Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

      

 

 

Milovan Šćepanović:
NOVAC NA TLU CRNE GORE

 



       Monete južnoslovenskih naroda. Stari novac i kovnice novca. Strane valute u Crnoj Gori nekad. Pripreme za uvođenje sopstvenog novca i kovanje perpera. Novčani sistem Kraljevine i Republike Jugoslavije


Po vizantijskom uzoru



       Na području na kojemu žive južnoslovenski narodi, kovani su novci i bili u prometu i prije njihova doseljenja u ove krajeve.

       U četvrtom stoljeću nove ere, u ondašnjim grčkim gradovima u Dalmaciji: Hvaru (Farosu), Visu (Isi) i drugima, kovani su novci po uzoru na one iz Sirakuze (tetradrahma). U Ohridu (Luhnidos) je kovan bakreni novac makedonskog tipa u drugom stoljeću prije nove ere.
Ilirska i ilirsko-keltska plemena na ovom području su još od kraja četvrtog vijeka prije nove ere imala svoj novac rađen po ugledu na grči novac (stateri makedonskih vladara i tetradrahme, tzv. „varvarski novci”).
Rimska osvajanja donijela su u našu zemlju rimski novac. U drugoj polovini trećeg stoljeća nove ere, pojavile su se rimske kovnice u Kostolcu (Viminacium), Stobiju (Makedonija), Sisku (Siscia) i u Sremskoj Mitrovici (Sirmium).

       Pojedini krajevi ovih naroda bili su pod uticajem novčanih sistema Njemačke, Mađarske, Austrije, Venecije i Vizantije. Tako je na primjer u Sloveniji, Hrvatskoj i Slavoniji od početka 12. stoljeća bio u opticaju srebrni novac zv. frizatik što su ga u Brežama i Koruškoj kovali salcburški nadbiskupi. Ovi novci su kasnije kovani u Ptuju, Brežicama, Brestanici, Velikovcu, Kostanjevici, Slovenogradecu i Kamniku.
U Srbiji, Hrvatskoj i Bosni, prije pristupanja kovanju sopstvenog novca, bio je u opticaju razni metalni novac stranog porijekla: vizantijski, mletački, ugarski, bugarski, mavarski, arabljanski i drugi.
Rasprostranjenost vizantijskog novca uslijedila je osnovom velikog uticaja Vizantije i njenog jakog trgovinskog prometa sa dalmatinskim gradovima i pojedinim trgovačim centrima u unutrašnjosti Balkanskog poluostrva. Ostali su kao najpoznatiji vizantijski zlatnici zvani romanoti, kojih je u Dalmaciji bilo u prometu sve do 14. stoljeća. Zatim su bili u opticaju i zlatni udubljeni dukati, solidi, bizanti, nomizmati, oboli i drugi.

       U Srbiji je pored ostalih stranih novaca najduže ostao u prometu vizantijski zlatni novac solidus, ali više kao računski novac. To je ustvari bila stara perpera koja je služila kao zvanični novac. Uz to je bio u opticaju i rasprostranjen vizantijski bakarni novac.

       Mletački novac je bio u opticaju poglavito u primorskim gradovima i nekim predjelima u unutrašnjosti a naročito u Bosni. Mletački zlatni novac kovan je počev od 1284. godine po uzoru na vizantijske zlatnike i održao je ujednačenu težinu do kraja 18. stoljeća.

Strani i domaći novac

       U Bosni je mletački novac bio ujednačen po vrijednosti sa dubrovačkim. Mletački zlatni dukati /Ducatus auri/ su imali ustaljeniju vrijednost od srpskog perpera, jer je zlato bilo najskuplji metal i bilo ga je malo u opticaju. Drugi metali, kao srebro, bakar i gvožđe dobijali su se relativno jevtino i potiskivali zlato kojega je bilo malo i nije moglo zadovoljiti potrebe prometa. Mnogo kasnije, tek u 19. stoljeću, kada je čovječanstvo ovladalo novim izvorima zlata i kada je porast mašinske proizvodnje preporodio tržište i ono postalo neograničenih svjetskih razmjera, zlato je kao novac steklo neograničenu vladavinu.

       I ugarski kraljevi su dosta rano počeli kovati svoj novac i od njihovog novca u južnoslovenskim zemljama ostala je najpoznatija zlatna forinta ustaljene sadržine. Pored ostalih kovnica ugarski kraljevi su imali svoju kovnicu i u Sremu. Njihov - ugarski dukat, imao je najveću vrijednost u istočnim zemljama a u njima su i Dubrovčani plaćali danak Turcima.

       U to doba je na Balkanu i u cijeloj Evropi cirkulisao i mavarski i arabljanski novac.
I Bugarska je rano počela kovati svoj novac: groševe četvrtake, aspre i zlatne perpere. U južnoslovenskim zemljama su se ostvarili uslovi za kovanje novca tek u 13. stoljeću, kada se rudarstvo razvilo do te mjere da je moglo da snabdijeva u dovoljnim količinama i strane i domaće kovnice novca plemenitim metalima. Prve kovnice tih zemalja nastale su u primorskim gradovima.
U Hrvatskoj je kao i u drugim južnoslovenskim zemljama sve do kraja 12. stoljeća bio u opticaju vizantijski i mletački novac. Pored ovog bio je u opticaju i novac koji su kovali biskupi u Gornjoj Bukovici.
Prvi domaći hrvatski novac iskovan je krajem 12. stoljeća u vidu sitnih srebrnih novaca i po uzoru na rimski nosio je naziv „denari” a narod ih je docnije nazivao banovcima ili kunama s obzirom na utisnuti lik kune, dok je u nekim krajevima taj novac nazivan „križanac”.
Pravo kovanja novca pripadalo je kralju i kraljevim rođacima koji su vladali u Hrvatskoj, kao i hrvatskim banovima. To je uslovilo raznorodnost hrvatskih novaca ovog doba, sa raznim latinskim natpisima utisnutim na tom novcu:
Nezavisnost za kovanje sopstvenog novca Hrvatska je dobila od ugarskog kralja 1217. godine prilikom potvrđivanja privilegija Zagrebakoj stolnoj crkvi. Tom prilikom ugarski kralj se odrekao svog prava kovanja hrvatskog novca u korist hercega koji su vladali u Hrvatskoj. Takva privilegija data je kasnije i hrvatskim banovima te su neki od njih to koristili u toku 13. i 14. stoljeća.
Banovi i hercozi u Hrvatskoj, kovali su u toku 13. i 14. stoljeću hrvatske frizatike i banovce/u Pakracu i Zagrebu/ koji su u to vrijeme na ovom području prevladavali u prometu.

Kovnice i monete

       Najpoznatije kovnice hrvatskog novca bile su u Zagrebu, Virovitici, Pakracu i Sremskoj Mitrovici. Svi ti novci nazivani su „Zagrebački denari”.
Od 1384. godine ustanovljen je zajednički novac za Ugarsku i Hrvatsku, kako je ostalo za više stoljeća za obje ove zemlje.
Pored srebrnog novca, Hrvatska je u srednjem vijeku imala i bakreni novac. Već u drugoj polovini 14. stoljeća nestalo je iz prometa srebrnjaka zv. obul /vrijednosti pola denara/ i bogati, i oni su zamijenjeni bakrenim, kovanim u Beču, koji su u narodu nazvani „crni deneri” /od 1483. godine/ i predstavljali su najmanju novčanu jedinicu koja je važila u Hrvatskoj.
Kao i u ostalim zemljama toga vremena, u srednjevjekovnoj Hrvatskoj, pored realnog novca postojao je i nominalni novac koji je služio kao jedinica za računanje u trgovini i obračunima u međusobnim pravima i obavezama. Jedinica nominalnog novca bila je marka srebra određene količine čistog srebra i efektivno je vređela 200 denara.

       Zlatni novac se u Hrvatskoj pojavio početkom 14. stoljeća i prvobitno se zvao forint po latinskoj riječi „Flos” -cvijet, koji je bio urezan na tom novcu i predstavljao grb grada Florence, ali ga je narod ubrzo počeo nazivati dukatom, prema mletačkom zlatnom novcu koji je između ostalog nosio i natpis „ducatus”.
Uslijed stalnog porasta cijena zlata, hrvatski forint je dostigao visoku vrijednost/oko 150 denara /te je postepeno nestajao iz prometa, pa je u 14. stoljeću služio kao nominalna vrijednost. Pored zlatnog forinta u Južnoj Hrvatskoj je kao nominalna vrijednost služio i mletački novac u vrijednosti od 20 denara a u Primorju je bio poznat novac zvani „mučenig” po mletačkom duždu Mučenigu.
U toku 14. stoljeća uveden je u Hrvatskoj i njemački novac koji je tokom vremena istisnuo iz prometa ostale novce i postao jedini važeći novac u Hrvatskoj.
Bosna je počela kovati svoj novac, početkom 14. stoljeća, a prije toga su na njenoj teritoriji u prometu uglavnom bili zlatni, srebrni i bakarni novci Vizantije i njenih susjednih zemalja s kojima je imala društvene i trgovačke odnose (Dubrovnik, Srbija, Hrvatska i Ugarska). O dominaciji vizantijskog novca u Bosni i Hercegovini dokaz su veliki i značajni nalazi ovog novca na njenom tlu.
Već na prvim bosanskim novcima bana „i gospodara Bosne” Pavla Šubića i opunomoćenika Mladena prvog i nasljednika mu Mladena drugog, kao i bosanskog bana Stjepana Kotromanića („Samostalnog vladara u svojoj banovini”, 1322. godine) postoje njihova heraldička obilježja. Na novcima bana Stjepana Kotromanića (1322-1353) nalaze se primitivno izrađeni djelovi bosanskog grba (kacige). Smatra se da su kovani po uzoru na tadašnji srpski novac. Prikazana je kaciga s jastučićem iznad kojeg je rozeta sa čelenkom od perja. Na štitu je i šestokraka zvijezda kao heraldički simbol uz polumjesec kao i na najstarijem hrvatsko-slavonskom grbu iz perioda 1196. do 1204. godine koji postoji otisnut na novcu hrvatskog hercega Andrije (kasnijeg ugarsko-hrvatskog kralja Andrije drugog) na tzv. frizaticima kao prvom hrvatskom novcu.


Vladari i njihov novac



       Tvrtko Drugi (1420-1443) je na aversu svog kovanog novca uz kraljevski naslov stavio svoj kraljevski grb, gotovo isti kao sa pečata Tvrtka Prvog, s gotičkim heraldičkim elementima a na reversu lik sv. Grgura iz Nazijansa. Ovaj tekst je ispisan lijepo stiliziranim gotskim slovima.
Nasljednik Tvrtka Drugog, kralj Tomaš (1444-1461) prihvatio je i nastavio valutnu praksu svoga preteče i kovao tri vrste novca: groše, dinare i poludinare. Da bi pribavio za taj poduhvat što više srebra nastojao je da sebi povrati Srebrenicu što je i uspio iza smrti despota Lazara Brankovića 1458. godine. Najznačajniji Tomašev novac je njegov dukat. To je jedini zlatni bosanski novac. Skladnošću svih detalja spada ovaj novac među najljepše kod južnoslovenskih naroda i među najljepše čitavog srednjeg vijeka. Druga vrsta Stjepanovog novca je njegov srebrni dinar, kovan u više varijanti koji na licu ima bosanski državni grb a na naličju lik sv. Grgura, pape, sa zavinutim pastirskim štapom i desnicom podignutom na blagoslov. Ovi dinari su imali više emisija, pa se na jednima javljaju natpisi na domaćem a drugi na latinskom jeziku.
Nakon pada Bosne (1463. godine) heraldika na bosanskim novcima se mijenja. Hrvatski velikaš, Nikola Iločki, kojeg je ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin postavio za kralja Bosne 1471. godine, u koji je vladao sasvim malim dijelom Bosne-Jajačkom banovinom, a kvalitetu kovanja novca i u izvedbi heraldičkih elemenata, nazaduje i kvalitet kovanja je vrlo nizak. Na njegovim dinarima se javljaju tri grba a jedan je sličan hrvatskom kockastom grbu-šahovnici od 25 polja.
Od 1403. do 1413. godine kovao je svoje novce s nizom zanimljivih heraldičkih elemenata i bosanski velikaš vojvoda Hrvoje u vrijeme kada je bio herceg splitski.
U čitavom primorskom pojasu bio je dominantan uticaj mletačkog novčanog sistema. Mletački novci su rađeni po uzoru na vizantijske (groši, dukati i cekini). Mletački novac je prodirao i izvan primorskog pojasa: u Bosnu, Srbiju i druge okolne zemlje.

Novac u Srbiji

       O počecima kovanja novca na području Srbije, mišljenja se razilaze. Poznati numizmatičar Šime Ljubić, navodi: „Po našem mnijenju Vladislav Prvi (1234-1241) bi začetnikom srbske numismatike, te novci koje smo ovom srbskom vladaocu pripisali bili bi najstariji srpski... Tip tih prvih srbskih novaca pokazuje se čisto u zadku slovenskoga načina, u predku pak sasvim mletačko-bizantijskoga izraza”.
Prema Šafariku „od prije Vladislava ima predšastvenika koji su kovali novac: srpski vladar Vladimir (1105-1115); Stevan Nemanja (1114-1200); Stevan Prvovjenčani (1195-1224) i Radoslav (1230-1235)”
U vrijeme vladavine Uroša Prvog (1241-1276) trgovina je okrenuta Primorju gdje su dominirali mletački i dubrovački monetarni sistemi. U Dubrovniku je bilo stovarište srpskog prometa i preko Dubrovnika je obavljan glavni izvoz i uvoz. Počev od kralja Vladislava pa do posljednjih srpskih vladara, Dubrovčani, Kotorani i drugi primorski trgovci dobijali su obilate trgovačke privilegije za nesmetanu trgovinu širom srpske zemlje i to u vidu povelja. Takve povelje su im podarili kasnije i vladari Zete: Balšići i Crnojevići. Primorski trgovci su za te privilegije plaćali srpskim i zetskim vladarima godišnju naknadu u svojoj moneti, koja je tako poprimila ulogu svjetskog novca i uvlačila naše narode i krajeve u svjetski sistem privrede. Srpski i zetski vladari su radi toga svoj novac podešavali mletačkom i dubrovačkom. Mlečani i dubrovčani su pak, podozrivo gledali i na razne načine sprečavali ovo podražavanje. Tako su na primjer njihove vlasti odlukama određivali kurs po kojemu se imaju primati „brskovski groševi” i „raški groševi”, ili su zabranjivali prijem i stavljanje u promet tih novaca na njihovom području „već da se samo polomljeni, naime kao prosta kovina smije u mletačke zemlje unositi”. Prema odluci mletačkog Velikog vijeća od 29. jula 1278. godine, oni su slali kod kralja Raške svoje izaslanike povodom „groševa koji podražavaju” njihovim groševima.
U Srbiji su u srednjem vijeku zlato, srebro i mjed mjerili na litre. Pri tom se srpska litra ravnala prema dubrovačkoj koja je za cijelo vrijeme rada tamošnje kovnice novca (1326-1803) ostala uvijek ista. Srebrna dubrovačka litra je sadržavala 12 groša odnosno dinara (groš je težio 2,0 grama), dukat je sadržavao 328,32 grama i dijelio se na 12 unči, unča na 24 skrupule a svaka skrupula je imala 1,14 grama).
Srpski srednjevjekovni srebrni novci zvani dinari, kovani su u kovnicama: Brskovu, Rudniku, Novom Brdu, Smederevu i Srebrnici. U Brskovu je prvo iskovan srebrni dinar kralja Uroša Prvog i to od domaćeg metala (s predstavom gologlavog kralja koji prima zastavu od sv. Stefana s natpisom: VROSIVS REX S. STEFAN, i bez ikakvih kovničkih oznaka).

       U srpskoj numizmatici naročito su cijenjeni zlatni novci: kralja Milutina (1282-1321) od 3,17 i 3,25 grama; cara Dušana (1331-1355) od 3,00 i 3,33 grama, kralja Vukašina (1368-1371) od 3,14 grama i kneza Lazara (1371-1389) od 3,18 grama zlata (na kojima je pored kneževa lika ugravirana njegova odsječena ruka „spomen na njegovu smrt, te napomena da su kasnije kovani”).
Ovi zlatnici srednjevjekovnih srpskih vladalaca, koji su kovani preko stotinu godina, nijesu imali posebnog naziva, pa Stojan Novaković smatra da „jedino nezauzeto i važnošću svojom udesno ime, koje bi se moglo toj do sad nepoznatoj sorti novaca pridijeliti, jeste perpera”. Naziv perpera vodi porijeklo od grčke riječi prežeženo ili presjajno, što ukazuje da su ti zlatnici kovani od pretapanog, vanredno sjajnog zlata. Tako je inače nazivan vizantijski i mletački zlatni novac i srebrni dubrovački novac (dubrovačka srebrna perpera težila je 6 grama, finoće 600/1000).

Bogišićev otkup


       Na Cetinju je 1873. godine Valtazar Bogišić otkupio kod nekog Arbanasa - starinara, gomilu novaca starih srpskih vladara, o čemu je u „Glasu Crnogorca” od 21. jula 1873. godine donesen opširni izvještaj u kojemu se pored ostaloga kaže:

       „Na sami ovogodišnji Petrovdan dođe na sajam na Cetinje i jedan zlatar, Arbanas, koji nosaše punu ćesu starijih srebrnijeh novaca, te ih nuđaše na prodaju. Slučajno jedno po sata pred odlaskom njegovim jedan Cetinjanin pokaza Bogišiću neke komade koje uze u Arbanasa koji upoznavši ih odma da su starosrpski, naredi da se traži po svemu Cetinju Arbanas i pošto ga nađoše g. Bogišić se lako s njim pogodi i otkupi u njega svukoliku gomilu te stareži, u kojoj biješe ne manje od 301 komad.
Arbanas kazivaše da su novci nađeni jednim seljaninom, svi na jednome mjestu, u staroj Srbiji, u nekakvu selu nedaleko Kosova... Novci o kojima je ovdje riječ, svi su od vrlo finoga srebra: nema nijednoga bakrena a nema ni zlata. Oni su velikom većinom vrlo dobro sačuvani, kao da su lani kovani: izlizanih je srazmjerno veoma malo. Teže svikolici ujedno 110 grama... Gotovo su svi novci ili Dušanovi ili njegovijeh našljednika, jer od despotskih novaca nema baš nijedan, a i od Dušanovijeh predšastvenika, ili ih je vrlo malo ili ni malo. Za čudo je ipak da se u takoj množini ne nalazi nego cigli jedan novac, pa i taj sumljiv, koji bi pripadao njegovu sinu i neposrednu našljedniku Urošu mladomu, dočim ima nekoliko novaca kralja Vukašina i kneza Lazara...
Sudeći po vladaocima kojima novci pripadaju i po mjestu gdje su nađeni, g. Bogišić misli da novci lako mogu biti kakva vojnika, koji ih zakopa hodeći na Kosovo u boj, te pošto tamo pogibe, da novci do danas zakopani ostaše. Onaj za koji smatraše da pripada Urošu „mladomu” nosi sa strane okrunjene glave latinski natpis: VROSIVS (druga riječ i lik su izlizani)”.


I stare i nove kovanice


       U periodu od 15. do 18. vijeka nijedna od zemalja južnoslovenskih naroda, izuzev Dubrovnika, nije imala svoj monetarni sistem. Njihova teritorija bila je podijeljena na tri dijela od kojih je prvi bio pod austro-ugarskom dominacijom, drugi pod mletačkom a treći pod turskom (izuzev Dubrovačke Republike koja je zahvatala oko 1500 km2).

       Na području Slovenije, Hrvatske i Slavonije a kasnije i Bosne, Austro-Ugarske je uvela svoj novčani sistem. I tamo i na Primorju novci su se i dalje nazivali "denari" a sitni novci (pfenig) "penezi". Cirkulirali su i zlatnici nazivani ungari ili ungarije i mađarski cekini zvani mayarije ili mažarije.
Mletački monetarni sistem bio je dominantan na području Dalmacije i u čitavom primorskom pojasu zahvatajući i Crnogorsko primorje. Mletački dukati (naziv potiče od riječi dukas kako su nazivani vizantijski carevi), zvali su ih cekini (od riječi Ceka, kako je nazivana kovnica novca u Veneciji) a uvedeni su u promet još 1545. godine.

       Najveći dio naših naroda i krajeva bio je pod turskom vlašću gdje je bio u opticaju turski novac. Bile su u prometu aspre (sitni srebrni novac, koji je u 18. stoljeću zamijenjen novcem zvanim "pare" pa se taj naziv odomaćio za novac uopšte i ostalo do danas) i dukati (zlatni novac) zvani "sultanije", "Šerifije" ili "ešrefije", koji su kovani od 15. stoljeća i dalje a težili su 3,5 grama zlata.

       Dubrovačka Republika je imala svoj novac zvani perper. To je bio efektivni srebrni novac težine oko 6 grama ili obračunski novac od 12 dinara odnosno dinarića (naziv potiče od vizantijskog zlatnog novca).
U toku dva vijeka pod tuđom dominacijom, u svim južnoslovenskim krajevima zadržali su se u prometu i stari srpski dinari (srebrni novac).

       U Srbiji je poslije oslobođenja od Turaka i stečene samostalnosti za 38 godina cirkulisao u prometu turski novac zvani "pare" i drugi tuđi novac, ukupno 43 vrste različitog tuđeg metalnog novca (austrijski dukati, mađarske forinte, austrijske i ruske papirne novčanice i drugi).

       Iako po hatišerifima nije dobio pravo kovanja svog novca, knez Mihailo je naručio u Beču kovanje prvog srpskog novca, ali kako je ubijen 29.maja 1868. godine, nije doživio da ga vidi u prometu. Prva isporuka tog novca zvanog "para" puštena je u tečaj početkom 1869. godine. U 1875. godini emitovan je prvi srebrni novac u apoenima od 50 para, 1 i 2 dinara. U 1879. godini izrađen je prvi zlatnik ("milandor") težine 6,45 grama u vrijednosti od 20 dinara i apoeni sitnog bakarnog i srebrnog novca od 5,10 i 50 para i 1, 2 i 5 dinara a u 1882. godini od 20 dinara. U 1884. godini emitovan je papirni novac od 100 dinara, itd. Novembra 1873. godine prihvaćena je novčana Konvencija i standardi tzv. Latinske unije.

Ilirsko doba

       S obzirom na istorijska kazivanja odnosno dosege numizmatike kao nauke o novcu o tragovima ranijih monetarnih sistema na području današnje Crne Gore, možemo vremenski i tematski taj hod do sopstvenog novca podijeliti na periode, i to:

ilirski period novčarstva,

rimsko-vizantijski period novčarstva,

raško-zetski monetarni sistem,

zetski monetarni sistem (novčarstvo Balšića i dr.)

period vladavine novca raznih država,

period vladavine austro-ugarskog monetarnog sistema i

period uvođenja i ustrojstva sopstvenog novca, do kraja postojanja samostalne crnogorske državnosti (1906-1918).

       Prije dolaska Slovena na teritoriji današnje Crne Gore prvobitno su bila naseljena ilirska plemena.

       U vrijeme Staroga Rima "u 3. i 2. stoljeću prije nove ere, na sjeveroistočnim obalama Jadranskog mora ojačala je ilirska država koja je predstavljala federaciju raznih plemena. Iliri su se bavili gusarstvom i pljačkali brodove koji su prolazili Jadranskim morem. Od ilirskih gusara stradali su i italski trgovci. Rimski senat je ustao u odbranu njihovih interesa. Kraljici Teuti koja je vladala Ilirijom, upućeno je poslanstvo, ali su rimski zahtjevi bili odbijeni, a jedan od poslanika ubijen. To je poslužilo kao povod za Ilirski rat. Tad 228. godine prijenove ere Iliri su poraženi i zaključen je mir, po kome je Teuta izgubila znatan dio svoje teritorije i Ilirima je oduzeto pravo da slobodno plove i morali su da plaćaju danak, a gradovi na jadranskoj obali ušli u 229. godini prije nove ere u sastav rimskog saveza. Od 219. godine prije nove ere Rimljani su vodili tzv. Drugi ilirski rat, što je zadiralo u interese najjače balkanske države Makedonije i moralo docnije neizbježno dovesti do sukoba.

       Na teritoriji današnje Crne Gore bila su naseljena ova ilirska plemena:

- Andrijeji ili Vardeji (prvobitno do obala Risna a u drugom vijeku prije nove ere proširili su se i prema istoku);

- Enhelejski (u primorskim područjima do Drača);

- Labeati, oko Skadra,

- Dokleati (na prostoru od današnje Podgorice do iza Banjana);

- Pirusti, poznati kao rudari (u predjelima oko Pljevalja), i

- Autarijati (sjeveroistočno od Skadarskog jezera i prema sjeveru zahvatajući i dio Sanyaka).

       U drugom Ilirskom ratu rimski konzul Lucije Ancije potukao je pred Skadrom ilirsku vojsku pod komandom njihova vladara Gencija i u Medunu zarobio njegovu porodicu i brata mu Karavantija radi čega mu se iza toga Gencije predao. Rimljani su tada uz ostali plijen odnijeli 27 tovara zlata, 19 tovara srebra, 13,00 denara i 120.000 komada ilirskog srebrnog novca.
Konzul Lucije Anicije je nakon pobjede nad Gencijem ova plemena učinio slobodnim a Rimljani su naselili gradove koji su od tada ostali pod njihovom, kasnije vizantijskom dominacijom sve do dolaska i naseljavanja Slovena i još dugo nakon toga.


Trgovina i putevi

       U Risnu je u iskopinama nađem rimski novac od tri vrste:

- prva vrsta nosi natpis RIZO i O..TAN (PIZO),

- druga vrsta, novac kralja Bajalosa, na čijem se aversu nalazi lik vladara sa natpisom BASILEOS BALLAION a na reversu predstava boginje Artemide,

- treću vrstu čine novci sa natpisom MYN na čijem se reversu nalazi lik boginje Artemide a na aversu predstave uzete iz rimske ikonografije, koje novce istoričar Evans pripisuje Bajalovim nasljednicima.

       U Risnu, koji je u trgovini igrao posebnu ulogu u drugom stoljeću prije nove ere, nađeni su i novci Apolonija iz Tijane, koji se bavio propovijedima a živio u drugoj polovini drugog vijeka i na početku prvog vijeka prije nove ere, i Dirahija, stratega ahajskog saveza koji je sa izvjesnom grčkom vojskom pružio otpor nadiranju rimske vojske. Odlučna bitka odigrala se na Istmu. Ahajci su bili potučeni i Grčka je priključena Rimu. Po direktnom naređenju Senata, Korint je tada (146 godine prije nove ere) porušen a njegovi stanovnici prodani u ropstvo. Grčki su gradovi zvanično zadržali slobodu ali su svi bili stavljeni pod kontrolu makedonskog namjesnika, a na neke od njih udaren je namet. Samo su Sparta i Atina proglašene za samostalne gradove.

Vrijeme Duklje

       Avari i Sloveni su početkom 7. vijeka nove ere, razbili vizantijsku upravu kasnoantičkog tipa na Jadranu i sveli je na same romanske gradove. Vlast Carigrada nad jadranskim gradovima u 7. i 8. stoljeću bila je nominalna a oslanjala se više na tradicionalnu privrženost nego na stvarnom sprovođenju vlasti.
Polovinom 9. stoljeća (za vlade cara Teofila, 829-842) formiraju se arhontije sa gradskim municipalnim uređenjem. Druga ofanziva za ponovno stabilizovanje vizantijske vlasti na Jadranu je podizanje arhontija na rang tema radi učvršćenja carske vlasti. Na čelu tema je strateg koji je sjedinjavao civilnu i vojnu vlast. Formirane su Dračka i Dalmatinska tema.
O Duklji se u 9. stoljeću veoma malo zna. Kazivanja Konstantina Porfirogenita su veoma uopštena. Nađen je jedan olovni pečat sa natpisom na grčkom jeziku sa tekstom: „Petar arhont duklje”. Po paleografskim osobinama smatra se da je ovaj pečat 9. stoljeća ali se o dukljanskom vladaru Petru ne zna ništa.
U 11. vijeku je car makedonskih Slovena, Samuilo poveo rat protiv Duklje i zarobio njenog kneza Vladimira i poveo ga na Prespu, gdje je bio njegov dvor. Tamo se careva kći Kosara vjenčala za Vladimira i on je kao zet dobio „zemlju i kraljevinu njegovih otaca i cijelu dračku zemlju. Samuilo je umro 1014. godine a vlast preuzeo njegov sin Radomir (1014-1015) koga je ubio Samuilov sinovac Vladislav koji je domamio i na prevaru u Prespi pogubio zetskog kneza Vladimira a zatim pokušao da zauzme Duklju i Drač kada je i poginuo u dvoboju (1018. godine). Po njegovoj smrti raspala se država makedonskih Slovena i vizantijski car Vasilije iste godine osvojio Ohrid i Prespu.
U 11. stoljeću Duklja je doživjela najveći uspon. Njome je tada vladao knez Vojislav koji je u borbi sa vizantijskom vojskom na Rumiji kod Bora 1042. godine odnio pobjedu i osamostalio se. Moć Duklje dobila je svoje formalno obilježje u kraljevstvu (1077. godine) i proglašenju barske episkopije za arhiepiskopiju, (1089. godine). Poslednji vladar u Zeti nosio je titulu kneza a ne kralja.

Država Nemanjića


       Veliki župan Raške, Stevan Nemanja, zauzeo je Kotor između 1191. i 1186. godine. Nemanjina porodica je bila u srodstvu sa posljednjim dukljanskim vladarima pa je on osnovom toga polagao pravo na „Dioklitiju i Dalmaciju, roždenije svoje, istovuju djedinu svoju”. Pa ipak je uključivanje Zete (dotadašnje Duklje) u njegovu državu 1183. godine shvaćemo kao osvajanje. Njegov sin Stefan u biografiji svoga oca kazuje da je Nemanja protjerao Grke iz gradova i onemogućio pojavu vizantijske stranke u njima a da je „svoje ljude sačuvao nepovrijeđene da služe njegovoj vlasti”. Odstranjena je i stara zetska dinastija kojoj se od tada gubi trag.
Zetu je Nemanja predao na upravu svome sinu Vukanu već u prvim godinama vladanja.
Sa Vukanovim sinom Stevanom, ktitorom Manastira Morača (1252) koji se takođe predstavljao kraljem, prekida se tradicija dukljanskog kraljevstva. Uporedo s tim Duklja iščezava i iz državne simbolike.
Sve do kralja Vladislava (1234-1243) u tituli Nemanjića javlja se Dioklitija sa Dalmacijom a poslije toga ovi se djelovi stare titule utapaju u opšti izraz „pomorske zemlje”.
Otkako su primorski gradovi prestali da budu uporište vizantijske vlasti, postali su središta političkog i kulturnog života u Dukljanskoj zemlji.

       Zeta, kako se dukljanska zemlja naziva u 11. stoljeću, dobila je značajnu ulogu u srpskoj državi zahvaljujući snažnoj vlasteli i značajnim izvorima prihoda i njen izuzetno povoljni položaj bio je rezultat stvarnog odnosa snaga u državi a ne posljedica nekih privilegija ili političkih tradicija. Veoma se razvila zanatska i agrarna proizvodnja, zatim proizvodnja soli koja je prodavana na trgovima u Kotoru i Svetom Srđu, ulov riba na Skadarskom jezeru i Plavskom jezeru, izvoz drvne građe, stoke, kože, ljekovitog bilja, rujeve, voska, vina i maslinovog ulja, a posebno žita i metala i metalnih proizvoda iz rudnika Brskovo odakle se dobijalo srebro a manjim dijelom srebro pomiješano sa zlatom /glama/. Pojava plemenitih metala privukla je primorske trgovce naročito Kotorane i Dubrovčane. Srebro brskovskih rudnika omogućilo je kralju Urošu prvom, a zatim Dragutinu i Milutinu da u Brskovu urede kovnicu iz koje su izlazili poznati brskovski groši. Kovnica je bila izvor značajnih prihoda.

       Srednjevjekovni drumovi na prostorima Balkanskog poluostrva, po svome značaju i domašaju mogu se svrstati u svoje osnovne kategorije i to: kao vanjskotrgovački i lokalni. U prvu kategoriju drumova svrstavamo one koji su povezivali unutrašnje trgovačke centre kako na području Zete tako i na području susjednih zemalja, i povezivali ih prvenstveno sa primorskim gradovima na zapadu i jugu i dalje sa trgovačkim centrima okolnih zemalja i regiona.

       Gradovi u Primorju održavali su trgovački saobraćaj većinom pomorskih puteva ali su i većina drumova išli paralelno tim pomorskim putevima obalama, povezujući primorske gradove sa trgovačkim centrima u unutrašnjosti južnoslovenskih zemalja.

       Vladaoci svih zemalja su prema drumovima prve kategorije obraćali veliku pažnju s obzirom da je tim drumovima išla sva trgovina sa stranim zemljama, pa su oni stalno popravljani i održavani i bili obezbijeđeni od „drumskih razbojnika i kradljivaca”, kazuju stare vladarske naročito carske naredbe.
Vizantijski novac od kraja 5. do 13. stoljeća nađen je u našoj zemlji u obliku bakarnih folara čije su vrijednosti obilježene slovima, i u zlatnicima sa pogoršanim legurama, umanjenjem procenta zlata i njegove finoće. Sačuvano je više desetina primjeraka u zbirkama privatne svoje na Cetinju i u Ulcinju.


Procvat rudarstva


       Najstarija kovnica novca u našim krajevima bila je u Risnu, još prije nove ere. Ovaj veoma stari grad znali su još stari Grci.

       Za vrijeme Ilira u Risnu je radila kovnica novca u kojoj je kovan ilirski novac.
U Risan se poslije poraza u borbi s Rimljanima 229 godine prije nove ere, bila sklonila ilirska kraljica Teuta i odatle je sa njima zaključila mir. Poslije poraza ilirskog kralja Gencija u borbi s Rimljanima 168 godine prije nove ere, Rišnjani su došli pod okrilje moćnih Rimljana i Risan je postao rimski grad (Oppidium civium Romanorum). Poslije rimskog osvajanja kovnica novca u Risnu nije više radila.

Srebro iz Brskova

       Najstarija raško-zetska kovnica novca bila je u Brskovu, najstarijem srednjevjekovnom trgovištu na sjevernim prostorima današnje Crne Gore. Pominje se u poveljama još u 1254. godini.

       U Brskovu je boravio srpski kralj Uroš Prvi (1243-1276). Ovdje je za vrijeme kralja Uroša otvoren rudnik koji je davao rudu iz koje se dobijalo srebro a malim dijelom srebro pomiješano sa zlatom (glama). O tome su ostali tragovi u toponomastici (Srebrišta, Runica, Vignjišta, Pržišta, Mjedeno guvno i dr). Rudari su bili Njemci Sasi, koji su pobjegli ispred tatarske najezde ili došli na poziv kralja Uroša. Još prije 1254. godine oni su se naselili u Brskovu i imali svoju autonomnu opštinu, svoga kneza, crkvu i svoje sveštenike, pa i sud.

       Srebro brskovskih rudnika omogućilo je kralju Urošu, zatim Dragutinu i Milutinu da u Brskovu urede kovnicu iz koje su izlazili poznati brskovski groševi („grossi de Brescoa”) od tamošnjeg metala.
U Brskovu je bila uspostavljena carina koja je naplaćivana tamo od trgovaca. Dubrovčani su ovdje imali svoju koloniju, pa i svog konzula a bili su prisutni i Kotorani i Mlečići.
Međusobne sporove Dubrovčana, Srba i Sasa razrješavala je mješovita porota od podjednakog broja strana u sporu.

       Prvi pomen o novcima iz Brskova nalazi se u dubrovačkoj knjizi „Liber statutorum doane”, koja je objavljena u 1277. godini.
Srebrni novac iz Brskova sa srpskim natpisom imao je na jednoj strani sliku Hrista (revers) a na drugoj sliku sv. Stefana koji srpskom kralju predaje zastavu na kojoj je krst, isto onako kao što je bilo na mletačkim novcima - gdje sv. Marko predaje zastavu duždu mletačkom. Na docnijim grošima zastava je zamijenjena vizantijskim krstom a na aversu naslikan kralj na prijestolu. Prvi majstori su bili Mlečani i oni su ove groše kovali poput svojih, i bili su iste težine i finoće. Docnije majstori bili su domaći ljudi koji kovanju novca nijesu bili dovoljno vješti kao mletački, pa su kasniji groši bili prostije iskovani i za jednu osminu lakši od prvobitnih i mletačkih, zbog čega je Mletačka republika protestvovala a Senat (3. maja 1282. godine) odlučio da se u Mlecima i Dubrovniku zabranjuje promet ovim grošima. Ovo novčano srpsko pitanje bilo je onda u Italiji toliko poznato da ga spominje i Dante Aligieri u „Božanstvenoj komediji”.
Srpski srebrni novci zvali su se groši sve do cara Stefana Dušana, a od tada dinari.

Kotorski kovači

       Kotor (u davnini zvan Ascruvium, Acruviuns, Dekaterom, Decatera) imao je svoju kovnicu novca još u 11. stoljeću. Ti su se novci zvali folari i bili su bakreni, na naličju sa likom sv. Tripuna i natpisom: Santos Triphon a na licu (aversu) natpis civit(as) Catar(i). Za vrijeme Stevana Nemanje, pod čiju vlast je potpao oko 1185. godine, pa sve do 1371. godine Kotor je uživao posebne povlastice od srpskih vladara. Kotorska kovnica novca tada je kovala novac od bakra i od srebra. Na licu tog novca bio je lik srpskog vladara, njegovo ime i natpis Sant Tryuphon. To su bili kotorski groši („grossi di Cataro”).
Poslije smrti Stevana Uroša (1371) Kotor se predao pod vlast moćnog ugarskohrvatskog kralja Ljudevita Velikog (1342-1382) i novac je za to vrijeme nosio njegovo ime Ludovicus-Redž, Ungari, na licu a na naličju: S. Triphon-Catarensi. Od 1373. do 1379. godine Kotor je bio pod vlašću Venecije i imao novac: na naličju S. Triphon i lik sv. Tripuna a na licu natpis: S. Markus. Kotor je 1380. godine opet bio pod mletačkom vlašću a od septembra 1381. opet ugarsko-hrvatski. Tada je iskovan novac a likom sv. Tripuna među zvijezdama i sa natpisom Lodovicus Redž Ungar.
Kotor je u 1385. godini bio u vlasti kralja Tvrtka i za to vrijeme iskovan je novac sa natpisom: Santus Triphon, a na licu slovo T(vrtko) po srijedi, a pod njim kruna nad kojom desno i lijevo po tri tačkice na trokut a okolo toga Catarensis.
U 1403. godini je bio pod stijegom Ladislava napuljskog kralja, kada je izdat novac sa njegovim imenom. U 1408. godini Kotor je priznao vlast Stjepana Ostoje i izdao novac sa njegovim imenom.
U 1420. godini Kotor je opet mletački i njegova kovnica je radila samo bakarne folare sa likom i natpisom sv. Tripuna na naličju, a na licu lava sv. Marka s natpisom: S. Markus i Civitas catari.
Kasnije su se ovdje kovali i mali groši sa likom sv. Tripuna i slovima S-T sa natpisom Comitas-Catari, a na aversu mletački lav i ispod njega plemićki grb sa inicijalima rektora-providura i natpisom: S. Markus Venetus.

       Kotorska kovnica je prestala da radi 1640. godine pa je iza toga ovdje bio u prometu mletački novac.
Nakon 173. godine kovnica novca u Kotoru proradila je 1813. godine za vrijeme francuske okupacije. Francuskoj vojsci opsjednutoj od Crnogoraca i Bokelja, ponestalo je novca pa je francuski komandant Gotje uzeo srebro iz kotorske katedrale i crkava i dao izraditi francuske franke u apoenima od 1,5 i 10 franaka. Ovi novci imali su obilježja: Dive v. protege la France (Bog štiti Francusku) i oznaku vrijednosti a s druge strane (reversu) ratne ambleme top-puške-mač, te lovorov vijenac s natpisom: Cattaro en etat de siege 1813. (Kotor u opsadnom stanju 1813.)

Dvije vrste barskog novca

       Bar (Antivari), stari grad još iz rimskog doba, imao je kovnicu novca za vrijeme srpske vladavine u kojoj su kovani novci od bronze u dvije vrste:

- jedna vrsta sa likom sv. đorđa zaštitnika bara ili samo G, a na drugoj strani Sv. Mihailo i natpisom d’Antivari (i sv. đorđe i sv. Mihailo kako ubijaju aždaju).

- druga vrsta sa likom sv. đorđa u oklopu na konju, opet s aždajom i natpisom: „Antibar”.

       Mlečići su zavladali Barom godine 1441. i vladali njim do 1517. godine kada su ga osvojili Turci. Za vrijeme mletačke vladavine kovan je istovrsni novac koji je na jednoj strani imao sliku sv. đorđa a na drugoj sv. Marka mletačkog.
Kada su Turci osvojili Bar (1517) kovnica je prestala sa radom.
Ovom kazivanju Antona Miloševića dodajemo kazivanje Von Alfreda Makanca gdje on navodi da su u barskoj kovnici kovana dva tipa folara od bakra i to:

- prva vrsta u aversu sa slovom G, a oko slova natpis: GORGIVS, a na reversu inicijal A i TI-BAR.

- druga vrsta na aversu ima lik sv. đorđa u punoj odori, a u reversu sv. đorđa na konju.

Makanac naglašava da je novac kovan za vrijeme vladavine đorđa Drugog Stracimirovića, u 14. vijeku.


Od plemića do vladara


       Monete južnoslovenih naroda. Stari novac i kovnice novca. Strane valute u Crnoj Gori nekad. Pripreme za uvođenje sopstvenog novca i kovanje perpera. Novčani sistem Kraljevine i Republike Jugoslavije
U Ulcinju je za vladavine Nemanjića osnovana kovnice u kojoj je kovan novac od bronze.
Na prvom novcu je natpis: Agnus Dei, sa zastavom i natpisom m(oneta) de Dulcino, a na drugoj strani Bogorodica sa Hristom.
Na drugoj vrsti iz doba kralja Uroša - na licu slika kralja na prijestolu, s natpisom: „UROSIUS” ili „REDZ UROSIUS” a na drugoj strani slika Bogorodice sa Hristom.

       Makanac u označenom prilogu za ovu kovnicu navodi samo jednu vrstu novca koja je kovana za vrijeme vladavine đorđa Drugog Stracimirovića:

- na aversu: Okrunjena majka Božja sa osjenkom oko glave i Isusom u naručju sjedeći na iskićenom tronu, i

- na reversu: Jaganjac Božji-glava jagnjeta uzvraćena unatrag i gore, sa okruglom osjenkom, proviđenom zrakama krsta. Desnom prednjom nogom podržava barjak sa tri trake. Na vršku barjaka nalazi se krst. Poslije barjaka prazno.

       Smatramo da se radi o različitim primjercima novca za koje se pretpostavlja da su iz dviju kovnica, Bara i Ulcinja.
Svač je stari grad sjeveroistočno od Ulcinja. Njegove ruševine zvane Ulac svjedoče o nekadašnjoj veličini i bogatstvu.
U Svaču je postojala kovnica novca u kojoj je kovan novac od bronze, samo jedna vrsta, koja je na aversu imala lik sv. Jovana Krstitelja a na reversu dvospratnu lonyu i kulu povrh nje, sve sa zubcima i natpisom: „Sovacii civites”.
Svi naši navedeni stari gradovi, koji su imali svoje kovnice novca bili su značajni i igrali važnu ulogu u političkom i privrednom pogledu.

Doba Balšića

       Još u vrijeme cara Dušana u Zeti su se pojavili Balšići, tada sitni vlastelini u okolini Skadra. Oni su trgovali sa Miletima, Dubrovnikom i podrinjskim feudalcem Vojislavom Vojinovićem, najviše solju. Poslije Dušanove smrti (1355. godine) oni su se sa ostalim zetskim velikašima-feudalcima odcijepili od centralne vlasti cara Uroša zvanog Nejaki. Širili su svoju vlast u oblasti donje Zete, pa poslije zahvatili neke krajeve iz oblasti Gornje Zete, uvodeći pored ostalog i svoje carine. Prvi od njih je Balša Prvi (1368-1379) a zatim njegovi sinovi: đurađ Prvi, Stracimir i Balša Drugi.
Pominju se u povelji cara Uroša iz 1360. godine koja se odnosi na slobodu trgovanja i ukidanja samovoljno uvedenih carina od strane oblasnih gospodara.

       Balša Prvi je imao samo Skadar i oblasti Donje Zete a njegovi sinovi su se proširili do Kotora. Zatim su ovladali Trebinjem, Konavlima i Dračevicom i stekli pravo na svetodmitarski dohodak od Dubrovčana (stari danak Dubrovčana prema srpskim vladarima). Najviše se pominju kao porodična zajednica ma da se od njih najviše isticao Đurađ Prvi Balšić.

       On je (1372-1378) u Dubrovniku novembra 1373. godine svojom poveljom i zakletvom potvrdio Dubrovčanima sva prava koja su imali kod srpskih vladara, garantovao im slobodu kretanja i trgovanja u svojoj zemlji, obećao bezbjednost prolaza i imovine i naknadu štete koju bi njihovi trgovci pretrpjeli u njegovoj zemlji. Obavezao se da neće uzimati carine koje nijesu postojale u doba cara Dušana, čime je izraženo poštovanje tradiciji i težnja za obnavljanjem srpske države i ranijeg poretka. đurađ Prvi je bio zet Vukašina Mrnjavčevića te je poslije njegove pogibije u maričkoj bici 1371. godine, zagospodario po tom osnovu Prizrenom i Kosovom.

       Đurađa je naslijedio brat Balša Drugi (1378-1385) koji je do tada vladao oblstima Valone, Kanine, Himare i Berata a kasnije zauzeo Drač i uzeo titulu „duka drački”. Važio je kao prijatelj Dubrovčana pa je poveljom pisanom u Ratcu 20. novembra 1379. godine potvrdio povlastice date im od njegova brata đurađa. Propisao je da se kao i ranije plaća „po 2 dinara od mandije (tovara)” kod prometa žitom, „a na Danju i na Krivu Rijeku da plaćaju kako su plaćali pri životu brata moga gospodina đurđa”. U slijedećoj povelji od 24. aprila 1385. godine obnovio je sve ranije privilegije date dubrovačkim trgovcima, napominjući i to da Će platiti sve što se nađe da je on dužan trgovcima što ukazuje da je od njih dobijao zajmove i druga davanja. Karakteristično je da su obje ove povelje (iz 1379. i 1385. godine) pisane narodnim a ne staroslovenskim jezikom koji je onda bio u opštoj upotrebi.

       Balša Drugi je poginuo u borbi s Turcima na Surskom polju kod Berata, 18. septembra 1385. godine. Poslije njega Zetom je zavladao njegov sinovac đurađ Drugi (sin. Stracimirov). Dok je Đurađ Prvi uspio da drži u pokornosti sve ostalo zetske feudalce, Balša Drugi to nije postigao. Nije uspio da sredi unutrašnje prilike u svojoj oblasti zbog sve većih nemira i odmetanja velikaša naročito u Gornjoj Zeti i oko Budve. Za vrijeme vladavine njegova naslednika Đurđa Drugog došlo je čak do oružanog sukoba, u kojemu je poginuo Radič Crnojević (maja 1396. godine) koji bijaše odrekao poslušnost.

Povlastice Dubrovčanima

       Đurađ Drugi (1385-1403) bio je oženjen kĆerkom kneza Lazara, Jelenom. Imao je sjedište u Ulcinju (kovao je i svoj novac, dvije vrste, u vrmenu od 1385. do 1392. godine).
Nastavio je politiku svojih prethodnika i na početku svoje vladavine (januara 1386. godine) poveljom potvrdio ranije povlastice dubrovačkim trgovcima. Odrekao se tranzitne carine na Danju (gradu na Drimu, jugoistočno od Skadra) kao što su učinili i njegovi prethodnici, otvorio puteve i pristaništa i garantovao slobodu prolaza uz svoju obavezu naknade štete koju učine njegovi podanici dubrovačkim trgovcima u njegovoj oblasti. U 1392. godini je zarobljen od Turaka i morao im je za svoj otkup ustupiti Skadar, Drivast i Sveti Srđ na Bojani. Vratio se u Ulcinj sa obavezom da Će sultanu plaćati danak. U 1395. godini povratio je svoje gradove od Turaka i nije više plaćao danak. Dubrovčani su ga septembra 1389. godine izabrali za svoga građanina, čime su očitovali veliko prijateljstvo i zahvalnost za dobijene privilegije.
Đurađ Prvi je poveljom iz 1403. godine pokloni manastiru sv. Nikole na Vranjini polovinu svoga posjeda koji se nalazio duž „Zetskog puta” uz dolinu Cijevne, koji je vodio za Plav.
Đurađ Drugi je 1402. godine ranjen u borbama s Turcima kod Gračanice i od tih rana umro u 1403. godini. Njega je naslijedio maloljetni sin Balša Treći sa majkom Jelenom.
Za vrijeme vladavine Balše Trećeg (1403-1421) Zeta je preživljavala teške dane zbog neposlušnosti i odmetanja feudalnih velikaša i sve većih mletačkih aspiracija na ove zemlje, posebno Primorje. Zbog unutrašnjih nereda i vanjskog pritiska Balša Treći se obraćao za pomoć svome ujaku despotu Stevanu Lazareviću.

       Umro je iznenada u Beogradu 1421. godine kada se nalazio kod ujaka pa je Zetom zavladao raški despot Stevan Lazarević. On je sa Mlečanima vodio dva rata i to uspješno i nakon tih ratova zaključio sa njima primirje dobivši od njih gradove Drivast, Bar i Budvu koje su mu bili oteli.
Despota Stevana je naslijedio sin đurđe koji je zbog Zete opet bio u sukobu sa Mlečićima a tada su se na mletačkoj strani našli neki feudalni velikaši iz Gornje Zete a među njima vodeći Stevan Crnojević, koji je od Mletaka za vojne zasluge pomažući ih u ratovima dobio zvanje kapetana i vojvode Gornje Zete. U ovom ratu došlo je do zaključenja mira u Smederevu avgusta 1435. godine između despota đurđa i Mletačke republike od kada se Zeta konačno naziva Crnom Gorom.
Period vladavine Balšića u Zeti bio je vrlo značajan, naročito u ekonomskom pogledu kada se ona privredno uzdigla više od ijedne druge oblasti nekadašnjeg Dušanovog carstva.


Od Prizrena do Skadra


       Monete južnoslovenskih naroda. Stari novac i kovnica novca. Strane valute u Crnoj Gori nekad. Pripreme za uvođenje sopstvenog novca i kovanje perpera. Novčani sistem Kraljevine i Republike Jugoslavije.

       Pri ispitivanju i tumačenju onovremenih političko-ekonomskih i kulturnih prililka u našoj zemlji, specijalnu pojavu predstavlja novac Balšića. "Pojava tog novca ne predstavlja samo jedan od mnogih znakova separatističkih težnji tadašnjeg višeg raškog plemstva pri raspadu Dušanovog carstva, nego i neuspjele napore ka njegovoj rehabilitaciji, sa strane jedne od sporednih grana loze Nemanjića".
Došavši u posjed prizrenske kovnice novca i južnih obronaka i kopaoničkog revira sposobni i ambiciozni gospodar zete Đurađ Prvi pristupio je kovanju svog novca sredinom 1372. godine. Novce je kovao po punoj raškoj tradiciji poput novaca kralja Vukašina. Iskovao je pet vrsta novca i svaka vrsta ima ćiriličke natpise što upućuje na zaključak da su sve kovane u Prizrenu.

a) prva vrsta - dinari, na prednjoj strani (aversu) ima natpis u četiri reda koji sadrži invokaciju Hrista i vladarevo ime bez titule a na drugoj strani (reversu) je Hristos na visokom prestolu sa nejasnim slovnim znakom ulijevo;

b) druga vrsta-dinari sa sličnim natpisom u 4 reda kao prva vrsta, i neznatnom razlikom u sadržaju sa stilizovanim i razmještenim slovima a na drugoj strani (umjesto Hrista sa prve vrste) "raški grb" - kaciga sa vitlom i perjanicom, a sa strane grba Đurđevo ime;

c) treća vrsta počinje da se diferencira od raške tradicije i razvija u posebnom smjeru, pojavom dinastičkog amblema. Na prednjoj strani ćirilički natpis kao u prvoj i drugoj vrsti sa neznatnom razlikom, a na drugoj strani po prvi put vučja glava zaokrenuta udesno, sa podbratkom na kacigi a sa desne strane veliko i stilizovano slovo "G".

d) četvrta vrsta, kovana poslije 1374. godine sa natpisom u pet redova na prvoj strani (aversu) a na drugoj strani (reversu) vučja glava zaokrenuta ulijevo vratom nasađena na kaciju a sa strane natpis: Đurđe, i

e) peta vrsta, kovana vjerovatno pred njegovo povlačenje 1378. godine sa ćiriličkim natpisom na prvoj strani u 4 ili 5 reda koji nije jasan, a na drugoj strani vuk na kacigi i sa natpisom: Đurđe, i kraljevski natpis pored natpisa "blagovjerni" i "veliki".

       Poznata je samo jedna vrsta Balše Drugog Balšića ("duke dračkoga") dinara s latiničkim natpisom a do toga samo dva primjerka (iz raznih kalupa). Na jednoj strani tog novca poprsje vuka sa naćuljenim ušima i isplaženim jezikom ulijevo, ispod toga kacija sa krunom i lepršavim velom i niže ukošen štit a okolo natpis: "M, DO; BALSA: BALSIC". Na drugoj strani (reversu) svetitelj pod aureolom sa jevanđeljem u lijevoj ruci pri grudima, a u desnoj kadionica, a okolo natpis: S: STEFAN: SCVTARI", to znači da je kovana u Skadru jer je Skadar bio za privremeno postao prestonica Balića (već je 1396. godine bio u turskim rukama a odmah iza toga u istoj godini mletački).
Đurđe Drugi Stracimirović kovao je koliko je poznato dvije vrste dinara:

- prva vrsta sadrži na prednjoj strani grb Balšića sa glavom vuka a okolo natpis: "M: D. GORGI STRACIMIR" a na reversu svetitelj sa aureolom i kadionicom u desnoj i jevanđeljem u lijevoj ruci. Svetitelj je sveti Stefan patron grada Skadra. Po svojoj težinskoj stopi odgovara dinarima Balše Drugog;

- druga vrsta sadrži na prednjoj strani nešto više stilizovan grb Balšića sa glavom vuka u štitu, upravljenoj, a okolo natpis: "MD GORGAS-TRACIMIR", desno pored grba položeno slovo "M".

Dokaz ambicija

       Konstantin Balšić (1391-1396), sin Đurđa Prvog Balšića, kovao je jedinu vrstu dinara, na čijoj je prednjoj strani lik vladara pod krunom na niskom prestolu, u desnoj ruci krst a u lijevoj globus sa krstom. Okolo natpis: "D. REDž: COST-ANTINUS" a na drugoj strani sv. Stefan sa kadionicom u desnoj i jevanđeljem u lijevoj ruci a okolo natpis: "S. STEFANU: SCUTARI". Vjerovatno je kovana 1395. godine. Bio je od Đurđa Drugog preoteo Skadar 1391. godine i držao ga do 1395. godine kada ga je Đurađ povratio sebi.
Balša Treći Balšić imao je dvije vrste novca, jedan kovan po stupanju na vlast 1404. godine, a drugi nešto kasnije, poslije 1415. godine.
Prva vrsta ima na aversu: "M. BALSE GEORGI-STRACIMIRI" a na reversu: "SLAUR-ENCIUSM". Ostalo kao na novcima Đurđa Drugog.
Druga vrsta s pojavom polurozete ili poluzvijezde sa pet krakova i koso položenim slovom "M" pored grba, i skraćeno i deformisano ime "SRACIMIR".

       Balša treći je otkovao mnogobrojne varijante pa i brojne emisije pojedinih vrsta novca. Sv Balšići su kovali srebrni novac.
Poslije Balšića (od 1421 godine), koji su vladali Zetom punih pedeset godina, jedinstveni novac za sve raške zemlje kovao je despot Stevan Lazarević.
Poslije raspada Dušanovog carstva, novce su kovali još neki (ili skoro svi) oblasni gospodari (srebrne dinare) i to: kralj Vukašin, kralj Marko, Nikola Altomanović i kralj Tvrtko Prvi.
Novčarstvo zetskih Balšića predstavlja nastavak nemanjićke tradicije što dokazuje i činjenica da Balša Treći aktom prodaje sva svoja legitimna prava svome ujaku despotu Stefanu Lazareviću.
Novac sa kraljevskim natpisom Đurađa Prvog i Konstantina takođe ukazuje na njihove neostvarene političke planove i ideje o restauraciju Dušanovog carstva. Slične ambicije imali su i Lazarevići, Kotromanić i Brankovići i još neki drugi.

Period novca raznih država

       U toku 16. pa do 18. stoljeća u Crnoj Gori je cirkulisao uglavnom stari srpski, turski i mletački novac.
Od turskog novca bile su u prometu akče (aspre, sitni srebrni novac, koji je u 18. stoljeću zamijenjen novcem zvani "pare") zatim dukati (zlatni novac zvani sultanije, šerifije ili ešrefije), kovani od 15. vijeka i dalje, koji su težili 3,5 grama. Neki naši krajevi ostali su pod turskom vlašću do oslobodilačkih ratova 1876-1878. godine a neki do balkanskih ratova (1912-1913) pa je u tim krajevima svce do njihova oslobođenja uglavnom cirkulisao turski novac, najviše arslanija, obični "turski groš".

       Crnogorsko primorje činilo je nerazrušivu etničku i privrednu cjelinu sa Crnom Gorom pa i Hercegovinom kao svojim zaleđem. Boka je bila prirodni geografski izlaz bližim crnogorskim i hercegovačkim plemenima iako je dugo bila podijeljena između Turske i Mletačke republike, koje su povremeno bile u sukobima, ali ni rat nije mogao razbiti to etničko i privredno jedinstvo već se za cijelo vrijeme odvijala trgovina između Boke i njenog zaleđa.

       Sa Kandijskim ratom (1645-1669. godine) počinje mletačko-crnogorsko ratno i političko savezništvo koje će se obnavljati u svim ratovima između Venecije i Turske do početka 18. stoljeća. Započetu inicijativu crmničkih i riječkih sarještina o zbliženju sa Venecijom odnosno mletačkim vlastima prihvatila je skupština prvaka pet crnogorskih nahija (Katunske, Riječke, Crmničke, Lješanske i Pješivačke) svojom odlukom od februara 1649. godine nakon čega je od oktobra te godine Venecija dodijelila plate petnaestorici najugledniji glavara iz tih nahija. Venecija je takođe za ukazanu pomoć od crnogorskih, brdskih i hercegovačkih plemena pri oslobođenju Risna i Grahova od Turaka, podijelila ovima zlatne kolajne u vrijednosti od 1,400 dukata i dala i njihovim istaknutijim glavarima plate do po 4 dukata mjesečno. Mletačka vojska je u 1688. godini izvjesno vrijeme boravila na Cetinju.


Odgovor Rotšildu


       Sve ove isplate od Mletačke republike, čime se išlo na jačanje saveza protivu Turaka, vršena su u cekinima kao i posebnim mletačkim monetama kovanim specijalno za „Levant” ”leoni, lirete i dr.). Cekin je važio kao dominantna tvrda moneta. (U zaostavštini vladike Visariona Bajice u 1692. godini, nađeno je cekina, reala, srebrnih mletačkih dukata, škuda i srebrnih lira).
U Primorje stižu zlatne i srebrne škude, karakteristični zapadnoevropski novac, i srebrne italijanske lire. Crnogorska dokumenta iz 16. stoljeća, paštrovske isprave i kotorski spisi toga vremena, pominju groševe i dinare. U Crnogorskom primorju se groševi pominju sve do 19. vijeka. Najviše su dolazili posredstvom Kotora i njima su vršena krupnija plaćanja. U Primorju je dinar bio stvarno prisutan kroz cijelo vrijeme dok je u Crnoj Gori bio ređi.

       Otkrićem Amerike, otvaranjem i eksploatacijom rudnika srebra u novom svijetu, omogućena je izrada srebrnog novca, koji potiskuje dotadašnje zlatnike. Naročito su tržište preplavili taliri i reali kroz 17. i 18. stoljeće posebno u razmjeni sa Kotorom.

       U toku ta dva stoljeća došlo je do nešto više diferencijacije u crnogorskom društvu izdvajanjem glavarskog sloja koji je sve više snažio imovinski od primanja „plata”, trgovine, poklona i slično. Najkrupniju ulogu u ovom sloju igrala je Cetinjska mitorpolija. Izdvajanje i ekonomsko jačanje vladajućeg sloja i sve veće naslanjanje na Rusiju i Veneciju, doveli su do izdvajanja iz okvira turskog monetarnog sistema što je činjeno i iz političkih razloga. Akta iz 18. stoljeća pokazuju potpuno uklapanje Crne Gore u mletački monetarni sistem koji je i od ranije vladao u Boki, Paštrovićima i Dalmaciji.

       Crna Gora je prihvatila dalmatinski kurs mletačke monete-cekina, mletačkog dukata koji je sadržavao 48 ligara ili 6 groša po 8 lira, a u 18. stoljeću kretao se od 6 groša i 15 dinara do 6 groša i 53 dinara. Ime cekin potiče od riječ zecca (kovnica) i bio je preovladajuća zlatna moneta na Balkanu od 16. do 19. stoljeća.
Poslije pada Mletačke republike (1797. godine) njegovo kovanje je preuzela Australija.
Cekini su ostali krupna moneta za veće isplate a glavna moneta u prometu bio je groš.
Preko Primorja je u Crnu Goru dolazilo i nešto sitnog novca - milanski srebrni filipi i španska pčela (zlatnica).

Ruska pomoć

       U 18. stoljeću u Crnoj Gori se stiču sve veće sume stranog novca uslijed bržeg ekonomskog razvoja, razmjene sa Primorjem, pregrupisavanja privatne svojine u rukama glavara i Cetinjske mitorpolije. Ovaj proces pomogla je i znatna ruska materijalna pomoć. Još je vladika Danilo dobio 5.000 rubalja za postradale u ratu od Turaka i 5.000 rubalja za pokriće dijela ratnih torškova (ukupno 10.000 zlatnih rubalja). Osim toga Cetinjskom manastiru je slata stalna novčana pomoć - svake treće godine po 500 zlatnih rubalja. Naslednik vladike Danila, vladika Sava dobio je od carice Jelisavete 1742. godine redovnu godišnju pomoć od 500 zlatnih rubalja i 300 zlatnih rubalja jednokratno za nabavku knjiga za crkvene i manastirske potrebe. U 1759. godini data je Crnoj Gori novčana pomoć od 15.000 zlatnih rubalja.
Početkom 1838. godine ruska vlada je poklonila Crnoj Gori 1.000 tona žita i pokrila troškove prevoza. Godine 1854. godine car Nikolaj Prvi poslao je 60.000 rubalja u srebru za kupovinu oružja i municije u pratnji dva vojna stručnjaka. Godine 1862. godine dobijeno je iz Rusije od Slovenofilskog pokreta 21.164 zlatna guldena i od ruske vlade 166.330 takvih guldena. Počev od 1869. godine osnovane su iz ruske pomoći škole: Učiteljsko-bogoslovska i Ženski crnogorski institut na Cetinju, te za njihovo izdržavanje davano svake godine 13.700 zlatnih rubalja.

       Godine 1873. godine ruska vlada je udvostručila državnu pomoć na 46.000 zlatnih rubalja i 62.000 zlatnih rubalja na ime razlike - zaostatka, a dvije godine kasnije dato je za izgradnju bolnice u Cetinju 75.000 zlatnih rubalja, posebno kupljena i dopremljena sva bolnička oprema i oprema za osoblje u vrijednosti 170.000 zlatnih rubalja i upućena na rad u tu bolnicu četiri ljekara i deset medicinara i medicinskih sestara.

       U toku ratnih godina 1876-1878. dobijeno je osam brodova žita u vrijednosti 650.000 zlatnih rubalja i posebno iznad toga plaćen prevoz toga žita ruskim brodovima do Kotora.

       Na molbu knjaza Nikole za pomoć u ratu protivu Turaka, car Aleksandar Drugi je juna 1877. godine uputio Crnoj Gori pomoć od 50.000 zlatnih rubalja (zvanih červonec) a iza toga uslijedila je dopunska pomoć za kupovinu žita i oružja u dvostruko većem iznosu.

       Slovenski odbor iz Petrovgrada predao je te godine Crnoj Gori 40.000 zlatnih rubalja pomoći.
U razdoblju od 1875-1878. godine ruska vlada je uputila Crnoj Gori preko zvaničnih kanala pomoć u ukupnom iznosu od 5,000.000 zlatnih rubalja.

Austro-ugarski monetarni sistem

       Pored mletačkog novca još od kraja 18. stoljeća osjetio se na čitavom Balkanu snažni priliv zlatnika tipa ungarija i mažarija. Ovaj novac sve više pritiče u Crnu Goru što ona više istupa u međunarodnim odnosima i njeni glavari i delegacije putuju u druge zemlje. Vladika Danilo (1697-1735) je u jednoj svojoj bilješci („nota od svojeh dugova što mi je ko dužan asprom”) pomenuo cekine, groše, lire i mažarije.
Od 1776. godine ušli su u promet srebrni ćesarovi taliri (u Crnoj Gori zvani talijeri) a od početka 19. stoljeća cirkulišu austrijski dupli dukati (cekini) koji sadrže dva talijera. U Zakoniku mitorpolita Petra Prvog (čl. 8 i 15) pominju se kao osnovne monete cekini, talijari (uglavnom terezijanski a manje mletački) i groševi i određuje da svaka kuća daje „opštoj miriji parah iliti dinara 60”.

       Od vremena mitropolita Petra Prvog (1782-1830) ili još bolje od propasti Mletačke republike (1797) u Crnoj Gori potpuno preovlađuje austrijska moneta budući je u Boki uspostavljena austrijska vlast a cijela crnogorska privreda bila je već okrenuta prema Primorju. Osnovne monete toga doba su fiorini (guldeni), talijari odnosno ćesarski dukati i cekini (kovani u austrijskoj Veneciji) a slično stanje je i u Srbiji gdje je Zemun igrao ulogu Kotora.

       U opticaju sa inostranstvom znatan udio imale su ruske rublje, razni dukati-turski, engleski, talijanski i francuski franak ali je preovlađujući gulden (forinta).
Zajmovi su najčešće plaćani u forintima a važili su i za unutrašnju trgovinu a njima su obračunavani i manastirski prihodi, dok su manja zaduženja, porezi i dacije plaćani u groševima, cvancikama i novčićima.
Zaključivanjem Poštanske konvencije sa Austro-Ugarskom 1874. godine djelimično je regulisan monetarni sistem u Crnoj Gori gdje preovlađuje tečaj austrijskog fiorina. Od 1892. do 1906. godine važio je austrijski tečaj.

       Misao o kovanju crnogorskog novca zanosila je i njenog vladaoca Petra Drugog Petrovića Njegoša, o čemu je ostavio svjedočanstvo Ljubomir Nenadović u svojim putopisima. Marta 1851. godine on je bio u društvu sa Njegošem kod napuljskog kralja Rotšilda, o čemu on piše:
„Kad je vladika pričao najljepše stvari Rotšild je upitao: „Kuju li se novci na Cetinju? I malo poslije upita on vladiku: „Zašto ne kujete novce u Crnoj Gori?”
A vladika mu odgovori: „Kad bi se mogli od kamena kovati, ja bih ih odavno počeo kovati”...


Pismo Jovana Vaculika


       ....kada sam /tamo/ čitao vladici pjesmu ''Obilić" koju sam pisao po vladičnom insistiranju, tom prilikom pokloni mi jedan mali, starinski zlatan novac: "Evo vam, reče, za spomen, što ste me poslušali i počeli o Obiliću pisati. Ovaj je novčić velika rijetkost. On je bio u rukama švedskog kralja Karla Dvanaestoga i u rukama Petra Velikog. Da li su mi ga za spomen u Petorgradu, i ja ga nosim toliko godina"...
Vladika je išao u Vatikan gdje se novci kuju. Pratio ga je i jedan ovdašnji crtač koji mu je nacrtao Obilića medalju. Vladika u kovnici želi da naruči nove medalje...

       U crkvi svetoga Petra u Rimu, koju je vladika izmjerio koracima i našao dužinu od 184, a širinu od 140 koraka, kao osobita svetinja čuva se lanac kojim je Sveti Petar u Jerusalimu u tamnici bio vezan. To je onaj lanac što je u našem narodu poznat pod imenom "časne verige". Vladika se čudio koliko su dugačke i reče:
"Ala su ga dobro vezali!"
Zatim ih odmah vrati kaluđeru, koji je od čuda jedva mogao zapitati: "Zar ih Vaša Svjetlost neće cjelivati?!
Vladika mu polazeći odgovori: "Crnogorci ne ljube lance!"

       U 1896. godini pronađen je u knjaževom dvoru kalup za kovanje novca sa natpisom: "ZLATNI PERUN 2 TALIRA" sa lovorovim vijencem na aversu, iznad kojega napisa je stisnuta pesnica iz koje izbijaju strijele u dva pravca. Na drugoj strni /reversu/ stoji natpis: äCrna Gora 185ö zaokružen zmijom. Vjerovatno je ovim znakom zmije Njegoš htio kazati da je i njegova zemlja tako zaokružena sa svih strana, uglavnom neprijateljima.

       U periodu do Berlinskog kongresa (1878. godine) obračun je vršen u zlatnoj moneti º talijerima i fiorinima u zlatu a poslije toga u nestaloj (fiorinima austrijske vrijednosti) koja je takođe imala zlatno pokriće.

       Crna Gora se u kursu ravnala prema Austriji. Iz jednog protokola se vidi da je kurs praćen svakodnevno i svaka promjena saopštavana narodu.
Ministarstvo finansija je još u maju 1879. godine uputilo cirkularno pismo (raspis) svim lokalnim organima u kojemu je naglašeno da u našoj zemlji važi isti kurs kao u Austriji. Vlasti su se striktno držale prednje naredbe. Ministarstvo finansija je redovno dobijalo sve kursne promjene u Austriji i prema njima se ravnalo.

       Fiorin je ostao kao sredstvo obrčauna do 1. maja 1901. godine, a od tada se u mjesto fiorina uvodi kruna, o čemu je Ministarstvo finansija takođe izdalo naredbu polovinom januara 1901. godine. Prema ovoj naredbi jedna kruna je imala vrijednost od 50 novčića, a dvije krune vrijednost dotadašnjeg starog fiorina. Tako je od maja 1901. godine zvanično cirkulisala kruna i obračun vršen "u krune i helere".

Predlog knjazu Nikoli

       Nekadašnji crnogorski konzul u Skadru i knjažev sekretar Jovan Vaclik predlagao je knjazu Nikoli još u 1902. godini kovanje crnogorskog novca, pismenom predstavkom od 10. jula 1902. godine koja je zavedena u knjaževoj arhivi sa napomenom: "da se rani", i koja glasi:

       "Želeći ot sve duše, da se dan ženidbe Nj. V. knjaza Mirka, Vašega ljubimca i svega Slavenstva, oznamenjuje nekim postojanim spomenom, važnim i dostojnim u nizu Vaših mnogih i koristnih reforma u razvitku i napredovanju crnogorskog naroda i uopšte Vašeg Knjaževstva, usudio osam se obrnuti Vašu živu pažnju jošt na sljedujući važni predmet.
Crna Gora ima Vama blagodariti za mnoge koristne reforme kojima ste usrećili crnogorski narod i osigurali njemu potpuno njegov unutrašnji i izvanjski nezavisimi obstanak, dostojni tradicijama Dušanovoj državi, priznani, na radost svega Slavenstva, svima velikim državama Evrope.
Pri svoj ovoj opštoj radosti očekiva Slavenstvo i s njim i crnogorski narod i svaki dobroželatelj Vaš, da Vaše Visočanstvo blagovolite prinest svojemu, Vas ljubećemu narodu, još jedan važan dar i trud, kojim će se tako reći, krunisati sva Vaša mučenička rabota, da bude Crna Gora, i pored drugih nezavisnih država, na visoti podpune svoje nezavisnosti º o kojoj smo sanjali i sa knjazom Danilom u našim razgovorima º da crnogorski narod ima Vama blagodariti također i za svoj crnogorski novac.
Da se i ovo dostigne trebaće, da se Vaše Visočanstvo izvolite obratiti preko ruskog ministarstva inostranih đela ka ministru finansija g. Fon Vitte, koji je Vama dobro raspoložen, da on Vama svake godine, svu ovu svotu novca, koja ide iz Rusije u Crnu Goru, daje čekaniti (kovati) u ruskom monetarnom dvoru u Petrovgradu u crnogorskom novcu po primljenoj i Zapadnoj Evropi monetnoj sistemi, koju je uzajedno sa Francuskom, Švajcarskom i Italijom primila i Rumunija, Srbija, Grčka i Bugarska º gotovo sve balkanske državice.
Da se ovo ostvari, bilo bi najzgodnije da se daje jednu godinu čekaniti samo zlatna moneta od 20 franaka, druge godine zlatna moneta od 10 franaka, treće godine u srebrnoj moneti od jednog franka, četvrte godine u moneti ili novcu od polovine franka (50 sentima ili stotinka). Za opšti obraćaj može se u prvima godinama podržati, dok se sve ovo višerečeno o zlatnom i srebrnom novcu ne bi ostvarilo, sadašnji bakarni ili nikelovi sitni novac austrijski, koji će se ubudućem isto tako zamijeniti ovim sitnim crnogorskim novcem, od toga metala, koji će biti primljen u Evropu u većoj časti država.
Glavna stvar sastoji se u tome, da Crna Gora što prijed ima svoj zlatni novac, koji može se zvati po primjeru, primljenom u Srbiji, Bugarskoj i Rumuniji, za Crnu Goru isto dinar ili po crnogorski orao (frank).
Na zlatnoj moneti od 20 i 10 franaka trebalo bi imati sliku Gospodarevu s običnim natpisom, ali na srebrnoj moneti od jednog franka i polovini franka dosta bi bilo da bude crnogorski državni grb sa nadpisom 50 stotinki ili orao ili dinar.
O svemu tome treba se posle u strogoj sistemi salasiti sa monetnim sojuzom u Švajcarskoj.
Želeći Crnoj Gori i Vašem Visočanstvu, kao mojemu dragome i ljubimome knjazu i Gospodaru, svaku sreću i napredak u njegovoj Državici, za koju ste se mučeničeski trudili gotovo pola vijeka, ostajem

Vašeg Visočanstva pokorni sluga i vjerni podajnik, Jovan Vaclik.

Cetinje, 10. jula 1902. g."


Naredba kapetanima

       Sve do izdavanja sopstvenog novca u Crnoj Gori je austrijski monetarni sistem ostao dominantnim i sve su monete preračunavane na austrijske. To se vidi i iz jedne naredbe Ministarstvu finansija Crne Gore (br. 462 od 7. jula 1887. godine) upućene svim kapetanima, koja glasi:

"Gospodine kapetane!

Za ovogodišnju daciju i druge naplate uzimaćeš:

1. Napoleon austrijske vrijednosti fiorina 9, novčića 96,

2. Madzariju ö ö 5, ö 90,

3. Liru inglesku ö ö 12, ö 55,

4. Tursku medzidiju zlatnu ö 11, ö 25,

5. Tursku medzidiuju bijelu ö 2 ö Œ

6. Cvanciku austrijske ö

7. Banknote austrijske

Polucvancike ne primaju sve više.

Po ovome vladaj se tačno i nemoj primati šuplje, štetne i iizlizane novce jer bi pali na tvoju štetu.

Od 1. septembra 1887. godine sve do druge naredbe Državna kasa primaće i izdavati novce, po gore označenim cijenama".


Uzaludni pokušaj


       U knjizi „MEMOARI”-Iz diplomatskih odnosa Crne Gore”, vojvoda Gavro Vuković, piše: „Nužda zloga susjedstva nagonila nas je da se od Austrije nijesmo mogli emancipirati. Potrgli smo i treće pitanje o kovanju naše monete u Beču. Naš ministar finansira šaržiran je da to pitanje tretira sa austro-ugarskom vladom. U Crnoj Gori cirkulirao je zlatni novac skoro sviju država, a austrijsko srebro, bakar, nikl i banknote kao da smo sastavni dio austrijskih zemalja, i to bez ikakve konvencije niti naknade.
Često smo iznosili ovo pitanje kod austrijske vlade o naknadi zato što njena moneta bez vrijednosti cirkuliše po našoj zemlji. Svagda nam je odgovarala da nas ne prisiljava da se služimo njihovom monetom. Naglašavala je da je to posljedica našeg susjedstva i trgovinskih odnošaja. Dodavala je u odgovoru, da ako mislimo da se oslobodimo njihove monete da skujemo naš novac.

       U prometu na austrijskim trgovinama nijesmo ništa gubili, ali u prilikama plaćanja trgovačkih narudzbina i naših dugova po drugim državama morali smo gubiti na austrijskoj moneti. Morali smo kupovati napoleone po kursu koji se svakoga dana mijenjao. Primili smo na svoju štetu ažio, koji je postojao između Austrije i sviju država, jer ona nije stojala s nikim u monetarnoj uniji.

Obećanje bez pokrića

       Da bi se doskočio toj monetarnoj isključivosti cirkuliranja austrijske monete u našoj zemlji, naš ministar finansija Niko Matanović poslat je u Beč, da pregovara sa vladom o kovanju naše monete bez vrijednosti od nikla i bakra, kao i u izvjesnoj količini u zlatu i srebru. U zlatu više iz sujete, nego li od kakve koristi. Budući da je naša zemlja suviše malena, to je krug cirkulisanja naše monete suviše uzak.
Toga radi usvojili smo sistem austrijske za srebro i novac bez vrijednosti, sa razlikom crnogorskoga grba i Knjaževe slike na njima, u nadi da može cirkulisati po austrijskim zemljama ravnopravno sa njenom monetom. Količina naše monete skovana je po finansijskim pravilima, prema broju stanovnika u zemlji.
Na naše prijatno iznenađenje, Matanović dostavi, da je C.Kr. vlada usvojila naš predlog o kovanju našeg novca, a takođe usvojila i ravnopravnost cirkulisanja po njenim zemljama. Kućinski šaržiran je, da od naše vlade zahvali C.Kr. vladi na tu predusretljivost. Malo zatim Matanović se je povratio iz Beča, a Kućinski preko Sarajeva pođe za Beč. Čim se Kućinski povratio iz Beča, dezavuirao je Matanovićev izvještaj, a naime da nije tačno javio o ravnopravnosti cirkulacije našeg novca.

       Nijedan ministar ni austrijski, ni mađarski, niti zajednički ministar finansija Kalaj, niti grof Goluhovski, nijesu takvo obećanje dali Matanoviću. Prema stanju stvari u Austriji neda se takvo obećanje ni zamisliti. Kućinski dalje reče da Austro-Ugarska stoji izvan monetarne latinske unije. Nije u vezi ni s jednom državom, već je slobodna od svakoga. Austrija je toliko velika da joj je izlišno i skim stupiti u monetarnu uniju, a još manje sa malenom Crnom Gorom.

       Sva stvar na koju je C.Kr. vlada pristala sastoji se u tome da Crna Gora može skovati svoj novac u državnim kovnicama na svoj rizik, za svoj račun, o svome trošku i isključivo za svoju upotrebu. Austrija neće zvanično zabraniti crnogorski novac, ali ga državne kase i banke neće primati ni pod kojim uslovima.
Matanović je bio preneražen opovrgavanjem iz Beča. Za njega je nastala kriza, možda nepravo da bude svrgnut, ili sam da pođe s ministarske stolice. Čudnovato je kako je mogao dostaviti Cetinju takvu netačnost. Ministar naš da pregovara i ugovara o jednoj tako važnoj, naročito novčanoj izradi, a da ne zna ni s kim je kompetentnim pregovarao, nit da je ma s kim učinio ma kakve pismene isprave, i još u Austriji!
Ne može se pretpostavljati da nijesu austrijski beamteri obećavali Matanoviću u razgovoru vazdušne kule, a kad je došlo do ozbiljnog rešavanja, da su ta obećanja pala u vodu, pa cio teret odgovornosti pao na Matanovića. Ipak je čudnovato da se pametni Matanović u takvim prilikama nije sjetio izraza: „verba volant, scripta restant”! Naš ministar finansija preživio je tu krizu: knjaz Nikola uvažavao je kuću Matanovića kao zaslužnu.

       Međutim, pitanje kovanja novca nije skinuo s dnevnog reda. Matanović činio je pokušaje u Parizu, da tamo skuje crnogorske novce. No, kako je to skopčano bilo sa raznim teškoćama: druga smjesa, druga veličina, drugi sistem itd., izašlo je mnogo skuplje nego li u Beču. Stoga se je opet povratilo, da se novac skuje u Beču. Mi smo bili prinuđeni saviti vrat i primiti sve uslove koje je Austrija tražila od nas. Srebro i sitni novac bez vrijednosti skovani su po austrijskom sistemu. Zlatnici, naprotiv, sliveni su po metričnom francuskom sistemu kao napoleon-dor. Sto komada sliveno je od po sto franaka, Knjazu za darivanje. /To će s vremenom biti velika rijetkost/. Nijesmo se ni s tijem našim novcem mnogo koristili, jer mu je krug obrta bio sasvijem tijesan. Zlatnici, pak, vratili su se odakle su i došli. Austrija ih je kupovala i pretvarala u zlatnike od dvadeset austrijskih kruna. Tako će uskoro i oni biti rijetki”.

Zabilješke Miloja Jovanovića

       Mirčeta Đurović u knjizi „Crnogorske finansije 1860-1915”, u fusnoti, navodi:
„Miloje Jovanović je rodom iz Loznice. Po odluci srpske vlade, 1908. godine došao je u Crnu Goru radi reorganizacije crnogorskih finansija. U Crnoj Gori je ostao do 1910. godine... Za vrijeme bavljena u Crnoj Gori izradio je više zakonskih propisa i učinio dosta na sređivanju crnogorskih finansija. O svom životu i radu u Crnoj Gori Jovanović je ostavio zabilješke-Moje uspomene iz Crne Gore, sa posebnim poglavljem „Kovanje novca”, gdje je detaljno pisao kako je izrađen prvi srebrni i zlatni crnogorski novac. Jovanović je umro 1953. godine. Njegova žena Ljubica Jovanović ljubazno je stavila na raspolaganje ovaj rukopis Istorijskom institutu NR Crne Gore, pa sam na taj način bio u mogućnosti da koristim poglavlje o novcu”.
Jovanovićeve zabilješke nalaze se i sada u arhivu Istorijskog instituta u fascikli 425 (480), kao rukopis. Kako je rukopis u međuvremenu objavljen u reviji „Polis”, u dijelu koji se odnosi na kovanje novca to mi ovaj dio zabilješki (zbog djelimične nečitkosti rukopisa) objavljujemo prema tekstu priređivača Slavka Burzanovića, kako slijedi:
Kada sam došao u Crnu Goru, zatekao sam slijedeću monetarnu situaciju:
U zemlji su važile kao zakonsko platežno sredstvo od sitnog novca isključivo austrijske srebrne krune, pošto Crne Gore u to vrijeme nije imala srebrnog novca, i sitan nikleni i bronzani novac austrougarski naporedo sa sitnim crnogorskim niklenim i bronzanim novcem koji je iskovan na osnovu knjaževnog ukaza od 18. maja 1908. godine, na osnovu člana 10. Ustava u ukupnoj količini od 110.000 kruna u komadima po 20.20 i 2 pare. Ova je količina bila toliko mala da nije mogla zadovoljiti potrebe novčanog saobraćaja. Zbog toga je dozvoljena paralelna cirkulacija austrougarskih krajcara i filira.


Haos boje zlata



       Od krupnog novca su cirkulisale novčanice austrougarske banke. Pored ovih cirkulisao je u prometu i zlatan novac raznih država kao zlatnim američki dolari, kojih je bilo u većim količinama, jer su ih slali crnogorski iseljenici svojima na domu, zatim francuski napoleondori, italijanske zlatne lire, engleske zlatne funte, turske zlatne lire, njemačke zlatne marke, ruske zlatne rublje i drugi zlatan novac raznih država. Vladalo je u ovom pogledu najveće šarenilo raznih vrsta zlatnog novca u novčanom saobraćaju. Kurs svih raznih zlatnih moneta, izražen u vrijednosti austrougarskih kruna, povremeno je utvrđivan od strane Ministarstva finansija i zvanično objavljivan u službenom listu ”Glas Crnogorca”. Po tom ih je kursu primala i izdavala država, na svim svojim kasama, pa se po tome kursu vršilo obračunavanje u privatnom saobraćaju.

       Došavši kao stručni finansijski ekspert u Crnoj Gori i uočivši odmah štetne i nezgodne strane jedne ovakve monetarne situacije, ja sam već u prvim danima po dolasku skrenuo pažnju ministru finansija na potrebu da se pristupi izdavanju crnogorskog srebrnog i zlatnog državnog novca i donošenju jednog zakona o uređenju novčanog saobraćaja u zemlji, i izložio mu o tome izvjesne svoje planove. Ministar finansija se odmah složio u načelu sa svim mojim gledištem, pa smo tu stvar odložili da o njoj docnije razgovaramo i da prethodno saznamo raspoloženje vlade i Knjaza o ovom mom predlogu. Ja sam međutim, dobro znao da ovi moji planovi za emancipaciju Crne Gore od Austro-Ugarske u pogledu novčanog saobraćaja ne bi bili ni malo simpatično pozdravljeni od susjedne monarhije, jer bi kovanjem dovoljne količine crnogorskog državnog novca ona imala znatne štete, pošto su privredni i ekonomski razvitak Crne Gore i brojnog povećanja njenog stanovništva omogućavali sve veći i obimniji plasman austrougarskog novca na teritoriji crnogorske države, da i ne govorimo o gubitku onih koristi koje bi susjedna monarhija pretrpjela kada se jednom monetarnom konvencijom bude na teritoriji Crne Gore.

Podrška premijera

       Ostavljajući da pokrenem rešenje ovog pitanja docnije, ja sam se posvetio proučavanju samog problema i prikupljanju cjelokupnog potrebnog materijala za njegovu studiju. Smatrao sam da bi bilo vrlo korisno naći neki način da se ma i približno utvrdi, tačno, razumije se, nije se moglo nikako učiniti, koliko se u Crnoj Gori ukupno nalazi u opticaju austrougarskog novca u novčanicama i u metalu.
U međuvremenu sam preduzeo moje prvo putovanje u zemlji da bih se upoznao sa ustanovama koje su spadale u moju nadležnost i izvršio reviziju rada u njima.
Objava aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske zatekla me je u Nikšiću. Tu sam primio jedan telegram ministra finansija u kome mi izražava potrebu da se po mogućstvu što prije vratim s puta. Mogao sam misliti kakvi me ozbiljni poslovi očekuju u povratku na Cetinje. Moraću se spremiti za svaku eventualnost. Državne finansije moraće dati maksimum napora da zadovolje sve vanredne državne potrebe koje se u ovim prilikama moraju neminovno pojaviti. Valja ozbiljno misliti gdje će se i na koji način u slučaju porebe najlakše i najbrže naći potrebna finansijska sredstva.

       Po dolasku na Cetinje otišao sam u Ministarstvo finansija gdje sam zatekao ministra Dušana Vukotića. Dočekao me je sa riječima: „E, baš dobro što ste tako brzo došli, imamo puno da razgovaramo o važnim stvarima. Vidjeste li šta uradi prokleta Austrija? Ali neka. Neće ići sve onako kako misle oni u Beču. Skupo će nam oni platiti ovu otmicu”. Zatim mi je govorio da se moramo pripremiti da bi država bila u mogućnosti da finansijski izdrži sve eventualnosti. Rekao mi je da on misli da je između ostalog sada došao momenat i za ostvarenje onoga moga plana o kovanju novca, o kome sam mu govorio, i da je o tome već govorio i sa predsjednikom vlade koji je prema cijeloj stvari raspoložen, te da i ja treba sa njima o tome što prije da razgovaram, jer nije isključeno da će on uskoro putovati nekuda izvan Crne Cgore. Ja sam jedva dočekao ovo saopštenje ministra finansija i riješio sam da odmah tražim sastanak sa predsjednikom vlade. Sjutra rano izjutra bio sam primljen kod predsjednika vlade. Našao sam starog Tomanovića u dobrom raspoloženju. Odmah poslije pozdrava izlio je silan gnjev na Austriju i njenu politiku za koju smatra da će joj doći glave, a on vjeruje da ima božje pravde u svijetu. Pošto se malo smirio, ja sam mu saopštio radi čega sam došao. On mi reče da mu je o tome govorio ministar Vukotić i zamolio me je da ga sa cijelom stvari bliže upoznam, što sam i učinio izloživši mu sve koristi koje bi Crna Gora imala od kovanja novca. Ostalo je da ja o tome izradim jedan ekspoze, on bi zatim pozvao ministre da to i pred njima izložim, pa bi poslije sa njim upoznali i Gospodara i zatražili z ato njegov pristanak.

Prikupljanje podataka

       Ja sam odmah pristupio najbržem prikupljanju potrebnih podataka na osnovu kojih bi smo mogli približno proračunati koliki bi procenat od iskovanog novca mogla dobiti država na ime vanrednog prihoda. U tom cilju uputio sam odmah jedan telegram u Pariz i tražio obavještenja o cijenama srebra i bakra, koji su metali bili potrebni za kovanje srebrnog novca. Ti su uglavnom i najveći troškovi pri ovom poslu. Sve ostalo jedva bi iznijelo 3% nominalne vrijednosti iskovanog novca, a možda i manje ako bi suma iskovanog novac koji se kuje bila veća. Pozvao sam profesora Šobajića, nastavnika gimnazije na Cetinju, i zamolio ga da mi spremi potrebne nacrte za obje strane novca, a da zajedno izradi lik Knjaza Nikole, zašto će se koristiti nekim fotografijama koje imamo, a u slučaju potrebe zamolili bi smo Knjaza da mu pozira Šobajić, po narodnosti Crnogorac, bio je jedan mlad, sposoban i darovit slikar, i bio sam uvjeren da će sve dobro uraditi. Zatim sam odmah napisao pismo profesoru Stevanu Švarcu u Beč i izložio mu namjeru za kovanje novca, umolivši ga da nam odgovori odmah da li bi se mogao primiti da nam na osnovu nacrta, koji bismo mu mi poslali, spremi sve što je potrebno za dalji rad u kovnici. Tom prilikom sam mu dao i površni opis tih nacrta i izjavio našu želju da bi naš novac po izgledu trebalo da bude približno onakav kakvi su srpski dinari izrađeni u njegovoj kovnici prije kratkog vremena. Profesoru Švarcu nijesam ništa nagovijestio da možda novac neće biti rađen u bečkoj kovnici, a to je bilo više nego sigurno, jer je bilo sasvim prirodno, da poslije izvršene aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske, zaobiđemo presetonicu Austrije i odemo na drugu stranu u kovnicu kod druge prijateljske zemlje.

       U tou od tri dana imao sam savršen ekspoze, telegrafski odgovor iz Pariza o cijenama srebra i bakra, izvještaj o visini nagrade koja bi se imala platiti profesoru Šobajiću. Ostalo mi je samo da dobijem odgovor od profesora Švarca iz Beča. Ostala su mi nepoznata još dva elementa: troškovi kovnice u kojoj se novac bude radio, koji su relativno vrlo mali, i koliko će stati troškovi oko finansiranja ovog posla i na koji način ćemo to sprovesti. Pošto u ovim teškim prilikama državna blagajna neće imati toliko gotovine koliko je potrebno da se uloži u kupovinu metala, a čekati da novac stigne u zemlju i pusti u opticaj, morala bi se naći neka banka, ili kakva druga novčana ustanova, koja bi se primila da ovaj posao finansira. Banke u Crnoj Gori bile su još mlade i slabe, ali ja sam računao da ću taj posao sigurno moći da svršim preko Srpske narodne banke ili koga drugog većeg novčanog zavoda u Beogradu sa kojima sam imao dobre veze.


Sastanak kod Knjaza



       O tome nijesam htio nikome ništa govoriti, a računao sam sigurno da je u Beogradu raspoloženje poslije objavljene aneksije takvo da će Narodna banka sve učiniti od svoje strane da bratskoj Crnoj Gori omogući izvršenje ovoga posla pod najboljim uslovima. Ni troškovi oko pakovanja, transporta i osiguranja pošiljke novca u Crnu Goru ne mogu mnogo dolaziti u obzir, jer će oni u svakom slučaju, iznijeti u procentima relativno malu sumu od nominalne vrijednosti iskovanog novca. O svemu ovom nijesam htio ništa da pišem Narodnoj banci u Beogradu, čekajući da se donese odluka o mome ekspozeu od strane vlade i Knjaza.

       Prijavio sam se odmah Knjazu za prijem i ubrzo sam dobio audijenciju.
Prvo sam razgovarao malo o poslednjim događajima i aneksiji. On je govorio sa puno ogorčenja o ovom nasilju koje je Austrija izvršila i o ogromnom udaru koji je srpski narod pretrpio.
Zatim sam prešao na glavni predmet razgovora, radi koga sam došao. Izložio sam Knjazu cijelu stvar na kojoj se radi i predao mu moj ekspoze da ga pročita. Pošto je ekspoze bio opširan, on me je zamolio da mu ga ostavim da ga pažljivo razgleda, pa će me pozvati da o tome razgovaramo.
Proteklo je od toga vremena nekoliko dana, a ja ne dobih nikakvog poziva. Znao sam da je Knjaz veoma zauzet zbog neredovnih spoljnih prilika, te me to nije ni malo iznenađivalo. Stvar se protegla malo duže no što sam očekivao. Doktor Tomanović koji je kao predsjednik vlade i ministar spoljnih poslova u to vrijeme često bio u dodiru sa Knjazom razgovarao je o ovome sa njim i javio mi da odem do Knjaza kome se moj ekspoze veoma svidio. Knjaz mu je rekao da će zbog te stvari pozvati jednu širu sjednicu od ljudi čija bi mišljenja želio da čuje, naročito u pogledu naziva novca, jer on misli da bi novom crnogorskom novcu trebalo naći neko zgodno ime, na primjer neki naziv novca koji su kovali naši stari vladari iz doba Nemanjića. Prilikom te konferencije čuće se razna mišljenja, pa će se prihvatiti ono što bude bilo najbolje.

Prijem kod Gospodara

       Kada sam otišao kod Gospodara, on je izjavio isto ono što je rekao i predsjedniku vlade i zatražio je još neka dopunska obavještenja koja sam mu odmah dao. Tom prilikom saopštio mi je da će sastanak biti sjutra uveče; rekao mi je da je sa doktorom Tomanovićem sporazumno odredio koga će pozvati i citirao mi je imena nekih lica koja će biti pozvana, trudeći se da mi na neki način stavi do znanja da to nije nikakvo nepovjerenje prema mojoj ličnosti. Ovo sam je presjekao izjavivši da i ja nalazim da bi jedna takva konferencija bila zgodna i korisna, jer će se o svima detaljima čuti sva razna mišljenja. Meni je ovo odlaganje za nekoliko dana bilo dobro došlo, jer sam za to vrijeme dobio ostale potrebne podatke i obavještenja, koja ću imati da dajem, pa i povoljan odgovor od profesora Švarca iz Beča koji mi je izrazio svoju gotovost da se primi toga posla, odredivši pri tom i veličinu svoje nagrade. Na osnovu svih tih podataka izrazio sam približnu kalkulaciju troškova i utvrdio približnu sumu zarade koju će imati državna kasa.

       U određeno vrijeme je održana zakazana konferencija u dvoru pod predsjedništvom Knjaza. Ukoliko se sjećam, bili su prisutni: predsjednik dr Tomanović i svi članovi kabineta, Lazar Mijušković, narodni poslanik i bivši predsjednik vlade, Marko Đukanović, narodni poslanik i predsjednik Državnog savjeta, Jovan Popović, načelnik Ministarstva pošta, Slavo Ramadanović, načelnik Ministarstva spoljnih poslova, Milo Dožić, narodni poslanik i član Velikog suda, Filip Jergović, jedan od sposobnijih viših činovnika, Savo Vuletić, narodni poslanik i sudija Oblasnog suda, Mirko Mijušković, narodni poslanik i direktor gimnazije, Janko Spasojević, narodni poslanik, član Državne glavne kontrole i bivši načelnik Ministarstva finansija i još neki, čijih se imena sada ne mogu sjetiti.

       Rad na ovom sastanku je bio vrlo interesantan i ja se i danas, poslije punih 20 godina, vrlo živo sjećam svega što se je toga večera u dvoru dogodilo. Na jednoj strani sam bio ja, koji sam cijelu stvar bio potpuno proučio, i u sve detalje i pitanja ušao raspolažući svima argumentima, a na drugoj strani ostali, za koje vjerujem da neki od njih nijesu ni znali zašto se pozivaju i kakvi će se razgovori na tome sastanku voditi, jer je Knjaz često puta zakazivao takve večernje sastanke - „sjednike”, radi običnih razgovora i zabava. Vjerujem da su neki od pozvanih mislili da će se tom prilikom govoriti o spoljnim događajima, koji su u to vrijeme bili glavni predmet razgovora među ljudima svuda i na svakom mjestu.

Razgovor glavara

       Knjaz je otvorio sjednicu i saopštio šta je predmet razgovora toga večera, i zamolio me je da ja prvo izložim cijelu stvar i pročitam moj ekspoze, pa će poslije govoriti druga gospoda, a ja ću im u slučaju potrebe davati obavještenja. Knjaz je poslije toga prvo postavio pitanje o samom predlogu za kovanje državnog novca, u načelu, i izjavio da želi da čuje mišljenje sve prisutne gospode, propustivši tom prilikom da saopšti da se je sa tim predlogom saglasila i Vlada.

       Mišljenja su bila raznolika i u načelu i u pojedinosti, a i motivacije koje su davane za ta mišljenja bile su raznolike. Jedni su izveli da je vrijeme veoma nezgodno uopšte za jedan tako veliki posao. Drugi bi bili za to, ali misle da bi to u ovome vremenu bilo teško izvodljivo jer državne finansije ne raspolažu za to potrebnim novčanim sredstvima, i smatraju da bi se u ovom vremenu velikih političkih zapleta, u situaciji u kakvoj se nalazi Crna Gora poslije objavljene aneksije, teško mogla naći neka pozajmica kojom bi se to moglo ostvariti. I sam Laza Mijušković, jedan od najboljih finansijskih stručnjaka i bivši predsjednik vlade, sumnjao je da se ovo za sada može ostvariti zbog finansijskih troškova. On nalazi da je potrebno i korisno sa državno-političkog gledišta da se jednom pristupi kovanju srebrnog i zlatnog novca, ali misli da se u pogledu finansijskog efekta neće mnogo postići, da je srebro u poslednje vrijeme poskupilo i da država neće imati od toga neki veći prihod. On računa da na jedan milion iskovanog srebrnog novca, neće državna kasa dobiti ni pedeset hiljada kruna, a da od kovanja zlatnog novca država neće imati uopšte neke materijelane koristi. Slava Ramadanović je takođe mislio da vrijeme nije zgodno za kovanje novca, da neće biti velike koristi, da će se morati slati neko da stalno prisustvje kovanju, da ne bi bilo „falca”, što bi izazvalo velike troškove. Janko Spasojević, bivši načelnik Ministarstva finansija, koji je prije moga dolaska u Crnu Goru dobio drugi položaj, ne znam zašto, nije uzimao učešća u ovim govorima iako je Knjaz molio da svi kažu šta misle o ovom tako važnom predlogu. Docnije, u načelnoj debati o budzetu, on je izjavio da je protivan kovanju novca bez zakonskog odobrenja, jer inače postoji opasnost da će se iskovati veća količina što može biti pravo bankrotstvo. Govorili su i drugi ali vjerovatno nestručni i nepripremljeni, i nijesu davali nikakva naročita mišljenja i njihove su se izjave sastojale većinom iz opštih fraza, no gotovo svi su bili za to da se kovanje novca privede u djelo.

       Po želji gospodarevoj, ja sam uzeo da odgovaram na sva ova razna mišljenja. Izjavio sam da je moje mišljenje da je ovo vrijeme baš vrlo zgodno za kovanje i zlatnog i srebrnog novca, jer bi njegova pojava u narodu probudila narodni ponos i vjeru u snagu države. Ovim bi se u isto vrijeme manifestovala namjera da se Crna Gora što više emancipuje od Austrougarske.


Nastajanje perpera


       Sem toga država će imati od kovanja novca veliki vanredni prihod, koji će iznositi oko polovine ukupne nominalne vrijednosti srebrnog novca koja se bude iskovala, te će ona biti utoliko veća, ukoliko se bude više novca iskovalo. Razumije se da se u tom pogledu ne smije ići suviše daleko, iako ga Crna Gora može iskovati relativno više, jer u cijelom svom novčanom saobraćaju ima sada svoga domaćeg novca svega u nominalnoj vrijednosti od 110.000 kruna u sitnim bronzanim i niklenim parama. Bez ikakve bojazni mi bismo mogli pustiti u tečaj toliku količinu srebrnog novca, kojim bi mogli zamijeniti u novčanoj cirkulaciji sav srebrni austrijski krunski novac, pa i jedan dio sitnih banknota austro-ugarske banke. Uostalom, ne mora se sve iskovati odmah. Jedan dio može sada, a drugi kasnije. Glavno je da se tome odmah pristupi, kako bi se u što kraćem roku pojavio i željeni finansijski efekat, a koji neće biti neznatan za Crnu Goru. Biće mnogo veći no što se ovdje misli. Ja ću to odmah dokazati. Zatim sam izvadio iz moga portfelja zabilješke i dokumenta koja sam sa sobom ponio. Pokazao sam telegram iz Pariza o cijeni srebra i bakra, sastavnih djela srebrnog novca. Saopštio sam potom koliko bi iznijeli troškovi za nacrte i skice, koliko bi se imalo platiti profesoru Šobajiću i koliko na ime nagrade profesoru Švarcu u Beču. Na osnovu raspitivanja o približnim troškovima za rad u kovnici i sviju ranije pomenutih troškova, ja sam pokazao moju proračunsku tabelu prema kojoj bi državi ostalo više od polovinu nominalne vrijednosti novca koji se bude iskovao, čak i kad se iz toga viška budu platiti troškovi oko kovanja zlatnog novca, na kome država neće imati nikakve dobiti.

       Što se tiče finansiranja kovanja novca, izjavio sam da ja ne dijelim mišljenje predgovornika, da će ovdje biti nekih teškoća, i ja sam ubijeđen da će Ministarstvo finansija vrlo lako naći, za jedan ovakav posao jednu kratkoročnu pozajmicu na strani, a u prvom redu u Srbiji kod Srpske narodne banke, jer za takvu jednu pozajmicu postoji za povjerioca sigurna zaloga: prvo u kupljenom metalu, a poslije u izrađenom novcu do njegovog transporta u zemlji, gdje bi se pojedine količine sukcesivno donosile i puštale u cirkulaciju povlačenjem stranog novca koji bi se upotrebio za isplatu učinjene pozajmice. Na taj način, kad jedna polovina iskovanog novca bude primljena i puštena u opticaj, bio bi isplaćen i poslednji ostatak učinjene pozajmice. Rekao sam da bih ja uzeo na sebe da ovo finansiranje sprovedem na jedan ili drugi način.

       Poslije ovoga, ministar finansija Vukotić izjavio je u ime Vlade da je ona za to da se sada pristupi kovanju novca po učinjenom predlogu i da misli da bi za sada trebalo iskovati srebrnog novca u nominalnoj vrijednosti od 800.000 srebrnih kruna. Sa ovim se u svemu saglasio i Knjaz. Zatim je odlučeno da se iskuje 60.000 u komadima od po 5 jedinica, a ostatak u komadima od jedne jedinice.
Istovremeno je rečeno da se po završenom kovanju srebrnog novca u nominalnom iznosu od 1,030.000 kruna i komadima i to: 300 komada od po stotinu, 30.000 komada od po dvadeset i 40.000 komada po deset kruna.
Poslije svega Knjaz je želio da čuje mišljenje od prisutnih o nazivu koji bi trebalo dati novom crnogorskom novcu.

Kakvo ime novcu

       Bilo je raznih predloga, kao äLovćenö, äZetaö, äsrebrnikö. Za ovaj poslednji naziv Knjaz je izjavio da mu ne izgleda zgodan. Taj je naziv u narodu poznat po zlu, pa i u osnovnoj školi djeca uče da je Juda prodao Hrista za 12 srebrenika. Ni äLovćenö ni äZetaö nijesu zgodni nazivi. Ružno je čuti kad neko traži za jednu kutiju duvana jedan äLovćenö ili äZetuö ili još gore kad nudi äLovćenö za dvije švapske cigare. Sem toga to stvara neko rivalstvo među Crnogorcima i mnogi bi bili nezadovoljni zašto se ne zove po njihovom kraju, kad ni oni nijesu ništa gori od Zećana. Ni naziv ädinarö nije ulazio u kombinaciju, jer ni to nije stari srpski novac. Kod starih Rimljana postojao je ädenariusö, dakle riječ je stranog porijeka. Na kraju je predložen naziv äperperö, kako se nazivao stari namenjićki novac iz doba cara Dušana. Ovaj predlog je odmah usvojen. Poslije toga saglasilo se i o tome da se u Crnoj Gori uvede zlatno važenje kao i da bi srebrna novčana jedinica i po vrijednosti i po količini sadržanog metala trebala da u svemu odgovara austrijskoj kruni, pošto se narod na ovu vrijednost novca već navikao, a i lakše bi se izvršila zamjena koje su u cirkulaciji kada su perper i kruna ista vrijednost.

       Knjaz je bio vrlo zadovoljan radom na konferenciji i odlukama na njoj donijetim, i pri rastanku mi je zablagodario na lijepim, iscrpn,im preciznim objašnjenjima i na brzom i predanom radu, koji sam ovom važnom pitanju posvetio. Ostalo mi je uvjerenje da sam ove večeri učinio na Knjaza najbolji utisak, i da je stekao puno povjerenja prema meni u pogledu moje stručne sposobnosti i umiješnosti u izvršenju povjerene mi misije, radi koje sam došao u Crnu Goru.

       Sjutradan Vlada je potpisala rešenje o kovanju novca. Odlučeno je da se kovanje srebrnog novca izvrši u Parizu ili Londonu, s pogledom na političke prilike koje su u tome momentu nalagale da se mimoiđe Beč i na taj način divno manifestuje namjera emancipacije Crne Gore od neprijateljske Austrougarske. Tom prilikom riješeno je da se za Narodnu skupštinu pripremi projekat zakona o crnogorskom državnom novcu. Ja sam smatrao da se cijeli posao može svršiti putem korespondencije sa Cetinja, ali je ministar finansija tražio da ja lično što prije otputujem radi toga, jer nalazio je da će se na taj način cijela stvar mnogo bolje i brže svršiti, a naročito u pogleu obezbjeđenja materijalnih sredstava za finansiranje kovanja novca. Sem toga, on je želio da ja proučim još neke stvari koje su ga kao ministra finansrija interesovale, a u prvom redu da se sondira zemljište za zaključenje jednog državnog zajma na strani.

Odlazak u Beograd

       Ostao sam na Cetinju još deset dana zbog nekih stvari koje sam trebao da završim prije puta, i polovinom oktobra otputovao sam za Beograd. Da ne bi bilo gubitaka u vremenu, ja sam još prije polaska putem prepiske izvjesne stvari tako aranžirao, kako bih čim budem negdje doputovao, imao sve pripremljeno za perfektuiranje posla u tome mjestu. Od strane ministra finansija avizirana je Narodna banka u Beogradu da ću je ja, kao izaslanik crnogorske vlade posjetiti, radi razgovora o izvjesnim finansijskim pitanjima.

       Došavši u Beograd, vidio sam se prije moga zvaničnog odlaska u Narodnu banku sa nekim mojim prijateljima, članovima upravnog odbora, te sa sa njima privatno razgovarao, i zamolio ih da se zauzmu da se naša stvar brzo i povoljno riješi.
Tako je i bilo. Kad sam došao u Narodnu banku, sastao se zvanično sa njenim predstavnicima, izložio im predmet radi koga sam došao, molba Crne Gore za kredit bila je odmah na čelu prihvaćena. Ovlašćen je glavni sekretar Narodne banke gospodin Kosta Popović da zajedno sa mnom utvrdi sve pojedinosti za ovaj kredit koga Narodna banka daje Crnoj Gori. Banka se pri ovom unaprijed odriče svake zarade, te se imaju obračunavati samo efektivni troškovi i kamata 5% na sumu stvarno isporučenog kredita za vrijeme koliko se budemo koristili bančinim novcem. Crnoj Gori je otvoren kredti za odgovarajuću sumu u Parizu kod äBanljue de Paris et des paye-basö. Njime je disponirao gospodin ministar finansija Crne Gore preko Narodne banke u Beogradu.


Uspješna operacija


       Za pokriće toga kredita služila je sva količina kupljenog srebra, a zatim iskovanog novca koji će se u partijama od strane pomenute banke u Parizu upućivati Ministarstvu finansija na Cetinju, a ono će po prijemu svake partije isplaćivati odgovarajuću sumu u francima na Pariz. Ovo je bilo vrlo zgodno, jer je državna blagajna na Cetinju primivši jednu partiju iskovanog novca, mogla odmah disponirati sa potrebnom količinom stranih valuta koje dobija zamjenom za svoj iskovani novac prilikom puštanja u promet. O ovome sam odmah izvjestio ministra finansija na Cetinju, koji je taj aranžman sa profesorom Švarcom, od koga sam se isto tako zadovoljan svršenim radom i rastao.

       U Beču sam se zadržao dva dana i sastao se tom prilikom sa mojim ranijim poznanikom Dimitrijem Petrovićem, direktorom Bečke državne kovnice, koga sam zamolio za izvjesna stručna mišljenja i savjete tehničke prirode, koji su mi bili potrebni u daljem radu u Parizu. On mi ih je sa najvećom voljom dao, sa osjećanjima pravog Srbina. Žao mi je bilo što se taj novac neće kovati kod njega, ali je potpuno shvatio da je tako s pogledom na spoljnu situaciju i odnose Crne Gore prema Austrougarskoj moralo biti. On je neobično volio i cijeniio Knjaza i o njemu sa oduševljenjem govorio.

       Iz Beča sam otputovao za Pariz radi pregovora sa francuskim kovnicama „Bertrand et Beranger”. U Parizu sam dobio vrlo povoljnu ponudu za izradu novca u istoimenoj kovnici, čije sam uslove depešom, saopštio ministru finansija na Cetinju i tražio odobrenje da zaključim posao. Odgovoreno mi je da mogu posao za kovanje novca zaključiti sa kovnicom u Parizu. Osjetio sam ovom prilikom da Francuzi jako žele da se novac kuje u njihovim kovnicama; ne radi nekih velikih materijalnih koristi, no da bi se Crna Gora odvojila što više od Beča, i, poslije sukoba sa Austrougarskom zbog aneksije Bosne i Hercegovine, približila se njima. To se vidi i po tome što je francuski ministar spoljnih poslova hitno izvijestio Crnogorsku Vladu da Francuska sa zadovoljstvom odobrava da Crna Gora može kovati svoj državni novac u francuskim kovnicama. Sve je bilo svršeno kako se željelo i iskovani srebrni novac u komadima od 5 i 1 perper prenijet je u Crnu Goru i pušten u opticaj početkom juna 1909. godine.

Ispunjen plan

       Moj cio plan u pogledu kovanja srebrnog novca sproveden je tačno kako sam predviđao i finansijski efekat je odgovarao potpuno mojim predračunima koje sam izložio kad sam u septembru davao svoj ekspoze o kovanju novca na konferenciji u dvoru na Cetinju. Ostvareni finansijski efekat najbolje je demantovao tvrđenje onih koji su tom prilikom govorili da se cio posao kovanja novca ne može ostvariti, jer za to ostvarenje nema finansijskih mogućnosti, a i kada bi se finansijska dobit ostvarila, ona bi bila vrlo mala - dok se sada sasvim suprotno pokazalo. Ovo pak nije smetalo onima kojima je moj dolazak i rad u Crnoj Gori pokvario račune, i oštetio im lične interese da pronose glasove da sam ja na kovanju srebrnog perpera lično zaradio pola miliona perpera, a to bi, pošto je državna blagajna na Cetinju imala oko 400 000 perpera, značilo da su nam dobri ljudi na strani poklonili srebro i bakar, besplatno nam izradili novac u kovnici, i sve to poslali o svome trošku na Cetinju. One godine laži su me vrijeđale, ali me nijesu omele da i dalje radim svoj posao. Ubrzo se uvidjelo šta je bio cilj proturanju ovih lažnih vijesti.

       Sa izradom srebrnog novca u Francuskoj nijesmo bili zadovoljni. Sa estetske strane imalo je dosta zamjerki. Bečka bi kovnica dala mnogo bolju izradu i mi smo očekivali da se politički sukob sa Austrougarskom stiša, pa da tamo možemo kovati naš zlatni novac. Kad su se odnosi između nas i Austrougarske poslije priznanja srpske vlade, da aneksijom Bosne i Hercegovine nijesu oštećena njena prava, unekoliko normalizovala, ministar finansija je odlučio da se zlatan novac iskuje u bečkoj kovnici, kojoj je dostavljena potrebna količina zlata.

       Nacrt je izradio profesor (Ilija) Šobajić, a kliše profesor Stefan Švarc u Beču. Direktor kovnice Dimitrije Petrović se svojski zauzimao da izrada bude što bolja.
Zlatan novac u komadima trista komada od po 100, trideset hiljada od po 10 i četrdeset hiljada komada od po 10 perpera pušten je u opticaj na Blagovijesti, 25. marta 1910. godine. U međuvremenu iskovano je i srebrnih dvoperpera 300.000 komada, koji su pušteni u tečaj 15. aprila 1910. godine
Po dolasku ministra finansija poslije uspješno svršenog posla odlikovani su visokim ordenima: Kosta Popović, glavni sekretar Narodne banke, Josif Pranger, generalni direktor Austrougarske banke i profesor Stevan Švarc iz Beča.

Sa najvećom radošću


       Sa najvećom radošću Crnogorci su primili novi narodni novac, bilo im je veliko zadovoljstvo da po koji komad pošalju svojima koji su bili na radu u Americi i u drugim krajevima svijeta. Po povratku iz Crne Gore u Srbiju, kao poslanik za okrug toplički, putujući kroz narod imao sam dosta puta prilike da taj novac viđam kod crnogorskih naseljenika, koji su ga držali i čuvali kao dragu uspomenu na rodne krajeve i svoju užu domovinu.

       Kada je na Blagovijesti 1910. godine pušten u opticaj novi zlatni novac, meni je Knjaz tom prilikom dao na poklon jedan zlatnik od 100 perpera i rekao mi da sam ja prvi kome ga je dao. Ja taj zlatnik i danas imam i čuvam kao dragu uspomenu.

       Kao što češće biva u početku, kad se novi novac pušta u opticaj, pojavili su se neki vrlo rđavo falsifikovani komadi, tako nesavjesno izrađeni da su se odmah dali raspoznati. Ovi su pokušaji lako suzbijeni, pošto je ubrzo novi novac ušao u svaku crnogorsku kuću i postao poznat svakome. Sem toga, izvjesni špekulanti počeli su proturati u narodu lažne glasove da novi iskovani novac nema toliko zlata i srebra u sebi koliko drugi, strani srebrni i zlatni novac, te su pokušali da ga kupuju po nižoj cijeni radi špekulacije. I ovi pokušaji su brzo suzbijeni.

       Prije moga povratka iz Crne Gore pripremljen je zakon o crnogorskom novcu, on je podnijet Narodnoj skupštini tek poslije moga odlaska u Srbiju. Skupština ga je usvojila i on je odnarodovan 4. decembra 1910. godine.

       Njegove su glavne odredbe.
       Crna Gora usvaja zlatnu valutu: jedinica je perper a djelovi pare.
       Kralj ima pravo kovanja novca, a količinu koja će se iskovati određuje Narodna skupština. U čl. 15 Zakona propisuje se oblik i određuju se pojedinosti: nacrt i natpisi na licu (prednjoj strani-avers) i naličju (zadnjoj strani-revers) novca. Za okrajke novca predviđeno je da na površini okrajka zlatnim komadima od 100 i 20 perpera i srebrnih od 5 i 2 perpera, imaju biti utisnuti natpisi: Bog čuva Crnu Goru”. Na zlatnike od 10 perpera imaju se staviti šare saastavljene od strelica i zvjezdica, ostali imaju samo recke, dok bronzani ima običnu glatku površinu.
Novci su sljedećih vrsta: zlatni od 100, 20 i 10 perpera; srebrni od 5, 2 i 1 perpera; nikleni od 20 i 10 para i bronzani od 2 i 1 pare.


Načelo reciprociteta


       Zlatni novac sadrži 90% čistog zlata i 10 bakra. Srebrni komadi od 5 perpera 90% srebra i 10% bakra, a od 2 i 1 perpera 83,5% srebra i 16,5% bakra. Nikleni je novac od čistog nikla, a bronzani od mješavine 55% bakra, 40% kositera (cina) i 10% cinka.

       U članovi 5, 8, 11 i 13 Zakona, određene su težina, sadržina i dimenziju sviju vrsta novaca, a odredbe članova 6, 9 i 14 predviđaju najmanju težinu pojedinih komada i najmanju sadržinu čistog metala, ispod kojih se novci ne smiju puštati u cirkulaciju. Isto tako određena je najmanja težina izlizanog i oštećenog novca, ispod koje se ne smije zadržavati u cirkulaciji (remedium), već se ima odmah povlačiti iz opticaja i prekovati. Srebrni, nikleni i bronzani novci kad se izližu, rimaju se i zamjenjuju na državnim kasama i ne mogu više cirkulisati. Na državnim kasama prijem zlatnog i srebrnog novca je neograničen, a niklenog i bronzanog do 10 perpera u jednom plaćanju. U privatnom saobraćaju niko nije dužan da primi više od 300 perpera u srebru i do 10 perpera sitnog novca u jednom plaćanju. Zlatni i srebrni novci drugih država skovani po ovom istom sistemu, po kome je iskovan ili se ima iskovati crnogorski državni novac, primaće se na crnogorskim državnim kasama i u javnom saobraćaju samo u onoliko, ukoliko države koje su te novce kovale, na svojim kasama budu primale crnogorske srebrne i zlatne novce (načelo reciprociteta). Ovo će se naročitim ugovorima urediti, a dok to ne bude, odrediće se kraljevim ukazom, na predlog ministra finansija, a po saslušanju ministarskog savjeta, koje će se vrste novca i po kojoj vrijednosti primati na državnim kasama. Ovim se u prvom redu mislilo na austrogarske novce kojih je još dosta ostalo u opticaju. Za ostali strani novac određivaće se istim putem kurs po kome će se i ukoliko primati. Srebrni kao i uopšte sitni novac drugoga sistema neće se primati na državnim kasama niti smije cirkulisati u privatnom saobraćaju. Svi državni računi moraju se voditi po knjigama u perperima i parama, što važi i za sve banke i privatna preduzeća.

       U Zakonu se utvrđuje količina novca koje se mogu iskovati. U te količine ulaze i one koje su već iskovane i puštene u opticaj za vrijeme moga rada u Crnoj Gori, i čije sam količine ranije naveo.
Zakon ovlašćuje minstra finansija da može još iskovati: zlatnog novca 500 komada od po 100 perpera, 30.000 komada od po 20 perpera i 35.000 komada od po 10 perpera. Ukupno 1. milion perpera.
Ova poslednja količina izdata je kao jubilarni novac, pošto se navršilo 50 godina od stupanja na presto kralja Nikole. Ona se razlikuje od ranije iskovanog zlatnog novca utoliko, što se oko glave vladareve nalazi vijenac od lovorovog lišća, a mjesto lovorove grančice, ispod lika nalaze se označene godine 1860-1910. godine.
U Zakonu je predviđena i odredba da za kovanje novca može ministar finansija zaključiti ugovore sa preduzećima i kovnicama, a da se izrada vrši pod njegovom kontrolom”.

Razlozi i interesi

       U članu 10. Ustava za knj. Crnu Goru, od 1905. godine, propisano je da „Knjaz Gospodar ima pravo kovanja novca” (iura regalia).
O uvođenju državnog novca u Crnoj Gori, potpunije obrazloženje dato je u knjizi: „Pedeset godina na prestolu Crne Gore, 1860-1910”. (Cetinje 1910. godine), koje u izvodu navodimo:
„Da Crna Gora pristupi iskivanju svoga sopstvenoga novca, diktovali su ne samo razlozi finansijskih koristi, već i obziri na druge više ciljeve i interese naše Otadžbine.
Do 1906. godine Crna Gora nije imala svoga državnog novca, već je potreba cirkulacije i novčanog saobraćaja podmirivana isključivo stranim novcem, i to: zlatnim novcem gotovo sviju država, a sitnim novcem isključivo austrougarskim.
Kovanje državnog novca otpočelo je prvi put u 1906. godini i to sa sitnim bronzanim i niklenim novcem u toku i posljednje dvije godine sukcesivno su iskovane sve vrste i krupnog srebrnog i zlatnog novca potrebnog za saobraćaj.
U Crnoj Gori je u novčanom saobraćaju uvedena kao novčana jedinica perper, koji se dijeli na sto para, a čija je vrijednost ravna vrijednosti jedne austrijske krune, koju je saobraćaj zamijenio.
Kompozicija, veličina i težina ostalog novca sviju vrsta potpuno se slažu sa odgovarajućim vrstama novca u Austro-Ugarskoj.
Projekat Zakona o državnom novcu, kojim se uvodi zlatna valuta u Crnoj Gori i uređuju sva pitanja novčanog saobraćaja, podnijeće se Narodnoj Skupštini na rješavanje prilikom prvog njenog saziva, i tako će Crna Gora dobiti u najkraćem vremenu i jedan tako potreban zakon, koga do sada nije imala”.

Uzaludni napori

       Upotreba strane valute u našoj zemlji iako bez ikakve konvencije i naknade imala je negativne posljedice po našu privredu, zbog čega je crnogorska vlada još krajem 19. stoljeća preduzela mjere da iskuje svoj novac i da se odvoji od austrijskog novca koji je cirkulisao na isti način i u Crnoj Gori. U tom cilju se ondašnji ministar finansija Niko Matanović još sredinom 1893. godine obratio Miti Petroviću, inače Srbinu rodom iz Pančeva, koji je tada bio direktor kovnice novca u Beču i izvjesnom Hertbergu u Beču, da mu dostave podatke o uslovima kovanja novca, što su ovi učinili pa se crnogorska vlada po dobijenim podacima zvanično obratila Austriji. Uz to ministar inostranih djela Gavro Vuković je saopštio austrijskom poslaniku na Cetinju krajem 1893. godine da crnogorska vlada namjerava da kuje novac (zlatni, srebrni i bakarni) koji bi bio izjednačen sa austrijskim s tom razlikom što bi na njemu bila državna obilježja Crne Gore. Vuković je izrazio želju da crnogorski novac bude priman u Austriji na isti način kao njihov u našoj zemlji.

       U zvaničnom pismu crnogorske vlade predloženo je da se odrede obostrano potrebni delegati da izrade projekat monetarne konvencije, kojom bi se regulisala cirkulacija novca u obje zemlje.
Nije poznat odgovor na ove zahtjeve.

       Ministar finansija Matanović išao je radi ovoga u Beč i njemu je bilo obećano da Crna Gora može iskovati svoj novac u austrijskim državnim kovnicama i da će on moći ravnopravno cirkulisati i na austrijskoj teritoriji. Ali kada je predstavnik vlade poslat u Beč radi izraza zahvalnosti zbog udovoljenja zahtjevu, pokazalo se da takvo obećanje nije dato i da se ono ne da ni zamisliti, da je ovom rečeno da je Austrija toliko velika da joj je izlišno s kim stupat u monetarnu uniju a još manje sa Crnom Gorom. Austrijska vlada je pristala da Crna Gora može skovati svoj novac u državnim kovnicama Austrije, na svoj rizik, za svoj račun, o svom trošku i isključivo za svoju upotrebu. Austrija neće zvanično zabraniti crnogorski novac ali ga državne kase i banke neće primati ni pod kojim uslovom.

       Tako je za duže vrijeme bilo odloženo kovanje crnogorskog novca. Nekadašnji crnogorski konzul J. Vaclik, koji je tada živio izvan Crne Gore u vrijeme pisanja svoje predstavke jula 1892. godine nije ni znao za već učinjene napore crnogorske vlade u tom smjeru, o čemu u to vrijeme nije bila obaviještena ni crnogorska javnost.

       Matanović je nakon ovoga preduzeo mjere da se novac izradi u Parizu ali su se tome ispriječile tehničke teškoće, a uz to kovanje je bilo znatno skuplje, pa je uslijedilo ponovno obraćanje Beču, i prvi crnogorski novac je ipak tamo iskovan.


Sačuvana vrijednost


       Prvi crnogorski novac - perper iskovan je 1906. godine na osnovu Ukaza knjaza Nikole od 11. aprila 1906. godine kojim je ovlašćeno Ministarstvo finansija, da može iskovati niklenog i bronzanog novca u nominalnoj vrijednosti od 200.000 perpera. Istim ukazom je određen oblik prvog crnogorskog novca i leguru i količinu pojedinih vrsta da odredi Ministarstvo finansija. Tada je ukupno iskovano brnzanog i niklenog novca u vrijednosti 209.000 po 2 pare; nikal - 750.000 komada po 10 para i 600.000 komada po 20 para.

       Raspisom Ministarstva finansija od 28. avgusta 1906. godine pušten je u saobraćaj crnogorski novac i naređeno carinarnicama da izvrše zamjenu za sitni austrijski novac - heler koji je bio u prometu u Crnoj Gori, a rok za to određen je do 15. oktobra te 1906. godine.
Novac je iskovala kovnica u Beču čiji je direktor bio Mita Petrović a na izradi niklenog novca učestvovala je i Krupova firma.

       Perper je potpuno izjednačen sa austrijskom krunom, a legura sitnog novca bila je ista kao i djeljivost (100 helera=100 para), čime je bila stvorena mogućnost da perper cirkuliše i na austrijskoj teritoriji.
Ovo je bilo veoma značajno za ekonomski i politički položaj Crne Gore.
U 1908. godini iskovano je još 110.000 perpera sitnog niklenog i bronzanog novca.
U 1909. godini iskovan je prvi crnogorski srebrni novac u komadima od po 1 i 5 perpera a 1910. godine zlatni novac u komadima od po 100, 20 i 10 perpera. Proglašenje Kraljevine obilježeno je zlatnim novcem.
Nikleni i bronzani novac iz 1908. godine u vrijednosti od 110.000 perpera iskovan je u Beču pod istim okolnostima kao u 1906. godini. Srebrni novac u 1909. godini izrađen je pod nešto drukčijim okolnostima.

I dalje u prometu

       I pored izričite naredbe da se austrijski heleri neće primati poslije 1. januara 1907. godine, oni su zbog nedovoljne količine iskovanog novca ostali i dalje u prometu. Nedovoljnost iskovanog novca bila je rezultat nerazvijenosti čekovnih i kompezacija računa izvan gotovinskog plaćanja.
U prometu je cirkulisao i crnogorski i austrijski sitni novac, a u zlatu novac raznih zemalja: američki dolar (u priličnim količinama i od pošiljki naših radnika - iseljenika), engleske funte, turske zlatne lire, njemačke zlatne marke, ruske zlatne rublje i druge. Kurs zlatne monete svih država ravnao se prema austrijskoj kruni, što je povremeno objavljivao sedmični organ „Glas Crnogoraca” koji je važio i kao službeno glasilo crnogorske države.

       Kovanje srebrnog novca u 1909. godini obavljeno je u Parizu. To su nalagale i političke prilike jer je u jesen 1908. godine Austrija izvršila aneksiju Bosne i Hercegovine pa je valjalo zaobići bečke kovnice, demonstrirajući na taj način svoje negodovanje protiv austrijske politike prema BiH.
Miloje Jovanović, načelnik Ministarstva finansija uspio je u Beogradu da Narodna banka Srbije otvori potrebni kredit kod Pariske banke a tamo je naišao na predusredljivost francuske vlade koja je nastojala da se približi Crnoj Gori. Jovanović je zaključio ugovor sa francuskom kovnicom Bertrand et Beranger i novac je uskoro iskovan i prenesen juna 1909. godine u Crnu Goru (pušten je u saobraćaj 6. juna 1909. godine).
Početkom marta 1910. godine knjaz je donio ukaz kojim se ovlašćuje Ministarstvo finansija da iskuje i pušti u opticaj crnogorski zlatni i srebrni novac u nominalnoj vrijednosti od 1.630.000 perpera (1.300.000 zlatnog i 600.000 srebrnih novaca). Osnovom toga ukaza iskovano je jubilarnog zlatnog novca (koji se razlikovao od ranije iskovanog jer je uz lik knjaza Nikole stavljen lovorov vijenac sa oznakom perioda vladavine, 1860-1910. a rađen je u Beču) 500 komada od po 100 perpera, 30.000 komada po 20 perpera i 35.000 komada po 10 perpera. Srebrnog novca izrađeno je 300.000 komada po 2 perpera veličine 27 mm, sa sastavom legure kao i raniji srebrni novac. Tako je u 1910. godini ukupno pušteno u opticaj 2,030.000 perpera zlatnog i 600.000 srebrnog novca.

Zakon o državnom novcu

       U 1910. godini donešen je i početkom decembra od kralja osnažen Zakon o državnom novcu Kraljevine Crne Gore koji je stupio na snagu početkom 1911. godine (štampan u „Glasu Crnogorca” br. 54. 4. decembra 1910. godine).

       Pregovori o monetarnoj konvenciji privedeni su kraju sredinom 1911. godine a Konvencija je stupila na snagu 21. septembra 1911. godine. Konvencijom je omogućeno da se plaćanja u Austriji mogu vršiti i crnogorskim novcem (reciprocitet).

       Crna Gora je i poslije 1910. godine nastavila sa kovanjem novca. U 1911. godini predložen je Zakon o kovanju novca (u vrijednosti od 2,871.000 perpera, koji je stupio na snagu 23. decembra 1911. godine i objavljen u „Glasu Crnogorca” 11. juna 1912. godine). Ovim je predviđena izrada srebrnog novca od 800.000 perpera u koji iznos ulazi 500.000 perpera iskovanih u Parizu, za prekivanje, što je obavljeno u 1912. i 1913. godini. Predviđeno kovanje zlatnog novca od 200.000 perpera nije nikada realizovano.
U 1914. godini donešen je Zakon o kovanju srebrnog, niklenog i bronzanog novca koji je stupio na snagu 15. februara 1914. godine (objavljen u „Glasu Crnogorca” br. 11. 2. februara 1914. godine). Ovim je predviđeno kovanje i puštanje u opticaj 1,700.000 perpera srebrnog i 390.000 perpera sitnog niklenog i bronzanoga novca. Od toga je ostala neiskovana količina od 700.000 perpera srebrnog i 140.000 perpera niklenog i bronzanoga novca.

       To je bio poslednji kovani novac Crne Gore, jer je ubrzo nastupio Prvi svjetski rat.
Uvođenje domaće monete imalo je veliki značaj za ekonomsku samostalnost i jačanje suvereniteta Crne Gore.
Monetarni sistem Crne Gore bio je relativno stabilan, perper je kroz čitavo to vrijeme sačuvao svoju vrijednost i bio je ravan austrijskoj kruni.

Po diktatu rata

       Balkanski rat je zahtijevao ogromna finansijska i materijalna sredstva koja je Crnoj Gori bilo teško obezbijediti. Zato se država opredijelila na izdavanje blagajničkih uputnica što je ustvari bio prinudni unutrašnji zajam države na godinu dana. Donesen je Zakon o izdavanju balgajničkih uputnica koji je stupio na snagu 23. oktobra 1912. godine (kojeg dana je i objavljen u „Glasu Crnogorca”).
Na bazi emisije ovih uputnica država je dobila dva miliona perpera.Prema zakonu trebalo je da zapisi budu povučeni poslije godinu dana tj. do oktobra 1913. godine ali je posebnom Naredbom o povlačenju blagajničkih uputnica, njihova vrijednost produžena do 1. februara 1914. godine za koje vrijeme je iste trebalo povući ali se to proteglo za još nekoliko mjeseci.

       Ratna situacija u 1914. godini je izazvala potrebu puštanja u opticaj novih količina blagajničkih uputnica pa je istovremeno sa ratnom proklamacijom objavljen i Zakon o izdavanju blagajničkih uputnica, koji je stupio na snagu danom objavljivanja u „Glasu Crnogorca” (25. jula 1914. godine). Po tom osnovu pušteno je u saobraćaj 5,000.000 tih uputnica odnosno u tolikoj vrijednosti perpera.


Pečaćenje perpera



       Desetog maja 1915. godine kralj je potpisao novi Zakon o izdavanju uputnica kojim je ministarstvo finansija ovlašćeno da može izdati uputnica u vrijednosti od 9,000.000 perpera s tim da se zamijeni pet miliona ranije izdatih uputnica po zakonu od 24. jula 1914. godine (to su bile uputnice lošeg kvaliteta ranije štampane na Cetinju) pa ih je valjalo zamijeniti novonaručenim i za tu sumu, u Parizu). Na osnovu ovog zakona vlada je pustila u promet još četiri miliona uputnica. Povlačenje i zamjena ukupne sume od pet miliona perpera trebalo je da se završi do 1. februara 1916. godine ali se poslije 1. januara 1916. godine zbog ratnog stanja nije više moglo misliti o povlačenju i zamjeni uputnica jer su nastupili sudbonosni dani za Crnu Goru. Tako je veliki dio uputnica štampanih na Cetinju ostao u prometu.

       Zakonom od 4. decembra 1915. godine (objavljenom u „Glasu Crnogorca” 8. decembra 1915. godine) ovlašćeno je Ministarstvo finansija da može pustiti u opticaj ovih uputnica u vrijednosti 6,000.000 perpera a odloženo je povlačenje i isplata ranijih devet miliona uputnica do 25. jula 1917. godine (i ove novčanice su štampane u Parizu).

       S obzirom da su zadnje uputnice štampane u Parizu, nije izvjesno da su sve puštene u opticaj odnosno promet, a najvjerovatnije je da je njihov najveći dio ostao u državnoj kasi na Cetinju.
Izdavanje papirnog novca u toku Balkanskih i Prvog svjetskog rata imalo je svoje opravanje radi dobijanja neophodnih sredstava za vođenje rata.

       Država je preko Ministarstva finansija neposredno rukovodila i organizovala emisiju novca, jer nije bilo emisione banke ili slične institucije koja bi mogla preuzeti brigu oko izdavanja novca, što je bio nedostatak monetarnog sistema Crne Gore, a što je imalo negativan odraz na novčani saobraćaj i crnogorske finansije.
Prilikom raspuštanja crnogorske kraljevske vlade (1. marta 1916.) u državnoj kasi u Podgorici nađeno je svega 2,600.000 perpera, uglavnom papirnog novca.

       Za vrijeme austrougarske okupacije (od početka marta 1916. godine) u Crnoj Gori je pored metalnog novca bilo u prometu i oko 17,000.000 papirnog novca (uputnica). Po naredbi okupatorske Vojne uprave izvršeno je žigosanje (markiranje) crnogorskog papirnog novca kao i u Srbiji. Prema rješenju austrijskog ministra finansija kovani perper je i dalje u prometu bio jednak austrijskoj kruni dok je papirni išao u omjeru 2:1 u korist krune i njegov je promet bio sveden samo unutar crnogorskih granica.
U izvjesnim krajevima Crne Gore (oblastima oslobođenim od Turaka u balkanskim ratovima) stanovništvo je raspolagalo znatnim količinama srpskog novca (u zlatu i srebru) i izvjesnim količinama zlata u drugim monetama ili obliku, pa su okupatorske vlasti nastojale da to izvuku, što su i uspjeli preko svojih finansijskih odjeljenja pri okružnim komandama što je preko finansijske uprave Generalnog guvernerstva deponovano u austrijske banke, jer je veoma teško materijalno stanje pod okupacijom primoralo imaoce tih sredstava da ih stave u promet. Smatra se da je od uvođenja Vojne uprave pa do jula 1918. godine iz Crne Gore izvučeno zlata u vrijednosti 4,5 miliona kruna.
Austro-Ugarska je za područje Crne Gore izdala svoj papirni novac zvani perper, u apoenima od 1, 2, 10, 50 i 100 perpera. Na okupatorskom izdanju ovih novčanica (perpera) za Crnu Goru dat je naporedni tekst: na srpsko-hrvatskom, njemačkom i albanskom jeziku.
Po oslobođenju (1918) Crna Gora je ušla u sastav zajednice jugoslovenskih naroda i prihvatila njen jedinstveni monetarni sistem.

Vrijeme okupacije

       Austrija je za vrijeme okupacije Crne Gore u Prvom svjetskom ratu nastojala svim silama da obezvrijedi crnogorski novac-perpere, naročito papirne novčanice. Svakako da je to rađeno da bi se iz naroda izvukle što veće količine metalnog novca, prije svega zlatnih novčanica. Da bi utvrdile količinu metalnog novca kao i spriječile uvoz novih banknota, okupacione vlasti su 16. Juna 1916. godine donijele naredbu o pečaćenju perpernih novčanica. Pečaćenje je obavljeno ovalnim pečatom s tekstom: K. u. K. MILITAR GENERAL GOUVERNEMENT IN MONTENEGRO KREISKOMMNDO. Duž donje ivice na novčanicama je upisano ime mjesta gdje je pečaćenje izvršeno. Pečat je otisnut sa obe strane novčanice (na aversu i reversu). Pečaćene su novčanice iz 1914. godine, oba izdanja (greškom je bio pečaćen jedan primjerak novčanice od 1 perpera iz 1912. godine, iako je tome izdanju važnost bila prošla). Koliko je poznato, pečaćenje je obavljeno u Cetinju, Peći, Kolašinu, Nikšiću, Pljevljima, Podgorici i Starome Baru.
Početkom 1917. godine okupacione vlasti su donijele naredbu o zamjeni svih žigosanih crnogorskih novčanica. Naredba je glasila da se sve „neupotrebljive perperske note (novčanice) koje su snabdjevene žigom u smislu naredbe od 16. juna 1916. godine imaju uzimati kod svih javnih blagajni u zamjenu za uputnice”. Izdate uputnice su pred oznake vrijednosti na aversu imale tekst na njemačkom jeziku a na reversu na našem i albanskom jeziku.

       Pomenute uputnice su imale obilježja i izgled:

- one od 1 perpera dimenzije 136 h 100 mm, datum emisije 5. juni 1917. godine, boja aversa - zelena, ornamentisani ram i oranž mrežicu;

- uputnice od 10 perpera: dimenzije 136 h 100 mm, datum 1. juni 1917. godine, boja aversa zatvoreno plava, ornamentisani ram, siva mrežica;

- uputnice od 20 perpera: dimenzije 148 h 108 mm, datum izdanja 20. novembar 1917. godine, avers tamnocrveni sa ornamentisanim ramom, zatvoreno zelena mrežica sa crnim linijama;

- uputnice od 50 perpera: dimenzije 157 h 118 mm, datum 20. novembar 1917. godine boja aversa ljubičasta sa ornamentisanim ramom, zatvoreno zelena mrežica sa crnim linijama; i

- uputnica od 100 perpera, dimenzije 157 h 118 mm, datum izdanja 20. novembar 1917. godine, avers zatvoreno plave boje s ornamentisanim ramom, siva mrežica sa crnim linijama.

Ornamentisani ram i mrežica na reversu kod svih uputnica druge su boje nego boja na aversu

Zamjena za dinare


       Neposredno po ujedinjenju 1918. godine crnogorski novac-perperi, izgubio je svojstvo platežnog sredstva. Zamjena perpera za dinarske novčanice vršena je prvobitno za dinarske novčanice Privilegovane Narodne banke Kraljevine Srbije a zatim za dinarsko-krunske novčanice Državnog izdanja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1920. godine.

       Perper je mijenjan po kursu: 2 perpera za 1 dinar. Crnogorci nijesu dobijali odgovarajuću kompenzaciju za svoj novac. Izdavanje papirnog novca u Crnoj Gori u toku Balkanskog i Prvog svjetskog rata radi dobijanja sredstava neophodnih za vođenje rata, bio je veliki teret za crnogorski narod.
Kasnije razvoj događaja a naročito nepovoljan kurs perpera prema dinaru, narod je još više oštetio jer nije dobio ni približnu naknadu za svoj novac.


Svjedočanstva vremena



       U periodu od 1918. do 1941. godine u Jugoslaviji su emitovane sljedeće emisije papirnog novca/ novčanice su bile u apoenima od 10 i više dinara/ i kovanog novca/ svi apoeni ovog bili su ispod 10 dinara/:

1/ Austrijske novčanice nostrifikovane u Kraljevini SHS od 1, 2, 10, 20, 50, 100 i 1.000 krune;

2/ Papirni novac iz Državnog izdanja u 1919. godini od pola i 1 dinara;

3/ Dinarsko-krunske novčanice iz 1919. godine od 1/2, 1, 5, 10, 20, 100 i 1.000 dinara odnosno 2, 4, 20, 40, 80, 400 i 4.000 kruna;

4/ Kovani novac Državnog izdanja iz 1920. godine od 5, 10 i 25 para od nikla;

5/ Novčanice Narodne banke Kraljevine SHS iz 1920. godine od 10, 100 i 1.000 dinara;

6/ Papirni novac državnog izdanja iz 1921. godine od 25 para;

7/ Kovani novac državnog izdanja iz 1925. godine od 50 para, 1 i 2 dinara od nikla i 20 dinara od zlata;

8/ Novčanica narodne banke Kr. SHS iz 1926. godine od 10 dinara;

9/ Novčanice Narodne banke Kraljevine Jugoslavije iz 1929. godine od 10 i 100 dinara;

10/ Novčanice Narodne banke Kraljevine Jugoslavije iz 1931. godine 1.000 dinara;

11/ Kovani novac državnog izdanja iz 1932. godine od 50 dinara od srebra;

12/ Kovani novac državnog izdanja iz 1932. godine od 50 dinara od srebra;

13/ Novčanica narodne banke Kraljevine Jugoslavije od 500 dinara;

14/ Kovani novac državnog izdanja iz 1938. godine od 25 i 50 para, 1 i 2 dinara od aluminijum-bronze, od 10. dinara od nikla i od 20 i 50 dinara od srebra.

       Kraljevska vlada u izbjeglištvu u Londonu, za vrijeme Drugog svjetskog rata izdala je novčanice sa portretom kralja Petra drugog „Londonska serija”, svega šest banknota: od 5, 10, 25, 100, 500 i 1.000 dinara u najviše 20 setova, i to u 1943. godini. Ovaj novac nije ulazio u promet već je podijeljen članovima Kraljevske vlade. Sve ove novčanice imaju obilježje: SPESIMEN, što znači ogledni, probni primjerci.

Italijanske i njemačke valute

       Italijanske oružane snage zaposjele su Crnu Goru krajem aprila 1941. godine i ostale sve do kapitulacije Italije 9. septembra 1943. Bila je anektirana Boka Kotorska i obrazovana kao posebna provincija sa prefektom na čelu. Gradovi i varoši: Ulcinj, Plav, Gusinje, Rožaje, Vladimir i Tuzi, pripojeni su Velikoj Albaniji kao novoformiranoj kvinslinškoj državi. Postavljen je za Crnu Goru civilni komesar kao opunomoćeni ministar /Serafino Macolini/ sa sjedištem u Cetinju. On je odmah po preuzimanju vlasti naredio popis kompletne imovine biv. Kraljevine Jugoslavije i odredio kontrolu nad istom stavljajući je pod sekvestar.

       Izdata je posebna naredba o naplati poreza i o žigosanju legalno izdatih /emitovanih od Kr. Jugoslavije/ dinarskih novčanica s tim što su nežigosane odstranjene iz prometa. Uveden je u opticaj i italijanski novac-lire čime su dinari postepeno potisnuti iz prometa /valutni odnos je bio 1 lira - 3,3 dinara/.
Poslije kapitulacije Italije vlast u Crnoj Gori preuzeli su Njemci. Vrhovna vojna uprava povjerena je Feldkomandanturi, uspostavljenoj na Cetinju krajem septembra 1943. godine. Stavljeni su izvan zakona svi italijanski proglasi, uredbe i naredbe i uvedeni u važnost njemački propisi.
Objavljena je naredba o uvođenju u tečaj njemačke marke „Reischreditkassenschein” kao zakonskog platežnog sredstva tzv. njemački prometno-kreditni kaseni bon, pored italijanske lire i određen kurs između tih novčanica: jedna marka = 10 lira.
Njemačke državne Reisch marke i Renten marke, kao i njihov tamošnji metalni novac, nijesu mogli ovdje biti u prometu /Naredba br. 1040 Feld Komande iz novembra 1943. godine/.
Svakom onom ko stavi u promet ove marke su bile oduzete.

Novac Jugoslavije /1944-1992/

       Na drugom zasjedanju AVNOJ-a novembra 1943. godine udareni su temelji novoj jugoslovenskoj državi koja je do 29. novembra 1945. nosila naziv Demokratska Federativna Jugoslavija /DFJ/, a od tada do 7. aprila 1963. nosi naziv Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ). Od 7. aprila 1963. godine do 27. aprila 1992. država nosi naziv: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija /SFRJ/. Iz njenog sastava su aprila 1992. istupile: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Makedonija i ona od 27. aprila 1992. godine nosi naziv: Savezna Republika Jugoslavija /SRJ/, koju sačinjavaju Crna Gora i Srbija.

Novac iz perioda DFJ /1944-20. novembra 1945/


       Iz ovog perioda papirni novac su emisije novčanica državnog izdanja iz 1944. godine, od 1, 5, 10, 20, 50, 100, 500 i 1.000 dinara.

Kovani novac iz 1945. godine čine apoeni od 50 para, 1, 2 i 5 dinara.

Novac iz perioda FNRJ /29. novembar 1945 - 7. april 1963./

Papirni novac:

Novčanice državnog izdanja - Narodne banke FNRJ od 1. maja 1946. godine od 50, 100, 500 i 1.000 dinara;

Novčanice od 1. maja 1953. godine od 100 dinara, i

Novčanice od 1. maja 1955. godine od 100, 500 i 1.000 dinara;

Kovani novac:

Kovani novac izdanja iz 1953. godine od 50 para, 1, 2 i 5 dinara;

Kovani novac iz 1955. godine od 10, 20 i 50 dinara, i

Kovani novac iz 1963. godine, od 1, 2, 5, 10, 20 i 50 dinara.

Novac iz perioda SFRJ /od 7. aprila 1963. do 27. aprila 1992/

Papirni novac

Novčanice izdanja od 1. maja 1965. od 5, 10, 50 i 100 dinara;

Novčanice izdanja od 1. maja 1968. od 5, 10 i 50 dinara;

Novčanice izdanja od 1. avgusta 1970. od 500 dinara;

Novčanice izdanja od 19. decembra 1974. od 20 i 1.000 dinara;

Novčanice izdanja od 12. avgusta 1978. od 10, 20, 50, 100, 500 i 1.000 dinara;

Novčanice izdanja od 4. novembra 1981. godine, od 10, 20, 50, 100, 500 i 1.000 dinara;

Novčanice od 1. maja 1985. godine od 500 dinara;

Novčanice od 16. maja 1986. od 100 i 500 dinara;

Novčanice od 1. maja 1987. do 20.000 dinara;

Novčanice od 1. maja 1988. od 50.000 dinara;

Novčanice od avgusta 1989. godine od 500.00 i 1,000.000 dinara;

Novčanice od 1 marta 1990. od 100 i 500 dinara;

Novčanice od juna 1990. od 50 dinara;

Novčanice od 1. novembra 1990. od 10 dinara;

Novčanice od 1. novembra 1990. od 1.000 dinara;

Novčanice od 1991. godine od 100, 500, 1.000 i 5.000 dinara i

Novčanice od 1992. godine od 100, 500, 1.000, 5.000, 10.000 i 50.000 dinara.


Od inflacije do marke i eura


Kovani novac:

iz 1965, od 5, 10, 20 i 50 para i 1 dinara,

iz 1968. od 1. dinara,

iz 1971. od 2 i 5 dinara,

iz 1972. od 2 i 5 dinara,

iz 1973. od 5, 10, 20 i 50 para i 1, 2 i 5 dinara,

iz 1976. od 5, 10, 20 i 50 para i 1, 2, 5 i 10 dinara,

iz 1977, od 5, 10, 20 i 50 para i 1, 2, 5 i 10 dinara,iz 1978. od 5, 10, 20 i 50 para i 1, 2, 5 i 10 dinara,

iz 1979. od 5, 10 i 20 para i 1, 2, 5 i 10 dinara,

iz 1980. od 5, 10, 20 i 50 para i 1, 2, 5 i 10 dinara,

iz 1981. od 5, 10, 20 i 50 para i 1, 2, 5 i 10 dinara,

iz 1982. od 25 i 50 para i 1, 2, 5 i 10 dinara

iz 1983. od 25 i 50 para, i 1, 2, 5 i 10 dinara,

iz 1984. od 1, 2, 5 i 10 dinara,

iz 1985. od 1, 2, 5, 10, 20, 50 i 100 dinara,

iz 1986. od 1, 2, 5, 10, 20 i 100 dinara,

iz 1987. od 10, 20, 50 i 100 dinara

iz 1988. od 10, 20, 50 i 100 dinara,

iz 1989. od 10, 20, 50 i 100 dinara,

iz 1990. od 10, 20, 50 para i 1,2 i 5 dinara, i

iz 1991. od 10, 20, 50 para i 1,2 i 5 dinara.

- Novac SR Jugoslavije/od 27. aprila 1992. do 11. novembra 1999.

Papirni novac:

-Novčanice iz 1993. Od 100.000, 500.000, 1,000.000, 5,000.000, 10,000.000, 50,000.000, 1000.000.000, 500,000.000, 1,000.000.000 I 10,000.000.000, Novčanice od 1. oktobra 1993. Od 5.000, 10.000, 50.000, 500.000, 5,000.000, 50,000.000, 500,000.000, 5,000.000.000, 50,000.000.000 I 500,000.000,
-Novčanice od 1. Januara 1994., od 10, 100, 1.000, 5.000, 50.000m 500.000 I 10,000.000.000,
-Novčanice tzv. „novi dinar” i u 1994. Od 5 i 10 dinara, i
-Novčanice iz 1994. od 5, 10, 20, 50 I 1000 dinara.
-Kovani novac iz 1992. godine od 2 I 5 dinara.

Uvođenje njemačke marke i nove novčane valute Evropske unije (euro)

       Crna Gora je od 11. novembra 1999. godine uvela u platni i obračunski sistem njemačku marku /DEM/ uporedo sa jugoslovenskim dinarom s tim što je marka od 11. novembra 2.000 godine postala jedino sredstvo obračuna i plaćanja u pravnom prometu. To je uneseno i u Zakon o Centralnoj banci Crne Gore i određeno da će se puštanjem u promet novih novčanica Evropske unije /euro/ ova moneta prihvatiti kao isključivo platežno sredstvo i za obračun i plaćanje tzv. euro-valuta.

       Evropsku uniju čine 15 najrazvijenijih zemalja Evrope: Njemačka /marka/, Francuska /frank/, Holandija /gulden/, Velika Britanija /funta/, Italija /lira/, Španija /peseta/, Belgija /franak/, Luksemburg /franak/, Portugalija /eskudo/, Švedska /kruna/, Austrija/šiling/, Danska /kruna/, Irska /funta/, Finska /marka/ i Grčka /drahma/.

       Prema Monetarnoj konvenciji Evropske unije, od 1. januara 2002. godine euro novac je postao jedinstvena valuta i zakonsko sredstvo plaćanja u Austriji, Belgiji, Finskoj, Francuskoj, Grčkoj, Holandiji, Irskoj, Italiji, Luksemburgu, Njemačkoj, Portugalu i Španiji /članice „Euro-zone” EUROLEND/ a to su učinile i Andora, Vatikan, Monako, San Marino i Crna Gora.
Ostale zemlje Evropske unije: Velika Britanija, Švedska, Grčka i Danas su odlučile da i dalje primjenjuju svoje sisteme obračuna i plaćanja.
Euro se obilježava znakom E.
Monetarnu politiku Evropske unije samostalno vodi Evropska centralna banka sa sjedištem u Frankfurtu-Njemačka. Ona je odgovorna za stabilnost eura kao zajedničke monete Evropske unije.
Evropskom centralnom bankom upravlja Savjet sastavljen od članova Izvršnog odbora i guvernera svih centrealnih banaka zemalja članica.
Preko guvernera svojih centralnih banaka članice prenose Savjetu Evropske centralne banke svoje stavove i predloge i izražavaju svoje interese.
Većina evropskih zemalja uvela je po ovom osnovu bezgotovinski /obračunski/ sistem plaćanja još početkom 1999. godine što je bila pripremna faza za uvođenje eura kao evropske monete u svoj sistem plaćanja.

       Euro treba da postene jedino gotovinsko sredstvo plaćanja u zemljama Evropske unije od 30. juna 2002. godine do kada će biti povučene iz prometa pojedine nacionalne valute.
U promet navedenih članica Evropske unije pušteno je sedam novačnica eura i to od: 5, 10, 20, 50, 100, 200 i 500 eura i osam komada kovanog novca od: 1,2,5, 10, 20 i 50 centi od 1 i 2 eura.
Izrada euro novčanica povjerene ja Evropskom monetarnom institutu a emitovanje novčanica i izradu kovanog novca vrši Evropska centralna banka a pojedine članice samo po odobrenju ove.
Euro monetarni sistem je jedinstveni na tlu Evrope. Prednja strana novčanica i kovanog novca je ista za sve članice /avers/ a zadnja strana/revers/ sadrži nacionalne simbole. Bez obzira u kojoj su zemlji - članici kovani novčići, oni su sredstvo plaćanja jednako u svim zemljama-članicama koje koriste euro.
Valutni odnos eura prema drugim valutama zemalja EUROLENDA/u prelaznoj fazi/utvrdili su: Evropska unija, nacionalne centralne banke zemalja EU koje uvode euro i Evropska centralna banka i on se neće mijenjati. Taj odnos eura prema marki iznosi: 1 euro = 1,95583 marke.
Crna Gora je u posljednjih nekoliko godina izgrađivala novi ekonomski sistem i prilagodila tome svoju fiskalnu i budzetsku politiku. Uvođenjem eura ona pravi još jedan krupni iskorak ka integraciji u Evropsku zajednicu.

Preuzeto iz dnevnog lista Pobjeda.