Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Novak Ražnatović:
ODNOSI IZMEĐU DVOROVA I VLADA CRNE GORE I SRBIJE U POTONJOJ DECENIJI XIX VIJEKA



Crnogorska dinastija Petrović i srpske dinastije Obrenović i Karađorđević uvijek su ispoljavale rivalstvo. Ovdje je riječ o odnosima između dvorova i vlada Crne Gore i Srbije u potonjoj deceniji XIX vijeka, o čemu je istoričar Novak Ražnatović pisao u članku «Posjeta knjaza Nikole Beogradu 1896. i kralja Aleksandra Cetinju 1897. godine», koji prenosimo iz časopisa ”Istorijski zapisi”, broj 2, za 1968. godinu

Na sve međusobice Nikola htio da zauvijek stavi zavjesu

Odnosi između dvorova i vlada Crne Gore i Srbije devedesetih godina XIX vijeka bitno su se manifestovali u njihovoj političko - diplomatskoj saradnji na postavljanju Srbina za mitropolita u Prizrenu. Ta zajednička akcija krunisana je uspjehom, мada su se u njoj obje strane rukovodile posebnim, prevashodno dinastičkim odnosima, implikacijama rivalstva i težnji knjaza Nikole Petrovića da postigne modus vivendi sa srpskom dinastijom.

KURTOAZIJA NAKON PUČA

Kralj Aleksandar Obrenović, uzevši punu vlast u svoje ruke prvoaprilskim pučem 1893. godine, poslao je po potpukovniku Kosti Radosavljeviću lično pismo knjazu Nikoli. Poručivao mu je da će uložiti sav trud da se očuvaju i unaprijede odnosi bratstva i prijateljstva između Srbije i Crne Gore. Ali, osim gole kurtoazije, knjaz je očekivao da će Radosavljević donijeti i jedan broj odlikovanja, makar kao zakašnjeli odgovor na to što je crnogorski ministar inostranih djela Gavro Vuković, početkom 1890. godine, podijelio visoka crnogorska odlikovanja namjesnicima, nekim ministrima i generalima u Beogradu.
Odgovor knjaza Nikole, što ga je krajem maja iste godine ponio u Beograd njegov savjetnik, vojvoda Simo Popović, sadržavao je takođe samo izraze dobrih želja, uobičajena uvjeravanja u bratsku ljubav i prijateljstvo. Uz odgovor knjaz je poslao kralju Veliki krst Danilova ordena. Taj gest djelovao je kao prijekor i opomena srpskoj Vladi za njen već pomenuti previd. Zato su kralj Aleksandar i srpska Vlada pohitali da uzvrate Ordenom bijelog orla prvog stepena knjazu Nikoli i Takovskim ordenom prvog stepana prijestolonasljedniku Danilu. Odlikovanja je ponio na Cetinje kraljev izaslanik pukovnik Jevrem Velimirović i, po prethodno naglašenoj želji knjaza Nikole, uručio ih 17. juna 1893. g. – na rođendan crnogorskog prijestolonasljednika.
No, kada je vojvoda Simo predavao crnogorska odlikovanja u Beogradu, kralj Aleksandar i njegova Vlada izrazili su želju da im knjaz dođe u zvaničnu posjetu. Prvo je, prilikom svečane večere, vojvoda Simo prenio poruku knjaza Nikole da sa Srbijom želi vječno prijateljstvo, a kralj je spremno to prihvatio, naglašavajući da je na sve dosadašnje međusobice zauvijek stavio zavjesu. Onda je predsjednik srpske Vlade dr Laza Dokić, svakako poslije savjetovanja sa kraljem, izjavio Popoviću da bi uspostavljanju ''pravog bratstva'' između Srbije i Crne Gore najviše doprinijelo kad bi knjaz posjetio kralja u Beogradu, sjajno bi ga dočekali, taj događaj bi ''čitav srpski narod ispunio verom i pouzdanjem u bolju budućnost'', a kralj Aleksandar vratio bi odmah posjetu Cetinju – naglasio je Dokić.

SVE ZA SRPSTVO

Vojvoda Simo je uvjeravao kralja Aleksandra i njegove ministre da neće biti potreban nikakav naročiti napor da knjaz Nikola odmah sa zadovoljstvom prihvati poziv da posjeti Beograd, jer on je, kao i kralj, duboko svjestan koliko bi taj sastanak oduševio svo srpstvo i porazio zajedničke neprijatelje.
Međutim, poruka Beograda dovela je knjaza Nikolu u vrlo nelagodnu i delikatnu situaciju. Glatko je odbaciti bilo je nemoguće, jer bi se knjaz time predstavio kao da praktično ne drži mnogo do svojih riječi o opštesrpskim interesima. A u pozivu knjaz je prije svega vidio zlurudu namjeru beogradskih političara da provjere iskrenost njegovih uvjeravanja u spremnost da stupi u stvarno prijateljske odnose sa kraljem i Vladom Srbije. Njegovu dinastičku sujetu duboko je dirao red stvari: što bi on kao knjaz Crne Gore morao da prvi učini posjetu Kralju Srbije. ''... Zar ja stari da balavcu idem na noge'' – prekinuo je knjaz izlaganje vojvode Sima o poruci Beograda.
Knjaz Nikola, tada nikako nije htio da ide u Beograd. Da bi neutralisao eventualne nove signale iz Beogra i moguća javna negodovanja i pisanje o tome, knjaz je prvo pustio u javnost glas da će prijestolonasljednik Danilo i mlađi mu brat Mirko uskoro poći u zvaničnu posjetu Beogradu, a potom je pozvao vojvodu Sima i povjerio mu delikatnu misiju: da srpskoj Vladi stavi do znanja kako je zbog nekih neprijatnosti iz Beograda morao odvratiti sinove od ''namjeravane'' posjete. Nađena je i motivacija: knjaz je bio upravo dobio neka anonimna pisma iz Srbije, puna prijetnji i psovki upućenih na njegovu ličnost, a neke beogradske novine su ga duže vremena napadale i vrijeđale tendenciozno predstavljajući stanje u Crnoj Gori; pored toga, čuo je da će ''odpadnik od njega i Crne Gore Savo Ivanović ubrzo doći u Srbiju i dobiti čin kapetana u srpskoj vojsci.
Iako je takva misija po sebi bila neprijatna, vojvoda Simo je ipak revnosno prihvatio: jer knjazu, kao i njemu, ''nešto miriše u vazduhu''. A to je, zapravo, bila misao da sve bezobzirniji propagandi rad Isaila Tomića, Dušana Backovića i Toma Oraovca protiv režima knjaza Nikole podstiču ne samo kralj Milan nego i jake političke snage u samoj beogradskoj Vladi. To je ,svakako, bio osnovni razlog što knjaz Nikola nije želio da ide u Beograd, niti da tamo šalje sinove.

KNјAŽEVIĆIMA SE PRIJETI SMRĆU

U septembru 1893. godine sastao se vojvoda Simo Popović, u svome rodnom mjestu Tovarniku, u Sremu, sa sekretarom kralja Aleksandra, Mihailom Milićevićem. Vojvoda Simo je naglasio da je knjaz veoma zadovoljan što su od proljetos oživjeli ''bratski odnosi'' između dvorova i vlada dvije zemlje. Pozivu da posjeti Beograd on se veoma rado odazvao, i da bi što prije dao izraza i dokaza svojim osjećanjima prema kralju Srbije, knjaz Crne Gore odlučio je da pošalje svoje sinove kralju Aleksandru u goste.
Ali, uoči samog kretanja knjaževića, knjaz je bio prinuđen da odloži njihov polazak, jer je dobio nekoliko pisama u kojima im se prijeti životu. Kao otac, ipak se morao zabrinuti za bezbjednost svoje djece. Da bi se stvari raščistile, knjaz traži da kraljevska Vlada uđe u trag tim ljudima i protjera ih iz Beograda i Srbije. Popović je Milićeviću dao da pročita ta pisma i upozorio ga na anticrnogorske napise u ''Videlu'' sa potpisom ''Katunjanin'' (bio je to Isailo Tomić).
Uglavnom, posjeta knjaza ili njegovih sinova uslovljavala se preduzimanjem efikasnih mjera protiv onih koji su zaista prijetili i neukusno pisali o knjazu i prilikama u Crnoj Gori.
Nikada, međutim, srpska Vlada nije preduzimala niti će preduzeti takve mjere prema onim Crnogorcima koji su u Srbiji djelovali protiv dinastije i Vlade u Crnoj Gori.
I baš kao u inat zahtjevima kralja Nikole, u Srbiji uskoro dolazi najveći crnogorski ''otpadnik'' Savo Ivanović. Od avgusta do novembra 1893. godine Savo je boravio u Veneciji; tu je upravo bio i kralj Milan, koji je Sava, svakako, uputio kako da dalje radi protiv kralja Nikole. Tada se i čulo da će Ivanović prijeći u Srbiju, pa je to knjazu Nikoli bio jak argument za ''odlaganje'' prijestolonasljednikove posjete Beogradu. Savo Ivanović došao je u Beograd u novembru 1893. godine.
Kralj Aleksandar lijepo je primio Ivanovića i čak mu se preporučio da ga ubuduće može smatrati ličnim prijateljem. Duboko indignirana time, crnogorska Vlada je preko poslanstva u Carigradu stavila do znanja srpskoj Vladi da je Savo dozvolio sebi da se izrazi najgusnijim uvredama i čak prijetnjom životu ''našega gospodara i mladih knjaževića''.

CINIČKA PORUGA KNJAZU NIKOLI

Mjesec poslije iz Beograda poručuje da je tamo ,,doduše, bio ''nekakav'' Ivanović, bivši crnogorski oficir; kralj ga je, istina, primio u audijenciju, ali samo onako kao što prima ''mnoge druge Srbe i tuđine''. Stvar se predstavlja kao sitnica i slučajnost, nije se znalo da je Ivanović crnogorski emigrant i čak zavjerenik, pa to ne može dati nikakvog povoda da se dovodi u sumnju ''bratsko prijateljstvo kralja Srbije prema Crnoj Gori i njenome knjazu''.
Ovakvo objašnjenje bilo je zaista cinička poruga osjetljivosti knjaza Nikole. Tim više što je i sam Ivanović mogao biti u kursu tih kontakata dviju vlada u vezi sa njim, što ga je samo ohrabrivalo u njegovome radu.

Obrenović neće da odgovori na pismo knjaza Nikole

Formalno polazeći od neobaviještenosti kralja Aleksandra o tome ko je Savo Ivanović, crnogorska Vlada tražila je od srpske Vlade da joj Ivanovića izruči kao zločinca. Čitavo ponašanje Beograda, međutim, isključivalo je mogućnost da Ivanović bude izručen crnogorskim vlastima. Srpska Vlada se izgovarala kako ne stoji da se o tome razgovara preko zastupnika u Carigradu, već crnogorska Vlada treba da se direktno obraća Beogradu; a iznad svega – Ivanović je, shodno već crnogorskom tretmanu, politički krivac, pa ''po Ustavu i zakonima zemlje ne bi ga mogli vama predati''.

PODANIK ZA BORBU PROTIV KNJAZA

Savo Ivanović je, međutim, krajem marta 1894. godine podnio Upravi grada Beograda molbu za prijem u državljanstvo Srbije. Rješenjem Ministarstva unutrašnjih djela i Državnog savjeta Srbije udovoljeno je toj molbi. Ali, u maju te godine ''najviše mesto'' nije dalo potpis za taj ukaz. Dakle, Ivanović je vladajućem krugu u Beogradu bio potreban za borbu protiv knjaza Nikole, kao i dalje nominalno crnogorski podanik, kao čovjek koji je izbjegao ''cetinjskoj tiraniji''.
No, uskoro će novi predsjednik srpske Vlade Svetomir Mihailović protjerati Sava Ivanovića, razumije se – bez ikakve intervencije Cetinja. To, međutim, neće označiti kraj ''karijere'' ove ličnosti u Srbiji, pogotovu ne u ličnoj politici kralja Milana prema knjazu Nikoli.
Činjenica da crnogorska Vlada povodom Sava Ivanovića nije htjela da se direktno obraća srpskoj Vladi, objašnjava se svakako izvjesnim njenim interesom. Već 1890. godine, bez obzira na sve dinastičke netrpeljivosti, vlade Srbije i Crne Gore preko svojih zastupnika u Carigradu sarađuju u nastojanjima da se za mitropolita u Prizrenu postavi Srbin, umjesto dotadašnjeg, carigradskog Grka. Ova saradnja imala je dalekosežni nacionalno - politički značaj za obje strane.
Crnogorska Vlada zalaganjem za bivšeg dabrobosanskog mitropolita Sava Kosanovića, rodom Crnogorca, vidjela je mogućnost da na to mjesto proturi svoga kandidata, provodioca užih crnogorskih interesa. Uzgred rečeno, crnogorska Vlada će se u ovom pogledu teško prevariti. Ovdje je, pak, od značaja da je ona u ovo vrijeme nalazila interes da sa srpskom Vladom zadrži formalno normalne odnose.
Izvjesno odmrzavanje u odnosima između Beograda i Cetinja opaža se u drugoj polovini 1894. godine. Tako je srpska Vlada, u jesen te godine, izražavala spremnost da obnovi trgovinski ugovor sa Crnom Gorom, koji je bila otkazala u junu.
U jesen 1894. godine došlo je i do ličnog susreta kralja Aleksandra i knjaza Nikole u Petrogradu, prilikom sahrane ruskog cara Aleksandra III. Vladari su jedan drugome obećali da će ubuduće otklanjati i suzbijati sve ono što je njihove domove zavađalo, da u svojim državama neće dozvoliti nikakvo političko djelovanje protiv druge strane, da neće primati ''intrigante'' kojima je samo cilj da siju razdor. Kralj i knjaz su se dogovorili da ubuduće pismima češće razmjenjuju misli.

OŠTRO DINASTIČKO RIVALSTVO

Knjaz Nikola se, po povratku iz Petrograda, pred srpskim poslanikom Đorđem Simićem, u Beču, veoma laskavo izražavao o kralju Aleksandru: upoređivao ga je sa svojim sinom prijestolonasljednikom Danilom, rekao je da se kralj (iako osjetno mlađi) mnogo bolje snalazi u društvu vladalaca i mnogo zrelije sudi o državnim poslovima. Viteška ova knjaževa nesebičnost na riječima – da je rivalski kralj sposobniji i bolji od njegovoga sina i nasljednika prijestola – može se razumjeti, smatramo, baš kao dinastička računica knjaza Nikole. Iz svega razgovora sa Simićem zaključuje se da se knjaz Nikola u srži osjećao slabijim rivalom i da sada na neki način pokušava da dinastičko rivalstvo svede u okvire tolerancije, neiskazivanja i nesluženja sredstvima agitacije i intriga. A najpodesnije obrazloženje, u neku ruku i plašt, za međudinastičku korektnost i trpeljivost, bilo bi jeftino obavezivanje na vjerno služenje ''opštesrpskoj nacionalnoj misiji'', pri čemu se, za sada, pitanje ujedinjenja ne mora spominjati.
Knjaz Nikola je, opominjući na uzajamno obećanje kralju Aleksandru ubrzo, zaista, poslao jedno opširno pismo na francuskom jeziku. Tu je sve podešeno i sračunato kako bi srpski kralj bio impresioniran porodičnim i ličnim vezama, uticajem i snagom ličnosti knjaza Nikole. On priča o susretu sa svojom kćerkom, udatom na ruskom dvoru, ''velikom vojvotkinjom'' Milicom, sa nekom ''kumom'' princezom Romanovom, onda sa carem Franjom Josifom, njegovim istaknutim političarima i sl. Knjaz Nikola, očito, hoće da svoju dinastičku poziciju prikaže mnogo jačom od one koja se može mjeriti snagom i moćima same Crne Gore. Dalje, knjaz se u pismu rasplakao nad sudbinom djece kneza Petra Karađorđevića kao svojim unucima, pa pita kralja Aleksandra bi li se položaj tih ''nevinih stvorenja'', praunuka Vožda Karađorđa, mogao kako poboljšati, moleći ga da vjeruje da mu i ne pada na um nikakva misao koja bi bila u neskladu sa interesom dinastije Obrenovića.
Tako motivisana ispovijest knjaza Nikole, a u aspektu činjenice da su njegovi odnosi sa zetom Karađorđevićem bili već odavno veoma loši, morala bi značiti poruku Obrenovićima da mogu biti sigurni da su pretenzije i pozicije kneza Petra Karađorđevića na srpski prijesto, što se tiče oslonca na Cetinje, već potpuno likvidirane, i to samo njegovom (knjaza Nikole) zaslugom. Sada, prema tome, Obrenovićima i Petrovićima - Njegošima ostalo bi samo da se sporazumiju za dugoročnu i takoreći mirnu koegzistenciju njihovih dinastija.

KRALј NEĆE DA ODGOVORI KNJAZU

Ali, kao što je jasno, Srbiji i Crnoj Gori nijesu bili neophodni nikakvi dinastički sporazumi, kad se i tako osjećalo i znalo da one na svaki način moraju ići zajedno u susret budućnosti. Što je knjaz Nikola izgleda počeo zepsti od te budućnosti, što je u svome nasljedniku već mogao vidjeti nesposobnog čovjeka, od toga su vladajući krugovi u Srbiji mogli samo praviti svoje račune. Usko shvatanje dinastičkih interesa nalagalo je Obrenovićima da se ne odriču svoje u suštini mnogo jače pozicije u borbi protiv Petrovića Njegoša. U tome je čini, se, najdublje objašnjenje činjenice da kralj Aleksandar nije uopšte odgovorio na to pismo knjaza Nikole.
Postupak kralja Aleksandra teško je uvrijedio knjaza Nikolu i povodom toga će crnogorska Vlada ozbiljno prebacivati srpskoj Vladi. Knjaz se ljutio zbog pisanja beogradskih ''Malih novina'' povodom smrti njegove majke. Ovaj listić se vrlo neukusno rugao uspomeni velike vojvotkinje Stane. Naročito je pogađalo što je život ove nekada obične Crnogorke, koja je sticajem okolnosti postala majka vladara Crne Gore, pružio priliku ''Malim novinama'' da karikirano predstavljaju kako se crnogorska dinastija, ponikla iz primitivnih uslova života i siromaštva, navodno skorojevićki uzdigla na dvorski aristokratski nivo. Istovremeno se pojavila i brošura ''Crna Gora pri kraju XIX vijeka'' Dušana Backovića – Crnogorca, učitelje sa službom u Srbiji, u kojoj se on obarao na ''tiraniju'' knjaza Nikole i glavara i stradanja sirotinje u Crnoj Gori. Ministar Vuković se povodom ovog obratio oštrim protestom Vladi Srbije. Izražavajući krajnju osjetljivost na uvredu dinastije, energično se tražilo od srpske Vlade da se inspiratori i autor napisa u ''Malim novinama'' primjerno kazne, a Backovićeva brošura da se konfiskuje i obustavi njeno rasturanje zbog klevetničke i neukusne sadržine.

SRPSKA ŠTAMPA PLјUJE PO PETROVIĆIMA

Srpska Vlada je na te zahtjeve crnogorske Vlade odgovorila tek nakon pola godine. U odgovoru se izražava veliko žaljenje zbog tog pisanja u srpskoj štampi i priznaje se da se pritom gubila iz vida obaveza poštovanja jedne bratske zemlje. Kraljevska Vlada je kategorički osudila te nedolične ispade, pa je na osnovu zakona o štampi za uvredu stranog vladara Ministarstvo unutrašnjih djela preduzelo mjero da se autor članka ''Velika vojvotkinja Stane Mirkova'' primjerno kazni. No, o rezultatu tih mjera u ovim izvorima nema nikakvog obavještenja. Što se tiče brošure Backovića, srpska Vlada ''sažaljeva'' što po zakonu o štampi nije u stanju da obustavi promet i izvrši konfiskaciju toga spisa.

''Bezgramontni'' Crnogorci blate Petroviće u štampi

U Srbiji je već bio na vlasti i naprednjački kabinet sa Stojanom Novakovićem na čelu. To je crnogorska vlada primila sa zadovoljstvom, očekujući da se Beograd smjelije orijentiše prema Rusiji i, sljedstveno, čvršće unaprijedi odnose sa Crnom Gorom. I zaista u drugoj polovini 1895. godine vlada Crne Gore i Srbije ozbiljno rade da obnove međusobni trgovinski ugovor i razvijaju vrlo intenzivan rad u Carigradu na postavljanju Srbina za mitropolita u Prizrenu. Oba pitanja složnim zalaganjem dviju vlada uspješno će se riješiti početkom 1896. godine. Kada je, dakle, bio u pitanju obostrani interes, stvarnom poboljšanju odnosa između Srbije i Crne Gore nije smetao, na primjer ni povratak Sava Ivanovića u Beograd baš u ovo vrijeme.

KO DA BUDE INICIJATOR

Inicijativa za dalje poboljšanje odnosa morala je poteći sa srbijanske strane. Jer, kralj Aleksandar dugovao je odgovor knjazu Nikoli na ono pismo od prije godinu dana. Zgodan povod da otpočnu kontakti bila je ratifikacija trgovinskog ugovora između Srbije i Crne Gore. Uz to, srpska vlada je izrazila želju da knjaza Nikolu odlikuje Ordenom sv. Save, što je prilikom ratifikacije ugovora imao obaviti specijalni izaslanik kralja Aleksandra general Milovan Pavlović. Knjaz je odmah uzvratio da će sa osobitim zadovoljstvom primiti generala Pavlovića.
Najava posjete Pavlovića izazvala je veliku radoznalost na Cetinju, jer bilo je razumljivo da formalnost ratifikovanja jednog u stvari beznačajnog ugovora nije pravi razlog za dolazak naročitog izaslanika kralja Srbije. Glavna pretpostavka u tom pogledu temeljila se na želji da se ispita raspoloženje za udaju knjaževe kćeri Ksenije za kralja Aleksandra. Knjaz je u tome gledao i pokušao arhimandrita Nićifora Dučića da mu se dodvori i povrati povjerenje koje je tako glupo iznevjerio još u doba kneza Mihaila. Dučić i Valtazar Bogišić su upravo još u drugoj polovini 1895. godine pokušavali da sondiraju ženidbu kralja Aleksandra kćerkom kralja Nikole Ksenijom.
Ruski poslanik u Cetinju, Argiropulo, kako svjedoči Aleksa Martinović, bio je oduševljen mogućnošću da se dvije dinastije orode, jer bi to, po njemu, bitno doprinijelo prijateljstvu, slozi i saradnji između ''dvije srpske države''. Knjaz Nikola je rezonovao da je davši kćer Zorku Petru Karađorđeviću već objektivno doprinijelo da se ta loza produži, мada se, navodno, rukovodio jedino roditeljskom brIgom. Ako bi sada postupio tako i prema Obrenovićima, njegova bi sopstvena krv došla u situaciju zavade i vječne borbe, zbog čega bi ''srpski narod imao razloga da me proklinje''. Knjaz je, ipak, povodom Pavlovićeva dolaska, došao do zaključka da se Stojan Novaković kao veliki naučnik i dobar političar emancipovao od ranijih predrasuda naprednjaka, pa da je slanje Pavlovića posljedica ''naših političkih radnja sa Srbijom''. Na ovu pretpostavku mogla je knjaza navesti i upravo primljena vijest o izboru zajedničkog kandidata Srbije i Crne Gore, Dionisija Petrovića, Srbina, rodom iz Bosne, za mitropolita u Prizrenu.

IZASLANIK STIŽE NA CETINJE

General Milovan Pavlović stigao je na Cetinje 10. januara 1896. godine i bio veoma srdačno dočekan. Knjaz Nikola je tih dana bio bolestan od noge, pa je Pavlović nekoliko dana čekao na svečanu audijenciju. Službeno Cetinje dalo je izraza zadovoljstvu što kralj Aleksandar Ordenom sv. Save odaje priznanje knjazu Nikoli za njegov književni rad. ''Srpske novine'' naročito ističu želju da se učvrste dobri odnosi između ''jednoplemenskih'' dvorova Srbije i Crne Gore, što diktiraju ispravno shvaćeni interesi obiju država. Poentom na odnose između dinastija, Beograd je htio da naglasi kako se rukovodi istinskom željom da trajno poboljša odnose sa Cetinjom.
I Pavlović je u neformalnim razgovorima na Cetinju isticao da ga je poslao sam kralj, bez sudjelovanja vladinog, da knjaza uvjeri u svoju nepokolebljivu volju da se među njima ''jednom za svagda'' utvrde prijateljski i bratski odnosi. Jer, sada je kralj, govorio je Pavlović, spoljnu politiku uzeo u svoje ruke i ona će biti postojana, neće zavisiti od raspoloženja partije i promjena vlada u Srbiji.
Puniji smisao i cilj ovoga stava otkriva se iz zaključka ruskog poslanika na Cetinju Argiropula: stalnim izjašnjavanjem u korist tijesnog zbliženja Srbije i Crne Gore, Pavlović je ujedno izražavao veliku želju svoje vlade da stekne naklonost Rusije. To se prije svega da objasniti opštom težnjom Srbije za što bržom ekonomskom i političkom emancipacijom od Austro-Ugarske. A neposredni interes biće u tome da se dobije ruska i, sljedstveno, crnogorska podrška za srpske aspiracije prema Makedoniji. Jer, s jedne strane, Rusija je u značajnoj mjeri već odstupila od svoje svetostefanske politike apsolutnog favorizovanja Bugarske, a s druge, za Rusiju su dobri odnosi Srbije sa Crnom Gorom umnogome bili dokaz da je prva spremna da slijedi politiku ruskih težnji i interesa na Balkanu.
Najvažniji rezultat misije generala Pavlovića na Cetinju bio je stvarno pokretanje ideje o razmjeni posjeta – knjaza Nikole Beogradu i kralja Aleksandra – Cetinju. Bilo je to u nezvaničnim kontaktima, inicijativa je formalno potekla sa crnogorske strane, a general Pavlović ju je spremno prihvatio. Predlažući razmjenu posjeta, knjaz Nikola je na vješt način poručio Beogradu da on u tome polazi od pretpostavke da su tamo, napokon, čvrsto zauzeli stav da više ne dovode u pitanje niti podrivaju ugled, položaj i pravo crnogorske dinastije. To je, svakako, bio osnovni motiv što je Gavro Vuković imao da detaljno izloži generalu Pavloviću sve one postupke Beograda prema Cetinju, od kada je Ilija Garašanin rekao da je proglašenje Danila Petrovića Njegoša za knjaza Crne Gore «najveća nesreća za srpstvo».

BACAJU SE BLATOM NA KNJAZA

Ističući da Crna Gora nije nešto ''izmišljeno, suvišno i škodljivo'', navodeći mnoge primjere politike Beograda shodno takvom shvatanju i tretmanu, Vuković je na kraju podsjetio kako su se nedavno u Petrogradu knjaz i kralj dogovorili da se sa takvim radom prestane i da u cilju učvršćenja bratskih i prijateljskih odnosa razmjenjuju misli prepiskom. Međutim, na pismo kralju Aleksandru od januara 1895. godine knjaz Nikola nije dobio nikakav odgovor.
Da bi se stvarno poboljšali odnosi sa Srbijom, crnogorska vlada drži da je neophodno da srpska vlada protjera sa svoje teritorije emigrante Crnogorce koji se bacaju blatom na knjaza, da onemoguće izdavanje klevetničkih spisa koje ''bezgramontni'' Crnogorci samo potpisuju, a pišu ih vještija pera, da se beogradska štampa odnosi sa dužnim poštovanjem u napisima o knjazu Nikoli. Sami knjaz, međutim, uzeo je ulogu da Pavloviću govori samo o lijepim momentima i plodonosnim događajima u srpsko-crnogorskim odnosima, da bi istakao koliko bi bilo korisno da on i kralj razmijene posjete.
Prihvatajući da zbog svog nižeg vladarskog ranga prvi ide u posjetu kralju Aleksandru, knjaz je smislio kako da formalno neutrališe značaj te činjenice: pošto knjaz namjerava da u jesen 1896. godine proslavi 200-godišnjicu svoje dinastije, biće to najbolja prilika za njihov susret na Cetinju; zato će kralj Aleksandar prvi izraziti želju da prisustvuje toj svetkovini, i pošto se tako anonsira, knjaz će mu prvi učiniti posjetu u Beogradu. Tako će se zadovoljiti sujeta knjaza Nikole, da kralj Aleksandar izrazi uvaženje i priznanje njegove mnogo starije dinastije, a i njemu lično kao mnogo starijem po godinama.

PODRŠKA BEOGRADU

Obziri prestiža ovoga puta, ipak, nijesu smjeli biti prepreka, jer su obje strane nalazile interese za razmjenu posjeta. Podrška Crne Gore Srbiji u borbi za Makedoniju vrijeđala je zato što se na taj način sticalo veće povjerenje u obzir Rusije za te srpske aspiracije. Knjaz Nikola, razumije se, nije bio direktno zainteresovan za Makedoniju.

Knjaz: U Srbiji su prema meni uvijek bili perfidni

Ali, uspjeh Srbije u tome pravcu knjaz je mogao smatrati posredno korisnim za Crnu Goru, ne bi li to, u direktnoj srazmjeri, doprinijelo da Srbija pokaže više tolerancije za crnogorske aspiracije u pravcu Novopazarskog Sandžaka i Metohije. U tome shvatanju crnogorsku Vladu mogao je ohrabriti izbor Dionisija Petrovića za mitropolita u Prizrenu, koga je ona smatrala svojim kandidatom. Ipak, ono što je knjaz Nikola preko ministra Vukovića, odnosno generala Pavlovića, poručio kralju Aleksandru – indirektno kazuje da je njemu ,prije svega, bilo stalo do onoga što te posjete same sobom treba da znače i donesu: obaveza na međusobnu korektnost, toleranciju dinastija, čime se, kao manifestacijom sloge, postiže veća afirmacija obje dinastije u očima naroda njihovih zemalja i ostalih Srba.

DOČEK IZASLANIKA NA CETINJU

Formalni dio misije generala Pavlovića zbog duže bolesti knjaza morao se obaviti kod prijestolonasljednika Danila. U vremenu između svečane audijencije i velikog prijema kod prijestolonasljednika, general Pavlović je obišao knjaza i predao mu Orden sv. Save prvog stepena. Sjutradan je knjaz primio Pavlovića u kratku oproštajnu audijenciju, odlikovao ga Danilovim ordenom prvog stepena i predao mu kurtoazno pismo za kralja Aleksandra. Veoma zadovoljan dočekom i rezultatima svoje misije, Pavlović sa iz Cetinja otišao 16. januara 1896. godine. Jedva treba pomenuti da o proševini knjeginice Ksenije za srpskoga kralja nije bilo riječi.
Zapažen je odziv u srpskoj štampi povodom misije generala Pavlovića. Novosadska ''Zastava'' sa neke neutralne pozicije izražava vjeru da će «izaslanstvo kralja Aleksandra u Crnu Goru uroditi stvarnom i zamašnom koristi za čitavo srpstvo». Beogradski listovi, takođe, toplo pozdravljaju ovu misiju i nalaze u njoj uspostavljanje one bratske veze između dvorova i vlada koji narod obje zemlje gaji. Uzgred rečeno, osim tog patriotskog zajedničkog imenitelja, kod srbijanskih listova ima ovim povodom i međusobnog stranačkog prebacivanja.
Dogovor i aranžiranje posjete knjaza Nikole Beogradu, međutim, nijesu išli lako. Vjerovatno je pomenuto knjaževno uslovljavanje izazivalo dileme u Beogradu. General Pavlović se tek nakon 20 dana javio ministru Vukoviću, saopštavajući, uglavnom, da je bio vjerni tumač želja knjaza Nikole kod kralja Aleksandra, a ni riječi o tome da li kralj prihvata knjažev prijedlog i formalni uslov za razmjenu posjeta. U odgovoru sa crnogorske strane, nakon takođe 20 dana, Vuković napominje da im je svojim odugovlačenjem samo htio dati vremena da prouče, ako smatraju potrebnim, ono što su im ''podnijeli na uviđaj''.
Inače, ovamo smatraju da nije bilo ništa lakše nego odgovoriti knjazu Nikoli na pismo koje je proisteklo iz njegova sporazuma sa kraljem Aleksandrom, u Petrogradu, a nije teško odgovoriti ni na knjažev predlog o načinu zamjene posjeta. Prema tome, knjaz Nikola i crnogorska Vlada vrlo ozbiljno insistiraju da kralj prvi obeća da će posjetiti knjaza – kao ''revanš za to što će knjaz stvarno prvi poći tamo''.

HOĆE KNJAZA DA IZIGRAJU?

Uz već prilično nelagodnu atmosferu zbog odugovlačenja sporazuma došla je i jedna mučna epizoda. Milovan Pavlović je, naime, između mnoštva onoga što mu je Vuković po knjaževu nalogu ispričao, prenio u Beograd, i to da je srpski političar Mihailo Bogićević negdje ranije darovao Savu Ivanoviću revolver, da njime, navodno, ubije knjaza Nikolu. Teško uvrijeđene lične i porodične časti, Bogićević se obratio ministru Vukoviću ogorčeno odbijajući ove navode kao gnusnu klevetu. Ne ograničivši se na ličnu odbranu, Bogićević čak uzvraća neuvijenom sumnjom u iskrenost izjava knjaza Nikole da želi izmirenje ''dva bratska prijestola'' kada je baš taj trenutak izabran za takvu ''neosnovanu optužbu''. Vuković, pak, nastoji da ovu stvar ublaži i zagladi, ističući u kakvom je kontekstu i cilju to bilo rečeno, kako je baš trenutak izmirenja dinastija najpogodniji da jedni drugima kažu sve što je među njima bilo i dobro i loše, pa da se sve, jednom za svagda, u vječni zaborav baci. Ali se Bogićeviću odlučno odvraća da niko nema pravo da dovodi u sumnju iskreno nastojanje knjaza Nikole da ostvari najbolju slogu sa ''njegovim bratom'' kraljem Srbije. Ova polemika nije naravno, izlazila na javnost i formalno je bila privatnoga karaktera. Ali je sigurno da su vladari za nju bar znali, a možda joj i davali ton.
Iako mučno, stvari su se ipak nekako kretale naprijed. Najzad je Stojan Novaković odgovorio da je kralj Aleksandar sa zadovoljstvom primio misao knjaza Nikole o međusobnoj razmjeni posjeta. No, iz tog pisma se dalo zaključiti da su u Beogradu previdjeli da je Cetinje preko Pavlovića tražilo da kralj prvi obeća posjetu knjazu. Zbog toga su na Cetinju stekli utisak da u Beogradu žale da odbiju taj uslov.
U nedoumici i ljut što se u Beogradu prave nevješi na njegov prijedlog, do koga je mnogo držao, knjaz je govorio da su u Srbiji prema njemu uvijek bili perfidni, pa se boji da ga i ovog puta ne izigraju, jer bi lako mogli naći izgovor i osujetiti vraćanje posjete. Knjaz je stoga došao na misao da nekoga pošalje u Beograd da načine pismeni ugovor o razmjeni posjeta. No, razmislivši, riješio je da još jednom piše u Beograd. Vuković je onda predložio Novakoviću da stvar posjete treba da se utanači i uredi ''kako se ne bi ostavilo mjesto mjesta đe bi i najmanja osjetljivost tugaljivo dirnuta bila''.

LASKANJE ČASTOLjUBLJU I SUJETI

Napominjući da će se jubilej dinastije Petrovića Njegoša zbog ograničenih materijalnih mogućnosti Crne Gore skromno obilježiti, skreće se pažnja da je i zbog toga neophodno da kralj sam izrazi želju za posjetu Cetinju za taj dan; jer knjaz nema namjeru da ijednom stranom vladaru upućuje poziv na tu svečanost. Srpski kralj se, dakle, izuzima samo ako se sam ponudi da dođe.
Pozivom kralju Srbije da dođe na Cetinje upravo na 200.godišnji jubilej dinastije Petrovića Njegoša knjaz Nikola hoće da najboljom prigodom polaska svome častoljublju i sujeti; činjenicu što je Srbija mnogo veća, ekonomski i u svakom pogledu jača i stoga politički mnogo perspektivnija, teatralno će zasjeniti i, biva, nadomjestiti to što je crnogorska dinastija mnogo starija i u nekom smislu zaslužnija od dinastije Obrenovića. Takvo shvatanje osobito će se nametati činjenicom što će na Cetinju oba vladara, sami, kao domaći, slaviti taj crnogorski jubilej.
Ne sačekavši odgovor, na Cetinju su našli za potrebno da se obrate srpskoj Vladi i povodom boravka Sava Ivanovića u Beogradu. Doduše, sada se ova stvar kao uzgredno tretira. Kako je knjaz Nikola kroz koji dan imao da otputuje za Moskvu, na svečanost krunisanja cara Nikole II, ovo je navodno dovodilo u brigu narod, a posebno odgovorne, za njegovu bezbjednost na putu. Zbog toga se srpskoj Vladi skreće pažnja za nekoliko Crnogoraca koji su za svoja djela izbjegli zakonu zemlje i sad se potucaju po svijetu i ne prestaju da prijete. Tu je na prvom mjestu Savo Ivanović, koji u Beogradu ''uživa pažnju i pripomoć u izdržavanju'', pa se srpska Vlada moli da ga u toku odlaska i povratka knjaza Nikole pritvori ili stavi pod strogi nadzor. Nije svakako za toliku brigu bilo putovanje knjaza (morem i preko Rijeke ili Trsta) za Rusiju, već se prije htio prekoriti Beograd što disidente jedne bratske zemlje udostojava takve pažnje i pomoći.

ATENTATORA POD NADZOR

Stojan Novaković, pak, ne nalazi razloga da se tolika važnost poklanja ljudima koji ne zaslužuju nikakvog uvažavanja: on je, na primjer, u avgustu prethodne godine Ivanovića prosto s vrata otjerao: ''beogradski kmet'' (upravnik policije Mihailo Bademlić) dao mu je neki posao da bi se samo hljebom hranio, da ga glad ne bi natjerala na veće zlo. No, pošto na Cetinju mnogo polažu do čuvanja tih ljudi – ''čuvaćemo ih od sad što možemo bolje i sigurnije'', obećava Novaković.

Zagrljeni na beogradskoj željezničkoj stanici

Glavna stvar je, napokon, povoljno riješena. Kralj Aleksandar je vrlo rado pristao da ispuni želju knjaza Nikole. U svome pismu on izražava želju ''da još vidljivijim znacima obeležimo zajednicu misli i odanost pravdi narodne politike, osveštanoj najslavnijim predanjima Moga i Vašega doma''. Kako ga u tome predusrijetaju najtoplija osjećanja knjaza, kralj želi da se vide i ''u prestonici Crne Gore i u prestonici Srbije'', uvjeren da će to kako podanike obje zemlje tako i njihove saplemenike ''gde god ih ima ispuniti najtoplijim nadama''. Tako kralj predlaže da se vide na Cetinju ''oko 8. septembra'' i moli knjaza da mu javi kad bi ga mogao očekivati u Beogradu.

KNJAZ NIKOLA U NEDOUMICI

Pošto se knjaz Nikola već nalazio u Baden Badenu, tamo su mu dostavljene kopije pisama kralja Aleksandra i Stojana Novakovića. Komentarišući ih u propratnom pismu knjazu, crnogorski ministar inostranih djela Gavro Vuković nalazi da je kraljevo pismo ''učtivije i poniznije'' nego što je ikad mogao to zamisliti; cio srpski narod, ko iz volje ko iz nužde, baca se, eto pod pokroviteljstvo knjaza Nikole. Vuković se moli Bogu da iz ove dobre prilike knjaz ''stvori svome prestolu'' (podvukao N.R.) ''i cijelom narodu srpskom novu željenu budućnost''.
Likovanje zbog perspektive kakvu je tobože otvaralo ''poniženje'' kralja Aleksandra pred knjazom Nikolom, najbolje pokazuje u čemu su na Cetinju vidjeli interes od razmjene vladarskih posjeta i njihov značaj: afirmacija dinastije, briga za prijesto, to je bila sve veća preokupacija knjaza Nikole. Inače, Vuković sigurno ne bi mogao sebi dozvoliti da se tako nekontrolisano ponese ''vizijama'' o budućnosti prijestola knjaza Nikole.
Interesantno je, međutim, da je knjaz u Baden Baden došao s planom, i tu ga navodno definitivno utvrdio, da prvo posjeti Carigrad, pa Sofiju, pa Beograd. Jednom je bilo javljeno na Cetinje da se knjaževa svita blagovremeno pripremi za put u Carigrad. O ovome planu, koji bi gotovo uništio nacionalno patriotski značaj predstojeće posjete Beogradu, Gavro Vuković kaže da je učinjen uplivisanjem njegovih kolega na knjaza, koji su iz prevelike revnosti i da mu se dodvore nastojali da umanje vrijednost posjete kralju Aleksandru. Iz izlaganja Vukovića uopšte, vidi se da se knjaz raspinjao između direktne i uzgredne posjete Beogradu, između želje da učini veliki patriotski gest sa dinastičkom računicom i straha da u svojoj sujeti i računu ne bude izigran.

IPAK PRVO U BEOGRAD

Dobivši pismo iz Beograda, knjaz je iz Njemačke odgovorio kralju Aleksandru 5. maja 1896. Neizmjerno zahvalan na sadržini kraljeva pisma, knjaz se ''iz duše raduje'' bratskoj odluci da se toga ljeta vide u njihovim prestolnicama. Knjaz se nada da će njihov sastanak obnoviti i osvježiti duh ''našega dragoga Srpstva'' koje u njihovu ljubavu i bratske odnose polaže svoje nade. Zbog toga kralj nije mogao izabrati bolji termin nego 8. IX. 1896. godine, jer se taj termin podudara sa proslavom 200-godišnjice ''osnivača moje dinastije i preporodioca Crne Gore Vladike Danila''.
Kraljevo će prisustvo tu proslavu ''uveličati i sjajnijom učiniti''. A što se tiče knjaževa dolaska u Beograd, knjaz moli da to bude ''oko Vidovadne'', čime mu on ''prethodno'' vraća onu posjetu kojom ga kralj namjerava počastvovati u septembru. Prema tome, knjaz smatra da iako prvi ide u Beograd, on time vraća posjetu do koje će kasnije doći, jer je ta kasnija posjeta već obećana i knjaz je tretira kao prvu. U Beogradu su se pravili nevještim na to što se kralj Nikola radi svoga prestiža tako poigravao logikom.
Knjaz Nikola je iz Moskve stigao u Beč 7.VI.1896. s izmijenjenim planom: da iz Beča ide pravo u Beograd. Vjerovatno je i ruska vlada uticala na njega da odustane od puta preko Carigrada i Sofije, kako bi posjete Beogradu imala željenu svrhu i efekat.
Cetinju je naknadno javljeno da knjaževa pratnja za posjetu Beogradu pođe u Beč. U toj pratnji, međutim, neće biti prestolonasljednika Danila. Pri polasku glavara određenih za pratnju knjaza, knjeginja Milena im je dala izvjesna uputstva: ''... U Beogradu je ''teže nego igdje'', tamo će sve da mjere i cijene kod knjaza i svih; zato treba da paze na svaku riječ i svaki gest, da budu prirodni i dostojanstveni, ničemu da se ne čude, ništa da ne kritikuju, ni za trenutak da se ne zaborave; naročito je preporučila knjazu i ''naredila'' ministru Vukoviću, da ako se od srbijanske strane budu što raspitivali za knjeginjicu Kseniju, da im ne dadu osjetiti ni trunke nade, jer se ona, kao majka, pita za udaju kćeri. ''... Kruna je bračna sreća a nje nije bilo u porodici Obrenovića'' - rekla je navodno knjeginja Milena.

POMPEZAN DOČEK KNJAZA U BEOGRADU

Za dolazak knjaza Nikole u Beč srpski poslanik Đorđije Simić doznao je iz novina, ali je odmah pošao da mu se predstavi i stavi na raspolaganje radi eventualnog saopštenja. U razgovoru sa Simićem knjaz se raspitivao kakve će svečanosti biti u Beogradu povodom njegova dolaska i izjavio da bi najradije došao na sam Vidovdan, da se može zadržati samo 4 dana i da će imati dosta veliku svitu. To je inače knjaza u Moskvi saopštio samo prvi ađutant Slavo Ćurković, a u Beču mu se pridružuje još sedam ličnosti, među kojima ministar inostranih djela vojvoda Gavro Vuković, ministar vojske vojvoda Ilija Plamenac državni savjetnik vojvoda Simo Popović, prvi sekretar knez dr Lujo Vojnović.
Prijestolonasljednik Danilo je, međutim, tih dana došao iz Pariza u Beč i produžio za Cetinje, iako se predviđalo da će i on ići u Beograd. To je vjerovatno posljedica neke dinastički motivisane i samo knjazu Nikoli znane i svojstvene odluke. I pored odsustva prestonasljednika, sastav knjaževe pratnje pokazuje da je na svoj način pridavao veliki značaj ovoj posjeti.
Knjaz Nikola je sa svitom i u pratnji poslanika Simića krenuo iz Beča 14. juna uveče. Na željezničkoj stanici iskupio se veliki broj đaka i studenata iz Srbije, Hrvatske, Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Vojvodine. Neki Bosanac održao je pozdravnu riječ u ime te omladine, zbog čega je imao neprilike s austrijskim vlastima. Voz mađarske željeznice sa posebnim vagonom za knjaza Nikolu išao je preko Budimpešte i Subotice. U Novom Sadu velika masa svijeta pozdravljala je iza ograde, pošto su vlasti zabranile ulazak u stanicu.
15. juna 1896. godine u devet sati knjaz Nikola i kralj Aleksandar zagrlili su se na beogradskoj željezničkoj stanici. Potom je svečana povorka pošla iskićenim ulicama, praćena oduševljenim ovacijama naroda iz Beograda, unutrašnjosti Srbije i Vojvodine. Štampa je, prožeta zvučnim nacionalno-patriotskim frazama, do sitnica izvještavala o raznim ceremonijama i posjetama vladara: o prisustvu parastosu kosovskoj uspomeni u Sabornoj crkvi, o posjeti Akademiji nauka, Domu sv. Save, Narodnom muzeju, Velikoj školi, Vojnoj akademiji.

POZDRAV «JUŽNOGA SRPSTVA»

Na svečanoj večeri 17. juna knjaz Nikola je održao veoma zapaženu zdravicu. On je istakao da mu je odavna bila žarka želja da posjeti Beograd, a osobito otkako je kralj izrazio želju da ga posjeti u Crnoj Gori. On donosi pozdrav ''Južnoga srpstva – Crne Gore – Zete Balšića, Crnojevića i Doma Moga'', zemlje u kojoj se neprekidnost srpske samostalnosti srećno očuvala sa toliko žrtava i pregnuća. A došao je baš na Vidovdan, da taj dan srpski narod ne bi proveo u sjeti ''kao mnogi do danas''. Srpski narod, da bi se ''uspravio'', i danas vapije za slogom, a kralj i knjaz kao njegovi upravljači dužni su učiniti sve da ga isprave. ''Srpski vladari treba da svoj narod povedu pravcem njegovih pravednih težnji; jer srpski narod hoće samo da bude posjednik svoga, pošto je pozvan da bude revnosni sudionik na polju napretka, razvića i civilizacije''.

Da rivalstvo dinastija zamijene sloga i saradnja

Knjaz Nikola je, očigledno, htio da se ova zdravica obilježi kao glavni momenat u njegovoj posjeti Beogradu. Slogu dvaju vladara kao osnovni preduslov za ostvarenje istorijskog imperativa, tj. “potpunog oslobođenja svih Srba”, knjaz je, na određeni način, svakako želio. On je, prije svega, želio da bude priznat kao ravnopravni protagonist na tome istorijskom zadatku. No, u praktičnoj političkoj filozofiji knjaza Nikole i kralja Aleksandra, odnosno vladajućih krugova Crne Gore i Srbije, stvar oslobođenja Srba prosto se identifikovala sa prisajedinjenjem teritorija na kojima su oni živjeli njihovim državama. Zato je knjaz Nikola imao duboki interes da rivalstvo i borbu dinastija zamijene sloga i saradnja. Radi toga se sloga vladara implicitno preporučuje kao uslov za slogu naroda.

NI RIJEČ O UJEDINJENJU

Knjaz Nikola, dakle, hoće da načelo sporazmijevanja dinastija, tj. sporazumijevanja između njega i kralja Aleksandra, propiše kao jedini mogući recept i postulat za zajedničko djelovanje u budućnosti. U ovome, smatramo, stoji objašnjenje činjenice da se u zdravici stvarno izbjegava riječ ujedinjenje, a manje u želji da se ne bi previše provocirala Austro-Ugarska. Govor je bio sračunat na neposredni efekat u narodu, a namijenjen je bio u istoriji.
Knjaz Nikola je, svečano ispraćen, otputovao iz Beograda 18. juna uveče. Posjeta se ograničila na sami Beograd, ali je po spoljnom bljesku bila veličanstvena, a po patriotskom utisku na savremenike i veoma efektna.
Što se tiče političkih razgovora, Vuković kaže da je knjaz govorio sa kraljem ''o važnim budućim radnjama''. Mada ne bilježi taj razgovor, vidi se da je to u stvari ono o čemu su se usmeno dogovorili ministar inostranih djela Crne Gore Vuković i predsjednik vlade i ministar inostranih djela Srbije Novaković, a što su vladari naknadno odobrili: da se Srbija i Crna Gora udruže protiv svakoga ko bi nasrnuo na prava srpskoga naroda, bilo sa strane Turske, Austro-Ugarske ili Bugarske; ali za svaki budući korak koji bi imali zajednički preduzeti, trebaće da se prethodno dogovore. U pitanju Makedonije neka Srbija prednjači, a Crna Gora, pošto je daleko, potpomagaće je.
U pitanjima sjeverozapadne Albanije, tj. Metohije: zbog susjedstva Crne Gore – da ova prednjači, a Srbija da je pomaže. U pitanju postavljanja Srbina za metropolita u Skoplju; da se u Carigradu, uz potporu ruske diplomatije, zajednički zalažu. Manastir Hilandar da oslobode od bugarskih pretenzija, njenih administratora i kaluđera i da ga kao ''srpsku lavru'' pridruže srpstvu.

RUSIJA POJAČALA POZICIJU CETINJA

Nad stanjem u Bosni i Hercegovini da budno bdiju, da ne bi bili ''iznenađeni aneksijom''. Zatim, da diplomatskim putem i preko štampe obraćaju pažnju silama potpisnicama Berlinskog ugovora na sve ono što bi našli da austrijske vlasti čine protiv srpske narodnosti u Bosni i Hercegovini – ''kako pravoslavne, tako muslimanske vjeroispovijesti''. Sve ovo su samo usmeni zaključci. Bilo je govora i o pismenom sporazumu, ''ali za pismeni dogovor treba više vremena i promišljanja, pa smo stvar ostavili za docnije''.
Jasno, ovakav dogovor, мada pokazuje široku skalu identičnog gledanja na mnoga pitanja, nikoga nije obavezivao ni na šta; svaka strana i dalje je imala odriješene ruke za samostalni prilaz i inicijativu u svakom pitanju. Jedino su uzajamno obećali da se o stvarima od zajedničkog interesa prethodno dogovaraju, ali i to – ''po mogućnosti''.
Doduše, tadašnja situacija nije bila sazrela za kakve odlučnije političke poteze. Ipak je u tome dogovaranju, čini se, najinteresantnije, što Crna Gora svoju podršku Srbiji u pitanjima Makedonije uspijeva da, bar verbalno, naplati tolerancijom Srbije prema crnogorskim pretenzijama na Metohiju. A to se da objasniti time što je crnogorsku poziciju uopšte veoma pojačavala moralno-politička podrška i materijalna pomoć Rusije.
Što se tiče onog nestvarnog posla oko eventualne udaje knjeginjice Ksenije za kralja Aleksandra, kraljica Natalija je, po prilici, gajila tu misao. Ali, odlučno protiv bio je (osim knjeginje Milene) kralj Milan – zbog patološke mržnje prema knjazu Nikoli i zato što kćer ovoga ''nema ni košulje, a kamoli para''.
Posjeta knjaza Nikole Beogradu, kao što će i ona kralja Aleksandra sljedeće godine Cetinju, svodila se uglavnom na snažni nacionalno patriotski odjek. Kako je to bio susret vladara dviju nezavisnih naših država, on je već i sam sobom na savremenike djelovao kao “veliki konkretni čin opštesrpske politike i nacionalno oslobodilačkih težnji”. U tome duhu su i vrlo dugi napisi u srpskoj štampi.
Knjaz Nikola je posjetu smišljeno tempirao na Vidovdan, što je osobito inspirisalo duge patriotske tirade u stilu kulta Kosova. Uz to se, međutim, razabira da se, na primjer, vladajući naprednjaci preko svoga glasila ''Videlo'' dobro paze, da ne izazovu moćnog susjeda Austro-Ugarsku. Kod radikalskog ''Odjeka'' pak izbija nota za opštesrpsku nacionalnu koncentraciju. Liberalna ''Srpska zastava'' po običaju implicira posebne državne tradicije Crne Gore. I srpski listovi van Srbije u tome sastanku hoće da vide postizanje sloge između srpskih vladara i to ističu kao njegovu glavnu vrijednost (novosadska ''Zastava'', zagrebački ''Srbobran'', zadarski ''Srpski glas'').

POSEBNA CRNOGORSKA INDIVIDUALNOST

Iste i slične ideje nalaze se i u glavnom komentaru ''Glasa Crnogorca'' na Vidovdan 1896. Međutim, ovdje je nametljiva jedna posebna, na tako reći dinastičkom tumačenju istorije zasnovana digresija: previđa se zajednički državni život Raške i Zete pod Nemanjićima, a ističe se divergetni razvoj Crne Gore od Balšića i naročito Crnojevića – ''ostavši Ivanbegovina'' – do Petrovića-Njegoša. Razumije se, knjaz Nikola hoće da jasno i glasno podvuče kako je dugim odvojenim istorijskim životom izgrađena posebna državna i društvena individualnost Crne Gore. Sa ove pozicije, koja u djelovanju knjaza Nikole u mnogome fungira kao njegova dinastička preokupacija i stav, ide se u Beograd, sa osnovnim motivom da se nađe praktični modus vivendi dvije dinastije. Njihova međusobna borba pak, gledano iz aspekta tadašnjih političkih shvatanja i tendencija, imala bi za krajnju konsekvencu prisajedinjenje Crne Gore Srbiji i samim tim likvidaciju dinastije Petrovića-Njegoša.
Na posjetu kralja Aleksandra Cetinju moralo se, međutim, čekati osjetno duže nego što je bilo predviđeno. Ova posjeta je bila odložena zbog vjeridbe knjeginjice Jelene za italijanskog prijestolonasljednika Viktora Emanuela, u avgustu 1896, a onda zbog priprema za tu svadbu koja će uslijediti u oktobru iste godine. U međuvremenu, u septembru, baš kada je trebalo da se proslavi 200-godišnjice i dsa kralj Aleksandar posjeti Cetinje, umrla je kćerka knjaza Danila, Olga (što, inače, nije odložilo Jelenino vjenčanje u Rimu). Knjaz Nikola je objasnio kralju Aleksandru porodične poslove, potrebu da ide u Rim i tamo se duže zadrži, pa ga je molio da izabere vrijeme dolaska poslije svadbe, kad mu najbolje odgovara.

BEZ POZIVNICE KRALjU

Na vjenčanje u Rimu knjaz Nikola, ako se o tome mislilo, nije mogao pozvati kralja Aleksandra, po prilici zato što je bugarski knez Aleksandar Koburg izjavio Cetinju da bi mu bilo veoma krivo ako bi ijedan drugi vladar tamo bio prisutan, a da on ne bude pozvan.
Kralju Aleksandru je, prema tome, ostavljeno da sam odredi termin posjete Cetinju. Ovdje su se, međutim, plašili da će posjeta ostati nevraćena usljed djelovanja kralja Milana. Ministar Vuković kaže da je zbog knjaževe posjete Beogradu Milan bio bijesan, ''ali je tada na vladi bio čovjek od autoriteta, Stojan Novaković, kojemu Milanove pleći nijesu zastupale horizont''.
Ipak, na Cetinju nijesu bili obeshrabreni kada je na čelo srpske vlade u januaru 1897. godine došao Đorđije Simić, sa kojim se, i sa njegovim ministrom finansija Mišom Vujićem, Vuković dopisivao. Kralj Milan je izgleda, vršio pritisak da osujeti posjetu kralja Aleksandra Cetinju, ali su se Simić i Vujić tome odlučno odupirali.

Srpski kralj stigao u crnogorsku prijestonicu

Proslava 200. godišnjice crnogorske dinastije Petrović Njegoš morala se obaviti sasvim skromno zbog katastrofalne poplave, usljed izlivanja Skadarskog jezera, pa su sredstva namijenjena proslavi najvećim dijelom data za pomoć postradalim područjima. Izvještavajući o tome kralja Aleksandra, knjaz Nikola naglašava kako jednako radosno očekuje njegovu posjetu. Odajući priznanje knjaževoj plemenitoj odluci da pritekne u pomoć svojim postradalim podanicima, kralj će u ''mislima učestvovati u znamenitim uspomenama, kojima je posvećena proslava 2. januara''. Kralj je, dakle, ovom prilikom izbjegao da potvrdi da će vratiti posjetu kralju Nikoli.

SRPSKO-BUGARSKA “UGODBA”

U februaru 1896. godine kralj Aleksandar bio je u zvaničnoj posjeti bugarskom knezu Aleksandru, u Sofiji. Kako je tada bila u toku kriza na Istoku, izazvana ustankom na Kritu protiv turske vlasti, ovaj sastanak u Sofiji imao je i aktuelan politički značaj. Plašeći se da velike sile ne pokrenu pitanje autonomije za Makedoniju, kao što su za Krit, između kralja Aleksandra i kneza Aleksandra došlo je do takozvane srpsko-bugarske ''Ugodbe'' potpisane 19. februara 1897. Uglavnom, dvije strane se saglašavaju da sva pitanja koja se tiču njihovih interesa u turskoj carevini ''raspravljaju'' putem sporazumijevanja. Posljednjim članom ovoga, zapravo efemernog, sporazuma kaže se da ga ga saopštiti knjazu Nikoli i pozvati ga da mu i on pristupi. Ovaj dokument značio je, svakako, neko otopljenje u srpsko-bugarskim odnosima, ali je istovremeno bio dokaz da se nije moglo doći ni do kakvog konkretnog i trajnog rješenja.
''Ugodbu'' je kralj Aleksandar poslao knjazu Nikoli po naročitom izaslaniku, potpukovniku Nešiću. Preporučujući taj sporazum kao kamen temeljac politike kojom bi se okončali dotadašnje rivalstvo između Srba i Bugara i omogućila njihova saradnja u budućnosti, kralj naglašava neophodnost da im se i knjaz Nikola pridruži, jer taj dokumenat će imatu punu snagu tek kad bude zajemčen sporazumnim radom sve tri slovenske države – Srbije, Crne Gore i Bugarske, odnosno njihovih vladara.
Dostavljajući ovo sasvim povjerjivo pismo, kraljev izaslanik imao je nalog da knjazu saopšti da će mu kralj u toku nastupajućeg proljeća vratiti posjetu. Na kraju, kralj Aleksandar izražava namjeru da kod knjaza Nikole akredituje svoga stalnog diplomatskog zastupnika.
Knjaza Nikolu moralo je dirnuti što su se vladari Srbije i Bugarske nagađali bez njegova prisustva i znanja, iako o stvarima koje se direktno nijesu ticale Crne Gore. Već time se objašnjava što je on kralja Aleksandra tek obavijestio da prihvata ''Ugodbu''. Želju srpske vlade da na Cetinju ima stalnog zastupnika knjaz je pozdravio, a dolazak kralja Aleksandra na Cetinje on ''željno očekuje''.

“BOLJI NEGO NIKAKAV”

Međutim, u poruci bugarskome knezu, knjaz Nikola je mnogo otvoreniji. Njemu je ''Ugodba'' suhoparan dokumenat, mršav, ali ga on potpisuje kao “bolji nego nikakav”, da se ne bi odvajao od svoje slovenske braće u trenutku ''jedne zajedničke opasnosti''. Knjaz Nikola bi insistirao na jednom konkretnijem sporazumu između balkanskih slovenskih država, osobito stoga što bi Rusija ''vidjela da smo odbacili naše rivalstvo, smiješno i nedostojno, a svagda štetno''. No, on odmah dopušta sebi da o težnji Srbije za izlazak na more preko Vardarske doline reče bugarskom knezu da bi to bilo mogućno jedino ''preko glava drugih''.
Podsticaj za ovakvu nelojalnost prema kralju Aleksandru nekako se odmah otkriva: kralj je bio poručio Cetinju da ne može pretendovati na Prizren, već taj grad mora biti u interesnoj sferi Srbije. Prema tome, podrška Crne Gore Srbiji u pitanju Makedonije automatski otpada kada srpska vlada odbija da pruži potpune garancije pretenzijuma crnogorske vlade prema Metohiji. I načelna kritika ''Ugodbe'' – apel da se odbaci rivalstvo – nije ništa drugo već želja knjaza Nikole da podijeli zone interesa i pretenzija sa Srbijom, paralelno sa odgovarajućim sporazumom između Srbije i Bugarske.
Imajući zato najveći interes kao najslabiji partner, knjaz Nikola je vjerovatno računao da bi u troje imao više prostora za manevrisanje, osobito na suprotnostima između Beograda i Sofije. No i ''Ugodbom'' se samo za kratko vrijeme stišala politička borba Bugarske i Srbije oko Makedonije, pošto povratkom kralja Milana u Srbiju, krajem godine, sve će opet poći po starom.
Sami, pak, dogovor o posjeti kralja Aleksandra Cetinju ovoga puta je postignut bez teškoća. Predsjednik srpske vlade Simić javio je ministru Vukoviću da se kralj Aleksandar rado odazvao želji kralja Nikole da mu što prije vrati prošlogodišnju posjetu. Napominjući da kralj, takođe, želi da sa knjazom ''ponovo izmijeni misli o interesima srpskog naroda'', odlučio je da mu dođe na sami Đurđevdan – knjaževu krsnu slavu. Đorđe Simić je u svojim uspomenama zabilježio da je sa Cetinja odmah odgovoreno kako će knjazu kraljeva posjeta na Đurđevdan biti veoma mila.
Uoči kraljeva dolaska uspostavljeni su jednostrani diplomatski odnosi između Srbije i Crne Gore, tj. samo je kralj Aleksandar akreditovao izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra pri dvoru knjaza Nikole. Uzgred rečeno, Crna Gora je zbog vrlo oskudnih finansija stalnog diplomatskog zastupnika držala samo u Carigradu i konzularnog u Skadru.
General Jevrem Velimirović došao je na Cetinje 9. aprila. Sjutradan ga je knjaz primio u privatnu audijenciju, a 14. aprila, na svečanoj audijenciji, Velimirović je predao akreditivna pisma.

SRPSKI KRALJ U CRNOJ GORI

Kralj Aleksandar je pošao iz Beograda 8. aprila 1897. Putovao je željeznicom do Rijeke, a dalje brodom do Bara. Sa pratnjom od devet ličnosti iskrcao se 21. aprila u barskom pristanu. Poslije pozdrava sa prijestolonasljednikom Danilom i ostalim ličnostima na dočeku, svečana povorka se, uz burne ovacije naroda, uputila za Cetinje. Od Virpazara do Rijeke Crnojevića prevezli su se parobrodom ''Danica''. Naveče je kraljev ekipaž, oduševljeno dočekan od Cetinjana i okoline, srdačno primljen u dvoru knjaza Nikole.
Boravak kralja Aleksandra na Cetinju, iako skromniji po programu, bio je lijepo ispunjen i ugodan. Sjutradan po dolasku održano je blagodarenje u manastirskoj crkvi, poslije podne vladari su posjetili uglednu cetinjsku školu Djevojački institut, a uveče je bio veliki prijem u dvoru. Trećega dana vladari su prisustvovali smotri tek ustanovljene redovne crnogorske vojske na Obilića poljani. Na svečanom ručku vladari su održali kratke zdravice. Simić je zapazio da su obje zdravice učinile jak utisak “na ceo srpski narod”, koji je u njima vidio izraz bratskog prijateljstva i saradnje između Srbije i Crne Gore.
Posljednjeg dana svoga boravka na Cetinju kralj Aleksandar je obišao Zetski dom i bolnicu, a kod knjaza je priređen familijarni ručak. Poslije podne kralj je svečano i dirljivo ispraćen, u društvu knjaza Nikole i drugih dostojanstvneika, preko Njeguša do austrijske granice. Iz Kotora je naveče otplovio za Rijeku.
Na Cetinju su vođeni i politički razgovori, a odnosili su se prevashodno na pitanje budućega nasljedstva ostataka turske carevine na Balkanu. Svjedočanstvo Đorđa Simića o tim razgovorima djelimično se potkrijepljuje, a nigdje ne demantuje, savremenim izvorima, i naročito potvrđuje kasnijim razvojem, pa se ono za ovo razmatranje mora uzeti kao osnovno. U razmjeni mišljenja knjaz Nikola i crnogorska vlada izrazili su gotovost da sa srpskom vladom i kraljem sporazumno rade ''u svim pitanjima koja se tiču srpskog naroda''.

ODREDITI INTERESNE SFERE

Knjaz je napomenuo da iako je pristupio srpsko-bugarskoj ''Ugodbi'', nije tim sporazumom potpuno zadovoljan, jer mu se čini isuviše neodređenim. Stoga on želi da se između Srbije i Crne Gore zaključi jedan bliži sporazum, intimniji ugovor, kojim bi se precizirale uzajamne obaveze i zadaci što ih čekaju u budućnosti. Odredile bi se i interesne sfere i njihove granice, kako se, upozoravao je knjaz Nikola, “zbog jednoga mjesta ne bi pokvario cio sporazum”.
Razmisliv o tome, Simić i Vujić su zaključili da bi bilo dobro postići jedan tješnji sporazum sa Crnom Gorom. Jer i pored nedavnog sporazuma sa Bugarskom, srpska vlada nije imala iluzije ''da će se Bugari odreći težnje da zagospodare cijelom Makedonijom. A u našem otporu protiv ovih bugarskih pretenzija bila bi nam dragocjena pomoć Crne Gore i njenoga kneza, prema kome je bugarski knez pokazivao najviše poštovanje i prijateljstvo''.
Simić je, dalje, smatrao korisnom i srpsko-crnogorsku saradnju u pravcu Bosne i Hercegovine, gdje bi knjaz Nikola preko hercegovačkih emigranata nastanjenih u Crnoj Gori i ''dalmatinskih srpskih patriota'' mogao vršiti nesumnjiv uticaj. Cijeneći ova objašnjenja, kralj Aleksandar je odobrio svojim ministrima da se upuste u razgovor sa crnogorskim ministrom inostranih djela.

Samozadovoljavanje snovima i političkim fikcijama

Rezultat tih pregovora, uglavnom između Simića i Vukovića, bio je projekat sporazuma koji su imali usvojiti i potpisati kralj Srbije i knjaz Crne Gore, a koji glasi:
''1. Vladaoci Srbije i Crne Gore obavezuju se da u svima pitanjima, koja se tiču interesa srpskog naroda van njihovih zemalja, postupaju sporazumno i da jedan bez drugog ništa ne preduzima;
2. U pitanjima crkveno-školskim Srbija u Otomanskoj imperiji oba vladaoca i njihove vlade radiće zajednički u Carigradu i gdje bude potrebno da se prizna narodu srpskom njegova narodnost i da mu se dadu srpske vladike i srpske škole, svuda gdje to stanovništvo bude tražilo;
3. Ako bi interesima naroda srpskog u Kraljevini Srbiji i Knjaževini Crnoj Gori, ili van njih, ugrozila opasnost od nekog trećeg, oba vladara i njihove vlade obavezuju se da zajednički brane te interese svim sredstvima, pa i oružanom rukom;
4. Da bi se tačno opredijelile sfere međusobnih interesa između Srbije i Crne Gore, oba vladaoca saglasila su se u slučaju raspada Turske imperije da granica između Srbije i Crne Gore ide sredinom Sandžaka novopazarskog, tako da Nova Varoš, Sjenica i Novi Pazar pripadnu Srbiji, a Pljevlja i Peć Crnoj Gori. Od granice Novopazarskog sandžaka imala bi se povući jedna što pravija linija na jug, koja bi ostavila Srbiji Skoplje, Tetovo i Ohrid, a Crnoj Gori Đakovicu, Prizren i Dibru. Na jugu, od Ohridskog jezera srpska granica imala bi poći k istoku, obuhvatiti Bitolj, Vodenu i Jenidže Vardar i spustiti se na Jegejsko more, ispod Soluna, ostavljajući Solun Srbiji; a crnogorska granica išla bi zapadno na Jadransko more, u pravcu Valone (po Gavru Vukoviću Ohrid bi pripao Crnoj Gori i dio Albanije, sa Skadrom i Dračom, do rijeke Škumbe – prim. N. R.);
5. Knjaz Crne Gore i njegova Vlada obavezuju se, u interesu srpskog plemena, da svima sredstvima, bilo političkim bilo vojnim, pomažu Srbiji da pri razmeđivanju njenom sa Bugarskom granica Srbije ide vododjelnicom Strume i Vardara, ostavljajući sliv Vardara Srbiji, a sliv Strume Bugarskoj, i spuštajući se ka zalivu Rendenskom (ili Orfanskom)”.

SPORENJE OKO PRIZRENA

Kao što se vidi, Prizren je po prijedlogu ovoga projekta imao pripasti Crnoj Gori. O ovom pitanju bilo je mnogo natezanja između ministra spoljnih poslova. Simić je znao da će to naići na odlučno odbijanje kralja ''iz dinastičkih razloga'', pa se trudio da svoga crnogorskog kolegu ubijedi da napusti taj zahtjev. Vuković je, međutim, izjavio da njegov gospodar neće potpisati nikakav sporazum koji Prizren ne uključuje u crnogorsku uticajnu sferu. Onda su srpski političari - ''s obzirom na velike interese srpstva'' – riješili da navedeni prijedlog podnesu kralju Aleksandru na eventualni potpis.
Simić je, inače, nalazio da je crnogorski zahtjev osnovan, s obzirom na to da Crna Gora mora težiti da se osnaži aneksijom plodnog zemljišta Metohije, a politički je razložan kada Srbija traži podršku Crne Gore u eventualnoj borbi protiv Bugarske - za Makedoniju. Crnogorske pretenzije na Prizren obrazlagane su time što bi Crnoj Gori po navedenoj podjeli pripali krajevi nastanjeni najvećim dijelom Albancima koji bi se morali asimilovati, pa bi zato jedna navodno srpska oaza kao što je Prizren bila neophodna, a bio je tu i dinastički razlog knjaza Nikole: Srbija po tom projektu dobija jednu staru srpsku prijestonicu – Skoplje, pa Crna Gora treba da dobije drugu – Prizren.
Knjaz Nikola, čuvši da su se ministri saglasili o tom projektu, mnogo se obradovao, a još više čudio kako su se mogli saglasiti, povjerovavši Vukoviću da su srpski ministri u pitanju Prizrena svakako postupili po odobrenju kralja Aleksandra. Ali, kada su Simić i Vujić podnijeli taj projekat kralju, on se odlučno usprotivio tome da se Prizren ustupi Crnoj Gori. Kralj je govorio da ne može ustupiti Crnoj Gori nijedno mjesto za koje su vezane ''najsvjetlije uspomene stare srpske države''. Inače je gotov ustupiti Crnoj Gori cijelu Metohiju, do granice pored samoga Prizrena.
Simić i Vujić su ubjeđivali kralja da bi koristi od usvajanja projektovanog sporazuma za interese srpskog naroda bile mnogo veće od žrtve Prizrena, ''koji danas ima samo istorijski značaj''. Kralj je uporno ostajao pri svome. On je već pred Vukovićem izjavio da Prizren kao crnogorsku sferu aspiracija ne može priznati. Kompromisna ideja Simića da ta fiktivna granica prolazi sredinom Prizrena unaprijed je naišla na odlučno odbijanje knjaza Nikole.

KNJAŽEVA “ZAVJETNA MISAO”

Knjaz Nikola je na sve načine pokušavao da nagovori svoga gosta da prihvati crnogorski prijedlog. Apelovao je na ''zavjetnu misao'', tvrdio da je Prizren stajao u sferi aspiracija još njegovih ''đedova i prađedova''. Ali – sve je bilo uzalud. Na kraju je kralj Aleksandar ovo pitanje prividno ostavio otvorenim, obećavajući da će u Beogradu konsultovati sve političke stranke i ako bude većina u prilog crnogorskog zahtjeva – pristaće i on. To je bio kakav - takav izlaz iz nelagodne situacije, a sporazum o podjeli sfere interesa i pretenzija u Turskoj ostao je samo san knjaza Nikole.
Odmah treba reći da su crnogorske aspiracije na teritorije do Prizrena, Ohrida, rijeke Škumbe, Drača bile nešto mnogo gore nego političke i istorijske fikcije, koje ni kao takve u ovom slučaju nijesu mogle dobiti pravo građanstva. Više nego naivno bilo je misliti da bi u jednoj, pretpostavimo, takvoj “crnogorskoj” državi jedan Crnogorac mogao da “asimiluje” najmanje četiri Albanca. Ali, više se po prilici radilo o tome da se eventualnim potpisom toga sporazuma dade satisfakcija kralju Nikoli potvrdom njegovih težnji, priznanjem njegovih pretenzija u tome pravcu, pa šta se od toga u budućnosti mogne ostvariti. A za ovaj momenat to bi u neku ruku značilo potvrdu i priznanje Crne Gore i njene dinastije kao samostalnog i aktivnog faktora i Srbiji ravnopravnog sudionika u balkanskoj politici.
Knjaz Nikola je pokušao da kod kralja Aleksandra izdjejstvuje još nešto. Kada je kod mitropolita Mitrofana bilo riječi o barskoj arcibiskupiji, kralj Aleksandar je nabacio kako sa Vatikanom vodi pregovore da bi katolici u Srbiji dobili svoga biskupa. Knjaz je spremno prihvatio da mu to ne treba, pošto u Srbiji ima malo katolika, a najbolje je da ih potčini barskom arcibiskupu, kome su kao primasu srspkom i u doba Nemanjića pripadali svi katolici u tadašnjoj srpskoj državi. Uz rječiti osmijeh kralj je odvratio da to nikako ne ide i da katolici u Srbiji moraju imati svoga biskupa. U stvari, time je rečeno da se Crna Gora ne može smatrati nasljednicom starog kraljevstva nemanjića.

IME CRNOGORSKO PREZIME SRPSKO

Kao što se unekoliko dalo zapaziti, knjaz Nikola se u istorijskom obrazlaganju posebne tradicije, a u cilju podupiranja novih pretenzija Crne Gore, najvećima služio ''Ivanbegovinom'' kao njenim idejno-političkim ishodištem, a kada su bile u pitanju neke posebne šire aspiracije, pribjegavao je tradiciji Nemanjića.
Na Cetinju je bilo nezvaničnog govora i o udaji knjeginjice Ksenije za kralja Aleksandra. Po svemu izgleda da je to sugerirala kraljica Natalija – ukoliko bi se Ksenija dopala Aleksandru. Simić je Aleksandra o tome i pitao, pa kad je ovaj odgovorio da mu se Ksenija ne dopada toliko da bi se njom oženio, on mu nije ništa savjetovao. Ispostaviće se da je kralj Aleksandar pred kraljicom Natalijom samo prividno prihvatio mogućnost ženidbe nekom crnogorskom princezom, jer se već bio zaljubio u Dragu Mašin.
Kad su se na povratku kralj Aleksandar i njegovi ministri našli u Beču sa kraljem Milanom, ovaj je ministre, naročito Simića kao šefa vlade, teško izgrdio, prebacujući im nelojalnost prema kralju zbog njihovih sugestija da popusti u pitanju Prizrena i zbog kombinacija da se on orodi sa crnogorskom dinastijom, što on “ni na koji način nije htio dozvoliti”.
Odjek sastanka na Cetinju u srpskoj štampi bio je po duhu i sadržaju istovjetan odjeku sastanka u Beogradu, do koga je bilo došlo prethodne godine. Slične patriotske fraze i istorijske digresije u osnovi su odražavale ono što su ovi sastanci sami sobom simbolizovali: svijest o istovjetnosti interesa i ciljeva naroda dviju zemalja. Tajna nagađanja vladara o interesnim sferama značila su samo borbu vladajućih krugova obiju strana za obezbjeđenje najužih klasičnih interesa u budućnosti.
Značaj susreta vladara u Beogradu i na Cetinju iscrpljivao se u manifestacijama narodnih težnji i patriotizma. Takvo narodno raspoloženje već i samo po sebi značilo je negaciju dinastičkog rivalstva.