Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Odlomak iz knjige:

CRNA GORA
Biografski zapisi II
Luča slobode i trajanja



priredio
Niko Martinović


13. VI 1878. - ODLUKAMA BERLINSKOG

KONGRESA CRNA GORA DOBILA

MEĐUNARODNO PRIZNANJE

Istočna kriza 1875-1878, krenuta bosansko-hercegovačkim ustankom, koji je imao karakter ne samo socijalne i političke borbe već i nacionalne revolucije, spada u red onih događaja koji su krajem XIX vijeka snažno uticali na dalji tok balkanske i evropske istorije.

"Rezultati balkanskih ustanaka 1875-1878, ratova Crne Gore i Srbije 1876-1878. i rusko-turskog rata 1877-1878. imali su istorijski značaj za dalji razvoj nacionalnih revolucija na Balkanu. Oni su kod balkanskih naroda, posebno kod jugoslovenskih, razvili i produbili svijest da svaki narod mora uzeti svoju sudbinu u svoje ruke, ukoliko želi da postane realan istorijski subjekat političkog organizma Evrope, razjedinjene mnogobrojnim protivurječjima koja će nova epoha samo da pojača i proširi. Austro-Ugarskoj, potpomognutoj od Njemačke, pošlo je za rukom da u toku istočne krize 1875-1878. duboko prodre u jugoslovenski etnički i nacionalni prostor i na taj način spriječi ne samo stvaranje veće jugoslovenske državne zajednice već i uspostavljanje direktne teritorijalne veze među Crnom Gorom i Srbijom. Tako se već u samom obzorju nove istorijske epohe jasno pokazalo koliko je jugoslovensko pitanje imalo dalekosežan značaj za evropsku politiku. Na njega je morao da računa svaki politički kombinator prinuđen da rasuđuje i stvara planove o prodoru ka Bliskom Istoku i Istoku. Čitavo pola stoljeća daljeg istorijskog razvoja istočne politike vodećih evropskih država nosiće, pored ostalog, i to obilježje".

Početkom 1878. godine (druga faza oslobodilačkog rata) crnogorska vojska je bila u slavodobitnom zamahu na Primorju.

"Bar je kapitulirao 10. januara 1878. pod uslovom da 1. 400 vojnika barskoga garnizona mogu bez oružja otići u Skadar kao i dve hiljade stanovnika iz Bara.

20. januara osvojili su Crnogorci Ulcinj zarobivši je dan bataljon nizama i nekoliko stotina bašibozuka.

26. januara kapituliralo je utvrđenje Grmožur na ostrvu.

30. januara oteli su Crnogorci utvrđena ostrva Lese ndru i Vranjinu zarobivši 600 nizama i 17 topova.

Tu ih je zaustavila zapovest velikog kneza Nikolaja Nikolajevića koja je zaustavila i prodiranje srbijanske vojske na ivici Kosova.

Prekid oslobodilačkog pohoda crnogorske vojske diktiranje prestankom neprijateljstava, odnosno pobjede Rusije nad Turskom. Rusija je "zagazila u oružani sukob protiv Turske", nadasve iz opšteslovenske solidarnosti i zaštite opstanka balkanskih naroda, a ne iz nekih posebnih vojno-strateških i političko-strateških kombinacija.

Ruske trupe su brzo napredovale ka Carigradu, a od totalnog sloma Tursku je spasio garnizon u Plevni, pod komandom darovitog ratovođe Osman-paše, koji se uporno branio pred silovitim naletom ruskih armija, sve do predaje, početkom decembra 1877. Na molbu Turaka zaključeno je primirje (19.) 31. januara 1878. u Jedrenu, koje je automatski imalo da važi i za Crnu Goru.

"Primirje u Jedrenu, odnosno završetak ratnih operacija, značilo je okončanje oružane faze velike istočne krize. Vojničku nadmoćnost, koju je u tom ratu ispoljila Rusija, odrazili su uslovi mira izdiktirani Osmanskom Carstvu u San-Stefanu. Međutim, time neće biti okončana velika istočna kriza. Naprotiv, uslovi mira nametnuti Osmanskom Carstvu i njihovo neprihvatanje od strane zapadnih država otvoriće i njen drugi - diplomatski dio. U sklopu revizije osnovnih odredaba "nametnutog mira" rješavana je i sudbina Crne Gore.

Preliminarije mira potpisane su 19. februara/3, marta 1878. u San-Stefanu. Njima su Crna Gora, Srbija i Rumunija dobile nezavisnost, uz značajno teritorijalno proširenje, a za Bugarsku je određen status autonomnog knjaževstva pod suverenitetom sultana.


Stari Vezirov most kod Podgorice na Morači ("Slovinac ", 1878)

Odredbama ovog ugovora teritorija Crne Gore je bila uvećana skoro tri i po puta. Ona je dobijala: Berane, Bijelo Polje, Pljevlja, Prijepolje, Tutin, Rožaje, Rugovu, Plav, Gusinje, Nikšić, Gacko, Podgoricu, Kolašin, Spuž, Žabljak, izlazak na more. U sastav njene državne teritorije bilo je uključeno skoro čitavo Skadarsko jezero; dobila je dio Jadranskog primorja s lukom Bar. To su bila globalna rješenja. Ugovor je, međutim, predviđao i da evropska komisija, u kojoj će biti zastupljene "uzvišena Porta" i knjaževska vlada Crne Gore, definitivno odredi granice knjaževine "unoseći na licu mjesta, u glavni nacrt, modifikacije koje budu smatrali potrebnim i opravdanim i u obostranom interesu za mir između dvije zemlje"...

San-Stefanski ugovor o miru evropski kabineti su smatrali preliminarnim, naročito austrougarski i engleski. I Beč i London su kategorički odbili da ga priznaju konačnim, smatrajući njegova rješenja protivnim odlukama Pariškog i Londonskog ugovora iz 1856. i 1871. Uz podršku Francuske i Italije, kabineti ovih država preduzeli su opsežne mjere radi preispitivanja rezultata rata Rusije protiv Osmanskog Carstva sadržanih u ugovoru iz San-Stefana, a samim tim i ustupaka koja su balkanske države - Crna Gora, Bugarska i Srbija - njime bile dobile.

Glavni ciljevi austrougarske politike na Balkanu bili su: sprječavanje stvaranja velike bugarske države, ograničenje teritorijalnog širenja Crne Gore i Srbije i sprječavanje njihovog ujedinjenja, uz proširenje političkog uticaja na Bosnu i Hercegovinu i Novopazarski sandžak...

Za Veliku Britaniju, kao kolonijalnu zemlju, a prije svega kao pomorsku silu, područje istočnog Sredozemlja bilo je značajno radi održavanja dominacije u trgovačkoj i vojnopomorskoj kontroli glavnih pomorskih puteva i priobalnih područja, odnosno obezbjeđenja i zaštite sfera svog pomorskog uticaja. I jedna i druga zemlja su, osim toga, željele da oslabe ruske pozicije na Balkanu...

U novonastaloj situaciji Rusija nije bila u prilici da se uspješno suprotstavi miješanju Austro-Ugarske i Engleske u rezultate njenog rata protiv Osmanskog Carstva. Na predlog iz Petrograda da se na budućem kongresu razmatraju samo pitanja koja imaju evropski karakter, i jedna i druga zemlja su odgovorile prijetnjom ratom, insistirajući da se uzmu u obzir i sva ona pitanja gdje postoji evropski interes..."

Još prije toga njemački kancelar Bizmark je izjavio da će Njemačka u slučaju rata Rusije i Austrije biti na strani Austrije. Tako je carska Rusija ostala izolovana i sučeljena sa opasnošću da se nađe u ratu sa koalicijom svih velikih sila. Njene saveznice iz prethodnog rata, Srbija i Crna Gora, do krajnjih granica iscrpene tokom minulog ratovanja, nijesu bile u stanju da joj pruže bilo kakav vid snažnije podrške. Sa svih tih razloga ruska vlada je odlučila da popusti pred nezajažljivim apetitima drugih velikih sila.

"Pošto se vojna opcija pokazala nerealnom, između Petrograda i Beča su poslije zaključenja mira u San-Stefanu povedeni pregovori radi iznalaženja obostrano prihvatljivih rješenja. Misija u Beču grofa Ignjatijeva, ruskog ambasadora u Carigradu i glavnog tvorca Sanstefanskog mira, imala je za cilj da postigne kompromis s bečkom vladom oko pitanja jugoistoka Evrope...


Po crtežu M. K. Gravira Camarkij: Tursko utvrđenje Spuž

U ovim razgovorima bečki kabinet je težio ne samo da osigura okupaciju Bosne i Hercegovine, na šta je Rusija već bila dala pristanak, nego i pomjeranja daleko na istok zapadne granice Bugarske, vladajući uticaj u Srbiji i Crnoj Gori itd.

Od svega što je preliminarijama mira bilo dodijeljeno Crnoj Gori, Austro-Ugarska je pristajala bez protivljenja jedino na slobodu plovidbe po Skadarskom jezeru i rijeci Bojani. Svi drugi zahtjevi, kako je Andraši saopštio Ignjatijevu, mogli su da izazovu samo neprijateljsko držanje bečkog dvora prema crnogorskom knjaževstvu...

Nepopustljivost u stavu o neophodnosti revizije Sanstefanskog dogovora, Austro-Ugarska je posebno iskazivala u pogledu teritorijalnog širenja Crne Gore i njenog izlaska na more. Zvanične izjave bile su, između ostalog, potpomognute nastojanjem da se izazove neraspoloženje evropskog javnog mnjenja prema Crnoj Gori. Širene su vijesti kako crnogorske vlasti zlostavljaju katoličko stanovništvo u oblastima koje je okupirala crnogorska vojska. U propagandnu akciju bio je uključen i katolički kler.

Uporedo je tekao rad i na predloženom sazivanju međunarodnog kongresa radi revizije ugovora iz San-Stefana. Akciju Austro-Ugarske podržala je Engleska, pa je u aprilu 1878. velikim državama u vidu predloga upućena nota o neophodnosti sazivanja kongresa.

Za održavanje kongresa radi preispitivanja rezultata "poslednjeg rata", posebno je bilo zainteresovano Osmansko Carstvo. Njegovo sazivanje budilo je nadu da će za zelenim stolom moći povratiti nešto od onoga što je u ratu izgubilo na bojnom polju."

Dakle, zvanična Evropa je - procjenjujući da klauzule Sanstefanskog dogovora u potpunosti zadovoljavaju ruske interese na Balkanu, dok političko-strateške pozicije ostalih sila svode na minimum - bila jedinstvena u stavu da se odredbe mira podvrgnu reviziji i sankcionišu na evropskom kongresu. Tekovine nacionalno-oslobodilačkih ustanaka naroda Bosne i Hercegovine i ratova Crne Gore i Srbije morale su, dakle, biti podređene imperijalnim zahtjevima i interesima velikih sila.

U okviru kompromisnog, imperijalističkog, rješenja istočne krize u Berlinu, "pitanje Crne Gore našlo se sasvim u kontekstu one već grubo manifestovane težnje Austro-Ugarske da ovu malu zemlju što više može potkrati - kao saveznika i eksponenta Rusije" i države opasne za opstanak i egzistenciju Monarhije.

Kongres u Berlinu počeo je 13. juna 1878. godine. Predstavnici evropskih sila - Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Italije, Austro-Ugarske, Rusije i Turske - sastali su se u palati Radzivvill, da donesu rješenje o istočnom pitanju, sudbini Otomanske Imperije i balkanskih naroda.

Da bi ublažio nepovoljno dejstvo austrijske politike na rezultate rada Berlinskog kongresa, knjaz Nikola je poslao u Beč, u specijalnu misiju, vojvodu Boža Petrovića, predsjednika Senata, i vojvodu Stanka Radonjića, šefa Kancelarije za spoljne poslove. Namjera je bila da se putem neposrednih pregovora s austrijskim zvaničnicima obezbijedi što povoljni stav austrougarske vlade u pogledu crnogorskih zahtjeva. No, razgovori nijesu doveli do ublažavanja rigidnih stavova Habzburške monarhije.

"Rezultati do kojih je Kongres u Berlinu došao tokom svojih sjednica redigovani su u vidu završnog akta poznatog pod nazivom Berlinski ugovor. On je potpisan od predstavnika šest velikih sila 13. jula 1878, a ratifikovan 3. avgusta 1878. Na Crnu Goru su se odnosile odredbe sadržane u članovima 26-32.

Odluke o priznavanju nezavisnosti Crne Gore od Visoke Porte i svih ostalih "Visokih Strana Ugovornica" koje je još nijesu priznale (čl. 26) i odluke o novim međunarodno priznatim granicama (čl. 28) predstavljale su za Crnu Goru pravno najznačajniji dio odluka. Priznanje nezavisnosti, prethodno dato na bilateralnom planu, u sporazumu između Rusije i Turske, ovim je dobilo potvrdu i od drugih velikih sila. Time je Crna Gora i de jure postala punopravan član ondašnje međunarodne zajednice".

Tako je definitivno Crna Gora "koja se u toku vjekova pobjedonosno borila za najsvetiju stvar na svijetu, za stvar nezavisnosti", suvereno i dostojanstveno zauzela dostojno mjesto "na velikom koncertu nacija".

"Na Berlinskom kongresu nove granice Crne Gore krojila je Austro-Ugarska. Kao u svim važnijim pitanjima Istoka, i u ovome je Rusija morala popuštati do krajnjih mogućnosti. Ipak je Crna Gora teritorijalno oblikovana do blizu razmjera svojih ratnih postignuća. Najviše je oštećena u Primorju: ostavljen joj je samo Bar sa nešto obale, i to sa donekle ograničenim suverenitetom; Spič je jednostavno prisvojila Austro-Ugarska. Ulcinj sa obalom i teritorijom do Bojane imao se vratiti Turskoj, da bi za to Crna Gora dobila Podgoricu. Za napuštanje dijela Hercegovine, Crna Gora je u naknadu dobila Plav i Gusinje, Austro-Ugarska je odbacila Crnu Goru od krajeva gdje živi srpsko stanovništvo, a na istok je uputila upravo toliko koliko je bilo potrebno da se izrodi direktni sukob između Crnogoraca i Albanaca.

Kada je trebalo sprovesti odluku Berlinskog ugovora o crnogorsko-turskim granicama, naišlo se na ogromne prepreke. Podgorica je Turcima bila osnovna zaloga da se suprotstave predaji Plava i Gusinja...

Crna Gora se morala ograničiti na to da prvo dobije Podgoricu, objektivno slabeći mogućnosti da kasnije uopšte dođe u posjed Plava i Gusinja. Za podršku Beča u pitanju Podgorice knjaz Nikola je platio bolnom cijenom predajući hercegovačke dobrovoljce u svojoj vojsci Austro-Ugarskoj (ova je tada lako okupirala Hercegovinu). Ali bio je tu potreban i materijalni pristanak Rusije - da neće povući svoje trupe sa teritorije Turske sve dok ova ne napusti Podgoricu. Februara 1879. godine Turci su Crnogorcima predali Podgoricu, Spuž i Žabljak. Ali Crnogorci su Turcima istovremeno morali da vrate Ulcinj. Na taj način, Plav i Gusinje bili su oslobođeni svake materijalne hipoteke, osim slova Berlinskog ugovora i podrške Rusije Crnoj Gori...

Drugo važno pitanje iz Berlinskog ugovora jeste ono o predaji Spiča i o ingerenciji Augtro-Ugarske u Crnogorskom primorju. Beč je pretpostavio bilateralne tajne pregovore sa crnogorskom vladom. Početak je tempiran uoči samog sastanka međunarodne komisije za razgraničenje Crne Gore i Turske. Spič je predat Austriji bez većih teškoća, ali je zato Beč u pitanju Bara nastupio upravo stravično. Pravo da vrši pomorsko-policijski i sanitarni nadzor Monarhija je pokušala da pretvori u svoju potpunu kontrolu i upravljanje... Ako bi stvar došla pred kongres sila berlinskog ugovora, bilo je izvjesno da će Rusija biti apsolutno protiv, a ni Engleska ne bi bila za to da Austro-Ugarska luku Bar stavi pod punu kontrolu. Da snagom činjenice da Crnogorci posjeduju Bar, ne bi ostao kratkih rukava, Beču je bilo veoma stalo do kompromisa. Najzad je kompromis postignut, no uglavnom na bazi koju je činilo crnogorsko tumačenje inače dosta neodređenog 29. člana Berlinskog ugovora. U osnovi, Crna Gora je sačuvala suverenitet nad lukom Bar i svojom obalom...

Razgraničenje sa Turskom počelo je u maju 1879. i to nekako od "tanjega kraja". Problem je bio u tome da Turska preda Crnoj Gori Plav i Gusinje, a međunarodna komisija za razgraničenje lutala je demarkacionom linijom od Jadranskog mora i Skadarskog jezera do Kuca. Skadarski valija i ujedno glavni eksponent Albanske lige Husein Husni paša uspio je, putem svakakvih opstrukcija i izigravanja, da spriječi da komisija postigne ikakav rezultat...

Pošto se komisija za razgraničenje u septembru 1879. razišla, kriza oko Plava i Gusinja pretvorila se u vojnu konfrontaciju Crnogoraca i Albanaca. Crnogorci su u oktobru te godine bili u mogućnosti da lako zauzmu Plav i Gusinje. Neodobravanje sila, međutim, nije davalo legitimnog osnova takvom rješenju. Crna Gora je zato odustala od vojne akcije. Misija mušira Muhtar-paše sa petnaest bataljona nizama tobože u cilju da preda Plav i Gusinje - za pravu svrhu imala je moralnu i materijalnu potporu Albancima. Turski magacini oružja, municije i namjernica stavljeni su na raspolaganje vojsci Albanske lige.

Kada su se Albanci mobilisali i dobro pripremili, Austro-Ugarska je obje strane podsticala na oružani sukob kod Plava: insistirala je kod Porte na "formalnoj predaji", što znači da se ova odrekne suvereniteta nad Plavom i Gusinjem i da sa crnogorskom vladom potpiše jedan dokument o primopredaji, a Crnogorci i Albanci neka se potom oružjem razračunavaju. Cetinje tome nije moglo nasjesti. Ipak je došlo do dva oružana sukoba na frontu kod Plava. Vojnički gledano ishod je bio neodlučan a politički - bio je to čisti dobitak za Albance. Liga se afirmisala kao snaga, relativno samostalna koja može i da daje pravac događajima. Tako je zapečaćena mogućnost da se Crna Gora domogne Plava i Gusinja...

Velike sile su već u januaru 1880. formalno postigle saglasnost da se Crnoj Gori umjesto Plava i Gusinja ponudi druga teritorija. Posrednik je bila Italija, preko svoga ambasadora u Carigradu grofa Kortija. Crnoj Gori je predložena kompenzacija teritorijom albanskih, pretežno katoličkih, plemena Gruda i Hota istočno od Podgorice. Crnogorska vlada je u načelu prihvatila ponudu...

Ali ponovo je Monarhija podmetnula štap. Preko svojih konzula i agenata, katoličkih popova i drugih, Beč je veoma ohrabrio albanske katolike da se koncentrišu sa muslimanima i suprotstave ustupanju Gruda i Hota Crnoj Gori...

Albanski muslimani i katolici, mada njihovi subjektivni motivi nijesu bili sasvim isti, udružili su se pod zajedničkim rukovodstvom Skadarskog komiteta Lige i pružili odlučan otpor Crnoj Gori. Turska vlast je stajala iza njih, ukazujući im svaku pomoć. Crna Gora je prihvatila ovu igru, iako je znala da je unaprijed osuđena ne može dobiti. Zastupnici sila u Carigradu samo su potvrdili jedan tursko-crnogorski dokumenat o obavezi Porte da Crnoj Gori preda Grude i Hote. Uslijedila je grozna turska prevara 22. aprila 1880. godine, tako što su teritoriju Gruda i Hota, kao i položaje na demarkacionoj liniji, kompletno predali vojsci Albanske lige.

Ali ovaj postupak razotkrio je namjere Porte u pitanju granica sa Crnom Gorom. Zato se niko više nije htio prihvatiti učešća u kakvoj lakrdiji sličnoj ovoj oko Gruda i Hota. Zaokret je nastupio pošto se nova britanska liberalna vlada Gledstona odlučno založila da se preostala pitanja Istoka riješe shodno odlukama Berlinskog kongresa...

U kasno proljeće 1880. evropske sile su otpočele ujedinjeni konzistentni pritisak na Portu. Složile su se daje, s obzirom na razne uslove i interese, najlakše i najcjelishodnije da Turska Crnoj Gori vrati Ulcinj, sa obalom do Bojane i određenom teritorijom u zaleđu. Formalno je i dalje egzistirao aranžman o Grudima i Hotima, kao tekuća i prva alternativna obaveza Porte. Pod pritiskom sjedinjene akcije pet evropskih sila, Turci su se radije htjeli lišiti Gruda i Hota. Ali, da bi do toga došlo trebalo je ugušiti albanski pokret, a to bi uzdrmalo autoritet Porte u cijeloj Albaniji. Od Ulcinja se Turcima bilo teže rastati, jer je on bio predstraža njihove krajnje zapadne tvrđave - Skadra. No, albanski katolici nijesu htjeli ni mrdnuti, a ni muslimani nijesu bili toliko zagrijani da brane Ulcinj.

Vlade evropskih sila upućivale su kolektivne note Porti. Turci su se i dalje služili taktikom odugovlačenja i izigravanja. Ništa nije vrijedjelo bez materijalnog pritiska. Sile su zato uputile jednu združenu pomorsku eskadru u vode Jadrana. U septembru 1880. komandant eskadre lord Sejmur namjeravao je sa crnogorskom vladom, u cilju zauzimanja Ulcinja, preduzeti kombinovanu akciju s mora i s kopna protiv "albanskih bandi". Situacija se komplikovala kada su Turci upozorili da će im se suprotstaviti svim silama. Povrijeđene sujete, evropske vlade su onda izvršile najteži diplomatski pritisak na Portu. Prinuđeni na popuštanje, a strahujući da je to nezgodan presedan za druge akcije sila, Turci su uzalud pokušavali da izmole odlazak savezničkih ratnih lađa iz Jadrana. Kad su se napokon morali riješiti, Turci su Crnogorcima bez većih teškoća predali Ulcinj sa pripadajućom teritorijom krajem novembra 1880. godine.

Poslije toga ratne lađe evropskih sila razišle su se iz Jadranskog mora.

Skoro pune tri godine od svršetka posljednjeg rata sa Turskom do konačnog oslobođenja Ulcinja predstavljaju jedno veoma teško razdoblje u životu Crne Gore. Ne može se procijeniti koliko je razvoj ove zemlje time bio otežan i usporen. Doskorašnji "vojnički logor", Crna Gora se napokon oslobodila takve svoje prirode. Sa malo uslova i sredstava ona se prvi put u istoriji prihvatila mirnog života i tereta razvoja. Dalji zadaci šireg narodnog oslobođenja i ujedinjenja iziskivaće od nje stalne napore za bojeve u budućnosti".

Jedna od najznačajnijih tekovina istinske ratne epopeje 1876-1878. je dobijanje gradova i izlazak na more - "uslov za disanje jednog naroda, obala, luka". Crnogorska vlada, već 23. novembra 1879. ustanovljava Lučku kapetaniju u Baru.

Nakon slavodobitnog vojevanja i sticanja međunarodno verifikovanog suvereniteta, Crna Gora je pregla, predvođena gospodarom knjazom Nikolom, da romantičnu sliku o vojenom taboru zamijeni slikom organizovane države, pregnućima u vremenu "koja će se pored starodrevnog junaštva ovjenčati još i zracima kulture i civilizacije". Dosljedno tom imperativu knjaz Nikola je podsticao i pomagao pregaoce širom otadžbine u njihovim trudoljubivim djelima na polju prosvjete i kulture, izgradnje puteva i mostova, zanatskih i trgovačkih radnji i proizvodnih preduzeća, koja značajno Crnu Goru okreću licu vremena.

U razdoblju 1882.-1905. izgrađeno je oko 450 km drumova. Pruga Bar-Virpazar puštena je u saobraćaj 1908. godine.

Naporedo sa ovim počela su da se otvaraju industrijska preduzeća u drvnoj industriji i industriji duvana. 1896. godine podiže se Fabrika za proizvodnju bire "Onogošt". "Nikšićka fabrika se opoštenila i dala nam izvrsno pivo koje kakvoćom i po svemu može da konkuriše stranim proizvodima te vrste" - bilježi list "Nevesinje".

Sve je to iniciralo razvitak trgovačkog i zelenaškog kapitala. Od ustanovljenja domaće valute - perper, ubrzano je počeo da se razvija bankarski kapital, što je podstaklo proces otvaranja kreditnih zavoda u mnogim gradovima Crne Gore. Vidan doprinos privrednom usponu dale su na osoben način i koncesije davane inostranom kapitalu, nadasve italijanskom.

Od 1880. do 1907. Crna Gora vaspostavlja međunarodne telegrafske i telefonske veze. Po pronalaženju bežične telegrafije, sklopljen je između Crne Gore i pronalazača Markonija ugovor, na osnovu kojeg je 1904. godine proradila radiotelegrafska međunarodna linija Bar-Bari.

Ubrzo poslije Berlinskog kongresa, kojim je teritorija Crne Gore više nego dvostruko uvećana, izvršene su odgovarajuće državne reforme.

"Stare forme vlasti i državne organizacije, stvarane u sasvim drugim uslovima, nijesu više odgovarale karakteru ovako uvećane države. One su morale pretrpjeti korjenitu promjenu. To je morao uvidjeti i knjaz Nikola. On je 2. aprila 1879. godine sazvao na Cetinju skupštinu narodnih glavara (ta skupština stvarno je bila posljednja skupština narodnih glavara) na kojoj je ukinut Senat i izvršene su neke reforme u državnoj upravi. Umjesto Senata i okružnih nadleštava ustanovljeni su Državni savjet, ministarstva i Veliki sud. Po toj odluci Državni savjet sastavljaju svi ministri i ona lica koja naimenuje knjaz. Taj je Savjet imao nadležnosti i funkcije zakonodavnog tijela. Bio je stvarno neka vrsta narodne skupštine. Za prvog predsjednika Savjeta knjaz je postavio svoga rođaka vojvodu Boza Petrovića. Od ministarstava bila su samo ova: spoljnih poslova, unutrašnjih poslova, pravde, finansija i vojske. Prosvjeta je bila spojena sa ministarstvom finansija. Veliki sud imao je četiri stalna člana i za predsjednika je postavljen vojvoda Bozo Petrović.

Na ovoj skupštini crnogorskih glavara Crna Gora sa čitavom proširenom teritorijom podijeljena je na deset nahija: Katunsku, Riječku, Crmničku, Lješansku, Primorsku, Brdsku, Nikšićku, Zetsku, Moračku i Vašojevićku".

Knjaz Nikola od svojih slavnih predaka naslijedio je i "najljepše vrline hrišćanske pobožnosti" i pored "mnogijeh teškijeh državnijeh poslova poklanjao najveću pažnju i unapređenju sv. pravoslavne crkve u svojoj državi".

"Čim je nastupilo doba rada i mirnog razvitka, knjaz Nikola uvećanom energijom stara se o dobru i napretku sv. crkve, i kao prvi korak u tom pravcu, odmah po proširenju granica svoje države osniva drugu eparhiju u zemlji: Zahumsko-Rašku...

Staranje knjaza Nikole o dobru sv. crkve nije se ograničilo samo na pravoslavnu crkvu i sveštenstvo. Sa proširenjem političkih granica Crna Gora je dobila i rimokatoličkih i muslimanskih stanovnika. Pored potpune slobode vjeroispovijesti, i jedni i drugi ne samo što uživaju sva građanska prava kao i njihovi sugrađani pravoslavne vjere, nego im je gospodar poklonio i mnoge povlastice i oslobodio ih od vršenja mnogih dužnosti, koje pravoslavni crnogorski državljani vrše, a koje bi makar i izdaleka mogle nepovoljno uticati na njihovu vjersku osjetljivost". "

Kad su ratne trube utihle, opšte prosvjetno-kulturne prilike u zemlji postaju povoljnije.

Broj osnovnih škola u Knjaževini Crnoj Gori rastao je iz godine u godinu, pa su 1900. godine bile 104 osnovne škole. Godine 1880. otvorena je realna gimnazija na Cetinju, a 1893. g. poljoprivredna škola u Podgorici. Gimnazija u Podgorici otpočela je sa radom 1907. godine, a 1913. otvorene su gimnazije u Nikšiću, Pljevljima, Peći i Beranama.

Nakon Berlinskog kongresa u Crnoj Gori izlazi nekoliko listova i periodičnih publikacija.

Od pojave prvog crnogorskog almanaha "Grlica" (1835-1839), za čitavih dvanaest godina potom, nema više nijedne publikacije. Dimitrije Miiaković, istoričar i publicist, zajedno sa Njegošem, kod koga je sekretarom službovao, bio je pokretačem "Grlice", štampane u Njegoševoj knjigopečatnji na Cetinju. Pored članaka iz istorije i etnografije almanah - posvećen "mladeži crnogorskoj, najvećoj nadeždi unapredašnjeg štita slobode svoga otečestva" - sadržavao je i književne priloge.

Tek 1865. godine izlazi kalendar "Orlić", a za njim redom kalendari "Lovćen", "Zeta", "Zahumlje" i drugi.

Prve novine u Crnoj Gori pojavljuju se sedamdesetih godina XIX stoljeća: "Crnogorac" (1871-1873), "Glas Crnogorca" (1873-1915), "Nevesinje" (1898-1899), "Onogošt" (1899-1900), "Ustavnost" (1906), "Narodna misao" (1906- 1907), "Slobodna riječ" (1907), "Cetinjski vjesnik" (1909- 1915)...

Sve su ovo bili listovi za politiku, s književnim prilozima.

Prvi crnogorski časopis "Crnogorka" počeo je izlaziti na Cetinju 1871. godine.

"Zeta", "list za književnost i pouku", javnosti se javlja od 1885. godine.

"Nova Zeta" - mjesečni književni list, počela je da izlazi 1889. godine...

"Najveće je ipak dobro knjaz Nikola učinio svom narodu podizanjem novih varoši. Znajući, da su varoši trgovački i kulturni centri jednoga naroda, on je osim Danilova Grada poslije potonjeg rata osnovao i Mirkovu Varoš kod Podgorice između Morače i Ribnice, novu varoš Nikšić na ruševinama staroga Onogošta, novu varoš Bar i Kolašin, a njegovim nastojanjem unapređuju se još i varošice: Njeguši, Grahovo, Andrijevica, Šavnik, Žabljak, Velimlje itd. Slobodno se može reći, daje on podigao i Cetinje i Rijeku, jer te varoši ni izdaleka ne pokazuju danas ono stanje, u kom ih je zatekao.

U potonje pak doba najveća je pažnja obrnuta uređenju Bara, gdje je prije svega podignuto novo sigurno pristanište za parabrode i tijem skrenuta domaća trgovina preko Crnogorskog mora i zemljišta".

"Ono što se danas naziva Podgoricora, sve do 1886. bila je Stara varoš, u kojoj su 1474. Turci podigli Depedogen, kao "tvrđavu varoši Podgorice", kako stoji u defteru za 1485. godinu. Onaj prostor između Ribnice i Gorice zvao se tada Ledine a Kruševac se zvao Krušna glavica, pa je iz dinastičkih razloga, radi asocijacije na Kruševac u Srbiji, dobio novo ime.

Iz putopisa Marka Dragovića objavljenog u "Glasu Crnogorca" 1887. godine (br. 27-33) saznajemo da je tada napravljen i bolji most preko Ribnice.

"Kako se ulazi u glavnu ulicu", piše Dragović, "vidi se na drugom kraju iste lijep spomenik, podignut u slavu junaštva velikog vojvode Mirka Petrovića i junaka koji pod njegovim predvođenjem ratovaše protiv Turaka 1862. godine".

Dalje se veli da je Mirkova varoš otvorena na Mitrov-dan 1886. godine, u prisustvu Nj. V. Knjaza.

Kada su "oslobodioci i ujedinitelji" srušili crnogorsku državu, na takozvanoj Velikoj skupštini srpskoga naroda u Podgorici, novembra 1918. godine, na vijećanju koje je održano pod zaštitom topova i mitraljeza, srušen je i obelisk u centru Mirkove varoši, koji je, kako rekosmo, bio posvećen velikome vojvodi Mirku i ostalijem oslobodiocima! Izbrisan je i trag toga naziva novog dijela grada. Oslobodioci su zamijenjeni "osloboditeljima", koji su brisali tragove borbi za slobodu!"

"Sa završavanjem ratova 1876-78. godine Crna Gora se proširila i na sjever dobijanjem crnogorske Hercegovine, u kojoj su plemena Nikšići, Drobnjaci, Uskoci, Šaranci, Piva, Golija, Oputne Rudine, Banjani i Grahovo. Kako je u tom delu Crne Gore Nikšić bio jedina varoš, on je postao administrativni i ekonomski centar crnogorske Hercegovine, koja se po Nikšiću nazivala Nikšićka nahija. Do svjetskog rata ćela je nahija prirodno bila upućena na Nikšić, a sa njenim ekonomskim podizanjem po oslobođenju od Turaka razvijala se uporedo i varoš Nikšić...

Za nekoliko godina po oslobođenju od Turaka varoš je zadržala uglavnom isti izgled koji je imala i pod Turcima... Kad su 1882. godine došli ustaši iz Hercegovine i Boke, i njima se naglo umnožilo stanovništvo u varoši, osetila se potreba za podizanjem novih kuća. Odmah po oslobođenju Nikšića i knez Nikola se nosio mišlju da na mesto turske, neuređene i prljave, podigne novu varoš. Na molbu građana Nikšića da im se odredi mesto za podizanje varoši došao je u Nikšić u proleće 1884. godine knez Nikola, sazvao građane i objavio im da je doneo plan nove varoši. Taj je plan knezu izradio inžinjer Slade, rodom Dalmatinac. On je odredio zemljište gde će se po planu podići varoš, i po naređenju kneževu razdeljeno je trgovcima i drugima, koji su hteli zidati, zemljište, a nove kuće su oslobođene plaćanja poreze za 10 godina...

Po planu inž. Sladea sredinu nove varoši čini četvorougaona prostrana pijaca, a iz nje se šest ulica grana zvezdasto... Najlepše su građevine u novoj varoši saborna crkva, hram sv Vasilija Ostroškog, osvećena 1900. g. u slavu izginulih crnogorskih, brdskih i hercegovačkih junaka u ratovima 1876-78. godine. Ispod nje je bivši dvor kralja Nikole, podignut kad i crkva, a po ratuje u njemu velika nikšićka gimnazija..."

"Međunarodnim priznanjem državne nezavisnosti 1878. godine, Crna Gora je stekla pravo da otvara svoja poslanstva u inostranstvu i da prima diplomatske predstavnike (ambasadore-konzule) drugih zemalja. Zato je tek nakon Berlinskog kongresa Crna Gora počela da uspostavlja zvanične diplomatske odnose sa evropskim državama. Samo nekoliko mjeseci poslije Berlinskog kongresa uspostavljeni su zvanični diplomatski odnosi između Crne Gore i Rusije. Septembra 1878. godine Rusija je, naime, imenovala svog poslanika u Crnoj Gori. Krajem 1878. godine i Francuska je imenovala svog poslanika u Crnoj Gori. Nakon Rusije i Francuske, tokom 1879. godine na Cetinje su stigli poslanici Velike Britanije, Austro-Ugarske, Italije i Turske. Početkom 1881. na Cetinje je stigao i diplomatski predstavnik Grčke. Tek 1897. uspostavljeni su zvanični diplomatski odnosi između Crne Gore i Srbije, i Crne Gore i Bugarske. Njihovi poslanici došli su iste godine na Cetinje. Pored ovih evropskih zemalja, Crna Gora je 1905. godine uspostavila diplomatske odnose i sa Sjedinjenim Američkim Državama. Poslednja zemlja sa kojom je Crna Gora uspostavila diplomatske odnose bila je Njemačka. Njemačko poslanstvo na Cetinju otvoreno je 1906. godine."