Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

 

 

Lazo Popović
KRATKI PREGLED GRAĐANSKOG RADA PETRA I

 

       Prenosimo predavanje iz 1910. godine koje je poznati cetinjski profesor i naučni radnik Lazo (Lazar) Đurov Popović (Donji Kraj, 1872-Cetinje,1928.) nazvao "Kratki pregled građanskog rada Petra I".

 


Tekst preuzet iz:

 

Lazo Popović
KRATKI PREGLED GRAĐANSKOG RADA PETRA I *

 

I

Na prošli Lučin-dan navršilo se ravno 80 godina od kako se predstavio veliki Crnogorac, koji po jedrini duha, pregalaštvu, patriotskom žaru, stabitnosti karaktera, pravičnosti, hrišćanskoj svetosti i milosrđu ne ustupa ni jednom Srbinu. Taj velikan narodni jest Petar Petrović, mitropolit i gospodar Cme Gore, čudotvorac cetinjski - sjajna zvijezda na crnogorskom nebu, na koju će istinski sinovi ove zemlje s najvećim poštovanjem upirati svoje poglede i njom se nadahnjivati u svemu onome, što je uzvišeno, viteško, rodoljubivo i uopšte čovječno.

Neću da ređam sve zasluge toga velikog muža, za ovo bi mi trebalo izdati veliku knjigu, nego ću da priberem vašu pažnju za ovaj čas na jednu stranu njegova rada - na njegov građanski rad u Crnoj Gori, koji je, manje-više, poznat svakom Cmogorcu.


II

Opšti zadatak i glavni cilj svake razumne uprave prema državi sastoji se u tome da se što više brine o njenom blagostanju, kako bi postigla što bolje unutrašnje uređenje i svestrani razvitak u svima granama državnog života. K ovom cilju, u toku cijelog svog života, neprekidno je težio i vladika Petar I, koji je sve svoje umne, moralne i fizičke sile posvetio bio ne samo na odbranu svoje domovine, već i na njen unutrašnji preporođaj. Ali, na žalost, njemu nije u dio pao tako lak i ostvarljiv zadatak. Drugi svjetski vladari, kad stupe na upravu svoga naroda, nemaju tako težak zadatak u pogledu uređenja svoje države, jer imaju posla sa narodom, koji su, manje ili više, uredili i doveli do nekog stupnja kulture njihovi prethodnici; međutim, vladici Petru je palo u dio, da upravlja potpuno nesređenim narodom, koji niti je znao, niti je htio da zna ni za kakav unutrašnji red u zemlji, koji bi ograničavao njihovu samovolju, a ako je u čemu tad i bilo kakvog reda, sve se rušilo ne samo patrijarhalnim životom i običajima naroda, već i skoro neprekidnim spoljašnjim trzavicama - ratovanjem sa neprijateljima.

* Priredio za štampu Ratko Đurović. Fusnote su u rukopisu naznačene, ali u zaostavštini nijesu sačuvane.

Stoga, uzaludno bi bilo i tražiti u to vrijeme kakvog kulturnog i građanskog napretka u Crnoj Gori. Po povratku iz Rusije 1786. vl. Petar našao je Crnu Goru u mučnom stanju. Pored toga što su je bili razorili i poharali Turci, sami Crnogorci dosta su doprinijeli štete opštemu razuru svoje otadžbine; s jedne strane, međusobnim razmiricama, svađama i krvnim osvetama, a sa druge, i izdajstvom nekih svojih glavara, koji su se više rukovodili svojim ćefom, nego opštim interesima svoje ionako napaćene otadžbine. Jednom riječi, Crnoj Gori u to doba jednako je prijetila konačna propast, kako od spoljašnjih neprijatelja, tako i od unutrašnjih trzavica.

Glavni, pak, uzrok, zbog čega su postojale takve unutrašnje nesloge i svađe, koje su tako štetno uticale na unutrašnji red i blagostanje naroda, poglavito se objašnjava uslovima predhodnog istorijskog života Crne Gore, a unekoliko i kolebljivom upravom vl. Save, kojeg je u upravi vl. Petar zamijenio.

Crnogorci, potpuno odvojeni od ostalog svijeta i zatvoreni sa sviju strana u svoje nepristupne litice, za dugo nijesu imali skoro nikakvog pojma o državi, kao o jednoj sređenoj cjelini, niti pak o građanstvu i njegovim pravima i dužnostima. Kad su, najzad, ti pojmovi prvom ušli u saznanje naroda, shvaćeni su naopako, t.j. u smislu državnog značaja svake ličnosti posebno. Taj pojam se širio postepeno i značaj ličnosti prenesen je bio najprije na porodicu, kao skup ili cjelinu pojedinih ličnosti, koje su međusobno vezane bile jednim postankom, a za tim i na pleme, kao skup pojedinih porodica koje su imale jednog opšteg rodonačelnika. Ušljed ovakvih pojmova svako je pleme smatralo sebe potpuno ravopravnim sa drugim plemenima, te nije ni nalazilo za potrebno, da se ma kome potčinjuje i pokorava, zbog čega je u jednoj malenoj državi postalo, tako reći, mnoštvo još manjih državica koje su sačinjavala pojedina plemena. Pri ovako iznaopačenim pojmovima o značaju plemena u državi, vrlo je prirodno što nije moglo biti nikakvog napretka ni u društvenom, ni u građanskom životu Crne Gore, te su i mogle nastati, kao što su zaista i nastupile, samo međusobne razmirice i svađe između bratstava i plemena - svađe, koje su dolazile do krvavih sukoba i pravih ratova.

Tako zakrvljeni Cmogorci gradili su od svakog plemena, recimo slobodno, i jednu državu. Ta plemena su, šta više, udarala pogranično kolje između pojedinih sela. Ovakva tijesna ograda plemenske odvojenosti smetala je da se iz tijesnog kruga bratstva i plemena utemelji misao državna, te de se snaga narodna i u mirnom dobu, kojeg je inače malo bilo, spoji u jednu nerazdvojnu i jednodušnu cjelinu, koja bi povisila snagu narodnu i međusobne zađevice usredsredila na jedno mjesto i u jedne ruke. Istina, jedinstvo krvi i vjere vezivalo je i tada Crnogorce u jednu cjelinu, što se vidi u onim čestim slučajevima kad je na njih neko spolja napadao, kao na pr., za vrijeme pošljednjeg rata vladike Petra I s Bušatlijom. No, čim bi se Crnogorac povratio sa bojnog polja na svoje ognjište, svaki je bio sam sebi država i sudija, te slabo mareći i za kakav viši autoritet, često je i zbog sitnica prolijevao bratsku krv.

Vladike crnogorske uviđale su rđave pošljedice takvih unutrašnjih odnošaja u zemlji, te su se trudile da najprije oslabe, a zatim potpuno unište plemensku osnovicu u državnom životu Crne Gore. Tako, na pr., još vl. Danilo ustanovio je takozvanu "Narodnu skupštinu", kao organ koji će sjedinjavati sva plemena u Crnoj Gori. Mada su te skupštine bile slobodni i najpotpuniji izraz narodne volje i zemaljske vlasti, ipak nijesu urodile željenim plodom. U prvi mah, takva ustanova nije ni mogla postići svoj cilj stoga što su plemenska ubjeđenja u početku bila tako nestalna i neodređena da i njihovi predstavnici nijesu razumijevali državni značaj vladičina pokušaja, a naime, da se mjesto samovolje i prava jačega razvije misao o državnoj samoupravi. Pored ovog, potreban je bio osobit um, tvrd i energičan karakter, kakvim se odlikovao vladika Danilo, pa da se unekoliko samo stiša plemenska borba i unekoliko utvrdi među njima unutrašnja veza i jedinstvo. Ali, na žalost, vladici Petru I nije suđeno bilo da zamijeni u upravi zemlje odlučnog i uviđavnog Danila, koji je avtoritetom čvrste duhovne vlasti umio da zadrži i umiri zavađena plemena, već popustljivog Savu, zbog čega, za vrijeme njegove uprave zemljom, plemenske svađe i uzajamne razmirice toliko uzimaju maha, da je sva zemlja predstavljala sobom neki vojnički logor, u kojem se bez ikakve potrebe prolijevala krv. Anarhija i unutrašnji nered u zemlji još je više porastao ušljed četirigodišnjeg odsustva vladike Petra I iz Crne Gore, te kad se k tome dodaju i nesreće spolja - opustošenje zemlje skadarskim vezirom - onda je lako sebi predstaviti, u kakvom je stanju zatekao vladika Petar svoju otadžbinu, kad se u nju iz Rusije povratio 1786.

U tako žalosnom i nesređenom stanju Crne Gore, vladika Petar nije mogao odmah ni misliti o kakvom god administrativnom i sudskom uređenju u zemlji. Njemu je, prije svega, trebalo da prekine međusobne svađe i razmirice, a tek zatim da se stara o uređenju unutrašnjeg života Cme Gore. Taj je posao bio utoliko teži što je vladika Petar, pored svjetske uprave, imao i duhovnu upravu nad narodom, te se je, kao poglavar crkve, morao brinuti i o crkvenim poslovima u zemlji. Stoga, kad se uzme u obzir, s jedne strane, ondašnje stanje Crne Gore, a sa druge, ona dvostruka uloga vladike Petra u upravi zemlje, postaje nam vrlo prirodno i razumljivo što i njegov rad na preporođaju Crne Gore nije toliko raznolik i opširan, a tim više plodan, pošto bi inače bilo u onom srećnom slučaju, da je radio u drugim, boljim i povoljnijim uslovima.

Svakako, prije nego pristupimo pregledu toga rada, potrebno je da predhodno učinimo jednu opasku. Iz onog što smo već rekli, odnosno prilika u kojima je prinuđen bio da radi vladika Petra, jasno se vidi da su sve funkcije ondašnjeg državnog života Crne Gore bile ili tek u začetku, ili ih nikako nije ni bilo. Eto, zbog čega je onome koji izučava unutrašnji rad vl. Petra I ne samo teško, već upravo nemoguće da taj rad predstavi kao rad administrativni, sudski itd. Takvu podjelu ovdje nije moguće izvesti, te stoga mislimo da je najpravilnije i najpodesnije izložiti unutrašnji rad vladike Petra I bez ikakvih podrazdjeljenja, već ga uopšte podijelitit na rad građanski i crkveni.


III

Po povratku iz Rusije 1786. prva je dužnost bila vladici Petru da uspostavi unutrašnji mir i slogu u Crnoj Gori. Taj njegov neumomi rad provlači se kao zlatan konac kroz sve vrijeme njegove uprave, tako da mu je to upravo najznačajnije djelo u unutrašnjem radu, koje nam daje potpuno pravo da ga nazovemo MIROTVORCEM.

Da bi umirio zemlju, vladika Petar odmah okupi crnogorske glavare na Opšti zbor i pošto im navede o uzrocima zbog kojih se tako dugo zadržao na putu van zemlje, kao i o nesrećama koje su ga u putovanju snalazile, predoči im žalosno stanje Crne Gore zbog njihovih domaćih svađa i krvoprolića, a tako i sve one nesreće, koje će postići njih i njihovu slobodu, ako ne prekinu međusobne razmirice, pa svoj govor završi riječima: "Ja ću ne samo moj ne usipni trud, nego i sve što imam za dobro mog otečestva i slobode povjerenog mi stada Hristova radosno žrtvovati. Oslonite nadanje vaše na Boga koji će vam svakako dobro darovati, samo ako ljubav i bratsku slogu u svoja srca ukorijenite ". Zatim je vl. Petar upotrebio više od godine dana da proputuje Crnu Goru mireći, savjetujući i preklinjući plemena i bratstva da se prođu prolijevanja bratske krvi i da žive u slozi i ljubavi. No, pored svega najusrdnijeg stradanja vladičina ipak mu izmirenje zavađenih isprva nije pošlo za rukom. Istina, stari običaj, koji je duboko uhvatio bio korijena u narodu, prekraćivan je bio za neko vrijeme avtoritetom vladičinim, ali samo prividno, da se ponovo javi u još jačoj mjeri. Ruski putnik Kovaljevski, koji je u doba vladike Petra I dolazio u Crnu Goru i dobro proučio, kako dobre, tako i zle strane Crnogoraca, o njima kaže: "Ovdje više nego ma gdje kipe strasti, i kad se prepuni smrtni sasud čovjekov, teže da se ispolje. Crnogorac ne čeka da se jarost utiša i dok pravi sud krivicu izvidi; uzda zakona za njega je nova, i umjesto da zadrži pojačanu jarost, dere vilice...". "Najmanja uvreda, dodaje isti pisac, traži osvetu... Krvoproliće je dostiglo do najvećih granica, tako da je poneka crnogorska porodica brojila 6-7 glava, da joj druga duguje, i samo je mislila o tome kako će otkupiti svoj dug - inače su je očekivala ismijavanja i uvrede sa sviju strana. Prolijevala se krv ne samo po granicama već i u unutrašnjosti zemlje".

"Kad bi po nastojavanju vladičinu, piše arhimandrit Dučić, zakrvljena plemena pristala da se pomire,
bio je običaj da svi muškarci tijeh plemena koji nose oružje, dođu na urečeno mjesto, davši vladici
vjeru de neće jedni u druge dirati, dok se pregovori svrše".

"Pošto bi se na urečeno mjesto iskupili, plemena se nijesu miješala, nego su, naravno pod oružjem,
jedno od drugoga podalje stajala. Vladika bi došao među plemena s krstom u ruci, pozvavši ih da
svako izabere ravan broj 5-10 svojih plemenika, u koje imaju pouzdanja, da se kod njega na srijedi
među plemenicima skupe, i po pretresu zađevica i krivica mir ugovore i utvrde".

"Dok bi glavari i izabrani plemenici pregovore o miru vodili, dotle bi ostali na svojemu mjestu mirno
čekali rezultat pregovora. Pa kad bi se dogodilo da se ne dođe do mira, ...rok je datoj vjeri prestajao,
i odmah bi počeli jedni na druge pucat...u takvim opasnim trenucima vladika je čas molio i blagosiljao, a čas proklinjao zakrvljena plemena i svoj život".

Vladiku Petra I do dna duše boljelo je takvo zlo stanje u zemlji, te se očinski starao da toj domaćoj nesreći stane na put. Njegov rad na pomirenju zavađenih stranaka tako je ogroman da ga, zbog nedostatka dokumenata, nije ni moguće u cjelini iznijeti, te ćemo se ovdje ograničiti samo na ona fakta koja postoje i koja imaju istorijsku podlogu. Tako vl. Petar lično miri: Čevljane i Bjelice, među kojima je palo 74 mrtve glave; Velestovce međusobno i sa okolnim plemenima; Riječku nahiju sa Njegušima; potvrđuje umirenje krvi između lličkovića i Kopitovića; miri krvi između Pejanovića i Šakovića u Riječkoj nahiji itd.

1795. vladika je radio na nekom opštem pomirenju zavađenih bratstava i plemena u Crnoj Gori i Skenderiji, što zaključujemo iz nekoliko svjedočanstava, koja su umirene stranke dale sa svojih zborova vladičinom izaslaniku jeromonahu Gligoriju Bućinu, kao uvjerenje da se željeni mir i jedinstvo postiglo, i sva "zla i krvi i rane" smirene, tako da se "zavađena i smućena" Crna Gora i Skenderija "sastavi i umiri". Kao pomirene stranke pominju se "komunitadi" bjelopavlićka i pješivačka, koji se izmiriše na Počkalje 20. oktobra, zatim, Piperi, koji se izmiriše 4. decembra, i najzad, Rovčani, Moračani i Uskoci, koji se izmiriše 17. decembra. Vrlo je moguće da je izaslati poslanik jeromonah Bućin i na drugim mjestima uspješno svršio slične misije, ali o daljem njegovu radu i uspjehu nemamo nikakvih dokumenata.

Sudeći, pak, po riječima istih dokumenata sa pomenutih zborova "i kmetove postavismo", izgleda nam da je vladika stavio u zadatak Bućinu da ne samo pomiri zavađene stranke, već i da postavi narodu plemenskim izborom sudije, koji će, koliko-toliko, držati red u pojedinim mjestima. Mada je željeni uspjeh u pomirenju zavađenih i zakrvljenih bratstava i plemena ponekad i postizavan, ipak to pomirenje nije dugo trajalo, što nam svjedoče dokumenti docnijeg vremena. Tako, postoji svojeručno pismo vladike Petra, pisano na Stanjevićima 23. februara 1800, iz kojeg se vidi da je ponovo radio na nekom opštem pomirenju, te tako i piše glavarima, starješinama i svijema hrišćanima u Bjelopavlićima, Pješivcima, Piperima, Kučima, Rovcima, objema Moračama, Liješnom i Dubočkom da smutnje i zađevice međusobne prekinu i poslušaju što im izaslati sud i glavari presude. Ipak, pored svega neumornog staranja vladike Petra da prekine svađe, krvne osvete i druga samovoljstva u zemlji, on je naskoro uvidio da se tim ne postizava željeni cilj, te da bi tome zlu jednom učinio kraj, riješi se da napiše zakone koji bi poslužili kao rukovodno pravilo u uzajamnim odnosima svijeh Crnogoraca. Do vladike Petra I u Crnoj Gori nije bilo pisanih zakona koji bi zamijenili postojeće običajno pravo u narodu. Kao što su plemena bila nezavisna jedna od drugih i živjela zasebnim životom, tako im je i sudstvo bilo odjelito i nezavisno. Sudilo se po savjesti i bistrini uma, javno i usmeno, na osnovu patrijarhalnog i plemenskog običaja, a sudije su bili: knez ili vojvoda, sa 6 ili 12, a ponekad 24 odabrana plemenika, koje su nazivali "dobri ljudi". Sudilo se pred crkvom, pod drvetom, na glavici, ili, pak, nekom drugom zbornom mjestu.

Radi ostvarenja svoje zamisli, vladika Petar, odmah poslije pobjede na Krusima, izrazi želju da i Crnogorci žive i upravljaju se, kako sam reče "po primjeru ostalog svijeta", te u toj namjeri napiše prvi zakon u Crnoj Gori. Glavna rukovodna ideja, kojom se rukovodio vladika pri sastavljanju tog zakona, bila je ta da "zakone treba primjenjivati k narodu, a ne narod k zakonima." Saglasno tom opštem načelu, vladika se trudio da i taj zakon odgovara duhu i potrebama Crnogoraca toga vremena. Sve zakone koje je sastavio vladika Petar podnio ih je na pregled i odobrenje narodnoj skupštini starješinama narodnim.

Zakon vladike Petra nije odjednom napisan. Poslije prve pobjede na Martinićima, vladika je najprije sastavio prvih 16 paragrafa, koji se najviše odnose na prekraćenje krvnih osveta. Na Skupštini koja je održana na Cetinju 6. avgusta 1796, vladika je iznio taj zakon pred glavare i starješine Crne Gore i Brda, koji su ga, u ime svega naroda, jednoglasno primili i na nj se zakleli, da će ga čuvati i po njemu se upravljati. Zatim, poslije druge održane pobjede na Krusama, vladika ponovo sazove Narodnu skupštinu u manastir na Stanjeviće, koja 18. oktobra 1798. potvrdi ovaj zakon od 16 paragrafa, zakune da će se po njemu upravljati i postavi sudije koji će se o njegovom izvršenju starati. Docnije vladika Petar je popunio ovaj zakon sa 17 novih paragrafa, koje je Narodna skupština razgledala, potvrdila i pristavila k prvom zakonu na Cetinju 17. avgusta 1803. Skupština se završila svečanom kletvom: svi prisutni glavari i starješine, celivajući časni i životvorni krst, Sv. Jevanđelje i svete mošti velikomučenika Pantelejmona, svečano su se zakleli da će cio Zakonik čuvati i po njemu narodu suditi. I prvi i drugi zakon, skupljeni ujedno, sačinjavaju "Zakonik" vladike Petra I, koji svega ima 33 paragrafa.

Mada se u "Zakoniku" kaže da "jednoglasno i dogovorno ustanovismo zakon"... "budući sve više pisano sabornim dogovorom učinili"... ipak nema sumnje da ovaj zakonik nije sastavio lično vladika Petar I, a za ovo dovoljna nam je tvrdnja istorika Milakovića, koji kaže da su u originalu prvih 16 paragrafa "napisani sopstvenom rukom vladike Petra I". Da li se, pak, vl. Petar pri pisanju svoga Zakonika ugledao na neki drugi Zakonik, o tome se ništa pouzdano ne može reći; ali sudeći po tačnom kopiranju duha pravnih pojmova i životnih potreba crnogorskog naroda toga doba u Zakoniku, pouzdano se može reći da ga je napisao samostalno, bez ikakvog tuđinskog uticaja.

Što se tiče vremena kad je učinjena druga dopuna zakonika i koliko je novih paragrafa u njega uneseno - neki se pisci u mišljenju razilaze, no o tome ovdje nećemo govoriti.

Zakonik vladike Petra I predstavlja prvi pismeni pokušaj da se određenim zakonima obuzda plemenska samovolja, te da se tim u narodnom saznanju odomaći i nakalemi ideja zakona i zakonske odgovornosti. Njegova pravna primjena najlakše se može riješiti kad se prethodno prouči sama sadržina Zakonika i kad se dovede u vezu sa ondašnjim stupnjem duhovnog razvitka crnogorskog naroda. Posebne odredbe izložene su u Zakoniku bez ikakve sisteme i unutrašnje veze, te kad sve njegove paragrafe rasporedimo po grupama i karakteru predmeta, one se mogu podijeliti nа šljedeće kategorije:
1) odredbe koje govore protiv izdajstva otadžbine (1 i 33);
2) protiv prijestupa kaznene prirode - ubojstva, krađa, raznih vrsta međusobnih odnošaja, mutnja i dr.
(2-19, 21);
3) koje se tiču sudija i načina suđenja (22-31);
4) koje se odnose na dužnosti svešteničke i narodnih starješina (32); i
5) na uvođenje danka.

Pri proučavanju sadržine gornjih paragrafa, nije teško opaziti da je opšti karakter zakonskih odredaba suviše strog, osobito što se tiče kaznenih prijestupa. Smrtna kazna se određuje ne samo za hotimično ubijstvo, već, šta više, i za nеке vrste krađe. U toj krajnjoj strogosti baš i leži, po našem mišljenju, glavni nedostatak Zakonika vladike Petra I, zbog čega se on nije ni mogao primijeniti na ondašnje Crnogorce i uticati na preporođaj njihova života i običaja. Zakon nema, takoreći, prirodne postupnosti u mjerama za kažnjavanja raznih prijestupa i zločinstava. Pri plemenskoj podvojenosti, koja je bila u najvećem jeku za vrijeme uvođenja Zakonika, i onoj samovolji, kao prirodnoj i neizbježnoj pošljedici takvog društvenog uređenja, u narodnoj svijesti, šta više, nije se ni mogao razviti jasan pojam o krivičnoj odgovomosti kao aktu posebne volje, koji je vezan samo za ličnost, koja je prijestup učinila, ušljed čega u plemenskom uređenju nije ni postojalo krivice, kao djela posebne ličnosti, te i onaj koji je učinio smatrao se kao predstavnik cijelog plemena, tako da je i odgovornost padala ne na osobu koja je neko zlo učinila, već na cijelo pleme. Stoga i za onog koji je postradao, bilo je svejedno kome će se za učinjeno zlo osvetiti; samo se pazilo na to da ta ličnost pripada onome plemenu gdje se njegov krivac nalazi i da bude što uglednija. Tako znači, prije nego je u društvene pojmove toga doba prodrla svijest o "ograničenoj odgovornosti" za izvjesni prijestup, Zakonik vl. Petra I odjednom se zatvara u tijesni okvir i suviše strogih zakonskih mjera koje bez milosti kažnjavaju samo ono lice koje je prijestup učinilo. Stoga se nije ni čuditi što odredbe toga Zakonika nijesu stupale na snagu, jer mada ih je Narodna skupština u dva puta odobrila i glavari se na njih zakleli, ipak uzda zakona bila je odveć teška i neobična za narod, te se zakonskim naređenjima nije ni pokoravao, već je produžio naslijeđeni običaj plemenskog života, ujedno sa svijema njegovim osobinama.

Ipak, pored svega ovog, duh Zakonika vl. Petra I isto je tako uzvišen, kao što mu je uzvišen bio i cio njegov život i rad. Što, pak, taj Zakonik osobito uzdiže jest to što u njemu nema tjelesne kazne koju je za vrijeme vladike Petra II uveo poznati Crnogorac iz Rusije Ivanović i koja je docnije, na žalost, iz toga doba prenesena i u Zakonik knjaza Danila, pa, šta više, i za ženske (čl. 77). Za vrijeme vl. Petra II sudilo se, sa nekim izmjenama, po Zakoniku vl. Petra I, o čemu imamo nepobitan dokaz u ondašnjem kalendaru "Grlici", gdje se izrično kaže da se po istom Zakoniku "i danas (t.j. 1835) s nekom malom izmjenom Senat vlada"... A u proširenom vidu od 95 članaka isti je ušao u Zakonik knjaza Danila od 1855, mada se u ukazu o proglašenju toga Zakonika ne samo nigdje ne pominje Zakonik vladike Petra I, već se, šta više, kaže da Crnogorci prije njega nijesu ni imali Zakonika. Po svoj prilici, ova je omaška učinjena stoga što Zakonik vl. Petra I nije bio štampan ni rasprostranjen u narodu, ali, pored svega toga, on je ipak bio prvi crnogorski Zakonik, koji je poslužio kao temelj za dalji državni i pravni razvitak Crne Gore, te je zbog toga od velike važnosti. Neke njegove ustanove, šta više su ušle u "Opšti imovinski zakonik" od 1888.

Pošto je na ovaj način sastavljen i odobren bio zakonik, koji je od toga vremena trebalo da posluži pravilom u uzajamnim odnosima članovima zajednice, potrebno se bilo pobrinuti o organizaciji samog suda, kao čuvara i izvršitelja istog Zakonika. I zaista, odmah pošto je ovaj Zakonik odobrila Narodna skupština, vl. Petar, ujedno sa starješinama narodnim, ustanovio je prvi crnogorski sud, pod nazivom Kuluk, koji je, kao više sudsko uređenje u zemlji imao zadatak da pazi na vršenje zakonskih odredaba.

Sudije su postavljani slobodnim izborom. Svako posebno pleme biralo je iz svoje sredine svoga sudiju, radi išljeđenja parnica između prdstavnika istoga plemena. U Zakoniku se daje i naročito uputstvo za izbor sudija, po kojemu je svako pleme dužno bilo izabrati u tu svrhu čovjeka vrla i u "družinu pogodna". Onog, pak sudiju, koji voli da zameće nered i mutnju, ili koji je neposlušan, lijen i bezbrižan, dužnost je plemenu da takvog liši službe i povjerenja i da na njegovo mjesto izabere drugog.


V

Ustanova Kuluka potrebna je bila i stoga što i sami sudije nijesu svagda stajali na visini svoga poziva, te su, kao takvi, često krivice izvinjavali pred zakonom, a nevine ljude osuđivali. Još od 16. oktobra 1803. postoji akt u kojem praviteljstvo, javno pred narodom, osuđuje i kazni one sudije koji su prestupili zakonske mjere. Pored primanja mita, bilo je i drugih uzroka koji su mogli uticati na nepristrasno suđenje. Kao što smo rekli, sudije je birao narod, te zbog toga izbornog načela oni nijesu svakome jednako sudili, već su pravdu dijelili po svojem raspoloženju prema izvjesnoj ličnosti u plemenu. To je baš i bio jedan od glavnih uzroka koji je kršio stroge zakonske odredbe pravosuđa, te je vl. Petar vrlo često primoran bio da upotrebljava na sudije i narod svoj moralni avtoritet i da ih, kao njihov duhovni vođa, često vještački podstiče na pravilno suđenje, svakome bez razlike. Isti dan kad je Narodna skupština potvrdila prvih 16 paragrafa zakonika vladičina, okupljeni crnogorski i brdski glavari dobrovoljno izaberu 50 sudija, koji će po zakonu suditi. Ali, prilikom, od toga suda i suđenja nije bilo nikakve koristi, te docnije, 1803, kad su dodati novih 17 paragrafa, vladika Petar ponovo uredi zajednički zemaljski sud Kuluk, koji su sačinjavali 12 ljudi iz cijele zemlje. Prvi predsjednik Kuluka bio je Stanko Radonjić s Njeguša.

Odmah poslije ustanove Kuluka, vl. Petar ide po Crnoj Gori i Brdima da zavede sudove. Pored postignutog uspjeha, on je ponegdje nailazio i na otpor u izvođenju svoje zamisli, poglavito od strane nekih samovoljnih glavara, kao što je bio slučaj u Piperima. A 1809, vl. Petar ode pod Ostrog, odakle, na poziv Drobnjaka, izašalje svoga sinovca vojvodu Stanka, da im, mjesto njega, uredi zemaljski sud. Po istom Stanku, vladika im pošlje pismo, u kojem ih savjetuje kako će sa novim poslanikom postupiti i sud radi svoga blagostanja urediti, pa u šestoj tačci toga pisma dodaje: "Glavari, koji hoće sudci i upravitelji biti, da imaju biti zakleti, da po mitu i hajetu, oli po kojemu ostalomu nepravednomu načinu neće suditi, nego po pravici, silnome i nejakome, bogatome i ubogome, kako koji bude zaslužio, jednaki sud i pravdu činiti".

Pošto je vl. Petar ustanovio sudove po zemlji, potrebno je bilo da se pobrine i o sredstvima za izdržavanje sudija. Na ovu svrhu on je ustanovio određeni godišnji danak za sve Crnogorce, kojeg do toga doba nije bilo. To ustanovljenje danka, koje je uzakonjeno na Opštem narodnom dogovoru na Cetinju 1803. glasi: "Ni jedan narod ne može biti čestit, ni srećan, u kojemu zakoni toga suda i dobrog praviteljstva nema, i ni jedno praviteljstvo bez pomoći narodne stojati ne može; zato, dokle, svi narodi na svijetu, na svako godište, daju u opštu miriju porez, koliko je u kojemu mjestu i državi rečeno, a to ne daju za drugo, nego za samijeh sebe, da se na one novce drži praviteljstvo, i sudnici, i vojska, koja će ih od neprijateljske napasti braniti i čuvati od svakoga zloga i opakoga čojka, da oni mogu mimo i bez svakoga straha svoje poslove otpravljati i spokojno u mirnoći živiti - a to je i nama od najviše potrebe. I tako učinismo, da svaka kuća daje na godište parah iliti dinarah šezdeset - budući naš preosvešteni gospodin mitropolit i kavaljer Petar Petrović najprvi dao cijeli dohod od svojih zemaljah Cetinjskoga manastira, koje se nahode u Sinački čitluk - i ove novce da ima svaki knez s glavarima od svoje knežine svake godine sabrati, i na dan roždestva presvete Bogorodica u manastir na Cetinje i đe praviteljstvo bude donositi i od praviteljstva pismo uzeti, koje on može u svoju knežinu prikazati, neка svako znade kako je i koiko novca predao; a na ove novce biće sadržati ljudi koji će po zakonima suditi". (§20)

Mada je na ovaj način zakon o danku postao obavezan za sve Crnogorce, ipak nije trudno razumjeti da se je tom ustanovom zadavao pošljednji i odlučni udar plemenskom značaju u zemlji, zbog čega je odveć trudno bilo ovu ustanovu ostvariti. Stoga, mada je i ova tačka Zakonika ustanovljena opštim narodnim dogovorom, ona se u stvari nije ni primjenjivala, jer u davanju danka Cmogorci su vidjeli ograničenje svoje slobode, te su pri traženju istoga obično govorili: Ako ćemo davati harač, bolje ga je plaćati Turcima pa s njima u miru živiti i trgovati. Uostalom, uvođenju danka najviše su smetali sami narodni glavari, kao i jača bratstva, jer su u utemeljenju toga zakona, kao i suda uopšte, vidjeli ograničenje svoje samovolje i prava jačega, dobro znajući, da se bez danka ni sud ne može održati, kao što se nije ni održao. Tako vl. Petar, lišen svijeh sredstava, nije ni mogao da održi Kuluk i sudstvo uopšte u zemlji, te i zakoni koje je on napisao, ostali su prazno slovo na hartiji, jer za njihovo izvršenje nije bilo ni potrebnih sredstava, ni potrebnih organa - a ovo je dovoljno bilo da i svaka vlast, koju je on ustanovio bio, postane praznom sjenkom i da prvašnja samovolja i nered ponovo zavladaju u Crnoj Gori.

Rus Bronevski, pišući o stanju stvari u Crnoj Gori, kaže: "Pravo jačega i neumitna osveta zamjenjuje sve zakone", kao i to da nikojem narodu kao crnogorskom nije od potrebe preobražaj svojega načina uprave i svojih običaja, ali da oni, sami po sebi, ne mogu izaći iz toga mraka neznanja. A za vl. Petra I kaže da se odlikuje svijema vrlinama i da je sposoban da učini potrebni preobražaj u Crnoj Gori, ali mu u isto doba kao između redaka prebacuje kao da on sam ili ne želi da izvede narod iz toga neznanja, da bi tim lakše održao svoju vlast i strahopoštovanje među narodom, ili pak da on nema dovoljno moći da preduzme takav važni preobražaj? Opovrgavati ovakvo piščevo rezonovanje suvišan je posao, jer cio život i rad vl. Petra jasno nam svjedoči da je on upotrebljavao sve moguće načine da narod baš izvede iz toga mraka neznanja i da ga duhovno preporodi; ali, na žalost, u tome nije uspio u onoj mjeri koliko je želio, jer sam lično nije bio u stanju da to učini, a, pored toga, nije imao ni potrebnih sredstava. Pa i sam Bronevski, pri kraju svoga pisma prihvata drugu pretpostavku, t.j. da je najvjerovatnije da nije bio u stanju, da taj preporođaj izvede.

Pa, kako je i mogao vl. Petar da taj preporođaj izvede kad je on, na pr. Kuluk, "tri puta u malo vremena uzalud zavodio - kao što kaže Milaković - dokle ga opet silni i bezumni ljudi nerazvrgoše"? Umjesto pokornosti sudu, narod je često dočekivao sudije sa puškom u ruci; ali je sreća bila u tome što je veći dio naroda i glavara bio uz vladiku Petra, te su uvijek spremni bili da javno ustanu i osude takve protivnike ljubljenog vladike. Zemaljski sud izricao je nad takvijema presudu u ime svijeh Crnogoraca. Kao primjer jednog takvog suđenja zemaljskih glavara navešćemo sudsku presudu od 24. februara 1804. iz koje se može vidjeti ne samo način tadašnjeg suđnja i kažnjavanja već i one javne prepone od strane naroda da se sud uredi i Zakonik primjenjuje. Tako: a) vojska je učinila bila meteriz (šanac) u kućama da se oružjem brani od sudija, zbog čega sud dosuđuje da se te kuće razruše i sravne sa zemljom i da na tom mjestu ne smije biti nikakve građevine dok je Crne Gore; nа isti način da se razruši i kuća onoga koji je ovima išao na ruku i dopustio da se u njegovoj kući vojska sakuplја i meterizi napravljaju. Drugi trojica, a naime: onaj koji je javno beščastio sud na riječkom pazaru, dalje, vođa vojske protiv sudija i onaj što je protiv njih pušku natezao, da plate po 25 cekina globe. Onog, pak, koji nije izvršio naredbu vladičinu i doveo izvjesnu ličnost sudu, da plati 25 cekina globe, a svi ostali iz Donjeg Ceklina, koji su, po nagovoru svojih vođa, ustali protiv suda, da plate narodu 195 cekina globe. Ista presuda određuje i gdje će otići ovaj novac od 300 cekina : "Ova globa ima se razdijeliti kroz sve nahije crnogorske i brdske dvije stotine cekinah; treća stotina ima se ostaviti u miriju (kasu) zemaljsku, a kasa mora dati nama od iste stotine cekinah za Karate (troškove, putnine i dr.) cekinah pedeset".

Iz gornje presude, kao i iz drugih presuda, vidi se da su sudije uzimali globu u novcu, a gdje novaca nije bilo, uzimali su je u naturi, na pr. u bravima. Mirenje krvi bilo je: prebijanjem glave za glavu, za novac, zemljom, zakladom u puškama, kopčama i dr, a završavalo se: kumstvom, pobratimstvom, celivanjem, primanjem puške krvnice, presijecanjem dinara, trpezom, klanjanjem jedan drugome itd. Ima slučajeva gdje lično vl. Petar naređuje glavarima da krvniku kuću izgore i globu uzmu. Pazeći na pravosuđe u zemlji, on, na pr. piše Utržanima i Obtočićima u Crmnici da vrate globu koju su prije uzeli i izjeli, nego se krivica dokazala, kao i to da "po pravom sudu nikakva riječ ne valja za mrtvim čojkom, ni nikakav zbor, ni svjedodžba", prijeteći često da će neko imati posla sa svom zemljom, ako se uglavljeno ne izvrši.


VI

Pošto je vl. Petar uredio Kuluk i druge sudove, namjeran je bio da uredi Senat u Crnoj Gori, o čemu postoji jedna njegova pribilješka, u kojoj se kaže: "Radi održavanja zakonoga reda u državi crnogorskoj, valja urediti Senat koji će biti najviša vlast u zemlji poslije mitropolita. Ovom Senatu biće predsjednik mitropolit crnogorski. U njemu će zasjedavati: jedan izvaredni savjetnik od strane Rusije, šest senatora Crnogoraca, šest deputata od naroda crnogorskoga, dva sekretara. Suviše biće pri Senatu jedan kasijer, dva registratora i četiri pisara". U ovoj namjeri pozvao je bio iz Rusije Srbina Ivana Ivanovića (drukčije Vukotića), rodom iz Podgorice, da mu pomogne urediti Senat; ali ga je utoliko smrt zatekla, te je započeto djelo dovršio njegov našljednik vl. Petar II.

Briga vl. Petra I o stalnom uređenju sudova vidi se iz pošljednje njegove oporuke, u kojoj iskazuje nadu da će do Đurđeva dana (1831) biti "sud u svu zemlju našu postavljen, što sam ga ja u našega vazdašnjega pokrovitelja i obranitelja cara rusinskoga isprosio i isplakao". Ovo se odnosi na rusku pomoć, koja je do stupanja na prijesto cara Nikole I obustavljena bila. Za 17 prošlih godina iznosila je 17.000 cekina, sa kojim sredstvima namjeravao je vl. Petar I da uredi sudove po svoj Crnoj Gori. Kao što smo rekli, sve staranje vladičino da se sudstvo i suđenje po Zakoniku održi ostalo je uzaludno. Unutrašnji neredi i svađe osobito su se umnožile poslije predaje Boke Austriji (1814). Taj događaj odveć je ogorčio Crnogorce i doveo ih do krajnjeg očajanja. Osobito od tada nestalo je i sjenke zakona i vlasti, te je samovolja u najvećoj mjeri ponovo zavladala svuda u zemlji. "Čim se vladika vratio (iz Boke) u Crnu Goru - govori Milaković - odmah se u njoj ponovio stari nemir i razdor, a poslije kratkog vremena pretvorio se je u pravu anarhiju, koja je trajala za sve vrijeme dok je vladika živio.

Nije bilo nahije, ni Brda, ni u njima plemena na miru, a malo se nalazilo i bratstava koja se nijesu među sobom krvila. Borili su se Katunjani s Riječkom nahijom, a ova i s Crmničkom; krvili su se Piperi s Bjelopavlićima, a ovi s Katunjanima; borili su se Moračani s Rovčanima, a ovi i s Bjelopavlićima i s Piperima... Pa ako je kad i kad na neko vrijeme ta međusobna borba prestajala, te su ili vladika, ili vrsni glavari sćeli kom molbom i mukom među zakrvljenima vjeru hvatali (primirje činili), poslije se borba još s većom silom ponavljala..."

Da je zaista nestalo i sjenke zakona u Crnoj Gori poslije predaje Boke, jasno nam svjedoči pismeni ugovor narodnih glavara i svega naroda kako će se vladati prema podanicima austrijske države (poglavito Boke), u kojem se, između ostalog kaže: "Budući u Crnoj Gori nema nikakva zakona od pravde... uređujemo i potvrđujemo kazne...". U jednom pismu vl. Petra, kojim miri zavađene stranke, veli se : "Po običaju našeg nesrećnog naroda duguje Vujačić Petranoviću glavu..." po čemu se jasno vidi da je već 1816-te zakon zamijenio običaj, što vladika Petar docnije izrično priznaje u pismu od 1822-ge, kad kaže: "a da je suda, bi pravo bilo i još globit te koji su tu globu izjeli.. Ali ni u toj velikoj nedaći svojoj i svoga naroda vl. Petar ipak nije klonuo duhom, te je svim žarom svoga hrišćanskog srca i rodoljublja ponovo nastavio prvošnji neblagodami rad na pomirenju zavađenih plemena, bratstava i pojedinih porodica.

Kao što smo prije rekli, taj njegov rad je ogroman, te ga nije moguće ovdje u svoj punoći i sistematski prikazati, stoga ćemo nabrojiti samo nekoliko njegovih takvih radova, gdje je on ili lično učestvovao, ili posredno uticao na pomirenje. Tako, vl. Petar miri: Dupiljane i Ljubotinjane, Moračane i Uskoke, Kustudije i Bajice, Bajice i Donjokrajce, Cetinjane, Bajice i Donjokrajce, Bjeloše s Bajicama, Đonoviće međusobno, Markoviće i Miloševiće, Vujačiće i Petanoviće, Počeke i Špadijere, preporučuje Utržanima i Obtočićima da se mire sa Građanima i dr. Bivalo je slučajeva da zavađene stranke, kako se u dokumentu kaže, dovedu glavari pred "Gospodarom i mitropolitom Petrom" da ih on pomiri, te pošto bi se pred njim dovijali koliko bi ko htio i znao, kmetovi bi im dogovorno sudili i kmetovli.

Do predaje Boke Kotorske Austriji vl. Petar je mirio zavađena stranke i u susjednom bokeškom primorju, gdje su se takođe događale svađe i krvne osvete, kako međusobno, tako i sa susjednim Crnogorcima. Tako: miri dvije zavađene porodice u Risnu; piše Paštrovićima da učine mir s Gluhodolcima; potvrđuje umirenje krvi i dr. između Martinovića s Cetinja i Pobora; miri Njeguše i Rišnjane u Kotoru; iz Risna miri dvije jetrve koje su zavadite bile dva brata; miri opštinu Paštrovsku s Martinovićima s Cetinja; izvještava Crnogorsko i Brdsko praviteljstvo o sukobu i ubijstvu između nekih Crnogoraca i ćesarovih soldata na pazaru pred Kotorom, preporučujući mu da svoje nagovore da i to sadašnje zlo trpe, kao što su i do sada trpili, da ne bi izgubili milost od svoga pokrovitelja - ruskog cara, što ćesarovci naročito žele svojim izazivanjem, posreduje u izmirenju Opačića i Paštrovića preko kotorske vlasti, piše Orahovaljnima i Podgoričanima da žive u miru i ljubavi sa susjednim Primorcima, ističući rđave pošljedice za svu zemlju zbog takvih odnosa sa njima osobito zbog Brčeljana - po njegovom odobrenju i odobrenju austrijske vlasti čini se opšti umir između Paštrovića i Podgoričana itd.

No, vladika Petar nije samo mirio zavađene i zakrvljene stranke, već je, pored toga, izviđao i rješavao imovinske parnice, kako u Crnoj Gori, tako i u primorju. Takvih primjera iz njegova života imamo dosta, ali ćemo se ovdje ograničiti samo na ona akta koja imaju istorijsku podlogu u pismima vladike Petra. Tako, napr., k njemu dolaze dvije sestre iz Gornjeg Ceklina i žale mu se da su im stričevi prisvojili očinstvo poslije preudaje njihove majke, te im on, u prisustvu glavara kao svjedoka, izviđa stvar i dijeli ih sa stričevima; neki opet Primorac odlazi k vladici s pismom od guverna, da mu se žali kako je neki Cetinjanin prodao njegovu stricu tuđu baštinu, te ovaj piše glavarima da stvar izvide i učine kako je pravo, da im stoga ne bude što ružno; po nekom Pešiću, šalje glavarima ćeklićkim pismo, da istom pismonoši namire dva cekina od dužnika, ujedno sa interesom za 17 godina; javlja iz Građana nekom Gašu Andrijinu da se izravna i ostane pri prvoj pogodbi sa tužiteljem, kojeg je prevario - dao mu vola mjesto baštine, pa mu zatim i vola uzeo, te tako ovaj ostao i bez vola i bez svoje baštine; sa bolom u duši piše Utržanima da vrate Kosijerima stoku, koju su im oteli kad su s njom na pazar išli, da je prodaju i žita izmu; javlja Optočićima da neki Garbovica neće biti ovna ukrao, iako je sok na njega rekao, te im ga ostavlja na amanet da mu ponovo učine "sud i pravdu i da ga prava ne izgube", dodajući da je pravo "rasuditi za svakoga i znati, je li sok prav i zdrav, ili nepravedno soči, da siromaha stopi"; javlja glavarima bjelopavlićkim da je nekoliko puta uzaludno pisao Jovanovićima da vrate goveda spuška koja su "na udugi" martinićski "uzeli" i tim zavadili Martiniće sa spuškim Turcima, moleći glavare, da Martinićima učine bolji način za življenje, da ne bi Turci razorili njihovo selo i tim svi oni sramno izginuli i svoju slobodu izgubili. Lupeštine, koje su u to doba cijenili kao neko junaštvo, bile su veoma rasprostranjene po Crnoj Gori, te je vl. Petar, često i za najmanje sitnice koje su mogle imati rđavih pošljedica, morao da vodi brigu o tome da se kradene stvari kao, napr., bijelj, kopče i koret pronataze i vraćaju onima čije su. Zbog takvih poslova i piše glavarima cetinjskim da vraćaju oružje crmničko i robu paštrovsku, da zbog toga ne bi imali, kao i prije, kakvih neprilika od kotorske vlasti, opominjući ih na neki opštenarodni pismeni ugovor, koji su đeneralu poslali odnosno vladanja sa austrijskim (bokeškim) podanicima. Najzad, piše popu Sjepčeviću da trojica njihovih dođu iz Crmnice па Ograđenicu, da neki činovnik cirkulov islijedi da li su im neki Paštrovići ukrali ovce, kao i Utržanima i Optočićima, da plate Paštrovidma travnike (ispašu) itd.

Uzajamne svađe, ubistva i krađe između Crnogoraca i Primoraca osobito su učestale bile poslije predaje Boke Austriji, te je vl. Petar bio na čudo, pretijecajući takva zla koja su se kod zvanične Austrije najviše njega ticata. Za ma kakve takve ispade sa strane Crnogoraca, austrijske vlasti obraćale su se vladici, kao poglavaru zemlje, a on opet narodnim predstavnicima, preko kojih je takve poslove, koliko je bio u stanju, pretijecao, izvidao i austrijskim vlastima odgovarao. Ali, na žalost i u drugim unutrašnjim poslovima, tako i u ovim pograničnim, vladičina se dobra želja često razbijala o crnogorsku samovolju, te je stoga bivao na velikoj muci što i kako da odgovori austrijskim vlastima, koje su u njemu gledale predstavnika jedne države u kojoj postoji neki red, stega i poslušnost. No, prilikom tužbe austrijskih vlasti nijesu nalazile uvijek zadovoljštine od strane vladičine, te je, valjda, ovo i pobudilo kapetana bokokotorskog okružja da piše vladici Petru da ovaj objavi Crnogorcima da se bez njegove dozvole Crngorci ne smiju zadržavati u njihovim gradovima više nego jedan dan, kao i to da se Crnogorci niti žene iz Primorja, niti pak svoje kćeri udaju na Primorje bez njegove dozvole. Vrlo je moguće da je okružna bokokotorska vlast, pored krivičnih uzroka, imala još i drugih, čisto političkih smjerova, zbog kojih je otežavala prijateljske veze između Crnogoraca i Primoraca...


VII

Skoro neprekidni ratovi s neprijateljima, s jedne, i unutrašnji neredi, s druge strane, doveli su bili Crnu Goru do krajnjeg siromaštva, tako da je u tim teškim materijalnim okolnostima vladika Petar prinuđen bio da traži zajam ili pomoć sa strane. Sa kakvim se nevoljama u tom pogledu vl. Petar morao boriti najbolje se može vidjeti iz njegova ličnog pisma od 21. maja 1811-te, koje šalje po svom sestriću nekom kapetanu Đuru (valjda u Primorje), da mu, ne za njegove lične, već "za opštenarodne poslove" pozajmi 500 cekina dokle mu stignu neki njegovi novci od ruskog konsula Piligrini iz Trsta; a po istom sestriću šalje pomenutom kapetanu i neku dragocjenu zakladu, dodajući da, ako mu to malo bude, da će mu zakladiti još i njegovu kuću u Budvi i sve zemlje u budvanskom polju.

Za koje je baš narodne poslove potreban bio vl. Petru ovaj novac, vidi se iz njegova drugog pisma koje je pisao nekom svom prijatelju malo prije već pomenutog pisma, a na ime 24. januara iste 1811-te, takođe poradi zajma. Skadarski Turci nalazili su se u to vrijeme u domaćem ratu i neslozi, te se vladika htio tim da koristi, a naime da oslobodi Zetu ispod Turaka. Ali je on bio toliko oskudan da nije imao sredstava da nabavi praha za ratovanje, o čemu nam svjedoče ove riječi gornjeg njegovog pisma: "...Mi ćemo biti na muku bez praha i bez novacah; no ako ikako možete, poradite, eda nećete u koga na zajam naći koju aspru, kako vi je Jakov jučer pisa, jer sam šilja Sava u Boku zaludu; nije naša ništa, a ne bih u ovu potrebu žalio zakladit ili prodat ovo što imam zakladah ili zemaljah, samo da imam kome".

Takvo teško materijalno stanje i prinudilo je vl. Petra, da se obrati svojim pismom od 8. maja 1817-te ruskom caru Aleksandru za pomoć. Ističući mu u pismu kako se je uzaludno tri puta obraćao za pomoć poslije predaje Boke Austiji, dalje krvne veze crnogorskog naroda s ruskim, kao i vječnu borbu Crne Gore s Turskom i njenu nezavisnost, koju Crnoj Gori poslije Tilzitskog mira uvažavaju Francuzi i Inglezi, najzad dodaje: "Pogledajte, najmilostiviji Gospodaru, na sedamdesetoljetnu sjedinu moju -dajte pomoć mojijema trudovima! Uvjenčajte blaga namjerena presrećnijeh predaka vašeg imperatorskog veličestva i opravdajte moje usrdije i zavjet mojijeh praroditelja i prethodnika na vjernost k Rusiji!"... moled ga da usreći Crnu Goru svojim javnim pokroviteljstvom, da joj pošalje jednoga svoga činovnika koji će cara predstavljati, "a ujedno i privremenu pomoć, da bi se moglo urediti praviteljstvo i druga korisna zavedenja..."

Ali pravedna molba vladičina nije imala nikakva uspjeha kod cara Aleksandra, mada je car Pavle još od početka 1799-te odredio bio Crnoj Gori stalnu pomoć od hiljadu dukata godišnje. Prilikom, car nije mogao da zaboravi kako su mu crnogorski glavari oštro, ali opravdano, pisali ono poznato pismo 1804-te, čime se poglavito i može objasniti ovaj neuspjeh vladičin kod ruskog саrа, 9б koji je vladiku mnogo stao da na djelu ne izvede zamišljeni preobražaj u Crnoj Gori.

Tadašnje teško duševno stanje vladičino najbolje se vidi iz njegova pisma na crnogorski narod, koje glasi: "Videći da sam već ostarao i da sam više od vašeg samovoljstva i neposluha nego li od moje starosti oslabio - ja vidim da ću i dušu izgubiti kako sam i zdravlje izgubio, radeći u 36 godina za vaše i vaše djece dobro, koje vi ne poznajete i nikad ga poznati nećete"...

No, stupanjem na prijesto cara Nikole 1825. godine, Rusija se ponovo obrati Crnoj Gori, koja je do toga doba sasvim ostavljena bila samoj sebi. Car Nikola, koji se uopšte veoma srdačno držao prema Crnoj Gori, naredi da joj se izda zaostala pensija za svijeh prošlijeh 17 godina i da se ubuduće daje redovno. 1829-te vladika Petar dobije neki dio od te pensije, a za ostalo bude riješeno da se izda iduće 1830-te. Koliko se vladika Petar obradovao toj carskoj pažnji, koja mu je davala mogućnost da izvede željene reforme u zemlji i stvarno preporodi svoj narod, može se vidjeti iz ovih njegovih riječi koje je izrekao crnogorskim glavarima: "Ne možete vjerovati koliko sam se u duši vazradovao za primljenu za nas carsku milost. Evo ima već deset godina od kako se Bogu molim da mi Bog uzme život, samo da ne gledam jade i nevolje moga naroda, a sad bi želio da mi oće blagi Bog da produlji privremeni tečaj moga života barem za deset godina, da mogu ikakvo dobro mome narodu učiniti i da vidim srećni razvitak ukrašenog gorskog cvijeta, za kojeg napredak trudim se i mučim od moje mladosti, pa eto već i do sjedine nemoći i starosti dospio". Ali proviđenje je drukčije htjelo, te i njegova želja ostade neispunjena...

Pored ostalih nedaća, u kojima se Crna Gora našla, osobito poslije predaje Boke Austriji, nastupila je još jedna teška nevolja - nerodne i gladne godine, te se je vl. Petar svijema mogućima sredstvima stara da narodu pruži ruku pomoći. Istorik Medaković kaže da je u 1816-toj bila "velika glad kako u Crnoj Gori, tako i po svoj Hercegovini"; a u jednom neštampanom spisu savremenika vl. Petra za 1817-tu godinu kaže se: "I ta godina bila je ljuto gladna; te iste godine bilo je pet oka žita za talijer... U svu Crnu Goru, a najviše u Crmničku nahiju umrije mnogo čeljadi od gladi, za što je gladnijeh godina bilo sedam, sve od kiše i sve sedam jedna iza druge. 0 ovoj gladnoj godini nalazimo šljedeće podatke u Svetislava Vulovića, koji kaže: "Gladne i za Crnu Goru užasne godine 1817, vladika Petar I prinuđen bio uzeti na veresiju 2.000 stara kukuruza kod dobrotskog trgovca konta Joza Perinovića, čime je izdržao crnogorski narod. Za ovo je založio sve što je zlatnog i srebrnog u crkvi i manastiru bilo. Vladika Petar II otkupio je poslije sve zaloge". Kao što se vidi iz gornjih dokumenata, takvih nerodnih godina bilo je više. Iz jednog pisma vl. Petra saznajemo da je nerodna bila i 1822-ga, jer se u njemu izrično kaže: "Kako je ova nevoljna i gladna godina..." A u pomenutom neštampanom spisu kaže se za 1824-tu: "Te iste godine pohara skakavac Crnu Goru, ne ostavi ništa, niti se rodi ništa". Kao dobra pripomoć za ishranu u tim gladnim godinama dosta je narodu pomogla i krtola, koju je vl. Petar najprije donio u Crnu Goru kad se preko Trsta vraćao iz Rusije u svoju otadžbinu (1786). On je i naučio narod kako tu biljku treba obrađivati. Za kratko vrijeme, rasprostrla se ova sirotinjska hrana svuda po Crnoj Gori.

Uopšte uzevši, nije bilo ni najmanje ekonomske narodne potrebe u Crnoj Gori, o kojoj vl. Petar nije vodio brigu, osobito onih potreba kojih u zemlji nije bilo, napr., soli i dr. Stalno lebdeći za boljitkom svoga naroda, on se, šta više, stara da iz naroda iskorijeni rđave i štetne običaje, pa ma se oni ticali jedne najobičnije društvene pojave toga doba, napr. nošenja nepraktičnog i nehigijenskog odijela. Tako, u njegovo doba Crnogorci nijesu zakopčavali dokoljenice kopčama, već ih stezali uz nogu debelim gajtanom, koji je provučen bio s jednog kraja na drugi. A kružate zabranio je da nose, jedno zbog siromaštva, a drugo zbog njihove nepraktičnosti po zdravlje. Kad se, pak, u Crnoj Gori, ili njenom susjedstvu, javljala neka zarazna bolest, vl. Petar je, u odsustvu ljekara, i o tome vodio brigu, dajući potrebna uputstva i naređenja, o čemu nam svjedoče njegova pisma iz 1824-25. godine.

Razne nepovoljne okolnosti unutrašnjeg života Crne Gore izazvale su za vl. Petra još jednu novu brigu - brigu o preseljenju Crnogoraca iz svoje otadžbine u druge zemlje, poglavito u Rusiju i Srbiju. Prvi pokret za seobu iz Crne Gore bio je, koliko je poznato, za vrijeme vl. Vasilija; ali mi o toj seobi nećemo govoriti. Za nas su važne, u ovom slučaju, samo one seobe Crnogoraca koje su bile za vrijeme uprave vl. Petra I, te ćemo se na njih i zadržati.

Prvi takav pokret počeo je još 1794. Kao što je poznato, pošto Turci razoriše selo Trebjesu, vl. Petar primi raseljenu sirotinju, nekih 300 porodica, koje su ostale bile bez krova i hljeba i naseli ih u uskočko mjesto Tušinu. Ali ni tamo oni nijesu ostali nа miru od Turaka, te videći da im tu nema opstanka, zamole vladiku Petra da piše ruskoj carici Katarini da im se dozvoli preseljenje iz Gornje Morače u Rusiju. Vladika izađe u susret njihovoj želji, te izašlje poslanike u Rusiju od istih Trebješana, a ujedno im dadne i svoje pismo za caricu. Sudeći po odgovoru koji je vl. Petar dobio iz Petrograda od grofa Ivana Ostermana, datiranom 6.aprila 1795-te, vidi se da su izaslanici bili: arhimandrit Avksentije i serdar Minja Lazarević i da je carici veoma prijatno bilo što vl. Petar, "kao dobri i dostojni arhipastir, prostire svoje staranje i na ovaj dio pravoslavnog naroda" (tj. na Trebješane); ali da je carica Katarina, iz čisto političkih uzroka, željela da se seoba Trebješana, osobito u onolikom broju, odloži za drugo, podesnije vrijeme. Deputate, pak, carica nagradi novcem i odlikuje arhimandrita brilijantnim krstom, serdara Minju zlatnom medaljom, a vl. Petra, kao njihova arhipastira, panagijom, ukrašenom skupocjenim kamenjem, sa preporukom da preko ruskog postanika u Dalmaciji Pala Doklisa vodi brigu o Trebješanima. Tako, znači, ova se misija svršila skoro ničim za Trebješane, koje je ruski izaslanik Ivelić, bez znanja vladičina, digao na oružje protiv Turaka i zavaravao ih praznim obećanjima, a najposlije ih ostavio na teret vl. Petru, koji je i onako opterećen bio raznim drugim poslovima i nevoljama, kako spoljašnjim, tako i unutrašnjim.

Poslije ovog neuspješnog koraka, Trebješani provedu još jednu godinu dana u Morači, te kad vide da niotkuda nemaju pomoći, oni tajno, bez znanja vladičina, ponovo izašlju serdara Minju da moli caricu o preseljenju u Rusiju, ne samo Trebješana, no i ostalih Moračana, Kuča, Pipera i Bjelopavlića, pod izgovorom - kao da su i ta mjesta u Hercegovini i da su od njih mnoge porodice uskočile u Gornju Moraču od turskog zuluma. Kad serdar stigne u Petrograd, nađe na prijestolu ne Katarinu, već njenoga sina Pavla I, koji naročitom gramatom od 30. aprila 1798. uvaži molbu moračkih uskoka na preseljenje, a ujedno s tim pošalje 17 zlatnih i srebrnih medalja, da ih serdar razda viđenijim hercegovačkim glavarima i starješinama.

Carska pažnja, osobito dozvola za preseljenje u Rusiju, i poslate medalje, oduševi za seobu i one koji prije toga nijesu imali za to ni tolike potrebe, ni želje, te se i na rad iz svijeh Brda, na broju njih 200 porodica, počne spremati na put u Rusiju. Kad je vl. Petar čuo za ovaj pokret, koji je učinjen bio bez njegova znanja i odobrenja, bojeći se da zbog tolikog broja porodica onejačaju Brda, počne odvraćati preseljenike od toga puta, u čemu je i uspio, tako da su se tek 1804-te odselite u Rusiju samo 22 porodice Trebješana.

Pisac knjige "Kazivanje starih Trebješana", govoreći o ovom preseljenju, prebacuje vladici Petru kao da je činio smetnje njihovoj seobi, govoreći: "Vladika Petar nikako nije htio skinuti svoju kletvu i pustiti ih preko Crne Gore u Risan, da idu u Rusiju. Ova njegova zabrana imala je tu pošljedicu da su polovina Trebješana i svi Uskoci ostali u Morači. No, kao što smo vidjeli, vl. Petar je prvo izaslanstvo lično pomagao i preporučivao, jer se preseljenje ticalo neznatnog broja, koje on, zbog njihovih prošlih odnošaja sa Turcima i zbog njihovog novog položaja naseljena nije u stanju bio zaštićivati; ali kad je to preseljenje imalo zahvatiti širi obim i kad je tim prijetila opasnost samostalnosti nekih već oslobođenih krajeva, vladika je, šta više dužan bio, u intreresu opstanka ne samo tijeh krajeva, već i Crne Gore i njene državne misli, da se svijem mogućim načinima stara da to iseljavanje spriječi i da ga dajbudi, ograniči, utoliko prije, što od toga preseljavanja Rusiji nije bilo nikakve koristi. Ove je motive i usvojila ruska vlada, kojoj je naročito izaslanstvo u Rusiji poslato bilo 1799-te da joj, između ostalih narodnih potreba, istakne i nesavjesni postupak serdara Minje, za vrijeme svoga drugoga polaska u Petrograd.

Osobito po svršetku ratnih okršaja sa Francuzima, Crna Gora se našla odjednom u najžalosnijem stanju, k čemu su se pridružile još i nerodne godine. Glad je primorala Crnogorce da ponovo misle o preseljavanju, tako da u tom pokretu vl. Petar prima stvarno učešće, starajući se svim mogućim sredstvima da nevoljnicima, koji napuštaju svoju otadžbinu, izađe u susret i pruži im ruku pomoći. Istorik Medaković kaže da je vl. Petar, zbog velike gladi u Crnoj Gori, otpremio 1816-te poveći broj crnogorskih porodica u Rusiju, da se nastane u Hersonskoj Guberniji na zemljama, koje im je poklonio car Aleksandar. Ali, o ovoj seobi nemamo stvarnih i pouzdanih podataka, te je kao takvu samo bilježimo. Zna se pouzdano da je iduće 1817-te, koja je bila još nerodnija i užasnija za Crnu Goru od prošle godine, vl. Petar poslao jednu partiju preseljenika u Rusiju pod predvođenjem svoga sinovca Stanka Petrovića, po kojemu je poslao i svoje pismo na ime cara Aleksandra. U tome pismu od 8. maja, između ostalog, kaže se: "...Sad, najmilostiviji Gospodaru, prikupljam moje pošljednje sile, usuđujem se otpraviti mog sinovca vojvodu Stanka Petrovića sa 800 duša crnogorskih žitelja, da se nasele u predjele vaše imperije, po oskudici i nerodu ovdašnjeg kraja, da se ne bi druge inoplemene oblasti s njima koristile..." Iz ovog stava vladičina pisma vidi se da su osamsto crnogorskih duša spremne bile da otputuje u Rusiju, bez da se sačeka odgovor od strane careve. No, da li su ti Cmogorci zaista otputovali na preseljenje, kojim su putem pošli i šta je s njima bilo, o tome nemamo nikakvih stvarnih podataka, mada se misli da su oni stigli u Rusiju i nastanili se, takođe, u Hersonskoj Guberniji, u Rusiji. Međutim, imamo u rukama jedan značajan neštampan dokumenat o tom preseljenju, koji nam ne samo o svemu tome potanko govori, već unekoliko baca svjetlost i na one skoro stalne zategnute odnose između vl. Petra i Guvernadura, te ćemo to interesantno i dobro sačuvano pismo ovdje iznijeti, ukoliko se ono bude ticalo predmeta o kojem govorimo. To pismo glasi: "Da jest vjerovatno ovo čisto istinito pismo, kako kretasmo mi Donjokrajci svi kolici i još mnogo Crnogoracah od plemenah; pa mi Donjokrajci krenusmo svi, do osam kućah, i to kretanje bijaše godine 1817, mjeseca maja 12. U to vrijeme krenuše dušah stotine 9, Donjokrajskijeh samo 3 stotine, a ostale crnogorske 6 stotina. I tome narodu bijaše predvoditelj Stanko Petrović i Ivan Kosov Špadijer Cetinjanin, a s naredbom gospodara vladike Petra Petrovića i s pismom koje im je dava i pisa na ljudi cara rusinskoga, da im dadu ruke pomoći prevesti toliki silni narod, ako bi im pomanjkala zahira, da bi im davali ljudi cara rusinskoga, do kojega prijed dođu. I tako ovizi dva predvoditelja, pisma i nauke mitropolita crnogorskoga primiše i ove devetstotinah dušah krenuše put Rusije, pa kada ka putom bjesmo, narodu zahira manjkavaše, pa naši dva predvoditelja... iđahu i svraćahu s pismom gospodina mitropolita vladike, đe nahođahu ljudi i gospodu cara rusinskoga i u njih iskahu zahiru, pak im ljudi rusinski davahu... I tako hodismo do Carigrada, a kade dođosmo u Carigrad, ali ne je preteka Luka Lakačević iz Dugoga Dola s pismom guvernadura Vuka Radonjića, koji se bješe stavio suprotivo vladike, zašto nije ovi narod pita i iska pasaporte u Guvernadura, nego u vladike, za to pisa na cara turskoga da je ovi narod iz zemlje Turske, a ljudi turskizi, a idu put Rusije, no ih nemoj puštati. I tome pismu guvernadurovu bijaše pratilac Luka Lakačević, koji iđaše protivu ova dva predvoditelja...zašto hoćaše Luka Lokač da je on predvoditelj nad ovijem narodom, a nemoga mu biti od ove dva. I tako Turci nas iz Carigrada vratiše, i nama dade baile moškovski harač do Boke od Kotora, i dade ni na svakoje čeljade po talijer... i otolen spraviše ovizi dva predvoditelja nas s pasaportima baila rusinskoga u Boku od Kotora, i spravi ne zapovjed moskovska pod zapovijed ćesarovu, i reče ni Stanko Petrović: "Hajte vi natrag u Boku evo ve šilje zapovjed moskovska pod zapovjed ćesarovu, tu ćete ostojati kvarantinu za 20 dana, pa pošto istojite kvantarinu, naći će vi se kuće u Boku da zimujete, a ćesar će vi pasovati hranu, pa će mu platiti car moskovski. Vi ne mislite za vašu hranu za godinu". I tako mi vratismo se natrag, a kad dođosmo u Boku, onako kako ni bjehu rekli i kazali đe ćemo stojati i ko će ni hranu pasovati, onako ni posvjedočiše oficijali i gospoda ćesarova, da oni hote nas deržati i nama da su kuće nađene u Boku, i isto sve one riječi što ni obaćavaše u Carigrad Stanko i Ivan; pa kadeko ostajasmo kvarantinu, izagnaše ne i prizajmiše ćesarovci, ne dadoše ni nijedan veče zamerknuti, pa ih pitamo mi: "Za Boga, što ovo bi, što ne ćeraste, a oni kažuju nama: pisa je vladika Ćesaru: Ta narod ako ja vas gubav, neka ide k mene, no hojte k njemu, nekavi on daje i pasuje hranu. Mi otolen, boni i gladni, te i Cernu Goru, pa od nas bi i mertvijeh od gladi i poturčenikah i oprosismo svu zemlju i mnogo zla i nevolje bi od toga naroda, a Stanko Petrović i Ivan Špadijer pođoše Rusiju"...

Ovome pismu ne treba objašnjenja. Toliko se može dodati iz već pomenutog neštampanog spisa da su se ovi preseljenici "motali po moru cijelo ljeto, do 4. oktobra" iste godine. Kvarantinu, pak, o kojoj se u pismu govori, morali su izdržati, kako predanje kaže, stoga što se među preseljinicima u povratku iz Carigrada pojavila bila "boleščina" (tifus), od koje su mnogi stradali i zbog vrućine i tjeskobe na brodovima, kao i zbog gladi.

Istorik Medaković pominje da je za vrijeme vl. Petra bila seoba Crnogoraca ne samo u Rusiju i Srbiju, već da su neki "najposljie tražili sebi pribježišta u Pulji, kod naroda od druge vjere i drugog jezika, pa ga nijesu mogli naći". O seobi u Pulju nemamo pod rukama nikakvih drugih dokumenata osim gornje Milakovićeve napomene, ali imamo podataka o seobi u Srbiju, te ćemo o njoj i govoriti. Istorik Medaković privodi jedno bezdatumno pismo vl. Petra, koje je pisao nekom svome prijatelju, a u tom pismu, između ostalog, kaže se: "... ja sam Obrenoviću (Milošu) črez Nenoja bio posla dva pisma poradi siromaši naše, koja živjeti ne može, da bi je preselili u Serbiju, i on mi odgovara da će ih dragovoljno kako braću primiti, da žive kao i ostali narod serbski...". Što je, pak knjaz Miloš odgovorio na pismo vl. Petra vidi se iz njegova odgovora, koji je uputio na ime Drobnjaka iz Požarevca, 26. septembra 1816. To pismo glasi: "Vaš preosvještenjejši gospodin Petar Petrović, pravoslavni mitropolit serbski i komandant černogorski, javio im je u pismu njegovom veliku glad predjeli vaše černogorske i preporučio vas kod mene da bi se ja smilovao i vaši njekoliko stotina familija sa stokom u našu predjel serbskuju primio, da bi vas i stoku vašu od velike gladi izraniti mogli. Braćo moja, i narode serbski! Ja dušu moju položio sam za narod i za braću moju i danas polažem i za vas položiti oću i vas primiti oću u njedra moja, i buruntiju ću vam izvaditi da vam je slobodno prego Bosne preći, samo braćo moja, da nije docne, da vas kakvo vreme rđavo na putu ne zateče, a ja vas kao braću moju primam". Isti Medaković dodaje, da se je "poslije ovog pisma mnoga sirotinja selila u novoostobođenu jedino rodnu bratsku zemlju," ali ne kazuje gdje se je ta sirotinja u Srbijij nastanita i šta je s njom bilo, dočim istorik Milaković dodaje, da su mnogi od tuda "zbog nezdravog vazduha i od straha macki (klupa za toljaganje) po kratkom vremenu trčali opet u svoj zavičaj...".


IX

Ležalo je vl. Petru na srcu i narodno prosvećivanje u Crnoj Gori, mada mu istorik Dučić, pišući o književnom radu vladičinu, kao uzgredno, prebacuje, kad kaže: "Ali što je za čudo, nije obraćao nikakve pažnje na škole". Međutim, ovo je čuđenje Dučićevo sasvim neopravdano, jer postoje dokumenta koja nam kazuju da je vl. Petar iskreno težio i radio da zavede neku školu u Crnoj Gori. U toj namjeri on je pozivao u Crnu Goru poznatog srpskog filosofa i pjesnika Dositeja Obradovića da on zavede i uredi neku školu u Cmoj Gori. Između vladike i Dositeja počela je bila radi toga prepiska, koja se, na žalost, sačuvala samo u odlomcima, ali iz koje se ipak jasno vide prosvjetne težnje vl. Petra. U jednom od tih odlomaka čitamo, između ostalog, i šljedeća uputstva, koja Dositej daje vl. Petru odnosno uređenja škole svojim pismom iz Trsta od 9. maja 1805: "...Mjesto koje mi želimo, valja da je obitano, ne usamljeno, gdi je zemlja rodna, lijepa i plodovita, gdi rastovi i lijepe lipe rastu. Naši učenici valja svaki dan po dva sata u vertogradu svome zemlju da djelaju i da se nikakvoj metkosti ne predaju. Vaše ostroumije i zdravi razum, milostivi moj Gospodine, može iz ovo malo i dalje i šire suditi, što bi mi radi. Ako nas s čim obnadežiti možete, znam da ćete to rado učiniti čovjeku, koji Vas obožava...". Vladika Petar odgovorio je Dositeju na ovo pismo sa Stanjevića 23. oktobra iste 1805-te i u post scriptum toga pisma, između ostalog, kaže mu: "... Ja se trudim, da i ovde bude zavedena malena škola. Molim ne prihvatajte se na drugu stranu do polučenija drugoga mojega pisma.".128 No, na žalost, Dositej je primio ovo pismo vladičino odveć kasno, kad je on već dobio bio poziv iz Srbije, da se tamo pobrine o uređenju škola.

Ipak, mada plememita namjera vladičina nije bila ostvarena, on se opet starao, da po uputstvu Dositejevu lično otvori neku duhovnu školu, u kojoj bi se odabraniji crnogorski sinovi naučili, dajbudi, crkvenoj pismenosti. U toj školi, koja je bila u sadašnjem Cetinjskom manastiru, davalo se tim mladićima potrebno izdržavanje, a vl. Petar lično ih je poučavao i učvršćivao u glavnim načelima pravoslavne vjere čitanjem iz crkveno-slovenskog teksta "Časlovca", "Psaltira", "Jevanđelja" i drugih bogoslužbenih knjiga, ujedno sa prevođenjem na srpski jezik. Postoji istinito narodno predanje da je vl. Petar otvorio bio jednu takvu školu i u Ćeliji dobrskoj, ali kad je to bilo i koliko je ta škola trajala, pouzdano se ne zna. Zna se toliko da je učitelj u toj školi bio pop Petar Janković, a moguće da je i vl. Petar ponekad u istoj predavao, kad je sa Cetinja tamo zimi dolazio da neko vrijeme postane. U toj privremenoj Svešteničkoj školi učili su, između ostalih, pop Milo Leković iz Godinja, a takođe i Stevo popa Đura Plamenca iz Boljevića.

I iz ovih kratkih, ali istinitih podataka vidi se da je vl. Petru ležalo na srcu narodno prosveđvanje, ali
da u onim burnim spoljašnjim i unutrašnjim događajima koji su se za vrijeme cijele uprave vl. Petra
zbivali sa Crnom Gorom, kao i sa onim oskudnim sredstvima, kojima je on raspolagao, bilo je upravo
nemoguće ma šta više učiniti od onoga što je u tom pogledu učinio blagorodni borac za otadžbinu i
vjeru pravoslavnu.

Ovakav je, gospodo, u glavnim crtama građanski rad vl. Petra I. Težak je i ogroman zadatak preda se stavio bio vl. Petar. Dovoljno je samo pogledati očima onoga doba i uočiti ondašnje ljude i prilike, te ocjenitit s kolikim i kakvim se teškoćama imao boriti vl. Petar da Crnu Goru slogom i izmirenjem veže u jednu državu i narodnu cjelinu. Borba je bila velika, mučna, ali puna vjere u Boga, pregalaštva, samopregorijevanja, ljubavi, te je kao takva pobijedila, tako da s pravom možemo reći, da je vl. Petar I osnovao državu crnogorsku i u njen temelj položio zdrava i trajna načela, kako za untrašnju, tako i za spoljnju njenu politiku.

Ali za to dosta je i muke vidio vl. Petar I u svoje 48 godina uprave; dosta su mu ogorčenja dali ondašnji Crnogorci; dosta je on zala pretekao, dosta nejači zaštitio od samosilnih Crnogoraca. Da završimo riječima vl. Petra I, riječima dostojnim jednog idealnog teokratskog vladara, koje najbolje karakterišu njegovu svetiteljsku dušu: "Ja sam mnozini omerznuo - piše on glavarima - zašto žalim nejaku sirotinju od napasti i samovoljstva i zašto govorim pravo; ali Bog pravdu ljubi, pred kojijem sva sila čelovječeska ovoga svijeta bila bi ništa, i teško onom čelovjeku, koji govori da je svjetlost tmina, a tmina da je svjetlost, te hoće reć ko ne hoće govorit ono što je pravo, nego po mitu ili po hajteru, ali po kojemu drugomu načinu govori ono što je bezakono i nepravedno. Neka me dakle za moje pravdoljubije merzi tko hoće. Ja sam već ostara, nijesam cerna oka, niti se bojim uroka, govoriću pravo dok duh u mene kuca.".

No, i ako su mu za života mili njegovu srcu Crnogorci zadavali mnogo ogorčenja, ipak su ga veoma voljeli i poštovali, a poslije njegove smrti sveto poštuju njegovu uspomenu i proslavljaju ga kao jednog od svojih najboljih vladara i arhipastira.
Poštujmo i mi svjetlu ličnost vl. Petra I ! Poštovanje i uspomena na nj neka nam bude narodna svetinja, narodna čast, čast svega dostojanstva, svoga dobrog imena!

Slava mu vječna!


Napomene priređivača


1. Imovinu cetinjskog profesora i naučnog radnika Laza (Lazara) Đurova Popovića (Donji Kraj, 1872-
Cetinje, 1928.) i njegove supruge Draginje, koji nijesu imali potomstvo, naslijedili su, poslije njene smrti 1981, djeca njene sestre Spasije: dr Marija Božović Šerić i inž. Saša Božović. Njihovom naklonošću,
dobili smo na objavljivanje i korišćenje rukopisnu zaostavštinu Laza Popovića. Iz nje je dosad objavl-
jeno:

-u "Stvaranju" (br. 11/1985; str. 1349-1362), s napomenom priređivača, оnај dio njegove monografije o
Cetinju koji se nije našao u njegovom članku "Cetinje", u ediciji Profesorskog društva "Cetinje i Crna
Gora" (Beograd 1927; 17-32);
-u zbirci dr Jevta M. Milovića: "Petar I Petrović Njegoš. Pisma i drugi dokumenti", knj. I (Titograd
1987), 82 pisma vladike Petra I iz Popovićeve obimne neobjavljene istorijske monografije: "Crnogorski
mitropolit-gospodar Petar I";
-u "Cjelokupnim djelima S.M.Ljubiše" (Titograd 1989); u svojim prilozima u III i IV knjizi, dr Radoslav
Rotković služio se Popovićevim rukopisom s neobjavljenim Ljubišinim pismima i njegovim esejom o
tim pismima;
-iz svoje monografije o Petru I, Lazo Popović je, za života, saopštio 15 pisama vladike Petra I u
"Prosvjeti" (sv. V/1898, 359-366 i sv. VI, iste godine; 406-410), a u almanahu "Južnjak" (Cetinje 1926;
32-38) objavio o seobi Crnogoraca u doba Petra I

2. Predavanje Laza Popovića o građanskom radu Petra I predstavlja, u stvari, sažeti tekst velikog
pogtavlja o istoj temi iz njegove neobjavljene studije o Petru I, u kojoj ono iznosi 102 rukopisne stranice, dok predavanje sadrži takvih 59 strana.

Svoje javno predavanje o radu vladike Petra I, cetinjskog čudotvorca, na unutrašnjem uređenju Crne Gore, kako je to predavanje zabilježio "Cetinjski vjesnik" (br. 95/1910; str. 4) Lazo Popović, tadašnji rektor Bogoslovije, održao je 30. novembra 1910, na Cetinju, u Zetskom domu, u prisustvu većeg broja slušalaca, među kojima su bili iz dvora: knjaz Mirko, knjaz Petar, knjaginja Natalija i knjaginjice Ksenija i Vjera.

Novinska vjest je objelodanila da je "predavanje bio opsežno, puno važnih istorijskih podataka", ali i
to da je "trajalo duže nego je trebalo".
Ovo je bilo treće javno predavanje na Cetinju te godine. Prvo - "Ženska u Gospodarevim djelima"-
održao je Petar Vučković, ministar prosvjete i crkvenijeg djela, 14. novembra, u sali Doma kraljevske
vlade, a drugo - "Kritična istorija i narodne pjesme"- nastavnik Pero Bogdanović, 21. novembra, u
Zetskom domu.
Inicijativu da se "priredi niz javnijeh predavanja koja mogu biti od vrlo lijepe koristi" dao je kralj
Nikola I ("Cetinjski vjesnik", br. 91, 92, 94/1910).

3. Bibliografija Laza Popovića obuhvata šest jedinica posebnih izdanja, a dvadeset u periodici.
Objavljivao je udžbenike, prevode, studije, putopise i članke iz oblasti filozofije, teologije, pedagogije
i nacionalne istorije. O ličnosti Laza Popovića najpodrobnije bio-bibliografske podatke je dao dr Dušan
M. Martinović u svojim "Portretima I", Cetinje 1983; 159-166.

U čitavoj njegovoj djelatnosti prevladalao je istraživanje života, rada i vremena Petra I. Izgleda kao da je na tu temu gotovo svakog dana mislio i njom se bavio, u svom radnom vijeku. To dokazuje velika sakupljena građa o vladici Petru I i njegova rukopisna radnja, koju je stalno dopunjavao. To je, tada, u Crnoj Gori, bilo najšire zasnovano ispitivanje jedne istorijske ličnosti i epohe. I sigurno, jedno od najstručnijih, odnosno najdokumentovanijih.

Njegova zaokupljenost ličnošću vladike Petra I možda potiče iz doba njegovog školovanja u Bogoslovsko-učiteljskoj školi na Cetinju, pa se, sistematski, nastavila u toku njegovog studija na Duhovnoj akademiji u Kijevu. I dalje - do smrti. Npr., u tu svrhu je, 25. marta 1895, prepisao "Avtobiografiju" svoga djede, popa Lazara Jabučanina, koji ju je kazivao u pero svom sinu Đuru, Lazovom ocu. Na ovaj prepis, koji se nalazi u njegovoj ostavštini, Lazo se poziva u svom predavanju.

4. U Kijevu je, na ruskom jeziku, Lazo Popović prvo objavio u časopisu "Tpyди киевскои Д.
академии" svoju studiju "Черногорски вадика Петр I", ра onda posebno, pod istim naslovom,
1897, u Kijevskoj "Tipografiji imperatorskoga univerziteta sv. Vladimira", sa 15 pridodatih pisama
vladike Petra I, posvetivši je "Visokopreosveštenom gosp. mitropolitu Mitropanu".

To je bio njegov akademski (diplomski) rad, koji je nagradio Savjet kijevske Duhovne akademije ("Prosvjeta", sv. VII/1898; 475). O ovoj nagradi ima ranijih, ali nepreciznih vijesti: u "Prosvjeti", sv. N//1898, 375, i "Luči", sv. 4/1989, 199. U prvoj se kaže da je Popović primio nagradu za monogrfiju o vladikama Petru I i Petru II, a u drugoj akademsku premiju za disertaciju o crnogorskim vladikama s kraja XIX vijeka.

Odmah po dolasku na Cetinje (1896), Lazo Popović je nastavio da traga za dokumentima o vladici Petru I. U "Luči" (sv. VIII/1898, 352), pošto je obavjestio javnost da namjerava prevesti s ruskog i štampati svoje djelo o vladici Petru I, nastavio je: "...najučtivije umoljavam sve moje dobre drugove i prijatelje - naročito sveštenike i učitelje, da bi izvoljeli poslati mi kakvih god javnosti nepredatih pismenih ili usmenih predanja o Petru l-om, kako bih još potpunije mogao opisati mučenički, ali svijetli život i rad ovog velikog Božijeg ugodnika". Zatim je naglasio da se nada da će njihov "dobri otziv" učiniti da prije preda knjigu u štmapu, koja će, smatra, iznijeti do 12 štampanih tabaka.

Poslije ove molbe, pojavili su se 1901. godine, u "Književnom listu" (sv. 1Х-Х, 349), "Brankovom kolu" (br.43, 1387) i "Zori" (br. 8-9, 338), književni oglasi, u kojima profesor Bogoslovije L. Popović poziva na pretplatu za svoju istorijsku monografiju: "Crnogorski mitropolit - gospodar Petar I", s obećanjem da će je štampati kroz nekoliko mjeseci, u vlastitom izdanju, jer se u oglasu kaže da pretplatu treba slati piscu.

Pošto pretplate nijesu bile dovoljne za troškove štampanja studije, koja je u međuvremenu narasla od 12 tabaka na blizu 20, autor je pokušao da nađe pokrovitelja i finansijera za svoju knjigu. U njegovom rukopisnom fondu, nalazi se koncept pisma, koje je pisao na Cetinju, 1. novembra 1904, vjerovatno knjazu Danilu ili knjazu Mirku, jer adresat nije naveden.


Pismo glasi:
"Visočanstvo,
saglasno (usmenom) Vašem zahtijevanju, sprovodim Vam jedan primjerak knjige "Черногорскш
вадика Петр I", s molbom da ne zaboravite pisati Vašoj sestri, velikoj knjaginji Milici Nikolaevnoj,
da izvoli primiti na sebe troškove oko izdavanja moje opširne monografije о Petru I na srpskom
jeziku, čiji sadržaj, ujedno s "Književnim oglasom" о istoj, sprovodim Vašem visočanstvu, ujedno s
knjigom.

Monografija na srpskom jeziku iznijeće oko 300 strana velike osmine, a za štamparske troškove trebalo bi (najmanje) 400 fiorina, koje ja, u sadašnjim (materijalnim) okolnostima, ne mogu imati. Ako se
velika knjaginja na ovo saglasi, te omogući da djelo izađe, tim će učiniti ne samo djelo ugodno Bogu,
već i našem narodu pružiće jedan najsvjetliji život i rad iz naše istorije, koji će ga utoliko više oduševljavati, ukoliko mu svetiteljev život i rad budu poznatiji.
Sa svoje, pak, strane, u ime duboke zahvalnosti za književno pokroviteljstvo, voljan sam, pošto bih
prethodno dobio dozvolu, posvetiti djelo dostojnom potomku vladike Petra I - velikoj knjaginji Milici
Nikolaevnoj.
Vašem visočanstvu
odani
prof. L. Đ. Popović"

Uz ovaj koncept priložen je i nacrt sadržaja knjige, koji se malo razlikuje od njenog konačno utvrđenog sadržaja koji, u zaostavštiti, čini sastavni dio originalnog rukopisa monografije. Pošto ni ova zamolnica nije uspjela, Popović je produžio da i daлje istražuje život, rad i doba vladike Petra I. To pokazuju dvije napomene na kraju radne verzije njegovog rukopisa: "K ovim "izvorima" imaju se dodati i oni koje sam docnije dobio i unio u svoj rad, naime: od LXVI do LXX" i "Novi podaci
о vl. Petru I koje treba nabaviti: od 1 do 9".

5. Konačno ustrojstvo knjige, kako ga je Popović odredio, izgleda ovako:
Prvo ide naslov knjige: "Crnogorski mitropolit - gospodar Petar l-vi", a'onda sljeduje sadržaj:
1. Lik vladike Petra I
2. Faksimil pisma vladike Petra I
3. Predgovor
4. Izvori, kojima sam se pri sastavljanju ove monografije služio
5. Prvi dio
6. Život i rad vladike Petra I do povratka u Crnu Goru u činu mitropolita (1749-1786.)
Drugi dio
6. Spoljašnji politički rad vladike Petra I
1 a/ ratovi sa Turcima
II b/ ratovi s Francuzima
Treći dio
7. Unutrašnji rad vladike Petra I u upravi Crne Gore
I a/ Građanski rad vladike Petra I
II b/ Crkveni rad vladike Petra I
Četvrti dio
8. Pošljednje godine života i smrt vladike Petra I. Karakteristika njegove ličnosti

Dodaci
I

9. Pisma vladike Petra I
II
10. Zakonik vladike Petra I
III
11. Pjesme vladike Petra I
IV
12. Anegdote iz života vladike Petra I
V
13. Sinđelija vladike Petra I
VI
14.
"Oda vladici Petru I" od Lukijana Mušickog
VII
15. Rodoslovna tablica kuće Petrović-Njegoš
Od rukopisa ove Popovićeve monografije u njegovoj zaostavštini je sačuvano:
-I dio: "Život i rad vladike Petra I do povratka u Crnu Goru u činu mitropolita (1749-1786, g.) str.131;
-iz II dijela: "a/ Ratovi s Turcima"; str. 114;
-iz III dijela: "a/Građanski rad vladike Petra I "; str. 102.

U svemu, sačuvano je 346 strana osnovnog teksta monografije, pisanog, kao i sve ostalo, kaligrafski, mastilom, na papiru kancelarijskog formata.

Od uvodnog dijela, u zaostavštini se nalaze samo "Izvori", na 16 str. sa 79 bibliografskih jedinica.

Od dodataka monografiji sačuvano je sve kako stoji u sadržaju (99 strana), izuzev "Rodoslovne tablice kuće Petrović-Njegoš.

Prema tome, do nas je došlo 461 strana ove značajne istorijske monografije, koju je autor, poslije mnogo truda i godina, finalizovao i pripremio za štampanje. Valjda će se jednom utvrditi zašto do toga nije došlo. I da li se, poslije njegove smrti, neko okoristio ovim rukopisom. A ako jest - ko, kako i koliko, jer u rukopisu nedostaju: "Predgovor", "Ratovi s Francuzima", "Crkveni rad vl. Petra I" i "Pošljednje godine života i smrti vladike Petra I. Karakteristika njegove ličnosti". Teško bi se moglo vjerovati da je Popović rasparčavao ovo svoje cjelovito autorsko djelo, koje je za njega značilo -smisao življenja, kažiput, neka vrsta oltara "najsvjetlijem životu i radu" u istoriji crnogorskog naroda, kako sam kaže za vladiku i svetitelja Petra I. Dio ovakvih nedoumica razriješiće objavljivanje ostataka ovog njegovog rukopisa.

6. Ovo predavanje iz 1910, koje je njegov autor nazvao "Kratki pregled građanskog rada Petra I",
štampa se od riječi do riječi prema originalnom rukopisu, sa savremenim pravopisnim znacima (zarez,
navodnici, veliko i malo slovo i sl.).

7. Napomene koje su u rukopisu naznačene, u zaostavštini nijesu sačuvane.

Ratko Đurović