Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Dr Živko M. Andrijašević:
PETROVIĆI NA NIŠANU



Šestorica od sedam vladara iz dinastije Petrović bili su meta zavjera i atentata:
Sveti Petar izbjegao “događanje naroda”


Od sedam vladara iz dinastije Petrović-Njegoš, samo protiv jednog od njih nije organizovana zavjera za nasilno uklanjanje s vlasti. Svi Petrovići, izuzev vladike Save (1735-1781) bili su predmet urote ili atentata. I što je posebno važno istaći, u svim zavjerama protiv crnogorskih vladara učestvovala je - posredno ili neposredno - jedna velika sila.
Rodonačelnika dinastije Petrović-Njegoš, vladiku Danila (1697-1735), pokušavali su nekoliko puta da otruju povjerenici kotorskog providura, budući da je vladika od mletačkog inkvizitorskog suda bio osuđen na smrt trovanjem. Odluka je donešena septembra 1716. godine, ali nije izvršena, jer mletački povjerenici nijesu uspjeli da se približe vladici. Mletački inkvizitorski sud, koji je imao funkciju tajne političke policije, osudio je na smrt i vladiku Vasilija (1744-1766). Odluka da se vladika otruje donijeta je 1755. godine, i pravdana je "državnim interesom". Inkvizitori su poslali generalnom providuru u Kotoru šest doza otrova, i naredili mu da pronađe ljude koji će uspjeti da se približe vladici i otruju ga. Međutim, vladika Vasilije je, znajući da se Venecija sa svojim oponentima obračunava uz pomoć otrova, bio posebno oprezan.
Za razliku od svojih prethodnika, vladika Petar I (1784-1830) nije imao problema s Mlečanima, ali jeste s Rusima. Početkom 19. vijeka Rusi su svim silama radili da ga uklone iz Crne Gore. Razočarani što je njihov štićenik uspostavio isuviše bliske veze s Francuzima, ruska vlada odlučuje da Crnogorcima "izabere" novog mitropolita. Najprije je akcija smjenjivanja mitropolita počela pokušajem da se u Crnoj Gori pronađu "zdrave snage". Ruski car Aleksandar, početkom oktobra 1803. godine, piše crnogorskim glavarima da je saznao za postojanje nekakvih "unutrašnjih neprijatelja" u Crnoj Gori, koji predstavljaju opasnost za narodnu slobodu i vjeru. Da ovi "unutrašnji neprijatelji" ne bi upropastili Crnu Goru, ruski car poručuje glavarima da će on poslati jednog povjerenika koji će im "otkriti i pokazati" ovog neprijatelja i, ukoliko bude potrebno, taj njegov povjerenik će "podučiti" narod kako da se sa njim obračuna.
Sa nešto manje diplomatskog tona, vladici Petru I obratio se u isto vrijeme i ruski Sveti Sinod, poručujući mu da zbog saradnje sa neprijateljima svoje otadžbine, nije više dostojan da bude mitropolit. Ukoliko se vladika ne složi sa njihovom ocjenom, Sinod će biti prinuđen da "pozove pravoslavni narod u Crnoj Gori i u brdima da izabere sebi dostojnog pastira".
Kako ruski planovi o "događanju naroda" nijesu uspjeli, Petrovgrad se odlučuje da uhapsi vladiku, i da ga ratnim brodom transportuje do prve ruske luke, a odatle - u Sibir. Blizu crnogorske obale bio je došao brod kojim je trebalo poslati u izgnanstvo vladiku Petra I, a bio je spreman i odred vojnika koji je trebalo da uhvati vladiku čim pređe na austrijsku teritoriju. No, vladika je - da li zahvaljujući intuiciji ili pouzdanim informacijama - ostao na Cetinju, uprkos ruskim pozivima da dođe na pregovore. Da je tih dana sa Cetinja otišao u Stanjeviće, ne vjerujemo da bi se ikada više vratio na Cetinje.
Predmet urote bio je i vladika Petar II, ali je uspio da izbjegne smrt.
Njihove sreće nije bio njegov nasljednik, knjaz Danilo, koji, nažalost, nije preživio atentat u Kotoru. Na knjaza je, 31. jula 1860. godine (po starom kalendaru), pucao Todor Kadić, crnogorski politički emigrant. Dan kasnije, knjaz Danilo je izdahnuo. Iako je sve izgledalo kao lična osveta jednog izgnanika, čitav ovaj slučaj je u ponečemu i neobičan. Najprije, nevjerovatna je slučajnost da Kadić iz Skadra dođe u Kotor istog dana kada i knjaz Danilo, iako niko osim knjaževih pratilaca i austrijske policije nije znao plan knjaževog boravka u Boki. Nevjerovatna je slučajnost da atentator dođe na kotorsku rivu u 17,30 časova, a njegova žrtva pola sata kasnije. Zar nije Kadić baš dobro isplanirao svoje putovanje od Skadra do Kotora?
Kao što je poznato, Kadić je na knjaza pucao oko 20 časova, kada je knjaz krenuo da se vrati u Prčanj, što znači da je atentator dva sata bio neprimijećen u Kotoru, prepunom tajne i "javne" policije. I još je imao oružje koje nije lako bilo sakriti. Nevjerovatno je da austrijska policija ne primijeti Todora Kadića, o kojemu je imala poveći dosije, i koji je samo mjesec dana ranije bio u Kotoru. Tada su ga policijske vlasti ekspresno protjerale u Tursku. Izgleda da je bio prerano došao.
Izvjesnih nepoznanica ima i oko smrti knjaževog brata - vojvode Mirka. U istorijskim radovima navodi se da je vojvoda Mirko umro od kolere 1867. godine, ali se obično zaobilaze neke "sitnice". Najprije, da je vojvoda Mirko od kraja 1866. bio omražen kod Rusa zbog odbijanja da bude poslušni izvršilac njihovih planova o političkom podređivanju Crne Gore Srbiji. Ruski konzul u Dubrovniku dobio je tada instrukciju da svim silama podržava Mirkove oponente. Neposredno prije Mirkove smrti, srpski izaslanik u Crnoj Gori, Milan Piroćanac, konstatuje u svom poznatom izvještaju da ni Srbija ni Rusija, sve dok je Mirko živ, neće moći raditi sa Crnom Gorom što im je drago. Takođe, petnaestak dana prije Mirkove smrti, Ilija Garašanin piše svom povjereniku na crnogorskom dvoru: "Jest, gospodine, Mirko i njegov sin pravi su izdajnici naroda srpskoga..., a pravda narodna, sa pomoću božjom, neće izdajnike ostaviti bez zaslužene kazne." Nekoliko dana kasnije, kakve li slučajnosti, u Boki se pojavio proglas kojim se pozivaju Crnogorci da zbace knjaza Nikolu i njegovog oca, i da se nakon toga ujedine sa Srbijom. Ubrzo je Mirka stigla i "zaslužena kazna", kao što to proriče "vidoviti" Garašanin. To su, dakle, političke okolnosti u vrijeme smrti vojvode Mirka. Istoričari danas mogu sumnjati da su ove okolnosti "oslabile" Mirkov imunitet, ali neki tadašnji diplomati nijesu imali dvojbe o uzrocima Mirkove smrti. Austrijski konzul u Skadru sumnjao je da je Mirko umro od kolere, a francuski konzul je izrekao sud koji zvuči uvjerljivo: "Mirko nije umro od kolere već od otrova, što je vjerovatno, pošto nije niko osim njega pogođen epidemijom na Cetinju, i jer je podlegao poslije nekoliko sati mučenja."
Zanimljivo, vojvoda Mirko nije bio jedini ruski omraženik, koji je iznenada uklonjen iz politike. Nepunu godinu dana kasnije, u Beogradu je ubijen knez Mihailo Obrenović. I on se bio opasno zamjerio Rusima: počeo je da "odbija saradnju" i pokazuje "nezahvalnost", da šuruje s Mađarima, i još je poslao u penziju njihovog "dražejšeg" Garašanina. Nakon svih tih "grešaka", knez Mihailo je sjeo u fijaker i odvezao se u Košutnjak. Njegova šetnja završila se tragično. Za ubistvo u Košutnjaku vezana je jedna zanimljivost: Mihaila je u šetnji Košutnjakom, kao ađutant, pratio sin Ilije Garašanina. "Ađutant Garašanin, pre nego je stigao izvući sablju, bio je ranjen u ruku", veli Slobodan Jovanović. Eto, kakvu je nevjerovatnu sreću imao mlađi Garašanin. I još ga atentatori ostave u životu, a ubiju čak i žene iz knjaževe pratnje. Mihailo, Mirko i Danilo imali su jednu zajedničku crtu: iznevjerili su veliku "Matušku".

--------------------------------------------------------------------------------

Upravnik dvora htio da otruje Njegoša

Tajna služba jedne velike sile pokušaće da eliminiše i vladičinog nasljednika - vladiku Petra II (1830-1851). No, ovoga puta to neće biti Rusi, već Austrijanci. Poznata su dva austrijska pokušaja Njegoševe eliminacije, a oba puta je bilo planirano da se upotrijebi otrov. Prvi put Austrijanci su pokušali otrovati Njegoša 1834. godine, za vrijeme njegovog boravka kod kotorske porodice Lumbardić. Ko je stavio otrov u hranu, nikada nije utvrđeno. Ovaj pokušaj trovanja Njegoš je jedva preživio. Drugi put, Njegoša je pokušao otrovati njegov upravnik dvora, pop Tomo Davidović (1842), ali je njegov plan otkriven. Davidović je otrov dobio od šefa policije u Kotoru.

--------------------------------------------------------------------------------

Bilijarski štap pun eksploziva za knjaza Nikolu

Problema sa atentatorima i zavjerenicima imao je i knjaz Nikola. Dvije godine nakon stupanja na presto, na knjaza je pucao Savo Radonjić, ali je metak samo ogrebao njegovu butinu. Atentator je uspio da pobjegne u Tursku, gdje je ubijen trinaest godina kasnije. Zatim je knjaza pokušao da ubije Frančesko Bastijančić, koji je za taj zadatak bio plaćen od crnogorske političke emigracije. On je 1864. godine planirao knjaževo ubistvo - bilijarskim štapom! Luksuzni bilijarski štap, koji je bio napunjen eksplozivnom smješom, Bastijančić je namjeravao pokloniti knjazu Nikoli. U štapu se nalazila i inicijalna kapisla, koja bi prilikom udara štapa u kuglu, izazvala eksploziju. No, ova zavjera "protiv života knjaževa" je otkrivena.
Skoro pola vijeka kasnije, krajem 1907. godine, otkrivena je nova urota protiv knjaza Nikole. Naime, zahvaljujući jednom povjereniku među crnogorskim nezadovoljnicima u Beogradu, saznalo se za planirani atentat na knjaza i njegovu porodicu. Ubistvo je trebalo da bude izvršeno bombama, koje su za tu priliku iz Beograda donešene na Cetinje. Knjaz je i treći put imao sreće.