Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

      

 


Milan Jovićević:
ZORNA ZORKA - ŽIVOT I SMRT NAJSTARIJE KĆERKE KNjAZA NIKOLE

 



Čudan naum knjaza Nikole


-Na Zorkin, kao i na život njenih mlađih sestara, bitno su uticale promjene u crnogorsko-ruskim odnosima

       Krajem 1864. godine crnogorska knjeginja Milena rodila je prvo dijete, a onda, prema riječima višegodišnjeg šefa crnogorske diplomatije vojvode Gavra Vukovića, "nastade dugačka povorka porođaja". Poslije četiri djevojčice (Zorka, Milica, Stane, Marija), rođen je prvi sin (Danilo), nakon nove tri djevojčice (Jelena, Ana i rano preminula Sofija), drugi sin (Mirko), a zatim još dvije ženske bebe (Ksenija i Vjera) i jedan dječak (Petar) – ukupno devet kćeri i tri sina.

       Na Zorkin, kao i na život njenih mlađih sestara, bitno su uticale promjene u crnogorsko-ruskim odnosima. Posjeta knjaza Nikole Petrogradu u zimu 1868-69. godine dovela je do potpune normalizacije veza sa Rusijom, poremećenih još u vrijeme knjaza Danila. Sem političkih i materijalnih koristi za Crnu Goru i njenog vladara, ponovo uspostavljanje ruskog pokroviteljstva i svestrane pomoći značajno su doprinijeli rješavanju i nekih, inače, teško rješivih problema knjaževske porodice. Jedan od njih bio je školovanje knjaževe djece. Kad su dvije najstarije sestre prispjele za srednju školu, ruski imperator ih je o svom trošku smjestio u, tada u Evropi, prestižni ženski institut u Smoljnom kod Petrograda, i to sa tretmanom koji su uživala samo vladarska djeca. Knjeginice su dobile posebne apartmane, odijeljenu trpezariju, pravo na prisustvo dvorskim svečanostima i upotrebu dvorskih kočija, skupe toalete... Ista pažnja ukazivana je, kasnije, i ostalim knjaževim kćerkama.

       Poslije završetka instituta, 1882. godine, na Cetinje su se vratile starije knjeginjice Zorka i Milica, a u Petrogradu su ostale Stane, Marija i Jelena. Mlade Crnogorke postale su u međuvremenu evropske dame – lijepe, elegantne, obrazovane, duhovite, sa manirima iz najviših petrogradskih krugova, navikle na život u izobilju i raskoši. Već dugo prisutna knjaževa briga kako udati toliko kćeri, njihovim povratkom pretvorila se u pravu moru. Evo kako Gavro Vuković piše u svojim memoarima o knjaževim "očajnim mislima":
"Pošto ih se je nakupio viši broj povraćeni iz Rusije, nastala je u knjaževim mislima očajnička borba, kud će sa tolikim brojem već odraslih kćeri za udaju, a još sa takvim visokim izobraženjem i pretenzijama. Niti on ni država nije raspolagao sredstvima koja bi, u nekoliko, odgovarala njihovim prohtjevima. Dugo se borio sa tim očajnim mislima. Udati toliko kćeri izvan zemlje, za kakvim prinčevima, znao je da to nije moguće, mada su bile zdrave, lijepe i duhovite, ipak znao je da se neće niko polakomiti da ih zaprosi, jer je svak bježao od visoke titule sa praznim torbicama. Udati ih u Crnoj Gori još teže je bilo zamisliti. Odgojene u raskoši, sa velikim idejama o svom visokom, knjaževskom rođenju, na prestolu, one se ne bi mogle vidjeti u niskim i mračnim crnogorskim kućicama, u kojima vjetar duše sa svakoje strane i raznosi dim i pepeo na sve strane. One bi se smatrale ponižene kad bi pošle za kojim mladim crnogorskim kućićem, s malim imanjem, a nikakvim školovanjem. Ni knjaz ni država ne bi mogli tolikom broju zetova stvoriti odgovarajuće položaje, niti miraze, niti kakve apanaže. Oni bi zahtijevali da zauzmu sve važnije položaje u državi, da na njima planduju, a da ne čine ništa. Ko bi im to skratio, samo kad bi knjaz htio. Tako bi se osnovala jedna nesnosna dvorska oligarhija, sa njihovim imunitetima, pored koje svaki napredak u Crnoj Gori bio bi sahranjen. Nastale bi, među njima, intrige, suparništva, još sa koterijama pristalica, rastrgli bi zemlju na krvničke logore.

       Stanko Stijepov, djed knjaza Nikole, imao je četiri kćeri, koje su bile prosto seljanke, ipak su morale uživati, doživotno, iz državne kase po sto talira godišnje apanaže, što je, ipak, bio teret na državu u ono vrijeme kad su senatori imali po sto talira plate. Po ovome može se zamisliti kakav bi teret pao na državu kad bi ona morala davati, tolikom broju princeza, kud i kamo više miraza i apanaže nego u staro doba.
U slučaju da se ne udaju, što bi se onda dešavalo u knjaževom dvoru. Što bi dalje bilo, u slučaju knjaževe smrti, sinovi bi se poženili, a dvor krcat teški usjeđelica – katastrofa".

       Iz ovako sumornih i pesimističkih misli izrodio se jedan, najblaže rečeno, čudan plan. Naime, knjaz se odlučio da na Vranjini, pustom i malaričnom ostrvcu na Skadarskom jezeru, srednjovjekovnom sjedištu Zetske mitropolije, izgradi dom za svoje neudate kćerke, to jest da ih učini svojevrsnim kaluđericama. Do tada ih je bilo šest, od kojih su tri najstarije, bar po ondašnjim crnogorskim mjerilima, bile stasale za udaju. U čitav projekat bili su uključeni samo najpovjerljiviji dvorski krugovi, pa je i njihovo izvođenje bilo obavijeno velom tajne. Na ruševinama starog manastira, pošto je predhodno bila srušena utvrđena turska karaula, podignuta je mala crkva, a pored nje, poput manastirskog konaka, povelika zgrada sa više soba i dvije prostrane sale.


Susret Petra i Zorke u Višiju



       Kroz Crnu Goru je prostrujala priča o neobičnoj građevini na još neobičnijem mjestu, a niko nije mogao dati objašnjenje što je to Gospodar naumio i čemu to služi (Ovu priču, koja ne zvuči baš uvjerljivo, zapisao je vojvoda Gavro Vuković, navodno po kazivanju dvorskog intimusa vojvode Ilije Plamenca).
No, knjaza nije uzalud bio glas da je miljenik sreće. Kad je bilo najpotrebnije, sreća se svom štićeniku još jednom "grohotom nasmijala i otvorila vrata novoj perspektivi u njegovoj smućenoj kući". Prvi prosac javio se otkud i kada su mu se najmanje nadali.

       Knjaginja Milena je sa tri starije kćerke otputovala za Viši. Njihov boravak u Francuskoj nije ostao nezapažen. Baš tada u Parizu se našao knez Petar Karađorđević, sin svrgnutog srpskog kneza Aleksandra. Umoran od dugogodišnjih lutanja po Evropi i neuspjelih pokušaja da se domogne srpskog prestola, sa opalim političkim prestižom i skromnim ostacima nekad bogatog nasleđa, tridesetdevetogodišnji pretendent za srpskog vladara vidio je u braku sa nekom od crnogorskih knjeginjica svoju novu šansu, mogućnost za političko vaskrsenje. Iz ove veze, naravno, on nije mogao očekivati moćnu političku i vojnu potporu, a još manje saniranje svog uzdrmanog finansijskog stanja, ali postojalo je nešto drugo, što je on, bez sumnje, dobro znao – gotovo magična moć i ogromna popularnost koju je crnogorski vladar uživao u čitavom južnoslovenskom, posebno srpskom svijetu. On se s pravom nadao da će njegove skoro pokopane političke ambicije, činjenicom da je postao zet crnogorskog vladarskog doma, dobiti sasvim realne izglede. Zato je vjerovatna pretpostavka da je ova politička kombinacija bila osnovni motiv za Petrovu posjetu Višiju.

       Prilikom prijema kod knjeginje, knez Petar je najviše pažnje ukazao osamnaestogodišnjoj knjaginjici Zorki. Najstarija knjaževa kćerka rođena je na Cetinju 11-23. decembra 1864. godine. Po želji svoga kuma, kneza Mihaila Obrenovića, na krštenju je dobila i drugo ime – Ljubica, koje je rijetko upotrebljavano, pa je vremenom i zaboravljeno. Savremenici je opisuju kao srednje visoku, skladnu crnku, krupnih očiju i bujne kose. Kao i sve sestre, krasila je inteligencija i duh, kao i neiscrpna energija, genetsko nasleđe Petrovića-Njegoša, koje će se snažno ispoljiti u narednih osam godina, koliko je još živjela. Po ocjeni dopisnika "Glasa Crnogorca", bila je i muzički obdarena – zajedno sa rođakom Olgom Danilovom, svirala je "jedan komad u četiri ruke na glasoviru sa gracioznošću i vještinom", a pjevanjem neke talijanske kancone "očarala sve prisutne".
Već je Petrovo prisustvo u Višiju nagovijestilo da se ova kratka posjeta neće završiti na kurtoaznom poznanstvu.

       Na Cetinju je s nestrpljenjem iščekivan sljedeći Petrov korak. Vjerovalo se da će se ponovo javiti preko nekog od dvojice svojih cetinjskih poznanika, starih drugova iz dana školovanja u Parizu, crnogorskih ministara, vojvoda Boža Petrovića i Stanka Radonjića. I zaista, uskoro je knjažev rođak dobio pismo od Petra Karađorđevića u kojem ga moli da mu knjaz Nikola pošalje svog opunomoćenika preko koga bi mogao prenijeti neka povjerljiva saopštenja. Namjerno ili slučajno, Karađorđević je propustio da naznači mjesto sastanka, a on, lutalica, nije imao nigdje stalnog boravka.

       Veza je uspostavljena preko kneza Aleksandra, Petrovog oca, konfiniranog od strane austrijskih vlasti u Temišvaru. Crnogorski povjerenik Mišo Popović, pod izgovorom da u Pešti i Temišvaru kupuje konje za knjažev dvor, vješto je izbjegao policijski nadzor i uspio da se sastane sa starim knezom. Za kneza Aleksandra, neupućenog u sinovljeve planove, pojava crnogorskog emisara predstavljala je pravo iznenađenje. Ipak, pomogao je da se uspostavi veza. Dogovorena je Petrova posjeta Cetinju, navodno zbog viđenja sa starim prijateljima.

       Sad su već bile izvjesne Petrove namjere. Knjaz je bio u velikoj dilemi kako odgovoriti na njegove bračne ponude. U to vrijeme imati Karađorđevića za zeta nije bilo nimalo jednostavno. Prije svega, ta veza je prijetila potpunim raskidom inače poremećenih odnosa sa zvaničnom Srbijom i vladajućom dinastijom Obrenovića. Baš zbog toga, mogla je komplikovati i odnose sa susjednom Austro-Ugarskom. Ugrožavala je i potajne snove knjaza Nikole o srpskom prestolu. U svakom slučaju, aktuelna politička situacija nije pogodovala ovoj bračnoj kombinaciji. Međutim, s gledišta šireg političkog i nacionalnog programa, odbijanje Karađorđevog unuka predstavljalo bi ozbiljan udar političkom prestižu crnogorskog vladara i dinastije, i u Crnoj Gori i van nje. Sem toga, knjaza su i previše pritiskali mračni obrisi vranjinskog zdanja. Moguće da je baš to i prevagnulo u konačnoj odluci.


Knez Petar dolazi na Cetinje


       Na tajnom dvorskom savjetovanju – kojem su pored knjaza i knjaginje prisustvovali najugledniji crnogorski ministri i vojvode: Petar Vukotić, knjažev tast, Božo Petrović, Stanko Radonjić i Miljan Vukov – svi su dali svoj blagoslov za ovu petrovićko-karađorđevićku bračnu vezu. Jedino joj se odlučno usprotivio, naravno bezuspješno, šef crnogorske diplomatije Stanko Radonjić, koji je, u skladu sa svojim resorom, i najtrezvenije razmišljao.

       Dugo i željno očekivani gost stigao je na Cetinje, 23. januara 1883. godine. Cetinjski "Glas Crnogorca" propratio je njegov dolazak kratkom i diskretnom viješću, neobičnom za doček voždovog unuka: "Njegova svjetlost Knjaz Petar Karađorđević, u želji da vidi Crnu Goru i da pohodi neke ovdašnje prijatelje svoje, stigao je u prošli utorak na večer iz Kotora na Cetinje, gdje je odsio u gospodina Vojvode Boža Petrovića".
Očigledno, nastojalo se da se dolasku uglednog gosta ne daje veliki publicitet i na taj način skrene pažnja sa prave svrhe njegovog dolaska na Cetinje. Iz istog razloga, nije ni objavljeno u dvoru. Ali, kuća vojvode Petrovića, preko puta knjaževe rezidencije, svakodnevno je snabdijevana hranom iz dvorske kuhinje.
Međutim, posjeta jednog Karađorđevića Crnoj Gori nije mogla ostati nezapažena. Prije svega, izazvala je uznemirenje u Beogradu. Ipak, ni beogradski dvor ni srbijanska vlada nijesu zvanično reagovali. Ni Petrograd nije ostao ravnodušan. Knjaz Lobanov, pogrešno obaviješten da je na Cetinje stigao eks-knez Aleksandar, tražio je od svog otpravnika poslova u Crnoj Gori objašnjenje o cetinjskim zbivanjima. Shvativši da je u zabludi, Lobanov se povukao. Začudo, sudeći po zvaničnom reagovanju, Karađorđevićeva posjeta Crnoj Gori najviše je zaintrigirala Austro-Ugarsku. Netačno i senzacionalističko pisanje bečke štampe da je knezu Petru priređen demonstrativni doček, da je odlikovan Danilovim ordenom i uvršten u red senatora (zvanje koje je u Crnoj Gori već nekoliko godina bilo ukinuto), poprimilo je ozbiljne političke dimenzije. Verziju o zavjeri na Cetinju, upravljenoj protiv austrougarskih interesa, u koju je umiješana Rusija i srbijanska karađorđevićka opozicija, prihvaćena je i na Balplacu. Bečka vlada tražila je telegrafski od barona Temela, svoga otpravnika poslova na Cetinju, da oštro protestuje kod knjaza i traži da se Petar Karađorđević udalji iz Crne Gore. Naravno, knjaz i njegovi zvaničnici odbili su austrougarski protest, ocijenivši ga kao bezprimjerno miješanje u unutrašnja prava jedne nezavisne države. Promućurni baron Temel, koji je brzo shvatio pravi cilj Petrovog dolaska u Crnu Goru i procijenio da su strahovanja njegove vlade pretjerana, trebalo je da uloži mnogo truda da smiri svoje pretpostavljene.
"Princ Petar bijaše iznad srednjeg rasta. Suh, ali tjelesno razvijen. Hitra pokreta, bistre glave, crne kose, a i lica, jer se viđaše ispod kože crna mast Karađorđevića. Naravi vesele, dosjetljiv, dobrodušan, a često puta naivan, prema pojmu crnogorskom. Crnogorci bez razlike gledali su na njega sa visokim uvažavanjem i osobitim poštovanjem. Pošto je napustio inspirisani ton i postao pristupačan, Crnogorci su se rado okupljali oko njega, kad bi izašao iz kuće, s ljubavlju i punim povjerenjem, koje im je on svojim ponašanjem inspirisao". (Memoari Gavra Vukovića)

       Jednolične cetinjske noći knez Petar je provodio u krugu svoje buduće tazbine, a dane je koristio za duge šetnje po gradu i okolnim brdima, ne hajući za izuzetno oštru i snjegovitu zimu. Svuda je nalazio na srdačan prijem. Crnogorci nijesu propuštali priliku da vide i pozdrave Karađorđevog unuka. Na njih je ostavljao utisak svojom jednostavnošću i neposrednošću u razgovorima. Poslije jednoipomjesečnog boravka na Cetinju i ugovaranja vjenčanja za 11. avgust 1883. godine, Petar Karađorđević je 10. marta otputovao u Mađarsku da s ocem i braćom pripremi svadbu.

       Prije Petrovog odlaska, na Cetinju se razgovaralo o ličnosti vjenčanog kuma. Želja knjaza Nikole da to bude car Aleksandar III uzimala se sa krajnjom rezervom. Logično se pretpostavljalo da će car odbiti kumstvo, jer neće željeti da na ovaj način još više probudi jaz između petrogradskog i beogradskog dvora. Tim prije je sa nevjericom primljen drugi knjažev predlog da se kumstvo ponudi srpskom vladaru Milanu Obrenoviću. No, niko nije imao snage da se suprotstavi njegovom naumu. Unaprijed siguran u negativan odgovor sa srpskog dvora, knjaz se, u stvari, upustio u jednu sumnjivu političku igru. No bez razloga, smatrao je da će ovaj potez, kojim se mogao shvatiti kao pokušaj pomirenja između Karađorđevića i Obrenovića, dobiti značajna priznanja u južnoslovenskom i srpskom svijetu. Sa svojstvenom upornošću, našao je načina da nezvaničnim putem prenese srpskom vladaru poziv da primi kumstvo.


Vjenčanje u crkvi Cetinjskog manastira



       Za vrijeme krunidbenih svečanosti u Moskvi (maj 1883), knjaz Nikola je sreo nekadašnjeg uglednog srbijanskog političara, starog Marinovića, i iznio mu svoj projekat izmirenja triju dinastija preko vjenčanja Petra i Zorke. Istovremeno, zamolio ga je za posredništvo kod kralja Milana. Oprezni i mudri Marinović, predviđajući Milanovu reakciju, odbio je ulogu posrednika, izgovarajući se formalnim razlozima. No, knjaz se nije dao pokolebati. Na povratku iz Rusije, našao se u Beču sa svojim poznanikom Mijatovićem, srbijanskim ministrom finansija. Knjaz mu je sugerisao da bi Milanovo prihvatanje vjenčanog kumstva bio najsvrsishodniji način da se parališu sve političke kombinacije u vezi sa ovim brakom i beogradski dvor osigura od eventualnih pretenzija Petra Karađorđevića na srpski presto. Milanov odgovor čuli su samo prisutni dvorjani. Psovao je po njegovski i grdio kako tasta, tako i zeta i Crnu Goru. "Zar me nije mogao poštedeti onaj goli prosjak iz onih gladnih gudura, već je imao taj tupe da me lovi u njegove podle i perfidne zamke, da ja kumujem ubicama kneza Mihaila". Ovakvim i drugim epitetima nije bilo kraja.
Događaje na Cetinju sa simpatijama je zabilježila evropska štampa. U izlivima oduševljenja prednjačili su srpski listovi na području Austro-Ugarske. Jedino je Beograd ćutao, ignorišući vjeridbu Petra Karađorđevića i Zorke - Ljubice Petrović, kumčeta kneza Mihaila.

       "Princ Petar ponovo dođe na Cetinje sa svoja dva brata, jednim sestrićem i sestričinom. Princ Arsen, drugi sin knjaza Aleksandra, mlad, zdrav, krepak, pravi atlet, mnogo se dopao Crnogorcima, jer oni mnogo cijene fizičko razviće čovjeka. Srednjeg stasa, bijelog lica, protivno njegovog brata, princa Petra. Treći sin, princ Đorđe, naprotiv, malen, mršav, šetivan, ulivaše nepovjerenje u njegovo zdravlje. Princ Đorđe, zbog njegove umjetnosti u troškovima, bio je starješina imovnog stanja kuće, koji je držao braću u škripcu, da ne mogu mnogo trošiti. Sestrić Aca Nikolajević, visok, lijep mladić, zbog čega ga Knjaz odma imenova za svog ađutanta. Njegov otac bio je grčke narodnosti, iz Vlaške, i to od porodice Komnen, koja je, u svoje vrijeme, vladala Vizantijom. Stari Nikolajević igrao je važnu ulogu kao diplomata, za vrijeme vladavine knjaza Aleksandra. Iz ovog broja članova sastojala se familija Karađorđevića, koji su došli da prisustvuju svadbenim svečanostima" (Memoari G. Vukovića).

       U ugovorenom terminu, 11. avgusta, vjenčanje je obavio u crkvi Cetinjskog manastira mitropolit Visarion. Ruski car se, ipak, primio kumstva i poslao kao zastupnika svog ađutanta grofa Orlova Denisova. Ruski otpravnik poslova na Cetinju, Špadijer, uvjeravao je do poslednjeg trenutka da je Orlov prisutan na vjenčanju kao običan gost. Djeveri su bili prinčevi iz kuća Petrovića i Karađorđevića. Prisustvovao je kompletan cetinjski diplomatski kor. Kod čestitanja mladencima, jedino je austrougarski diplomata Milinković svoje čestike ograničio na nevjestu i njenu rodbinu. Po izričitim uputstvima iz Beča, Petar Karađorđević i njegova rodbina morali su se potpuno ignorisati. Uostalom, tako je postupio i njegov car u telegrafskoj čestitki – "kao da se gospođica knjeginja udaje za vazduh".

       Odmah poslije vjenčanja, kneževski par Karađorđevića otputovao je u inostranstvo. Novu nevjestu trebalo je upoznati sa svekrvom i dijelom rodbine koja nije prisustvovala cetinjskoj svetkovini. Princ Arsen Karađorđević je otputovao u Pariz. Na Cetinju je ostao princ Đorđe i Aca Nikolajević. Kako su Karađorđevići odlučili da se stalno nastane u Crnoj Gori, knjaz im je ustupio dvije male kuće u neposrednoj blizini dvorca. Dok su mladenci bili na svadbenom putu, Đorđe Karađorđević, glavni porodični ekonom i rukovodilac novčanim sredstvima, pripremio je kuće za stanovanje – spojio ih je i adaptirao u skromniju rezidencijalnu zgradu.

       Poslije vjenčanja, po riječima ministra Vukovića, počela je era Karađorđevića u Crnoj Gori. Cetinje postaje njihov stalni punkt za političko djelovanje prema Srbiji. U crnogorsku prestonicu stiže dio srbijanske političke opozicije, koju je svojevremeno rastjerao kralj Milana širom Evrope. Razvila se značajna djelatnost sračunata na rušenje Obrenovića sa srpskog prestola. Pored ostalog, formiran je vojni odred, sastavljen od Crnogoraca, za nasilni upad u Srbiju.

       Jedan od aktera čitave djelatnosti bila je nova nevjesta u kući Karađorđevića. Tek sada, isplovljavaju se u punoj mjeri ogromna energija i velike ambicije najstarije knjaževe kćeri. Iako prikriveno, Zorka djeluje sa toliko strasti da potiskuje u drugi plan i muža, i djevere i njihove najvažnije političke pristalice. U stvari, ona postaje siva eminencija akcije čiji je glavni cilj bio povratak Karađorđevića na srpski presto.


Tragična smrt kneginje


       Porodica Karađorđevića se znatno uvećala. Za samo četiri godine (1884 –1888), Zorka je rodila četvoro djece – dvije kćerke, Jelenu i Milenu (umrla u drugoj godini života), i dva sina, Đorđa i Aleksandra, budućeg jugoslovenskog kralja. Skromna rezidencija na Cetinju postajala je sve tješnja, pa su se Karađorđevići odlučili da sagrade novu. Na najljepšem dijelu barske obale, nedaleko od grada, na ruševinama čuvene Salim-begove kule, nikla je raskošna vila sa paviljonima, terasama i balkonima. Nazvana je Topolica. Na dva visoka jarbola, u uglovima dvorišta, vile su se crnogorska i srbijanska zastava. U Topolici je preneseno pokućstvo i dragocjenosti sa porodičnih dobara u Mađarskoj.

       Zamah koji je prvih godina pratio političku kampanju Karađorđevića u Crnoj Gori počeo je postepeno da jenjava. U nizu udara, sve težim od težeg, zamisao o trijumfalnom povratku u Srbiju gubila je sve više i onako nesigurne temelje na kojima je bila sazdana.

       Prvo je knjaz Nikola, kao realan državnik i političar, stopirao daljni rad na formiranju oružanog odreda za upad u Srbiju. Istina, toj odluci je predhodio zvanični protest koji je dobio od austrougarske vlade. Do tada prikrivena netrpeljivost između tasta i zeta, prerasla je u pravi otvoreni sukob.

       Težak gubitak za Karađorđeviće bila je smrt mlađeg Petrovog brata Đorđa, jedinog člana porodice koji je mogao razumno voditi porodične finansije. Tražeći lijeka svojoj teškoj plućnoj bolesti, Đorđe je obišao sva lječilišta u Evropi. Neposredno pred smrt, boravio je u Abaciji (Opatija), pa kad je osjetio da se približavaju zadnji časovi života izrazio je želju da umre na Cetinju. Knjaz Nikola je poslao u Abaciju svoju jahtu da dovede Đorđa u Crnu Goru. Umro je na putu, u gruškoj luci, prenesen je na Cetinje i sahranjen pred Manastirom 1888. godine.

       Sljedeće godine abdicirao je kralj Milan u korist svog sina Aleksandra. Srbijanska politička emigracija, uključujući i onu sa Cetinja, vratila se u otadžbinu. Nova politička situacija pogodovala je uspostavljanju dobrih odnosa između Beograda i Cetinja. Jedan od glavnih uslova zvanične Srbije za saradnju između dvije države bio je suzbijanje političke djelatnosti Karađorđevića u Crnoj Gori. Tada je već bilo jasno da je njihov dalji boravak u Crnoj Gori, svojevremeno planiran sa jasnim političkim ciljevima, izgubio svaki smisao. Napušten od najpouzdanijih saradnika, neopravdano ljut na tasta zbog njegove nove politike dobrih odnosa sa Srbijom, knez Petar je djelovao kao izgubljen čovjek.

       Jedino je još Zorka uspijevala da kako-tako održi podnošljivo stanje. Ipak, era Karađorđevića u Crnoj Gori približavala se svom neminovnom kraju. Iznenadna Zorkina smrt samo je ubrzala konačni rasplet. Umrla je na Cetinju, 16. marta 1890. godine, od kako je zvanično saopšteno, "peritorita" iskomplikovanog trudnoćom i prijevremenim porođajem. Po sjećanju njenog starijeg sina Đorđa, tada trogodišnjeg dječaka, majčinu smrt uzrokovao je pad niz stepenice, kada je, u već poodmakloj trudnoći, požurila u susret mužu koji se vraćao sa jednog od svojih putovanja. Postoji još jedna verzija Zorkine smrti nastala u crnogorskim krugovima, očito nenaklonjenim Karađorđevićima, pa je treba uzeti sa rezervom. Po njima, u Zorkinom padu niz stepenice imala je udjela jedna od uobičajenih provala bijesa njenog supruga.
Zorkina smrt, pored nenadoknadivog porodičnog gubitka, značila je i nestanak najvjernijeg, najpouzdanijeg, možda i najsposobnijeg Petrovog političkog saradnika. Nestalo je i onog finog regulatora između tasta i zeta koji je ublažavao međusobne netrpeljivosti i sprječavao provale bijesa.

       Dalje življenje kneza Petra u Crnoj Gori izgubilo je svaku svrhu. Uostalom, on je sve manje boravio na Cetinju. Za crnogorsku prestonicu vezali su ga samo sinovi, upisani u tamošnju osnovnu školu, kojima je baka Milena zamijenila majku, i grobovi njegovih najbližih. Dolazio je povremeno. Kada su Đorđe i Aleksandar završili osnovnu školu, porodica je konačno napustila Crnu Goru. Vilu na Topolici, sa ukupnim inventarom, kupio je knjaz za 60.000 forinti i kasnije je ustupio svom najstarijem sinu prestolonasledniku Danilu. Knez Petar se stalno nastanio u Ženevi i tu je boravio do prevrata, u Beogradu 1903, kada je doveden na srpski presto. U periodu od 1918. do 1921. godine bio je jugoslovenski kralj.

       Knjeginja Zorka je pokopana na dvorskom groblju kod Cetinjskog manastira, pored svoje kćerke Milene i djevera Đorđa. Novorođeni sin Andrija nadživio je majku samo 20 dana. Poslije završetka Prvog svjetskog rata posmrtni ostaci članova porodice Karađorđevića preneseni su sa Cetinja i sahranjeni u njihovoj tek sagrađenoj porodičnoj zadužbini na Oplencu.

Preuzeto iz dnevnog lista Dan