, navedeno da se prilikom krštenja, djeca u crkvi ne pomazuju svetim mirom, da crkve nijesu snabdjevene stvarima potrebnim za vršenje svete službe, da su manastiri opustjeli i bez ikona, da narod ne sluša pouke o vjeri i poštovanju Boga i da sam mitropolit ne teži da ga tome pouči, “već čak cijele godine propušta u vršenju svete službe”. Sve te okolnosti, koje predstavljaju “znamenje krajnje opasnosti i propasti hrišćanskog pravoslavlja kod Crnogorskog i Brdskog naroda”, privukle su pažnju Svetog sinoda, “koji s duhovnim ogorčenjem primjećuje barem nemaran odnos k stadu svojem pastira ako ne i namjerno učenje razvratu”. Zbog toga je Sveti sinod s odobrenjem njegovog imperatorskog veličanstva riješio da ga dovede pred svoj sud, “samo da bi Vi ili opovrgli sve više pomenute denuncijacije, opravdali se, ili ako osjećate svoje ogrešenje, da to očistite istinskim pokajanjem, i dobivši odobrenje ispraviti propuste i s posebnom brižljivošću čuvate kod crnogorskog i brdskog naroda pravoslavnu, grčko-rusijsku vjeru koja se od iskona tamo ispovijeda”. Vjerujući da će se vladika odazvati pozivu, upozoravano je da bi odbijanje značilo “javno priznanje namjernog činjenja protiv pravoslavlja i potvrdilo privrženost k latinskoj crkvi”, za šta je mitropolit i okrivljavan.
Sem toga mitropolitu je stavljano na znanje da će mu sve biti oduzeto “kao Arhijereju koji se prema mišljenjima priklonio inovjercima i prema tome dostojanstva svog postao nedostojan i kao crkveni sin nevjeran” i da će biti pozvan “pravoslavni narod crnogorski i brdski da izabere sebi drugo dostojnijeg vrhovnog pastira i da ga pošalje u Sankt Peterburg na hirotonisanje”. Očekivanja da će se misijom grofa Ivelića praćenom akcijom Svetog sinoda Petar I lako ukloniti sa mitropolitskog trona i na njegovo mjesto dovesti novi mitropolit, najvjerovatnije Stefan Vučetić, pokazala su se nerealnim. Desilo se upravo obrnuto: umjesto da oslabi pozicije crnogorskog vladike, Ivelićeva misija je učvrstila njegov položaj i doprinijela većem stepenu jedinstva naroda.
Smatrajući ga oklevetanim i neopravdano optuženim, Crnogorci i Brđani stali su uz vladiku. Tako je nastala poznata prepiska Praviteljstva crnogorskog i brdskog s ruskim zvaničnicima.
Praviteljstvo se pismima od 3/15. jula 1804, obratilo grofu Marku Iveliću, ruskom caru i Kolegiji inostranih djela. Suština stavova koje je u svim tim obraćanjima iznosilo sastojala se u sljedećoj argumentaciji. Najprije je isticana potpuna nezavisnost i samostalnost Crne Gore u odnosu prema Rusiji, kako u duhovnom tako i u svjetovnom pogledu. Rečeno je da je poslije gašenja Pećke patrijaršije 1766. godine, “naš gospodin Mitropolit ostao po sebi u ovdašnjoj crkvi u nezavisnosti ikakvoj vlasti kao drugi arhijereji”, tj. da “od najstarijeg vremena vjeru hrišćansku nijesmo od Rusa, nego od Grka primili”, te da “mi narod crnogorski i brdski ne stojimo pod podanstvom Ruske imperije, nego samo pod moralnim pokrovitelsjtvom, i ovo ne po drugim pričinama, nego jedinstavno po jednovjerju i jednoplemenitosti”.
Zbog svega toga, odbijena je mogućnost izvođenja mitropolita na sud: “Do sada naši Arhijereji nijesu bili povlačeni ruskom Sinodu na ispite, zato i ovog našeg Arhijereja nećemo pustiti da bi iko nad njim trijumfovao i sudio. Kad bi on u čemu prestupio i bio kriv, za što je nepravo oklevetan, mi bismo mu mogli sami suditi i ne kao arhijereju, nego kao najpoštenijem građaninu među nama”.

Otvaranje konzulata govorilo je o novoj poziciji Crne Gore

I pored odbijanja da se povinuje zahtjevima iz Sankt Peterburga i pružanja otvorene podrške mitropolitu, u pismima Praviteljstva isticana je privrženost, vjernost i usrdnost ruskom dvoru i spremnost Crnogoraca i Brđana da se do posljednjeg bore protiv neprijatelja Rusije. Naglašavana je potreba za razjašnjenjem, odnosno ispitivanjem istinitosti činjenica zbog kojih je optuživan mitropolit; traženo je da se u Crnu Goru pošalje komisija, odnosno da Rusija da pasoše kako bi Crnogorci i Brđani poslali svoje predstavnike koji bi objasnili čitav spor. Oštro su napadani grof Ivelić i Stefan Vučetić, koji su nazivani izdajnicima i neprijateljima Crne Gore. U navedenim obraćanjima ništa nije bilo rečeno o odluci opštecrnogorskog zbora od 7/19. maja 1804, o zabrani ulaska generala Ivelića “u naše predjele”. O njoj je obaviješten samo Ivelić pismom Petra I od 5/17. jula 1804. Ona je, međutim, bila od suštinskog značaja jer je, voljom Crnogoraca i Brđana, tj. zabranom ulaska carskom izaslaniku u Crnu Goru ukinuta svaka mogućnost da zadaci koji su mu naloženi budu realizovani.
Neuspjeh Ivelićeve misije svakako je nalagao promjenu u ruskoj politici prema Crnoj Gori. U tom novom konceptu spoljnopolitičkog djelovanja, koji nije podrazumijevao uklanjanje Petra I, planirano je da se uticaj Rusije ostvari osnivanjem ruskog konzulata u Kotoru. Tako je neuspjeh desetomjesečne misije grofa Ivelića, u koju su uložena i znatna novčana sredstva, uvjerio ruski dvor da sa tom zemljom treba računati “ne kao sa ruskim podanikom već kao sa državom koja se stvara sopstvenim snagama i snalazi u traženju međunarodne podrške, ma koliko održavala odanost Rusiji” i da, shodno takvom njenom statusu, treba graditi i odgovarajuće odnose.
Stoga je osnivanje ruskog konzulata u Kotoru bilo izraz te, na nov način shvaćene, pozicije Crne Gore.
Prvi podaci o osnivanju ruskog konzulata u Kotoru, nezavisno od onog u Dubrovniku, pod čijom je nadležnošću do tada bila i Crna Gora, potiču iz prvih dana maja 1804. godine. Ruski kancelar Adam Čartorijski obavijestio je 5/17. maja 1805. godine crnogorskog vladiku da je car Aleksandar I potpisao ukaz o ustanovljenju konzulata. Čartorijski je, shodno carskom ukazu, dopisom sa istim datumom (5/17. maj 1804) izvijestio izvanrednog ruskog poslanika u Beču grofa A.K. Razumovskog o osnivanju konzulata u Kotoru i određivanju dvorskog savjetnika Alekseja Mazurevskog za konzula. U to vrijeme Mazurevskom je već bila izdata službena isprava o imenovanju, tj. odgovarajući patent. Prilažući uz svoj dopis poslan ruskom poslanstvu u Beču i patentno pismo Mazurevskom, s prevodom na francuski jezik, Čartorijski je zapovijedio da se o tome obavijesti “Ministarstvo Velikog imperatora rimskog” i traži da imenovanom konzulu bude dozvoljeno da u označenom mjestu obavlja povjerenu mu dužnost bez smetnji”, da se koristi “svim pravima, povlasticama i slobodama kakve imaju konzuli drugih država u mjestu i pod vlašću Njegovog veličanstva Imperatora rimskog”. Trebalo je da svi trgovački poslovi ruskih podanika u Kotoru budu briga dvorskog savjetnika Mazurevskog. U slučaju bilo kakvih teškoća u njegovom radu, grof A.K. Razumovski je imao dužnost da mu, “shodno nastalim okolnostima”, pomogne zastupanjem pred bečkim dvorom ili neophodnim savjetima.
I ruski generalni konzul u Dubrovniku K.K. Fonton obaviješten je o imenovanju Mazurevskog, a od strane Kolegije inostranih djela naloženo mu je da ga “snabdijeva neophodnim obavještenjima” kojima je kao konzul raspolagao. Istu vijest potvdio je i Ivelić u pismu od 7/19. juna 1804. upućenom crnogorskom vladiki, u kome ga obavještava da je za konzula u ruskom konzulatu u Kotoru, “koji će biti zaštita narodu crnogorskom i brdskom”, postavljen dvorski savjetnik A.J. Mazurevski koji je tih dana stigao u Kotor. “Objavljenijem” Crnogorcima i Brđanima od 15/27. jula 1804. Petar I je obnarodovao da je ruski car odlučio da ustanovi konzulat u Kotoru i imenovao Alekseja Josifoviča Mazurevskog za konzula. Po carskoj zapovijesti on je trebalo da “pazi i u svakom potrebnom trenutku brani i štiti pravoslavne hrišćanske narode”, a posebno “crnogorski i brdski”, koji su od davnina “sa usrdnošću i vjernošću privezani k visočajšem vserosijskom prestolu”.
Prema pismu napisanom dan kasnije (16/28. jula 1804.) dvorskom savjetniku Mazurevskom, sasvim je očigledno da je Petar I Petrović Njegoš već tada bio upoznat sa planom o posebnoj ulozi budućeg konzulata i visokom stepenu njegove nadležnosti u odnosima Crne Gore sa susjednom Austrijom. Zbog delikatnosti, a u izvjesnom smislu i naglašene osjetljivosti ovog pitanja, budućem konzulu je javljao da će “sa novim znakom visoke monarške milosti”, čije ispunjenje zahtijeva “obavještavanje o njemu onih koji to treba da znaju”, sljedeće nedjelje biti upoznati “neki činovnici i ostali vojnici”, dok će sam narod o tome saznati “kada bude održana skupština kod rezidencije na Cetinju”. Vladika je obećavao da će u “objavljeniju”, koje će se za tu priliku sačiniti, biti preporučeno “da Praviteljstvo Crnogorsko i Brdsko svoje odnose ... s odanošću i najvećom pažnjom na konzulat prenese”.
Dakle, plan o otvaranju ruskog konzulata predviđao je od samog početka dvije funkcije: jednu - koja je proizlazila iz zvaničnog statusa konzulata kao konzularnog tijela na teritoriji druge države, i drugu - koja se bazirala na posebnim interesima ruske politike prema Crnoj Gori.

Zvanično, konzulat je bio jedno od ruskih predstavništava u Austriji

Zvanično je konzulat u Kotoru bio jedno od konzularnih predstavništava Rusije na teritoriji Austrije. Samim tim i razlozi njegovog osnivanja i osnovne dužnosti bili su u kategorijama opštih principa koji su važili za praksu rada ostalih ruskih konzulata. Takav načelan stav bio je sadržan i u instrukcijama Kolegije inostranih djela dvorskom savjetniku A. J. Mazurevskom. U njima je rečeno da je “Njegovo imperatorsko veličanstvo ocijenilo potrebnim da ustanovi konzulat u Kotoru zbog koristi za trgovačke poslove koji njegovi podanici vrše”. Zato su i u opisu dužnosti povjerenih novoimenovanom konzulu dominirali zadaci ekonomsko-trgovačkog karaktera, mada su bili prošireni i zaduženjima druge vrste. Osim zaštite najviših interesa Njegovog imperatorskog visočanstva, što je svakako bila obaveza i svih drugih ruskih diplomatskih i konzularnih predstavnika u svijetu, A. J. Mazurevskom je posebno naloženo da svakom ruskom brodu koji pristane u Kotor, bio on vojni ili trgovački, i svakom Rusu, bilo da dolazi službenim ili privatnim poslom, pruži sve vrste pomoći koje od njega zavise. Sem toga, trebalo je da Kolegiji inostranih djela dostavi tačan i opširan izvještaj o svim pojedinostima “tamošnjeg kraja” koje zaslužuju pažnju, a posebno o stanju trgovine u Kotoru, broju trgovačkih kuća, načinu trgovanja, izvozu i uvozu proizvoda, uz prikupljanje neophodnih podataka o pogodnostima koje imaju evropski narodi od trgovine robom koja se tamo proizvodi. Trebalo je obratiti pažnju i na povoljnosti koje se u ovoj zemlji mogu dobiti ili ostvariti za Rusiju, sa obavezom da se zapažanja takve vrste dostave Trgovačkoj kolegiji, zajedno sa predlozima za bolje i korisnije organizovanje proizvodnje za ovdašnje tržište. O ovim pitanjima Trgovačka kolegija je bila zadužena da izda posebne preporuke, po kojima je ruski konzul u Kotoru bio dužan da je obavještava o svemu što se trgovine tiče. Kolegiju inostranih djela A. J. Mazurevski trebalo je da izvještava o mjesnim prilikama, značajnim događajima, uključujući i rad lokalnih ustanova. Ruski konzul je po zahtjevu njegovog kapetana ili vlasnika morao da snabdije svaki brod koji plovi iz Kotora odgovarajućim dokumentima sa svojim potpisom, označavajući u njima kome brod pripada, čime je natovaren i za čiji račun, Rusa ili nekog drugog stranca. U njegove konzularne obaveze uvršten je i zadatak da opovrgava pokudne glasine i utiske o Ruskoj imperiji, odnosno da nastoji da učvrsti u ovom mjestu pravično shvatanje o njenoj veličini i snazi, o pogodnostima s kojima se stranci, posebno kupci, primaju u Rusiji, o prednostima i privilegijema dobijenim sa crnomorskom lukom, kako po opštoj tarifi tako i posebnim ukazima, i na kraju, više od svega, o visokom i snažnom pokroviteljstvu koje daruje Njegovo imperatorsko visočanstvo svima koji ispovijedaju grčko - rusku vjeru “gdje god da je njihovo mjesto stanovanja sudbina odredila”. Osim ovih opštih dužnosti, opisanih u šest prethodnih tačaka, koje je A. J. Mazurevski trebalo da vrši kao ruski konzul na teritoriji Austrije, u instrukcijama Kolegije inostranih djela naznačene su i njegove obaveze prema susjednim oblastima, posebno Crnoj Gori. S obzirom na karakter tih zaduženja, tj. na to što su izlazila iz kategorije uobičajenih konzularnih poslova i što su se ticala teritorije druge države, a ne države imenovanja, ta vrsta zadataka povjerenih Mazurevskom u ovom dokumentu nije sasvim naznačena. Nedvosmisleno je rečeno da je susjedstvo Boke Kotorske sa Crnom Gorom i Hercegovinom važan motiv, njegovog naimenovanja. Na taj način se željelo postići da uz posredovanje ruskog konzula, Ministarstvo podrobno obavještava o svemu što je u pomenutim provincijama vrijedno pažnje. Ukazano je na to da u instrukcijama nijesu posebno definisane njegove konkretne obaveze u Crnoj Gori, zato što je icrpnu naredbu u vezi sa ovim krajem Mazurevski trebalo da dobije po dolasku u Kotor od grofa Ivelića, koji se tamo nalazio u specijalnoj misiji. O značaju koji je pridavan tom dijelu aktivnosti A. J. Mazurevskog govori podatak da je uz postavljanje za konzula imenovan i za sekretara grofa Ivelića, s obavezom da uredno i tačno obavlja prepisku sa Ministarstvom i sve drugo što mu bude naloženo. Da je ta vrsta poslova bila važnija od zvaničnih razloga njegovog imenovanja, govori to da je A. J. Mazurevski, shodno sadržaju dobijenih instrukcija, morao da prati grofa Ivelića u slučaju da on zbog službenih obaveza bude prinuđen da promijeni mjesto boravka. Da li bi tada prestala i konzularna funkcija Mazurevskog u Kotoru, o tome ništa nije rečeno. Predviđeno je jedino da će, kada grof Ivelić okonča naložene mu poslove i kada po njegovom odlasku Mazurevski ostane sam u Kotoru, Kolegija inostranih djela razmotriti njegove dužnosti, odnosno da će ga snabdjeti dopunskim instrukcijama o poslovima kojima se tada bude bavio. Do toga vremena, uporedo sa svim prethodnim zaduženjima, morao je da vodi računa da Rusi koji bi boravili na ovim prostorima ne budu izloženi bilo kakvim uvredama od strane privatnih lica ili vlasti u Kotoru, i da u slučaju da se to desi preduzme odgovarajuće mjere zastupanja njihovih interesa. Što se, pak, tiče instrukcija koje je Mazurevski trebalo da dobije od Ivelića povodom svojih aktivnosti vezanih za Crnu Goru, one, s obzirom na njegov status sekretara, svakako nijesu mogle biti generalnog karaktera, odnosno mijenjale su se zavisno od rezultata u ostvarivanju Ivelićeve misije

Osnivanje konzulata otklanjalo je negativne učinke Ivelićeve misije

Izvjesno je, međutim, da je praktična realizacija najvećeg dijela poslova povjerenih Iveliću prenijeta na Mazurevskog odmah po njegovom dolasku u Kotor. Da se njegov rad pri tome odvijao uz punu kontrolu ruskog general - lajtnanta, svjedoči nedatirano Ivelićevo pismo upućeno A.J. Mazurevskom iz Risna, jula mjeseca 1804. godine. Osim što je sadržalo zapovijest o prvim neposrednim zaduženjima, upućivalo je i na prirodu ostalih poslova koje je Mazurevski trebalo da obavlja u Crnoj Gori. U pismu je rečeno: “Okolnosti nalažu da stupite u formalne odnose sa crnogorskim mitropolitom započinjući ih zvaničnim obavještenjem da je imperatorsko veličanstvo izvoljelo osnovati konzulat u Kotoru, a odgovor koji na to dobijete, isto kao i svu prepisku koju vi u skladu sa vremenom i okolnostima budete imali sa više rečenim mitropolitom, u originalu dostavljati meni na čitanje”. Ivelić je istovremeno izražavao nadu da će Mazurevski svojom rječitošću uspjeti da pridobije mitropolita za ostvarenje željenog cilja. Na taj način mogao mu je pomoći “u skorom završetku carskog naloga koji mi je bio stavljen u dužnost...”.
Očigledno je da je do ovog konzulata ruskoj vladi bilo posebno stalo zbog njenih odnosa sa Crnom Gorom. Preko njega je željela da ostvari dva važna spoljnopolitička cilja. Jedan se ticao trajnijeg uticaja na Crnu Goru u sklopu opštih ruskih planova prema Balkanu i Mediteranu. Ostvarivanje drugog, užeg, podrazumijevalo je uklanjanje negativnih posljedica neuspjeha Ivelićeve misije, koji se javno nije želio priznati. Zbog svega toga, po dolasku u Boku, osim na osnivanju konzulata, ruski konzul je bio angažovan i na dovršenju poslova koje je započeo grof Ivelić. Jedna od važnijih stvari u tom smislu bila je predaja carske gramate crnogorskom i brdskom narodu, koja je u vrijeme dolaska Mazurevskog još uvijek bila kod Ivelića. Istina, izvjesne korake u tom pravcu već je bio učinio i sam grof Ivelić. Naime, izmirenje s vladikom, postignuto posredstvom majora Miletića, omogućilo je otpočinjanje razgovora o datumu Ivelićevog dolaska iz Kotora u Crnu Goru radi predaje gramate. Sporazum koji je u tom cilju postignut predviđao je da se 7/19. avgusta 1804, na dan “Preobraženja gospodnjeg”, na Cetinju održi zbor na kome će biti uručena gramata. Posebnim pismom Ivelić je, međutim, obavijestio vladiku da zbog bolesti ne može doći na Cetinje, ali da će gramatu predati Mazurevskom, koji će doći s Miletićem. U punomoćju o predaji carske gramate, koje je izdao Ivelić, ruskom konzulu je naloženo da gramatu preda tako da “bude primljena sa uobičajenim poštovanjem i počastima”, “da se Praviteljstvo i narod uvjere u milosrđe monarha našega i vazdašnje njegovo poštovanje prema jednoplemenim i jednovjernim i hrabrim Crnogorcima i Brđanima”, i da se svečanost uručenja organizuje tako da “mitropolit ostane siguran u izmoljenje povraćaja ranije blagonaklonosti prema njemu od darežljivog monarha našeg”. Ukratko, trebalo je da svoj rad uskladi “s poznatim okolnostima koje zahtijevaju brzo okončanje tamošnjih nesređenosti i učtivošću, svečanim obećanjima i zgodnim izgovorima” osigura “kako od mitropolita tako i od Praviteljstva takav odnos prema ovdašnjem baronu Rozeti” da oni, “pošto Crna Gora ima u Kotoru konzula od avgustnjejšeg protektora svog i blagočestivog imperatora sverusijskog”, odustanu od buduće prepiske ili javnih ili otvorenih pregovora sa njim, već da ih vode samo preko “višerečenog jedinoplemenog i jedinovjernog konzula”.
Na velikom zboru na Cetinju, u prisustvu 1625 ljudi, uz pjevanje molitvi, plotune iz 51 mortirovke, zvonjavu zvona i svečane usklike ruskom caru, 7/19. avgusta 1804, Mazurevski je predao gramatu “crnogorskom i brdskom Gubernatoru”, tj. guvernaduru Radonjiću, koji ju je, raspečativši je, pročitao okupljenom narodu. Mazurevski je potom pročitao reskript carskog veličanstva grofu Iveliću. Na ovaj način narod u Crnoj Gori je konačno upoznat sa sadržajem gramate ruskog cara “Gubernatorima i Vojvodama Crnogorskim i Brdskim Slavenosrpskih oblasti”, utvrđenim skoro godinu dana ranije.
Gramata je održavala vid prvobitnog, neuspjelog, koncepta spoljnopolitičkog djelovanja u odnosu na Crnu Goru i nije odgovarala izmijenjenim okolnostima koje su u međuvremenu nastale. U njoj su, tako, stajale ocjene da “vlastoljublje inostranaca, potkrijepljeno štetnim namjerama nekih nedobronamjernih ljudi iz same Crne Gore, ugrožava najezdom svojom narod crnogorski i brdski i teži da upropasti njegovu nezavisnost”, i da je želja da se otklone i te opasnosti opredijelila “...da se u Crnu Goru pošalje povjerljiva osoba u ličnosti general - lajtnanta grofa Ivelića sa preporukom da uvjeri narod u svakidašnju naklonost našu, otkrije predstojeću propast njegovu i pokaže put zacrtan u sopstvenu korist i slavu njegovu”. Gramata se završavala očekivanjem da će na taj način, dosad vjeran Rusiji, crnogorski i brdski narod “naći novi dokaz staranja našeg za sreću njegovu i da će punu vjeru polagati svemu tome što pomenuti general - lajtnant Grof Ivelić u ime naše predlagao bude”.
Svečano obnarodovanje gramate ovakvog sadržaja i upoznavanje sa carskim reskriptom, kojim se odaje priznanje Iveliću za uspješan rad, bilo je u neskladu s onim što se, zapravo, tokom desetomjesečne Ivelićeve misije postiglo. Zato bi se manifestacija od 7/19. avgusta mogla, sa stanovišta samog čina predaje gramate, ocijeniti politički necjelishodnom da nije imala svoj drugi dio koji se ticao ruskog konzulata u Kotoru.

Ruski konzul od avgusta 1804. zastupa Crnu Goru u Austriji

Ovako, osim što nijesu priznate greške u dotadašnjem radu, koje su gramata i Ivelić oličavali, utvrđen je nov način spoljnopolitičkog djelovanja, preko konzulata u Kotoru. Tim je napravljena kopča od starog ka novom obliku rada, bez volje da se prizna da je u svemu tome bilo i izvjesnih protivurječnosti.
Da se zaista svečanost uručenja gramate željela iskoristiti i za bliže definisanje međusobnih odnosa posredstvom konzulata u Kotoru, najrječitije potvrđuje sadržaj prethodno citiranog Ivelićevog punomoćja Mazurevskom od 4/16. avgusta 1804. U tom smislu posebno je zanimljiva 3. tačka punomoćja. Da je prilikom svečanog uručenja gramate 7/19. avgusta 1804. godine utvrđen i karakter odnosa Crne Gore s ruskim konzulom, potvrđuju i tri druga arhivska dokumenta. To su već citirani Izvještaj o povjerenim i izvršenim poslovima general - lajtnanta grofa Ivelića u periodu od novembra 1803. do maja 1806, zatim pismo Ivelića caru Aleksandru I od 7/19. oktobra 1804. i, na kraju, jedan dokument bez datuma i naslova u kome se takođe izvještava o ovim pitanjima.
U prvom od navedenih dokumenata stoji da je “visoka gramata dostavljena narodu, koja je primljena 7. avgusta sa pripadajućim počastima od Skupštine, i donijeta odluka da niko od Crnogoraca nema nikakvih odnosa sa austrijskim načelstvom, osim preko ruskog konzula pod prijetnjom lišenja časti i imovine svakoga”. I u pismu caru, nakon opisa ceremonije predaje gramate, kazano je: “Praviteljstvo i sav narod smatrajući ustanovljenje konzula u Kotoru velikim znakom milosti imperatorskog veličanstva i želeći posebno dokazati svoju vjernost avgustnjejšem protektoru svome odredili su da ništa važno ne preduzimaju bez konzulovog savjeta, a njega su pismeno opunomoćili po svim svojim poslovima sa ovdašnjom austrijskom upravom, da ubuduće sa ovom mimo rečenog konzulata ne bi imali nikakve prepiske ili pregovore, o čemu su kako Praviteljstvo tako i mitropolit saopštili lično austrijskom gubernatoru i u sve nahije poslali naredbe i svuda u trgovačke dane da se trokratno obnaroduje naredili”.
U trećem od pomenutih dokumenata rečeno je da su uručenjem visoke gramate crnogorskom i brdskom narodu prekinuti odnosi Praviteljstva crnogorskog i brdskog s austrijskim vlastima u Kotoru. U vezi s obimom poslova i vrstom nadležnosti koje su Crnogorci i Brđani povjerili ruskom konzulu zanimljivo je Svemu narodu od crnogorskogo Mitropolita i Praviteljstva Objavljenije od 14/26. avgusta 1804. godine. Upućeno je u “svaku nahiju u sve kneževine i sela, također na pazare i na svako mjesto” da “svaki čuje i razumije koliko se u ovom pismu kaže i naređuje”.
Osim prenošenja ovlašćenja na ruskog konzula “za obranu i svaku potrebnu i pristojnu pomoć našu i svega našega Cernogorskoga i Berdskoga naroda, nahodjaščagosja pod visokoslavnim Jego Veličestva pokroviteljstvom”, konkretno su regulisane i neke od obaveza Crnogoraca i Brđana prema njemu, kao i slučajevi u kojima im on može pružiti zaštitu. Sve ovo formulisano je u četiri posebne tačke Objavljenija, a obaveza poštovanja njegovih odredbi konstatovana je u formi naređenja.
Najprije je utvrđeno da su ruskog konzula, kao predstavnika “cara zaštitnika i pokrovitelja”, dužni poštovati i dostojnu čast činiti “to kao gospoda činonačalniki, tako i svaki ostali Crnogorac i Brđanin”. Osim toga, prva tačka Objavljenija obavezivala ih je i da ga slušaju i čine šta bude “kojemu naredio znajući mi istinito da njegove naredbe ne mogu bit druge nako za obšte narodni mir i tišinu i za prekraćenje svakogo zla i smuti”.
Nadređenost ruskog konzula u odnosu prema svima, kako narodu tako i lokalnim vlastima, u drugoj tački određena je za odlaske iz Crne Gore u Kotor i druga mjesta. Tako je zabranjeno bilo “svakomu malomu i velikomu Cernogorcu i Brđaninu, da nijedan ne može hoditi javnim, oli tajnim načinom kroz Kotor, ili u druge gradove i mjesta od Boke priđe nego se javi gospodinu rosijskom konsulu”.
Treća tačka odnosila se na rješavanje privatnopravnih, imovinskih i drugih sporova između Crnogoraca i Brđana i austrijskih podanika. Propisano je da svaki Crnogorac i Brđanin “koji ima tražiti koju mu drago stvar od suditah cesarevijeh, to da ne traži samovoljnom osvetom, nego sudom, kako i u našem zakoniku izgovara, to jest neka prvo svoje razloge čisto i pravedno prikaže cernogorskomu praviteljstvu, koje će biti u dužnost pisati gospodinu konsulu, a gospodin konsul trebovaće od cesarsko - kraljevskoga praviteljstva, da pozove svoje sudite i da pravedni sud udovoljstvije Černogorcima”. Posrednička uloga ruskog konzula između pravosudnih organa jedne i druge države predviđena je i u slučaju sporova koji pokreću austrijske vlasti. Zato je bilo propisano da “na isti način i Pravitelstvo Černogorsko valja da odgovara i čini cesarskijem suditima, i na ovi način biće na obje strane mir i tišina susjedska kako je Bogu i obojim Imperatorskim Dvoram ugodno”.
Četvrtom tačkom propisana je obaveza dostojnog ponašanja onih koji odlaze na pazare, posebno u Kotor, i predviđena konzularna zaštita Crnogoraca i Brđana od strane ruskog konzula za djela koja bi nastupila “od kojega cesarskoga čojka” ukoliko je time počinjena kakva “velika napast i krivica”. U takvim slučajevima Crnogorci i Brđani bili su dužni da sve prikažu “Gdinu konzulu, koji je navlaštito poslat za obranu našu, i koji će iskati osvetu za uvređenoga Černogorca ili Brđana, a da se on svojevoljno ne sveti”.

Ideja o prenošenju nadležnosti na ruskog konzula nije crnogorska

Takođe je zapovijeđeno da svaki neka dobro pazi da ne bude početak od ikakve smutnje na njegovu stranu i da ne ostane krivac i odgovornik sudu”. Za one, pak, Crnogorce koje izazivaju smutnju na pazarima predviđena je odgovornost pred sudom. Osim dužnosti utvrđenih u Objavljeniju od 14/26. avgusta 1804. ruski konzul u Kotoru obavljao je i druge poslove. U tekstu Crna Gora 1805, Dušan Vuksan ističe da “od kada je uveden ruski konzulat u kotoru” Crnogorci nijesu mogli ići u Rusiju bez konzulovog pasoša. Naveden je primjer Lazara Damjanovića, “samozvanog bratoljubića”, kome Mazurevski nije dao pasoš, jer je uređeno da niko ne može poći za Rusiju bez ruskog pasoša. U drugom slučaju, na preporuku vladičinu, pasoš je dat Savu Stojanoviću, koji je poslan u Rusiju po poslovima Crne Gore. Mada ovlašćenje za izdavanje pasoša nije konstatovano u citiranom Objavljeniju, ono se na izvjestan način podrazumijevalo s obzirom na to da su u to vrijeme, nemajući svoje, Crnogorci uglavnom putovali na osnovu ruskih pasoša.
No, i pored sadržaja citiranog Objavljenija i prethodno spomenutih dokumenata i odluka donijetih na velikom zboru na Cetinju, može se zaključiti da, u cjelini uzev, ideja o zastupanju Crne Gore putem ruskog konzula pred austrijskim vlastima i prenošenju na njega širokog spektra nadležnosti u odnosima sa novim susjedom nije bila izvorno crnogorska. Iz pisma grofa Ivelića knjazu Adamu Čartorijskom od 7/19. oktobra 1804. proizlazi da je koncept o posebnom uticaju ovog konzularnog tijela na unutrašnji i spoljnji život Crne Gore razrađen znatno ranije od strane ruskih zvaničnika, a crnogorske vlasti predstavile su ga kao svoj zbog političkih razloga, značajnih i za jednu i za drugu zemlju, i zbog želje Crnogoraca da njegovo eventualno neprihvatanje ne dovede u pitanje dalje pokroviteljstvo moćne carevine. Da se grof Ivelić može smatrati rodonačelnikom ove ideje u Crnoj Gori, nedvosmisleno potvrđuje sadržaj njegovog pisma ruskom kancelaru. Ivelić u njemu veoma precizno formuliše svoj odlučujući uticaj na određivanje nadležnosti konzula riječima: “Pošto sam zbog sadašnjih okolnosti našao za nužno da Praviteljstvo crnogorsko i brdsko stavi sve svoje poslove sa ovdašnjim austrijskim vlastima na ovaj konzulat...” Na ovaj način saopštena konstatacija, svakako, ne ostavlja nikakve dileme da je proširivanje nadležnosti konzulata van zvaničnog kruga poslova rezultat neposredne odluke najviših ruskih zvaničnika, koju je Ivelić dosljedno sprovodio u praksi. Upravo zbog te šire nadležnosti kako dalje piše Ivelić, bilo je potrebno da u konzulatu “budu dva kancelarijska poslužitelja: jedan za slovenski, a drugi za italijanski jezik, jer ovdašnje austrijske vlasti sve poslove vrše na italijanskom jeziku”.
U citiranom pismu Čartorijskom, u pogledu sredstava potrebnih konzulatu Ivelić, pored ostalog, skreće pažnju da, “pošto je obaveza konzula da prima glavare i druge koji dolaze iz Crne Gore, to je radi toga potrebno da mu bude odobrena suma za njihovu ishranu, u krajnjem slučaju 360 rubalja godišnje”. Da se, shodno jednoj i drugoj vrsti dužnosti, željela sprovesti i konkretna organizacija rada u konzulatu, svjedoči i Ivelićev predlog ruskom kancelaru da se na mjesta kancelarijskih poslužitelja imenuje grof Feodor Ivelić “za slovenski” i Anton Fruška “za italijanski jezik”, sa platom od po 250 rubalja. Za poslove na koje ih je predlagao preporučivalo ih je to što su se “od početka njegovog dolaska ovamo” neprekidno kod njega nalazili, što su povjerene dužnosti vršili sa “odličnim uspjehom” i što “po pravednosti zaslužuju nagradu”. Za učinjene usluge predlagao je da na pomenuta mjesta budu raspoređeni u činu koleških savjetnika.
Riječ je, dakle, samo o dodatnim argumentima koji potvrđuju više puta ponovljen stav da su, bez obzira na oficijelni status Ruskog konzulata u Kotoru, kao konzularnog tijela Rusije na teritoriji Austrije, motivi za njegovo osnivanje i obim povjerenih mu poslova bili u velikoj mjeri opredijeljeni i rusko-crnogorskim odnosima. Na osnovu prethodnog kazivanja, mogao bi se steći utisak da je ruski konzul u Kotoru rad na navedenim poslovima započeo tek pošto su izvršene navedene formalnosti, odnosno nakon što je donijeta pomenuta “odluka” na Zboru glavara, a potom i sačinjeno Objavljenije Mitropolita i Praviteljstva. Takav zaključak bi, međutim, bio netačan, prosto zato što su svoje obraćanje radi zaštite interesa crnogorskih podanika zvaničnici u Crnoj Gori započeli prije dva prethodna događaja. Sačuvani dokumenti potvrđuju primjere obraćanja Praviteljstva crnogorskog i brdskog ruskom konzulu u Kotoru za posredovanje kod austrijskih vlasti radi zaštite interesa Crnogoraca i Brđana sa datumom ranijim od 7/19 avgusta 1804. To govori da su zahtjevi ruskom konzulu upućivani znatno prije nego što je konzulat zvanično otvoren.
U literaturi i nama dostupnim izvorima postoje različiti podaci o datumu otvaranja Konzulata. Dušan Vuksan u radu Crna Gora u 1804. godini navodi da je Konzulat otvoren 1/13. oktobra 1804. godine i da je otvaranju prisustvovala delegacija iz Crne Gore, koju su sačinjavali guvernadur Radonjić i još pet glavara. Osim imena svih prisutnih, tu su dati još neki podaci o svečanosti otvaranja.

Austrija je isprva odbijala da odobri rad ruskog konzulata

Ruski istoričar Nina Ivanovna Hitrova u radu Iz istorije rusko-crnogorskih odnosa početkom XIX vijeka navodi da je Konzulat otvoren 2/14. oktobra i da su svečanosti otvaranja prisustvovali “gubernator i 25 crnogorskih starješina”.
Mada, na prvi pogled, ovi različiti podaci mogu da izazovu zabunu, očigledno razlika između ova dva datuma, čak i kada bi se tačnost jednog ili drugog sa većom argumentacijom mogla osporavati, nema neki naročiti značaj. S druge strane, sasvim je izvjesno da se “svečanost otvaranja”, kojoj su prisustvovali ruski konzul, crnogorska delegacija, ali i predstavnici austrijskih vlasti, ipak zbila 2/14. oktobra 1804. Pri tom nije od velike važnosti koliko je crnogorskih predstavnika bilo prisutno. Za međunarodnopravni status ovog konzularnog tijela svečanost otvaranja nije imala značaj početka uspostavljanja konzularnih odnosa između dvije zemlje, jer se osnivanjem ruskog konzulata u Kotoru ex oficio radilo o daljoj institucionalizaciji te vrste odnosa između Rusije i Austrije. Zato su datum imenovanja konzula i, posebno, datum davanja egzekvature od strane austrijskih vlasti bitni momenti od kojih je zavisilo vrijeme početka rada konzulata.
Učešće crnogorskih delegata na “svečanosti otvaranja”, sa tog stanovišta, nije imalo nikakav konstitutivni značaj niti je de jure moglo uticati na ustanovljenje konzulata ili, pak, legalizaciju prava ruskog konzula na zastupanje interesa Crne Gore kod austrijskih vlasti. Njihovo prisustvo bilo je isključivo ceremonijalne prirode i služilo je svečanoj potvrdi onoga oko čega su se ranije dogovorili ruski i austrijski zvaničnici. Poznato je da je Austrija u prvo vrijeme odbijala da da saglasnost za rad imenovanom ruskom konzulatu. Tek nakon dva mjeseca od imenovanja A.J. Mazurevskog, notom njegove ekselencije g. vicekancelara austrijskog dvora i države grofa Kobencla, upućenom poslaniku Rusije u Beču grofu A.K. Razumovskom, 5. jula 1804, ruska strana obaviještena je o dobijanju neophodne saglasnosti austrijskih vlasti za početak rada njenog konzulata. U noti je rečeno: “Njegovo Veličanstvo Car i Kralj odobrio je Requim exequatur g. Alekseja Mazurevskog, naimenovanog za konzula Rusije u austrijskoj Albaniji”. Istovremeno grof Razumovski je obaviješten “da će sledeće subote neophodna naređenja biti izdana vlastima rečene oblasti da bi priznala konzula, i on mogao da se predstavi u svom novom naimenovanju, i da mu se ukaže poštovanje dostojno službenika jedne prijateljske i savezničke sile”.
Najvjerovatnije su pomenuta naređenja koja su pratila egzekvaturu kasnila, tako da, i pored saglasnosti dobijene od strane bečke vlade, Mazurevski još neko vrijeme nije mogao zvanično početi rad. U pismu Kolegiji inostranih djela od 8. jula 1804. Maruzevski u vezi sa tim kaže: “I zbog toga što do danas iz Beča nije poslata egzekvatura konzulat još nije otvoren”. Istovremeno je obavijestio svoje ministarstvo da je od samog dolaska “pristupio vršenju druge dužnosti koja mu je naložena” tj. one koja se ticala Ivelićeve misije u Crnoj Gori. O tome kada su neophodna naređenja iz Beča stigla austrijskim vlastima u Kotoru, nemamo pouzdanih informacija. Prema podacima koje u već pomenutom radu navodi N.I. Hitrova, tek "u oktobru 1804. austrijsko Praviteljstvo je oficijelno saopštilo o priznanju ruskog konzulata u Kotoru”. Mi mislimo da se to, ipak, desilo nešto ranije, svakako prije 2. oktobra 1804, kada je konzulat svečano otvoren. Na takav zaključak upućuje sam način otvaranja Konzulata. Svečana ceremonija obavljena je tako što je po prispijeću iz Risna general-lajtnanta Marka Ivelića, u pratnji majora Miletića i crnogorske dvadesetpetočlane delegacije na čelu sa guvernadurom Radonjićem, nakon osvećenja zdanja i molitve za zdravlje i dug život gospodara imperatora Aleksandra I, iznad vrata Konzulata postavljen imperatorski grb. S obzirom na to da su svečanosti otvaranja prisustvovali i predstavnici lokalnih austrijskih vlasti, svakako se isticanje državnih obilježja druge zemlje nije moglo obaviti a da prije toga nije dobijena potrebna saglasnost iz Beča. Tek od tog momenta Ruski konzulat u Kotoru mogao je zvanično početi sa radom, a obraćanja imenovanog konzulata nadležnim organima austrijske uprave dobiti karakter službenih poslova. Konzulat u Kotoru bio je jedno od brojnih diplomatsko-konzularnih tijela koje je Rusija imala u svijetu krajem XVIII i početkom XIX vijeka. Uže gledano, on je predstavljao samo jedno od većeg broja konzularnih tijela, koja su, s uspostavljanjem diplomatskih odnosa, međusobno ustanovile Rusija i Austrija. U njegovoj nadležnosti bili su uobičajeni poslovi, koje su za potrebe svoje zemlje u to vrijeme obavljali ruski konzulati na strani. Zbog takvih poslova njegov rad za nas ne bi bio posebno interesantan, da se njegovim osnivanjem nije želio postići cilj koji se direktno nije ticao rusko-austrijskih odnosa, već je u mnogo većoj mjeri bio određen ruskim interesima u Crnoj Gori. Tako se o funkciji konzulata može govoriti u dvostrukom smislu: najprije sa stanovišta njegovog položaja prema centralnim organima vlasti crnogorske države, a potom i sa stanovišta odnosa drugih država, posebno Austrije, prema njegovom osnivanju.

Snažan politički pritisak na vladiku Petra I Petrovića

Izvjestan stepen oficijelnosti ovom tijelu i u crnogorsko-ruskim odnosima, osim kroz svečano otvaranje, ispoljen je i na taj način što je crnogorskoj delegaciji, uz pismo ruskog konzula crnogorskom vladici, predat i njegov “konzularni patent”. S obzirom na to da je riječ o službenoj ispravi koju država daje svom konzulu “da bi se njome mogao iskazati u zemlji svog službovanja”, ovakav akt bi se formalnopravno mogao tumačiti i kao simboličan vid njegove akreditacije u Crnoj Gori. No, svakako da, s obzirom na tadašnji međunarodni status Crne Gore, takav gest nije mogao imati nikakvo značenje osim simboličnog. Njegova funkcija je bila sasvim drugačije prirode. Umjesto zastupanja interesa svoje zemlje u Crnoj Gori, zastupao je interese Crne Gore na dijelu teritorije susjedne Austrije. O takvim ciljevima osnivanja Konzulata već je bilo govora. O tome su bile obaviještene i austrijske vlasti u Kotoru. Da je Crna Gora u to vrijeme imala status nezavisne države, takav vid zastupanja njenih interesa na međunarodnom planu ne bi predstavljao nikakvu novinu. U praksi međunarodne zajednice poznati su slučajevi da konzularni i diplomatski organi jedne zemlje zastupaju interese druge, a na teritoriji neke treće države, u kojoj ova nema svojih diplomatskih ili konzularnih predstavništava. Ovako, pošto se u nekim oblicima svoje djelatnosti rad konzulata u Kotoru može identifikovati s aktivnostima takvog karaktera, iduću obrnutim redom, njegovo ustanovljenje može tumačiti i kao vid priznanja posebnosti državotvornog statusa Crne Gore, iako s još nedovoljno izdiferenciranim bitnim elementima državnosti. U dio aktivnosti konzulata koje pružaju mogućnost izvlačenja takvih zaključaka spadaju poslovi pružanja zaštite Crnogorcima i Brđanima na teritoriji Austrije, uključujući zastupanje na sudu, posredovanje prilikom rješavanja privatnopravnih sporova između austrijskih i crnogorskih podanika, izdavanja odgovarajućih putnih isprava Crnogorcima radi povratka u Crnu Goru itd. Obavljanje svih ovih poslova državni organi Crne Gore mogli su povjeriti stranoj zemlji da je Crna Gora imala status nezavisnog međunarodnopravnog subjekta. Ovako, kao što ćemo vidjeti, to je izazvalo nesporazume s Austrijom.
Međutim, na ruskog konzula u Kotoru prenijeto je i obavljanje poslova za koje nije uobičajeno da se prenose na konzularne ili diplomatske predstavnike drugih država, jer spadaju u domen suverene vlasti zemlje. Poslovima te vrste smatraju se: vođenje spoljne politike, utvrđivanje međusobnih odnosa sa susjednim zemljama, regulisanje prava građana u pogledu putovanja van zemlje itd. Sve ove nadležnosti Praviteljstvo i vladika faktički su povjerili ruskom konzulu, o čemu su zvanično obavijestili ruskog cara pismom od 16/28. avgusta 1804. Postupajući na ovaj način, Crna Gora se odrekla dijela svojih suverenih prava koja je u procesu nacionalnooslobodilačke borbe počela da stiče. Ovakav oblik zavisnosti, u slučaju da je Crna Gora raspolagala većim stepenom suverenosti, mogao bi se nazvati djelimičnim protektoratom Rusije nad Crnom Gorom u oblasti međunarodnog predstavljanja. Ovako, iz ovih odnosa, umjesto toga, povratno proizilazi ocjena sasvim drugačije vrste. Crna Gora se, u vrijeme postojanja Konzulata, zvanično nalazila u zavisnom položaju u odnosu na Osmansko carstvo, tj. činila je sastavni dio njegove teritorije. Međutim, to što je u tom statusu, bez saglasnosti Osmanskog carstva, uspostavljena konzularna zaštita nad njom od strane Rusije, govori da je osmanska vlast na ovom području ili bila toliko slaba da nije mogla kontrolisati zbivanja u Crnoj Gori, ili da se Crna Gora već bila otrgla njenoj kontroli. Bilo o kom od ova dva slučaja da je riječ, potvrđuje se jedno te isto - visok stepen političke samostalnosti koji je Crna Gora već bila uspjela da obezbijedi.
Poslije obavljanja ceremonije predaje carske gramate, neposredno prije zvaničnog otvaranja ruskog konzulata u Kotoru, Mazurevski je pristupio realizaciji još jednog delikatnog zadatka koji mu je naložio Ivelić, a koji je ocijenjen važnim za ciljeve ruske politike na ovim prostorima. U pitanju je bilo uklanjanje opata Dolčija iz Crne Gore. Eliminisanje “glavnog krivca” trebalo je da potvrdi punu ispravnost političkog kursa koji je od početka svoje misije Ivelić sprovodio u Crnoj Gori. Ova ideja sama po sebi i nije bila nova. Poput uklanjanja Petra I iz Crne Gore, i protjerivanje Dolčija bio je jedan od elemenata prvobitnog, mada neuspjelog, plana na kome je Ivelić radio po dolasku u Crnu Goru, o tome referisao u svojim izvještajima imperatoru od 20. i 26. februara 1804. Zbog toga je ponovno vraćanje zahtjevu za uklanjanje vladičinog sekretara značilo istrajavanje na već viđenim pravcima političkog djelovanja. Iako su formalno bile usmjerene prema opatu Dolčiju, ove aktivnosti su predstavljale vid snažnog političkog pritiska i na crnogorskog mitropolita. Na taj način se, pored ostalog, značajan dio krivice za raniju krizu u međusobnim odnosima definitivno vezivao uz njegovo ime. Kako su u međuvremenu predajom gramate odnosi između carskog dvora i vladike Petra I bili znatno popravljeni, na prvi pogled moglo se činiti da pokretanje ovog pitanja ne može dobiti značajniji stepen dramatičnosti. Ipak, nije bilo tako.

Protjerati Dolčija i dokazati pokornost i odanost ruskom caru

U prepisci koju je prije otvaranja konzulata grof Ivelić vodio sa mitropolitom pitanje protjerivanja opata Dolčija nije spominjano, sve do 28. avgusta/9. septembra 1804. god. Na osnovu raspoloživih dokumenata može se pretpostaviti da je, nakon normalizacije odnosa toga dana prvi put sa ovim zahtjevom upoznat crnogorski vladika. Njegovu konkretnu realizaciju Ivelić je naložio A.J. Mazurevskom u instrukcijama napisanim dan kasnije, 29. avgusta/10. septembra 1804. Istakao je da je dotadašnje nepokretanje ovog pitanja u prepisci sa crnogorskim mitropolitom bilo posljedica date saglasnosti njegovog preosveštenstva “sa okončanjem svih nesporazuma proizašlih posredstvom opata Dolčija” i da je ono samo ocjenjivalo da “njegov boravak u Crnoj Gori, a posebno pri sadašnjim okolnostima”, ne samo da nije na mjestu već da je, čak, štetan “za vladičinu odanost Avgustnjejšem Monarhu”, u koju ni Ivelić više nije sumnjao. Ponovno aktuelizovanje ovog pitanja, prema objašnjenju datom A.J. Mazurevskom, uslijedilo je nakon što se ruski izaslanik uvjerio da je Dolči spreman da se i dalje bavi svojim intrigama, kompromitujući mitropolita i uznemiravajući narod “koji pod njegovom upravom stoji”. Zbog toga je ocijenio nužnim da Mazurevskom naloži neodložno protjerivanje Dolčija iz Crne Gore. Ponovljena je, dakle, prvobitna optužba da “Dolči radi za Francuze” i da nastoji da Crnu Goru odvoji od Rusije. Da bi ruski konzul što lakše uvjerio crnogorskog mitropolita u istinitost ovih tvrdnji i neophodnost Dolčijevog protjerivanja, Ivelić je, uz pismo A.J. Mazurevskom, priložio i prepis dijela instrukcija iz svog ministarstva u vezi sa načinom rješavanja ovog pitanja. Sem toga, savjetovao je da se mitropolitu prenesu uvjeravanja da prilikom prolaska kroz Kotor ili druga mjesta Franja Dolčija ćesarske vlasti nigdje neće zadržati. A ako bi, pak, katolički sveštenik “htio otići na Krf ili u Dubrovnik sam Mazurevski mu je mogao izdati ruski pasoš“. Pošto je očigledno bio uvjeren da crnogorski mitropolit neće s blagonaklonošću primiti ovaj zahtjev, Ivelić je na kraju pisma sugerisao Mazurevskom “da Njegovo preosveštenstvo ubijedi da bi udaljavanje Dolčija iz Crne Gore bilo veoma prijatno Njegovom imperatorskom veličanstvu i poslužilo još jačim dokazom pokornosti i odanosti mitropolita prema milosrdnom Monarhu”. Osnovanost rezervi koje je Ivelić imao u pogledu moguće reakcije Petra I potvrdio je i sadržaj dva mitropolitova pisma, sa istim datumom, 6/18. septembra 1804, od kojih je jedno upućeno grofu Iveliću, a drugo Alekseju Mazurevskom. U pismu grofu Iveliću, ističući da su njegove optužbe sasvim neosnovane, vladika je tvrdio “da on ničijim posredstvom nesporazume između njega i Njegovog veličanstva nije prekidao - pošto njih nije ni bilo”. Naglašavao je da je “Njegovom veličanstvu dovoljno poznato zbog koga je i zašto među narodom crnogorskim i brdskim i ruskim imperatorom do nesporazuma došlo”. Oni se nisu ticali “ni njega ni opata Dolčija, niti su od njih dolazile bilo kakve intrige i kompromitacije”. Naprotiv, uvjeravao ga je da su raniji nesporazumi proizilazili od novih susjeda Crne Gore i “neprijatelja moga otačastva” Austrijanaca, koji su “lukavim smicalicama ambicioznih prepredenjaka i pohlepnih koristoljubivaca imali zlonamjeran cilj, da pravdu izokrenu” i u “jamu besčašća njega strmoglave”, a narod dovedu u “omrazu pred dvorom Njegovog ruskog veličanstva”. Tvrdeći da su, u stvari, njegova “vjernost i usrdnost prema carskom dvoru i nepokolebljiva odanost ruskom imperatoru nadvili nad njim oblak lažnih svjedoka, i ogradili ga pred tronom visokomonarškim”, ponavljao je da “Dolčijeve intrige nijesu nigdje prodirale niti su se bilo kakve kompromitacije od njega širile”. Vladika je naglašavao i da se “Dolči ni na koji način nije miješao u crnogorske poslove ni riječju, ni djelom”. Kao častan čovjek druge vjere “i da je htio nešto pokušati niko ga od pravoslavaca ne bi poslušao niti slijedio”. Sam vladika u njemu nikada nije vidio takvog prepredenjaka. I u pismu Mazurevskom crnogorski mitropolit je u vezi sa zahtjevom za protjerivanje opata Dolčija odgovorio da se o njemu na traženi način ne može izjasniti. Pošto je Dolči bio glavni razlog u “svim tim strašnim optužbama za nas”, objašnjavao je da se on i narod “ne mogu smiriti ličnim pravdanjem, sve dok ne obavi svoj zadatak komisija poslata od visokog pokrovitelja radi traženja istine, od prevelikih kleveta stavljenih na nas i pomenutog opada Dolčija”. Zbog važnosti toga posla upozorio je da bi progonstvo Dolčija iz Crne Gore bez utvrđivanja istine bilo ne samo prekor za Crnogorce već bi poslužilo “klevetnicima i neprijateljima našim za podsmijeh”. Smatrao je da, dok god ne dokaže svoju nevinost, Dolči ne može napustiti Crnu Goru. A po utvrđivanju istine, i ako se dokaže njegova krivica, vladika se obavezao da on “ovdje neće biti nijednog dana trpljen”. Petar I je u svom obraćanju obavještavao Mazurevskog i o tome da je Dolči iz Petrograda iz Ministarstva dobio pismo na koje je poslao odgovor, te da je i to jedan od razloga što, do dobijanja povratnih vijesti, on ne može biti protjeran iz Crne Gore.

Nakon otkrivanja opatove tajne prepiske vladika mijenja stav

U drugom dijelu pisma, dajući lične garancije i zalažući vlastito dostojanstvo i arhipastirsko zvanje u potvrdu istinitosti svojih navoda, crnogorski mitropolit je uvjeravao Mazurevskog da opat Dolči za vrijeme boravka u Crnoj Gori nikakav uticaj nije imao “niti je uznemiravanje naroda vršio”. On lično “to nikada nije primijetio, jer da su takve lukave i štetne kompromitacije postojale” Dolči “ni jednog časa ne bi boravio u Crnoj Gori”. Vladika ni najmanje nije bio uvjeren da bi ovaj katolički svještenik mogao da nanese bilo kakvu štetu interesima Njegovog imperatorskog veličanstva. Štaviše, tvrdio je da “onaj ko bi o njemu tako mislio sasvim bi pogriješio”, jer je on ovdje “u narodu crnogorskom ničeg lošeg ni korisnog u stanju nije da učini”. A.J. Mazurevskom je ponovio svoju uvjerenost da se sve desilo zbog toga “što novim susjedima nije pošlo za rukom da ostvare svoje lukave namjere o osvajanju Crne Gore”. Pošto nijesu u stanju da primorsko stanovništvo koje je svoja prava dobrovoljno predalo austrijskom dvoru “potpunom ropstvu potčine”, oni su “po učinjenom komplotu” u prošloj godini “pronašli pomenutog Dolčija, kao da je on ovdje u narodu našem poslove u korist Francuza vršio”. Vjerovali su da će tom zlonamjernom uvredom “lišiti njega i crnogorski narod svih milosti i pokroviteljstva visokog ruskog dvora, i tako ostvariti svoje ciljeve”. Zaključio je da je to ono zbog čega su “on i narod crnogorski krivi”, a što je A.J. Mazurevskom bar djelimično poznato. Ovakav stav crnogorskog mitropolita prema saopštenom ruskom zahtjevu prijetio je da tek normalizovane odnose sa ruskim dvorom vrati na pređašnji nivo. Ipak, početno vrlo energično protivljenje Dolčijevom protjerivanju od strane Petra I ubrzo je prestalo. Već početkom novembra 1804. vladika je prihvatio ruski stav o krivici svog sekretara. Koji su sve razlozi uticali da do te promjene dođe, teško je kazati. U svakom slučaju, na osnovu njegove prepiske sa ruskim izaslanicima grofom Ivelićem i A.J. Mazurevskim, može se steći utisak da je vladika kao tačne prihvatio otkrivene dokaze o Dolčijevoj izdaji i da je zbog toga insistirao da mu bude suđeno. Prema “objavljeniju”, koje je “Mazurevski dostavio Praviteljstvu Crnogorskom i Brdskom”, a koje je, kasnije, bilo jedno od najvažnijih dokumenata za izricanje konačne presude Franju Dolčiju, u Dolčijevu krivicu vladika se neposredno uvjerio 13/25. novembra 1804. tokom razgovora koji je u Stanjevićima vodio sa ruskim konzulom. Mazurevski je tada predložio mitropolitu da se pregledaju Dolčijeva pisma. Pošto je ovaj odbio da ih dobrovoljno stavi na uvid, nasilno su mu oduzeta. Njihovim pregledom, koji je izvršio sam Mazurevski, otkrivena je prepiska vladičinog sekretara sa francuskim praviteljstvom, gdje on “priziva Francuze za pogubit vas, slobodu i pravoslavije vaše”, kao i mnoga druga pisma “koja istinito otkrijevaju izdaju i zle njegove misli protivu slobode, slave i česti vaše”. Na taj način se Dolči našao “obličen pred Gospodinom Mitropolitom ne samo u prepisku s pervim konsolom francuskijem Bonapartom, nego i sa mnogijem deržavam, a bez znanja i dogovora Mitropolita i Kavalera našega...” U pismu A.J. Mazurevskom, koje je napisao neposredno nakon ovog “otkrića”, vladika je potvrdio da je zajedničkom upornošću Dolči uhvaćen u prepisci, koju je vodio protiv njegove volje i znanja, ne samo sa francuskim konzulom već i sa predstavnicima drugih država. Kada je u tome uhvaćen, “pred ruskim konzulom” predat je zakonitom sudu radi postupanja sa njim “sa svom strogošću zakona”. Pošto je za dalji postupak bilo neophodno lično prisustvo Mazurevskog, vladika ga je molio da hitno dođe. Da ne bi opteretio njegovo narušeno zdravlje teškim putovanjem na Cetinje, prenio mu je predlog, upućen i Praviteljstvu, da se istraga dovrši i suđenje Franju Dolčiju obavi u Stanjevićima. Mnoštvo podataka o daljem toku toga postupka može se naći u presudi “Abatu Dolći” od 27. novembra 1804. godine, koju je u Zapisima iz 1937. objavio Dušan Vuksan.
Ovaj dokument karakteriše odsustvo bilo kakve pravne forme. Naglašena je i deskriptivnost u kazivanju, koja je rezultirala priličnim brojem “listova teksta” presude (ukupno . U svom pojavnom obliku ona otkriva, s jedne strane, skromnu pravnu zasnovanost, a, sa druge, pokazuje težnju da kroz određenu političku vizuru prepriča istoriju cijelog slučaja. Presuda započinje objašnjavanjem razloga za p


Praviteljstvo: Smertnu kastiziju obratismo na vječno zatvorenje


Ivelić je bio potpuno zadovoljan ovakvim razvojem događaja. Hvalio je i hrabrio rad ruskog konzula i odanost i učinjene postupke crnogorskog mitropolita. Informisan o vladičinom predlogu A.J. Mazurevskom i Praviteljstvu da dođu u Stanjeviće, zapovijedio je u pismu od 19. novembra/ 1. decembra 1804. ruskom konzulu da ode tamo i Praviteljstvu otkrije “samo izdaju”, a “pokušaj zločina ne dotiče do suđenja na koje je Praviteljstvo po svojim zakonima imalo pravo”. Insistirao je da se Dolčijeve hartije i knjige pošalju u ruski konzulat u Kotoru. Članovi Praviteljstva su, prema tekstu presude, došli u Stanjeviće 24. novembra/ 6. decembra 1804. godine. Tamo su primili “objavljenije” od “rusijskog imperatorskog konzula Mazurevskog” i “predloženije” Njegovog visokopreosveštenstva mitropolita. I jedan i drugi dokument unij-eti su u presudu Dolčiju, kao njen integralni dio, što potvrđuje da im je pridavana velika važnost za konačnu odluku i o njegovoj krivici i kazni. Štaviše, moglo bi se kazati da su predlozi koji su sadržani u jednom i drugom aktu izmijenili očekivanu presudu Praviteljstva, po kojoj je vladičin sekretar trebalo da bude osuđen na smrtnu kaznu. Iako je u tekstu “objavljenija” Mazurevskog stajalo “da ne imade kastiga, kojega rečeni zločinac svojim posegateljstvom pred licem cijelog svijeta zaslužio (nije)”, što je podrazumijevalo osudu na smrt, on je ipak Praviteljstvu predložio izricanje drugačije kazne. Nalazeći se kao konzul “u poslanstvu”, a Crnogorci “u pokroviteljstvu” svemilostivog monarha, koji je “smertnu kastiziju u svojemu carstvu Vsemilostivjejše zabranit izvolio”, osuždavajući po zakonam crnogorskim predatelja ustaviti, ne izvršiti na smertni kastig Sentenciju...” Upotrijebljena formulacija “ne izvršiti na smertni kastig Sentenciju”, kao i neki drugi momenti upućuju na zaključak da je prilikom suđenja Dolčiju prvobitno morala biti izrečena smrtna kazna, koja je onda ipak zamijenjena kaznom vječite robije. I “predloženije” mitropolita Petra I svojim sadržajem sugeriše isti zaključak. S pozivom na “pismo gospodina konzula Mazurevskog” i “korist njegovoga Velikoga Monarha i cernogorskogo pokrovitelja” i on je predložio “da bi sentencija na smrt predatelja Dolci neizvršena bila do naredbe i zapovijedi Miloserdnjejšago Gosudarja Visokoslavnoga Imperatora Aleksandra”.
U citiranoj presudi, pak, stoji da su tek nakon upoznavanja sa “objavljenijem” i “predloženijem” čla-novi Praviteljstva pristupili “suditi vjerolomnoga Dolci” i naredili “sekretaru našem uzeti ot njega skasku”, što bi značilo da je to prvi i jedini sudski postupak vođen protiv njega. Pošto nema podataka o dva sudska postupka, pr-oizilazi da su na istom suđenju bile izrečene dvije kazne: jedna o osudi na smrt i druga kojom je ona preinačena u kaznu doživotne robije. Mada se jedino na takav način mogu objasniti presude izrečene Dolčiju, ostaje nejasno kako su prije početka suđenja i Mazurevski i mitropolit Petar I uputili pismene predloge da se smrtna kazna nad Franjom Dolčijem ne izvrši, kad ona do tada, od strane Praviteljstva, još uvijek nije bila donijeta. Da su u jednom sudskom postupku izrečene dvije kazne, potvrđuje sam tekst presude. U njenom završnom dijelu s pozivom na čl. I Zakonika Petra I, koji predviđa da se “svaki vjerolomnik i izdajnik otačastva...” koji “počne protiv slobode i poštenja našeg...” treba “osuditi i kastigati najsramotnijom smerću, to jest objesiti na pozorično mjesto”, saopštena je i odluka Praviteljstva. Ono je “jedino dušno i jedino glasno” osuđivalo “višerečenog izdajnika Dolca u Mitropoliju našoj na Cetinje, pred licem ob-šte narodnoga zbora, objesit”. Međutim, odmah nakon ove osude na smrt, s pozivom na predloge i molbe A.J. Mazurevskog i mitropolita, u presudi se konstatuje da se Praviteljstvo, "ali samo na ovi jedan put” uklonilo "ot zakonov, koje smo mi i vas cernogorski i bercki narod torževstvenom kletvom utverdili, sohranjivat, počitovat i pokorivati se...”, i odlučilo da “smertnu kastiziju ovomu izdajniku obrati (smo) na vječno njegovo u tamnici zatvorenje, đe imade stojati okovan po nogama i rukama, ili dokle primimo otgovor ot Visokoslavnog Protektora Gosudarja imperatora Vserusijskogo”. Navedeni tok sudskog postupka potvrđuje i sadržaj pisma Praviteljstva crnogorskog i brdskog upućenog 29. novembra/ 11. decembra 1804. iz Stanjevića ruskom konzulu Alekseju Osipoviču Mazurevskom. Pošto nije prisustvovao suđenju, obaviješten je pismom da je Praviteljstvo, postupajući po “predloženiju” mitropolita i “objavljeniju” ruskog konzula, obavilo suđenje ovom izdajniku i “po sili zakona naših crnogorskih gdje je prestupnik djelo učinio tamo ima i kaznu da primi”, jednoglasno presudilo da izdajnika Dolčija liši života i kazni smrću vješanjem. Ali, zbog rečenih predloga vladike Petra I i samog Mazurevskog, “da bi svetost naših zakona bila sačuvana”, Praviteljstvo mu je darovalo život, zaključivši da “ime ovog izdajnika u svim nahijama i javnim mjestima kao pogrdan prizor obješeno bude, a on sam okovan i zatvoren na vječno zatočenje”.

Pomilovanje Dolčija motivisano stavovima zvanične ruske politike

Ovakvim načinom izricanja presude očigledno su se željele postići dvije stvari - prije svega, očuvati “svetost zakona crnogorskih”, tj. obezbijediti njihova dosljedna primjena i time ne narušiti započeti proces ustanovljenja unutrašnjeg pravnog poretka u zemlji i s obzirom na to da je za djelo koje je Dolči okrivljen Zakonik Petra I predviđao smrtnu kaznu, trebalo ju je i izreći, što je i učinjeno; ali, suđenje Dolčiju imalo je i svoju političku pozadinu. Kako je Dolči bio stranac, moglo se postaviti pitanje nadležnosti sudova u Crnoj Gori da mu za učinjeni prestup sude. Praviteljstvo je to riješilo tako što je definisalo svoju nadležnost prema mjestu izvršenja djela. Drugi razlog, koji je uticao na postu-panje Praviteljstva i koji je imao političku težinu, bilo je to što je kazna koja je po crnogorskim zakonima izr-ečena stranom državljaninu bila suviše stroga i što je njeno izvršenje moglo da ima snažne spoljnopolitičke implikacije i za Crnu Goru i za Rusiju. Tako, da bi se, s jedne strane, očuvali autonomnost i autoritet tek formiranih organa sudske vlasti u Crnoj Gori i da se ne bi dovela u sumnju pravna obaveznost njihovih odluka, a, sa druge, da bi se uvažili i politički momenti koji su se ogledali u presudnom uticaju na rad Praviteljstva ruskih izaslanika, kazna smrti je morala biti zamijenjena vremenskom kaznom. Zbog svoje specifičnosti čitav postupak je imao i odgovarajuću formalnu stranu. Zato je predlog o zamjeni smrtne kazne vremenskom, uz istovremeno poštovanje crnogorskog zakonodavstva, potekao od vansudskih, ali veoma autoritativnih ličnosti - mitropolita Petra i ruskog konzula Mazurevskog. Po obrazloženju koje je u vezi sa tim u pismenoj formi mitropolit podnio Praviteljstvu, Dolčijeva krivica svodila se samo na uvredu učinjenu njemu kao prvoj duhovnoj ličnosti u Crnoj Gori. Takvo tumačenje počinjenog djela umanjivalo je Dolčijevu krivicu i stvaralo prostor da Prav-iteljstvo promijeni svoju odluku, a da se pri tome zakonitost cjeline postupka ne naruši. O tome se u vladičinom predlogu kaže: “Po kreposti našijeg crnogorskijeh zakonah izdajnik Dolci, budući se otkrio javni i zlovrijedni predatelj u njegovim prepiskama dušmanim našim za izdati otečestvo naše, imao bi osuđen biti na smertni kastig, da bi sila i svjetlost zakona našijeh u cjelosti sahranjena bila. No budući arhipastirski čin, u kojemu se on, Gospodin Mitropolit, nahodi, veže istoga sasvijem što je najžestočnijem načinom uvrijeđen i obezslavljen pred Visokoslavnijem Protektorom -cernogorskijem, po zakonu Božiju i po izgledu Isus Hristovu, poznaje se u dužnosti ne postignuti na osvetu protivu više imenovanog izdajnika, nego istoga na pravosudije Božije ostaviti i više paziti, da bude milose-rd i gotov prostiti sve, što bi njemu samomu bilo učinjeno...” U nastavku vladičinog predloga Praviteljstvu nazire se dublja pozadina njegovog obraćanja, odnosno gotovo presudna motivisanost predloženog “pomilovanja” stavovima zvanične ruske politike. Tako se odustajanje od smrtne kazne “sver(h) toga” obrazlaže pismom od 24. novembra “od gospodina Konsula Mazurevskog polučeno(g)”, u kome on “među ostalijem objavljat izvolit, što korist njegovoga Velikog Monarha i cernogorskoga pokrovitelja trebujet, da bi sentencija na smrt predatelja Dolci neizvršena bila do naredbe i zapovjedi Miloserdnjejšago Gosudarja Visokoslavnoga Imperatora Aleksandra”. Svakako da ovakvo obraćanje Mazurevskog nije ostavljalo prostor ni za kakvo drugačije postupanje osim ono koje je on predlagao, pa je vladika insistirao da bi “u ovom važnom djelu učinjeno bilo, kako je želja Gospodina Konsula, i kako je ugodno Jego Veličestvu Vserosijeskomu Samoderžcu, budući to sadruženo s interesom cernogorskoga Praviteljstva...” Objedinjavajući i jednu i drugu vrstu iznijetih razloga, mitropolit je na kraju pisma Praviteljstvu zaključivao da je preinačenje smrtne kazne potrebno “da se ne bi dušmani cernogorski prijekom smrću rečenoga zločinca okoristili i suviše što ne bi mogli sakriti lukave i pakostne intrige, koje se protivu ce-rnogorskoga naroda, pravice i poštenja prostiru”. Uvažavajući razloge sadržane u predlozima crnogorskog vladike i ruskog konzula, Praviteljstvo je, prema pismu Mazurevskogm od 29. novembra/ 11. decembra 1804, “po razjašnjenju okolnosti, a posebno radi podrške Visokoslavnom protektoru i zaštitniku našem, milosrdnom Gospodaru imperatoru sveruskijskom”, i da bi “svetost zakona naših u punoj nenarušivosti bila očuvana”, darovala “ovom izdajniku život”. Umjesto udavljenja zaključilo je da “ime ovog izdajnika” u svim nahijama i na javnim mjestima bude istaknuto “kao pogrdan prizor”, a on sam sa okovima na nogama i rukama zatvoren pod jakom stražom na “vječno zatočenje”. Njegovo lišenje slobode trebalo je da traje sve do eventualno nove “visoke rezolucije Njegovog imperatorskog visočanstva Aleksandra, velikog samodršca sverusijskog”. Kopiju ove presude izrečene opatu Dolčiju, ovjerenu od sekretara, Praviteljstvo je, uz harije, knjige i lažni pečat pronađen kod Dolčija, dostavljalo na uvid Mazurevskom.

Dolči umro u Stanjevićima pod vrlo nerazjašnjenim okolnostima

Kaznu zatočenja izrečenu presudom Praviteljstva Dolči je tokom narednih mjeseci izdržavao u Stanjevićima. Krajem aprila 1805. on je, kako stoji u pismu mitropolita Petra I konzulu A.J. Mazurevskom od 26. tog mjeseca, pod prilično nerazjašnjenim okolnostima, “voljom Božijom umro”. U pismu je mitropolit tražio da se o njegovoj smrti obavijesti “Gospodin Episkop rimske vjeroispovijesti”, da bi, ako to ocijeni potrebnim, “poslao ovamo sveštenika”, koji bi “po obredu njihove crkve” obavio Dolčijevu sahranu.
Uklanjanjem Dolčija iz političkog života Crne Gore, premda na način drugačiji od prvobitno planiranog, ostvareni su glavni zadaci misije grofa Ivelića. Zbog toga se u nekim aspektima, i pored svoje posebne međunarodne uloge, konzulat u Kotoru javljao kao jedno od sredstava za ostvarivanje u osnovi neizmijenjenih ciljeva ruske spoljne politike. Štaviše, otvaranje konzulata pokazalo se veoma pogodnim sredstvom za dalju institucionalizaciju ruskog uticaja u Crnoj Gori.
Mnogo efikasnije nego što se moglo uraditi Ivelićevom misijom, rad konzulata je ruskoj kontroli podvrgao gotovo sav spoljni i unutrašnji život Crne Gore. Suđenje Franju Dolčiju je to veoma slikovito potvrđivalo. Imajući sve prethodno u vidu, nameće se i pitanje: Kako su na ovakav vid međusobno ustanovljenih odnosa Rusije i Crne Gore gledale druge države - Austrija i Osmansko carstvo, na primjer?
Već smo rekli da su nakon uručenja gramate ruskog cara i odluka koje su tada donijete, prestali neposredni odnosi Praviteljstva i crnogorskog mitropolita s austrijskim vlastima. To, međutim, nije značilo njihov definitivan prekid, već je trebalo da se i dalje odvijaju posredstvom ruskog konzula. Ne treba posebno objašnjavati da je to na austrijskoj strani, s obzirom na konkretne ciljeve njene politike, primljeno s nezadovoljstvom. To je značilo i neuspješan završetak njene akcije, koja je imala za cilj da pridobijanjem izvjesnog broja crnogorskih glavara spriječi predaju gramate ruskog cara Crnogorcima i Brđanima. Razlozi austrijskog nezadovoljstva, sem toga, bili su izazvani postupcima i Crnogoraca i A.J. Mazurevskog, iz čijeg se ponašanja mogao steći uticaj da je namjera ruske politike u Crnoj Gori mnogo dublja od proste zaštite njenih interesa konzularnim putem.
Naime, već pri prvom susretu, 14/26. avgusta u Kotoru, Mazurevski je baronu Rozetiju predao akt kojim ga je obavijestio da se Crna Gora nalazi pod ruskim protektoratom već 94 godine. Izjava članova delegacije Crne Gore koja je došla na svečano otvaranje Konzulata, da su od sada Crnogorci ruski podanici i da će sve poslove s austrijskim vlastima vršiti preko konzula Mazurevskog, imala je sličnu političku težinu. Na osnovu ovakvih javnih izjava i ponašanja predstavnika jedne i druge strane, Rozeti je mogao zaključiti da Rusija namjerava da od Crne Gore napravi svoju provinciju u kojoj bi Ivelić bio gubernator i da je vladika u dogovoru sa Francuzima najprije bio predstavljen kao izdajnik kako bi lakše prevarili austrijske vlasti u Kotoru. O podozrenju koje je prema ciljevima ruske politike vladalo na austrijskoj strani govori i ozbiljnost s kojom su oni razmatrali mogućnost daljeg rusko-crnogorskog zbliženja. Iz takvih analiza uslijedio je predlog o opozivanju Mazurevskog, jer je ocijenjeno da bi se “prelaskom Crne Gore u rusko podanstvo stvorila... jedna provincija, koja bi bila od ogromne štete i za Tursku i za Austriju; za Austriju naročito, jer bi ta provincija progutala i Boku i dubrovačku Republiku. Time bi se i pretenzije vladičine na zemlje, koje je uživao još Ivan Crnojević, morale ispuniti, jer tada to ne bi više bila provincija male Crne Gore, već Rusije. Ako bi Rusija zauzela Crnu Goru, onda bi propale sve nade Austrije da zauzme Srbiju i Bosnu, jer je u tim provincijama mnogo ruskih pristalica i prirodno je da bi Rusija, kad se utvrdi u Crnoj Gori, tražila za sebe i Srbiju i Bosnu”. Slično je bilo motivisano i istupanje bečkog poslanika u Petrogradu, koji je podsjećao na tajni ugovor, po kome, u slučaju podjele Osmanskog carstva, Crna Gora pripada Austriji. Ruski ministar spoljnih poslova Adam Čartorijski pokušavao je da na takve proteste uvjeri da je “Crna Gora nezavisna” i da car ne želi drugo no da ukazuje zaštitu Crnoj Gori i da je isključeno da ona može postati ruska provincija. Zbog navedenih političkih stavova, na sastanku koji je s Ivelićem održao, baron Rozeti prenio je čvrstu riješenost svoga dvora da ne može priznati da Crnogorci budu pod pokroviteljstvom ruskog imperatora, već da ih smatra za podanike osmanske Porte, te da stoga oni ne mogu s Crnogorcima imati nikakve druge odnose.

Konzulat doprinio obogaćivanju veza Crnogoraca i Brđana sa Bokeljima

Mada je početna isključivost s austrijske strane otklonjena izvjesnim elastičnijim odnosom generala Bradija, uskoro je došlo do novih nesuglasica koje su ozbiljnije ugrožavale rusko-austrijske odnose. Povod je ovoga puta bio u aktivnostima A.J. Mazurevskog. On je, naime, prema pismu Adama Čartorijskog od 22. oktobra 1804, “dozvolio sebi da obnaroduje neprilične bumage na zemlji druge države, a takav njegov postupak je primorao mjesno načelstvo da prekine s njim svake odnose”. Nakon toga uslijedila je formalna žalba bečkog dvora Ministarstvu spoljnih poslova Rusije. U instrukcijama od 31. januara/12. februara 1805. Adam Čartorijski traži potpune informacije od Ivelića o ponašanju Mazurevskog prema tamošnjim austrijskim načelnicima i učinjenom “objavljeniju” da ruski car predlaže da se u Crnoj Gori osnuje središte slovenoserbske države pod pokroviteljstvom i vrhovnom vlašću Rusije. U vezi s tim Iveliću je naređeno da Mazurevskog strogo ukori, s napomenom da ubuduće bude oprezniji ili će oni biti prinuđeni da ga opozovu. Za odnos prema generalu Bradiju je naređeno da bude takav da ne daje povode za nove nesporazume i da uzroci nezadovoljstva radom Mazurevskog budu objašnjeni neiskustvom i privrženošću službi. U nastalom sporu austrijska strana se pozvala na neke svoje ranije stavove i odredbe mira u Svištovu 1791. godine između Austrije i Osmanskog carstva, po kojima je Crna Gora bila dio osmanske države. S ruske strane je na to odgovoreno da se Crna Gora nalazila pod pokroviteljstvom Rusije, da Porta zna za to, kao i za misiju Ivelića. Čartorijski je, takođe, izjavio da je Svištovski mir zaključen bez učešća Rusije i da zato rusko praviteljstvo odbija priznati član o Crnoj Gori, jer je smatra faktički nezavisnom državom. Za ukupno držanje i stav Osmanskog carstva o ovom pitanju zanimljivo je viđenje ruskog ministra spoljnih poslova A. Čartorijskog, izraženo u pismu ruskom poslaniku u Beču, grofu Razumovskom. Ono glasi: “Pošto Porta zna vrlo dobro političku egzistenciju Crne Gore i nimalo se ne vara u tome da ta zemlja apsolutno ne zavisi od Turske, to ona ne može ništa imati protiv odnošaja koji postoje između Rusije i Crne Gore”. Pozicija osmanske države bila je određena u njenim ukupnim međunarodnim položajem. Pošto bi Turskoj zaoštravanje odnosa s Rusijom, nakon ranijih vojnih poraza u Crnoj Gori, moglo stvoriti samo još veće nevolje, njenog zvaničnog reagovanja gotovo da nije bilo. Konzulat u Kotoru održao se tokom narednih godina, prije svega, zbog želja Austrije i Osmanskog carstva da bitnije ne narušavaju odnose s Rusijom. Njegovu konačnu sudbinu odredile su promijenjene međunarodne okolnosti. Odlukama mira u Požunu (26. IX 1805), nakon pobjede Napoleonove vojske nad austro-ruskim trupama kod Austerlica (2. decembra 1805), Boka Kotorska je pripala Francuskoj. Rok predaje Dalmacije i Boke Kotorske Napoleonu utvrđen je za 2. januar 1806. godine. Stevan Sankovski, koji je u Crnu Goru došao sredinom 1805. donijevši materijalnu pomoć, sa zadatkom da i dalje radi na produbljenju ruskog uticaja i mobilisanju Crnogoraca i Brđana za stvar Rusije, obavijestio je početkom januara 1806. da je ruska vlada donijela odluku da povuče svog konzula iz Kotora. S obzirom na to da je na Boku Kotorsku trebalo proširiti suverenitet Francuske, koja je bila u neprijateljstvu s Rusijom, pa su samim tim i njihovi diplomatski i konzularni odnosi bili u prekidu, ovakva odluka ruske vlade morala se i očekivati. Dalji tok događaja odložio je za izvjesno vrijeme dolazak Francuza u Boku. Ruski konzulat u Kotoru, ipak, je ubrzo prestao da radi, jer su već u februaru 1806. crnogorsko - bokeljska i ruska vojska oslobodila Kotor i cijelu Boku od austrijskih vlasti. Potreba za zaštitom Crnogoraca prema Austriji time je prestala da postoji. Tako je završena jedna neobična etapa u crnogorsko-ruskim odnosima, u kojoj se, sa stanovišta diplomatske istorije Crne Gore, Konzulat u Kotoru pojavljuje kao rijedak fenomen. Osnivanje Ruskog konzulata u Kotoru sa navedenim djelokrugom poslova nadišlo je, kao što smo pokazali, njegov konkretan diplomatsko-konzularni značaj. Budući da je imao funkciju predstavljanja i zaštite interesa naroda koji je zvanično pripadao Osmanskoj imperiji i koji još uvijek nije imao sve oblike potpune državnosti, ali koji je uspio da izgradi izvjestan stepen samostalnosti i poseban status u okviru Osmanskog carstva, on je mnogo više imao značaj sa stanovišta potvrde te posebnosti, na čijim je istorijskim perspektivama bilo ne samo jačanje i širenje državne organizacije već i potreba zajedničke oslobodilačke borbe i ujedinjenja sa susjednim neoslobođenim narodom. Samim tim što se nalazio u Kotoru, doprinio je obogaćivanju veza Crnogoraca i Brđana sa stanovništvom Boke Kotorske, što će biti od značaja za događaje koji su slijedili, tj. koji su se ticali kratkotrajnog ujedinjenja Crne Gore i Boke.