Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Pavle Apolonovič Rovinski:
OPIS KOTORSKOG OKRUGA

Krajem februara navršilo se 174 godine od rođenja i 89 od smrti P. A. Rovinskog, velikog prijatelja Crne Gore.
Knjiga njegovih zapisa pod nazivom "Iz ratnog života Crne Gore" pojavila se u izdanju Istorijskog instituta, a u prevodu Miroljuba Ralevića 2001. godine. Iz te knjige ovo je, ovo je opis Kotorskog okruga.

Je li riječ strane diplomatije tako moćna i kada radi protiv nacionalnog samoopredjeljenja i pravednosti

Prvog maja, u dva sata poslije podne, izašli smo iz Gravoze - lijepe luke i predgrađa Raguze (Dubrovnika), omiljenog mjesta za šetnje i izletnički život raguzijskih stanovnika. Vrijeme je lijepo; more se pomalo talasa. Naš brod "Sultan", jedan od najvećih parobroda austrijskog Lojda, plovi mirno, i lako povratno talasanje kao srebrna pjena se razbija o njegov oštri nos, ne utičući ni najmanje na njegovo kretanje. Putnici se veselo škreljaju na palubi; brodska komanda mete palubu, skuplja takelažu (morsku opremu).
Putnici jedne brodske kabine su odmah počeli da jedu; drugi, uspjevši da ručaju na obali, predaju se odmoru, opruživši se na fotelje, a neki su već uspjeli da odigraju partiju karata.
Narod na palubi više uživa: uživa u ljepoti mora i obala, i razgovara o svakojakim stvarima.
Između ostalog, jedan Hercegovac s austrijskim grbom na kapi dostojanstveno i s oduševljenjem priča kako je sada postalo lijepo u Bosni i Hercegovini, kako tamo pametni i neradnik sada može da živi po svom ćefu, i da uštedi novac. "Naš car voli sve koji mu služe, njih on dobro i nagrađuje", doda on na kraju svog poučnog govora.
- "Sve on laže", tiho mi kaže drugi Hercegovac, "on je nekada bio naš ustanički četovođa, a zatim je postao austrijski bujukbaša nad pandurima; činio je što je htio, napljačkao se do mile volje, i vraća se kući u Sutorinu, da pređe u Trebinje i tamo da otvori trgovinu. Vidiš, onamo dva svežnja leže. To je sve opljačkana imovina. Lako mu je da propagira. A mi ovdje, da bismo dobili po džakčić brašna, morali smo boraviti u Raguzi dva dana, od jutra do uveče, i čekati kraj prodavnice, kada će je otvoriti".
To je jedan od hercegovačkih vođa koji su za vrijeme ustanka izgubili svoju imovinu i sada, nemajući s čime da se vrate na rodno zgarište, s mukom sastavljaju kraj s krajem u raznim mjestima Dalmacije, dobijajući životne namirnice od austrijske vlade. U samom Kastelnovu (Herceg Novi) živi do 20 takvih siromaha s porodicama, koji mjesečno dobijaju određenu, veoma malu količinu brašna. I po tu ništavnu porciju oni moraju obavezno da idu u Raguzu, kao da se to sljedovanje nije moglo nabaviti u mjestu njihovog boravka.
Vrijeme je odlično, ali se nema diviti nečem drugom osim mora, jer je niz ostrva prošao, a obale kopna su krajnje jednolične. Te sive, ne posebno visoke i ne naročito strme kupe, gole su ili jedva pokrivene oskudnim rastinjem. Samo ponegdje u uvalama zelene se komadići njiva ili plantaže "buvači", ili tek malo iz zajedničkog fona pojavljuju se šumice sivozelenog drveća maslina. No sve je to oskudno, posno; i nema skoro nikakvog naselja.
Prilazeći bliže obali, može se uživati u nagomilanim stijenama: čas stijena koja se spušta u more, čas stijene, koje su se nadnijele kao šator i koje stvaraju pećine; tamnoplavi talasi ustalasanog mora sa šumom se razbijaju o njihovo podnožje, ili se zavlače u razjapljene čeljusti njihovih tamnih otvora, odakle se čuje njihov pljusak i gluva tutnjava, pa se sa šumom silovito vraćaju, kao da osjećaju zbog toga zlobu što sebi tamo nijesu našli plijena.
Ne predstavlja poseban izgled ni Cavtat (drevna Raguza), i samo s približavanjem Boki, obale postaju veće i interesantnije. Iz zajedničkog nivoa planina uzdiže se sniježni vrh takozvane "Bijele gore", a naprijed, kao tamni zid podiže se Crnogorje (Crna Gora), iz čijeg se masiva izdvaja Lovćen svojim vrhom, takođe pokriven snijegom, koji ima oblik kape.
- "U Bijelom Polju, Luka Vukalović se šest mjeseci držao protiv Turaka", šapuće mi Hercegovac, "poslužiće nam ona još i protiv Austrijanca; u njoj se i sada kriju naši ljudi. Iza nje leže Zupci, a dalje je Grahovo. Ah, kako je bilo!... kako je bilo junački; a evo šta smo sada doživjeli!" - dodaje s uzdahom i umalo sa suzama.
Kakva su to bila vremena, kasnije ćemo porazgovarati, šta smo doživjeli, najbolje je izražavao položaj mojeg sagovornika i njegov uzdah, u kojem se čulo i lično stradanje, i zajednička tuga, obmanute nade u ime kojih je Hercegovac sam prvi zapalio svoju kuću i žrtvovao sebe samog, ne mis-leći o svojoj glavi, već o oslobođenju rođene zemlje od tuđeg jarma.
Poznato je da je cilj svakog Hercegovca bio da se sjedini s Crnom Gorom, a odjednom ih predaju Austrijancima! I to je urađeno onda kad je cilj bio skoro postignut. Žešćeg udarca nije se moglo nanijeti junačkom narodu. Ravnodušna, možna riječ diplomatije izrekla je jednom kraju slobodu, u drugom potpuno samovoljno je stavila na narod novi jaram, umjesto starog koji su zbacili. Da li je zaista tako moćna ta riječ diplomatije, čak i onda kad ona rješava pitanje nasuprot nacionalnom samoopredjeljenju i pravednosti? Ne pokazuje li već i sada praksa neosnovanost većeg dijela odluka Berlinskog kongresa? A možda će ih veoma bliska budućnost razbiti u prah i tim dokazati svijetu nemoć diplomatije pred najvišim zakonima koji upravljaju narodima.
Putujemo više od sata; pravimo oštri zaokret ulijevo i ulazimo uskim moreuzom u Kotorski zaliv, ili kako ga obično nazivaju, u Boku (Bocca di Kattaro).
Na lijevoj strani, na znatnoj visini se nalazi tvrđava, koja čini monolit sa stijenom na kojoj je izgrađena, a tu je i svjetionik. Na suprotnoj strani je ista tvrđava, i još tvrđava, na ostrvcetu, koje se nalazi na sredini. Mi idemo pravo u Kastelnovo.

Perast postepeno postaje pust, i veći dio kuća već je napušten: muško pokoljenje strada na moru

"Vidiš, s lijeve strane je dolina", pojašnjava mi Hercegovac, "to je Sutorina. Kako tamo uspijeva kukuruz! Duvan je bolji od trebinjskog; čak sve tamo rađa odlično, za slabu ljetinu nikada ne znaju. Nekada su ovdje dobijali so. A eno i ostatka turske tvrđave. Po samoj planini su šančevi, i sve je to bilo u našim rukama, a sada".
I opet duboki uzdah.
Kastelnovo je čist gradić, s veoma prometnom lukom, pored koje se nalazi mnoštvo jedrenjaka; on se razvija kao na štetu glavnom gradu, Kotoru; tu je izašlo mnogo putnika, među njima i moj ćićerone.
Odavde mi opet ulazimo u nekakvo usko grlo, i izlazeći iz njega počinjemo da lutamo po zalivu tamo i ovamo: prošavši Perasto (Perast) prolazimo dalje u Rizano (Risan), zatim natrag idemo u Perast. Kada smo uzeli pravac u Risan, koji se nalazi u uskom zalivu što se urezao duboko na sjever, vrijeme se odjednom izmijeni. Nebo se natmurilo, vrhovi planina su zadimili, s planina je udario strašni vjetar - zafijukao je na konopcima i opremi, zalupio vratima brodsku kabinu, zafijukao u ventilacione dimnjake. More je zasiktalo, kao proključalo, na talasima su se pokazali bijeli grebeni, no mali talas, kao da nije morski, i parobrod se polako njiše.
Ta promjena je nastala tako brzo, može se reći za nekoliko minuta, i tako je brzo prestao vjetar, čim smo okrenuli na jug, prošavši Perast. Ta je pojava stalna, kažu ovdje: razlog je čisto mjesni, koji se sastoji u sasvim oštroj razlici temperature vazduha, jako zagrijanog dolje kraj mora, i onog koji donosi izvanredno nisku temperaturu odozgo s planina koje ga okružavaju i koje su još pokrivene snijegom.
Opšta slika kraja je mračna i impozantna: idemo po nekakvom uskom hodniku, čiji vrhovi na bokovima paraju u nebo; te stijene su gore, a ispod njih, u podnožju, živopisno su se smjestila mala sela i gradići. Kao bijeli opšivi se razvlače po uskoj periferiji nizovi kuća, pozadi zaklonjenih od svjetlosti, i ne posebno bogatih zelenilom bašta i maslinjaka. Kuće su načičkane uz brda i priljubljuju se po liticama. Sazidane od mjesnog sivog kamena, one kao da su prirasle uz svoje stijene, kao polipi, i jedva raspoznajete gdje se završava stijena, a gdje počinje građevina. Kako su pred grandioznom prirodom ništavne sve te kuće, djelom ljudskih ruku! Kako je malo ovdje prostora za čovjeka: planine i more su ga sasvim pritisnuli fizički, a horizont sužen planinama do minimuma, ostavlja mučan utisak na dušu.
Ovdje mora biti težak život; on zahtijeva mnogo truda, energije i odvažnosti. Zaista, Bokelji su najhrabriji mornari, ali koliko ih zato i strada! Perast postepeno postaje pust, i veći dio kuća već je napušten: odraslo muško pokoljenje strada na moru, a žene i djeca postaju članovi tuđih porodica; dijelom lutaju, a djelimično takođe iščezavaju s lica zemlje, napativši se od fizičke oskudice i moralnih potresa. Stanovništvo Boke bi zbog toga moralo postepeno da iščezne, da nije bilo doseljavanja s planina, gdje priroda takođe ne mazi čovjeka. Neveselu sliku pričinjavala nam je i naša scena na parobrodu.
U Kastelnovu su naspram nas sjeli dva žandarma s uhapšenikom, kojeg su vodili sa lancem na rukama. Taj uhapšenik je bio dječak od oko 16 ili 17 godina, pristojno odjeven, nježne tjelesne građe, s tankim crtama lica, blijed, s brzim pokretima: pogled sramežljiv i istovremeno drzak; on čas gleda dolje, čas prkosi svim prisutnim, koji mu dosta netaktično zagledaju u lice. Vode ga u Kotor u okružni sud, i on zanima sve. Neki nastoje da o njemu saznaju od žandarma i u tom cilju mu nude čašćavanje u bifeu, ali ovaj odbija.
Po svemu se vidi da je zločinac značajan (krupna zvjerka), vjerovatno politički. Jedni su nekako saznali da je on ubio svoju majku, drugi su pretpostavljali da je to jedan od pljačkaša, kakvih u posljednje vrijeme ima mnogo, da se on probijao u Tursku, da bi otuda pobjegao u Ameriku; čula se čak glasina, da je to vođa razbojničke družine.
- Dječak, a kakav đavo! odmah su se izjasnili neki, posmatrajući ga kao divlju zvijer u kavezu.
Tužno je bilo pomisliti da u tako mladim godinama čovjek može biti pokvaren do takvog stepena; i u isto vrijeme bezobrazno je bilo ponašanje publike, koja je zaboravljala da pred njom nije zvjerka, nego isti kao i ona - čovjek. Odvratna je bila i izložba čovjeka na sramotu dok mu sud još nije izrekao presudu.
Oko deset dana kasnije imao sam priliku da se raspitam o tom velikom zločincu kod jednog člana kotorskog suda. Pokazalo se da on uopšte nije trebalo da ide na sud, već se morao podvrgnuti disciplinskoj popravnoj kazni kod gradske policije zbog drskosti koju je napravio u kafani pod uticajem pretjerano popijenog vina i podstrekavanja društva koje je bilo s njim.
Šta je to? Zar je moguće takvo neljudsko postupanje s čovjekom u Evropi, u zapadnoj, civilizovanoj Evropi, koja bezobrazno i drsko širi svoju kulturu među narodima koji se još nijesu potpuno uključili u njen život?

Gledajući sumnjičavo na gradnju puta, Crnogorci su se sjećali izreke: Plaši se Grka i kad poklone daju

Pri tome sam spontano razmišljao: šta li se sada radi u Bosni i Hercegovini, gdje se kulturna misija provodi sa bijesom i strašću, ako se slične stvari dešavaju u Boki, gdje je još tako nedavno vlast morala da popusti pred narodnim negodovanjem, gdje zbog toga svako mora biti više zaštićen od nepravde i nasilja? Kakvo je olakšanje donijela Evropa nesrećnim Bosancima i Hercegovcima, zamijenivši grubim radom turske okove tankim, ali tako čvrstim, prefinjeno urađenim austrijskim lancem?
Kotor, koji čini glavnu tačku u Boki, zauzima u njoj i najljepši položaj: tu se planine razdvajaju, i može se baciti pogled naprijed, gdje se otvara pred vama ne široka, već raskošna dolina, sva u zelenilu, obrađena i naseljena, po kojoj se može putovati diližansom do Budve, koja se nalazi već na otvorenom moru. Sam grad nije velik, no on je okružen selima, koja kao da čine s njim jednu cjelinu: s jedne strane je Dobrota, naseljena isključivo Crnogorcima, koji su međutim, svi do jednog prešli u katolike; s druge su Puč, Škaljari, Mula. Samo to već ukazuje na neki prostor. Iznad svega toga, ipak, opet vise beživotne litice, koje su u jasnom kontrastu s biljnim svijetom što se širi u njihovom podnožju. Prvi utisak bi mogao biti veoma prijatan: čim stupite s parobroda na obalu, pred vama je čisti kej, pun naroda koji šeta; naprijed ne vidite kuće od zelenila parka, cvjećnjaka koji okružuju grad i od podnožja na gore uvijenog bršljana koji se spušta nad svodom kapije, kroz koju morate proći. Taj utisaj kvari i truje okolinu od, prema moru, izvedenih kanala za oticanje nečistoće. Uopšte, ovdje je vazduh zagušljiv; ne osvježava čak ni vjetar, koji duva samo u naletima. A naprijed, nad gradom su iste, skoro okomite planine i u nedoumici gledate: gdje li je taj put koji će vas odvesti u taj zavjetni kraj, gdje je šačica junaka u toku mnogih vjekova branila svoju slobodu i sada je dijeli sa svojom braćom po jeziku i po vjeri? Taj put se ipak tako malo razlikuje od stazice koju su utabali ljudi i životinje, da se izdaleka nikako ne može primijetiti - tako su je zakrčile i maskirale stijene, koje je okružavaju, mada je za pješake i tovarne životinje dosta dobra. Međutim, postoji već i drugi put: njegove široke i dugačke cik-cak krivine vide se još s parobroda; on će biti završen ove godine pred zimu, a dogodine će se moći putovati kočijama od Kotora do Cetinja i, parodirajući Ljermontovljeve riječi, mirno recitovati:
"Već prolaze diližansi
Kroz stijene te,
Gdje su samo oblaci jurili
I carevi-orlovi."
Bez sumnje, Crna Gora će ubrzo prestati da bude zatvorena i malo dostupna zemlja. Može se reći, Cetinje je već povezano dobrim putem s Bokom, ove godine će početi put od Bara s druge strane Crne Gore, koji će, pored puta pored Bojane koja je još u turskim rukama, spojiti s morem dolinu Zete. Te dvije linije učiniće, bez sumnje, veliki uticaj na razvitak Crne Gore, trgovački i industrijski. Austrija, kao najbliži susjed, izvući će iz toga svoje materijalne koristi i u isto vrijeme dobiće više prostora i za svoje kultur-tregerstvo. Zbog toga ona uzima najživlje učešće u izgradnji crnogorskih puteva. Osim toga, ona je rado izgradila svoju dionicu od Kotora do crnogorske granice, i dala Crnoj Gori svojeg inženjera, kojemu će sama davati stalnu platu. Takva pomoć, naravno, veoma je značajna za Crnogorce, jer bez pomoći sa strane, njima je teško da isplaćuju plate svojim stalnim službenicima. Pri tome, uzgredno se prisjećaju proročanske Kalhasove riječi, koje opravdavaju: "Timeo Donaos et dona ferentes" (Plaši se Grka i kad poklone daju).
Za tu neznatnu pomoć, koju je nekada Austrija pružala, Crnogorci su joj platili sasvim skupo: njihovom krvlju ona je dobila dio Hercegovine, oduzela im je Spič, a šta reći o svemu onome što je oduzeto u ranijim vremenima! Zaista, svaka pomoć koju je do sada pružala Austrija bila je ne samo iz koristoljublja nego i uvijek gubitačna za Crnu Goru. Isto je tako bilo i s putem od Kotora do Cetinja: Austriji već sada nije po volji taj put, jer ne vodi pravcem kojim je ona željela i kako je ona zamišljala u strateškim ciljevima, usmjerenim upravo protiv Crne Gore. Obični Crnogorci i sada već gledaju na taj put s nepovjerenjem; ne bez razloga oni govore da je ta saobraćajnica potrebnija Austriji, jer joj otvara put u Crnu Goru, kako za bolje njeno eksploatisanje tako i za vojne operacije; Crnogorci će i sada ići svojim starim putem, skraćujući tako kratke cik-cak krivine. Prošle godine, kada je okončana okupacija Bosne i Hercegovine, grof Andraši je, ili u zanosu otvorenosti ili iz straha zbog napada na njegovu finansijsku delegaciju, izjavio, da do pripajanja tih provincija Austrija nije bila bezbjedna od Dalmacije; vi ne znate, govorio je on, da sva tamošnja utvrđenja nijesu za upotrebu. U isto takvom položaju danas se nalazi južni dio dalmatinskog primorja; za obezbjeđivanje tog dijela Austriji ništa ne ostaje do da anektira Crnu Goru. Time bi pod nju potpao čitav prostor između Arhipelaga i Jadranskog mora, i širenju njene dominacije nad čitavim Balkanskim poluostrvom ne bi bilo nikakvih smetnji.

Austriji koja je progutala tolike raznorodne elemente, napad na Crnu Goru može biti posljednji

L`appetit vient en mangeant (apetit dolazi jedući), kaže francuska poslovica, ali je takođe poznato i da na kraju svi veliki proždrljivci postaju žrtve svoje proždrljivosti. Austriji, koja je progutala toliku masu raznorodnih elemenata, ne asimilirajući ih pri tome u svoj njemački organizam, predstoji ta ista sudbina, i njen napad na Crnu Goru može biti i posljednji, poslije kojeg ona mora da postupi s okupiranim narodima kao nekada Saturn, progutavši sopstvenu djecu.
Ne trčeći naprijed, već samo uzgred tako reći, zadržaćemo se na kar-akteristikama stanovnika Boke i njenih odnosa prema Crnoj Gori, nekada i sada, jer od toga zavisi ocjena njenog savremenog političkog stanja.
Unutrašnjost zemlje koju zauzimaju Bokelji ista je kao i Crna Gora, sastoji se iz brda i planina, između kojih se nalaze samo veoma male površine zemlje pogodne za obrađivanje; ista je suvoća klime i bezvodnost, što primorava stanovnike da na stani traže zaradu i životna sredstva. Škrta priroda, gdje više imate posla s kamenjem nego sa zemljom, izgradila je od njih zidare koji prave od kamenja nadgrobne spomenike, cistijerne, različitu opremu u kućama - stolove, klupe itd, proizvođače raznih građevina od kamena - kuća, prodavnica, crkava itd, a obično se prihvataju molerskih i stolarskih poslova. Koze i ovce čine važan prihod u domaćinstvu Bokelja-zemljoradnika, kao i Crnogoraca; kod jednih i drugih kukuruzno brašno i mlijeko u raznim oblicima – predstavlja glavnu hranu.
U priobalju, stanovništvo zemlju veoma malo koristi, uzgajaćući pri tome, uglavnom, plantaže maslina i donekle vinograde; većina njih živi od mora - imaju svoje male brodove, postaju kapetani i obični mornari na tuđim brodovima, no niko od njih nije stekao od toga veliki kapital. Domaća trgovina je neznatna, a u svjetskoj trgovini je, naravno, nemoguće izdržati konkurenciju. Poznati su po preduzimljivosti i hrabrosti, osobinama na koje ih je vaspitavala nemaština. Zatvoren u tijesnim predjelima Boke, i uz to pritisnut planinama i brdima, Bokelj samo što nije utjeran u more i zbog tog ropstva, tražeći izlaza, on juri onamo, gdje jedino može slobodno da diše i osjeti prostor. Pritisnut prirodom on sve dobija u boju, i zato sa svakom izvojevanom pobjedom raste i jača tijelom i duhom. Tako se u njemu izgradio karakter čvrst, postojan, neustrašiv, kako u miru tako i u ratu, i u borbi s prilikama ili na političkoj areni. U Bokelja se nije mogao razviti sitničarski duh, kojim su se uvijek izdvajali Mlečani i njihovi direktni nasljednici i vaspitanici – Dubrovčani; zato je između prvih i drugih uvijek postojao antagonizam, koji ipak ne treba miješati s insurgencijom, ne - tu se prosto radilo samo o različitosti karaktera. S druge strane, između Bokelja i Crnogoraca, oduvijek postoji najtješnja veza.
Bokelj ne voli luksuz, zato on ne juri za velikim bogatstvom, no njemu je najdraža njegova samostalnost i nezavisnost; zato je on konzervativniji u svim sferama života; čvrsto se drži svojih starih prava, predanja i karaktera, dok su Raguzinci više skloni profitu, luksuzu, blagostanju i lakše potpadaju pod tuđi uticaj.
Tako se formirao tip Bokelja pod uticajem prirodnih uslova života. Pogledajmo sada šta im je zavještala istorija.
Sloveni su zauzeli istočni obalski dio Jadranskog mora u drugoj polovini VII vijeka, tamo su zatekli rimski narod, koji se u to vrijeme podvrgao znatnoj promjeni pod uticajem primljene hrišćanske vjere i sukoba s novim narodima. No svaki došljak se podvrgavao, naravno, uticaju rimske kulture, koja je ovdje, na novoj podlozi, pod navalom novih, osvježavajućih ideja, postigla visoki razvitak. Kako su bili duboki korijeni te kulture vidi se iz mase spomenika koji su ostali do danas, bez obzira na razarajuća pustošenja i predanja koja žive do danas kod stanovnika sasvim druge narodnosti. Kako je bio jak rimski uticaj svjedoči snalažljivost s kojom se kasnije naseljavaju tamo Mlečani. No u isto vrijeme ne može a da se ne prizna snaga priliva slovenskog elementa; u IX vijeku mi imamo već formirane slovenske države, upravo srpske županije, koje su zahvatile Jadransko primorje od ušća Bojane na jugu, do ušća rijeke Cetine na sjeveru (između Splita i Makarske). Kasnije su Srbo Hrvati zauzeli svu današnju Dalmaciju.
To nije bila jedna jedinstvena država već, kako smo rekli, odvojene županije koje su povremeno priznavale jednog velikog (glavnog) župana pod suverenstvom grčkog cara, a pravovremeno su ga se odricali. Jedan od takvih dijelova činila je Zeta ili Diokleja, čije su granice činile; na sjeveru Zahumlje i Traversija (današnja Hercegovina), na zapadu Kotorski zaliv i Jadransko more do ušća Bojane, zatim Bojanom do Skutarija (Skadra) i dalje rijekom Drim k sjeveru, a na istok od Raške županije, odvajale su je planine koje vode k Plavskom jezeru i rijekom Lim.
Čitav primorski dio od Skadra do Kotora, zatvoren između zapadne obale Skadarskog jezera, dalje između planina koje odvajaju današnju Crnu Goru od mora i Boke, nazivao se Donjom Zetom, ostali Gornjom.
Centar te oblasti bili su naizmjenično čas Skadar, čas Diokleja (pri slivu rijeke Zete i Morače) ili Podgorica.
Uopšte, među svim ovim zemljama veze su bile vrlo slabe, a Jadranski primorski dio se sve više izdvajao, jer je bio područje propagande rimske crkve, dok su srpske zemlje ostale u tijesnoj vezi s Vizantijom.
Dubrovnik je ubrzo postao nezavisan; najprije je plaćao porez srpskim vladarima, a poslije je odustao od svakog poreza i plaćao samo za pomoć koju su mu ovi pružali u borbi protiv njegovih neprijatelja. U takvim odnosima je bila i Boka. Sa prestankom dinastije Nemanjića, Kotorani su, kao odgovor na pretenzije novih vladara iz kuće Balšića, izjavili svoju riješenost, da će prije svi poginuti nego ih priznati za svoje gospodare. Uvrijeđeni time, Balšići su počeli da podržavaju Dubrovčane u njihovim hegemonističkim težnjama i više puta su primoravali Kotor na pokornost Dubrovniku.

Da bi odbranili prastara prava Bokelji odlučiše da se obrate za savjet crnogorskom vladici Petru Prvom

Sve je to pobudilo Kotorane da traže zaštitu od mađarskog kralja Ludviga I (1371), ali to im nimalo nije pomoglo: nakon objave rata Dubrovčanima, ovi su ih iste godine, opet pobijedili, a uz pomoć Đurđa I Balšića, koji je podvgrao Kotor strašnom razaranju.
U to vrijeme, s jedne strane navaljuju Turci, pokoravajući jednu za drugom oblasti koje su ulazile u sastav vizantijske imperije i srpskog carstva, s druge, Mlečani nastoje da zavladaju obalama Jadranskog mora i, naravno, uspijevaju u tome, jer se Zeta sama po sebi raspadala. Njeni južni dijelovi, posebno primorski, uvijek su težili izdvajanju, a u to vrijeme, ne uzdajući se u snagu zetskih vladara, požurili su da stanu u zaštitu Venecije. Skadar naizmjenično prelazi iz ruke u ruku: čas pripada zetskim vladarima, čas Mlečanima, a u isto vrijeme i drugi se čas spore oko dominacije nad Primorjem, čas ga zajedničkim snagama brane protiv Turaka. Zetski vojvoda Ivan Crnojević i mletački kapetan Antonio Lorendano su 1474.godine odbili i porazili armiju Murata II od 70.000 vojnika, koju je on poslao pod vođstvom rumelijskog beglerbega Sulejman-paše radi osvajanja Skadra; Turaka je poginulo više od 7000. I još jednom je tursku vojsku razbio Ivan Crnojević u savezu s Mlečanima, ali turska sila je rasla i 1484.godine oni su udarili na samu Zetu i osvojili tvrđavu Žabljak, a Mlečani su im bez posebne nužde predali Skadar.
Ivan Crnojević, inače nazvan Ivan-beg, istisnut iz zetske ravnice povukao se u brda i podiže sebi rezidenciju na Cetinjskoj ravnici, gdje se vremenom premješta i mitropolitska katedrala. U to vrijeme on sklapa savez s Kotorom. Taj savez nije doveo ni do čega. Vidjevši rastuću tursku silu, Kotorani su se odrekli saveza s Crnojevićima i završili su time što su otrovali sve kaluđere (ukupno 72), u pravoslavnom manastiru Sv.arhanđela Mihaila, koji se nalazi u njihovim posjedima na ostrvu Prevlaka (danas Ostrvo cvijeća, prim.prev.) u jednom od zaliva Boke, blizu Grblja. Izvršilac takvog strašnog djela bio je kotorski građanin Druško.
Iz toga se vidi kakvo je bilo raspoloženje u Kotoru: to nije bio samo politički raskid sa zetskim vladarima nego prekid sa svim srpstvom, s pravoslavljem i sa svim što je podsjećalo na njegovu prošlost.
Boka se od 1420.godine odrekla prokroviteljstva Mađarske i zajedno s Dalmacijom je priznala dominaciju Venecije, ali pod sljedećim uslovima: “Ako Mletačka Republika zbog bilo kojeg političkog događaja ne bude u mogućnosti da brani Kotor, onda ga ona ne može nikom drugom ni ustupiti, ni prodati, ali je dužna da ga ostavi pri njegovoj staroj slobodi”.
Od tada su Bokelji nastupali potpuno zajedno s Venecijom, koja je za vrijeme rata s Turcima uvijek imala za svoje saveznike Crnogorce, koji su u to vrijeme bili pod upravom svojih vladika (mitropolita), što je i pomoglo njihovom novom zbliženju s Crnogorcima.
Položaj Bokelja i Crnogoraca u to vrijeme u suštini bio je isti: prvi su bili potčinjeni tuđoj vlasti, ali njihova teritorija bila je neprikosnovena, njihov ekonomski i trgovački položaj nije stradao i blagostanje je raslo, dok su ovi drugi bili potpuno slobodni, ali protjerani u neplodna brda, odvojeni od cijelog svijeta i materijalno su propadali.
Krajem XVII vijeka Turska dostiže zenit svoje moći i od tada u njoj počinje proces unutrašnjeg raspadanja, kojem pomažu spoljašnje okolnosti, od kojih je najvažnija, naravno, izlazak na evropsku arenu nove države - Rusije.
Ako Crna Gora i nije dobila od toga u početku posebno važnu pomoć, zato se ona podizala duhom, dobivši nadu na tu pomoć u budućnosti. Vladike se pojavljuju ne samo kao vođe uskoka, zaštitnika lične slobode, bez bilo kakve koristi u pogledu građanskog života, nego počinju da toj šačici junaka i njihovoj tijesnoj teritoriji pridodaju oblike političkog organizovanja, a krajem XVIII vijeka oni već predstavljaju, na svoj način, političku snagu s kojom se upoznaju velike evropske države. Od tada počinje da se vraća uticaj crnogorskih vladara na Kotor i, uz pomoć posebnih okolnosti, uspostavlja se postepeno njihova međusobna veza, koja s godinama postaje sve jača i tješnja.
Kao što je poznato, 1797.godine Francuzi su osvojili Veneciju i uništivši Republiku, počeli su, kao punopravni domaćini, da gospodare zemljama koje su bile pod njenom vrhovnom vlašću, uključujući Boku Kotorsku, a po Kampoformijskom dogovoru predali su je Austriji.
To je međutim, bilo suprotno dogovoru od 1420.godine, na osnovu kojeg je Boka priznala suverenstvo Venecije. Ne želeći da se pokore takvoj nasilnoj i nezakonitoj odluci, u isto vrijeme ne znajući kako da otklone njeno ostvarenje, Bokelji su organizovali sastanak svojih glavara, koji su odlučili da se obrate za savjet crnogorskom vladici. Vladika je tada bio proslavljeni i mučenički Petar Prvi. On im je posavjetovao da formiraju privremenu vladu i narodnu gardu, da uz pomoć tih dviju institucija upravlja zakon i vlada red, što nimalo neće biti suprotno Mletačkoj Republici, ako ona oživi; a ako Republika konačno propadne, onda je savjetovao da priznaju vlast austrijskog cara, pod istim uslovima, pod kojima je bila uspostavljena veza s Venecijom. Bokelji su prihvatili taj savjet, a stanovnici Budve (na istom primorju) umolili su vladiku da dođe kod njih i odmah su ga izabrali za svojeg privremenog vladara.
Austrijska vlada je već zauzela Dalmaciju i počela tamo da uvodi svoje zakone i red, a u pitanjima Kotora kontaktirala je s njegovim vladarem - crnogorskim vladikom.
Bokelji, međutim, vidjevši da nema nikakve nade na obnavljanje Mletačke Republike, konačno odlučuju da se predaju austrijskom caru pod istim uslovima, pod kojima su bili pod Venecijom. Austrijanci odmah stižu i vojska zauzima čitavu Boku.
A u to vrijeme kontraadmiral francuske flote, general Brjuis stigao je ispred Dubrovnika i poslao kurira kod austrijskog upravnika Boke, Turna, sa zahtjevom da odmah otuda povuče svu svoju vojsku, prijeteći da će ih u suprotnom slučaju otuda istisnuti silom.

Crna Gora i Boka zaklinju se Bogom da će uzajamno biti vjerne i nerazdvojno činiti jednu cjelinu

Austrijski upravnik Turn nije našao ništa bolje da uradi nego da se opet obrati molbom crnogorskom vladici Petru Prvom za pomoć, pri čemu je u svojem pismu dodao: “Kako se nalazi na mjestu vojska njegovog veličanstva, tako je svejedno i to, koja će doći, ja povjeravam domovini, hrišćanskom starateljstvu i mudrom raspolaganju vašeg visokog preosveštenstva sa sigurnošću u dobar uspjeh”.
Pouzdanost nije bila uzaludna: Bokelji i Crnogorci nijesu pustili Francuze, koji su u to vrijeme bez borbe zauzeli čitavu Dalmaciju. Osim toga, uzeli su najaktivnije učešće u operacijama ruske flote u dalmatinskim vodama protiv Francuza: nekoliko puta su ih porazili, a ponekad su i sami trpjeli veliku štetu. Zauzeli su grad Dubrovnik a tvrđava, koju su zauzeli Francuzi, bila je gotova za predaju; kad odjednom Austrija predaje Boku Francuzima, a radi njenog preuzimanja stiže maršal Marmon.
Rusija, koja je bila prekinula ratna dejstva, ponovo ih je započela. To je ohrabrilo Bokelje za najodlučniju odbranu: Francuska flota je već bila zauzela dio Boke, ali je na kraju morala da je napusti i da se povuče. Mir, sklopljen u Tilzitu između Rusije i Francuske 1807. godine, nanio je definitivan udarac hrabrim Bokeljima, koji su branili slobodu u bratskom savezu s Crnogorcima: istovremeno s pismom od generala Liristona, kod komandanta ruske flote Baratinskog stigao je ruski kurir s naredbom cara Aleksandra da predaju Boku Francuzima.
Predaja je izvršena bez pogovora: francuski general je ušao u Kotor, a crnogorski vladika se istovremeno povukao u svoja brda. To je ostavilo neobično težak utisak kako na Bokelje tako i na Crnogorce. Ponašanje Rusije je bilo tim čudnije, što je malo prije toga ruska vlada sumnjala na vladiku Petra da pomišlja da se preda Francuzima i, ne stideći se nimalo, na osnovu jedne lažne klevete poslala mu pismo puno uvredljivih tonova. Poslije toga ona ga poziva na učešće u ratu, u koji on ulazi, zaboravljajući na prošlost, žrtvuje samog sebe i sreću svojeg paćeničkog naroda. Na kraju, ta ista vlada, samo potpisom pera uništava plodove svih pobjeda, i pobjednika primorava da se vrati kući, gdje se u njegovom odsustvu i pod utiskom izgubljene stvari sve prevrnulo naglavačke.
Petra mi smatramo velikim čovjekom upravo zbog toga što je uvijek bio iznad svih situacija, što je umio da se ponaša čudesno, i što se, posjedujući izvanrednu pronicljivost i ne gubeći se ni na tren, sa svom energijom, posvećivao unutrašnjem uređenju zemlje, ubijeđen, siguran, da će doći njegov čas i da će njegova pomoć opet biti potrebna protiv tih istih Francuza; to se njegovo predviđanje i ostvarilo. Ponovo ga pozivaju. Ponovo crnogorski orlovi slijeću sa svojih stijena i nastavljaju krvave bojeve s Francuzima. Ovoga puta ulogu ruske flote preuzela je engleska. Francuzi su držali jedino Kotor i to s velikom mukom. Izdali su ih bili čak i Hrvati, koji su se, u broju od 250 vojnika i četiri oficira, nalazili tamo u francuskoj službi; oni su tajno izašli, odnijevši sa sobom tri francuske zastave i ključeve od kapija tvrđave, u koju se ulazilo s mora, s južne strane. Potom su pošli u Perast i predali oružje katoličkom svešteniku (opatu) Brunaciju, a ovaj je tek sjutradan u podne obavijestio o tome vladiku, koji se nalazio na suprotnoj strani, u selu Dobroti, ispod samog Kotora.
Da je taj izvještaj stigao kod vladike odmah, Kotor bi bio zauzet iste noći. To je lukavi opat dobro znao i zato je odugovlačio nastojeći da čini sve moguće smetnje saveznicima, nalazeći se skoro na otvorenoj vezi s Francuzima. Tako je pogodni trenutak bio ispušten, a opkoljeni, bez obzira na svu teškoću svojeg položaja, nijesu htjeli ni da čuju o pregovorima. Tada, smatrajući beskorisnim da gube snage na juriše, od kojih se nije očekivao uspjeh, saveznici su odlučili da laganom opsadom primoraju neprijatelja na predaju.
Međutim, bilo je potrebno makar privremeno regulisati unutrašnje uređenje, jer se takva neregulisanost štetno odražavala na svemu. Radi toga, bila je 29. oktobra 1813. godine sazvana skupština Bokelja i Crnogoraca, na kojoj je, kao zaključak, bio sastavljen sljedeći zapisnik: “Dvije pogranične provincije, Crna Gora i Boka, uzajamno se zaklinju Gospodom Bogom, da će biti vjerne i nerazdvojno činiti jednu cjelinu, ma kakvi događaji i prilike bili. Nalazeći se pod visokom i moćnom zaštitom tri savezničke sile, Rusije, Austrije i Velike Britanije, pomenute provincije sa svojim zakonitim glavarima izjavljuju, da će se u slučaju, da jedna od te dvije provincije iz bilo kojih političkih razloga bude primorana da stane pod vlast isključivo jedne od pomenutih država, i ona druga zajedno s njom podvrgnuti istoj sudbini, to jest, da se obje provincije moraju potčiniti toj državi u očuvanju uslova i prava koja su uživale ranije, a za koja se nadaju da će ih sačuvati i u budućnosti”.

Vladika je dva puta odvraćen od cilja koji je već bio postigao, i to rukom svoje zaštitnice - Rusije

Zapisnik su potpisali vladika i guvernadur Vuk Radonjić u ime Crne Gore i Brda, zatim predstavnici svih opština Boke, i najzad, Franc Lepopili, koji je taj zapisnik i napisao na italijanskom jeziku. Prema tome zapisniku, bila je formirana i privremena vlada, nazvana Centralnom komisijom, koja je otpočela sa radom. U to vrijeme bilo je odlučeno da se pošalje delegacija u evropske dvorove, tražeći pokroviteljstvo i priznanje pomenutog dogovora. Tu je do izražaja došlo razmimoilaženje između katolika i pravoslavnih, i izbor delegata nije obavljen. Da se ne bi gubilo vrijeme, vladika je sam poslao delegata Savu Plamenca kod ruskog cara, tražeći od njega da primi pod svoje pokroviteljstvo Boku i Crnu Goru. U isto vrijeme on je opunomoćio Plamenca da u slučaju odbijanja ruskog cara za to zamoli dva druga saveznička gospodara - austrijskog i engleskog.
Čim je otputovao Plamenac, katolička vjerska zajednica je odmah poslala svojega opunomoćenika kod austrijskog cara, moleći ga da zaštiti Boku svojim oružjem. Da li je to bilo zato što su u to vrijeme malo vjerovali u mogućnost pomoći sasvim daleke Rusije, ili posljedica vjeroispovijednog predubjeđenja - mi ne znamo. Ali stvar je riješena, naravno ne na molbu jednih ili drugih, nego iz čisto diplomatskih razloga tri savezničke države.
Austrija je odmah uputila svoju vojsku da zauzme Boku. Zbunjen tim, vladika je zamolio Austrijance da sačekaju do dobijanja odgovora iz Rusije, i oni su stali. Međutim, u Boku je ponovo stigao engleski kapetan Hoste i postavio bateriju da počne bombardovanje Kotora. General Gotje, koji je komandovao opkoljenim Francuzima, ne vidjevši mogućnost za dalji otpor, kapitulirao je. Pritom, ključeve od tvrđave su primila dva delegata Centralne komisije, crnogorski guvernadur i Bokelj Vićenco Lovrenčić. Odmah zatim engleska skvadra i austrijski general Milutinović, koji je stigao da zauzme Boku, sa vojskom je pošao ka Dubrovniku da otuda istjera Francuze.
Vladika je ušao u Kotor i zajedno s Centralnom komisijom vladao je Bokom, čekajući sudbonosni odgovor.
Plamenac se još nije vratio, kad je Milutinović ponovo stigao s vojskom da zauzme Boku; 27. maja 1814. godine on je zauzeo Kastelnovo, a 2. juna je ušao u Kotor i stupio da vlada Bokom.
Plamenac je stigao kada se vladika vratio iz Boke u Crnu Goru: on je donio i pismo cara Aleksandra od 21. maja, u kojem mu ruski car preporučuje da preda Boku Austrijancima, i uvjerava Bokelje da će im sva prava i privilegije koje su od iskona koristili biti potpuno sačuvana.
Politička djelatnost vladike Petra, uglavnom, bila je usmjerena na objedinjavanje Boke i Crne Gore a čitav proračun toga plana se zasniva na podršci i pokroviteljstvu Rusije. Tadašnja Rusija ipak nije ocijenila značaj tog plana, čije bi ostvarenje imalo ogromne posljedice u budućnosti; njena politika se pokazala manje dalekovida od pronicljivog uma crnogorskog vladike.
Vladika Petar je dva puta bio odvra-ćen od cilja koji je već postigao, i to ne neprijateljskom silom, već rukom svoje zaštitnice - Rusije. Do dubine duše uv-rijeđen lično i brižan za čitav svoj narod, on je ipak umio i znao da se uzdi-gne iznad ličnog osjećanja i, prezrevši kako svoje lično osjećanje tako i narodnu nevolju, ostao je vjeran svojoj osnovnoj ideji, koja se sastojala u ubjeđenju da se cilj može postići jedino u savezu sa Rusijom, i zato u svojem zavještanju na kraju kaže: "vječno prokletstvo i anatema da stigne toga, ko ne posluša moje zavještanje, odlučio se da uradi nekakvu smutnju i razdor među narodom, riječju ili djelom, a isto i drugo, ko bi namjeravao da odstupi od ruskog pokroviteljstva".

* * *
Skoro tri četvrtine vijeka koje su protekle od tada znatno su izmijenili fizionomiju Evrope: Bonaparta je ponovo protjerao Burbone; obaveza Svetog saveza, koji je uvukao Rusiju u rat 1848. godine radi spasavanja Austrije, ova je na najciničniji način ismijala 1853. godine; pariski pakt je sveden na nulu ratovima Austrije i Italije, Pruske i Austrije i zatim Francuske i Pruske; Francuska je bez kralja; Italija se ujedinila u jednu kraljevinu; u srednjoj Evropi se pojavio novi imperator; Španija se koleba između monarhije i republike, a Turska je postala nekakav Enfant gate de lČEurope (Razmaženo dijete Evrope) - pada i razbija se kao dijete od sedam babica. Gledajući tu promjenjivost sudbina, takvu nestabilnost političkog stanja Evrope, brzih promjena koje su je snašle, dvoumiš se na pitanje: šta je još očekuje u bliskoj budućnosti? Ono što je početo već je razrušeno. Zar se Turska može zaustaviti? Šta će onda biti sa zemljama koje su se do sada nalazile pod njenom nemarnom upravom? Šta će biti od tih sedam babica koje se, prekidajući jedna drugu, brinu o očuvanju cjelovitosti i koje kao đavo stoje nad dušom kraj uzglavlja imperije koja umire?

Ako je vjerovati u progres čovječanstva, onda se mora vjerovati u trijumf nacionalne ideje

Nijedan čisti nacion ne može biti protivnik principa humanosti i političke slobode, jer samo politička sloboda i potpuno humana civilizacija daju obezbijeđenje kako svake individualnosti tako i narodnosti. Zato, ako je vjerovati u progres čovječanstva, u civilizaciju i politički razvitak, onda se mora vjerovati u trijumf nacionalne ideje.
Promjenjujući to opšte stanje na Boku i Crnu Goru i na njihove uzajamne odnose, i ocijenivši u istorijskom pregledu trenutak njihovog dodira, mi predviđamo njihovo ujedinjenje, koje se mora završiti pod štitom onoga ko se pokaže liberalniji u političkom smislu i humaniji, tolerantniji u kulturnoj misiji.
Na osnovu predstavljenih, u istorijskom pregledu, odnosa Boke i Crne Gore, u kojima se jasno označava njihova težnja k ujedinjenju, mi nećemo reći da se Boka obavezno mora pripojiti Crnoj Gori. Mi smo samo ukazali kako se čvrsto Boka drži principa svoje autonomije i kako u Crnoj Gori u tom pogledu traži oslonac i pomoć, ne dozvoljavajući u principu apsolutno potčinjavanje, Boka i Crna Gora su dva brata, dva saveznika, koji se ujedinjuju u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Stvar je u tome ko je taj zajednički neprijatelj? Što se tiče Turske, ona je za Bokelje neprijatelj toliko koliko oni uzimaju učešća u njihovoj hrišćanskoj bratiji, koju su ugnjetavali Turci; za Crnogorce Turci isto tako nijesu toliko omrznuti koliko Evorpljani, koji ih podržavaju.
Bokelje istorija podsjeća da su oni nezakonito predati Austriji, koja ih je lišila slobode, no štošta iz svoje stare autonomije oni čuvaju kao svetinju, kao zalog njihovog postojanja, i braniće je do posljednjih mogućnosti. Oni su to dokazali u ustanku 1869. godine. U to vrijeme su im ogromnu pomoć ukazali Crnogorci, nešto svojim saosjećanjem, nešto stvarnom podrškom pojedinaca, provjerenih u boju i uopšte u vojnoj vještini, upravo tako kao što su Bokelji uvijek pružali Crnogorcima pomoć protiv Turaka - saosjećanjem, sredstvima i ličnim učešćem.
Austrija u posljednje vrijeme sasvim otvoreno ispoljava želju da uguši Crnu Goru, ona sasvim javno nastoji da ubije nacionalno osjećanje u Bosancima i Hercegovcima, radi čije se zaštite i Crnogorac više stoljeća bije s Turcima. Sve je to bilo previše da bi ulilo Crnogorcima prijateljska osjećanja prema Austriji.
Religiozno-nacionalna netolerancija Austrije u odnosu na svoje stare podanike u ponovo zauzetim zemljama osjeća se i shvata u svim njenim dijelovima, u Cislejtaniji podjednako kao i u Translejtaniji. Ekonomska i politička eksploatacija zemalja i naroda koji joj potpadaju, koja rađa ogromni proletarijat i koja dovodi do upropaštavanja čak imućnih ljudi, daje još više razloga za nezadovoljstvo.
Ta dva zla koje izaziva austrijski politički sistem, a koji ide rame uz rame sa opštom demoralizacijom, najviše se osjeća u Boki. Nju je preplavila austrijska vojska, pretežno ne lokalnog porijekla; njene škole su date u ruke ljudi koji djeluju u duhu samo jednog dijela stanovništva i drsko vrijeđaju njegovu drugu polovinu; nema nikakve brige o blagostanju kraja. Tužno je gledati bokeške gradove i sela, u kojima vidite velike kuće, ponekad graciozne palate kako se ruše rukom vremena, jer su njihovi domaćini ili emigrirali, ili nastradali na moru, ili su postali siromasi i proleteri. Austrijski Lojd, koji je stao na noge zbog velikih privilegija koje mu je dala vlada, potpuno je uništio plovnu industriju Boke. Austrija ne čini baš ništa za blagostanje Boke, već pomaže svaku priliku koja ovu svodi niže; ona, jednom riječju, postupa s Bokom i uopšte s Dalmacijom, kako je nekada postupala s Venecijom, koju je potpuno žrtvovala Trstu. Da li ona priprema i Boki ono isto što je zadesilo Veneciju? Vrlo je vjerovatno, iako sa sasvim drugim ciljem: iz Venecije se ona, tako reći, blagovremeno izvlačila i zato pripremila zamjenu za njeno gnijezdo; Boku i Primorje ona hoće da pritisne, da od njih učini bedem Crne Gore. No Bokelji i Primorci nijesu takav narod koji bi brzo podlegao; zato je potrebno mnogo vremena, mnogo moralne i materijalne snage, koje je kod Austrije veoma malo. Da bi prigušili Crnu Goru, treba djelovati protiv nje odlučno i ne odugovlačiti, da se ona ne organizuje i ne ojača. A u pravi trenutak, svako djelovanje Austrije protiv Crne Gore obavezno će naići na otpor njenih podanika u Boki i Primorju.
Šta da se radi?
Zakon istorije, koji nazivaju takođe sudbinom naroda, riješiće i to pitanje, naravno, ne savjetujući se s velikim političarima i diplomatima. Mi, sporedni posmatrači, sabirajući i analizirajući činjenice iz savremenog života naroda i iz njegove prošlosti, možemo samo odrediti pravac i taj daleki cilj prema kojem sudbina vodi narod, uprkos posebnim naporima i privremenim, slučajnim okolnostima.
Onom koga se to pitanje neposredno tiče ostaje da se naoruža čvrstinom i strpljenjem, da mirno čeka i djeluje u tom pravcu, s punom vjerom u nepovredivost onoga jedino pravednog rješioca sudbine čovječanstva.