Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

      

 

 

Mr Snežana SEKULIĆ:
CRNOGORSKE PRINCEZE – EVROPSKE DIPLOMATE

 

 

       Iz bogate crnogorske istoriografske građe autorka je priredila zanimljive arhivske podatke o diplomatskim aktivnostima kćeri kralja Nikole, kao i o njihovom porodičnom i intimnom životu

Kuća prepuna đevojaka

       “Knjaz Nikola je jedan od najsrećnijih vladara na svijetu. Od neprocjenjive vrijednosti za njega je to što su mu dvije kćerke udate za carske rođake u Petrogradu. Njemu ne treba imati u Rusiji drugih ambasadora pored njih, jer one bolje mogu obavljati njegove poslove kod cara ruskoga, nego li ambasadori...”
Ove riječi sa tugom je izgovorio srpski kralj Aleksandar Obrenović prilikom prijema crnogorskog ministra spoljnih poslova - vojvode Gavra Vukovića, 22. februara 1902. godine.

Poznato je zašto je Aleksandar Obrenović s pravom zavidio knjazu Nikoli. I pored toga što mu je ruski car kumovao, preko svog izaslanika, prilikom vjenčanja sa Dragom Mašin, kraljica Draga i on nijesu, i pored svih želja i napora, nikako izdejstvovali da budu primljeni u Petrograd. Knjazu Nikoli, mudrom crnogorskom vladaru, vrata carskog dvora bila su, međutim, otvorena kad god je želio...

KUDA SA ĐEVOJKAMA

Ali, ne samo vrata ruskog dvora. I druge dvije ćerke on je udao za još dva evropska vladara: Zorku - za Petra I Karađorđevića, a Jelenu za italijanskog kralja Viktora Emanuela.
Za najmanju balkansku državu, Crnu Goru to su bile veze o kojima bi u to vrijeme sanjao bilo koji evropski dvor.
Mnogi se i danas pitaju: kako je to uspjelo knjazu Nikoli? Da li su cetinjske knjeginje bile zaista tako privlačne i lijepe da se oko njih otimaju Romanovi, Savoje i Karađorđevići? Možda je Crna Gora zbog raznih političkih interesa velikih sila na Balkanu, bila za sve njih od takvog značaja da su se nadmetali kako da steknu primat u uticaju na crnogorskog vladara? Ili su to lični uspjesi, politički i drugi, mudrog knajza Nikole da svoje ćerke tako dobro udomi? Na sva ta pitanja može se odgovoriti potvrdno.

Svi ti brakovi, veze, ljubavi i spletke - pune su raznih političkih i drugih kombinacija. Kad se pažljivo prebira po orgomnom arhivskom materijalu, dolazi se do nepobitnih činjenice koje ukazuju na autentičnost. Jedna od takvih je da su se na Cetinju nalazila diplomatska predstavništva Rusije, Austrougarske, Italije, Francuske, Engleske, Njemačke, Srbije, Grčke, Bugarske, a poslije Balkanskog rata i poslanik Sjedinjenih Američkih Država.
Crna Gora nije u tim zemljama imala svoje poslanike, jer je knjaz Nikola dugo godina svoje vladavine lično vodio spoljne poslove svoje države. Razlog što Crna Gora nije imala stalnih diplomatskih predstavnika valja tražiti i u njenoj siromaštini, jer je izdžravanje diplomata u inostranstvu bio veliki luksuz za tadašnju Crnu Goru.
Ruski car Aleksandar III Romanov prilikom jedne zdravice u Petrogradu označio je knjaza Nikolu kao jedinog prijatelja Rusije, stavljajući do znanja drugima da taj "jedini prijatelj" može sebe smatrati predstavnikom ruske politike na Balkanu. Uspostavljanjem porodičnih veza između dvije vladarske kuće, udajom princeze Milice i Anastasije za ruske velike knezove, Nikoline ćerke imale su na ruskom dvoru povlašćen položaj.
Prinzece Milica i Anastasija su umjele vješto iskoristiti prirodnu diplomatsku nadarenost u važnim političkim pitanjima od interesa za njihovog oca i Crnu Goru. Kao uspješne diplomate i najvještiji poslanici izgradile su svoj lični autoritet i njima se nije smio suprostaviti nijedan ruski ministar.
Dok je bila živa najstarija ćerka, Zorka, udata za Petra Karađorđevića, svojom suptilnošću i mudrošću imala je velikog uticaja i na muža i na oca. Jelena, italijanska kraljica, nije zaostajala za svojim sestrama. Živahna, lijepa, temperamentna i inteligentna, umjela je da uspješno zastupa na italijanskom dvoru očevu politiku.

PLAČ U DVORU

Knjaz Nikola je imao i tri sina, svjestan njihove neobdarnenosti za vođenje bilo kakvih ozbiljnih državnih poslova, na pitanje vojvode Boža Petrovića, koji je knjazu jednom prilikom zamjerio što više drži do kćeri nego do sinova, knjaz Nikola je na tu primjedbu rezignirano odgovorio:
- Kami tebi Božo, zar ne znaš da ja nemam sinove, nego ćerke!
Knjaz Nikola je bio posljednji vladarski izdanak kuće Petrovića, koja je više od 200 godina upravljala Crnom Gorom, sa svim karakteristikama svojih prethodnika: energičan, vješt, pametan, lukav i odvažan. Na crnogorski prijesto došao je poslije pogibije knjaza Danila u Kotoru 31. avgusta 1860. godine (po starom, odnosno 13. septembra po novom kalendaru). Do tada se školovao u Parizu i pripremao da naslijedi svog strica.
Njegov otac, Mirko Petrović, zapovijedio mu je da se odmah oženi. Zaručnica je bila davno predviđena. Dva vrsna Crnogorca i vojvode: Mirko Petrović i Petar Vukotić bili su jedno vrijeme suparnici. Da bi ih zbližio, knjaz Danilo je uticao na oba da zaruče djecu. Tako je Nikoli, još u ranoj mladosti, bilo određeno da se oženi Milenom, kćerkom vojvode Vukotića.

Knjeginja Darinka dovela je malu zaručnicu s Čeva na Cetinje i nastanila je kod budućeg svekra, dok je zaručnik bio na školovanju u Parizu.
Mjesec i po pošto je sjeo na crnogorski prijesto, Nikola se vjenčao sa Milenom, koja je bila mlada i lijepa, ali ne i obrazovana kao Nikola. Uz to, Nikolina majka i sestra, inače obje iz siromašnog crnogorskog sela, držale su Milenu, po tadašnjem običaju, u nekoj vrsti zasjenka, do 1864. godine, kada je rodila prvo dijete - princezu Zorku.
Poslije Zorke, Milena je uzastopno rodila još tri ćerke, što je za crnogorska shvatanja bila prava porodična drama, skoro tragedija. U dvoru nije bilo veselja, a ni u narodu. Crnogorci su jedan drugog zapitkivali: - Kud li će knjaz sa toliko đevojaka?
Tek prilikom petog porođaja Milena je rodila sina - prijestolonasljednika Danila. Veselje je bilo opšte i u dvoru i u narodu.
Poslije Danila, opet je rađala žensku đecu. U dvoru je tih godina bilo više plača nego radosti. Knjeginja Milena je rodila dvanaestoro: Zorku, Milicu, Anastasiju, Mariju, Danila, Jelenu, Anu, Sofiju, Mirka, Kseniju, Vjeru i Petra. Sofija je umrla dva mjeseca poslije rođenja, a Marija kao šestogodišnja đevojčica.

CRNOGORSKE I RUSKE PRINCEZE

Crnogorske princeze su upućene na školovanje u Rusiju i bile smještene u poznatom Ženskom institutu “Smoljni”, u Petrogradu. Tu su bile "tretirane" ne kao obične učenice, kćerke ruskih grofova, već kao vladarske kćeri. Imale su poseban apartman sa namještajem iz ruskog dvora.
Knjaz Nikola je, često putujući u Petrograd, prethodno dogovorio sa ruskim carem Aleksandrom da se tri najstarije kćeri tamo dovedu na školovanje, kako koja prispijeva za školu. Elegantne i pametne, crnogorske princeze stvorile su mnoga poznanstva u petrogradskim krugovima, u kojima je bila zapažena njihova ljepota, vaspitanje i obrazovanje i crnogorska čestitost, ponos i otvorenost. Smatralo se da u Petrogradu za njih nema prosca, sem ukoliko bi to bio neko od velikih knezova. Tako su, se poslije završenog školovanja, vraćale u Crnu Goru, a mlađe sestre odlazile, da bi se kroz koju godinu i one vratile.

GDJE NAĆI ZETOVE

Usamljene, pametne, obrazovane, duhovite - uz klavir, pijanino, štafelaje i knjige – provodile su dane na cetinjskom dvoru. U mislima, ostao je Petrograd. Polupismene vojvode, serdari, surovi ratnici, patrijahalni pogledi Crnogoraca - to je bilo tadašnje stanje na Cetinju.
Knjaževa tuga i svekolika pronicljivost, sagledavanje objektivnog stanja države Crne Gore uvećalo je brigu za njegove ćerke, jer sem ljepote, obrazovanja i titula princeza nijesu imale drugog miraza. Još teže je Nikoli bilo pomisliti da ih uda tu, za nekog od viđenijih Crnogoraca.
Odrasle i vaspitane u raskoši, sa snovima o prijestolu i dvoru, znao je da one ne bi mogle zamisliti život u nekoj crnogorckoj udžerici, gdje osim vjetra, pepela i dima sa svih strana, ne bi imale drugih zadovoljstava. Neobrazovani Crnogorci bi, svakako, bili i duhovno poniženje za mlade princeze.
Možda bi knjaz Nikola, i to nekako pregrmio da takva udadba ne bi nosila i jednu drugu opasnost. On i država ne bi mogli tolikom broju zetova stvoriti odgovarajuće položaje, dati im miraze i apanaže. Zetovi bi, sigurno, zahtijevali da zauzmu najvažnije položaje u državi, na kojima bi “plandovali”. Niko ne bi imao snage u Crnoj Gori da im se suprotstavi, naročito knjaževoj riječi i volji. Bila bi to veoma velika opasnost da se stvori jedna nesposobna dvorska oligarhija i svaki dalji napredak u zemlji bio bi za dugo onemogućen.

Uz to, neminovno bi nastale između njih intrige, suparništva, zakulisne bitke, pa pošto bi svako od njih imao za sebe svoje pristalice, prije svega iz svojih plemena, raskomadali bi zemlju na osinjake. Bilo bi srušeno sve ono što je kuća Petrovića s teškim naporom i velikim samoodricanjem učinila za Crnu Goru. Sve je to Nikola dobro znao i ozbiljno “vagao”.

Knjaz pomišljao da mu ćerke postanu kaluđerice

Šta bi se tek događalo u knježevom dvoru u slučaju da se ćerke ne udaju? Šta bi bilo u slučaju knjaževe smrti? Sinovi bi se poženili, a dvor je krcat usjeđelicama.
Sve se to vrtjelo knjazu Nikoli po glavi. On koji je inače bio dosta indiferentam prema tuđim nevoljama, sada je bio okupiran i očajan zbog položaja svojih kćeri. Pored mnogih državnih briga, pored svih nedaća, sukoba sa Turcima, sukoba sa Srbijom, uz mnogobrojne lične i državne ambicije, sada se nalazio samotan i nad njim se savila teška misao o udomljenju kćeri.

ČUDNA KNJAŽEVA IDEJA

Danima premišljajući o tome, knjaz je najzad došao do čudne ideje. O njoj je upoznao samo jednog čovjeka, koji je dugo godina poslije, sasvim slučajno, otkrio.
Šta je knjaz Nikola smislio za svoje ćerke?

Poslije ratova 1876. i 1877. godine Crna Gora se teritorijalno prošrila, među tim novim teritorijama osvojenim od Turske bilo je i ostvce Vranjina na Skadarskom jezeru. Poslije pripajanja Vranjine Crnoj Gori Nikola je naredio da se sruši turska karaula. Na tom mjestu sazidao je jednu malu crkvicu, i do nje je podignuta jedna, za to vrijeme, prostrana kuća sa više odjeljenja i dvije velike sale.

U Crnoj Gori svako se čudio šta to knjaz radi.
- Zašto knjaz čini toliki trošak na Vranjini? - pitali su se Crnogorci, začuđeni, jedan drugog. Nikome nije padalo na pamet da je to namijenjeno za kaluđerice. Knjaz je bio skovao tajni plan da u manastiru na Vranjini nađu utočište njegove ćerke, u slučaju da se ne udaju.

O tom knjaževom planu nijesu imale pojma njegove ćerke. Ni sinovi. Ni njegova, u svemu odana supruga, knjeginja Milena.
Knjaz je tu svoju veliku tajnu povjerio samo jednom čovjeku, u koga je imao godinama neograničeno povjerenje. Bio je to crnogorski vojvoda, pop Ilija Plamenac, dugogodišnji ministar vojni, za koga je u naroru postojala izreka: “Sve se mijenja, sem božje volje i ministra vojnog”.
Taj čovjek, bez đece, neograničenog Nikolinog povjerenja, bio je upućen u mnoge njegove tajne, njegov lični savjetnik, kumovao je svim knjaževim posljednjim odlukama. On je jedini znao da knjaz kuje plan da zakaluđeri svoje ćerke. Mnogo godina kasnije, kad su se razudale, živjeći u sreći obilju, vojvoda Plamenac, odao je ovu tajnu ministru spoljnih poslova Crne Gore, vojvodi Gavru Vukoviću. Vuković je to zapisao i, zahvaljujući tome, šira javnost saznaje tu tajnu knjaževu namjeru.

SUSRET U VIŠIJU

U toj očajnoj ličnoj borbi knjaževoj, sreća mu se nasmiješila i odškrinula vrata novoj perspektivi i njegovoj kući. Na Cetinju je 1822. godine vojvoda Božo Petrović, dobio psimo od svog školskog druga princa Petra Karađorđevića. U pismu je između ostalog stajalo: "Molim knjaza Nikolu da mi pošalje jedno lice od povjerenja, da mu povjerim neka povjerljiva saopštenja".

Prilikom Nikolinog odlaska za Rusiju, njegova supruga, knjeginja Milena, sa svoje tri najstarije kćeri, otišla je za Francusku, na odmor u Viši. Princ Petar Karađorđević pošao je iz Pariza u Viši, da posjeti knjeginju Milenu i da se upozna sa njenim ćerkama.
Najstarija ćerka, Zorka, bila je srednjeg rasta, veoma elegantna đevojka, pravilnih crta, velikih crnih očiju, guste crne kose, energična, duhovita i veoma obrazovana.
Princ Petar se u Višiju odmah u nju zagledao. Poslije povratka iz Rusije Nikola je obaviješten o posjeti princa Petra. Taj događaj ga je oveselio, ali i smirio. Takva veza bila je skopčana sa nizom ličnih i političkih interesa. Što je u svemu ovome za knjaza Nikolu bilo najteže - to je što nije znao đe je princ Petar tada boravio.
Na Cetinju su znali da Petrov otac, Aleksandar, boravi u Temišvaru, đe je bio konfiniran pod nadzorom mađarske policije. Sinovi su mu živjeli u Parizu, ali u ilegalnosti.

Zorkino poznanstvo sa princom Petrom unijelo je nove brige i zamrsilo mnoge stvari. Pismo Božu Petroviću izazvalo je i nestrpljenje i komplikacije, s obzirom da na kraju pisma princ Petar nije stavio svoju adresu. Nastao je novi zaplet: đe da se pošalje izaslanik? Poslije dugog vijećanja u dvoru našlo se polovično rješenje: Nikola je odredio za povjerenika Mića Popovića, čovjeka u koga je imao neograničeno povjerenje. On je trebao na svaki način da stupi u vezi sa Aleksandrom Karađorđevićem, i preko njega dozna i adresu sina mu Petra. Poslije dugog tumaranja po Mađarskoj, Popoviću se konačno ukazala prilika za susret sa Aleksandrom. Kada su se sreli u Temišvaru, Aleksandar je, iznenađen, uzviknuo:
- Otkud to da izaslanik knjaza Nikole traži princa Petra?
Aleksandar je interesovalo zašto Popović insistira da nađe Petra, ali Popović nije htio da oda tajnu svoga putovanja. On je samo rekao Aleksandru:
- Treba s njim da se nađem po Gospodarevoj zapovijesti!
Aleksandar je dao Popoviću vezu preko koje može da nađe njegovog sina. Na jedvite jede, Mićo Popović je našao princa Petra. Prilikom susreta, Popovića je najviše iznenadilo Petrovo poznavanje cetinjskih prilika. Tom prilikom, ništa nije rekao o ženidbi sa Zorkom, samo je rekao Popoviću:
- Rado bih došao na Cetinje da posjetim svoje poznanike i školske drugove, Gospodina Boža Petrovića i vojvodu Stanka Radonjića. Naravno, ako knjazu Nikoli to protivno ne bi bilo?
Popović je već unaprijed imao spreman odgovor:
- Knjazu Nikoli bi bilo veoma prijatno viđeti Vas među njegovim Crnogorcima na Cetinju.
Tako je utanačena posjeta Petra Karađorđevića Cetinju.

BOŽO POGAĐA KNJAŽEVE MISLI

U Cetinjskim dvorskim krugovima tek je tada nastala prava pometnja. Knjazu Nikoli je bilo najteže. Dolaskom princa Petra nailazilo je za njega novo iskušenje: odreći se aspiracije na srpski prijesto, koje je Nikola godinama potajno gajio. Dvorski savjet su sačinjavali: knjaz Nikola, knjeginja Milena, Gospodin Božo Petrović, vojvoda Petar Vukotić, inače tast Nikolin, vojvoda Ilija Plamenac, vojvoda Miljan Vuković i vojvoda Stanko Radonjić.

Iako je pred savjetnicima, naizgled bio hladnokrvan Nikola je stalno imao na umu posljedice buduće bračne veze. Prvi je progovorio Božo Plamenac.
- Dadneš li Zorku Karađorđeviću, to znači za svagda se odričeš težnje da zauzmeš srpski prijesto. Podižeš, onda, svoga zeta za pravog prijestolonasljednika tog prijestola. Sada su se njegove akcije u Jevoropi veoma male. Ali, ako se oženi Zorkom podižemo njegov ugled pred cijelim srpstvom i pred Jevropom. A ako odbiješ njegovu prosidbu može đevojci narok da se izgubi.

Svi savjetnici su jednoglasno bili mišljenja da se knjaz srodi sa dinastijom Karađorđevića, osim vojvode Stanka Radonjića. On je rekao:
- Karađorđevići su proigrali sve u Srbiji. Sada tumaraju po svijetu i sumnju da otmu prijesto Srbije od Obranovića. A i jedne i druge narod po Srbiji mnogo ne ferma. Ne bih se stoga uplitao u borbu dvije dinastije. Ne bih se vezao za bilo koju, jer su obje tanke i labave.

ZORKA JE ISPROŠENA

U martu 1883. godine stigao je na Cetinju, princ Petar Karađorđević. Nastanio se u domu Gospodina Boža Petrovića, čija je kuća bila preko puta dvora. Da bi visoki gost bio što bolje dočekan, za vrijeme tog boravka na Cetinju, kuću Gospodina Boža snabdijevao je dvor svim potrebama.
(Možda treba ovdje objasniti zašto je vojvoda Božo Petrović imao i titulu "Gospodina". Pored knjaza Nikole, koga su Crnogorci najčešće oslovljavali sa: "Gospodaru", jedino je Božo Petrović oslovljavan "Gospodin". I do današnjeg dana sačuvana je kod starih Crnogoraca izreka iz tog vremena: "Samo je jedan Gospodin Božo u cijeloj Crnoj Gori.")

Knjaz Nikola je veoma lijepo primio princa Petra i odmah na početku pokušao da ga nakadi svojim duhom:
- Vi morate prinče, među mojim Crnogorcima biti gordi i na njih gledati sa visine knjaževskog dostojanstva. Jedino tako ćete im imponovati kao unuk velikog Karađorđa!
Nikola je, u stvari, tako vaspitavao i svoju đecu.
Narav i vaspitanje Petra Karađorđevića bili su sasvim drukčiji i on nije dugo mogao da se drži Nikolih uputstava. Crnoputi Petar Karađorđević, bio je srednjeg rasta, crne kose, ali tjelesno privlačno razvijen, hitrih pokreta, duhovit, dobrodušan i dosjetljiv.

Princ Karađorđević kuca na vrata crnogorskog dvora

Kratak boravak na Cetinju Petar Karađorđević je provodio u uskom krugu knjaževe porodice, a danju se šetao po gradu i okolini! Princ Petar, kao i većina ljudi u Srbiji toga vremena, nije bio mnogo naklonjen prema knjazu Nikoli i Crnogorcima. On je bio iznenađen direktnim otvorenim pitanjima Crnogoraca:
- Kako si ti, prinče Petre, sada sa Srbijom? Tamo su česte promjene. Ima li izgleda da se opet nešto promijeni?
Kratkim boravkom na Cetinju, princ Petar iskazao je lično zadovoljstvo, isprosivši najstariju kćer knjaza Nikole, princezu Zorku.

ZAŠTO JE ZAKUCAO NA VRATA?

Dogovoreno je da dan svadbe bude 30. jun 1883. godine. Kakve su pobude bile princa Petra da zakuca na vrata jednog suparničkog dvora i da potraži utočište kući Karađorđevića u Crnoj Gori. Svi su znali da je Crna Gora poznata kao jedna od najsiromašnijih država u Evropi. O nekom bogatom mirazu, da bi popravio pokolebano imovinsko stanje Karađorđevića - nije moglo biti riječi.
Velika imanja Karađorđevića u Vlaškoj i Mađarskoj počela su da se rasipaju. Sva imanja koja su oni u Srbiji imali, bila su konfiskovana, pod vidom plaćanja sudskih troškova, koje je knjaz Aleksandar vodio u parnicama, dokazujući da nije učestvovao u organizaciji ubistva knjaza Obrenovića. Troškovi oko raznih agitacija po Srbiji bili su veliki. Opadanjem imanja opadao je u Srbiji i njihov prestiž. Princu Petru je bilo neophodno da potraži izlaz iz takvog položaja. Shvatio je da jedino ženidbom može popraviti opali prestiž.

Da je tražio zaručnicu na bilo kom poznatom dvoru, znao je da bi bio odbijen. Za evropske dvorove on je, ipak, bio velika veresija. A uz to svaka visoka titula zahtijevala je duboke džepove. Srbija je bila zamlja prevrata, pa takva veza brzo bi ga skupo stajala. Knjaz Nikola i Crna Gora tada su bili veoma uvažavani kod velikog broja evropskih država. Znajući da bi mu ta veza podigla ugled i vratila izgubljeni prestiž - on je to pretpostavio svim drugim obzirima.
Nije se prevario kad je namislio da stupi u familijarne veze za knjazom Nikolom. Vjeridbom sa Zorkom njegove su akcije porasle i u Srbiji, a i van nje, posebno kod srpskog življa. Poslije glasa o vjeridbi, štampa je pisala o svakom njegovom pokretu. Kao da je tek tada obnovljena važnost njegovog pretendentstva na srpski prijesto.
U zvaničnoj Srbiji štampa je ćutala. Pisati nepristrasno o tom događaju bilo je zabranjeno. Pisati rđavo, opet bi koristilo princu Petru, jer bi mu se tako davala važnost. Najbolje je bilo dakle - ćutati.

Dok je Petar Karađorđević bio kod svoga oca i braće da pripremi sve što treba za svečanost svadbe, na Cetinju su isto tako tekle pripreme za veselje na dvoru i cijeloj Crnoj Gori. To je bilo prvi put u Crnoj Gori da se na prijestolu priredi jedan svadbeni običaj.
Posebna je bila briga đe će se Karađorđevići smjestiti. Cetinje je bilo malo i valjalo je naći kuću u kojoj bi se nastanio princ Petar sa braćom. Ipak, nađeno je rješenje: preko puta dvora bila je kuća koja je određena za njihovo boravište. Najzad u junu, stigao je princ Petar sa braćom: Arsenom i Đorđem.
No, taj dolazak imao je i političke komplikacije. Spoljne i unutrašnje. Princ Petar je donio nekoliko sabalja da ih daruje nekim važnim crnogorskim vojvodama za spomen na njegov boravak u Crnoj Gori. Sablje su bile turskog kova, srebrom okovane, a na gvožđu je bio ugraviran natpis: Knez Petar Karađorđević.

SABLJE I AUSTRIJSKI PROTEST

Petar je sam odredio kome će sablje da podijeli. Sablje su dobili viđeni Crnogorci: vojvoda Petar Vukotić, gospodin Božo Petrović, vojvoda pop Ilija Plamenac, vojvoda Miljan Vuković i vojvoda Marko Miljanov Popović.

Crnogorci su rado prihvatili ovu podjelu, jer su to smatrali za počasno odličje. I knjazu Nikoli je to bilo veoma drago. Protivio se jedino da se sablja pokloni Marku Miljanovu, sa kojim je tada bio u golemoj zavadi. Ali, princ Petar je ostao pri svome.

Tu podjelu sabalja Austrija je htjela da iskoristi i još više podvoji Srbiju od Crne Gore. Željela je da pokaže Obrenovićima, odnosno kralju Milanu, s kakvom pažnjom bdi nad njegovom osjetljivošću. Zbog toga je austrijski poslanik na Cetinju, baron Temel, dobio iz Beča kategoričnu naredbu da, u ime Austrije, uloži strogi protest kod cetinjske vlade, zbog naoružanja crnogorskih vojvovda od strane Petra Karađorđevića.
Dok se princ Petar rugao zbog tog austriskog protesta, knjaz Nikola se našao u čudu. Kakvu će satisfakciju dati svom moćnom susjedu, od koga je veoma zazirao, a da ne povrijedi osjetljivost svoga zeta?

ZAŠTO JE LJUT KRALJ MILAN?

Vojvoda Stanko Radonjić, tadašnji ministar spoljnih poslova i jedini protivnik Zorkine vjeridbe za Petra Karađorđevića – nije dobio sablju. On je bio radostan zbog austrijskog protesta. Stoga je predložio knjazu Nikoli:
- Gospodaru, najbolje bi bilo, da bi se izbjegao diplomatsku zaplet, da pokupimo sablje i predamo ih baronu Temelu.
- Ako to učinite ja zauvijek napuštam Crnu Goru! – kategorično je protestovao princ Petar.
– Ako nikako drukčije ne može da se ova stvar okonča, onda sablje vratite meni!
- Neka se sablje pokupe i meni predaju na čuvanje, a ja ću ih docnije vratiti onima kojima su određene, čim se Austrija malo primiri! – rekao je knjaz Nikola.
Knjazu Nikoli je to bila dobra prilika da se dočepa sablje Marka Miljanova, koja je već bila poslata na Medun, gdje je vojvoda stalno boravio. Knjaz je poslao vojvodi strogu naredbu da odmah vrati sablju, a da će mu ona kasnije biti vraćena. Ali, umjesto sablje, od Marka Miljanova došao je odgovor:
- Nijesi mi ti sablju darovao. Stoga ti je nikad dati neću. Ako je potrebna onome što mi ju je dao, na njegov zahtjev bi ju povratio. Inače nikome drugome!
Sve sablje su, ipak, ostale kod onih kojima su i bile određene.

KOGA ZA KUMA

Želja je bila knjaza Nikole da svečanošću vjenčanja pokaže pred svijetom da njegov dvor ne zaostaje iza ostalih dvorova sa bogatim tradicijama. Zbog toga ga je mučilo pitanje: koga će pozvati za vjenčanog kuma?

Najviše je nade polagao u cara ruskoga. Ali tada još nije imao ličnosti na ruskome dvoru koja bi unaprijed saznala da li bi car prihvatio taj poziv. U Petrogradu, kada su čuli za Nikolinu namjeru, već su to dešifrovali kao zasjecanje u odnose između Rusije i Srbije. Stoga su, izdaleka, Nikoli stavili do znanja da nikako ne čini takav korak kod cara, jer bi mogao biti odbijen. Nagovijestili su još, i to da Rusija ništa ne bi mogla učiniti što bi je konačno odvojilo od Srbije, iako je do krajnosti nezadovoljna kraljem Milanom. Nikola, ipak nije htio da prihvati takve razloge ruskih diplomata, utoliko prije što je dobro znao da ga car veoma uvažava.
Ali, prije nego što je caru uputio zvanični poziv za kumstvo, knjaz Nikola nije propustio da napravi jednu veliku igrariju, što je bilo karakteristično za mnoge njegove političke poduhvate. On je bio čovjek takve diplomatske mudrosti da je sa svojim protivnicima volio da se nemilosrdno poigra. Htio je da udaju svoje ćerke iskoristi i da se pojavi pred srpskim narodom kao anđeo pomiritelj između dinastija Obrenovića i Karađorđevića. Pozvao je svoje savjetnike i princa Petra u dvor i jednostavno im rekao:
- Mislim da bi bilo pametno da pozovem kralja Milana da bude vjenčani kum Zorki i tebi, prinče!
- Meni je takva pomisao odvratna! – odgovorio je Petar Karađorđević – unaprijed znam da je ta stvar nedostižna. Ali, čini kako si naumio!
Princ je pustio tasta da igra komediju do kraja. Očigledno, želio je i on malo da uživa u srdžbi kralja Milana.

Petar na Cetinju kuje zavjeru protiv Obrenovića

Knjaz Nikola je veoma često putovao po inostranstvu, pa se i tih dana, prije udaje svoje Zorke, uputio u jednu kratku šetnju, i na tom putu srio poznatog srpskog državnika Marinovića i predložio mu da bude posjednik između njega i kralja Milana. Kad ga je saslušao, mudri Marinović je odgovorio:
- Zaista sam polaskan Vašom pažnjom. Još više cijenim Vašu brigu o ostvarenju toga prijedloga koji bi učinio epohu u odnošajima tri dinastije i obje države. Zato Vas molim da mi ostavite malo vremena da o tome promislim.

On je odmah saopštio kralju Milanu sadržaj razgovora sa knjazom Nikolom. Kad je čuo i shvatio o čemu se radi, kralj Milan je skakao od bijesa po svom kabinetu. Psovao je i grdio knjaza Nikolu, princa Petra i svu Crnu Goru.
- Zar me onaj goli prosjak, iz onih gladnih gudura, nije mogao poštedjeti? Mislio je valjda, taj tupo da me ulovi u njegove podle i perfidne zamke, da ja kumujem ubicama knjaza Mihaila! – vikao je kralj Milan Obrenović.
– Hvala ti Marinoviću – nastavio je kralj Milan – što si imao kuraži da se ne primiš posredstva u tom nezgrapnom i lukavom prijedlogu. Ne bi sam vjerovao kako bi tom Nikoli po zasluzi odgovorio.

Knjazu Nikoli, i nije bilo stalo hoće li se kralj Milan primiti kumstva ili ne, hoće li se ljutiti ili veseliti. Njemu je najglavnije u svemu bilo da učini jedan pomirljivi, a i politički gest pred sprskim narodom. To mu je i uspjelo. Cjelokupna tadašnja štampa pisala je sa velikim odobravanjima o ovom gestu knjazu Nikole. U očekivanju odgovara ruskog cara, Nikola je ipak predvidio i rezervu za kuma: vojvodu popa Iliju Plamenca, za starog svata bude izabran vojvoda Miljan Vuković, a za đevere prinčeve iz obje kuće: Petrovića i Karađorđevića.

VJENČANJE I SVADBENI PUT

Vjenčanje je obavljeno 30. juna 1883 godine u crkvi Cetinjskog manastira, u kojoj se drugi niko nije mogao vjenčati. Turski sultan Hamid, pored svog redovnog poslanika, poslao je i jednog jakera (ađutanta), koji je donio bogate darove: kočije u brilijantnima i order šefekat, isto tako u brilijantima.
Princeza Zorka nije dobila neki efektivni miraz. Osigurano joj je bilo jedino da se iz državne kase za nju izdaje interes od osam posto na 5.000 franaka godišnje. Odmah poslije vjenčanja bračni par Karađorđevića otputovao je u inostranstvo, da se vidi sa starim knezom Aleksandrom i ostalom svojtom koja nije dolazila na Cetinje. Arsen je otputovao za Pariz. Na Cetinju je ostao Petrov brat Đorđe i sestrić Aco Nikolajević.

Knjaz Nikola je ćerki u miraz dao dvije male kuće preko puta dvora, sastavljene ujedno. Zorka nije mogla dugo da ostane daleko od svoga zavičaja. Svuda tamo nije bilo onoga što joj je Cetinje pružalo: navika za miješanjem u dvorske i državne poslove. Bračni par Karađorđević vrativši se na Cetinje, jedno izvjesno vrijeme, knjaz Nikola je bio u nekoj vrsti zasjenka, naročito u politici prema Srbiji.

ZORKINA DIKTATURA

Knjeginja Zorka, veoma umna, prirodno bistra, energična sa izvjesnom dozom pakosti karakteristične za mnoge starije odive Petrovića, tek sada je uzela mah i zavela diktaturu, kako u dvoru, nad roditeljima, mnogobrojnim sestrama, tako i nad svojim mužem. Svoju volju je nametala i van dvora. Uživala je strah i poslušnost kod mnogih glavara crnogorskih. Upravljala je dvorom kao svojom kućom.

Knjeginja Milena, njena majka, posmatrala je sve to skrštenih ruku, jer se nije bilo za šta pitala.
Do tada je cetinjski dvor po političkim pogledima bio isključivo rusko–crnogorski. Od Zorkinog vjenčanja nastala je prava zbrka u političkim odnosima. Ona je željela da se ne samo dvor već i cijela Crna Gora stavi na raspolaganje Karađorđevićima i njihovoj agitaciji u pretendovanju na srpski prijesto.

Zorka je za te želje imala pogodan teren, jer su dotadašnje veze između Srbije i Crne Gore, prije svega austrofilskom politikom kralja Milana, a i pretenzijama Nikolinim na srpski prijesto, bile gotovo nikakave. Mnogobrojna srbijanska politička emigracija, posebno radikali, pobjegli su iz Srbije, a dolaskom Karađorđevića u Crnu Goru mnogi od njih okrenuli su se Cetinju. Politički emigrant, pop Milan Đurić, privrženik knjaza Petra Karađorđevića, poveo je sa sobom radikala Alekseja Žujovića.

DOBROVOLJAČKE ČETE

Kad se utemeljio na Cetinju, Petar Karađorđević je počeo da smišlja određene akcije za preuzimanje prijestola od Obrenovića.
Cetinje je postalo neka vrsta poluzvaničnog centra za akciju uzurpiranja prijestola u Beogradu. Na čelu grupe koja je usmjeravala pokret javno je stajao pop Milan. Iza kulisa cijelog tog pokreta bila je, ipak – knjeginja Zorka.

Mnogi pojedinci, trgovci putujući po Srbiji, bili su u stvari tajni emisari cetinjskog centra, kojim su rukovodili Đurić i knjeginja Zorka. Popu Milanu su našli i jednog specijalnog kurira, kome je zbog brzine hoda dat nadimak ”Telegraf”.
Bio je to neki Milutin Babović iz Vasojevića, koji je za jednu noć bio kadar da stigne sa crnogorske do srpske granice, predajući povjerljive poruke.
Knjaz Nikola nije dijelio mišljenje svoga zeta, koji je u Crnoj Gori organizovao dobrovoljačke čete, sa zadatkom da upadom u Srbiju, dignu oružani ustanak, i omoguće mu preuzimanje prijestola. Knjaz je znao da je između tadašnje Crne Gore i Srbije Turska držala veliku teritoriju, pa je dobrovoljačka vojska morala proći preko nje, a to bi bila teritorijalna povreda druge zemlje. Dobrovoljačke čete Karađorđevića su zaboravljale na Austriju, koja je čuvala kralja Milana, kao eksponata svoje politike na Balkanu i veliku protivtežu politici Rusije.

NIKOLINE SUMNJE

Parola: ”Čim se naše čete pojave na granice Srbije, Milan će pasti na koljena!” Što je najgore, tako je mislio i veliki broj Crnogoraca.
Knjaz Nikola od koga je sve to zavisilo i čija je riječ bila u svemu tome posljednja – nije tako mislio. Znao je knjaz, da ako bi jedna ovakva oružana akcija protekla iz Crne Gore, a pogotovu što bi kao vojnici u njoj bili angažovani njegovi podanici, to bi izazvalo opšti revolt, kod dobrog dijela stanovništva u Srbiji, da bi pred Evropom i svijetom Crna Gora bila predstavljena kao agresor. Kao vješti diplomata, knjaz Nikola je predložio svome zetu:
- Mislim da bi bilo dobro da pošaljemo jednog našeg čovjeka, koji bi u Beogradu razgovarao sa Jovanom Ristićem, pošto je on u velikoj nemilosti kod kralja Milana. Ristićeva pomoć i mišljenje bili bi od velike važnosti u cijeloj ovoj raboti.
Dva knjaza, Nikola i Petar izabrali su Gavra Vukovića, čovjeka koji se školovao u Beogradu, kasnije vojvoda i ministar spoljnih poslova Crne Gore. Da bi njegova misija bila u potpunoj tajnosti, Vuković je decembra 1884. otputovao u Carigrad da, kao Nikolin izaslanik, navodno, obavi neke razgovore sa Portom, a kasnije “svratio” u Beograd do Ristića.
- Pazi dobro, Gavro, da kralj Milan i njegovi žbiri slučajno nešto ne saznaju! – rekao mu je na rastanku Nikola.

KNJAŽEV VETO

Vojvoda Gavro Vuković je poznatom srpskom političaru Jovanu Ristiću, pričao o namjerama da se spremaju organizovane čete u Crnoj Gori, koje će upasti u Srbiju da dignu bunu i dovedu knjaza Petra Karađorđevića na vlast. U jednom trenutku, tokom toga razgovora, Vuković je zapitao Ristića:
- Da li biste Vi pristali da stanete uz revoluciju, ili makar da ostanete neutralni. To je cilj moje posjete Vama, a to jako interesuje oba knjaza? Na kraju razgovora Ristić je rekao:
- Kumim te bogom, Gavro, da me na vrijeme obavijestiš o danu upada četa Petra Karađorđevića, kako bih se znao bar upravljati u tim događajima!

Knjaz spriječio dobrovoljce da svrgnu vlast u Beogradu

Da bi opravdao svoju posjetu Jovanu Ristiću, odnosno da bi zvanični krugovi to tumačili kao obično obilaženje poznanika, Gavro Vuković je tog jutra obišao još nekoliko poznanika po Beogradu. Među njima je bio i arhimandrit Đurić. On je Vukoviću rekao:
- Bježi prvim vozom, jer te mogu prognati.

RADILI KRALJU IZA LEĐA

Pune četiri godine kralj Milan Obrenović nije znao ništa o Vukovićevom sastanku sa Ristićem. Kad je srpski kralj za to saznao, oštro je napao Ristića:
- Ti si izdajnik koji se tajno sastaje sa Nikolinim Gavrom!
Prilikom jednog narednog sastanka Gavra Vukovića u Beču sa Ristićem, on ga je zapitao:
- Čudim se knjazu Nikoli, kako se dao povesti u jednu krvavu avanturu svoga zeta? Vara se i knjaz Nikola, a i Petar Karađorđević ako misle da se lako sijeda na krvlju okupani prijesto!
Vuković je odgovorio Ristiću da namjera Karađorđevića da uskoro, sa dobrovoljačkim četama iz Crne Gore, upane u Srbiju još nije sasvim sazrela.
- Crnogorci još nijesu napravili ni opanke, a drugo će, valjda, naći kad pristignu u Srbiju! – u šali je odgovorio Gavro Vuković.
Vojvoda Gavro Vuković je preuzeo obavezu da će 15 dana ranije obavijestiti Ristića o danu upada dobrovoljaca u Srbiju. Pošto nije htio da iznevjeri datu riječ Gavro Vuković se, potom, uputio za Carigrad da bi otuda došao do Beograda i obavijestio o svemu Ristića.
U Carigradu je Vukovića čekala šifrovana depeša, da se odmah vrati u Crnu Goru, preko Krfa. Događaji su uzeli drugi tok i na scenu je, poslije duge igre se svojim zetom, stupio knjaz Nikola. Po planu svi dobrovoljci trebalo je da budu na skupu 8. septembra 1885. godine (po starom kalendaru), na planini Jelovici, iznad Berana.

Glavni komadant dobrovoljačkih četa bio je vojvoda Lakić Vojvodić, a komandant artiljerije Đuza Vukotić! Najveći broj vojnika bio je iz brojnog crnogorskog plemena Vasojevića. Iz ostale Crne Gore bila su poslata iz svake čete po dva najbolja vojnika.
Austrija nije mirovala. Sem toga što je obavijestila kralja Milana, ona je u veoma oštroj formi upozorila knjaza Nikolu da će taj cio pokret pasti na njegovu odgovornost.

NIKOLA RASTURA ZAVJERENIKE

Pošto se nasitio veoma opasne igre svoga zeta, Nikola je namah odlučio da sve to prekine. Jednostavno, upotrijebio je svoj vladarski veto i naredio da se svi borci odmah raziđu kućama. To je knjaza Petra do kraja ogorčilo, pa je tako izbio prvi oštar sukob između zeta i tasta. Kasnije, to će prerasti u potpuni raskid prijateljstva.

Knjaz Nikola je i dalje nastojao da umiri Petra Karađorđevića, političkim potezima. Jedan od njih je svakako bio kategoričan odgovor beogradskoj vladi, koja je tražila izručenje Ranka Tajsića.
Ranko Tajsić je bio poznati radikal i poslanik te stranke u srpskoj skupštini. Iako običan seljak, bez mnogo obrazovanja, ali nenadmašan govornik, u narodu je uživao veliku popularnost. U srpskoj skupštini je držao veoma često buntovničke govore protiv boga, crkve, vladika, kaluđera, vlade...
Ranko Tajsić se kao emigrant našao na Cetinju, ubrzo poslije dolaska popa Milana Đurića i Alekse Zujovića. U Srbiji je bio optužen da je saučesnik u ubistvu nekog policijskog kapetana. Zbog toga je beogradska vlada zahtijevala od Cetinja njegovo izručenje. Pošto ionako nije postojalo ugovora između Srbije i Crne Gore o izručenju optuženih za zločine, zahtjev Beograda je kategorički odbijen. To je upravo knjazu Nikoli dobro došlo kao činjenica kojom bi mogao da umiri svoga razljućenog zeta. Tako je Ranko Tajsić ostao u Crnoj Gori nekoliko godina.

Petar Karađorđević je proveo u Crnoj Gori punih 10 godina. Poslije propalog plana o intervenciji u Srbiju on je, ipak, bio izvjesno vrijeme politički aktivan i prisutan gotovo u svim događajima od važnosti, što su se na Cetinju zbivali. Večeri je provodio u porodičnom krugu dvora, u salonu knjeginje Milene, među brojnim svastikama, princezama.
No, princ Petar je bio prilično nemirnog duha, pa je morao potražiti i neke druge vrste zabave. S toga je pribavio jedan kompletan foto–atelje i počeo se baviti izradom fotografija. Rado je, takođe, igrao šah i pasijans. Što se tiče kontakata sa stranim diplomatima tu se strogo držao zvanične dvorske etikecije. Jedino nije mogao da trpi ruskog poslanika, koji nije htio da kvari dobre veze sa crnogorskim dvorom, a Petar je to, opet, koristio!

KAKO SE VLADA NARODOM

Što se tiče odnosa prema Crnogorcima, Petar Karađorđević je sa njima umio da veoma prisno kontaktira, ali i da im “podilazi”. On je, tako, uvijek na Cetinju oblačio crnogorsko odijelo, sa revolverom za pojasom, kao i ostali Crnogorci! Pored njega je uvijek bila njegova supruga Zorka, koja ga je, dok je bila živa, takoreći, bacala u zasjenak, ali upravo zbog toga je kod Crnogoraca i podizala njegov ugled, tako da niko nije mogao, niti smio da mu se suprotstavi. Čak je i knjaz Nikola, bez obzira na izvjesne nesporazume sa njim, bio sa Petrom na svim zvaničnim skupovima, bilo pod čuvenim cetinjskim brijestom, ili u sudnici Velikog suda. Knjaz Nikola jer Petru Karađorđeviću često govorio:
- Treba da naučiš kako se vlada sa narodom, pa ako bi došao na srpski prijesto da si u toj vještini priugotovljen!

Knjaz Nikola je bio odličan besjednik, a uz to veoma iskričavog duha, nije propuštao ni jednu priliku da svom zetu ne pokaže tu svoju superiornost. Petar je, jednom prilikom, kad su se vraćali iz sudnice Velikog suda, rekao svom tastu:
- Gospodaru, ovaj tvoj narod mekan je kao tijesto. Od ovoga dobrog naroda možeš napraviti figure kakave hoćeš, po tvojoj volji. S toga učini od ovog naroda jedan model, za primjer svima narodima. Inače, ako to ne učiniš, uskoro će tako otvrdnuti, da ga nećeš moći maljevima razbiti!
Knjaz Nikola je svom zetu na to samo ironično odgovorio:
- Dok sam ja živ ovi narod crnogorski ostaće mekan, poslušan i dobar da ću ja moći da činim od njega sve što mi je volja i potreba!
Petar Karađorđević je suviše smjelo govorio, s obzirom da je bio u tazbini, znajući da je njegova supruga Zorka miljenica svoga oca. Iako je prilično dobro koristio njegovu poziciju, nikada nije bio načisto da li ga tast voli, mrzi, ili ignoriše, ali je svakako znao da je knjaz Nikola mudar političar i beskompromisni borac.

POSJETA EMIGRANTIMA - POMOĆ RADIKALIMA

Početkom 1885. godine knjaz Nikola je pošao na odmor u Badensku banju, kod Beča, sa svojim tastom, vojvodom Petrom Vukotićem. S njima je pošao i Petar Karađorđević. Ali, Petar se na taj put odlučio ne samo zbog izleta i odmora već radi agitacije, pošto su još uvijek relativno bili dobri odnosi između njega i Nikole. Tako su se kod Beča našli zajedno dva zeta i dva tasta. S njima je bio i Gavro Vuković. Tu je on dobio instrukcije za jedno novo putovanje: da dođe u dodir sa što većim brojem radikalskih emigranata iz Srbije, da dozna koliko je brojna emigracija, utvrdi pod kakvim uslovima živi i kakvog je materijalnog stanja, da se potanko obavijesti o političkim prilikama u Srbiji i da preko emigranata dozna da li ima izgleda za neku bunu protiv Obrenovića.

Vuković je otputovao za Vlašku, a poslije za Budimpeštu i Bukurešt. U Bukureštu je srio najviđenije srpske emigrante: Ljatića, Peličića i Svilokosića. Skoro svi bez razlike bili su gladni, bez gotovo ikakvih sredstava za život. Kad se vratio u Beč, rekao je:
- Mučenička radikalija jedva sastavlja kraj sa krajem. Za eventualni pokret protiv Obrenovića kod nje ne postojavše bilo kakvog znaka. U Srbiji, izgleda, sve stenje pod Milanovim terorom i niko ne smije da se živ čuje... Emirgantima treba brza novčana pomoć...
Čim su se vratili na Cetinje, iz crnogorske državne kase poslato je emigrantima 25.000 forinti. Pošiljalac je bio Petar Karađorđević, a novac je predat Jovu Ljepavi, da ga, prema potrebama, razdijeli srpskim emigrantima.

Prijesto u Beogradu povod za razmirice tasta i zeta

Istorijski događaj koji je mogao pogodovati Petru Karađorđeviću, ali ga on nije iskoristio u borbi protiv dinastije Obrenovića. To je srpsko – bugarski rat, poraz vojske kralja Milana na Slivnici. Knjaz Nikola nije htio da se u tom ratu angažuje, a pogotovo ne da pomaže kralja Milana.
Kompromitaciju Milana priželjkivao je i knjaz Nikola i Rusija, zbog Milanove austrofilske politike. Kao najjači eksponent ruske politike na Balkanu, Nikola nije želi o da se radi Milana zamjeri Rusima.

PATRIOTSKE POBUDE

Petar Karađorđević je tih dana 1885. kada je rat počeo, začuđujuće priželjkivao Milanovu pobjedu. Jednom prilikom on je rekao knjazu Nikoli:
- Ne mogu da odolim mom patriotskom srcu, pa se nosim mišlju da se ponudim kralju Milanu da se nekoliko stotina dobrovoljaca iz Crne Gore priteknem u pomoć.
– Ta ponuda bi naišla na lijep odziv kod naroda u Srbiju, sem kod kralja Milana! – odgovorio mu je knjaz Nikola, - Ali, on ti to nikad ne bi dozvolio. A neću ni ja dozvoliti da Crnogorci uzalud ginu.

Iste godine počela se umnožavati porodica Karađorđevića. Knjeginja Zorka je rodila ćerku Jelenu. To rođenje nije unijelo neku naročIto veselost u dvoru. Naprotiv! Nastala je sumornost zato što se nije pridao đetić. Ipak, Petar Karađorđević je bio veseo:
- Sve jedno, sin ili ćerka. Nekada ćerke mogu biti bolje od sinova!
Očigledno, mislio je da time malo pecne svoga tasta.
Ubrzo, porodica se i dalje širila. U avgustu 1887. rodio se Đorđe, a decembra 1889. Aleksandar. Rođenje muške đece bilo je pozdravljeno u dvoru i u cijeloj Crnoj Gori velikim veseljem i pucnjavom.
Kuća na Cetinju, preko puta dvora, postala je mala, pa je knjaz Nikola predložio da Karađorđevići sagrade dom na obali Jadranskog mora, kod samog Bara. U mjestu Topolica podignuta je velelepna vila sa prostranim sobama, terasama i balkonima. Karađorđevići su tu prenijeli svoje bogato pokućstvo iz Mađarske, kao i sve porodične dragocjenosti.

Braća Petra Karađorđevića, Đorđe i Arsen, nijesu mogli živjeti usamljeno. Princ Arsen nije mogao da se odvoji od pariskih bulevara i klubova. Rijetko je dolazio na Topolicu. Brat mu, Đorđe, češće je svraćao, ali uvijek kratko. Pred kraj života, obolio od tuberkuloze, zaželio je da se vrati i zauvijek nastani u porodičnoj vili na Topolici.

Na samom putu iz inostranstva za Cetinje, umro je u Gružu, pa je sahranjen 1888. godine, ispred Cetinjskog manastira. Njegovom smrću porodica je izgubila glavnog regulatora imovnog stanja. To je bio i prvi udar za porodicu Karađorđevića, otkako se nastanila u Crnoj Gori.

MILANOVA ABDIKACIJA

Iznenadnom abdikacijom kralja Milana 1889. godine politička scena u Srbiji se iz temelja mijenja i preokreće. Pošto je Milanov sin Aleksandar Obrenović, u to vrijeme još bio maloljetan, uspostavljeno je regentstvo. Prvi regent postao je Jovan Ristić, drugi general Belimarković, a treći general Protić. General Sava Grujić postao je predsjednik radikalske vlade. Cijela ta nova garnitura koja je došla na vlast u Srbiji bila je za uspostavljanje srdačnih odnosa sa Crnom Gorom.

Poslije Milanove abdikacije glavna briga cetinjske vlade bila je da se stanje vrati na normalne pozicije, da se dozvoli Crnogorcima slobodan ulaz i rad po Srbiji. Takav stav je pogodilo Karađorđeviće, odnosno pogoršao odnose između tasta i zeta na Cetinju. Time je uticaj Karađorđevića u Crnoj Gori bio znatno poljuljan, da bi se kasnije sveo, takoreći, na nulu.

Sve do Milanove abdikacije, Petar Karađorđević i knjeginja Zorka, praktično, radili su po Crnoj Gori sve što su htjeli, bar što se tiče agitovanja za zauzimanje srpskog prijestola. U toj akciji bilo im je dozvoljeno da se služe svim sredstvima.

U februaru 1898. godine, vojvoda Gavro Vuković, otputovao je za Beograd da bi uspostavio tješnje kontakte sa radikalskom vladom i regentstvom. Za normalizaciju odnosa između dvije zemlje regenti su postavili uslov da crnogorska vlada uskrati agitaciju Karađorđevića kako bi se Srbija, kao bolesnik poslije teške bolesti, mogla popravljati. Tako se knjaz Nikola našao između dva ognja: s jedne strane politički interesi Crne Gore, a s druge – njegov zet.
Nikola nije bio sentimetnalan i odlučio se da politički interesi zemlje budu iznad njegovih rodbinskih odnosa. Tek tada je nastala uznemirenost Petra Karađorđevića i knjeginje Zorke, koja ovog puta nije mogla da pomogne svome suprugu. Nikola je pristao na uslove beogradskog regentstva. Petar se ljutio, vikao je, psovao, posebno tasta i Gavra Vukovića, govoreći: - Sad vidim da sam konfiniran u Crnoj Gori u korist Obrenovića...

Radikalski prvaci koji su boravili na Cetinju rastali su se sa Petrom Karađorđevićem – njegov omiljeni savjetnik, pop Milan Đurić, zatim Aleksa Žujović, vratili su se u Srbiju. Knjaz Petar se osjećao sam među Crnogorcima. Jedino veza koja mu je ostala sa emigrantima bio je Milutin ”telegraf”, iz Vasojevića, koji je išao često da mu donosi vijesti iz Srbije. Ostalim Crnogorcima je bilo zabranjeno.

NIKOLINE INTIMNE ŽELJE

Petar Karađorđević je javno roptao:
- Tek mi je sad jasno zašto mi je lukavi knjaz Nikola dao kćer za ženu. To je njegova makijavelistička politika da me prvo privuče k sebi, pa da me strogim i podlim mjerama neutrališe. Hoće da me onemogući da ne preduzimam ništa protiv Obranovića, već da on raširi agitaciju po Srbiji, u svoju korist.
Kao i uvijek, knjaz Nikola je strpljivo posmatrao držanje svoga zeta i na sve te i slične grdnje, nikada nije reagovao.
Knjaz Nikola je bio vječiti optimista i nikada niko nije mogao do kraja da “pročita” njegove misli i namjere. Njegove intimne želje i pretenzije da se umiješa u dinastičke borbe oko srpskog prijestola, po svemu sudeći, rađale su se, ali on nikada nije preduzimao u tom smislu posebne akcije, naročito ne neke kompromitujuće.
U vezi tih njegovih intimnih želja, u zaostavštini vojvode Gavra Vukovića nalazi se jedan pisani dokument, u kome, između ostalog, Vuković piše: ”Često sam slušao knjaza u momentima njegovog raspoloženja, da bi on znao zadobiti Srbe za sebe – i to za kratko vrijeme. Na takve priče i na lijep način, davao sam mu dosta opore primjedbe:
- Ako se Vi Gospodaru, uzdate u vaše teatralne šetnje po Terazijama i Kalemegdanu, sa manjim ili višim grupama, kao što ste navikli na Ćipuru (Ćipur je ravnica pored samog bivšeg cetinjskog dvora), postali bi ne samo smiješni već odvratni. Pa kada biste počeli, po Vašoj navici, pojedine ličnosti, pozivati na povjerljive razgovore, kako ja znam Šumadijce, te ljude biste blamirali, a sebi spremili karlicu, jer Vas ne bi smjeli od Crnogoraca ubiti, te bi Vas preturili preko Save. Vi biste mučno znali snaći se među njima, već bi izgubili svaku iluziju i o sebi i o njima.
- Ti si zli pesimist! – bio je Knjažev odgovor.
Uzdržanost knjaza Nikole i neutralnost, bar što se srpskih dinastičkih pretenzija tiče, nije se sviđala knjazu Petru. On je, pored svih neslaganja sa tastom, pokušao da svakom prilikom “potpiri” Nikoline ambicije, kako bi ga blamirao i iz toga izvukao neku korist. Te namjere svoga zeta, međutim, prozrio je knjaz Nikola. Tako su se zet i tast konačno razišli u politici prema Srbiji.

SVAĐA TASTA I ZETA

Hladni odnosi među njima rasli su progresivno. To je već bilo očigledno i jasno svima na Cetinju. Knjeginja Zorka je, ipak, stajala između njih dvojice, kao neki ”anđeo pomiritelj”, i pored toga što je bila ogorčena novom politikom svog oca. Vojvoda Vuković, čovjek koji je vodio gotovo svakodnevne razgovore sa knjazom Petrom, zapisao je i dijalog, nakon što je, s vremena, na vrijeme, vođen razgovor sa knjazom Petrom o porijeklu kuće Karađorđević.
Vojvoda Gavro Vuković je podržavao tezu da Karađorđevići vode porijeklo od plemena Vasojevićkog. Tada bi knez Petar odgovorio:
- Ja sam vatreni Šumadinac, iz srca Srbije. Neću o tome da razgovaram, neću nikakve prigovore! Moje je porijeklo šumadijsko, a ja sam čist Šumadinac!

Knez Petar nezadovoljan politikom knjaza Nikole


Očigledno knez Petar više se nije osjećao prijatno na Cetinju. Postao je nervozan, pa je u toj ljutnji zapadao i u sukobe sa svojom ženom. Petrovi sukobi sa Zorkom nijesu, međutim, nikada bili onakvih razmjera kako su mnogi neobaviješteni to kasnije, u raznim razgovorima, prepričavali. Čak se u tim govorkanjima išlo toliko daleko da su ga neki okrivili i za njenu smrt. Tobože, u jednoj svađi, Petar ju je gurnuo niz stepenice, a ona, pošto je bila pred porođajem, zbog povreda nakon tog pada - umrla.

KAKO JE ZORKA UMRLA

Istina je sasvim drugačija: Zorka se razboljela od peritanitisa (upala trbušne maramice) i poslije kratkog bolovanja umrla, tokom porođaja. Bilo je to 4. marta 1890. Godine. Dijete, koje je na krštenju dobilo ime Andrija, umrlo je nekoliko dana poslije majke (19. marta).
U tom braku, bilo je i nesuglasica, ali pošto je Zorka bila veoma jaka ličnost, posebno cijenjena u Crnoj Gori, nju nije bilo moguće tako olako maltretirati. Petar je nju, naprotiv, veoma poštovao i uvažavao.
Koliko je ona bila i u narodu uvažavana najbolje svjedoči podatak, da se poslije njene smrti, pa skoro do današnjih dana, u narodu mogla čuti pjesma koja je elegično počinjala stihovima: ”Razbolje se zorna Zorka, sa Cetinja Crnogorka ...”

Zorkinom smrću stvoren je novi, neprohodni ambis u odnosima zeta i tasta. Poslije smrti umnog pomiritelja, raskinula se žica koja je spajala Nikolu i Petra, pa su se njih dvojica našli na dvije suprotne obale.

Knjeginja Milena predano je zamijenila svoju kćer u njegovanju đece. Petar je bio na Cetinju izolovan, čekao da mu đeca poodrastu, pa da ode iz Crne Gore. Tjerao je inat Nikoli i Mileni, želeći da mu se đeca više druže sa siromašnom đecom. Govorio je knjeginji Mileni:
- Đecu ne valja zatvarati u dvorski park. Neka se igraju sa sirotinjom i tako vaspitavaju u narodnom duhu. A vi ste vaše sinove izolovali od naroda. Da ste ih vaspitavali onako kao ja moje ne bi bili tako nenaredni, kao što su.
Mudrost knjaza Nikole da ne odgovara na zetove opaske Petar je shvatio kao Nikolinu igru samo da ga što više zadrži pod svojim tutorstvom. Stoga ga je taj topao odnos knjaza Nikole još više dovodio u jarost.

IZNENADNO SLAVLJE

Knjaz Nikola je većim dijelom svoje vladavine politiku Crne Gore uglavnom orijentisao prema Rusiji. Nikola je to činio iz nekoliko razloga: prije svega, tradicionalne veze Crne Gore sa Rusijom tjerale su ga na takvu politiku, zatim proaustrijsko držanje Milana Obrenovića pogodovalo je Nikoli da još više privuče Ruse na svoju stranu, a sem toga Rusija je davala Crnoj Gori izvjesnu ekonomsku i vojnu pomoć, a u nizu međunarodnih zbivanja zastupala je njene interese. Na kraju, kćerke knjaza Nikole školovale su se u Petrogradu, gdje su uživale sve počasti kao i sva đeca carske ruske porodice.

Maja 1899. godine dva telegrama iz Petrograda, koja su od knjaza Nikole stigla u Crnu Goru, izazvali su iznenadno veliko slavlje. Prvi, koji je primljen 17. maja, neđe oko 22 časa, glasio je ovako:
”Njenom visočanstvu, knjeginji Mileni, Cetinje. Danas naša mila kćer Milica bi vjerena za Njegovim Carskim Visočanstvom, velikim knjazom Petrom Nikolajevičem. Koliko će ti ova vijest biti mila, to mogu po sebi samome suditi. Nikola.”
Smirena i krotka knjeginja Milena tek je prebrodila uzbuđenu i srećnu noć, a stigao je drugi telegram, koji joj je dao pravo da objavi na dvoru i u narodu radosnu vijest. Drugi telegram poslali su ruski car Aleksandar III i carica Marija Feodorovna. Tekst je glasio:
”Njenom Visočanstvu knjeginji Mileni. Čestitamo Vam od svega srca zbog vjeridbe Vaše drage kćeri. Mi smo veoma zadovoljni. Žalimo što nijeste ovdje. Aleksandar i Marija.”

CRNOGORSKA ZDRAVICA

Nastupio je talas opšte radosti u Crnoj Gori. Svako u Crnoj Gori i u susjednim državama, nije vidio samo ljubav zaručnika, već značajnu političku pobjedu knjaza Nikole.

Na svečanom ručku u carskom dvoru u Petrogradu, priređenom u čast Nikoline posjete Rusiji, Milicu je zaprosio za svog bratanca lično ruski car Aleksandar III. Pošto je Nikola odgovorio da sa ”radošću daje ruku svoje kćeri”, Aleksandar je tu, za sofrom, podigao čašu i izgovorio znamenitu zdravicu, koja je knjazu Nikoli donijela ugled kakav do tada nijedan šef balkanskih država nije imao. Ruski samodržac je podigao čašu i rekao:
- Pijem u zdravlje knjaza Nikole, jedinog, iskrenog i vjernog prijatelja Rusije!

POVRATAK NA CETINJE

Navešćemo jedan citat, kao ilustraciju da to nije shvaćeno samo porodičnom vezom Petrovića i Romanova. Zagrebački ”Obzor” između ostalog piše:
”Sve jugoslovenstvo može da zabilježi jučerašnji dan ne crvenim, već zlatnim slovima u kalendaru svojih znamenitosti ... U rijetkim časovima radosti, kakvi su današnji, tužno osjećamo kako smo se odlučili od one jedrine i od one priprostote pisanja, koja je jedina podobna, da dade izraz pravoj radosti i pravom zanosu, jer jedina od srca srcu govori ... jučerašnji događaj dokazuje nam, da ”zora puca i biće dana”. U osvitu te zore neka, dakle, prva naša čestitka krene na kršno Cetinje ... Tamo pod Lovćenom gdje se junaci i poštenjaci rađaju i množe, tamo danas dična i junačka vladarska porodica slavi veliku i porodičnu i narodnu svečanost...”

U sličnom stilu pisali su i ostali listovi. Svakako, svi ti hvalospjevi bili su, uglavnom, sračunati da skrenu pažnju Vladi u Beogradu da ne može, ne smije i ne treba da nastavlja austrofilsku politiku kralja Milana. U tim napisima najdalje ide zadarski ”Srpski Glas” koji povodom zaručenja Milice i Petra Nikolajeviča i već citirane zdravice Aleksandra III, između ostalog, piše, ne ustručavajući se da prekori ondašnji zvanični Beograd:
”Crna Gora, zastupnik slobode, ognjište narodne nezavisnosti, nije mogla očajavati u misli, da je ona ‘Sirak tužni, bez iđe ikoga’. Našla je naravnog, iskrenog, moćnog prijatelja. Danas je taj zavjet ovjenčan za sva vremena, stupanjem crnogorske knjaževačke odive u carsku rusku kuću. Ne bi pametno bilo, kad ne bismo uzeli u obzir nježno čuvstvo, od koga je ovo veselje postalo. Ali bi ludo bilo, kad ne bismo znali uvažiti sve one velike narodne i političke razloge, koji su sprijateljili i vezom skroz spojili sjajan dvor ruskijeh Romanova i crnogorski dvor Petrovića.”

Sve je ovo, naravno, pogodovalo politici knjaza Nikole. Njegov ugled je neprestano i ubrzano rastao.
Pored vjeridbe ćerke Milice, Nikola je tih dana u Petrogradu obavio i dosta značajnih državnih poslova. Prije svega, sredio je niz finansijskih pitanja za Crnu Goru i konačno dobio znatnu rusku pomoć u naoružanju.
Crna Gora, tako, više nije bila neka anonimna balkanska državica. Gospodar njen, knjaz Nikola, dobijao je na ugledu u drugim zemljama i već raspolagao velikom moralnom snagom.

VAŽNI DRŽAVNIČKI POSLOVI

Prilikom tog boravka u Petrogradu Nikola je doživio još jednu počast koja je u to vrijeme rijetko kome ukazivana: ruski car imenovao ga je komandantom XV streljačkog gardijskog puka, koji je od tog trenutka ponio sljedeće ime: ”Puk Njegova Visočanstva knjaza Nikole”. To je bila proslavljena jedinica, koja je 1877. godine branila i odbranila klanac Šipku, u Bugarskoj, protiv 30.000 turskih vojnika.
Knjaz Nikola je tada imao iza sebe više vojničkih pobjeda, od kojih ga je naročito proslavila poznata Vučedolska bitka. Nikola i njegov sin, prijestolonasljednik Danilo, dobili su dva najznačajnija odlikovanja Rusije tog doba: Danilo Veliki krst Aleksandra Nevskog, a Nikola Krst svetog Andrije.
Uz sve to, knjaz Nikola bilježi još jedan uspjeh: njegov budući zet, veliki knez Petar Nikolajevič, prihvata poziv da posjeti Cetinje, odakle će, nakon svadbenih svečanosti, odvesti svoju vjerenicu.

Veliki ruski knez, budući zet, stiže u Crnu Goru

Knjaz Nikola je u svojim memoarima, pisanim 1900. godine (na žalost neobjavljenim), uz ostalo, zapisao:
”Kad sam došao na prijesto, našao sam samo jednu malu školu, našao sam vratolomne putanje, našao sam oskudicu u crkvama, ni jedna naša rijeka nije imala mostove. Po tri-čitiri stranca samo pohodili su godišnje Crnu Goru, pa i ti nijesu imali đe počastiti se i ugostiti. Budžet naš nije prelazio 120.000 forinti... Tu su plate činovničke, održavanje sudova, izdržavanje vladaočevo, razne nabavke, pomoći siromasima i ko zna što još.
Zemlja je imala jedva 4.400 kvadratnih kilometara. A kao navlaš nerodica je skoro nerodicu zamjenjivala redovno. Imao sam muka u mojoj mladosti, ali sam imao i nadu u boga i radio sam, nikad umoran, nikad sjetan, svakom pristupan. Imao sam prijatelje i pomoćnika na kojih sam se usrdnost i mudrost mogao vazda osloniti...”

...A JA ŠTO ĆU I SA KIM ĆU

“...Što ću? Kako ću? Đe su ljudi? Đe su sredstva? Sve treba stvoriti, sve treba nabaviti, a ratom s Turkom vezane ruke, posao težak, pretežak i za više moći i sposobnosti, nego li su one jednoga mladog čojka od 20 godina. Bog visoko, a prijatelja nema. Rusija, stara naša prijateljica, olađena, skoro ravnodušna postaje sprema našljedniku knjaza Danila, čovjeka koji se nije mogao složiti s carskim agentima oko njega. Od Krimskoga rata i zaključenog mira u Parizu 1856. knjaz Danilo, osumnjičen ruskim agentima, ostao je samostalno, misleći čovjek, ljut na Rusiju za njeno ravnodušno ponašanje na konferenciji mira u Parizu, đe je Ali-paša, pred zastupnicima sila, rekao da je Crna Gora sastavni dio turske Imperije!...”

“...U mojoj okolini nahodio sam ljudi raznijeh sposobnosti: za unutrašnju politiku, trgovinu, za pravosuđe i pomoćnike mojemu ocu za vojsku, dobrijeh uopšte ljudi i oduševljenih veoma. Veći dio njih bili su iz doba Rada vladike i knjaza Danila. Mnogo sam s njima radio isprvice, opominjao sam ih, đekad i karao, ali sam ih i milovao puno. Ja sam najbolje prolazio u njihovo društvo, svi su oni bili istinom dobri ljudi i junaci, kao najbolji u moju zemlju. Oni su mnogo bili zapamtili iz starijih vremena i poznavali su narod i ljude. Poslije oca oni su bili moji učitelji za unutrašnje poslove...
...Pričali su mi o događajima i o ratovima koje su preživjeli. Kritikovali su prošlost i sadašnjost, ali vaazda u dobroj namjeri. Bili su izvanrednog takta. Oni se nikad nijesu isticali više od drugijeh zato što su uz mene bili prizvaniji, naprotiv, oni su se snishodnije ponašali u svaku javnu priliku preda mnom, ljudi koji su do same zore sa mnom sjeđeli i pričali o svemu i svačemu, koji su i pili i pušili preda mnom, kao pred dobrijem drugom...

I danas, ovako star, ne mogu zaboraviti ono staro dobro vrijeme i ono veselo društvo. To su izvanredni tipovi ovijeh kavalira bili. Oni su mi predstavljali sliku onijeh četiri musketara Aleksandra Dime. Svaki od ovih mojijeh nalikovao je jednome od onijeh francuskoga romansite. Ja sam imao i Atosa i Portosa, Aramisa i Dartanjana, svi iz prvijeh crnogorskih kuća, svi ugledni, mudri i kao njine sablje hrabri. Od godine 1860. oni su me okružavali i na daleka putovanja i u logorima. Oni su bili od onijeh rijetkijh ljudi, koji mi nikada ništa nijesu iskali, a s blagodarnošću su primali po koji dar, ili odličje, od moje strane...”
Tako su, prema sopstvenom svjedočenju, izgledale prve godine Nikoline vladavine. Ponio je veoma teško breme prijestola male i stiješnjene Crne Gore, ali se uspješno sa njim borio i izborio. Za tih prvih 30 godina vladavine mnogo se izmijenilo.

BEZ UČITELJA ZNALAC RUSKOG JEZIKA

Pet dana pošto je proglašen za knjaza, Nikola piše pismo (5. avgusta 1860) ruskom ministru spoljnih poslova, knezu Aleksandru Mihailoviču Gorčakovu, kojim ga izvještava da je ”primio u ruke kormilo pravljenija crnogorskim narodom, soglasno Danilovoj predsmrtnoj volji i bio proglašen jednodušno od Senata i svega naroda knjazem i gospodarom Crne Gore, pod imenom Nikolaja I”.
U tom pismu Gorčakovu mladi knjaz preporučuje sebe i moli da bi ”Imperatorsko Praviteljstvo blagoizvoljelo produžiti svoju drobroželateljnu naklonost k Crnoj Gori, braniti i podupirati nju svojim moćnim uplivom i svojim blagim sovjetima i mudrim uputstvijama oblakšati mi naznačeni teški i sveti poziv ...”
Već 11. avgusta Nikola piše ruskom konzulu u Dubrovniku - Petkoviću i moli ga da poradi preko poslanika u Beču, da bi mu našao jedno lice, koje bi ga podučavalo ruskom jeziku. Petković mu je 2. novembra odgovorio da je dobio izvještaj od ministarstva ”da su našli jednog zgodnog i dobro izabražnog i sposobnog mladića, koji je izjavio gotovost poći u Crnu Gori i posvetiti svoje sile i sposobnosti na službu Vaše Svjetlosti i Vašeg naroda. Ovaj mladi Rus bio bi učitelj i sekretar za korespodenciju na ruskom i francuskom jeziku” ...

U tom pismu Petković dalje piše da ako knjaz Nikola želi, on će se potruditi, da se tom čovjeku daju putni troškovi do Crne Gore.

Izgleda, međutim, da Nikola zadugo, potom, nije pominjao ruskog učitelja. Tek kroz godinu, 18. novembra 1861. saznaje se, opet iz jednog Petkovićevog pisma, da je Nikola izgleda nepovoljno odgovorio povodom predloženog mu učitelja, jer Petković sa žaljenjem piše da je primio k znanju da knjaz odustaje da mu se pošalje učitelj ruskog jezika, koji je trebao u isto vrijeme da bude i sekretar za rusku i francusku prepisku.
Knjaz Nikola je, ipak, i bez učitelja naučio ruski jezik - vjerovatno tokom ogromne prepiske s Rusijom, kao i iz dvorske i privatne lektire. Očigledno je Rusija željela da preko Nikoli ponuđenog učitelja ima uticaja i uvida na sve državne poslove u Crnoj Gori. Knjaz Nikola to nije nikada prihvatio, a njegovi lični sekretari dugo godina bili su dvorski ljekari, koji su, kao po pravilu, bili većinom Francuzi.

Vještom politikom, ipak, postepeno je Nikola uspio da zadobije rusko povjerenje. Nove porodične veze koje će ostvariti sa carskom porodicom pružale su mu najbolju garanciju za još veće uspjehe.
Trebalo je sačekati visokog gosta iz Rusije – novog zeta. Već 29. juna 1889. iz Beča je stigao sljedeći telegram:
”Veliki knez Petar Nikolajević prispio je u Beč danas na četiri časa po podne. Istu veče krenuo je južnom željeznicom put Cetinja”.

ZET IZ RUSIJE DOLAZI U CRNU GORU

To, naravno, nije iznenadilo Nikolu. On je posjetu nestrpljivo očekivao, pa je već bio poslao svoju jahtu ”Sibil”, koja je čekala visokog gosta na Rijeci. Na jahti je bio i knjažev ađutant Slava Đurković, gdje su čekali Petra Nikolajevića.
Veliki ruski knez stigao je 30. juna u Rijeku, a 2. jula jahta je prispjela u Kotor. Tu su goste iz Rusije čekale svečane kočije knjaza Nikole i put je odmah nastavljen prema Crnoj Gori.
Knjaz Nikola sačekao je budućeg zeta u svom dvorcu na Njegušima. Poslije kratkog zadržavanja nastavili su put za Cetinje.
Cetinje je tog dana izgledalo kao kakva dobro njegovana raskošna bašta. ”Glas Crnogorca” je pisao:
”Crnogorci slave najsjajniju pobjedu izvojevanu i bez krvavog boja i bez ubojnog, oštrog jatagana...”
Mnogi publicisti, istoričari i političari postavljali su od tada, pa sve do danas, bezbroj pitanja o tome koliko je bila velika moć dvije sestre, Petrovićke, na ruskom dvoru. Zna se tek da knjazu Nikoli nijesu bili potrebni poslanici, nego da je dobar dio državnih poslova završavao preko ćerki. Istina je i da poslije te dvije bračne veze sa ruskim dvorom Nikola rjeđe putuje za Rusiju. Prije toga on je morao češće da šalje emisare ili lično putuje da bi završio bilo kakav ozbiljniji državni posao.

UTICAJ KĆERI NA RUSKOM DVORU

Poznato je i to da je poslije ovih porodičnih veza ruska pomoć Crnoj Gori, naročito u naoružanju, bila mnogo veća. Isto tako zna se, na primjer, da je prilikom odluke da Crnogorci moraju da ustupe Skadar, poslije Balkanskog rata 1912. godine, veliki knez Petar Nikolajević uložio bio sav svoj autoritet da Skadar ostane Crnogorcima.

Dvije kneginjice udaju se za ruske careviće

Od Njeguša, na putu do Cetinja, sve je bilo svečano. Kad su kočije prispjele na Cetinje, ispred svečano okićenog slavoluka stajali su crnogorski komandiri i ministri. Grmljavina topova oglasila je dolazak Petra Nikolajevića. Njemu je u ime građanstva Cetinja dobrodošlicu poželio T. Vukotić, koji je pružajući visokom gostu so i hljeb rekao:

UZVIŠENI SIN VELIKE ZEMLJE

“U ovaj pozdrav vaš molimo ujedno Vaše Imperatorsko Visočanstvo, da blagovolite primiti i uvjerenje naše da još nikada so i hljeb nije nuđen na ovom mjestu s tolikim usrđem kao danas, kad smo srećni i presrećni da u našoj maloj slavjanskoj zemlji pozdravimo uzvišenog sina velike i silne zemlje slavjanske, pokroviteljice naše Rusije.
U Vašem Imperatorskom Visočanstvu pozdravljamo mi našeg premilog zeta crnogorskog i predstavnika jake veze kuća Romanova i Petrovića, i vjesnika bolje budućnosti naše, koji nam se javlja pod vijencem krvnog srodstva i tvrde prijateljske vjere ruske i crnogorske”.

Pred dvorom su Petra Nikolajevića sačekali prijestolonasljednik Danilo i knez Petar Karađorđević.
Inače, cijelo vrijeme boravka na Cetinju visoki i ugledni gost iz Rusije bio je smješten u kući Petra Karađorđevića.

Za šest dana, koliko je boravio na Cetinju, misija Petra Nikolajevića, pored svih porodičnih veza i kurtoazije, imala je i politički značaj. Rusija je htjela i pored svojih stalnih poslaniika koje je držala na Cetinju, da sazna nešto više o ustrojstvu crnogorske vojske, čije je orpemanje znatno finansirala. Trećeg dana boravka, priređeni su na lovćenskim stranama veliki manevri crnogorske vojske, najveći u datašnjoj istoriji Crne Gore. Na Lovćenu je pored tadašnje crnogorske elite prisustvovao i A. Žerar, opunomoćeni ministar Republike Francuske.

Očigledno zadovoljan svim što su crnogorski vojnici pokazali na ovim manevrima, knez Petar Nikolajević je uveče, na Ivanovim Koritima, prilikom svečane večere ismijenjao šest zdravica sa knjazom Nikolom. Prva zdravica je podignuta u zdravlje svih prisutnih junaka, knjaz Nikola je podigao drugu u zdravlje budućeg zeta, a onda je Petar Nikolajević nazdravio za ‘bolju budućnost Crne Gore’. Četvrtu čašu je podigao Petar Karađorđević i ispio u zdravlje knjeginje Milene. Onda je opet veliki ruski knez ispio čašu u slavu crnogorksih pobjeda i junaka. Tako su se ređale zdravice na Lovćenu.

VJENČANJE MILICE

Sjutradan je bila posjeta Njegoševom grobu. Petar Nikolajević se oduševio i zadovoljan se vratio sa Lovćena na Cetinje.
Petar Nikolajević je 8. jula otišao iz Cetinja, preko Rijeke Crnojevića, Virpazara i Bara i stigao u Ulcinj. Odatle, knjaževom jahtom otputovao je za Rijeku, a potom vozom u Rusiju. Oprostio se od svoje vjerenice i budućeg tasta, koji su se pripremali da nekoliko dana kasnije pođu za njim u Rusiju.

Već 14. jula 1889. uveče, oko 21 čas, knjaz Nikola je krenuo sa ćerkom za Rusiju. Sobom je poveo i sina, prijestolonasljednika Danila i još nekoliko viđenijih Crnogoraca. Masa svijeta iz raznih krajeva Crne Gore došla je da isprati kneginjicu Milicu, koja će kroz nekoliko dana ponijeti novi naziv: ”Imperatorsko Visočanstvo velika knjeginja ruska”.

Petrovići su u Petrograd stigli 21. jula. Doček je bio svečan. Car i Carica i sva visoka ruska svita sačekali su i pozdravili visoke i drage gose iz Crne Gore. Od željezničke stanice do carskog dvora bila je nepregledna masa Petrograđana. Svadba je, inače, bila zakazana za 26. jul.
I dok se tih dana Milica pripremala za svečani dvorski ceremonijal vjenčanja, Nikola je tu, u Petrogradu, stvorio još jednu porodičnu vezu. Iznenada, 25. jula, dan uoči planirane svadbe, na Cetinje je prispio telegram knjeginji Mileni:
”Danas vjerismo Stanu za Njegovim Carskim Visočanstvom knjazom Đorđem Romanovskim, vojvodom od Lajhtenberga. Čestitam ti, mila majko moja. Tvoj Danilo”.
Stana, u stvari, Anastastija bila je po redu treća ćerka knjaza Nikole. I ona se, kao i njene sestre, školovala u Petrogradu.

Može se danas samo zamisliti kako je to bilo veliko iznenađenje za sve Crnogorce, pa i za niz drugih evropskih dvorova. Za nepuna tri mjeseca knjaz Nikola dvije svoje ćerke udaje za istaknute ličnosti carske ruske kuće. Takvim uspjehom nije mogo da se pohvali nijedan evropski vladar.
U evropskoj štampi punili su se stupci o Crnoj Gori.

STANINA VJERIDBA

Na vijest o Staninoj vjeridbi skupili su se Cetinjani pred dvor, đe se ”u znak radosti vjenčanja kneginje Milice i vjeridbe Stanine” pjevalo i igralo crnogorsko oro.
Vojvoda od Lajhtenberga - knez Đorđe Maksimilijanović Romanov, bio je nećak cara Aleksandra II.
Sjutradan, poslije Stanine vjeridbe, vjenčala se Milica za velikog kneza Petra Nikolajevića. Ceremonijal vjenčanja počeo je 26. jula u osam časova, kada je pet topovskih hitaca ispaljeno iz petrogradske vojne luke.

Prema opisu hroničara, nevjesta je tog dana imala na glavi krunu, a preko haljine bila je ogrnuta mantilom od ”malinove kadife”. Vjenčanje je obavljeno u crkvi velikog petrogradskog dvorca. Na čelu svečane povorke, koje je pošla iz dvora bio je car Aleksandar III sa caricom. U povorci su bili svi velikodostojnici ondašnje Rusije i brojni gosti iz drugih zemalja. Tu je, naravno, odmah uz cara, bio i knjaz Nikola, sa sinom Danilom.

Sam čin vjenčanja oglasila je 101 topovska salva. Na svečanom ručku podignuto je pet zdravica, a svaku je propratio po 31 topovski pucanj.
Poslije vjenčanja izdat je Manifest cara Aleksandra III ”svim vjernim podanicima” u kome objavljuje vjenačanje velikog kneza Petra Nikolajevića i kneginjice Milice. U Manifestu između ostalog piše:
”Javljajući ovaj radosni za naše srce događaj, da se supruga velikog kneza Petra Nikolajevića, Milica Nikolajevna, ima nazivati velikom kneginjom s naslovom Carsko Visočanstvo ...”
A koliko su te dvije kćeri knjaza Nikole bile moćne na ruskom dvoru pokazaće neki kasniji događaji.
Knjaz Nikola je u Rusiji primio mnoge delegacije i poklone. Zbirke ikona, albuma, slika i drugih vrijednosti, koje se danas čuvaju u cetinjskom Državnom muzeju i u Manastiru. Da dodamo i da je iz Zagreba 29. jula stiglo 16 đaka da prirede koncert u čast velike knjeginje Milice.

Vjenčanje Stane sa vojvodom od Lajhtenberga zakazano je za 16. avgust 1889. Naravno, za njega nijesu bile predviđene tako velike ceremonije kao za ono prvo, jer, ipak, titula vojvode od Lajhtenberga, premda je bio carev rođak, daleko je manja bila po značaju za dvor od Petra Nikolajevića, vrhovnog komadanta ruske vojske. Zbog toga, vjerovatno, ovom vjenčanju nije prisustvovao ruski car, a nije ni knjaz Nikola. On je, naime, prije toga već bio otputovao za Crnu Goru, a ostavio je sina Danila da prisustvuje vjenčanju.

NOVA SVADBA U PETROGRADU

Vjenčanje se obavilo na Sergejevskom dobru, vlasništvu knezova Romanovih, u crkvi koju je podigao car Nikola I, kada je udadbom svoje jedinice primio Lajhtenberge u lozu Romanova. Prisustvovali su brojni carevi rođaci, bio je tu i Petar Nikolajević i Stanina sestra, velika kneginja Milica. Na vjenčanju su Stanu dopratili njen brat Danilo i knez Arsen Karađorđević.
Predveče, 19. avgusta, kneginja Milena dobila je još jedan telegram iz Petrograda:
””Draga mama! Pomoću Božjom, ja se vjenčah s Tvojim i tatinim blagoslovom. Sretno sa mojim mužem polazim danas u Tambov. Moj pozdrav tebi, rodbini i miloj Crnoj Gori. Tvoja Stana”.
I povodom ovog događaja na Cetinju je bilo slavlje, istina, ovog puta daleko skromnije.
Tako je knjaz Nikola preko dvije ćerke posve učvrstio odnose sa Rusijom.

Princezi Jeleni suđeno da bude krunisana glava

Otvorena je i vojna šкola, a Rusija je dala novac za gradnju kasarne na Cetinju, koja je bila snabdjevena svim potrebnim sredstvima. Uz to na Cetinju je postojao i prvi ženski institut, u kome su se školovale mlade Crnogorke, a brigu o njemu direktno je vodila ruska carica.

NESUĐENA CARICA RUSKA

Međutim, narastanje države, a i nove prilike zahtijevale su od knjaza Nikole još više angažovanja. Svi dotadašnji uspjesi davali su mu volje i energije za još predaniji rad. Zahvaljući ruskom caru Aleksandru III dvije ćerke udao je za careve rođake. Ali, imao je još jednu veliku nadu da svoje veze sa Rusijom zabetonira. Tu buduću veliku svoju nadu koja bi mu donijela najveći ugled, vezao je bio za svoju četvrtu ćerku – Jelenu.

Kao i sav porod knjaza Nikole, tako se i četvrta ćerka, Jelena, školovala u Petrogradu. Između Nikolinih ćerki, u institutu Smoljni, a i u carevom dvoru, đe su one stalno dolazile na svečane prijeme i sklopile veliki broj poznanstava u visokim krugovima petrogradskog društva, Jelena je bila opšta mezimica. Vjerovatno i stoga što se od ostalih sestara izdvajala stasom i fizičkim izgledom.
Jelena je, naime, bila prava ljepotica. Elegantnog hoda, krhka u stasu, visoka, divne, kao vajane glave, visoka čela, crnih, krupnih veoma živih očiju, bogate crne kose, dugačkih nježnih prstiju, uz to veoma duhovita, obrazovana i inteligentna – ona je svojom ljepotom i otmenošću očaravala mnoge na carskom dvoru.

Zna se da je posebno bila naklonjena i umjetnosti. Svirala je klavir, čitala mnogo knjiga, a uz to se veoma prilježno bavila i slikarstvom. Postoji podatak da su u bogatoj kolekciji slika turskog sultana bile i dvije njene slike, koje mu je ona lično poslala, kasnije, kao princeza od Napulja – znači, pošto se udala za italijanskog prijestolonasljednika.

Poznato je i to da je veoma voljela arhitekturu i da je lično pravila idejnu skicu za spomenik vladici Danilu, rodonačelniku dinastije Petrovića, koji se i danas nalazi na Orlovom Kršu, iznad Cetinja.

NEISPUNJENE KOMBINACIJE

Veliki ruski knez Nikola, nasljednik prijestola i potonji ruski car, likvidiran u oktobarskoj revoluciji, bio se zagledao u Jelenu, princezu crnogorsku, još kao studentkinju Smoljnog instituta. U carskom dvoru bilo je mnogo pristalica da se nasljednik prijestola oženi sa Jelenom. U tadašnjoj ruskoj štampi i širim slojevima počelo je da se sve više piše i govori o toj bračnoj kombinaciji.

Jelenine šanse su rasle. To je dobro znao knjaz Nikola i ta klima mu je pogodovala. Potajna želja izrastala je u veliku nadu, pogotovu što je znao da je njemu lično i njegovoj porodici naklonjen car Aleksandar III. Postati tast ruskog cara – zar je moglo biti veće časti za gospodara malene Crne Gore?

Oktobra 1894. godine umro je Aleksandar III. Čim je čuo tu vijest knjaz Nikola je pohitao u Petrograd, na pogreb svom velikom prijatelju i dobroželatelju. Iz Srbije je na pogreb pošao i tada mladi kralj Aleksandar Obrenović. Nikola i Aleksandar prvi put su se sreli upravo u Petrogradu i tamo dugo razgovarali.
Tih dana, dok se pripremala svečana sahrana Aleksandra III, bilo je u ruskom dvoru dosta riječi o ženidbi prijestolonasljednika Nikole. Naravno, kao moguća ozbiljna kandidatkinja isticana je Jelena Petrović. To je, takođe, bila i želja budućeg cara. Ali, supruga Aleksandra III, carica Marija Fjodorovna, sa još nekoliko Njemica, udatim za velike ruske kneževe, nijesu htjele da čuju za tu vezu. One su željele da za suprugu budućeg ruskog samodršca vide ženu “svoje” krvi.
Njihova riječ je i bila odlučujuća.

Kad je knjaz Nikola to čuo, odmah poslije Aleksandrovog pogreba otputovao je iz Rusije. Istina, Rusiju su već bile napustile i neke druge strane delegacije koje su prisustvole sahrani. Nikola je otputovao istim vozom u kome je bila i francuska delegacija. Kad su prispjeli na bečku željezničku stanicu, francusku delegaciju je čekao telegram da se vrate natrag u Rusiju da prisustvuje vjenčanju cara Nikole II. Knjaz Nikola je produžio put za Njemačku.

KNJAZ LJUTITO ODLAZI

Što je mladi ruski car Nikola II izostavio da pozove knjaza Nikolu na svoju svadbu, u ono vrijeme se tumačilo na razne načine. Jedni su govorili da je knjaz Nikola demonstrativno napustio Rusiju kad je saznao da Jelena neće postati carica, a drugi - kojima treba više vjerovati, jer su bili bolje i obaviješteni – da je ruski car to uradio iz takta prema crnogorskom knjazu. Nezgodno bi bilo caru da ga zove na svadbu kada se zna da je želio da mu zaprosi ćerku, ali mu to nijesu dozvolili jaki dvorski krugovi.

Iz Rusije, knjaz Nikola je preko Njemačke otputovao za Pariz. Nije ni sanjao tada da će mu se još jednom osmjehnuti sreća i nadoknaditi to što njegova ćerka nije stavila na glavu rusku krunu.
Naišla je druga nada da će joj bili dodijeljena kruna jedne druge velike nacije i države.

Italijanski poslanik pri crnogorskom dvoru, grof Saminijateli, koji je zbog nepovoljne cetinjske klime boravio u Dubrovniku, poslao je sljedeći telegram crnogorskom ministru spoljnjih poslova, vojvodi Gavru Vukoviću:
”Molim Vas obavijestite me kad će knjaz Nikola doći natrag u zemlju. Hoće li pristati brodom pod Kotorom i hoćete li Vi doći k njemu u sretanje?”
Ne znajući o čemu se radi Vuković mu je odmah telegrafski odgovorio:
”Prema obavijesti koje je dobila Knjeginja Milena, knjaz Nikola će se izvesti pod Bar, zbog toga nema razloga da ja dolazim u Kotor”.
Na Cetinju nijesu ni slutili za šta se interesuje grof Saminijateli.
Italijanski poslanik nije čekao povratak knjaza Nikole. Čim je od Vukovića dobio telegram došao je na Cetinje. Sjutradan po dolasku tražio je prijem kod ministra spoljnih poslova. Tom prilikom je rekao Vukoviću:
“Došao sam da Vam postavim jedno pitanje u najvećoj tajnosti i povjerenju: da li je princeza Jelena zaručena, ili ne? Ako je slobodna od svakog angažmana da li bi je knjaz i knjeginja dali za princa od Napulja Viktora Emanuela? Ja odmah idem natrag u Dubrovnik, pa čim se knjaz Nikola vrati s puta dođite da mi odgovorite na moje pitanje, Vi lično. Više nikome se sada ovđe javljati neću. Čak ni knjeginji Mileni”.

NOVI CRNOGORSKI ZET – ITALIJAN?

Pitanje grofa Saminijatela palo je kao grom iz vedra neba. Ono je iznenadilo crnogorskog ministra spoljnih poslova da je jedva uspio sakriti to iznenađenje pred italijanskim poslanikom. Pošto je pitanje bilo veoma važno i komplikovano Vuković je italijanskog poslanika obasuo pitanjima:
“U čije ime ste došli da mi govorite o tako delikatnim pitanjima? Ko Vas je ovlastio da o tome razgovarate sa mnom? Da li pitanje postavljate zvanično, ili privatno?”
Kao i svi italijanski diplomati, tako je i grof Saminijateli bio zakopčan, oprezan i nepovjerljiv, pa nije ni na jedno Vukovićevo pitanje dao precizan odgovor. Rekao je samo:
“Ovo Vam govorim privatno i u najvećoj tajnosti! Uzalud me sve ostalo pitate, jer Vam ne mogu ninašta odgovoriti! Ako nekad dođe vrijeme za to onda će se sve iznijeti na viđelo!”
Vuković mu je rekao:
“Pored sve velike i važne misije Vi me stavljate u jedan izvanredno neprijatan i težak položaj pred mojim suverenima. Kako da im saopštim tako važnu stvar suhoparno, bez ikakvog znaka vjerovatnoće? Oni to mogu primiti kao nekakvu mistifikaciju, pa i uvredu. Upitaće me: u čije ime to radim i ko me je uputio da podnesem ovo pitanje? Morate računati na osjetljivost našeg suverena i njegove supruge, kod kojih ste akreditovani!”

Sva ova Vukovićeva nastojanja da nešto više sazna od italijanskog poslanika ostala su uzaludna. On je ostao pri svome – ništa da ne kaže, samo je ponovio da želi odgovor: da li je princeza Jelena slobodna, i ako je slobodna da li su roditelji voljni da je daju za princa od Napulja.

Italijanski kraljevski par upoznaje princezu Jelenu

Poslije tog razgovora italijanski poslanik otputovao je za Dubrovnik. Vojvoda Gavro Vuković se uputio u dvor kod knjeginje Milene. S puno opreznosti saopštio joj razgovor sa italijanskim poslanikom.
Primivši obavještenje sa iznenađenjem, veoma hladno, sa nekim ironičnim osmjehom u kome je bila i ozbiljna doza ukora svome ministru spoljnih poslova, kako je mogao i za časak povjerovati u takvu mogućnost, knjeginja Milena je reagovala tipično za ondašnje Crnogorke:
“Za toga Lacmana, moja kćer nikada neće poći!”

ZAR DA BUDE KATOLKINJA

Pošto je sve to srdito i podrugljivo sa velike visine primila, nastavila je, potom, malo smirenije:
- Znači li to da moja Jelena treba da pređe u drugu vjeru? - upitala je.
- Vjera je jedna ista, slavimo istog Hrista, iste svece, Italijani su katolici, Rim je srce Italije, centar katolicizma cijelog svijeta, pa je normalno da buduća italijanska kraljica mora biti bezuslovno katolkinja! – govorio je Vuković knjeginji Mileni.
Ne osvrćući se na njegovo ubjeđivanje Milena je nastavila:
“Kad bi moja kćer promijenila vjeru to bi bilo protivno svim Crnogorcima, a i u Rusiju bi to bilo rđavo viđeno!”
Vuković je vidio da je knjeginja Milena protivna čak i u pomisli na mogući brak sa italijanskim suverenom, pa je stoga želio da prekine razgovor sa njom:
“Još je o svemu tome prerano misliti, pa Vas molim, Knjaginjo, prije početka posla nemojte Vi stavljati teškoće, jer će ih sigurno oko svega ovoga još dosta iskrsnuti.”
Na tome se završio prvi razgovor u cetinjskom dvoru. Čekao se povratak knjaza Nikole.
Čim se Nikola vratio na Cetinje bio je odmah obaviješten o nenadanoj misiji italijanskog poslanika i misterioznom koraku Rima. Vječiti optimista, knjaz Nikola je ovu vijest primio daleko povoljnije od svoje supruge knjeginje Milene.

ŠTA ŽELE SAVOJI

- Nemam ništa protiv toga da se Jelena uda za princa od Napulja! – bile su prve Nikoline riječi.
- Jeste, Gospodaru, ali ovdje hoće jedna pravoslavna princeza da pređe u katolicizam. I to baš iz jedne do juče kaluđerske dinastije. Znaš dobro da bi povodom toga u Rusiji ovladalo neko potmulo nezadovoljstvo i roptanje. Ali, ipak, ja se na to ne bih osvrtao već bih tjerao po svome, pa bi se oni na to privikli i na kraju nam i zaviđeli na tu izvanrednu sreću! – odgovorio je Vuković.
- Znaš, Gavro, brine me dosta i to što će reći srpski narod kad čuje da crnogorska princeza prelazi u katoličanstvo! – primijetio knjaz Nikola.
- Za Srbe, ja se ne bih sjekirao! - nastavio je Vuković – Srpski narod je jedan od najtolerantnijih u Evropi, što se tiče takvih pitanja. On će prelazak u katoličanstvo lako pretrpjeti. Najposlije, imamo sreću što nam je dat povod da o tome svemu razmišljamo i da radimo sa najvećom opreznošću u ovako delikatnom pitanju, kako ne bi blamirali ni sebe, a ni Italijane. Gospodaru, moramo sve da radimo s izvjesnom dozom energije, jer nam italijanska kruna neće dolećeti na glavu, ako sjedimo skrštenih ruku. Ali, pričekajmo prvo da li će opet koga pozvati italijanski poslanik.

Na taj poziv, međutim, nijesu dugo čekali.
Grof Saminiateli pozvao je 29. decembra Vukovića da se sastanu u Kotoru. Nastala je radost, jer su na Cetinju mislili da će sada čuti neke povoljne vijesti. Ali, u Kotoru, Vukovića je čekao hladan tuš. Na brodu, gdje se srio sa italijanskim poslanikom, Vuković je od grofa čuo samo:
- Recite knjazu Nikoli da sam njegov odgovor saopštio Rimu. Nemojte molim Vas pitati kome sam to saopštenje predao. Drugog ničeg novog nemam da saopštim, već Vas molim da smatrate kao da među nama nije ni jedne jedine riječi bilo o vjeridbi.

HLADNI TUŠ

Vuković je bio kao skamenjen. Uzalud je govorio italijanskom poslaniku da ga je ovaj uplio u vrlo nezgodne poslove, da sada ne zna kako će pred knjazom i knjeginjom, ali mu sve to nije ništa pomoglo.
Grof Saminiateli samo je ćutao i na kraju je, da bi valjda malo smiro Vukovića, rekao:
- Molim vas cijelu ovu stvar treba držati u dubokoj tajnosi, jer nije isključena mogućnost da ćemo se uskoro opet vratiti na isto pitanje.

Srušenih iluzija Vuković se vraćao na Cetinje.
Knjaz Nikola i knjeginja Milena primili su hladno neočekivanu poruku italijanskog poslanika. Knjaz je samo rezigniranim glasom rekao Vukoviću:
- Sve ovo oko vjeridbe treba zbaciti s uma, kao da o njoj pomena nije nikad ni bilo.
Vuković mu je odgovorio:
- Gospodaru, meni teško pada što sam se u sve to uplekao. Baš zato i mislim da to pitanje ne treba napustiti, već izmišljati sve mogućnosti dok se ne dođe do konačnog: biti, ili ne biti!

I, zaista, Vuković nije mirovao.
Vuković je želio da na svaki način sazna prave namjere italijanskog dvora. Smislio je najpovoljniji način da to ispita. Znao je da se bliži kraj boravka princeza Jelene i Ane u Nici, pa je računao da je to najbolja prilika da se ostvari njegov plan. Bio je obaviješten da italijanski kralj Umberto i kraljica Margarita zimuju u jednom zamku nedaleko od Milana. Stoga je smislio da bi bilo najbolje da knjeginja Milena otputuje u Milano, da tu ostane nekoliko dana, tobože čekajući ćerke pri povratku iz Nice, a odatle da otputuje za Ženevu i posjeti svoju unučad, djecu Petra Karađorđevića.

VUKOVIĆEV PLAN

Za javnost bi to bilo sasvim uvjerljivo, a ako je italijanskom kraljevskom paru stalo do neke bračne veze njihovog sina sa princezom Jelenom, oni bi se na neki način morali zainteresovati za boravak knjeginje Milene u Milanu.
S tim planom Vuković je otišao kod knjaza. Nikola je odmah dao pristanak. Valjalo je još samo ubijediti knjeginju. Tu dužnost preuzeo je na sebe lično knjaz. Kao svaka majka, gotovo da se žrtvuje za sreću djece, knjeginja Milena je pristala da pođe na ovaj put.

Krajem januara 1895. knjeginja Milena je otputovala za Italiju. Ali, prije nego što je i stigla do Trsta na cetinjskom dvoru su obaviješteni da italijanski kralj i kraljica odlaze iz Milana u Veneciju, da prisustvuju otvaranju jedne umjetničke izložbe. Čim je stigla u Trst knjeginja Milena je dobila poruku sa Cetinja, da umjesto u Milano ide da sačeka ćerke u Veneciju.
Italijanski kralj Umberto, čim je saznao da se knjeginja Milena nalazi u Veneciji učinio joj je “kurtoaznu” posjetu u hotelu Danijel, đe se bila smjestila očekujući dolazak ćerki iz Nice. Prema opisu ađutanta Đurđevića, koji je pratio knjeginju na ovom putu, ova posjeta je bila ”markantno ljubazna s kraljeve strane”.
Poslije ove kraljeve posjete doputovale su princeze Jelena i Ana.
Knjeginja Milena otišla je u posjetu kraljici Margariti, ali naravno sama, bez ćerki. Kraljica je pozvala knjeginju Milenu da sa ćerkama dođe na čajanku, a kasnije svi su išli zajedno u pozoršte. Sjeđeli su u kraljevskoj loži.
Italijanska štampa je, naravno, to pomno pratila i pisala o izvanrednoj predusretljivosti svoga kralja i kraljice prema crnogorskoj knjeginji i njenoj đeci. Štampa, međutim, još nije bila ništa “prokljuvila” radi čega se sva ta velika ljubaznost ispoljavala.

KRALJEVSKI PAR ODUŠEVLJEN

Jelena je ostavila vanredni utisak na italijanski kraljevski par. Koliko ih je impresionirao njen spoljni izgled, još više ih je zadivilo njeno obrazovanje. Govorila je perfektno više evropskih jezika. Vjerovatno je tom prilikom i pao njihov izbor da Jelena bude buduća italijanska kraljica, ali oni tada o svemu tome nijesu proslovili ni riječ.
Pošto njihov sin jedinac nije bio prisutan tim upoznavanjima, oni nijesu započinjali nikakav razgovor o vjeridbi. Znali su da Jelena nije ni za koga zaručena, pa su s te strane bili mirni i nije im se žurilo.

Tajna diplomatija i slatke muke knjaza Nikole

U Veneciji su se, uskoro, svi srdačno rastali: kraljevski par otišao je za Milano, a knjeginja Milena sa princezama, po planu, produžila je za Ženevu.
Na cetinjskom dvoru bili su o svemu do detalja obaviješteni samo knjaz Nikola i vojvoda Gavro Vuković. Oni su dalje donosili nove planove. Prvi uspješni korak ih je ohrabrio u tome. Ali, trebalo je naći priliku da se princ od Napulja neđe sretne s prinzeom Jelenom i da se njih dvoje lično upoznaju.

ŠTA HOĆE ITALIJANI?

Valjalo je naći načina kako da se to ostvari, jer je i knjazu Nikoli i Vukoviću sada bilo veoma jasno da se ne smije sve završiti na venecijanskom sastanku. Stoga su skovali novi plan. Pošto se knjeginja Milena nije mogla zadržati u Ženevi više od tri dana. Nikola je odlučio da ona odatle sa kćerkama ode u San Remo i tu provede ostatak zime.
Na cetinjskom dvoru su bili tačno obaviješteni da se princ od Napulja nalazio sa svojim korpusom, kojim je zapovijedao, u okolini Đenove. Pošto je San Remo u neposrenoj blizini Đenove, to je bila najbolja prilika da se dvoje budućih vjerenika tu sretnu, jer sve je zavisilo od toga da se oni vide i kako će se jedno drugome dopasti.

Nikola je odlično znao, du su u dotadašnjoj istoriji svijeta bračne veze između dinastija imale velike političke važnosti. Tim vezama kroz istoriju dobijeni su gradovi, provincije, pa i cijele države. Dobijeni su prijestoli i krune preko nasljedstava, stvoreni su saveznici za razna osvajanja i ratove.
Knjaz Nikola je znao i to da su to bračne veze u modernije vrijeme sve manje imale političkog značaja. Posebno ga je interesovalo šta to goni Italiju, kao jednu od prvih sila u Evropi, da se orodi sa crnogorskom prinzecom?

Knjazu Nikoli je bilo jasno da na dvorovima velikih evropskih država ima veliki broj stasalih đevojaka za udadbu i da bi nasljednik italijanskog prijestola lako našao puno željenih odziva, da bi našao princeze sa velikim mirazom, pa možda i sa velikim političkim uspjesima. U malenoj Crnoj Gori i njenom siromašnom dvoru Italijani nijesu mogli da nađu nijedan od ovih razloga koji bi ih naveo da zatraže ruku lijepe crnogorske princeze.
Sve je to knjazu Nikoli bilo jasno.

KAKO OSTVARITI NAMJERE

Tražeći sa svojim saradnicima i prijateljima razlog ovom iznenadnom italijanskom koraku oni su došli do jednog zaključka, koji i danas može da bude prihvatljiv:
Kuća Savoja spadala je u najstarije vladarske domove Evrope. Bila je u srodničkim vezama sa mnogim dinastijama, preko uzajamnih brakova. Ta srodstva bila su ispreplijetana raznim mrežama i u samoj savojskoj kući. I tadašnja italijanksa kraljica Margarita, Viktorova majka, bila je kćer rođenog brata svoga muža (!?) – kralja Umberta. Brakovi između bliskih srodnika po krvi ukazivala su da mogu biti fatalni za potomstvo. Italijanski dvor, da bi osvježivo svoju vladarsku lozu, došao je na ideju da se orodi jednom zdravom gorštačkom porodicom. To je bio izgleda odlučujući razlog da italijanski suvereni zakucaju na vrata crnogorskog dvora!

Međutim, ako ta eventualna udadba nije imala za Italiju neke posebne političke vrijednosti, knjaz Nikola je znao dobro da bi za Crnu Goru bila od mnogostrukog političkog značaja. Znao je da kao mala i slabašna državica na balkanskoj vjertometini, u političkim igrama i nagađanjima velikih sila, ne bi nikako mogla opstati bez velikih zaštitnika. Rusija je od davnina bila zaštitnica Crne Gore, a otkako su ušle u carsku kuću dvije Nikoline kćerke, iz tih bračnih veza crpio se veliki politički kapital. Sada je Jelena bila velika knjaževa briga.
Srodstvo sa dinastijom Savoja donijelo bi Crnoj Gori još jednog političkog zaštitnika, koji bi joj, nesumnjivo, mnogo valjao prilikom raspravljanja životnih pitanja malih balkanskih naroda pred budućim sudom velikih sila.
Ali, znali su i da bi se to srodstvo ostvarilo valja ukloniti mnoge zapreke. Prva od njih bila je – da se sazna šta hoće Italijani.
U toku tih premišljanja i savjetovanja u dvoru sa najbližim saradnicima, oko posjete italijanskog poslanika grofa Saminiatela, knjaz Nikola nije želio da dugo oklijeva. Obratio se svom ministru spoljnih poslova vojvodi Gavru Vukoviću.

TAJNI SASTANAK U DUBROVNIKU

- Gavro, smjesta da ideš u Dubrovnik i kategorično odgovori grofu Saminiatelu da je princeza Jelena slobodna. Vjerujem, Gavro, pored tvoje sposobnosti, i u tvoju taličnost. Dobro gledaj da što jasnije odgovore dokučiš od grofa ne bi li te stavio na put kojim bi smo mogli i mimo njega poći, jer je u ovakvim rabotama diplomacija perfidna i dosadna.

Moralo se voditi računa da ovo putovanje ministra spoljnjih poslova ne bi izazvalo bilo kakve političke komentare, jer ruski poslanik na Cetinju posebno je pratio da knjaz Nikola slučajno ne preduzme nikakave korake zbližavanja sa Austrijom.

Vuković je otišao u Dubrovnik 6. decembra 1894. sa svojom suprugom, koju je poveo na ljekarski pregled. Koliko se cijela ova stvar držala u tajnosti Vuković čak ni svojoj supruzi nije rekao pravi cilj njihovog putovanja.
I dok je Gavrova supruga bila na pregledu kod doktora Mišetića, Vuković je otišao kod italijanskog poslanika. Saopštio mu je knjaževu poruku. Uzalud je od njega tražio bliža obavještenja, uzalud je pokušao da mu grof Saminiatelo ukaže na neku ličnost pri italijankom dvoru s kojom bi se o svemu ovome moglo razgovarati i kako bi se saznale prave namjere italijanskog kraljevskog para o ženidbi njihovog sina. Na sva ova Vukovićeva navaljivanja italijanski poslanik je tek odgovorio:
- Nikakvog neposrednog pregovaranja ne može biti, sem preko ministarstva spoljnjih poslova. Ovo je čisto dvorsko pitanje i ako dobijem neku novu poruku iz Rima ja ću Vam javiti da se ponovo sastanemo.
Ministar i poslanik su se dogovorili, ako bude novih poruka, da se sastanu neđe drugo, a ne u Dubrovniku.
Ministar Vuković se preko Kotora i Njeguša vraćao za Cetinje.
Ali čim je stigao do Njeguša saznao je da dolazi knjaz Nikola. Gospodar je došao do Njeguša iz dva razloga: prvo da što prije, u svom nestrpljenju, sazna rezultat Vukovićeve misije, a drugo, da isprati dvije svoje kćeri: Jelenu i Anu, koje su putovale za Nicu, kod svoje sestre, velike ruske knjeginje Milice, da tamo zajedno provedu dio zimske sezone.

JELENA: SKUPA JE TO ŽRTVA

Razgovor između knjaza Nikole i Vukovića bio je kratak. Ubrzo im se pridružila i Jelena, pa je Nikola ostavio nju nasamo sa Vukovićem. Prije polaska na put knjaz joj je, ipak, otkrio tajne razgovora oko njene vjeridbe i molio je da o tome ništa nikome ne priča.
Samo da se povjeri sestri, velikoj knjeginji Milici i da mu hitno dostavi šta ona o tome misli. Kad je ostala sama s Vukovićem Jelena ga je, gotovo kao i majka joj, podrugljivo pitala:
- Da li je uspjela tvoja misija u Dubrovniku?
Pošto joj je Vuković ispričao cio tok razgovora sa italijanskim poslanikom ona je nastavila:
- Kako si mogao i pomisliti da bi to prihvatio italijanski katolički dvor? Zar kraljica Margarita može dozvoliti da jedna pravoslavna Crnogorka dođe na rimski prijesto.
- Pa sigurno ne bi došla pravoslavna princeza na katolički italijanski prijesto nego jedna pokatoličena Crnogorka! – odgovorio joj je mirno Vuković.
- Zbilja, zar si ti, Gavro, za jednu takvu konvenciju?
- Jesam, visočanstvo, i to bezuslovno!
- Ja razumijem tebe, kao državnika, da hoćeš nešto u politici da postigneš. Ali, ne bih ti preporučila da to činiš žrtvujući mene. Mislim da bi to bila suviše skupa žrtva – rekla je Jelena.

Princ Viktor se potajno sve više približava Cetinju

Vojvoda Garvo Vuković je dugo ubjeđivao princezu Jelenu kako bi divno izgledala sa italijanskom krunom na glavi, ističući da, što se vjere tiče – sve se to može lako i bez pompe udesiti.
U tom razgovoru su se i rastali. Jelena je sa sestrom Anom pošla za Nicu, a knjaz Nikola i ministar Vuković vratili se natrag, na Cetinje.

ŠTA ĆE REĆI RUSIJA

To pitanje promjene vjere stajalo je kao najveća zapreka budućem eventualnom braku između Jelene i Viktora Emanuela. A šta će o tome reći Rusija, putanje je koje je posebno mučilo knjaza Nikolu.
Put od Njeguša do Cetinja bio je posvećen samo tom razgovoru između knjaza i Vukovića.
- Ako dođe do čega oko Jelenine vjeridbe, najviše se brinem šta će reći Rusija – govorio je Nikola svom saputniku.
Nezgodno je to što će morati da pređe u katolicizam. Ali, zašto bi se Rusi ljutili? Niđe nije bilo više konvencija nego na njihovom dvoru. Sve carice, sve velike knjeginje, kad su ušle u carski dvor, prelazile su u pravoslavlje.

Pri svemu tome knjaz Nikola je vodio računa da ničim ne da znaka da se nameće oko udaje svoje kćerke. Želio je da sva ta njegova preduzimljivost nikome ne padne u oči. I u tome je i uspio.
No, ovaj plan mu je, ipak, propao. Pošto je Italija tada vodila prvi rat sa Etiopijom, i njena vojska pretrpjela jedan veliki poraz, Viktor Emanuel je otputovao iz Đenove na duže vrijeme za Rim. Potom je knjeginja Milena sa kćerkama došla iz Ženeve pravo na Cetinje.
Poslije onog venecijanskog sastanka sa italijanskim kraljevskim parom nastalo je jedno dugo zatišje, sve do septembra 1895. godine.

Svjetska štampa je zbog italijanskog rata u Africi bila podijeljena u dva tabora. Jedan dio štampe je napadao Italiju zbog njene kolonijalne politike, što je izazivalo još žešće unutrašnje nemire u Italiji. Drugi dio štampe je sažalijevao Italiju, ali nije imao argumenata da je pravda u tom ratu.

IZRAZI SIMPATIJA

Knjaz Nikola i Vuković iskoristili su te italijanske neprilike. U zvaničnom listu crnogorske Vlade izašao je tih dana jedan članak sa puno simpatija prema Italiji. U njemu je, između ostalog, otprilike pisalo:
- Ako je bitka izgubljena kod Adole, ipak, čast hrabre italijanske vojske ostala je na visini, jer se vojska hrabro borila, a pretrpjela je poraz samo antinacionalna kolonijalna politika ministra Kristia.
To je bio blag melem na svježe italijanske rane. Cjelokupna italijnska štampa prijateljski je propratila ovakav gest Cetinja.

Septembra 1895. godine knjaz Nikola je otišao na odmor u Nikšić. Ministar Vuković isto tako otišao je na odmor. Upravo tada, stigla je vijest da se Viktor Emanuel uvezao na svoju jahtu i otplovio prema Krfu, a odatle će u lov po brdima južne Albanije. Iz Dubrovnika je od italijanskog poslanike stigla sljedeće depeša:
”Jedan otmeni lovac javio se sa Krfa da bi rado došao u Crnu Goru, kod knjaza na Cetinju, da koji dan tamo provede u lovu po Skadarskom jezeru”.

U stvari, to je bila ponuda Viktora Emanuela da bez ceremonija i inkognito dođe do Cetinja, gdje bi se upoznao sa princezom Jelenom. Ali, Vukovićev zamjenik nije na ovu depešu obratio neku posebnu pažnju, jer i nije bio upućen u tajne razgovore o vjeridbi. Stoga je poslao knjazu u Nikšić sa ostalom poštom i, naravno, sa zakašnjenjem. Knjaz Nikola je razumio depešu i odmah hitno odgovorio da rado prima ”otmenog gosta”.

ITALIJA SVE PRILJEŽNIJA

Kako italijanski princ nije odmah dobio povoljan odgovor Cetinja, vratio se za Italiju, prije nego je knjažev odgovor stigao do Krfa. Tako je propala još jedna šansa za upoznavanje Jelene sa Viktorom.
Knjaz Nikola i ministar Vuković su bili, ipak, zadovoljni. Iz svega što se dogodilo i događalo bilo im je jasno da se u Rimu ozbiljno računa na ovu potencijalnu vezu. Na to su ih upućivali i neki drugi politički razlozi. Odnosi između Crne Gore i njenog prekomorskog susjeda počeli su da se razvijaju da ne može biti bolje. Kralj Umberto lično je počeo da obraća pažnju na Crnu Goru. Njegovom naklonošću primljeno je više desetina crnogorskih mladića da uče u italijanskim vojnim školama u Torinu, Modeni i drugim mjestima. Da bi se razvio trgovački saobraćaj između dvije zemlje, italijanska Vlada je odobrila državnu subvenciju za otvaranje redovne plovidbene linije od Barija do Bara. Cetinje su počele da obilaze i visoke italijanske dvorske ličnosti.

Prva zvanična dvorska ličnost koja je posjetila Cetinje bio je grof Pominski, inače porijeklom Poljak. Knjaz Nikola i Vuković, tada su pomislili da on nosi neku važnu poruku, kada je aprila 1896. godine posjetio Cetinje. Htjeli su da mu pripreme zvaničan doček. Tome se usprotivila knjeginja Milena:
- Kakvi ćemo pred svijetom izgledati ako upadnemo u kakvu prehitrenu glupost, a grof ne bude donosio nikakave poruke. Neka on dolazi kako zna, a ako je poslat u kakvu misiju imaćemo vremena da ga otmeno dočekamo!

Grof Pominski nije ni riječi progorovio o vjeridbi, iako je bio dobro upućen makar u dio tajnih razgovora. On je, očito, dolazio samo da malo oslušne puls cetinjskog dvora.
Knjaz Nikola i svi u dvoru pravili su se nevješti.

Na Cetinju su bili obaviješteni da će svečanosti krunisanja novog ruskog cara, u ime italijanskog dvora, prisustvovati prijestolonasljednik Viktor Emanuelo. Pošto je knjaz Nikola već bio riješio da ide na krunisanje carevo, predložio je svojoj kćerci, velikoj ruskoj knjeginji Milici, da bi bilo dobro da pozove i princezu Jelenu da dođe kod nje, u Rusiju. Milica je odobrila tu kombinaciju, ali je primijetila da je najbolje da Jelena dođe malo kasnije, odnosno neđe usred krunidbenih svečanosti, koje će potrajati nekoliko dana.

PETROVIĆI SE SELE U PETROGRAD

Princeza Jelena je već sredinom aprila pošla za Drezden, pod vidom usavršavanja njenog talenta u slikanju. Početkom maja, knjaz Nikola sa sinovima, iz Beča je otputovao za Rusiju. Četiri dana poslije ka Petrogradu se uputila i princeza Jelena.

Knjaz Nikola i njegovi sinovi u ruskoj prijestonici su se susreli sa Viktorom Emanuelom. On se prema njima veoma srdačno i s pažnjom ophodio prilikom svih susreta na ruskom dvoru, ali se nije ”činio vješt” o glavnoj stvari, o kojoj su sanjali knjaz i njegovi sinovi.

Prema već udešenom programu, stigla je i princeza Jelena kod svoje sestre Milice. Na prvom velikom dvorskom balu povodom krunisanja cara Nikolaja II, pozvana je bila i Jelena. Poslije prve igre, koju je odigrala viz-a-vi cara, čim je prestala muzika, bez ikakve formalnosti i posredovanja njenog oca, braće, ili sestara, prišao joj je Viktor Emanuel i predstavio se. Rekao je samo:
- Ja sam princ od Napulja!
Kad je otišao sa Cetinja, princeza Jelena, nije izdržala da ne napravi jednu veoma duhovitu šalu na račun ministra spoljnih poslova Gavra Vukovića. Da bi se Vukoviću narugala poslala mu je kući tanjir kora od pomarandži i nekuvanih makarona.

INTIMNI RAZGOVORI

Od toga trenutka s lijepom crnogorskom princezom te večeri više nije niko igrao sem Viktor Emanuel. Štaviše, poslije svake igre, on je ostajao s njom da razgovara. Te večeri Viktor je bio veoma kuražan. Poslije nekoliko uobičajenih fraza, bez okolišanja i prethodnih izjava ljubavi, zapitao je Jelenu:
- Hoćete li se udati za mene?
- Imam roditelje i ne odlučujem sama – prozborila je Jelena.
- Imam i ja roditelje – odgovorio je Viktor. – Ali, ja pitam Vas dajete li mi ruku, ili ne. Hoćete li me za muža, ili ne? Ja vama nudim moju ruku i želim da mi budete supruga. Docnije ćemo se zanimati roditeljima i tražiti od njih blagoslove.


Dvorske muke zbog Jeleninog prelaska u katolicizam

Iako na osnovu nedovoljno podataka koje je o njemu ranije imala italijanski princ Viktor nije Jeleni posebno imponovao, naročito fizički (ona je, naime, rastom od njega bila za glavu viša), očigledno sada iznenađena odvažnim prosiocem, sasvim direktno mu je odgovorila: - Voljna sam da se udam za Vas!

PRINC OČARAN JELENOM

U carskom dvoru te večeri svi su primijetili da se italijanski prijestolonasljednik ne odvaja od Jelene. Svima je pao u oči njihov poduži intimni razgovor, a posebno njegova permanentna pažnja koju joj je posvećivao, prateći je kud god se te večeri kretala. Viktor se ni na koga nije osvrtao sem na Jelenu. Prolazio je čak i pored knjaza Nikole i njegovih sinova, kao da nije ni riječi prozborio sa njihovom Jelenom.
Na završetku bala, prilikom rastanka, Viktor je kategorički rekao lijepoj crnogorskoj princezi:
- Molim Vas, nemojte ni dana više da se zadržavate ovdje! Nemojte svraćati ni kod vaše sestre! Smjesta idite za Cetinje! Ja idem u Rim i uskoro ću doći u Crnu Goru!

Jelena je odmah poslije bala ispričala sve ocu, braći i sestrama. Složili su se da udovolje želji italijansksog prijestolonasljednika i knjaz Nikola je sjutradan sa kćerkom otputovao iz Rusije.
Tako je, igrom sudbine, princeza Jelena zaručne u drevnom Kremlju, u najvažnijem dvorcu ruskih careva, za koju se dvije godine ranije mislilo da će biti izabranica i buduća ruska carica.
U tom istom kremaljskom dvorcu, dok je igrala pored samog ruskog samodršca Nikole II, koji je trebalo da bude njen suprug, ona je pristala da ponese krunu najstarije evropske dinastije – hiljadugodišnju krunu Savoja.
Knjaz Nikola se zadovoljan vraćao iz Rusije i ne sluteći kakve će nove komplikacije naići oko udadbe njegove kćeri.

PORUKA KRALJA UMBERTA

Čim je stigao u Beč, italijanski poslanik pri austrijskom dvoru, poznati diplomata Nigro, zatražio je u ime kralja Umberta prijem kod knjaza Nikole. Knjaz ga je primio i tom prilikom povedena je prva zvanična riječ o vjeridbi Jelene sa Viktorom Emanuelom. Suština poruke kralja Umberta, koju je Nigro prenio, sastojala se u tome da bilo knjaz Nikola ili italijanski dvor pronađu jednog katoličkog sveštenika, koji bi došao na Cetinje da poučava princezu katoličkoj vjeroispovjesti, kako bi mogla preći u katolicizam prije vjenčanja.

Knjazu Nikoli je bila veoma neprijatna ova poruka italijanskog kralja. Vjeridba njegove ćerke sa nasljednikom italijanske krune izazvaće veliki propagandni efekat i u samoj Crnoj Gori, a još više van njenih granica. Ali, ako dozvoli da katolički fratar ulazi i izlazi svakodnevno iz cetinjskog dvora pravoslavnog knjaza Nikole, potomka vladičanske porodice u Crnoj Gori – zar to ne bi moglo da pomrači veliki događaj zaručenja njegove Jelene?
I pored sve nelagodnosti koju je osjećao, Nikola je sakrio pred Nigroom svoje nezadovoljstvo na takvu kraljevu poruku. Jednostavno, hladno je odgovorio:
- Uzimam na znanje kraljev prijedlog, ali kako sam pri putu da posjetim Beograd, u veoma važnoj državnoj misiji, ne mogu ništa pozitivnije odgovoriti prije nego što se vratim na Cetinje i čujem šta o tome misli knjeginja Milena i princeza Jelena.
Knjaz Nikola je želio da dobije u vremenu.

Pri povratrku iz Beograda knjaz Nikola je opet svratio u Beč i ponovo se sastao sa italijankim poslanikom. Tom prilikom mu je rekao:
- Očekujem da mi se kralj Uberto javi lično na način koji on to smatra da je najbolji, jer prije toga nema osnove da o tako važnom pitanju bilo s kim razgovaram. Želio bih da kralj pismeno zaište ruku moje kćeri za svog jedinca i da pismeno obilježi sve uslove pod kojima želi oženiti svoga sina sa princezom Jelenom.
Iz Beča knjaz se vratio na Cetinje da čeka italijanski odgovor.

USTUPCI ITALIJANIMA

Mjesec poslije stiglo je pismo od kralja Umberta. U tom pismu italijanski suveren zvanično ”prosi” princezu Jelenu za svog sina princa od Napulja, ali uz određene “sugestije”:
- Princeza Jelena treba prvo da neđe pođe iz Crne Gore da se pouči u katoličkoj vjeri;
- Po njenom povratku, na Cetinje će doći princ od Napulja, kako bi se dobro upoznali, a možda i vjeridbu formalno okončali;
- Od knjaza i Crne Gore ne traži se nikakav miraz za Jelenu. Šta više, cio svadbeni trošak kralj prima na sebe.
To su, dakle, bili uslovi koje je tražio italijanski kralj. Nijesu bili ni u čemu uvrjedljivi, niti posve neprihvatljivi.
Valjalo je, potom, poslati odgovor. Od njega je zavisila sudbina budućeg prijateljstva.

Knjazu Nikoli, izvjesno, nije bilo lako. Sad je došao trenutak kad mora da se do kraja precizno izjasni. Za sve bi on našao odgovor da nije bilo tog prokletog pitanja vjere, koje mu je već počelo zadavati posebne brige, jer je predosjećao da će oko toga imati puno neprijatnosti među Crnogorcima, među srpskim narodom, a najviše se plašio ruskog reagovanja.
Pripremio je jedan odgovor za Umberta i pozvao u dvor na savjetovanje knjeginju Milicu, prijestolonasljednika Danila, ministra spoljnjih poslova vojvodu Gavra Vukovića, ministra vojnog vojvodu popa Iliju Plamenca, crnogorskog mitropolita Mitrofana i sekretara ruskog poslanstva Čigareva, pošto je poslanik bio odsutan.

U tom projektu pisma sve je za Italijane bilo povoljno, osim odgovora oko Jeleninog prelaska u katoličku vjeru. Knjaz Nikola je zahtijevao da se pitanje prelaska u katolicizam rješava tek pošto se mladenci vjenčaju. Štaviše, on je tražio da sve dok Viktor i Jelena budu samo nasljednici prijestola ostane svako pri svojoj vjeroispovjesti, a neka kasnije, kad bude zvanično kraljica, Jelena pređe u katolicizam.

RIJEČ GAVRA VUKOVIĆA

Kad je knjaz Nikola pročitao projekat svog odgovora nastala je tišina. Ćutao je sekretar ruskog poslanstva. Ćutao je i Ilija Plamenac, kao što je uvijek to činio kad nije bio siguran da li je knjaz od srca za neku stvar, ili, možda, drukčije radi iz taktičkih i političkih razloga. Ćutanje je prvi prekinuo ministar inostranih poslova - vojvoda Gavro Vuković:
- Gospodaru, ovđe su u pitanju prijesto i kruna jedne katoličke sile i zbog toga se bezuslovno moraju činjeti ustupci. Ako je glavni stožer oko kojega se cijela kombinacija okreće, to pitanje vjeroispovijesti, čim mi se da ne bi trebalo o tome mnogo zatezati, jer bi onda ova srećna kombinacija mogla biti osujećena. Pretpostavite da se u tom braku rodi dijete prije prelaska princeze Jelene u katoličku vjeru. Italija je srce katolicizma, iako nije sasvim klerikalna zemlja, pa kako bi bilo gledato to dijete kao našljednik prijestola, a rođeno u miješanom braku? Kako bi bila gledana princeza Jelena u dvorskim krugovima kada bi ispovijedala drugu vjeru? Vi gospodaru, morate učinjeti te ustupke. Nemojte ogorčiti protivu sebe italijanskog kralja i kraljicu i cijelu Italiju. Imala bi, onda, razloga da nam se docnije gorko osvete. Zar nije ljepše za Vaše dostojanstvo biti širok u svemu, kao što je bio italijanski kralj u njegovom pismu prema Vama?
- Predlažem Vam stoga, gospodaru, - nastavljao je dalje Vuković – da se ovo pitanje o vjeri ostavi kralju da on odluči, a da mu se u pismu napomene da bi trebalo da vodi računa o vjerskoj osjetljivosti Jeleninih roditelja i pravoslavnog naroda Crne Gore. Zbog toga zamolite italijanskog kralja da Jelenin prelazak u katoličanstvo ne bude neka demonstracija, sa kakvim velikim crkvenim ceremonijama i svečanostima, a da upravo zbog toga ovđe kod nas ne može biti riječi o nekom poučavanju katoličke vjere.

Veličanstven doček Italijana svojoj budućoj kraljici

Čim je vojvoda Gavro Vuković završio, mitropolit Mitrofan, se žestoko usprotivio njegom prijedlogu. Nešto zbog svog položaja, a više zbog prisutnog ruskog predstavnika, poglavar Crnogorske pravoslavne crkve je oštro reagovao:
- Ne može biti govora o princezinom prelasku u katoličanstvo! Ona mora da zadrži pravoslavnu vjeru i kao kraljica Italije!
No, na kraju, knjaz je ipak usvojio sugestije ministra spoljnog, Vukovića.

IZNENADNA VJERIDBA NA CETINJU

Od sastanka Viktora Emanuela i princeze Jelene, u Moskvi, pitanje njihove vjeridbe išlo je regularnim tokom, ali je još uvijek držano u tajnosti.
Početkom avgusta 1896. godine italijanska štampa je objavila da prijestolonasljednik Viktor od Napulja odlazi na uobičajeni lov po Albaniji. Iz Rima je, međutim, drugim kanalima stiglo povjerljivo obavještenje da on dolazi pravo na Cetinje. Stoga je prijestolonasljednik Danilo požurio da Viktora sretne u Baru.
Nakon tog Viktorovog dolaska na Cetinje ipak je otkrivena i dugo čuvana tajna njegovog interesovanja za crnogorsku prijestonicu.

Čim je stigao na Cetinje, Viktor je rekao knjazu Nikoli i knjeginji Mileni da su ga otac i majka poslali da ostane nekoliko dana kako bi se dobro upoznao sa princezom Jelenom, pa da će opet doći da završi formalnost oko prstenovanja.
Takav program nije se svidio knjazu i knjeginji. Oni su mu otvoreno rekli da ti dolasci i polasci mogu izazvati dosta intriga i spletki kod raznih neprijatelja i zavidljivaca.
- Ako je cijela stvar već pošla sigurnim tokom, mi bismo željeli da se sve to što skorije i završi! – rekao je Viktoru knjaz Nikola.

Već vidno “zagrijanog” budućeg mladoženju nije trebalo mnogo nagovarati. Pristao je da se vjeridba obavi odmah, da ne čeka dalje razgovore, niti odobrenje svoga oca i majke. Odmah je, potom, oglašena vjeridba i na Cetinju je nastalo pravo slavlje.
Odjednom, oči Evrope ponovo su bile uprte na malenu i zabačenu Crnu Goru. Veliki svjetski listovi poslali su odmah svoje specijalne izvještače da prikupe što više podataka i obavijeste čitalačku publiku o Crnoj Gori i njenoj dinastiji.

Venecijanske, vatikanske, dubrovačke i druge arhive – odjednom su se otvorile za ispitivanje svima onima koji su željeli da iznesu što više istorijskih podataka iz prošlosti Crne Gore. Počele su da se izdaju knjige, brošure, štampaju fotografije i drugi raznovrsni spisi o Crnoj Gori, na svim evropskim jezicima. Čak je i ruska štampa, u svom prvom reagovanju, pozdravila ovaj važni događaj u crnogorskoj vladajućoj kući. Ruski car Nikola II, poslao je telegram knjazu Nikoli, u kome je blagoslovio vjeridbu.
Crnogorski knjaz ponovo je diplomatski i ljudski trijumfovao! Cijeli svijet je mogao zavidjeti i njemu i maloj Crnoj Gori.

U RIMU UGOVOREN BRAK

Nakon skoro mjesec dana provedenih na Cetinju, krajem avgusta iste godine, princ Viktor se vratio u Rim. Odmah za njim, knjaz Nikola je poslao svoja dva delegata da zaključe bračni ugovor. Delegati su bili vojvoda Božo Petrović, predsjednik Državnog savjeta i dr Valtazar Bogišić, ministar pravde.
U Rimu je sačinjen i potpisan ugovor, tačno onakav kako su se već dogovorili knjaz Nikola i kralj Umberto. Po tom ugovoru Jelena je morala prije vjenčanja da pređe u katoličku vjeru.
Princ napuljski, Viktor Emanuel, ponovo je došao na Cetinje 25. septembra. Ovoga puta zvanično da prema ugovoru vodi princezu Jelenu u Italiju, đe je imala preći u katolicizam i vjenčati se po ritualu katoličke crkve. Na Cetinju, princ Viktor je dočekan po zvaničnom protokolu, sa svim počastima, kao nasljednik italijanskog prijestola.

Ali, ovoga puta Viktora su na Cetanju čekala iznenađenja koja za malo nijesu dovela i do raskida vjeridbe. Od njegovog odlaska, kada je zvanično isprosio Jelenu, pa do ponovnog dolaska, naime, desile su se neke neočekivane stvari.
Iznenada, poslije prve pozitivne reakcije, Rusija je okrenula ćurak. I ruska štampa, a posebno diplomatija, naročito “cetinjski Rusi”, oni u poslanstvu, počeli su da se javno suprotstavljaju i javno daju svoje primjedbe na ugovor o vjenčanju Jelene sa Viktorom Emanuelom.
Sve se to sada okrenulo naglavačke, pa su udruženi napadali cetinjski dvor i knjaza Nikolu, zbog toga što je dopustio da njegova ćerka Jelena pređe u katoličku vjeru. Nezvanično, Rusija je čak stavljala do znanja da bi to, ako se obistini, moglo imati teških posljedica na buduće odnose između dvije zemlje.
Očigledno knjazu Nikoli nije bilo lako odreći se ruskog pokrovitelsjtva, odnosno primata kojeg je do tada uživao na ruskom dvoru. Knjeginja Milena je otvoreno po dvoru govorila:
- Pričala sam ja da će se Jelenina promjena vjere u Rusiji grdno primiti i da će toga radi nastupiti rđave posljedice za svu Crnu Goru.

PLAČ PRINCEZE JELENE

Knjaza Nikolu je to držanje Rusije toliko dekuražilo da je to dao do znanja i Viktoru Emanuelu. Nikola se, u jednom trenutku, čak nosio mišlju da Jelenu preda Viktoru tu, na Cetinju, pa neka idu bez ikakve pratnje za Italiju.
Jelena je zbog svega toga bila slomljena i tih dana neprestano plakala. Dva knjaževa bliska rođaka i saradnika: vojvoda Božo i Mašan Petrović, nijesu izlazili iz svojih kuća, u znak protesta što jedna njihova rođaka prelazi u katolicizam. Time su željeli da dokažu Rusiji svoju privrženost. Pri tom su kod Rusa iz cetinjskog poslanstva, za sve optuživali ministra spoljnog, Gavra Vukovića. O njemu su otvoreno govorili:
- On je pokornik toga zločinstva i trebalo bi ga svgrnuti i poslati u kakav latinski manastir u Rim.
Vuković je, međutim, na sve takve optužbe u tom trenutku razumno reagovao. On je knajzu Nikoli i knjeginji Milici, bez mnogo uvijanja, a uz to ogorčen na ovakvo rusko reagovanje, rekao:
- Rusko nezadovoljstvo za nas nema nikakve opasnosti. Dosta je njihovog tutorstva nad nama i od toga više ni bi trebalo da prezamo. Od kad Rusija postoji nije imala carice porijeklom pravoslavne vjere. Sve su zbog krune prelazile u pravoslavlje. Pa, skoro i sve velike knjeginje. Zbog čega? Zbog visokih položaja i titula, a ne iz ubjeđenja. Sada te popravoslavljene velike dame, navodno, čuvaju pravoslavlje. Da se ovdje prijestola ne tiče mogli bismo Italiji stavljati teže uslove. Ali, moramo činiti ustupak Italiji, a ne Rusiji, pa makar se zemlja pod nama propala...
- Pala nam je u dio izvanredna sreća i čast da udamo našu princezu na nasljednika prijestola jedne velike sile, pa je sasvim prirodno da za to i mi moramo izvjesnih žrtava činiti – nastavio je Vuković. – Prelazak u vjeru baš je najmanja žrtva pred svjesnim i razumnijem svijetom. Cio svijet nam zavidi, pa nam može i velika Rusija pozavidjeti, a može biti da baš iz pakosti i zavisti potraže to pitanje o vjeridbi. Ovo veliko dijelo mi moramo dostojanstveno izvršiti, a te mutnje i prijetnje što iz Rusije dolaze raspršiće se kao magla pred suncem. Budite uvjereni, Gospodaru, cio, gnjev ruski svršiće se na tome što dvije velike knjeginje ruske, vaše kćeri neće doći na svadbu, kao što bi im u dužnosti bilo. A tu demonstraciju moći ćemo lako pretrpjeti. Čim se taj važni čin završi Rusija će se s time pomiriti, pa će i dinastiju crnogorsku s više uvažavanja gledati.

KNJAZ NIKOLA “PRELAMA”

Ove riječi ministra spoljnjih poslova pale su kao melem na otvorene rane knjaza Nikole. Na kraju je pozvao ćerke i sinove i jednostavno, ali odlučnim glasom saopštio:
- U Rim idem ja, knjaz Mirko i princeza Ana da prisustvujemo vjenčanju. Knjeginja i knjaz nasljednik ostaće ovđe.

Princeza Jelena postaje italijanska kraljica

Knjaževa ćerka Ana, koja je, inače, bila veliki protivnik namjere da se Jelena pokatoliči, kroz plač je glasno negodovala:
- Ja ni mrtva neću da idem u Rim! Neću da gledam kako moja sestra uzima tuđu vjeru!
- Izlazi napolje! – ljutito je podviknuo knjaz Nikola, pokazujući prstom ka vratima. Ana je istog trena ustala i plačući istrčala iz dvorskog salona.
Zbog dileme oko prelaska Jelene u katolicizam tih dana na cetinjskom dvoru vladala je sumornost i nezadovoljstvo. Intrige i razne pakosne kombinacije i prepričavanja razjedinile su do tada složnu porodicu. Princeza Jelena je cijelo vrijeme bila zabrinuta i skoro neprestano plakala.

OPET RAZVEDRAVANJE

Princ Viktor Emanuel shvatio je kakvo se kolo oko njega okreće, ali se na to nije mnogo osvrtao. Očigledno, njemu više niko nije mogao stati na put, niti da spriječi njegovu ženidbu sa Jelenom. Bilo mu je jedino neprijatna pomisao na to da o svim tim detaljima, eventualno, saznaju njegovi roditelji, a posebno italijanska štampa.

Ali, odluka knjaza Nikole sve je to prekinula. Nad cetinjskim dvorom nebo se opet počelo razvedravati.
Pravi razlog za nepovoljno rusko, u stvari, reagovanje bio je sasvim druge prirode, a ne u “odbrani” pravoslavlja Petrovića i Crnogoraca. Oni su, naime, bili uvrijeđeni što su, prilikom prve posjete princa Viktora Emanuela, nekoliko mlađih crnogorskih oficira školovanih u Italiji, ushićeni prisustvom italijanskog prijestolonasljednika i njegovom vjeridbom sa princezom Jelenom, u opštem oduševljenju, nazvali jednu dvoranu u kasarni na Cetinju imenom italijanskog kapetana Galijanija, koji se hrabro borio i poginuo u Africi. Oficiri su, štaviše, u toj dvorani postavili i njegovu bistu. Pošto je tih mjeseci, od vjeridbe pa na dalje, do Cetinja dolazio veliki broj Italijana – svi su oni posjećivali tu dvoranu u cetinjskoj kasarni.
Rusi su se zbog toga jako naljutili. Oni su, iz svojih sredstava, podigli kasarnu, davali naoružanje za crnogorsku vojsku, pomagali u njenoj organizaciji, školovali oficire, a, eto, u “ruskoj” kasarni se podižu spomenici tuđincima, koji nikada ništa nijesu učinili za Crnu Goru, sem što su školovali nekoliko oficira. Zar da se zbog toga zapostavlju veliki ruski vojskovođe na račun italijanskih kapetana?

Takvo je bilo rusko rezonovanje o cijelom slučaju, koji je prouzrokovao jednu mučnu kampanju. Ali, Rusi o tome nikada nijesu zvanično progovorili, niti protestvovali. Oni su to, ipak, iskoristili da napadnu sklapanje braka između Jelene i Viktora Emanuela.
Odlukom knjaza Nikole sve je to, međutim, naglo bilo presiječeno. On je sve nezadovoljnike tako stavio pred svršen čin.

JELENA POSTAJE KATOLKINJA

Došao je i dan odlaska vjerenika iz Cetinja. Svečani polazak je najavljen za 4. oktobar 1896. godine (po starom kalendaru).
Knjaz Nikola je za Italiju, prema planu, otputovao sa sinom Mirkom, princezom Jelenom, njenim vjerenikom Viktorom Emanuelom i princezom Anom. U knjaževoj sviti bili su još: vojvoda Božo Petrović, vojvoda Gavro Vuković, Lujo Vojnović, Janko Vukotić, Mitar Martinović i knjažev ađutant Slavko Đurković.
Put ih je sa Cetinja vodio preko Rijeke Crnojevića, Virpazara do Bara. Tu su prenoćili u vili Topolica, a sjutradan, 5. oktobra, ukrcali se na jahtu Viktora Emanuela. Iz Bara, sa brda Volujica, Jelenu je na srećan put ispratila grmljavina topova.

Na otvorenom moru jahtu je topovskom paljbom pozdravilo i sedam austrijskih ratnih brodova, a malo dalje presrela ih je italijanska ratna eskadra i dopratila do obale. U zoru 6. oktobra stigli su u luku Bari.
Na pristaništu u Bariju već se bila okupila nepregledna masa svijeta iz svih južnih gradova Italije, koja je pristigla da vidi vjerenike. Prema pisanju ondašnje štampe tu se bilo sjatilo skoro 300.000 duša.
Dok je knjaz Nikola sa svojom pratnjom otišao u protokolarni obilazak italijanskih ratnih brodova, vjerenici su ostali u jahti ”Savoja” gdje je obavljen ceremonijal Jeleninog prelaska u katoličku vjeru.
Najprije je na jahtu došao poglavar katoličke crkve u Bariju sa jednim svještenikom, priredivši govoto sve što treba za religiozni obred. Oba bijahu obučena u crne odore, svilene mantije, sa dugačkim šlepovima i sa prozirnim plaštovima oko vrata.
Prozori na salonu jahte bili su pozatvarani sa sviju strana. Sunčevu svjetlost zamijeni električna i svak bi uklonjen iz salona i sa korva jahte. Niko se nije smio maći sa jate, niti ući i izaći dok vjerska ceremonija nije obavljena. Za vrijeme pripreme u salonu, stajao je samo par vjerenika i prisustvovao učenju čitanja molitve.

UVODNI CEREMONIJAL

Od knjaževe pratnje tom ritualu su prisustvovali samo Julo Vojnović i vojvoda Gavro Vuković, a sa italijanske strane Viktor Emanuel, duka od Đenove, ministar Kosta, general Tegcati i dva ordonansa. U svojim zabilješkama crnogorski ministar spoljni Gavro Vuković ovako je opisao cio taj ceremonijal:
“...Na jednom stolu, pokrivenom zlatnim zastivačem sa okrajcima u porfiru, bijaše postavljen krst i Jevanđelje. Princeza Jelena pristupila je oltaru i kleknula na purpurni dušek. Pročitala je ‘Vjeruju’ na italijanskom jeziku iz jednog egzemplara. Pročitala ga je glasno i kuražno i na istom egzemplaru stavila svojeručni potpis. Stavila je ruku na Jevanđelje, položila zakletvu, ponavljajući neke riječi, koji je velikodostojnik pred njom izgovarao. Poljubila je krst i Jevanđelje i prekrstila se nekoliko puta, po latinski. Eto, u čemu se sastojala sva ceremonija prelaska iz pravoslavlja u katolicizam ...”

”...Po završenom obredu knjaz se je vratio sa cijelom svitom. Knjaz, viđaše se, stegnutim srcem čestitao je kćeri novu vjeru. Ostali, nijesu se činjeli vješti, koliko da nije ničega bilo. Međutim, uvjeren sam bio da je kod njih sviju to bilo prividno poziranje...”
Tako je Jelena, “po kratkom postupku”, postala katolkinja.
Italijanski dvor je, očigledno, vodio računa da ne povrijedi osjećanje Nikole i Crnogoraca, pa je cio taj ritual izveden u najvećoj skromnosti, bez ikakve pompe.
U Bariju vjerenike su dočekali sa oduševljenjem. Raskošno okićene ulice, preispunjene masom svijeta davale su izuzetno svečan izgled. Između špalira vojnika prolazila su кola sa vjerenicima, a mase načičkanog svijeta na ulicama Barija pozdravljali su ih oduševljenim ovacijama.
Svuda i usput srdačno pozdravljani, vjerenici su sa pratnjom stigli do Rima.
U subotu 9. oktobra bio je dan vjenčanja princeze Jelene sa princom Viktorom Emanuelom. Prije samog vjenčanja, međutim, Italijani su dali prigovor na sklopljeni ugovor o braku. Pri projektu ugovora, koji je bio ranije sačinjen, i u kome su učestvovali mnogi pravnici, izostavljena je bila jedna veoma važna klauzula – pitanje nasljedstva.
Italijani su to uočili pred samo vjenčanje, pa su italijanski ministar spoljnjih poslova Kosta i crnogorski ministar Vuković, uz pristanak knjaza Nikole, unijeli u ugovor sljedeću dopunu:
“Bračnom vezom princa od Napulja sa crnogorskom princezom Jelenom, niti njeni potomci neće moći doći na crnogorski prijesto niti Petrovići–Njeguši na italijanski prijesto, ni u kom slučaju”.
(Zbog ove klauzule mnogo godina kasnije, u posljednjem svjetskom ratu, kada su italijanske trupe okupirale Crnu Goru, i kada su se talijani dovijali svih načina da je proglase kraljevinom, nijesu mogli da je pripoje Italiji, a niko drugi nije želio da bude kralj ”nezavisne države” pod okriljem okupatora).

SVEČANO VJENČANJE

Vjenčanje je obavljeno na najsvječaniji način. Cio Rim bio je tog dana na ulicama. Vjenčanju je prisustovao i Petar Karađorđević.
Za vjenčanje, pored mnogobrojnih poklona od oca i Savojske kuće, darove su poslali ruski car Nikola II i turski sultan.
Italijanska štampa je zabilježila da su Rimljani toplo pozdravili knjaza Nikolu dok je sa svitom prolazio rimskim ulicama, te da su mu građani tom prilikom klicali “padre Nikola” i “đi Nikola” (Otac Nikola i Živio Nikola).
Ovo novo prijateljstvo sa italijanskim dvorom donijelo mu je još jedan veliki trijumf.

Mudri vladar i državnik postao “evropski tast”

Od svih sestara Jelena je najduže provela na dvoru. Italija kao kraljevina bivstvovala je sve do 1946. godine kada je proglašena za republiku. Tada je i Jelena, odnosno dinastija Savoja morala otići sa prijestola.

NEVOLJE MEĐU SAVOJAMA

Jelenini prvi dani i godine na italijanskom prijestolu prošli su u sreći i izobilju. Svuda joj je ukazivana posebna pažnja. No, došlo je vrijeme i za trzavice. Prvih pet godina braka, naime, Jelena i Viktor nijesu imali đece. To je u dvoru izazvalo veliko nezadovoljstvo, naravno - protiv nje. Jer, ona je bila izabrana da bude žena Viktora Emanuela, prije svega da bi vratila rasni porod savojskoj kući. Radi toga, dvorska kamarila, predvođena kraljicom Margaritom, gotovo javno i organizovano kovala je protiv nje pravu zavjeru.
Šta je Jelena sve tih godina preživjela, teško je utvrditi. Ali hladnokrvna, energična i inteligenta, umjela je strpljivo svemu da odoli. Nije htjela nikako otvoreno da se upusti u bitku sa svojom svekrvom. Čak ni onda kada je pouzdano saznala da kraljica Margarita, preko njemačkog cara Vilhema, nastoji da privoli Viktora Emanuela na razvod braka.
Poslije pet godina Jelena je rodila Savojima muško dijete, kome su dali đedovo ime - Umberto. Ispostavilo se da su očekivanja Savoja bila opravdana – mali Umberto nije ličio na italijanske pretke, već je bio krupan, što će reći da je preovladala gorštačka crnogorska krv.
Pored Umberta Jelena je Viktoru Emanuelu rodila još tri ćerke: Jolandu, Jovanu i Mafaldu.
Ovom novom porodičnom vezom knjaz Nikola je mnogo dobio, bar što se ugleda tiče. Međutim, to prijateljstvo sa Italijom, donijelo je njemu i Crnoj Gori i niz političkih i privrednih veza.

POLITIČKE I EKONOMSKE VEZE

Što se privrede tiče, Italijani su poslije Jelenine udadbe pokazali posebno interes za Crnu Goru. Tim ”prijateljstkim kanalom” počeo je u Crnu Goru da pristiže italijanski kapital – prvo od 10 miliona lira za monopol duvana, a na osnovu sporazuma sa crnogorskom državom uložen je kapital u građenje željeznica Bar – Virpazar i Plavnica – Podgorica, potom za građnje barskog pristaništa i plovidbu po Skadarskom jezeru.
Jelenina naklonost prema ocu bila je veoma velika. Ne može se tvrditi da ona nije, bar prvih dvadesetak godina minulog vijeka, imala i jak uticaj na italijanskom dvoru. Zna se da je na njenu intervenciju i lično zalaganje Italija pomagala brojnu crnogorsku emigraciju, koja je našla u Gaeti i drugim mjestima 1918. godine kada je, završetkom Prvog svjetskog rata, nestalo Crne Gore kao nezavisne države.
Još jedna ćerka knjaza Nikole donijela je Crnoj Gori i svom ocu veze sa evropskim dvorovima. Bila je to princeza Ana, koja se udala za njemačkog plemića, kneza Franca Batenberga. Pošto je on bio u srodstvu sa engleskim dvorom, a uz to porodica Betenberg je bila u raznim rodbinskim odnosima s većinom evrospkih dvorova, ovaj brak Anin sa Batenbergom otvarao je knjazu Nikoli vrata kod mnogih vladara.
Zna se da je poslije Anine udaje knjaz Nikola uspostavio veoma srdačne odnose sa engleskim dvorom, a u nizu kasnijih političkih zbivanja, Englezi su pomagali i neke akcije crnogorskog vladara.
Evo još jedan podatak o Nikolinim ćerkama koje su bile udate u Rusiji: prema pisanju njemačkog pisca Karla Milera, Milica i Stana su bile veoma uticajne na dvoru carske Rusije. Miler čak tvrdi da je njihovom zaslugom kontroverzni Raspućin i došao na ruski dvor.
Stana, vojvotkinja od Lajhtenberga, udala se ponovo 1907. godine za velikog ruskog kneza Nikolaja Nikolajevića. Vjenčanje je obavljeno na Jalti 29. aprila.

NIKOLINE ZASLUGE

To bi, eto, bila ukratko ispričana “istorija” o ćerkama knjaza Nikole na evropskim dvorovima. O njihovom uticaju i ostvarenim vezama mnoge stvari su javnosti ostale nepoznate. Valja, pak, reći i da se princeze Ksenija i Vjera nikad nijesu udavale.
Naravno, ogriješili bi se o knjaza/kralja Nikolu, ako bi tvrdili da su samo njegove ćerke zaslužne za mnoge uspješno uspostavljene veze Crne Gore sa Evropom. Nikola je i sam bio veoma vješt i mudar političar i državnik koji je uspio da od male Crne Gore stvori državu sa velikim ugledom u svijetu i izdejstvuje njeno međunarodno priznanje. Konačno, njegova je zasluga što su mu i ćerke postale tako značajne ličnosti na evropskim dvorovima.
S toga je on i mogao biti srećan 1910. godine, kada se proglasio za kralja, a Crnu Goru za kraljevinu, kada se na Cetinju okupila gotovo sva njegova rodbina, sa raznih evopskih dvorova. A bez obzira koliko su ga mrzjeli njegovi neprijatelji, morali su i da ga poštuju, zbog značajnih uspjeha i spretnosti u vođenju državne politike Crne Gore.
Na početku ovog feljtona citirane su riječi Aleksandra Obrenovića: ”Blago knjazu Nikoli, on je najsrećniji vladar na svijetu”. Stoga se i na kraju vraćamo na dvor Obrenovića. Ovoga puta, evo, lične ispovijesti kraljice Drage, koju je zapisao crnogorski ministar spoljnji, vojdova Gavro Vuković, prilikom posjete Beogradu, 1902. godine.
Iz neobjavljene ispovijesti Drage Mašin vidi se koliko su Obrenovići - i pored nepovjerenja i netrepeljivosti prema knjazu Nikoli - imali za njega veliko poštovanje. Šta više, ta ispovijest izgovorena u toku jednog prijema, daje i sliku tadašnjeg odnosa dvora prema političarima i narodu u Srbiji.

IZ ISPOVIJESTI DRAGE MAŠIN

U Vukovićevim bilješkama o tome je zapisano:
”Kraljica hoćaše da mi govori nešto, ali je kralj prekidaše raznim pitanjima. Najposlije upusti se u razgovor.
- Blago vašem knjazu, blago srećnoj knjeginji Mileni. Oni znaju da su gospodari i vladari, oni uzimaju blagodet naslade nositi krunu, мada nije prebogata. Njih njihov narod obožava, a oni roditeljski ljube svoj narod. Oni su zavisti dostojni mimo svakoga, jer takvog akorda između vladra i naroda nema u cijeloj evropi. Recite im neka to čuvaju, jer sad samo od njih zavisi hoće li to stanje trajati ili ne. Neka ničim narod ne uvrijede i neka ga ne otuđe od sebe, pa su sigurni. Ali, ako svojim pogreškama malo poremete taj akord, više se ne popravi, jer strast strašću bude rasplamsana i sve pođe sunovrat. Neka se ne ugledaju na nas, već neka se čuvaju, jer u Srbiji nema patriotizma, nema ljubavi i odanosti prema vladaru. Sve je prividno, sve je falš, tako da se ni na koga ne bi mogli osloniti. Krajnja sebičnost – to je svrha životu i radu svakog pojedinca, počinjući od državnika, narodnog poslanika, pa redom po svim slojevima, do prostog čobanina u gori...”
“Pogledajte duž trpeze na jednoj i drugoj strani – nastavila je Draga Mašin – svu srpsku gospodu! Dok je kralj Milan bio u životu, našu su bračnu vezu skoro svi primili, izvjesno od njegovog straha, i bili su moji privrženici. A sad su svi moji krvni protivnici. Sudite kakvi su to ljudi i kakav je položaj moj među njima. Prema tome, kakvo užasno strpljenje moram imati da bih tu silu protivnika savladala, a da se osvetom ni prema kom ne poslužim. Koliko moram imati moralnih i materijalnih sredstava, te da im svako zlo dobrim povratim...”
Te je riječi srpske kraljice Drage zabilježio Gavro Vuković, godinu prije nego je ona, zajedno sa mužem, tragično nestala sa političke i životne scene. U Crnoj Gori, među Crnogorcima, ipak, stradali kraljevski par Obrenovića nije bio ponižen. Nije to ni zaslužio, bez obzira što su i oni, kao i svi živi ljudi, imali promašaja i zabluda. Ali, isto tako i velikih zasluga za ondašnju malenu Crnu Goru.

 

Preuzeto iz dnevnog lista "Republika"