Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

      

 

 

Milenko Ratković:
Samozvani barski sultan

 

Milenko Ratković
Milenko Ratković

 

Surova vlast Selim-bega Mustafagića, posljednjeg turskog gospodara Bara

Hvalili Alaha što su izvukli živu glavu

Sredinom devetnaestog vijeka u Baru se kao nosilac vlasti nametnuo silnik i zulumćar Selim-beg Mustafagić. Imao je značajnu ulogu u istoriji Bara sve do kraja turske vladavine. Njegovi preci su iz Drača. Među prvim doseljenim Turcima prilikom osvajanja Bara 1571. godine bio je i Mustaf-aga. Tadašnji turski glavari međusobno su podijelili imanja odbjeglih Mlečana. Mustaf-aga je dobio dvorac na obali mora, u kojem su nekad stolovali namjesnici srpske despotovine, a najduže Đurađ Branković. U toku tri vijeka turske vladavine Mustafagići su stekli veliko bogatstvo, a time i begovsku titulu. Od svih Mustaf-aginih potomaka najčuveniji je bio Selim-beg, koji se istakao hrabrošću i surovošću u neprekidnim borbama sa Crnogorcima. Učestvovao je u autonomističkom pokretu bosansko-albanskog plemstva protiv Porte. Ali to nije spriječilo njegovo napredovanje u službi, jer je imao uticajne prijatelje u Carigradu, kojima je redovno slao novac.
Bio je još mlad kada je 1851. godine postavljen za komandanta Trećeg armijskog korpusa, sa sjedištem u Baru. Tu nije bila stalna vojska, već se mobilisala prema potrebi. Raspolagao je sa oko četrdeset kavaza, Albanaca iz Miridite, koje je plaćao iz svojih prihoda. Ta mala četa žandarma, sa starješinom Alilom Ćatovićem iz Tuđemila, nije bila dovoljna ni da umiri nepokorne Šestane, koji nijesu plaćali harač.

Vjersko i kulturno središte

Bar sa 2500 muslimana isticao se kao vjersko i kulturno središte. Skoro svi hrišćani (800 katolika i 650 pravoslavaca) živjeli su u okolnim selima i revnosno plaćali harač. Muslimani nijesu davali nikakav porez. Islamizacija je završena u prethodnom vijeku. Mrkojevići su dva vijeka odlolijevali islamizaciji, a od 1740. godine, iz straha ili iz interesa, u kratkom vremenskom periodu svi su prešli u islam, osim porodice Nikočević i Pavlović. U toku sušnih i gladnih godina mnogi Crnogorci su se doseljavali u Bar, da bi ubrzo i oni prešli u muslimansku vjeru.
Selim-begovi kavazi umiješani su u jedan incident na barskom pazaru 27. juna 1851. Neki katolik iz Šestana, sveteći krv, ubio je jednog muslimana iz Mrkojevića. Kavazi su pripucali na ubicu, ali u gužvi nijesu ubili njega, nego njegovu sestru, mladu ženu udatu u Baru. Sjutradan su Šestani i nju osvetili - ubili su jednog uglednog kadiju. Barski muslimani nijesu više živjeli bezbrižno. Zbog praznovanja Bajrama danju nijesu izlazili iz kuća, a noću im je to zabranjivala Selim-begova četa.
Te godine ponovo su zaoštreni odnosi između Turske i Crne Gore, koja se sve više nadnosila nad sudbinom Bara. Pošto su Crnogorci zauzeli Žabljak na Skadarskom jezeru, Turci su se spremali za pohod na nemirnog susjeda. Pod vođstvom Osman-paše, trebalo je da se koncentrišu na obali Skadarskog jezera. Međutim, zbog ponovnog upada Crmničana u Spič, barski odred promijenio je borbeni raspored i uputio se prema Sutomoru. U tom pohodu Selim-beg je svojim mazgama prevezao jedan top koji im je mnogo pomogao da razbiju Crmničane.
Borbe s Crnogorcima nastavljene su i 1852. godine. U želji da se istakne kao vojskovođa, Selim-beg je svojom vojskom napao Godinje. Tada su Crnogorci potukli Turke, te se Selim-beg kivan i željan osvete vratio u Bar. Osokoljeni uspjehom, Crmničani su poslije nekoliko dana upali u barski kraj. To je bio novi povod Selim-begu da mobiliše svoj korpus i ponovo izbije na Godinje. Ne naišavši na jači otpor, barski Turci popalili su Limljane. Idući dalje, u rušilačkom pohodu poharali su Martiniće i za kratko zagospodarili Ostroškim manastirom. Tu su ih žestoko napali Crnogorci i potpuno razbili. Jedva su umakli u spušku tvrđavu, a mnogo ih je ostalo mrtvih i ranjenih. U Spužu su ostali tri dana, pa se pokunjeni vratili u Bar. Nastala je svađa između Selim-bega i zapovjednika Debrana, Abdurahman-bega.

U lavljim čeljustima

- Ti nas, uvuče pravo u lavlje čeljusti - gnjevno je rekao Andurahman-beg.
- Sigurno zamišljaš da si Mahmut-paša Bušatlija, pa da možeš rušiti gnijezdo Crnogoraca!
- Naš položaj bio je nepovoljan - pravdao se Selim-beg.
- A Crnogorci su bili spremni za boj, iščekuju Osaman-pašu. Uvijek su oni orni za ratovanje, ne znaš ti njih.
- Pa kad ih ti bolje znaš, što ove vaše jadnike utjera u klanicu? A kad treba bježati, tu si prvi. Sve mrtve i ranjene ostavio si na ratištu, samo sebe da sačuvaš. To je kukavičluk!
- Pazi, Duro, kako sa mnom razgovaraš! Nikome ne dozvoljavam da me vrijeđa!
- Ja govorim istinu, pa se ljuti koliko god hoćeš! Nesposoban si da predvodiš vojsku. Zar te nijesu Crnogorci ovih dana dva puta porazili?
- Neka, neka, čućeš ti još za Selim-bega! I pripazi ga se!- priprijeti ljutiti Selim-beg.
Preživjeli barski ratnici uzbuđeno su pričali o strahovitom okršaju pod Ostrogom, hvaleći Alaha što su izvukli živu glavu.
Još se od toga ne razabraše, a Crnogorci ih ponovo napadoše, najuriše graničare iz sutormanskih šančeva i približiše se Baru. No, kad se namjeriše na ratoborne bašibozluke, Crnogorci se moraše povući.
Bar je 1852. godine postao sjedište austrijskog konzulata, preko koga su olakšavani poslovi austrijskih privrednika sa sjevernom Albanijom, praćeni podaci o kretanju zarada i kontrolisani odnosi Crne Gore sa tim dijelom Turske. Oko 850 katolika, koji su se poslije brojnih iseljavanja i neminovne islamizacije zatekli u Baru, uživali su zaštitu Austro-Ugarske. Barski nadbiskup Karlo Pooten, rodom iz Bavarske, dok je stolovao u Baru (1855-1867), uporno je nastojao da izgradi katedralnu crkvu. Uspio je da dobije dozvolu od turskih vlasti u Carigradu, a prikupio je i potrebna novčana sredstva. On je s ponosom isticao da je najveću pomoć dobio od svog školskog druga, austrijskog nadvojvode Maksimilijama, kasnijeg meksikanskog cara.


Austrougarski mornari štitili gradnju crkve

Kad su počeli radovi na Crkvi sv. Marije u Gretvi, grupa Šestana donijela je radnicima pečenog ovna i demidžanu vina, pa su se zajedno proveselili. Nadbiskup ih je opominjao da ne pjevaju i ne galame, da ne bi time izazivali islamsko stanovništvo, koje je negodovalo zbog davanja dozvole za gradnju hrišćanske bogomolje. Najglasnije se bunio Usein-aga, revnosni posjetilac džamije, ali ne i bogobojažljiv i duševan čovjek. U porodicije je bio tirjanin.
Svoju ženu toliko je izudarao da je nesrećnica izdahnula.
Gradnja katoličke crkve smetala je i Selim-begu, pa je naredio Usein-agi da okupi bespošljene mladiće i potjera graditelje. Sjutradan, tek što su radnici nastavili kopanje temelja, uz Gretvu je krenula brojna grupa barskih Turaka. Nosili su štapove i arlaukali, kao da jurišaju na neprijateljske rovove. Kad su se primakli gradilištu, poslovođa je prišao Usein-agi i objasnio mu da imaju dozvolu turskih vlasti za gradnju crkve. No aga nije htio ni da razgovara. Naredio je poslovođi da sa radnicima bježi prije nego počnu po njima pucati štapovi.Nadbiskup Pooten nije bio tu, ali ni on ne bi mogao zaustaviti razularene bašibozluke. Prvi udarac štapom po leđima dobio je poslovođa, pa su se uplašeni radinici dali u bjekstvo. Za njima su, zamahujući štapovima, jurnuli obijesni mladići.

Pomoć braći

Progonjeni radnici stigli su do pristaništa i ukrcali se na jedan brodić. Krenuli su prema pučini i dugo lutali, dok nijesu sreli neki austrougarski brod. Objasnili su kapetanu broda u kakvoj su se neprilici našli. Većina austrougarskih mornara, pa i sam kapetan, bili su Dalmatinci, spremni da zaštite svoju braću sa južnog primorja. Uz njihovu pratnju vratili su se u Gretvu i nastavili posao. Austrougarski mornari štitili su graditelje sve dok su trajali radovi. Crkva sv. Marije završena je 1858. godine.
Tim su se stekli povoljni uslovi da i pravoslavni Barani dobiju dozvolu za gradnju veće crkve. Vjerske obrede vršili su u maloj crkvi u Podgradu. Radi traženja dozvole i prikupljanja priloga za novu crkvu, Vasilj Ratković iz Sustaša išao je u Carigrad. Gotovo svi Barani bili su siromašni, ali su dali pomoć, no sve to nije bilo dovoljno za gradnju crkve kakvu su željeli.
Među najizdašnijim darodavcima našlo se i ime Mitra Vasiljeva. Bio je vrlo malad kad je u svijet otišao da štogod zaradi. Neko vrijeme potucao se po Turskoj, radeći i najteže poslove. Od svoje skromne zarade manje je trošio, a više štedio. Za njegov životni poziv presudan je bio susret sa jednim italijanskim ljekarom. Zadivljen Mitrovom bistrinom, umješnošću i poslušnošću, ljekar ga je poveo u Arabiju kao svog pomoćnika. Uz njega Mitro je stekao dragocjeno iskustvo, koje će ga kasnije u zavičaju proslaviti kao izuzetnog narodnog ljekara. Kući je donio pun kofer medecinskih instrumenata. Brzo se proučulo da Mitro Vasiljev zna liječiti od raznih bolesti. Bolesnici su dolazili k njemu iz udaljenih krajeva, jer u to vrijeme jedini ljekari u Baru bili su hodže i vračare.

Hodžin zapis

Razbolio se Selim-beg od žutice, požutio kao limun, okopnio i oslabio. Poslao je svog kavaza po čuvenog hodžu Karahasana, koji je živio u Podgradu. Hodža je poručio da beg mora doći k njemu jer, kako reče, amajlije imaju iscjeliteljsku moć samo ako ih primi u specijalnoj odaji.
Hodža je u svojoj kući svakodnevno dočekivao svakojake bolesnike i nevoljnike. Mnogi od njih putovali su po dva-tri dana da bi od njega dobili zapis - spas od svih bolesti i uroka. Pristizali su pojedinačno ili u grupama pred hodžinu kapiju i strpljivo čekali da budu primljeni. A prijem je mogao da počne tek onda kada žgoljavi hodžin pomoćnik Arih obavi potrebne pripreme. On je puštao posjetioce u dvorište, upozoravao ih na red i tišinu, a zatim ih, jednog po jednog, privodio hodži.
Stari hodža Karahasan, u crnoj svečanoj odjeći i sa velikim ćulafom na glavi, dočekivao je posjetioce u polumračnoj sobici bez prozora, osvijetljenoj treperavom svjetlošću male uljane lampe. U tom tajanstvenom ambijentu pobožni klijenti drhtavim glasom su kazivali hodži koje su ih nevolje natjerale da traže njegovu pomoć. Pošto bi ih saslušao, hodža bi teatralno podigao ruke k nebu, mrmljajući neke nerazumljive riječi. Potom bi napisao neka arapska slova na cedulju, huknuo u nju tri puta, presavio je četvorostruko i dao klijentu. Onda bi Arif izveo klijenta iz sobe, savjetujući ga da hodžin zapis ušije u platno i da ga stalno drži na prsima. Uz put bi napomenuo da hodža nema određenu tarifu, već svako plaća onoliko koliko može. Seansa u polumračnoj sobici ponavlja se onoliko puta koliko je bilo posjetilaca, a hodžin zapis bio je za sve jednak bez obzira da li duševni bolesnik traži spas od more koja ga progoni ili nerotkinja želi dijete, ili bogalj hoće da prohoda, ili ljubomorna žena žali da skine čini sa muža koji se zaljubio u drugu, ili bolesnik traži lijek od neizlečive bolesti... I, za divno čudo, mnogi su zaista ozdravili, ili postigli ono što su željeli.

Uspjela zamjena

Nevolja je bila u tome što je hodža ponekad volio da previše popije rakije, iako muhamedanski zakon to izričito zabranjuje. Jednom je bio trešten pijan, nije mogao ni da se drži na nogama, te se Arif našao u neprilici. Šta da radi? Da li da vrati posjetioce koji su nestrpljivo čekali? Odlučio je da zamijeni hodžu. Obukao je hodžino svečano odijelo, natakao na glavu ogromni ćulaf i počeo sa seansama. Pošto nije znao ni arapsko, ni tursko, ni persijsko pismo, na papir je našvrljao neke šare i - zapis je bio punovažan! Našavši se u toj neobičnoj ulozi, drhtao je od jake treme. No, što je najvažnije, posjetioci nijesu ni primijetili da to nije pravi hodža.


Spasonosna igla Mitra Vasiljeva

Tako je i Arif položio ispit za iscjelitelja. Sjutradan se hodža otrijeznio i nastavio svoj posao. Primio je onemoćalog Selim-bega, koji je jedva dojahao na konju. Dao mu je svoj zapis, a na rastanku prijateljski ga posavjetovao:
- Ako ti ne pomogne zapis, daću ti adresu jednog školovanog hećima u Skadru. On će ti poslati neke ljekove protiv žutice.
Selim-begu je iz Skadra stigao lijek, ali se njegovo zdrastveno stanje nije popravilo. Čuo je da od žutice uspješno liječi Mitro Vasiljev, kovač iz obližnje Bartule, pa je poslao po njega.
Po dvorišnoj kapiji začuo se topot konjskih kopita. Kroz prozor Mitro je ugledao kavaza Mustafu na konju i pored njega još jednog konja bez jahača. Turčin mu je rekao da je Selim-beg taško bolestan i da ga zove k sebi. Znajući od čega boluje barski poglavar, Mitro je uzeo jednu veliku iglu i uzjahao konja.
- U spavaćoj sobi ležao je beg, nemoćan i ruku da podigne.
- Majstor-Mitro, došo mi je kraj - jedva je progovorio.
- Nije, beže, ne dao Bog - sjeo je Mitro pored kreveta.
- Pio sam ljekove koje mi je poslao hećim iz Skadra, i odža Karahasan dao mi je zapis, pa ništa nije pomoglo.
- Žuticu ne liječe ni hećim ni hodža. Evo, ovim se liječi - pokazao je Mitro veliku iglu.
- Zar hoćeš da me ubodeš? - uplašio se beg.
- Neće te mnogo boljeti. Otvori usta!
Ispod gornje usne Mitro je našao venu i probo je iglom. Iz vene je iscurječa neka žuta tečnost. Bolesniku je preporučio da se hrani barenom žućenicom i svježom ribom prženom na čistom vosku.
Kad ga je Mitro poslije nekoliko dana posjetio, Selim-beg ga je veselo dočekao:
- Ozdravio sam! Velika ti hvala, majstor Mitro. Hajde, sjedi da zajedno popijemo kafu. I kaži koliko da ti platim.
- Nikome ne uzimam pare - rekao je Mitro i sjeo na minderluk. Tako su se njih dvojica sprijateljili.

Varljivi mir

Poslije pohoda Omer-paše Latasa na Crnu Goru, prilike na granici između Bara i Crne Gore su se smirile. No, ne za dugo. U blizini Krnjica došlo je 1862. godine do oštrog okršaja između Turaka i Crnogoraca. U Baru su se koncentrisale trupe za borbu protiv Crne Gore. Ali, do pravih ratnih akcija nije došlo jer je u samoj Turskoj nastalo previranje. Paše su se u Carigradu savjetovale o preuređenju države.
Stupivši te godine na položaj mudira Bara, Selim-beg je nastavio radove na ojačanju gradskih zidina i utvrđivanju granice prema Crnoj Gori, koje je prethodne godine započeo veliki komesar Ahmet Dževdet. Svi su muškarci morali kuličiti. Određena seoska domaćinstva bila su dužna da ispeku po jednu krečanu, a Božo Nikočević iz Dobre Vode - dvije. Svoju obavezu bez prigovora je izvršio. Selim-beg ga je pohvalio i rekao:
- Šteta što nijesi musliman, mogao bi biti seoski starješina. Znam da teško živiš i jedva plaćaš harač. A tvoj stric Sulejman Nikočević ugledan je građanin, prima državnu platu. Zašto ne bi i ti prešao u islam?
- Ne znam čestiti beže... - snebivao se Božo. - Ne mogu se na to lako odlučiti.
- Ako se oslučiš, javi mi. Nećeš se pokajati.
Čitavim putem do kuće Božo je razmišljao šta da radi. Gotovo svi Dobrovođani prešli su u islam, a i njemu je malo trebalo pa da promijeni vjeru. Ali, kad se približio svojoj kući, komšija mu je radosno doviknuo:
- Sin! Rodio ti se sin!
Rođenje sina dalo mu je snage da izdrži i očuva vjeru svojih predaka. Dao mu je očevo ime - Marko. Mnogi prijatelji i komšije došli su na čestitanje. Došao je i Ramo Dapčević, junak i megdandžija iz Mrkojevića. Odgurnuo je prinesenu čašu šurupa, govoreći:
- Ima li u kući rakije? Hoću da nazdravim po vašem običaju.
Božo mu je prinio bocu, izvinjavajući se:
- Oprosti, ja mislio da ne piješ.
- Što da ne, kad su i moji preci pili i vino i rakiju!
Ramo je podigao čašu, poželio djetetu dug i srećan život i popio nekoliko gutljaja rakije.
- Misliš da Selim-beg ne pije? - nastavio je zajapuren u licu. - Radi on sve što smije i što je zabranjeno. Čujem da si mu odnio dvije krečene, i to u Držak, da gradi svoj saraj. Malo mu je što je najbogatiji u čitavom primorju, nego još pljačka osiromašeni narod. E, neće od mene dobiti ništa!

Svađa s begom

Pozdravivši se sa domaćinom, Ramo se uputio kući Asa Dabezića, starog i uglednog Mrkojevića koji je vodio spiskove za kuluk. Našao ga je na njivi.
- O, Aso! - doviknuo mu je prilazeći. - Reci Selim-begu da od mene neće dobiti kreč. Da je za državne potrebe dao bih, ali neću da on mojim krečom gradi svoje saraje.
- Čekaj, Ramo, nemoj da se svađaš sa begom, znaš kakav je - posavjetovao ga je Aso, ali je Ramo odlučno ponovio:
- Kaži mu da zna!
Sjutradan kavazi banuše pred Ramovu kuću. Rekoše mu da ga Selim-beg zove na razgovor, a on izvadi svoju ostrogušu i potjera kavaze.
- Ajte odakle ste došli! Ako beg oće da mi što kaže, neka dođe sam.
Razjario se beg što mu Ramo tako drsko prkosi i odmah poslao sve svoje kaveze sa izričitom naredbom da mu dovedu Rama živa ili mrtva. Uzalud su se kavazi motali po Mrkojevićima - Ramo ih je posmatrao s Gornjih Poda.
Kavaz Mustafa, da bi izbjegao begovu grdnju što nije izvršio zadatak, vrativši se reče:
- Efendija, Rama nikako nijesmo mogli živa uhvatiti, pa smo ga ubili.
Beg se sneveseli.
- Nije trebalo da ubijete takvog deliju.
Mustafa se nasmiješi.
- Šalim se, efendija, nijesmo ga ubili, niti smo ga mogli uhvatiti.
Uto se s obale Vruće rijeke začu doziv:
- O, Selim-beže!
Čuvši glas, beg se odazva:
- Ko zove?
- Ja, Ramo Dapčević. Rekoše mi da me tražiš živa ili mrtva, pa evo me!
Zbunjeni i uplašeni beg naredi stražarima da pojure i pripucaju za njim, ali on hitro umače uz Lisinj.
Svoje raskošne dvorane Selim-beg je podigao u Držaku. Tu je nekoliko kuća, jedna je na dva sprata s velikim prozorom, a druga je sprat niža. Pred kućom je stepenište, koje se spušta do prostranog dvorišta. Vlasnik je tu danju provodio vrijeme u krugu bližih prijatelja i gostiju. U drugoj zgradi je bio harem sa pet žena, koje su čuvali njegovi povjerljivi evnusi.

Crnogorska glava ili pet hiljada groša

Da bi se bolje osigurao od neprijatelja, kojih je imao mnogo, Selim-beg je oko svog dvora u Držaku podigao visok zid. Kad mu je ponestalo para da dovrši zid, pozvao je Šušnjane, katolike i naredio im da mu donesu crnogorsku glavu ili 5.000 groša. Seoski starješina Stijepo Kalica vratio seu Šušanj i upitao ponaosob svakog seljaka:
- Koliko bi dao da ne pogineš od Crnogorca?
Svako je radije dao novac nego ratovao sa Crnogorcima. Tako su prikupili 5.000 groša, a beg ih je pohvalio kako su pametno učinili.
Bio je lijep proljećni dan 25. marta 1861, kada je jedan neočekivani događaj uznemirio barske Turke. U Selim-begovu sobu ušao je kavaz Mustafa i raportirao:
- Efendiija, Harif-beg ti šalje aber: jutros se kod Spiča, iz dva talijanska brodića, iskrcala poveća grupa Talijana, i krenula prema Crnoj Gori.
Kao oparen, Selim-beg je ustao sa stolice i zapovijedio da se odmah skupe svi kavazi. Uzbuđeni Turci nijesu znali razlog tog iskrcavanja. Uskoro su dobili potpunije podatke. Iskrcalo se pedesetak garibaldinaca koji su odmah razvili crvene zastave i uputili se prema Hercegovini, gdje je Luka Vukalović podigao bunu protiv Turaka. Žene i djeca iz sela na koja su nailazili radosno su dočekivali italijanske revolucionare i nosili im prtljag i municiju. Sve se to, tako reći, desilo za tren, pa su nesmetano prešli tursko-crnogorsku granicu na Sozini prije nego što je Selim-beg stigao da išta preduzme.

Sukob na Nehaju

Sjutradan je iz Carigrada, pod komandom Dilaver-bega, upućeno prema Baru: jedna fregata, dvije korvete, jedan transportni brod sa šest stotina nizama i još tri parobroda puna mornaričke pješadije. Njihov zadatak bio je da spriječi slična iskrcavanja iz hrišćanskih zemalja. Skadarski namjesnik Abdi-paša, sa 400 vojnika, stigao je na spičanske obale, gdje se već nalazilo sedam ulcinjskih lađa. Oni su se razmjestili po staroj tvrđavi Nehaj. Stanovnici obližnjeg sela Papani, koji su imali bliske veze sa Crnom Gorom, smatrali su da je ugrožen dalji njihov opstanak u selu, pa su se prebacivali u Crmnicu i zatražili pomoć. Odazvalo se oko hiljadu Crnogoraca, koji su, sa odmetnutim Papanima, opsjeli Nehaj. Tada je stigao Dilaver-beg sa svojom flotom. Iskrcao je sa fregate dva topa i sa vojskom napao Crnogorce kako bi Skadranima omogućio da izađu iz tvrđave i razviju se u strijelce. U pomoć su priskočili gotovo svi odrasli muslimani iz Bara, na čelu sa Selim-begom. Tako su se Crnogorci našli okruženi mnogobrojnim i bolje naoružanim neprijateljem. U tom boju poginulo je više od stotinu Crnogoraca, među kojima i prvak Marko Androv, a ranjene niko nije brojao. Turci su imali samo pet teže ranjenih vojnika.
Te godine Selim-beg je stupio na položaj mudira Bara. Njegovo prijateljstvo sa Hafiz-begom iz Spiča sve se više učvršćivalo, uporedo sa njihovim napredovanjem u službi. U tom napredovanju Selim--beg je bio uspješniji, dok se Hafiz-begova vlast ograničavala samo na Spič. Imao je raskošne saraje u Sutomoru i najbolju zemlju u okolini. Često je Selim-beg pozivao na gozbe, na kojima se po čitav dan jelo i pilo.

Dva sumnjiva Francuza

Tako je bilo i onoga dana kada je njihov pir poremećen viješću da su u Spiču stigla dva sumnjiva Francuza. Selim-beg je naredio da ih odmah uhapse i privedu k njemu. U prostranu odaju, iz koje sluge još nijesu odnijeli gomile oglodanih kostiju i druge otpatke obilnog ručka, kavazi su uveli dva Francuza. Znajući kakav je Selim-beg zulumćar, stranci su pred njim drhtali od straha. Odlično su se služili i turskim i srpskim jezikom, zbog čega je beg posumnjao da su špijuni. Dugo je pregledavao njihove pasoše, zapitkivao ih o svemu i svačemu, ali nije mogao naći neki valjani razlog za hapšenje. Ipak, odjednom je odlučio:
- Vaše putne isprave nijesu u redu, pa ćemo ih zadržati. A vi, ako nećete u zatvor, odmah se gubite odavde!
- Kako ćemo bez pasoša? - upitao je jedan od Francuza.
- To je vaša briga.
- Žalićemo se našem konzulu - rekao je Francuz i zatražio neko prevozno sredstvo do Skadra.
- Ne mislite, valjda, da ću vam staviti na raspolaganje fijaker! Sikter! - podvikunuo je Selim-beg.
Francuzi su pješke krenuli prema Skadru. Put ih je vodio preko Livara i Ostrosa, pa uz obalu Skadarskog jezera. Dobar pješak cjelokupno odstojanje od Bara do Skadra mogao je da pređe za 8 sati. A dva Francuza, nevična tranju uz planinu, pješačila su više od 15 sati. Sjutradan su, izderanih cipela i veoma iznureni, stigli u francuski konzulat. Zbog njihovog maltretiranja, francuski konzul Viet žalio se skadarskom namjesniku Abdi-paši, koji je odmah Selim-bega otpustio iz službe.
Ubrzo je Abdi-paša premješten u Carigrad, a na njegovo mjesto došao je Derviš-paša. Čim je Selim-beg za to čuo, s povećom kesom dukata posjetio je novog skadarskog namjesnika. Još istog dana Derviš-paša je potpisao dekret kojim se Selim-beg ponovo postavlja za barskog mudira. Francuski konzul oštro je protestovao, ali njegovi zahtjevi nijesu uvaženi. Stoga je on sa svim osobljem konzulata napustio Skadar, a francuska vlada uputila demarš turskoj vladi. Iz Carigrada je naređeno da Selim-beg mora napustiti Bar, a Derviš-paša Skadar. Kasnije se Selim-beg ipak vratio u Bar i nastavio da teroriše njegove stanovnike.

Najviši položaj u ajanluku

Godine 1864. Selim-beg je postavljen za zabita barskog, što je bio najviši položaj u tom ajanluku. Imanja tog najbogatijeg posjednika u primorju obrađivali su mnogobrojni kmetovi i sluge. Turska vlast nastojala je da oporezivanjem što više iscrpi svoje balkanske posjede koji su počeli da se odvajaju od Turskog Carstva. Selim-beg je bio jedan od najefikasnijih haračlja. Njegov zatvor (čuvena Selimovica) bio je pun robijaša koji nijesu mogli plaćati porez. Narod se bunio protiv njegovih nameta i tražio zaštitu od sultana. Ja sam vaš sultan! - zorno je uzvikivao.


Neke veze sa šejtanom ...

Dugo je bio na čelu društvenog života Bara, objedinjujući u sebi sve funkcije: administrativnu, sudsku i političku. Sve je bilo u njegovim rukama. Nije priznavao nad sobom nikakvu vlast. Turski činovnici su mu povlađivali zbog njegovog bogatstva. Nekoliko puta su drugi begovi zbog njegove tiranije dizali na njega oružanu pobunu. A on se zatvarao u svoj dvorac, kao u tvrđavu, braneći se sa svojih četrdesetak kavaza, i slao glasnika susjednim Albancima tražeći pomoć. Oni su se odazivali i odmah dolazili u Bar, a pobunjenici su bježali, spašavajući se kako je ko mogao. Samo su jednom Barani pokušali da ubiju svog tirjanina, ali atentat nije uspio jer je bio vrlo podozriv.
Na upražnjeno mjesto mudira postavljen je Bosanac Mehmed Kulenović. Novi komandant grada brzo je postao omiljen u narodu, a Selim-begu je smetala njegova problematična prošlost. Nešto više podataka o novom mudiru saznajemo iz zabilješki jednog izletnika iz Budve.

Posjeta Budvana

... Tog vedrog avgustovskog jutra grupa Budvana brodom je stigla u Bar. Pješke su se uputili prema starom gradu. Najprije su posjetili austrijskog konzula Nika Bradaša, koji ih je srdačno primio i zamolio da za vrijeme boravka u Baru budu njegovi gosti. Unutar gradskih zidina stanovali su tada samo muslimani, a izvan zidina bilo je pravoslavnih i katolika.
Kada su izletnici izrazili želju da posjete gradsku tvrđavu, konzul je obukao uniformu i odveo ih pred gradska vrata. Nakon pozdrava oružjem, straža ih je pustila u grad. Posjetioci su odmah zapazili da se gradskim ulicama kreću samo muškarci. Jedino su na česmi opazili neke mlade Ciganke. Kako su bili vedrog raspoloženja, to im je dalo povoda da zapjevaju ariju zbora Cigana iz opere "Trubadur". Obilazeći grad i njegove spomenike, opazili su neke ljude u lancima koji su šetali i željno udisali svjež vazduh. Kad su ih upitali što su skrivili, odgovorili su da nijesu platili sultanu neku taksu od 6 groša.
Kao glavnu znamenitost posjetili su crkvu sv. Đorđa, tada džamiju od koje se pružao krasna pogled na Barsko polje. Pošto im je s tog položaja pokazao dvorac Selim-bega, konzul im je predložio da posjete vojnog i civilnog komandanta grada (mudira). Komandant ih je ljubazno primio, uveo ih u odaju ukrašenu skupocjenim ćilimima i slikom skadarskog paše, počastio ih pićem, kafom i duvanom. Pošto su se oprostili od komandanta, nastavili su da razgledaju grad. Zatim ih je konzul odveo u svoj stan, koji se nalazio u Gretvi. Sve do večere goste je zabavljala konzulova kćerka, svirajući na klaviru. A poslije obilne i ukusne večere nastalo je veselo raspoloženje, uz ugodan razgovor i pjesmu.
Konzul im je tada ispričao zanimljivu biografiju komandanta grada, Bosanca po prezimenu Kulenović. Kulenović je ranije bio hrišćanin, politički se zamjerio turskim vlastima u Bosni i osuđen na robiju. Kad je Omer-paša službeno obilazio tvrđavu Silistriju, među zatočenicima u okovima našao je i Kulenovića, koji je na pašu ostavio dobar utisak. Stoga mu je paša pružio mogućnost da stekene slobodu ukoliko prihvati dva uslova: da pređe u islam i da se oženi jednom od njegovih žena. Kulenović je prihvatio ove uslove, oslbođen je i dobio službu u Baru, gdje je kasnije postavljen za komandanta grada.
Zabava i pjevanje potrajali su do poslije ponoći, kada su gosti otišli na počinak.

Korisne zabilješke

Sjutradan ujutru oprostili su se od konzula i njegovek ćerke na mazgama su otišli do luke i ukrcali se na parabrod koji je dolazio iz Krfa. Na brodu su zatekli grupu izletnika sa Hvara, među kojima i tada čuvenog ljekara Gazarija. Kao strastveni lovac, doktor Gazari se interesovao za prilike u Budvi, a naročito za Stjepana Mitrova Ljubišu koga je poznavao kao dobrog lovca...
Iz ovih zabilješki jednog Budvanina saznali smo ponešto o životu u ondašnjem Baru. Robijaši u lancima su primjer kako je Selim-beg Barski natjero sve hrišćane da uredno plaćaju porez. Muslimani nijesu plaćali porez.
Natjerao je i nepokorne Šestane da plaćaju porez. U tom kraju porez je ubirao begov prijatelj Nik-Prelja. Jednom je ovaj poreznik donio svome gospodaru, kao lični poklon, pun mijeh skorupa. Beg mu je zahvalio i počastio ga smokvama. Dok su razgovarali, Nik-Prelja je pedantno gulio smokve, a domaćin ih je jeo s korom. Kad su ispraznili tanjir, beg je pred gostom opazio gomilu kora.
- Šta je to? Zar ti bacaš kore?
Nik-Prelja mu je objasnio da zbog prašine smokve treba guliti. Beg se odjednom razgoropadio:
- Znači, ti veći gospodin od mene! E, to ne može! Hajde, pjedi sve te kore!
- Aman, efendija...
- Pojedi, kad kažem! - zapovijedio je beg, sav crven u licu. Postiđeni poreznik pojeo je sve kore, pa uvrijeđen otišao.

Jedna anegdota

Početkom svake godine Selim-beg je slao u Carigrad poveću sumu novca. Na koje sva načine je on punio kasu kazuje i jedna anegdota.
Požalio mu se neki siromah da nema čime ni Bajram proslaviti, a beg ga je posavjetovao:
- Pođi tu, na Velji most, sačekaj nekoga koji ima dosta para, izazovi ga da te udari ili podere košulju, i eto vajde i za tebe i za mene.
Ako ne bi prikupio dovoljno zlatnika za slanje u Carigrad, prodao bi neko od svojih mnogobrojnih imanja. Tako je odlučio da proda i dvije livade u Čelugi. Poslao je slugu po vidovitog Mitra Vasilijeva, pretpostavljajući da bi on mogao biti kupac. Sluga je pozdravio Mitra i zaustio da kaže zbog čega je došao, ali ovaj ga je preduhitrio:
- Fale begu pare, a?
- Ne znam ja ništa, majstor-Mitro- skupio je sluga ramena. - Zove te beg da dođeš kod njega.
Mitro je uzeo 13 ćasa zlata (130 napoleona) i došao u Držak. Beg ga je dočekao pred svojim sarajem i počeo da govori:
-Pozvao sam te...
- Znam - prekinuo ga je Mitro. - Hoćeš da prodaš one livade u Čelugi.
- Hm, kazao ti onaj zevek! - ražestio se beg.
- Ne, nije mi ništa kazao, ali ja znam.
- Ti znaš? - sumnjičavo je beg zavrtio glavom. - A možeš li pogoditi za koju cijenu?
Mitro je izvadio trinaest ćasa zlata, na šta je zapanjeni beg uzviknuo:
- Dina mi, tačno toliko! E, sad vidim da ti zaista imaš neke veze sa šejtanom.

Kalica prvi svjetioničar na Volujici


Jedne vjetrovite noći u januaru 1873. jedan brod se nasukao na vrt Volujice. To je bio povod da Austro-Ugarska ponovo zahtijeva od Porte da se na tom mjestu postavi svjetionik. Porta je barskim vlastima postavila zadatak da podignu svjetionik. Selim-beg je poslao jednog opštinskog službenika u Trst da nabavi fenjer, a zidarima je naredio da na rtu Volujice izgrade kulu. Najzad, kula je podignuta i nabavljen fenjer, samo je još trebalo naći svjetioničara, koji će gorivom snabdijevati fenjer, uveče ga paliti a ujutro gasiti. Na to radno mjesto pretendovao je Luka Trceta, ribar čija se kuća nalazila na samom pristaništu, blizu svjetionika.
Stijepo Kalica, imućni zemljoposjednik iz Šušnja, pošao je kod svog prijatelja Selim-bega, tutnuo mu u džep kesu zlatnika i tako je Stijepov sin, Petar Kalica, postao prvi svjetioničar na Volujici.
Svečano puštanje u rad svjetionka obavljeno je u ljeto 1873. Noću je isprekidana svjetlost na kljunu Volujice opominjala brodara na opasnost od stijena. Fenjer je ispravno i redovno radio sve do jedne noći, kada je primijećeno da ne svetluca, a to je stiglo i do Selim-begovih ušiju. Stijepo je morao još jednom posjetiti barskog poglavara da bi opravdao sina koji, navodno, zbog bolesti nije upalio fenjer. A kad se vratio kući, strogo je podviknuo sinu:
- Pazi, Petre, što radiš! Sa društvom možeš piti ujutro, ali pred noć moraš biti trijezan. Čuvaj službu, jer sam za nju platio dosta para.

Otimao tuđe žene

Selim-beg je uvijek držao po nekoliko žena i stalno popunjavao svoj harem novim. Da bi otimao tuđe žene, hvatao je muža, koji je imao lijepu ženu, stavljao ga u tamnicu kraj svoje kuće, i držao ga g sve dotle dok mu ne bi došla žena. Hvatao je udate žene i djevojke s ulice čim bi mu zapele za oko. Posebno je volio Ciganke i ni jedna se nije udavala prije nego što bi provela neko vrijeme kod njega. Dobavljao je on sebi žene i izdaleka, iz Carigrada.
Povremeno je Selim-beg išao u lov, u pratnji mnogo slugu i poznanika, među kojima su bili i posjetioci iz Skadra i Ulcinja. U svom dvoru na obali mora svi su se predavali orgijama. Kada je sa svojom pratnjom prolazio preko polja, sve mlade žene su se skrivale, a djevojke uopšte nijesu smjele izlaziti iz svojih kuća. Idući na konjima sa svojim gostima, pokazivao im je svoja imanja. Odmah za njim išao je njegov vjerni sluga Hasan, uvijek spreman za uslugu: da doda žar, ili malu lovačku pušku, napuni lulu, pruži čuturicu s mastikom i tome slično. A pozadi nekoliko pratilaca na konjima s puškama preko ramena i noževima za pojasom. Ispred su Cigani i Ciganke, koji trčeći igraju i pjevaju, uz muziku zurle i zvuke daire.

Umrla poslije orgije

Za tren oka opustajala su polja. Jedino nije uspjela da se sakrije jedna mlada žena sa starom svekrvom, koje su vezivale snopove žita. Kad ih je Selim-beg opazio, dao je signal glavom slugi, koji je s nekoliko pratilaca skrenuo prema ženama. Začas su uhvatili mladu ženu i posadili je na sedlo, uz jednog konjanika. Ne obraćajući pažnju na stravične vapaje žrtve, konjanik je pojurio u pravcu Selim-begove kule kraj mora. Oteta žena nedavno se udala, a o njenoj ljepoti pričalo se još dok je bila djevojka. Selim-beg je s gostima ušao u svoju kulu, koju su okružile naoružane sluge. Počela je orgija. Dok su gosti pili mastiku, Selim-beg se u susjednoj sobi zadovoljavao sa mladom ženom. Oko ponoći beg se vratio kući, a neki njegovi rođaci ostali su da dovrše orgiju. Pred zoru izbacili su ženu napolje. Lutala je sumanuta nekoliko dana, ne usuđujući se da pođe kući. Doveli su je u rodnu kuću, ali joj se svijest nije vraćala. Umrla je, pa je Selim-beg pozvan u Skadar na odgovornost. Odatle su ga poslali u Carigrad. Morao je dati znatan otkup, pa se opet vratiti nas isti položaj.
Selim- begovo imanje donosilo je prihod od jedne trećine dohotka čitavog Bara. Imao je veliku želju za sticanjem bogatstva. Na sve moguće načine tlačio je svoje komšije kako bi ih natjerao da mu budzašto prodaju zemlju. Tako su sirotinjska imanja prelazila u njegove ruke. Jednom mu se ukazala prilika da prisvoji imanje nekoga katolika, koji je ostavio nezbrinutu siročad i mnogo dugova. Međutim, katolička opština je isplatila dugove te siročadi, a za njihovog staratelja određen je Filip Đokić. Uprkos tome, Selim-beg je prisvojio to imanje. Filip je pokušao da zaštiti tu siročad. Otišao je kod Selim-bega i oštro protestovao. Pošto ovaj nije podnosio da mu iko prkosi, naredio je kavazima da ga krvnički izudaraju. Od tih batina Filip je jedva preživio i dugo se oporavljao.
I Filipovom ocu, Matu, Selim-beg je utjerao strah u kosti. Iz njegove trgovačke radnje uzimao je razne namirnice, ali nije žurio s plaćanjem. Dug je narastao, a Mato se nije usuđivao da traži pare. Poslije dvije-tri godine napisao je račun i poslao ga begu. Ovaj se naljutio i naredio kavazima da mu dovedu trgovca.
- A, prašče od prasca, ti ne čekaš da ti platim kad ja hoću! Hoćeš kada je tebi drago, je li? Udrite! - viknuo je beg.
Kavazi su oborili Mata, skinuli mu kondure, te mu po tabanima udarali stotinu degeneka. Cigani su ga onesviješćenog odnijeli kući. Dugo je Mato bolovao. Svi su mu nokti sa nožnih prstiju otpali. Austrijski konzul je o tome poslao izvještaj u Beč, a kao dokaz priložio je otpale Matove nokte. Konzul je tražio da Austro-Ugarska uzme u zaštitu hrišćanski živalj u ovom kraju.

Tri mjeseca u Kastel Lastvi

No, jednom su ga Barani svrgnuli s vlasti i protjerali iz grada. Tri mjeseca boravio je u Kastel Lastvi, čekajući odluku sultana. O tome je vojvoda Simo Popović u svojim Memoarima zabilježio:
"Viđeh ga prvi put, prije rata, u Kastel Lastvi. Bjeh uranio da se za hladovine prošetam sa svojim prijateljem Stjepom Gregovićem. Na rivi ne bješe još nikoga. Utoliko me više iznenadi divna slika koju ugledah pred sobom. Pod granatom murvom na lijepoj serdžadi sjedaše s prekrštenim nogama starac, Turčin, živa oka, dosta ugojen, punih, okruglih obraza, sijedih, malih brka, glave i brade izbrijane, sa bijelim perčinom ispod ćulava.

Zahvaljujući dukatima ponovo strah i trepet

Pri samome stablu jastuk, na koji se on naslonio. Na njemu lijepo, bogato odijelo, zlatom vezeno. Za pasom, koji mu dugački svileni tranbulos obavija, samo jedna ledenica. Na glavi mu bijeli ćulav, a carigradski fes na lijepom koljenu povrh koga je držao punačku bijelu lijevu ruku. Pred njim kava, a u desnoj ruci dugačak jasminov čibuk sa dugačkim, krupnim ćilibarom iz kojega na mahove potežaše lake, blijede dimove. Za njim stojaše visok Turčin mrka lica i pogleda, u prostijem odijelu sa rukom na oružju, a bjehu mu za pas dvije kubure i jatagan, i o pasu srebrene ćese i dugačka od svite crvene zlatom izvezena duvanćesa iz koje je punio čibuk begu, kad god bi mu ga on pružio. Na glavu je imao veliki fes sa obilatom svilenom kićankom, koja mu povijena ležaše na desnom ramenu. On počešće pogledivaše desno i lijevo i za sobom, kao da pazi da se ko ne prikuči begu mu. Kad nas je ugledao naže se malo begu i nešto mu progovori. Beg polako podiže glavu i pogleda put nas.

- Ko je oni Turčin? - upita Stjepa.

- To je Selim-beg, zabit barski, silan i bogat Turčin. On je ka i sultan u Baru. Ne pita za cara ni vezira. Čini šo hoće. Dizale su se na njega davije, da mu uzmu zabitluk, ali mu ne mogu ništa. Ima velike prijatelje u Carigradu. Pošalje im koju hiljadu dukata, pa opet ostane na svome mjestu. A pare što je dava za mito brzo prikupi i sebi namiri od raje. I sad su davije na njega, pa se sklonio ovamo, ima već dvadeset dana, čeka aber od prijatelja iz Carigrada, da se može slobodno vratiti i vladati Krajinom kao i do sada. Bio je on jednom i na Cetinje, zna ga Gospodar. A ono za njim momak mu je, Alil Ćatović, vjerana sluga njegova i dobar junak.
Utoliko dođosmo do bega. Stjepo se šnjim pozdravi i upita za zdravlje. I ja mu nazvah Boga. Selim-beg me gledaše, pa će upitati Stjepa: ko sam? Stjepo mu kaže i još doda da sam ja prvi čovjek do Knjaza, valjda da mu razbije sumnju i učini ga povjerljivijim.
- Je li, Boga ti? - prihvati beg odmah življe i pogleda Alila, koji ga je odmah razumio te nam učinje mjesto kraj bega. - A kako je Knjaz?
- Dobro, hvala Bogu!
- Bog mu svako dobro dao! Knjaz je dobar čoek i mudar. Malo je njegove pameti na daleko. Bio sam ja na Cetinju. Lijepo me dočekao. Vazda mu hvala i Bog mu zdravlje dao, i od mojega!
Beg je ovo govorio, reka bi, baš od srca, a bilo je više iz lukavstva, jer je zamišlja da ću ja kazati Knjazu svaku njegovu riječ. Može mu u zgodi valjati..."
Zahvaljujući dukatima, Selim-beg je ponovo zauzeo položaj zabita, pa je i dalje bio strah i trepet stanovništa Bara.

Novi sukob

Do ponovnog sukoba između Selim-bega i Barana došlo je oko neke sitnice. Jednog pazarnog dana begovi kavazi htjeli su da Srbinu Niku Čapici, opančaru, otmu opanke. U otimanju oko opanaka, opančar se potukao s njima i dobio deblji kraj. Takvo ponašanje kavaza Miridita i ranije je izazivalo negodovanje Barana, a zbog pretučenog opančara svi su se ozlojedili. Zahtijevali su od Selim-bega da u roku 24 sata otpusti sve Miridite, a ako to ne uradi, zaprijetili su da će im se osvetiti za njihovo tiranisanje naroda. Selim-beg im je lukavo odgovorio da će ispuniti njihov zahtjev, ali da mu ostave malo više vremena. On je odmah pozvao Mrkojeviće da dođu k njemu zbog navodne opasnosti od napada Austrije. Kada su dobro naoružani Mrkojevići došli, beg ih je zadržao u svom saraju, a Baranima proručio da neće otpustiti Miridite. Ogorčeni Barani napali su njegov saraj i naišli na žestok otpor Mrkojevića. Puškaranje je trajalo dva dana, sve dok nije došao izaslanik skadarskog paše i razdvojio ih. Opet su se Barani žalili sultanu, koji je Selim-bega po kazni premjestio u Ulcinj, a na njegovo mjesto postavio novog zabita. Selim-beg je otišao, nadajući se da će se ubrzo vratiti u svoj Bar i nastaviti da u njemu caruje. Ali, bio je to kraj njegove karijere. Prije nego što je iz Carigrada stigao novi zabit, Bar su napali Crnogorci.

Početak kraja

Veliko otomansko carstvo počelo je da se raspada. Nije moglo da suzbije sve snažnije oslobodilačke pokrete pokorenih naroda. I Crna Gora se digla protiv vjekovnog neprijatelja. U ratu 1876.godine knjaz Nikola imao je namjeru da prvo oslobodi Hercegovinu. Poslije oslobođenja Nikšića, vojska je nastavila napredovanje prema sjeveru. Međutim, austrijski poslanik Temel upozorio je mladog knjaza da njegova država pretenduje na Bosnu i Hercegovinu i da bi dalje borbe u tom pravcu bile uzaludne. Očekivalo se da će sljedeća meta Crnogoraca biti Podgorica. No, knjaz je odlučio da vojskom krene na Bar i Ulcinj, prema kojima je Crna Gora odavno imala svoj interes i pravo. Plašeći se da mu strana diplomatija ne osujeti namjere, svoj plan je povjerio samo svojim najbližim saradnicima, Petru Vukotiću i Iliji Plamencu. Vojska je noću neprimijetno stigla do Virpazara i u zoru napala utvrđenja na Sutormanu. Iznenađeni turski graničari, našavši se pod udarom crnogorske artiljerije, pobjegli su niz planinu. Među barskim Turcima nastala je pometnja. Svi su se na brzinu sklonili iza gradskih bedema.
Selim-beg se tog 13. novembra 1877. zatekao u Ulcinju kad je obaviješten da Crnogorci napadaju preko Sutormana. Sa 300 Ulcinjana on je odmah dotrčao u utvrđeni grad. U pomoć im je stiglo još 300 Skadrana koje je predvodio Šaban-beg Bušatlija. U to vrijeme Bar je imao šest hiljada stanovnika, ali sa pojačanjima iz Ulcinja, Skadra i Mrkojevića, među bedemima se našlo osam hiljada žitelja. Žene i djeca smješteni su u skloništima. Ulice su bile pune stoke, koja je na brzinu utjerana u grad.
Crnogorci su namjestili topove na Krscu i počeli bombardovati grad. Po slabom djejstvu artiljerijskih granata, knjaz Nikola je zaključio da će barsku tvrđavu biti veoma teško osvojiti.
Videći u Barskom polju veliku crnogorsku vojsku, uplašeni turski vojnici iz tvrđave na Volujici onesposobili su topove i obalom prebjegli prema Ulcinju. Bez prave borbe pala su i utvrđenja na Haju i Nehaju. Tako je sva obala od austrijske granice do Ulcinja bila u crnogorskim rukama.

Srećan ti grad bio, Gospodaru!

Topovi su danonoćno gruvali prema opsjednutom gradu, rušeći i paleći kuće. Turski artiljerci sa bedema uzvratili su im istom mjerom. Ilija Stanišić Spičanin prišao je komandantu crnogorske vojske vojvodi Mašu Vrbici i javio se kao dobrovoljac. Rekao je da je kao učesnik hercegovačkog ustanka rukovao topom, pa je odmah postavljen za komandira artiljerijske posade na Volujici. U toj tvrđavi zatečeno je pet glomaznih topova, zalivenih rastopljenim olovom. Kao vješt miner, Ilija je eksplozivom očistio topovske cijevi i osposobio ih za djejstvo.
Knjaz Nikola se sa crnogorskim glavarima uputio u oslobođeni Pristan. Željni mora, svi su se radovali, neki su zagazili u plićak a neki i popili slanu vodu. U tom zanosu, pjevajući i pucajući, popeli su se na Volujicu i ušli u tvrđavu. Njihov dolazak Ilija i ostali artiljerci dočekali su topovskim pucnjima. Knjaz je Iliji dao veliki pomorski durbin da bi lakše raspoznavao zastave na brodovima koji budu prolazili. Zatim se sa pratnjom spustio na Pristan i otpočinuo u Selim-begovom ljetnjikovcu.

Danonoćna paljba topova

Topovi su danonoćno gruvali prema gradu, obavijenom gustim dimom. Miris spaljenog baruta dopirao je do Pristana. U toku dugotrajne opsade grada, od topovskih granata poginulo je mnogo turskih vojnika, a nije bilo mogućnosti da se zakopaju kako treba. Od tih lešina i pobijene stoke širio se neizdrživ smrad. Turcima je onemogućeno snadbijevanje vodom, ali su se i dalje čvrsto držali. Nadu su im ulivali turski ratni brodovi koji su svakodnevno bombardovali tvrđavu na Volujici. Jednom su čuli sedam uzastopnih pucnjeva, što su protumačili da će im za sedam dana stići pomoć iz Carigrada. A pomoć nikako nije stizala.
Dva mjeseca trpjeli su velike muke u opsjednutom gradu. Selim-beg je čitavo vrijeme opsade proveo u apsani, u kojoj je ranije držao zatvorenike. Svakog dana je obilazio kapije i šančeve i hrabrio svoje vojnike. Njegove najljepše kuće u gradu gorjele su i rušile se od crnogorskih topova na njegove oči. Pod gradom se bijelio njegov prostrani i bogati saraj, gdje je carski živio i vladao. Jednog dana vidio je i njega u plamenu. Visoke zidove oko saraja isprovaljivali su Crnogorci da bi lakše i brže iznosili opljačkane stvari. Imao je Selim-beg i raskošan ljetnikovac na obali mora. Tu je ljeti dolazio sa haremom i pratnjom, hladio se na moru i uživao. Posljednjih dana opsade vidio je Selim-beg jak bljesak baš tamo gdje je bio njegov ljetnjikovac, zatim se razlegla jaka eksplozija. Njegov ljetnjikovac se srušio do temelja. Tako je on ostao bez ijednog svog krova nad glavom. Tih dana bilo je vrlo hladno, pa su crnogorski vojnici sjekli begove masline i grijali se na velikim vatrama.

Pobjegao na Korčulu

Austrijski konzul Stanislav Netović, pravoslavac iz Poda kod Hercegnovog, nije sjedio skrštenih ruku. On je u konzulatu držao otvorenu knjigu za upis muslimana i katolika koji su željeli da se stave pod zaštitu Austro-Ugarske. Pokušao je da posreduje između Turske u gradu i skadarskog paše, ali su njegova pisma hvatale crnogorske straže. Da bi uklonili konzula, Crnogorci su namjestili dva topa iznad samog konzulata u Gretvi i time privukli turske granate na taj položaj. Konzul je protestvovao i tražio da se topovi uklone, ali je njegov zahtjev odbijen pod motivacijom da je taj položaj potreban radi uspješnijeg bombardovanja grada. Tek kada je jedno topovsko đule, probivši zid u sobi u kojoj je bio sa svojom porodicom prošišalo iznad njegove glave, shvatio je da je nemoćuće dalje odolijevati. Zajedno sa svojim štićenicima i porodicom, konzul se ukrcao na austrijski brod i otplovio za Korčulu.
Selim-beg je teško doživljavao stradanje svog naroda, pa je predložio da grad predaju Crnogorcima. S tim se nije složio vojni zapovjednik Ibrahim-beg, kome to nije dozvoljavala vojnička čast. Poslije nekoliko dana i on je popustio, spreman da se preda, ali tada se usprotivio Šaban-beg Bušatlija, kome je išlo u račun da se Crnogorci što duže zadrže kod Bara, kako bi što kasnije udarili na njegov Skadar.
Pošto su Turski glavari izgubili svaku nadu da će im stići pomoć, predali su Bar 9. januara 1878. Iz porušenog grada izašli su da potpišu predaju. U gradu je bio neizdrživ smrad od gomile leševa koji su se raspadali po ulicama i u tvrđavama. Stotine ranjenih i bolesnih ležali su bez lijeka i hrane.
U štabu vojvode Maša Vrbice, smještenom u biskupskoj kući u Gretvi, knjaz je čekao turske glavare. Prilazeći knjazu, Selim-beg mu je učinio temenadu, to jest, pozdravio ga po turskom običaju i rekao mu:
- Srećan ti grad bio, Gospodaru!
- I tebi obraz, beže, pred sultanom i narodom, e si ga junački branio!- odgovorio mu je knjaz.
Knjazu je prišao vojni komandant Ibrahim-beg, otkačio s pojasa svoju sablju i predao mu je. Knjaz mu je odmah vratio, govoreći:
- Iako grad nijesi odbranio, sačuvao si vojničku čast. Takvome junaku pripada sablja.
Ibrahim-beg je uzeo sablju, sjeo na stolicu, pokrio lice šakama i gorko zaplakao.

Bezuslovna kapitulacija

Potpisivanjem bezuslovne kapitulacije, Bar je poslije 435 dana ponovo postao crnogorski grad. Uz topovske slave, knjaz i njegova pratnja ušli su kroz širom otvorenu kapiju. Na Londži je svirala vojna muzika. I dok su se pobjednici veselili, zarobljenici su bili u veoma bijednom stanju. Skadrani, Ulcinjani i Mrkojevići, koji su barskim Turcima došli u pomoć, pušteni su da idu svojim kućama.
Na Selim-begu je bilo iscijepano i pohabano odijelo, prljava košulja i džemper. Neprestano je zavlačio prste oko vrata i njedara, češući se. Bio je to starac s otroboljenim, natečenim licima, izbrazdanim plavičasto-crvenim kapilarima, s velikim stomakom i izraženom astmom. Knjaz Nikola ga je tješio:
- Žao mi je, beže, tvoga saraja, te ne možeš sada u njemu počinuti. Da sam ga moga sačuvati, bih ti ga sačuvao, glavemi. Što čeć, beže? Rat je takav. Ma što god ti zatreba, meni se javi.
Selim- beg mu je zahvalio i ponosito izišao. Prva briga mu je bila da se negdje umije i preobuče. Tu, u Gretvi, živjeli su većinom katolici. Kod koga od njih da pođe? Uputio se kući Mata Đokića, imućnog trgovca u poodmaklim godinama. Morao je znati da je u toj kući nepoželjan, jer je batinama zadužio i Mata i njegovog sina Filipa.


Zbog volova izgubio kapetanstvo

Videći pred ulazom mučitelja svog sina i muža, Matova žena je vrisnula i zalupila vrata. Ali Mato ju je umirio i pustio bega da uđe u kuću. On ga je primio s puno uvažavanja. Selim- begu je to godilo, pa mu je zapovijedao:
- Donesi mi, Mato, vode da se umijem!
- Odmah, beg.
- Donesi mi, Mato, lijepu košulju i čistu preobuku!
- Odmah, beg.
Tu se Selim- beg gostio četiri dana. A onda je, bez pozdrava, otišao u Zaljevo, gdje su se na svojim čitlucima nastanili mnogi muhamedanci iz porušenog grada. Neko vrijeme boravio je na svom čitluku, a onda je austrijskim brodom otputovao na Korčulu. Poslije dva mjeseca vratio se u Bar i nastanio na svom čitluku u Zaljevu. Tu mu se pridružio njegov odani sluga Alil Ćatović, kome je naredio da mu što prije dovede njegovu ženu Čerkeskinju, koja nije bila lijepa, ali je on gajio prema njoj posebnu ljubav.

Dolazak gospodara

U proljeće 1878. knjaz Nikola je posjetio Bar, prvi put poslije oslobođenja grada. Narod je u velikom broju došao da vidi i pozdravi gospodara. Crnogoraca je bilo znatno više nego ranije, jer su se za kratko vrijeme doselili mnogi Kuči, Crmničani, Piperi, i drugi. Za ovu svečanu priliku obukli su crnogorska odijela i natakli crnogorske kape. Fesova je bilo više. Knjaz je prošao kroz Pjacu između dva reda Barana. Ponegdje se zaustavljao i razgovarao, pa išao dalje. Njegovu pažnju privukao je stasit Crnogorac, koji je pred sobom s obje ruke pridržavao desetogodišnjeg dječaka.
- Koji si ti? - zaustavio se kod njega knjaz.
- Ja sam Risto Damjanović, ovdašnji pekar.
- Koga imaš od porodice?
- Samo ovog sina. Ostao sam bez žene. No, lako ću ja sebi naći ženu, ali djetetu ne mogu naći majku.
- Za koliko si, Risto, rad što je Crna Gora oslobodila Bar?
Risto je naslonio šaku na glavu svoga sina Karla i rekao:
- Za glavu ovog mog sina jedinca!
Knjaz je izvadio iz džepa kapetansku značku i prikačio je na Ristovo novo crnogorsko odijelo. Uz to, postavio ga je za upravnika grada.
Tako je Risto napustio porodičnu pekarsku tradiciju. Njegova nova dužnost bila je da čuva porušeni grad od svakojakih pljačkaša i tragača za blagom, koji su Turci zakopali u toku opsade grada.

Posjeta Selim-begu

Knjaz se zatim uputio prema Mrkojevićima. Dok je prolazio kroz Zaljevo, rekli su mu da tu živi Selim-beg. Naredio je da svrate k njemu.
Selim-beg se upravo grijao pored rasplamsale vatre. Svoj drveni tronožac sa jagnjećom kožom ustupio je gostu, pa sjeo na otoman, s druge strane ognjišta. Poslije uobičajnih pitanja o zdravlju, beg je sa srdžbom u glasu prigovorio knjazu:
- Očekivao sam da ćeš me postaviti za opštinskog načelnika, a ti me, gospodaru, potpuno zaboravio!
- Zar ti nije bilo dosta gospodarenja Barom? - rekao je knjaz i dodao: - Nijesam te ja zaboravio, prije neki dan poslavo sam ti novac, i tvom sinu, Ali-begu, poslao sam u Skadar nešto para.
Selim-beg se namrštio, nije mu bilo milo da mu iko pomene maloumnog sina. Naredio je slugi Alilu da goste počasti pomorandžama i mandarinama.
Knjaz je sa pratnjom nastavio put prema Mrkojevićima. Tom muslimanskom kraju dolazak Crnogoraca donio je dosta nevolje. Poslije mukotrpnog potucanja u zbjegu do Bojane i preko nje, svi Mrkojevići su se vratili na svoja ognjišta. Vraćena im je stoka, a izgorjele kuće morali su sami obnoviti. Stoga je njihov prvi susret sa knjazom Nikolom protekao u mučnoj atmosferi.
Na putu kroz Dobru Vodu knjaza je zaustavio rječiti Smail Dabezić.
- Gospodaru, dobro došao u naš kraj! Volio bih da malo svratiš kod mene.
U želji da izgladi odnose sa Mrkojevićima, knjaz je prihvatio njegov poziv. Svi su skrenuli od glavnog puta prema Smailovom imanju. Pred izgorjelom kućom, po gredama pripremljenim za gradnju, posjedali su knjaz sa pratnjom i nekoliko komšija. Dok su se gosti služili mlijekom, sirom i voćem, knjaz je vodio glavnu riječ, a sagovornici su mu bili Smail i njegov stari otac Aso. Pri odlasku, knjaz je Smailu poklonio revolver.
U Pečuricama okupili su se gotovo svi Mrkojevići, osim žena, a se one nijesu krile kao ostale muslimanke. Knjaz je prisutne pozdravio i u kratkom govoru posjetio na njihovo slovensko porijeklo i pozvao ih da u novoj državi složno žive sa crnogorskom braćom.
Trebalo je izabrati plemenskog kapetana. Svi su očekivali da će to biti Božo Nikočević, ugledan starac i jedan od rijetkih pravoslavaca u Mrkojevićima. Knjaz mu se obratio pitanjem:
- Božo, za koliko si rad što smo oslobodili ovaj vaš kraj?
Božo nije umio da se rodoljubljem busa u prsa, pa je na neočekivano pitanje zbunjeno i brzopleto odgovorio:
- Pa... rad sam... za par dobrih volova.
Za siromašnu raju, koja je jedva izdržala dugotrajno ropstvo, par volova predstavljao je veliko bogatstvo. No, knjaz je očekivao mnogo više. Potom je pitao jednog od najuglednijih Mrkojevića, Alila Kaplanovića:
- A tebe, Alile, je li milo što smo došli?
- Gospodaru, - spremno mu je ovaj odgovorio - pravo da kažem, nijesam volio da ovamo dolazite. Ali kad ste već došli, ja i moji sinovi služićemo vam odano, kao što smo sultanu služili.
Knjaz ga je zadovoljno potapšao po ramenu i prikačio mu na prsi značku plemenskog kapetana.
Nova vlast se pobrinula da se u Baru otvori prva škola. Za "Obštu srpsku osnovnu školu", kako glasi njen službeni naziv, namijenjena je jedna od rijetkih zgrada koju nijesu oštetitili crnogorski topovi. Katolički sveštenik Josip Kolović zabranio je svojim vjernicima da pohađaju "gospodarevu školu". Selim-beg je savjetovao muslimanima da ne šalju đecu u školu iz bojazni da se ne vrate u hrišćanstvo. Poslije mnogo objašnjavanja, kao i kažnjavanja, jedva su pristali da ih šalju u školu.
Đaci su dolazili na časove s oružjem, a nijesu imali ni tablice, ni svesaka, ni knjiga. Krov škole je prokišnjavao i radilo se u neprikladnim uslovima. Na kraju školske godine među najboljim đacima bili su sinovi Kambera Karađuzovića i Alila Ćatovića.
Jednog kišnog februarskog dana 1879. brod iz Drača uplovio je u barsku luku i ukotvio se blizu pristaništa. Od broda do obale čamcem se prevezlo nekoliko putnika. Na barsko tle ponovo je zakoračio Kamber Karađuzović, a za njim i njegova porodica: žena, sin i kći. Kamber je bio muktar i za vrijeme opsade Bara popisivao je ranjene i poginule turske vojnike. U tom poslu pomagao mu je i dvanaestogodišnji sin Murteza. Pošto je Bar pao, Kamber se sa svojom porodicom odselio u Drač.

Šetao Cetinjem u bogatom odijelu i pod oružjem

Kao i mnogi drugi muhadžiri, zlopateći se bez sredstava za život, odlučio je da se vrati na svoje imanje. Njegova kuća u gradu bila je oštećena topovskim granatama, pa se uputio u Zaljevo, gdje je imao čifluk. Tamo ga je čekalo neprijatno iznenađenje: na svom imanju zatekao je novog vlasnika, kapetana Iliju Stanišića. U dvorištu se poveo neugodan razgovor:
- Što ćeš ovdje, Turčine? - nadmeno ga je upitao Ilija.
- Ovo je moj čifluk, došao sam na svoje - mirno mu je rekao Kamber.
- Bilo tvoje, sad je moje!
- Čekaj, prijatelju, knjaz je rekao da ostanemo i da ćemo imati ista prava kao i vi, Crnogorci.
- Nijesmo mi prijatelji! - oštro mu je uzvratio Ilija.
- Ratovali smou dva suprotna tabora. Ti pobjegao i ostavio imanje, a ja ga dobio za ratne zasluge. Obradio sam zemlju, popravio kuću i ne misliš, valjda, da sve to tebi ustupim.
- Nagodićemo se oko toga - pokušao je Kamber da smiri plahovitog Iliju, ali ga je ovaj otjerao:
- Hajde s milim Bogom! Nemamo što mi da razgovaramo!
Potišten i ogorčen, Kamber se uputio prema Selim-begovom čifluku.
Oko ognjišta ćuteći su sjedjeli Selim-beg, Čerkeskinja i sluga Alil. Svi troje se trgoše od iznenadne lupe alke na dvorišnoj kapiji. Alil ustade i otvori kapiju. Pred njim su stajali Kamber i njegova porodica, svi mokri do kože. Alil ih uvede u kuću. Poslije pozdravljanja, morkim gostima napraviše mjesta pored ognjišta. Kamber je ispričao svoje nevolje oko čifluka, a Selim-beg mu je rekao:
- Treba da se žališ opštinskim vlastima, pa ako treba i knjazu lično. Prisvojili su sva naša imanja, ali Austro-Ugarska im to neće dozvoliti.
Nekoliko dana Kamber je sa porodicom stanovao kod Selim-bega. Opštinske vlasti dale su Iliji drugo, nešto veće, Ali-begovo imanje, a Kamber se nastanio u svom čifluku. Tako je spor riješen na obostrano zadovoljstvo.

Izjalovljene nade

Selim-beg se nadao da će ga knjaz postaviti za načelnika barskog okruga, ali nade su mu se izjalovile. Njegovim velikim imanjem upravljao je barski načelnik Pero Jovićević, a od knjaza je dobijao novac za izdržavanje. Knjaz je namjeravao da prisvoji njegovo imanje. Stoga je Selim-beg uzjahao konja i uputio se na Cetinje. Ulazeći u grad, sreo je prestolonasljednika Danila. Uz njega su išli Mišo Jabučanin i još četiri perjanika.
- Čiji je taj mali? - upitao je beg, mada je to znao. Perjanici mu objasniše da je to Gospodarev sin, na što beg reče:
- Je li, boga ti? E, živ i zdrav bio! Digni mi ga, bogati, na konja, da ga zagrlim.
- Možeš sići s konja da mu cjelivaš ruku - jetko mu odgovori Mišo i s prestolonasljednikom pođe naprijed.
- Bih vala, pa da je i kakvo siromašno dijete kad je tako zgodno, a ma je starcu teško sjahivati i uzjahivati - dobaci za njima Selim-beg i pobode konja mamuzom.
Odsjeo je u lokandi gdje su mu, po knjaževoj nardbi, spremljene dvije sobe. Istog dana primio ga je knjaz, a bog mu je odmah kazao zbog čega je došao. Knjaz mu je u šali rekao:
- A je li ti manjkalo para? Moga si sjeđeti doma, cuknuti mi u telj, pa da ti pošljem koliko hoćeš. Šta će tebe da se mučiš i brineš oko imanja, kad ću ti davati dokle god si živ, da ti nikada ne manjkaje.
- Hvala ti, Gospodaru, ma ti imaš brige i davanja dosta na svaku stranu i bez mene. A ja ako sam izgorio, imam još dosta da mogu živjeti - odgovori Selim-beg.
Pozvao se na zaključke Berlinsko kongresa da je "svaki Turčin, koji potpadne knjazu, kapac od onoga svoga". Knjaz je teška srca vratio begu cijelo njegovo imanje.

Skakanje na banak

Zadovoljni Selim-beg ostao je još nekoliko dana u Cetinju. U bogatom odijelu i pod oružjem, šetao se ulicom, a posjećivao je i gospodu Cetinjane. Svuda se držao dostojanstveno i ozbiljno. Ponekad se šalio. Jednom mu je vojvoda Đuro Matanović uzeo šalu za zbilju. U dućanu Jovana Pipera, gdje su ljudi navraćali na čašu rakije, sreli se njih dvojica. Vojvoda Đuro je bio dosta mlađi od bega, ali ovaj ga je počeo zadirkivati kako je ostario. A on, beg, još se osjećao mladim, može uzjahati najbješnjega hata i preskočiti svaki šanac na koji naiđe.
- Možeš, beže, pričati šta hoćeš, ja to nijesam gleda. Ti ne bi mogao skočiti koliko ja - rekao je Đuro.
Selim-beg izvadi obje ledenice iza pasa i položi ih na banak, prisloni čibuk pri zidu i zađede krajeve dolame za pas, pa stane izazivati Đura:
- Hajde de, vojvodo, da se obidemo, da skočimo na ovi banak. Ko ne skoči gubi oružje, a ko skoči nosi oboje.
Selim- beg se poizmače, posagnu se i zamaha rukama kao da će skočiti. A Đuro ga dohvati za ruku.
- Neka, beže, neću ja skakati.
- Hoćemo, vjere mi! Ne bio me zadijevati.
I opet se beg zagonjaše da skoči, a Đuro ga je držao, ponavljajući da on neće skakati.
- Nećeš, je li? - ozbiljno i kao uvrijeđen obrnu se beg Đuru.
- Onda ne govori onako da ja mogu pričati što hoću, kad me ti nijesi viđao. Kad god hoćeš, bujrum, pa da vidiš!
Svi prisutni se nasmijaše, šaleći se sa Đurom kako uteče sa megdana. A kad su poslije pitali Selim- bega je li zbilja htio skočiti, odgovorio je:
- Nekad sam preskaka i više, ali danas u moje godine đe bi! Ali znao sam da on neće, pa se navlaš učinjeh kao da ja mogu i baš hoću.

Vratio dug

Iste godine masline su dobro rodile. Za ulje Selim-beg je dobio preko hiljadu napoleona i vratio knjazu one pare koje mu je ovaj davao.
Ruski naučnik Pavel Rovinski ovako je opisao Selim-bega:
"Vidio sam ga nekoliko puta i trudio se da pronađem u njemu makar nešto ljudsko; ali osim prostačkih nagona nijesam ništa našao. Najčešće on sjedi i leži, gubeći dah od gojaznosti; reži na čitav svijet; nastoji da se ponaša nadmeno, što se upravo manifestuje grubim odnosom prema nižim od sebe, a prema ljudima, koji nešto znače, ophodi se ponizno i pokazuje neobičnu sujetu. Oslanjajući se na protekciju viših vlasti, zna da bude opozicija lokalnoj; međutim ona ne ide dalje od psovke iza očiju i pojavila se zbog toga što su ga, kao čovjeka za sve sposobnosti, lišili miješanja u opšte stvari".
Pavel Rovinski opisuje izgled Bara poslije dvomjesečne opsade i bombardovanja topovima:
"U samom Baru pošteđeno je samo desetak i nešto kuća na uzvišenju pored katoličkog vikarijata i iza njega i sve su one katoličke. Sve pak ostale, ili su razorene ili spaljene. U okolini Bara, međutim, srušen je samo Selim-begov "dvorac" zato što je Selim -beg bio jedan od vinovnika dugog gradskog otpora.
Danas muhamedanci žive u kućama van grada, u svojim "čitlucima", a katolici i pravoslavci u kućama koje su pošteđene od uništavanja, zahvaljujući donekle tome što su ih namjerno čuvali Crnogorci i dijelom što su se nalazili na kraju grada, van rejona koji je bio izložen obasipanju paljbom. Usred toga grada ponovo su napravljeni dućančići od drveta i oni koji čine jedinstvenu cjelinu ulice.

Sahranjen na Krfu kao nepoznati stranac

Istovremeno je obnovljeno nekoliko kuća u kojima se nalazi telegraf s poštanskim uredom, gradska uprava, škola, državna prodavnica hljeba, stan oficira, upravnika tvrđave i straže i dvije do tri krčme sa stambenim prostorijama. I to je čitav Bar.
Za razliku od solidnih bedema, koje su podigli još Venecijanci i ukrasili figurama svog lava i grbovima, sva ta prebivališta izgledaju kao bijedne udžerice privremeno boravećeg svijeta. Još više im nomadski karakter daju ciganske kovačnice. To su jednostavni drveni sanduci, sklepani na brzu ruku pokatkad s jedne strane prekriveni rogožinom.
Bar je, prema tome, uopšte opustošen grad, koji tek što niče iz gomile ruševina i otpadaka. Hodajući po njemu vi, kao u Pompeji, otkrivate tragove nekadašnjeg života koji je usljed stravičnog preokreta prestao odmah. Evo vrlo lijepe fontane i pod njom majstorski izrađene vaze, obje su izrezbarene, nedostaje samo tekuća voda, koja je presušila. Iznad dvorišnih kućnih kapija su table s različitim grbovima i šiframa; na mnogima su i slova: J.N.S. (Jezus hominum salvator), koje svjedoče da su te kuće pripadale crkvi ili nekom od lica iz katoličkog klera; na jednoj zgradi očuvao se natpis kojim grad "Antibar", u znak sjećanja, izražava svoju zahvalnost Joani Cigonae". Pošteđene su od rušenja takođe dvije veleljepne crkve, čija je isturena fasada prekrivena šarolikim mermerom, s umetnutim u zidove bijelim mermernim pločama, na kojima su ugravitirani latinski natpisi. Neki od njih se lako čitaju i odnose se na posmrtne ostatke ovdje sahranjenih čuvenih sveštenih lica, a iznad kapije je natpis o obnavljanju crkve 1543. godine; drugi su pak veoma teški za čitanje jer su više izbrisani, karakter slova je kitnjast, sličan poznom grčkom i na jednom od njih može nagađanjem da se čita 1338. godine. Te posljednje tablice, po svoj prilici, donesene su ovamo iz neke druge stare zgrade".

Grom izazvao eksploziju

Naučnika Rovinskog naročito je zanimala Džamija sultana Ahmeta, nekadašnja Crkva sv. Đorđa iz XII vijeka u kojoj je bilo sjedište Barske arhiepiskopije. Kada su Turci 1571. godine zauzeli Bar, ovu crkvu su pretvorili u džamiju. Renovirana je 1711. godine, u vrijeme vladavine sultana Ahmeta, po kome je dobila ime. Poslije oslobođenja Bara 1878. godine, Crnogorci su ispod zasvođenog dijela te džamije smjestili veliku količinu municije zatečene u gradu. Prema džamiji su se nemarno odnosili, vjerovatno ne znajući da je to nekadašnja crkva. Rovinski ju je detaljno opisao, dešifrujući latinske epitafe sa njenih zidova, koji spadaju u najstarija književna djela na našem tlu. Uradio je to u posljednjem, trenutku jer u noći između 21. i 22. januara 1881. grom je izazvao eksploziju municije i džamiji. Rovinski kaže da je postojao gromobran na zgradi, ali ne i na minaretu u koji je udario grom. Potres od eksplozije bio je toliko jak da ni na jednoj kući u barskom gradu nije ostalo ni jednog crijepa, troja teška gradska vrata otvorena su i izbačena iz šarki, svi prozori i vrata u široj okolini razbijeni su i izvaljeni iz ležišta. Na sto koraka od džamije sve je porušeno do temelja, a tu se nalazila i dvospratna Selim-begova kuća. Odbačeno kamenje padalo je čak do mora. U toj nesreći, koja se može porediti sa katastrofalnim zemljotresom, poginulo je 47 ljudi. Podaci nijesu pouzdani, niti su zabilježena imena nastradalih. Jedino u Barskoj nadbiskupiji postoji o tome zapis na italijanskom jeziku i imena osmorice poginulih katolika.
Pod okriljem nove vlasti, mnogi Crnogorci u Baru podigli su glave i stekli položaje. A muslimani, ostavivši bez stečenih povlastica koje su imali u turskoj državi, teško su se privikavali u novim uslovima života. Bavili su se povrtarstvom, voćarstvom i maslinarstvom i oni koji ranije ništa nijesu radili.

Povremeni pozivi na Cetinje

Selim-beg se teško privikavao na novi život bez vlasti. Knjaz ga je povremeno pozivao na Cetinje, naročito u vrijeme većih praznika i svečanosti. Na jednom prijemu u dvoru knjaz je obilazio prisutne goste i sa svima pomalo razgovarao. Kod Selim-bega se zadržao nešto duže. Pitao ga je kakav je barski kapetan Pejović.
- Dobar i predobar, a to mu je najveća mana - rekao je beg. Prisutne su začudile ove riječi, a on je objasnio:
- Vlast mora biti stroga. A Pejović je mek i popustljiv. Kad u Baru uhvate lopova, kapetan ga pita: "Jesi li ukrao?" Lopov, naravno neće da prizna. Drže ga u zatvoru dva-tri dana, pa ga puste. A kad bi mu vreli sač nabili na glavu, priznao bi da je ukrao i ono što nije.
Knjaz se nasmijao begovom oprobanom načinu istjerivanja priznanja, pa nastavi da obilazi druge goste.
Jedan katunski glavar upitao je Selima kako se osjeća sada, bez one nekadašnje sile i vlasti. Beg se uvrijedio i požalio knjazu. U želji da begu pruži satisfakciju, knjaz je istog dana napisao pjesmu "Turčinu" i pročitao je na večernjem sijelu u Dvoru, na kome je i beg prisustvovao. Pjesma veliča hrabrost turskog vojnika, a počinje stihovima:

Što te ruže, lafe stari,
istočnoga cara sv'jeta,
orle, koji sred zapada
u pohode nam doleta?

Prijateljstvo sa sultanom Hamidom

Kad je pročitao pjesmu, knjaz je upitao onog katunskog glavara koji je bega uvrijedio:
- Kako se tebi sviđa pjesma?
- Divna je, gospodaru! - oduševljeno je rekao Katunjanin.
- Je li istina sve što je ovdje rečeno?
- Jest, Boga mi, sve je tako.
Knjaz se onda obratio Selimu:
- Eto, beže, čuo si iz njegovih usta, što će ti milo bit'.
- Milo, gospodaru, te kako! Hvala ti po stotinu puta! - poklonio mu se Selim-beg, držeći ruke na prsima.
- A je li ti sada krivo na nj?
- Ne, nego i njemu hvala, jer da me on onako grdno ne zađede, ne šćaše ni ti tako lijepo spjevati Turčina!
Pjesma "Turčinu" toliko je oduševila Abdula Hamida II da je osjetio potrebu da knjazu-pjesniku pismeno i toplo zahvali. Otada počinje veliko knjaževo prijateljstvo sa sultanom Hamidom, koji će mu kasnije pokloniti kuću u Carigradu i dvije jahte.
Riješen da zauvijek ostane u Baru, Selim-beg je živio mirno, sa svojom četvrtom ženom Đurđijankom, koju je kupio za dukate. Bio je već star kad je krenuo na hodočašće u Meku. Na barskom prstaništu ispratio ga je veliki broj ljudi. Na brdu se razbolio, iskrcao se na ostrvo Krf, gdje je umro i sahranjen kao nepoznat stranac.
Selim-beg je imao dvoje djece. Njegova kćerka bila je udata u Skadru, a sin Ali-beg, odbačen od oca, skromno i osobenjački živio je takođe u Skadru, u pohabanom odijelu i poderanim cipelama. Knjaz Nikola vodio je računa o njemu, slao mu novac, imenovao ga svojim ađutantom i stavio mu na fes grb senatski. Knjaz je jednom upitao Alila Ćatovića kakav je Ali-beg, a ovaj mu je odgovorio:
- Kakav je? Nikakav. Ne iskopa se kuća čovjeku kada nema sina, nego kad mu Bog onakvog da.
Ali- beg je umro ubrzo poslije oca, a imanje su naslijedili njegova tri sina, kćerka i ostali rođaci.

Tekst preuzet iz dnevnog lista "Pobjeda"