Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |



Akademik Miomir Dašić:
ŠEKULAR U OSLOBODILAČKIM POKRETIMA 1853 - 1878. GODINE

 


Iz Dašićeve knjige "Šekular i Šekularci od pomena do 1941. godine" koju je objavila CANU, prenosimo dio u kojem se govori o oslobodilačkoj borbi na prostoru Polimlja i težnji za sjedinjenjem sa Crnom Gorom

 

Danilov poziv odjeknuo je u plemenu kao grom

 

Šekularci su zajedno sa Vasojevićima, od početka druge polovine 19. vijeka, čvrsto vezali svoju sudbinu za Knjaževinu Crnu Goru. Ovo pleme je u doba knjaza Danila (1851-1860) i za vrijeme vladavine njegovog nasljednika knjaza i kralja Nikole (1860-1918), aktivno učestvovalo u ustanicima i oslobodilačkim ratovima Crne Gore i Turskog carstva, vođenim između 1853. do 1878. godine, dakle sve dok Šekular nije, prema odlukama Berlinskog kongresa, prisajedinjen crnogorskoj državi (1878). Naravno, i kasnije, sve do konačnog sloma Turskog carstva na Balkanskom poluostrvu (1912), Šekular je kao granični kraj imao istureno mjesto i delikatnu ulogu u čuvanju i odbrani jednog od neuralgičnih djelova crnogorske istočne granice.

UČEŠĆE U USTANKU 1853-1854. GODINE:
Šekularsko pleme je, zajedno sa Vasojevićima i svim drugim etničkim zajednicama, u drugoj polovini 19. i početkom 20. vijeka svoje skromne snage stavilo u službu crnogorske nacionalne oslobodilačke ideje, borilo se za sjedinjenje s Crnom Gorom. Sve do 1878. godine ono se borilo, zajedno sa Vasojevićima, pod neposrednim vođstvom vojvode Miljana Vukova. I za ovo pleme prelazak knjaza Danila, pobratima Miljana Vukova Vešovića iz Lijeve Rijeke, u dolinu Lima i njegov poziv na borbu protiv Turaka "pukao je kao grom u plemenu". U toj svojoj oslobodilačkoj misiji Miljan Vukov je pozvao na saradnju u antiturski poduhvat prvake Šekulara i njihovo pleme. Hrabrio je i njih, kao i plemenske glavare limskih Vasojevića i svih Srbljaka (Ašana), da imaju povjerenje u oslobodilački program mladoga knjaza Danila, koji je otvarao perspektivu slobodnog života u tek proglašenoj Knjaževini Crnoj Gori.
Gavro Vuković, pišući o tom početnom radu na pripremi naroda u Vasojevićkoj nahiji, kaže da je njegov otac Miljan Vukov pozivao na razgovor plemenske prvake i druge viđenije ljude i objašnjavao im nacionalnooslobodilačku ideju crnogorskog vladara. Održavao je i manje zborove po selima, počev od Kralja, Zabrđa, Trešnjeva, Trepče i sve do manastira Đurđevi stupovi. Nema podataka da li je tada dolazio i u skrajnuti Šekular, ali je izvjesno da je imao susrete s njegovim prvacima i prije nego što je održao tajni skup narodnih prvaka iz Hasa kod drevnog manastira Đurđevi stupovi, gdje su nesumnjivo i oni učestvovali. Tada je zbor zaključio "rješiteljni sporazum" o dizanju ustanka. I srbljački glavari, obećali su Miljanu Vukovu, kao predstavniku crnogorskog vladara da će slušati "poruke samo knjaza Danila i ničije više". Tačan datum održavanja tog zbora na kome je zaključeno da se ide na ustanak protiv Turaka, nije zabilježen. Po svemu sudeći, to se dogodilo u trećoj godini vlade knjaza Danila, kada se ustanak širio "munjevitom brzinom po cijeloj Nahiji".
Glavari Vasojevićke nahije, odnosno Hasa, uputili su knjazu Danilu - odmah poslije njegovog proglašenja za svjetovnog vladara, kome je titulu knjaza prva priznala Rusija, kao pokroviteljica Crne Gore - svoga opunomoćenika igumana Đurđevih stupova Nikodima (Zečevića), nasljednika duhovnika Mojsija, s molbom da prihvati oblast Vasojevića "kao sastavni dio njegove države i da im on postavi "sud, tj. svoju upravu". Mladi crnogorski vladar je prihvatio tu molbu glavara Nahije čiji je tumač bio iguman Nikodim i "poslao u Vasojeviće svoga rođaka Krca Petrovića sa nekoliko drugih Crnogoraca" da onamo radi na postavljanju vlasti. Ta prva crnogorska misija u dolini Lima, međutim, nije dala rezultata. M. Cemović piše da Krco Petrović nije bio dorastao misiji koju mu je povjerio knjaz Danilo. Odmah je došao u sukob sa uobičajenim poretkom biranja glavara u plemenu, činio je, navodno grube ispade, pa je otjeran sa saradnicima iz Vasojevića. Na Cetinju je potom intrigirao i klevetao glavare limskih Vasojevića. Neuspjela misija Krca Petrovića je, svakako, prethodila akciji koju je zatim poveo Miljan Vukov. To potvrđuje pismo glavara limskih Vasojevića knjazu Danilu, od 14. marta 1854. godine, u kojem se kaže da se iguman Nikodim bio "pređe" vratio od knjaza (ne navodi se datum kada je to bilo) radostan zbog njegovog obećanja da će pružiti pomoć, što je obradovalo cio narod, ali da od datih obećanja nije bilo ništa. Jer, ističu glavari, neko je morao naljutiti knjaza "neistinitim dostavama", o njima. Taj neko je "mogao biti" samo knjažev nezgodni izaslanik Krco Petrović - zaključuje M. Cemović.
Neopaženom, tajnom odlasku igumana Nikodima knjazu Danilu na Cetinje i zatim dolasku prve crnogorske misije senatora Krca Petrovića, kao i mnogo široj akciji Miljana Vikova - pogodovalo je to što u čitavoj oblasti Vasojevića od Brezojevica, kod Plava, pa do Bihora, "nije bilo turskih vlasti niti turske vojske koja bi ometala ovaj narodni pokret". Begovi i age su živjeli u Gusinju, Plavu i Bihoru a paše Mahmudbegovići u Peći, te su u ono "besudno vrijeme" zalazili u sela samo u određeno doba godine kada je trebalo pribirati od seljaka čatvrtinu i druge dažbine.
U Šekularu se živjelo izvan čitlučkog sistema, slobodnije nego u ostalom dijelu ove oblasti. Ovdje se komotnije moglo raditi i na pripremanju ustanka. Ali u susjednim selima, međutim, komešanje u narodu nije moglo izmaći pažnji Ali-begu Gusinjskom, nosiocu vlasti u "Šabanagića nahiji" kako je nazivana drugim imenom Vasojevićka nahija. I skadarski vezir je budno pratio događaje oko Crne Gore. Utoliko prije što je i u vasojevićkom plemenu i među Srbljacima - Ašanima bilo i islamiziranih porodica, pa i bratstava, od kojih je o tom komešanju mogao dobiti vijesti. Islamizirani plemenici bili su oslonac turskim vlastima.

 

Ustanak i katastrofalni pohod Omer-paše Latasa

 

Šekular nije imao u svojoj sredini nijednog islamiziranog plemenika pa se rad njegovih prvaka mogao slobodnije odvijati na pripremanju ustanka - kupovanju oružja, praha i olova u Peći, na čiji su pazar Šekularci bili odranije upućeni. Međutim, u ostalom dijelu oblasti Vasojevića, gdje je bilo islamiziranih "pojavili su se protivnici" oslobodilačkom radu Miljana Vukova "мada je sporazum bio jednodušan" da se diže ustanak - dogovoren na skupu u Đurđevim stupovima. Protivnici ustanka bili su povezani interesima sa agama i begovima, pa su donijeli "zaključak da ometaju stvar" organizacije borbe za oslobođenje.
Proturske snage u Vasojevićima imale su zadatak da onemoguće djelovanje Miljana Vukova "ljevorečkog pustolova", kako su ga inače Turci nazivali. Skadarski vezir je čak pokušao da, preko jednog proturskog kučkog glavara, ukloni Miljana Vukova, ali se na sreću sve svršilo samo na pokušaju. Skadarski vezir je slatkorječivim obećanjima nastojao da pridobije narodne prvake da se klone veza sa crnogorskim knjazom Danilom. Laskava obećanja su stizala i do Šekulara i njegovih prvaka; poruke su glasile da će Šekularci uživati sve povlastice kao i ranije ako odbiju veze sa Miljanom Vukovim i knjazom Danilom. No, kako ta obećanja nijesu pomogla, skadarski vezir je prešao na prijetnje i zastrašivanje naroda. Vojvodi Simu Lakićevu je naložio da istjera Miljana Vukova i njegove pristalice iz Nahije. Međutim, vojvoda Simo je taktizirao - veziru u Skadru je obećavao da će se pobrinuti o sređivanju prilika u dolini Lima u korist Turske, a Miljanu Vukovu je, na drugoj strani, omogućio da radi na pripremi ustanka po uputstvima crnogorskog vladara. Vojvoda Simo je bio, iako vojvodom imenovan u Skadru, čovjek širih nacionalnih vidika koji je razumio svoje vrijeme, i kao dugogodišnji saradnik duhovnika Mojsija, potajno se držao Njegoševe Crne Gore. S dolaskom na crnogorski tron knjaza Danila njegova orijentacija prema Crnoj Gori postala je još čvršća. On je iz iskustva znao da turske vlasti neće poštovati obećanja da će raji obezbijediti sigurniji život, tačno utvrditi agrarne obaveze prema agama i begovima i spriječiti zloupotrebe pri sakupljanju carskog desetka, četvrtine i drugih dažbina. Stoga nije ni pokušao da odvrati Miljana od plana dizanja ustanka. Proturski dio Vasojevića i Srbljaka, čije su jezgro činili njihovi islamizirani plemenici, zaplašen prijetnjama turske vlasti da će stradati od ustanika i Crnogoraca koji će im doći u pomoć, ipak nije mogao da spriječi većinu koja je stremila oslobođenju. To su potvrdili i događaji skraja 1852. i početka 1853. godine, kada je Omer-paša Latas, seresker turske balkanske vojske, napao Crnu Goru, s planom da je slomi i nametne joj sultanovu vlast. Vasojevići, Šekularci i ostali Srbljaci masovno su se odazvali pozivu knjaza Danila i digli na ustanak, da bi olakšali odbranu Crne Gore. Ali u ovom pokretu ostali su nezaštićeni, te su Turci i njihov bašibozuk pustošili srpska "naselja oko Lima". Pohod Omer-paše Latasa završio se gotovo katastrofalno za Crnu Goru. Knjaževinu su spasle sigurne propasti Austrija i Rusija.
U narodnom pokretu na gornjem Limu aktivno su učestvovali i Šekularci sa svojim plemenicima u Rovcima i susjednoj Kaludri. Rezultat tog antiturskog pokreta bio je da je faktički Crna Gora još 1853-1854. godine nezvanično proširila svoje granice ne samo do Lima nego i preko njega do istočnih šekularskih planina, do Rugove. Knjaz Danilo je poslije Omer-pašinog pohoda na Crnu Goru nastavio s mnogo više političke opreznosti i smišljenosti da širi svoj politički uticaj u pograničnim plemenima u Hercegovini i dolini Lima. Vlast crnogorskog vladara se narednih godina mnogo više osjećala u Gornjem Polimlju nego sultanova. Tako je bilo i u Šekularu. Miljan Vukov - kako svjedoči vojvoda Gavro Vuković - radio je, dobivši od knjaza Danila "kartu bjanka" (mandat), na uspostavljanju crnogorskih organa vlasti. Ipak, tada nijesu ustanovljene kapetanije već kasnije.
U drugoj polovini 1853. i početkom 1854. godine nastalo je izuzetno teško stanje za narod u Gornjem Polimlju. Pored stalne prijetnje turskih vlasti u Gusinju, Peći, Bihoru i Skadru da će silom oružja natjerati pravoslavno stanovništvo na izvršavanje obaveza prema Porti i begovima i agama, 1853. godina je bila i sušna, nerodica velika, pa je u narodu vladala glad. Šekularci nijesu bili podložni agama i begovima, ali su i oni imali obavezu da plaćaju danak, carski porez. Pećki paša Mahmudbegović Šekularcima je prijetio da će im zatvoriti pazar u Peći. I zaista bilo je pritiska na Šekularce sa te strane. No, njegovi glavari su se tada dogovorili sa Rugovcima da im oni do Javorka dotjeruju žito, so i drugu robu iz Peći. Nezvanično je potom na Ržanoj, više sela Rmuša (Strane), od tada pa do 1876. godine, povremeno improvizovan pazar, gdje su Rugovci dotjerivali žito, so i kolonijalnu robu i prodavali je ne samo Šekularcima, Rovčanima, Kaludranima, nego i Vasojevićima i drugom stanovništvu Brda. Vijesti da je Rusija zaratila s Turskom sredinom 1853. godine (Krimski rat - 1853-1856) podstakle su nemire duž nedefinisanih crnogorsko-turskih granica. Uslijedili su naročito nemiri u dolini Lima, jer je srpsko stanovništvo i poslije Podgoričkog mira, kojim je zaustavljen pohod Omer-paše Latasa na Crnu Goru, nastavilo da se drži Crne Gore, knjaza Danila je smatralo svojom gospodarem. To jasno potvrđuju ne samo domaći nego i strani dokumenti - ruski, austrijski, francuski. Zategnuti odnosi između Vasojevića i turskih vlasti u februaru 1854. godine doveli su do turskih vojnih pohoda na ustaničko stanovništvo, odnosno do žestokih bojeva na Polimlju, u Budimlji i na Polici.

 

Pritisak na ustanike u Polimlju sa svih strana

 

U više izvještaja francuskog vicekonzula u Skadru Ekara Ministarstvu inostranih poslova Francuske, u februaru i martu 1854. godine, detaljno su prikazani bojevi između Vasojevića i Turaka, vođeni 9. i 10. februara 1854. Iz Ekarovog izvještaja od 16. februara vidi se da su Srbi, "grčke vjere", koji se nalaze istočno od granice Crne Gore (des Slaves de region Wassoevichi), plaćali "danak sultanu kao jedinom vrhovnom gospodaru samo ako su na to bili primorani", i to prisustvom turske vojske. Ova Ekarova opaska, prije svega, odnosi se na Šekularce. Crnogorci - kaže Ekar - "čiji se vođa proglasio gospodarem Crne Gore i Brda, smatrali su da je vasojevićki kraj sastavni dio njihovih Brda", tretirali su ga za "njihovu teritoriju".
Vasojevići i Srbljaci su, "pošto su sa Crnogorcima održavali stalne veze bili privrženiji Crnoj Gori nego Turskoj. Ekar dalje kaže da su u Vasojevićima, "inače, evo neko vrijeme živjelo u miru i slozi", i da je takvo stanje trajalo do početka 1854. godine, "kada su Turci, bez pravog razloga, a oživljavajući stare zađevice, počeli da spremaju napad na Vasojeviće". Francuski diplomata, prijatelj knjaza Danila i Crne Gore, pod pojmom Vasojevići uvijek tretiraju čitavu oblast Gornjeg Polimlja, uključujući, razumije se, i Šekular.
Druga polovina 1853. godine protekla je u znaku komešanja srpskog življa u dolini Lima, ali i nervoznih priprema okolnih turskih vlasti da ga silom oružja natjeraju na poslušnost i plaćanje danka i četvrtine koji nijesu pribirani od 1843. godine. Ali-beg Gusinjski i drugi feudalci Gusinja i Plava, kao i bihorski begovi, pripremali su bašibozuk iz okoline, odnosno sjeverne Albanije, Đakovice i Peći, Bihora i sa Pešteri za operacije protiv neposlušnih Vasojevića i Srbljaka. Ekar je saznao, posredstvom svojih agenata, da je Ali-beg Gusinjski za ovu vojnu ekspediciju sam preuzeo odgovornost, poslavši "pozive pod svojim pečatom i pečatom svoje porodice" da ljudi s oružjem idu protiv pobunjenog srpskog stanovništva. Odazvalo mu se "250 ljudi" iz grada Peći, a zatim im se pridružilo još 800 naoružanih Arnauta iz okoline. Osim toga u Plav je pošlo još i oko stotinu ljudi iz najnižeg "sloja" iz grada Peći s ciljem da pljačkaju. Đakovički mudir je pokušao da spriječi Ahmed-bega i Ejup-agu da bašibozuk Malesije vode protiv Vasojevića, ali u tome nije uspio. Francuski diplomata je, zajedno sa austrijskim i ruskim kolegama, pokušao da skloni skadarskog vezira Osman-pašu da utiče na Ali-bega Gusinjskog da odustane od napada na pobunjeno stanovništvo u dolini Lima, ali im je vezir odgovorio da su događaji toliko odmakli da sumnja u "uspjeh svoje misije", odnosno intervencije. U stvari, i skadarski i prizrenski guverner prećutno su odabravali ovaj ratni pohod.
I u Bihoru je mudir Jusuf-beg sakupio oko 500 naoružanih ljudi za napad na Has. I кolašinski Turci su se spremali za napad na - Gornja sela. U tako kritičnoj situaciji, vasojevićki i srbljački glavari su decembra 1853. godine molili crnogorskog knjaza da im se pošalje vojna pomoć i ratni materijal. Jer, kažu, na njihov narod se digla turska vojska od Bosne i od srbijanske granice, do Rumelije i Gusinja. Početkom januara 1854. godine, uoči Božića, vojvoda Simo sa vasojevićkim i srbljačkim glavarima, piše knjazu Danilu da je "uočio Turčin sa svake strane" i da prijeti da sve "pod sablju turi..." Turska vojska se koncentriše sa više strana na ovaj narod. Od Bosne na donju Nahiju - Has (Has) vojska se okupila "u logor u Bihor, u Bijelo Polje i u Rasovo". Saznali su vojvoda Simo i glavari da je planiran "... udarac na Svetoga Savu", iz Bihora pravo na Has. Turci zlostavljaju narod - "što je bilo Srbova između nji svakome oružje uzeše i u aps turiše". Riječ je o Srbima u Bihoru i Bijelom Polju. Gotovo u isto vrijeme u Crnu Goru je prispio i ruski diplomata pukovnik Jegor Kovaljevski, s planom ruskog dvora o dizanju ustanka na Balkanu. Crna Gora je, razumije se, imala biti centar za širenje ustanka, budući da je imala veliki upliv na okolne krajeve - naročito u Hercegovini i na Limu. Kovaljevski je računao da su crnogorske i ustaničke snage već spremne za ulazak u rat s Turcima. One su trebale privući turske snage da ne idu protiv Rusa na Krimsko ratište. Zanimljivo je da je Kovaljevski procjenjivao da je najrealnije da vojne operacije započnu iz doline Lima u pravcu Novog Pazara i Kosova. Uostalom, snažan oslobodilački pokret u Gornjem Polimlju davao je dobre izglede za uspjeh ove vojne operacije koja bi presjekla "carsku džadu" između Carigrada i Bosne i Hercegovine i omogućila dizanje srpske raje na ustanak na širim prostorima i spajanje sa vojskom Knjaževine Srbije. Plan je predviđao da se u Morači i Gornjem Polimlju koncentrišu ustanici iz Hercegovine, Brda i iz Vasojevića, i da sa crnogorskim snagama otpočnu operaciju iz Hasa za oslobađanje Bihora, Rožaja, Sjenice i Novog Pazara, gdje je trebalo da se susretnu sa srbijanskom vojskom. Te snage ukupne jačine 10-12 hiljada vojnika uvećavale bi se sa širenjem ustanka na ovim područjima. U Crnoj Gori i okolnim ustaničkim krajevima mnogo nade se polagalo u ovu akciju, kao i u pobjedu Rusije u ratu s Turskom. Očekivali su se krupni događaji. Duž pojedinih djelova crnogorske granice pojačani su nemiri, ali prvih mjeseci 1854. godine jedino je u dolini Lima narodni pokret imao široki zamah. Knjaz Danilo je u tom pokretu pridavao veliki značaj, jer mu se otvarala perspektiva da proširi crnogorsku državu na plodnu oblast Gornjeg Polimlja. On je, ipak, oprezno pomagao ovamošnji narod, hrabrio ga je šaljući mu svoje emisare, vojvode, perjanike, oružje i municiju, kao i oružane čete Brđana.

 

Težak poraz crnogorske vojske u boju na Polimlju

 

Prema planu pukovnika Kovaljevskog, "Crnogorci su bili dužni da krenu iz Vasojevića na sjever, da razbiju Turke u Kolašinu i nastupaju u susret Srbima, s kojima je trebalo da se sjedine poslije zauzimanja Novog Pazara (u Staroj Srbiji) i tako odsijeku Bosnu i Hercegovinu od ostale Turske". I na Šekular se u planiranju tih vojnih akcija računalo. I njegovi prvaci su zajedno sa vasojevićkim tražili od Crne Gore i Kovaljevskog "vojsku i džebanu" - kako ne bi osramotili "velikog imperatora" (Rusije - M.D.) i svijetlog našega knjaza i svu gospodu srpsku i vjeru Hristovu". Molili su vojvodu Novicu Cerovića, koji je iz manastira Morače, po naredbi knjaza Danila, pratio razvoj događaja u Uskocima, Drobnjacima, Potarju i Gornjem Polimlju - da ovu njihovu molbu dostavi "Gospodaru i Konzularu (pukovniku) Kovaljevskom e da biše ovu silu prokletu rašćerali od nas da nam ime ne istraži se". Sadržaj ovog pisma nesumnjivo potvrđuje da su ustanici u dolini Lima velike nade polagali i na pukovnika Kovaljevskog. Kod njihovih glavara vladalo je uvjerenje da će pobjeda Rusa nad Turcima i narodu na Limu donijeti spas i oslobođenje. Kovaljevski je zaista savjetovao knjaza Danila da obavezno tajno pošalje vojnu pomoć, oružje i džebanu ustanicima u dolini Lima radi odbrane od Turaka. Krajem januara 1854. godine u Gornje Polimlje je stiglo preko 600 vojnika iz Knjaževine Crne Gore i Brda da ustanicima pomognu u odbrani od Turaka. Tada je stigao i odred Ljevorečana od 200 vojnika na čelu s kapetanom Miljanom Vukovim; Rovčana i Donjomoračana 300, na čelu s Gligorom Pižuricom, Milisavom Mišnjinim Vujisićem i Mrdeljom Radovićem, i preko 100 dobrovoljaca iz Pipera i Bratonožića, koje je predvodio serdar Jole Piletić, Dotjerano je i nešto oružja i municije sa Cetinja i iz barutane u manastiru Morači. Pukovnik Kovaljevski je u Vasojeviće poslao i ruskog kapetana Konstandijusa i podoficira Jegora Saviča - da sa vojno stručne strane pomognu organizaciju odbrane. Ali, po svemu sudeći, ovi ruski oficiri stigli su tek poslije bojeva na Polimlju i Polici. Čitav januar i početkom februara 1854. godine protekli su u pripremama za odbranu od turskih snaga koje su se okupljale u Plavu i Gusinju, Peći, Bihoru, Rožajama, Bijelom Polju i Kolašinu. Najjače snage okupio je bio Ali-beg Gusinjski u Gusinju i Plavu (preko 8000 vojnika). Konzuli u Skadru uzalud su pokušavali da spriječe njegov napad na Vasojeviće.
Napad od Plava na Polimlje uslijedio je 9. februara 1854, po jakoj zimi i velikom snijegu. Vodio ga je Ali-beg Gusinjski, mlad, energičan, hrabar i fanatično uporan u odbrani granica Turskog carstva i svojih feudalnih privilegija u oblasti Gornjeg Polimlja. Odbranom na sektoru Polimlja komandovao je vojvoda Simo Lakićev, čovjek koga je više odlikovala strpljivost i mudrost u ophođenju s turskim vlastima nego sposobnost vojničkog komandovanja. On je raspolagao sa oko 2000 ustanika. Snagama koje su došle u pomoć iz crnogorske granice, po naredbi knjaza Danila, komandovao je serdar Jole Piletić. Ova vojska i vojska kojom je neposredno komandovao vojvoda Simo zauzela je položaje na lijevoj strani od Lima (kod Murine) do padina Visitora. Na desnoj strani Lima odbranom je komandovao Miljan Vukov (od Lima do planine Sjekirice). Snage neprijatelja su tri puta bile brojnije od snaga odbrane. U Ali-begovoj vojsci je bilo više od jedne trećine konjice, što je predstavljalo veliko preimućstvo nad snagama odbrane koju su činili pješaci.
Zamisao crnogorskih komandanata da će glavni pravac udara turske vojske ići od Plava lijevom stranom Lima nije se ostvarila. Očekujući napad od Brezojevice preko Pepića k Murinu, komandanti brđansko-vasojevićke vojske - Jole Piletić i vojvoda Simo Lakićev - zakrčili su puteve oborenom šumom (barikadama), što se pokazalo kobnim upravo za odbrambene snage. Naime, turska konjica je prodrla desnom stranom Lima i u snažnom i iznenadnom naletu potisla je čete Miljana Vukova prema planini Sjekirici i kosama iznad Šekulara, a zatim prešla na lijevu stranu Lima i tako se iznenadno našla iza leđa brđansko-vasojevićkih jedinica, presjekavši im odstupnicu. Neprijatelj je "pritiskao našu vojsku pri barikadama, sjekao glave bez odbrane". Jedinice Jola Piletića, zbunjene iznenadnom pojavom turske konjice za leđima, na nepoznatom terenu, pretrpjele su velike gubitke. Vojska se spasavala odstupajući uz sniježne padine Zeletina. Gavro Vuković kaže: "Takvog nesrećnog poraza ove strane nikada nijesu zapamtile. Da je neprijatelj nastavio napredovanje mogao je svu Nahiju spržiti". Turska vojska se, međutim, zaustavila ispred Sućeske, spalivši i opljačkavši polimska sela do klisure Sućeske. Gubici na strani vasojevićko-brđanske vojske bili su teški. Teško je stradalo i stanovništvo, jer po velikom snijegu nije uspjelo da izbjegne masakriranju od podivljalog bašibozuka. U izvještajima našim, a i stranih diplomata u Skadru, broj ubijenih crnogorskih vojnika različito je prikazivan. Ekar je izvijestio Pariz da su Turci Ali-bega Gusinjskog, glavnog krivca za napad 9. februara 1854, u boju na Polimlju, posjekli 105 glava, a da je sukob nastavljen i 10. februara. On izvještava da su se u događaje u Vasojevićima umiješali i "ruski špijuni".
I prema austrijskim dokumentima Ali-beg Gusinjski je odgovoran za napad na Vasojeviće i veliku pogibiju vasojevićko-brđanske vojske i naroda. U austrijskog, kao i francuskog diplomatu, takođe je mnogo brinulo i to što Rusija ima "takav uticaj u Crnoj Gori" i što su u Vasojeviće upućeni ruski agenti.

 

Stotine žrtava turskog udara

 

Podaci o broju poginulih na Polimlju, koje je 16.februara 1854. naveo Ekar u svom izvještaju ministru spoljnih poslova Francuske, međutim, nijesu bili konačni. Jer, u opširnom izvještaju ministru spoljnih poslova, od 2. marta iste godine, on kaže da je na Polimlju posječeno 146 hrišćanskih glava, među kojima se nalazi i glava jednog popa. Mnoge glave su bile nabijene na kolje "po ulicama Gusinja i okolnih mjesta". Među poginulim bila su i 62 crnogorska Brđanina. I austrijski konzul izvijestio je Beč da je u borbi na Polimlju posječeno 60 Vasojevića. I on je pouzdano saznao da je zarobljeno i 30 vasojevićkih djevojaka, spaljeno pet sela i zaplijenjeno 800 grla rogate marve i preko 1500 ovaca. Različite podatke o ljudskim gubicima na Polimlju i materijalnoj šteti sretamo i u našim dokumentima. M. Cemović čak navodi podatak da su "gubici iznosili "najmanje oko 400 ljudi i nekoliko žena i djece.
Za vrijeme boja na Polimlju, Šekularci, zajedno s malom četom Rovčana i nešto brojnijim Kaludranima, imali su zadatak da spriječe eventualni prodor bašibozuka iz susjedne Rugove i da brane svoja naselja. Šekularci i Kaludrani su, iz predostrožnosti, na planinama isturili straže koje su motrile na put iz pravca Rugove i Peći, a s glavninom su pošli u pomoć popu Josifu Popoviću, Novu Pantoviću i drugim glavarima, koji su sa ustanicima s desne strane Lima u Hasu, držali front prema Bihoru i Rožajama, jer se sa te strane očekivao snažan turski napad. Turskim napadom na Has-Donju nahiju iz pravca Bihora i Rožaja, "put Đurđevih stupova", komandovali su Hasan-beg Ćorović, Jusuf-beg sa Pešteri i Arslan-aga Ganić iz Rožaja. Napad je počeo istog dana (9. februara 1854), kada se vodio žestok boj na Polimlju. Ove turske snage brojale su do 10.000 bašibozuka. Pošto su кolašinski Turci, poslije pregovora sa gornjoseljskim prvacima na planini Šiški, odustali od napada na Gornja sela, to su i ustanici pod komandom Petra Cema Delevića, s lijeve strane Lima (Buča, Vinicke, Pešaca, Lušca, Doca, Beransela i Crnog Vrha), kao i Gornjoseljani, prešli na desnu stranu Lima i pružili pomoć popu Josifu Popoviću i Novu Pantoviću na čelu s Milisavom Mišnićem.
Šekularske čete i polučetu Rovčana u boju na Polici i Bijelom Potoku protiv Hasan-bega Ćorovića predvodili su Radojko Dašić-Bulić, Labud Rmuš, pop Vasilije Popović i Mileta Kenjić. Kaludarskom četom komandovao je Despot Adžić. Združene snage Petra-Cema Delevića, Šekularaca i Trepčana zaustavile su turske jedinice, koje su bile zauzele i popalile polička sela i potisle čete popa Josifa Popovića, Nova Pantovića, Radoja Đukića i braće Dedovića: Mira i Radisava, predavši ognju i selo Budimlju.

 

Bašibozuk potpuno satrven na Lješnici

 

U snažnom protivjurišu udruženih Vasojevića i Srbljaka neprijateljska vojska je razbijena na Grocu, Jejevici i odbačena sa Police do rijeke Lješnice - granice oblasti Vasojevića i Bihora.
Šekularci su se u tom boju hrabro borili, učestvovali su u gonjenju neprijatelja do Bijelog potoka i rijeke Lješnice, gdje je bašibozuk potpuno satrven. U boju na Polici poginuo je i komandant turske vojske Hasan-beg Ćorović, koji je imao spahiluk u selu Vinickoj i dijelu Budimlje. U bojevima na Polici i Bijelom Potoku turska vojska, osim kapetana Hasan-bega Ćorovića, ostala je i bez Omer-bega Begovića iz Rasova, Hasan-age Mušovića i Mehmed-bega Tetovca, kao i nekoliko bihorskih aga. Arslan-aga Ganić sa Rožajcima, međutim, bolje je prošao, blagovremeno je naredio odstupnicu ka Rožajama i tako spasio svoje snage potpunog sloma. U bojevima na Polici i Bijelom Potoku, prema prvim izvještajima poginulo je 114, a ranjeno više od 100 turskih vojnika, dok je na ustaničkoj strani bilo samo pet mrtvih.
Pobjeda u Budimlji i na Polici, bila je veoma značajna ne samo po tome što je za jedno vrijeme otklonjena opasnost sa ove strane od turskog napada, već i zato što je izvojevana u vrijeme kada je na drugoj strani, zbog poraza na Polimlju, u vasojevićkoj i brđanskoj vojsci bila nastala demoralizacija, prijetilo je njeno rasturanje. Odmah poslije progona turske vojske preko rijeke Lješnice i planine Turjaka, pop Josif, Novo Pantović, Cemo Nikolin Delević i šekularski prvaci sa svojim četama su usiljenim maršem stigli u dolinu Zlorečice u pomoć vojvodi Simu i Jolu Piletiću. Kada su njihove prethodnice izašle na Previju, Ali-beg Gusinjski se odmah povukao sa bašibozukom u Plav i Gusinje, ostavivši za sobom pustoš u selima sa mnoštvom mrtvih i tragovima drugih svireposti. Šekularci su narednih mjeseci 1854. godine bili u bojnoj pripravnosti, jer je postojala opasnost od ponovnog turskog napada. Utoliko prije što je s dolaskom proljeća okopnio snijeg na planinama - Mokroj, Javorku i Rijeci šekularskoj - pa su Rugovci sa arnautskim bašibozukom iz okoline Peći i Đakovice lako mogli upasti u Šekular, Rovca i Kaludru i sve predati ognju. Da ne bi došlo do iznenađenja, šekularska sela i Kaludra su naizmjenično davala straže, isturene prema Rugovi.

PONOVNA TURSKA PRIJETNJA ŠEKULARU I NAHIJI:
O opasnosti od ponovnog napada na ustaničko stanovništvo Gornjeg Polimlja govorilo se u proljeće i ljeto 1854. godine u Peći i u Skadru. Francuski vicekonzul Ekar je sa ruskim i austrijs-kim kolegama molio guvernera Skadra da spriječi otpočinjanje novih neprijateljstava u ovoj oblasti.

 

Danilo odlučan da brani narod

 

Glavari iz doline Lima su se 14/27. marta 1854. obratili pismom knjazu Danilu, moleći ga, u ime cijelog naroda prekokomskog, da ovu oblast stavi pod svoje. Podsjećali su ga na ranije data obećanja i poruke da će ih štititi.
Ako im što skorije pomoć ne pošalje "petnaest iljada roba propade i ona će po turskija vrata da se preprodava po za pletu". Isticali su i da se plaše da će Turci obaliti i manastir Đurđeve stupove, "što nijesu nimalo manji i grđi od moračke crkve" (Moračkog manastira - M.D.). Ovo pismo koje je pisao iguman Nikodim, i u ime glavara Šekulara, odnijeli su u Cetinje pop Josif Popović, najistaknutiji predstavnik Srbljaka, i glavari Vasojevića iz Donje nahije: Novo Pantović, Petar Nikolin Delević, Radisav Dedović, Ivan Caković i Milovan Raičev (Golubović). Oni će, kaže se u pismu, sve potanko kazati "u kojoj se krajnjoj nuždi cijeli narod prekokomski nalazi". Pismo je ovjereno manastirskim pečatom. Deputacija Vasojevića i Srbljaka naišla je na lijep prijem u Cetinju. Knjaz Danilo je obećao da će posredovati kod skadarskog vezira oko načina naplate poreza, kao i vraćanja zarobljenih djevojaka kao i drugog "roblja" koje je na Polimlju zarobio bašibozuk Ali-bega Gusinjskog. Za oslobođenje tog "roblja" angažovali su se diplomatski predstavnici u Skadru. Knjaz Danilo je poslao u prekokomske Vasojeviće i serdara Jola Piletića da utiče da narod plati porez, pa da prikupljeni novac pošalje knjazu, a ovaj će ga uputiti veziru u Skadru. Piletić je ovu misiju izvršio u prilog i prekokomskog naroda i crnogorskog knjaza. Osim toga, knjaz Danilo je obećao da će im poslati jednog Petrovića i druge svoje ljude da pomognu organizaciju organa vlasti i vojske u dolini Lima. To obećanje je i ispunio. Narodu prekokomskom je poručio da ga on, knjaz, uzima za svoje. Uputio mu je ponovo svoga rođaka, senatora Krca Petrovića, svoga zeta senatora Iva Rakova Radonjića i vojvodu Đura Kusovca, sa nekoliko perjanika, s instrukcijama da organizuju organe vlasti, popišu vojnike i ohrabre narod koji se plašio da će ga Turci satrijeti. Ali-beg Gusinjski, najveći zemljoposjednik, gospodar čitluka u Gornjem Polimlju, kao i brojni drugi age i begovi, nijesu odustajale od plana da, uz pomoć okolnog bašibozuka, silom oružja natjeraju stanovništvo na potčinjenost i davanje harača i četvrtine roda sa zemlje. I Šekularci su strepjeli da bi ih Ali-beg mogao proglasiti svojim čifčijama, budući da je selo Mezgalje, kao što je već rečeno, proglasio za svoj čitluk.

 

Crnogorski odred u dolini Lima

 

Međutim, okolni turski guverneri - u Skadru, Prizrenu i Sarajevu - razložno su procjenjivali da bi ponovni vojni pohod, kojim je prijetio Ali-beg Gusinjski stanovništvu oblasti Vasojevića, mogao dovesti do ulaska Crne Gore u rat, što bi imalo teže posljedice za Tursku, koja je već bila u ratu s Rusijom. Stoga su oni, po savjetima francuskih i austrijskih diplomatskih predstavnika, odlučili da intervenišu s redovnom vojskom kako bi osujetili napad bašibozuka Ali-bega Gusinjskog na srpsko stanovništvo Gornjeg Polimlja.
Pored sprečavanja obnavljanja neprijateljstava, jedinice nizama u Bijelom Polju, Peći, Gusinju, Skadru i Podgorici - imale su zadatak da kontrolišu i "granice prema Crnoj Gori". Skadarski vezir Osman-paša je, "predosjećajući novi napad na Vasojeviće, ovim mjerama preduhitrio svaku akciju" - pisao je Ekar svom ministru iz Skadra, 4. aprila 1854. Istovremeno i knjaz Danilo je preduzeo mjere predostrožnosti radi odbrane svog prekokomskog naroda. On je svoga rođaka Krca Petrovića sa 500 Katunjana uputio u Bjelopavliće, gdje mu se pridružilo još 250 vojnika iz bjelopavlićkog plemena, i još po 250 iz Piperske, Rovačke i Moračke nahije. Sa odredom od 1.500 boraca Krco Petrović je u aprilu 1854. godine stigao u dolinu Lima, gdje ga je narod s oduševljenjem i olakšanjem primio. Crnogorski vladar, imajući u vidu događaje na Polimlju iz februara 1854. godine, ovoga puta nije dopustio da ga Turci iznenade. Bio je odlučan da brani i teritoriju i narod, koji ga je s oduševljenjem i po cijenu velikih žrtava prihvatio za svoga vladara.
Dolazak snažnog crnogorskog odreda u dolinu Lima ohrabrio je narod, ustanici su se osjetili mnogo snažnijim i spremnijim za odbranu od napada turskih snaga koje su se prikupljale "u rejonu Bijelog Polja i Plava", jačine oko 4.000 vojnika, a računalo se i na dolazak još najmanje toliko iz Peći, Đakovice i Rožaja. Šekularci sa manjom četom Rovčana i četom Kaludrana u aprilu i maju 1854. godine bili su u pripravnosti, njihove straže su dežurale isturene prema Rugovi. Pojačanje koje je iz crnogorske granice stiglo u Vasojeviće ohrabrivalo ih je da neće biti sami ukoliko uslijedi turski napad iz pravca Peći.
Skadarski vezir Osman-paša je pokret jakog crnogorskog odreda ka Gornjem Polimlju ocjenjivao vrlo problematičnim, s jedne strane, zbog zaposijedanja dijela Turskog carstva, a s druge, i zbog toga što je ono imalo da posluži kao baza za širenje ustanka u Raškoj oblasti, Kosovu i Metohiji. Ekar je izvijestio svog ministra spoljnih poslova Valevskog da dolazak crnogorskog odreda u Gornje Polimlje ima za cilj da osnaži ruski uticaj na ovom prostoru, a da je "predostrožnost" od eventualnog turskog napada na ustanički narod samo izgovor za ovu vojnu akciju.

 

Osman-paša neće rat s Crnom Gorom

 

Nema sumnje da su i Ekar i Osman-paša bili krajnje iznenađeni zbog ove vojne crnogorske akcije u oblasti pod suverenitetom sultana, kao i vijestima da je u Crnoj Gori rasturena neka ruska proklamacija u kojoj se govorilo da "će Crnogorci ući u rat".
Da bi provjerio tačnost tih vijesti na licu mjesta, Ekar je molio ministra Valevskog da mu dopusti "aktiviranje tajnih agenata" koji bi pratili sve novosti "i bili stalno u toku zbivanja u Crnoj Gori". Podvlačio je da je to utoliko potrebnije jer, poslije svega što se dešavalo u Vasojevićima u februaru 1854. godine, treba pripaziti na pravoslavno stanovništvo kojem turska strana ponovo prijeti napadima. Stoga bi dobro bilo - kaže Ekar - kad bi imao stalne agente u Peći, Gusinju i Đakovici. Diplomatskom aktivnošću, u prvom redu Ekara, ali i ruskog i austrijskog konzula, guverner Skadarskog pašaluka Osman-paša je poslao u aprilu 1854. godine u Gusinje Ćehaja-pašu sa tri tabora redovne turske vojske (1500 vojnika), sa zadatkom da spriječi neprijateljstvo između bašibozuka Ali-bega Gusinjskog i srpskog naroda u Gornjem Polimlju. Prisustvo redovne turske vojske u Gusinju i Plavu dalo je rezultate: Ali-beg Gusinjski je odustao od dalje akcije sakupljanja bašibozuka radi napada na Vasojeviće, a Rugovci i Albanci iz Metohije su upozoreni da ne kreću na Šekular. Pošto je dobio povoljne izvještaje da se odustalo od slanja bašibozuka Đakovice, Peći i Rugove na ustanike pojačane snažnim crnogorskim odredom, Osman-paša je izdao naredbu da se i njegova redovna vojska vrati iz Gusinja. Iznenadno vraćanje Ćehaja-paše s 1500 vojnika iz Gusinja i rasturanje okupljenog bašibozuka, očigledno je bilo motivisano da se ustanicima u Vasojevićima i crnogorskom odredu ne da potvrda za napad na Plav i Gusinje, odnosno Rugovu i Bihor. Savjetovana od Francuske, Turska je pribjegla politici izbjegavanja sukoba na crnogorskoj granici i eventualnog rata s Crnom Gorom. Već je rečeno da su dva ruska oficira 4. februara 1854. došla u Vasojeviće sa zadatkom da pomognu organizaciju ustaničke vojske i da je pripreme ne samo za uspješnu odbranu slobodne teritorije nego i za širenje ustanka na okolne oblasti. Nema podataka kakav je bio rezultat tog njihovog djelovanja. Isto tako, nema sigurnih vijesti ni da je u ovoj oblasti rasturana ruska proklamacija o kojoj govore Ekarovi izvještaji Parizu. Može se pretpostaviti da je i u Šekular u aprilu bila prispjela proklamacija (poziv) knjaza Danila (od 18. marta 1854) u kojoj je pozivan narod na ustanak protiv Turaka. Ima indicija da je i proklamaciju (čiji je proruski sadržaj neosporan) inspirisao Kovaljevski, kao najuticajniji Rus koji je boravio na dvoru knjaza Danila.

 

Suštinska vlast cetinjskog knjaza

 

Crnogorski odred je upućen u dolinu Lima, po svemu sudeći, na sugestiju Kovaljevskog, koji je svoje Ministarstvo spoljnih poslova izvijestio da su Crnogorci, zajedno sa Hercegovcima i Vasojevićima, krenuli iz Vasojevića ka Novom Pazaru, iako se to nije desilo. Crna Gora 1854. godine nije ušla u rat s Turskom, мada se o tome govorilo u Crnoj Gori i na gornjem toku Lima. Na crnogorski neutralni stav u Krimskom ratu (1854-1856) djelovalo je više spoljnih faktora. To je imalo uticaja i na pacifikaciju oslobodilačkog pokreta u dolini Lima 1855-1856. godine. Jedan od faktora što je pokret u Vasojevićima, pa prema tome i u Šekularu, ušao u mirnije vode, bio je i u odluci ruskog imperatora Nikole I o povlačenju pukovnika Kovaljevskog iz Crne Gore i njegova dva agenta iz doline Lima, krajem maja 1854. godine.
Vijesti da ustanicima više ne prijeti opasnost od Turaka, bila je od uticaja što je i knjaz Danilo donio odluku da povuče svoju vojsku iz doline Lima. Knjaz je naložio serdaru Jolu Piletiću da savjetuje vasojevićke i srbljačke glavare da sami pokupe poreze od stanovništva i da novac pošalju na Cetinje, odakle bi bio upućen skadarskom veziru. "Pri svemu tome" - kaže G. Vuković - "ujedinjenje Nahije s Crnom Gorom ostalo je ničim nepovrijeđeno. Begovi plavsko-gusinjski nijesu više ništa potezali, već su očekivali drugu priliku". Iako vlast crnogorskog knjaza Danila formalno-pravno nije bila legitimna, njeno djelovanje se osjećalo na čitavom prostoru Gornjeg Polimlja, pa i u Šekularu. Prema svjedočenju Gavra Vukovića, u Nahiji su 1854. godine ukinuti i "krvno osvetni dugovi", a na seljakovu baštinu više se "niko nikome naticati nije smio, već je svako zadržao što mu se pri ruci zateklo". U načelu ovo mišljenje G. Vukovića može se smatrati tačnim, ali i dalje je bilo pojedinačnih slučajeva "naticanja" jačih na baštine inokosnih seljaka - Srbljaka.
Stanje u Šekularu je od proljeća pa do kraja 1854. godine bilo mirno. Nije bilo sukoba sa Rugovcima oko planina. Međutim, kako je ova godina bila zbog suše nerodna, to su se Šekularci i Rovčani, kao i ostali seljaci planinskih sela oblasti Vasojevića, našli u izuzetno teškom ekonomskom položaju. U Skadru su, kako Ekar i drugi evropski diplomati tako i Portin izaslanik Tefik-efendija, vjerovali da će slab rod žita naročito kukuruza, prinuditi ne samo ljude iz planinskih sela već i sve ostale Vasojeviće "da dođu u Skadar i zatraže žito". Žito se kupovalo na okolnim turskim pazarima. Šekularcima, Rovčanima i Kaludranima, Rugovci su omogućili slobodan prolaz preko njihove teritorije na pećki pazar, gdje su kupovali žito, so i drugu najnužniju robu. Šekularci, kao i svi drugi Srbljaci i Vasojevići, ušli su mirno u zimu 1854/55. godine.

 

Natezanje oko carskog harača

 

Ali u 1855. godini, i poslije dogovora sa skadarskim vezirom, pitanje kupljenja danka postalo je kamen spoticanja u odnosima s lokalnim turskim vlastima. Ponovo je došlo do incidenata i novih nasilja i svireposti u dolini Lima. Pošto su Šekularci bili slobodni baštinici, to oni nijesu imali obaveza po osnovu četvrtine. Iz tih razloga nijesu trpjeli pritisak mjesnih feudalaca kao što je bilo sa okolnim pravoslavnim stanovništvom. Zaoštravanje odnosa između stanovništva Gornjeg Polimlja i turskih vlasti ponovo je počelo krajem 1855. i nastavljeno je u 1856. godini, jer su i feudalci "htjeli pošto poto" da ga "poraje i primoraju da plati sve dužne dažbine", koje nije plaćalo čak od 1843. godine. Ta zaostala naplata se mogla izvršiti samo nasilnim sredstvima.
Kako je i šekularsko pleme imalo obavezu da plaća "carski arač", to je i ono bilo izloženo prijetnjama. Sve to je prijetilo novim ratnim zapletom, pa je knjaz Danilo poslao na Lim senatora Iva Radonjića sa još nekoliko Crnogoraca da utiču na uskomešani narod da ne izaziva "okolne Turke". U stvari, dolazak senatora Radonjića u ovu oblast dovođen je u vezu s prikupljanjem poreza (dacije) i za račun Crne Gore i potajno organizovanje organa crnogorske vlasti. Ovaj korak knjaza Danila diplomati (konzuli) u Skadru su okarakterisali kao njegovo miješanje u unutrašnje poslove Turske. Zato su konzuli savjetovali da povuče svoje funkcionere iz Gornjeg Polimlja. Na njihovo traženje i skadarski guverner je ponovo uputio Portinog komesara Tefik-efendiju u Gusinje, s jednim bataljonom nizama, sa zadatkom da obustavi eventualni pohod Ali-bega Gusinjskog i Hasana Hota sa svojim neregularnim snagama. Da bi izbjegao ratni zaplet s Turskom, knjaz Danilo je u oktobru 1856. godine naredio da se senator Ivo Radonjić i ljudi iz njegove pratnje vrate na Cetinje. Knjaz u svom pismu austrijskom konzulu u Skadru od 25. oktobra 1856. između ostalog piše da je senator Radonjić "u ovom trenutku na putu za Cetinje i daleko je od toga da ometa naplatu danka koji je utvrđen između glavara Vasojevića i Porte". On naglašava da je Radonjić pred svoj odlazak iz Vasojevića uticao na onomašnje narodne glavare da hitno prikupe "porez kako ne bi protekao rok" koji je bio utvrđen. Knjaz Danilo se zalagao kod evropskih konzula u Skadru da se narodu u Gornjem Polimlju olakša naplata dažbina. Ekar ga je prijateljski, međutim, opominjao da se ni u kom pogledu previše ne angažuje na onom prostoru, već da treba biti veoma obazriv, jer bi ga sukob s Turcima mogao "kompromitovati i omesti uspješan rad diplomatije u Carigradu na razgraničenju sa Turskom".

 

Begovi ne haju za Hatijumajum

 

Krimski rat se završio 1856. godine porazom Rusije s Turskom i njenim evropskim saveznicima, što je u Vasojevićima, pa, razumije se, i u Šekularu, primljeno s teškim osjećanjem. Ipak, narod je i dalje gajio uvjerenje u moć Rusije i njenu zaštitu. Utoliko više što se angažovanje Francuske na zaštiti ovog kraja od turskog nasilja svodilo na to da se narodu olakša položaj samo u okviru Turskog carstva. Takav stav su imale i ostale evropske velesile, koje su stajale na stanovištu legitimiteta Turskog carstva. To, naravno, nije moglo da zadovolji stanovništvo ovoga kraja, koje nije odustalo od borbe za svoje nacionalno i socijalno oslobođenje i prisajedinjenje crnogorskoj državi. Ni u Hatihumajum, reformni program Turskog carstva, objavljen u Carigradu februara 1856. godine, nije se vjerovalo da može znatnije poboljšati položaj hrišćana. Jer: "U provincijama gdje su ostale stare vlasti i stare naravi, sultanova naredba nije mogla da izmijeni ljude, i sve je, naravno, išlo po starom".
U Skadarskom pašaluku novi sultanov reformni ferman je shvatan kao veliki udarac u islamu - lokalne vlasti u Gusinju, Bihoru, Rožajama i Peći smatrale su da taj akt znači kapitulaciju Porte pred hrišćanima. U Peći se u aprilu 1856. godine pobunilo muslimansko stanovništvo, većinom Arnauti, pa je mudir čak i pocijepao dostavljeni mu tekst Hatihumajuna, odbivši da ga pročita pred narodom. Iz istih razloga ovaj sultanov akt nije ni u Plavu i Gusinju objavljen. Vijesti o pobuni Turaka u Peći uznemirujuće su djelovale na stanovništvo Šekulara koje je bilo upućeno na pećki pazar, a održavalo je čvrste veze i sa svojim plemenicima naseljenim u naseljima u okolini Peći. Vasojevići i Srbljaci u Nahiji bili su u neizvjesnosti šta će se desiti, budući da Hatihumajunu ni gusinjski mudir Ali-beg Šabanagić nije pridavao nikakvu pažnju. Razvoj događaja pokazao je da obećane reforme zadugo nijesu dale nikakvih realnih rezultata u Skadarskom pašaluku. Proklamovano pravo hrišćanima na izjednačenje sa muslimanima ostalo je, uglavnom, mrtvo slovo na papiru. Nade knjaza Danila da će Pariski kongres (1856) velesila riješiti crnogorsko pitanje i da će doći do razgraničenja između dvije zavađene strane - Crne Gore i Turske - pokazale su se samo puko nadanje i ništa više. Uzalud je knjaz slao memorandume krunisanim glavama Francuske i Rusije i molio ih da uvaže istorijska i etnička prava Crne Gore na: "Kapetanat onogoštski", Pivu, Drobnjak, Vasojeviće u dolini Lima i neke druge okolne krajeve, te i pravo na izlazak na Jadransko more (Spič). Predstavnici velikih sila okupljeni u Parizu stali su na stanovište očuvanja cjelokupnosti Turskog carstva. Tom stavu se priklonila i Rusija, jer je zbog neuspjeha u Krimskom ratu izgubila dotadašnji primat u rješavanju istorijskog kompleksa zvanog Istočno pitanje.

 

Danilo ocrtava buduće granice

 

Rusija je smatrala da faktička nezavisnost Crne Gore, iako nije bila međunarodno priznata, nije ničim narušena. Knjaza Danila je, međutim, naročito pogodila izjava velikog vezira Ali-paše, na sjednici Kongresa 26. marta 1856, da Crnu Goru smatra dijelom Osmanskog carstva, a ruski predstavnik je prešao ćutke preko takve pretenzije. U memorandumu, koji je, u maju 1856. godine, uputio evropskim vladama - učesnicima Pariskog mirovnog kongresa (osim Porti), knjaz Danilo je opširno izložio istorijski razvitak Crne Gore, njeno pravo na međunarodno priznanje nezavisnosti i na proširenje u Hercegovini (Grahovo, Župu, Banjane, Piva, Drobnjak, Kruševica, Zupci) i Vasojeviće, do Tare i Lima, kao i izlazak na Jadransko more (Bar i Spič). Za Vasojeviće kažu u memorandumu da su "crnogorski do Lima" i da se oni još i "danas biju s Turcima" za prisajedinjenje Crnoj Gori. Desnu stranu Lima nije spomenuo. Svojim diplomatskim aktivnostima 1856. godine, knjaz Danilo je uspio da crnogorsko pitanje uđe u sferu međunarodnog razmatranja, bez obzira na to što evropski kabineti velesila nijesu imali namjeru da mijenjaju odluke Pariskog mira. Postavljajući crnogorsko pitanje, knjaz je priznao da on ima i istorijsko i etničko pravo da proširi Crnu Goru i na plodnu oblast na gornjim tokovima Lima, ali samo do Lima, što znači da Šekular nije ulazio u taj njegov plan. Knjaz Danilo se, ipak, nije odricao ni Šekulara i drugih srpskih naselja na desnoj obali Lima od Velike pod Čakorom pa do rijeke Lješnice - sjeverne granice Vasojevića i Bihora, iako ih nije spominjao u pomenutom memorandumu. To je otvoreno pokazao Ekaru za vrijeme njegove posjete crnogorskom dvoru, u julu 1856. godine, ocrtavši mu na karti buduće granice Crne Gore, uključujući i teritoriju Donjih Vasojevića. Ta njegova linija označavala je istočnu granicu Crne Gore lancem šekularskih planina - Moka, Javora, Usovište, Glođija, i dalje Murgaš-Cmiljevica-Džakovica-Turjak-Bihor. Ekar je ovaj plan obrazlagao Parizu potrebom da je to prirodna pogodna plodna oblast naseljena hrišćanima, koji bi se bavili poljoprivredom - zemljoradnjom i stočarstvom - stvaranjem više bogatstva, čime bi postepeno gubili borbene navike, zrelije bi razmišljali prije nego bi se upuštali u rat.

FORMIRANJE ŠEKULARSKE KAPETANIJE:
U vrijeme kada je crnogorsko pitanje postalo predmet rasprava, za knjaza Danila bilo je važno da na teritoriji Gornjeg Polimlja uspostavi svoje organe vlasti. On je i ranije na tome potajno radio. Slao je u dolinu Lima svoga rođaka Krca Petrovića i druge crnogorske glavare sa zadatkom da postave kapetane i perjanike Vasojevićima i Srbljacima, ali se ta prava misija završila neuspjehom.

 

Miljan Vukov kod knjaza na Cetinju

 

Po svemu sudeći, na tome su nešto radili 1853. godine i vojvoda Simo Lakićev i ljevorečki kapetan Miljan Vukov. To potvrđuje i Jole Piletić u svojim memoarskim spisima, koji priča: "Negdje s proljeća 1853. godine zatekao sam goste u domu moga brata vojvode popa Rista, kada sam se vratio sa Cetinja. Tu bješe kita ljudi kakvijeh nijesam u moj vijek gleda. Prepoznah moga prijatelja, ljevorečkog pregalca Miljana Vukova sa sedam ljudi koje ja nijesam poznava. Ali poznava sam Miljana (...). Reče da su mu to kapetani koje vodi knjazu da mu poljube ruku i da ih vidi. S njima bjehu i dva perjanika, kako mi reče".
Serdar Piletić dalje kazuje kako je u šali dobacio Miljanu da je postao "knjaz u nahiji" Vasojevićkoj i da bez "kapetana i perjanika nikud ne kreće". Miljan je uzvratio da je Jolu i ostalim glavarima lako, jer su vlast organizovali "prije, a mi stvaramo sve iz početka kao kad se čovjek kad ozida kuću okućava i sređuje".
G. Vuković piše da je njegov otac Miljan za vrijeme boravka na Cetinju 1852. godine proučio "ondašnju organizaciju vlasti i vojske" i da je potom "tu organizaciju" sprovodio u Nahiji, "naimenivao je sedam kapetana iz raznih bratstava - vasojevićkih i srbljačkih. U ono vrijeme oni su imali sudsku, vojnu i administrativnu vlast. Kapetan Miljan i ovi kapetani u zajednici sačinjavali su neku vrstu apelacije".
Treba reći da je G. Vuković neprecizan u datiranju organizovanja kapetanija u dolini Lima. Pokazali smo da je ovamo i po tom zadatku knjaz Danilo slao senatore Iva Radonjića i Đura Kusovca u pratnji perjanika 1854. godine. Razumije se, oni onda nijesu rizikovali da objave imenovanje kapetana da ne bi došlo do ponovnog napada Turaka na oblast Vasojevića. Kad su Vasojevići podigli ustanak 1853/54. godine "Šekularci su se udružili sa njima, da se zajednički oslobode", - piše A. Jovićević. On kaže da su tada, datum ne precizira, "s vasojevićkim glavarima pošli iz Šekulara na Cetinje: pop Vasilije Živković, Labud, Petar Maslar, Radun Dašić, Radojko Dašić i Miloš Živković. Izaslanstvo je molilo knjaza Danila da pomogne Šekularcima u borbi za oslobođenje i stavi pleme pod njegovu zaštitu".
Pedesetih godina išlo je više glavarskih delegacija - vasojevićkih i srbljačkih - na Cetinje i tražilo od knjaza Danila da ovu oblast uzme u zaštitu i da je prisajedini Crnoj Gori. Na Cetinje je išla i pomenuta šekularska delegacija. Crnogorski vladar je ljubazno primio i ohrabrio pomenuto šekularsko izaslanstvo. Jer, dobro je poznato da je knjaz Danilo ohrabrivao zagranične glavare, oduševljavao ih za borbu i obećavao im pomoć.

 

Crnogorski grbovi u Vasojevićima

 

Prema tvrđenju A. Jovićevića, knjaz je Šekularcima imenovao i prve državne funkcionere: popa Vasilija za kapetana, Labuda Rmuša, Stevana Maslara i Aleksu Ćetkovića za oficire stotinaše, a Petra Maslara za barjaktara. Imenovanje glavara u Šekularu moglo je biti tek poslije ponovnog ustanka u Vasojevićima 1857. godine, kada je izvršena organizacija crnogorskih organa vlasti u čitavoj oblasti Gornjeg Polimlja. Naime, u rano proljeće 1857. godine u Gornjem Polimlju je ponovo došlo do pobune protiv turske vlasti. Jer, "u velike poste" 1857. godine, vasojevički i srbljački glavari su raskinuli sklopljeno neformalno primirje sa skadarskim vezirom iz prethodne godine. Tada je na Cetinje upućena delegacija narodnih prvaka, među kojima je bio i pop Josip Popović Mihailović sa Zagrađa, u ime Srbljaka. Knjaz Danilo je delegaciju lijepo primio, ali je iz opreznosti da ne bi bio optužen za miješenja u unutrašnje stvari Turske i izazvao napad Turaka, odbio "njihovu ponudu da primi Vasojeviće u sastav svoje države". Nije prihvatio ni zahtjev delegacije da im imenuje kapetane, oficire, barjaktare i perjanike. Navodno nezadovoljni zbog takvog knjaževog stava, glavari Vasojevića su odlučili "da sami izvedu sjedinjenje", pa su na Cetinju uzeli "kapetanske zlatne grbove".
P.A. Rovinski piše da su 1857. godine došli glavari iz Vasojevića kod knjaza Danila, koji se tada zatekao na Rijeci Crnojevića, s molbom da im postavi kapetane (jednog za Gornja sela) i 18 perjanika. Tu na Rijeci su načinili grbove kao znake dostojanstva i činova, odnijeli ih u Vasojeviće, stavili ih na crnogorske "kapice, koje nataknuše prvi put tek na vaskrsenije kad su izašli iz crkve. I to bi velika radost". Ovo potvrđuje i kapetan Zarija Protić, koji je bio u delegaciji, a koji je knjazu Nikoli, 4. januara 1879, između ostalog, pisao: "Preko volje Gospodareve (knjaza Danila) uzeh grb kapetanski i pođoh u Vasojeviće".
Knjaz je javno odbio da imenuje kapetane, oficire stotinaše, perjanike i desetare, iako je i to prećutno odobrio, ovlastivši Miljana Vukova, koga je imenovao vojvodom, da on proglasi kapetane i perjanike pred narodom kod manastira Đurđevi Stupovi. Tako je čin proglašenja sjedinjenja Nahije sa Crnom Gorom obavljen na velikom vaskršenju saboru u aprilu 1857. godine. Naime, poslije uskršnje liturgije, iz Manastira glavari su izašli među svečano okupljeni narod, sa zlatnim kapetanskim grbovima na crnogorskim kapama, čime je na simboličan način objavljen raskid naroda ove oblasti sa turskom vlašću. Kapetani "pod crnogorskim kapama i zlatnim grbovima na njima oglasili su narodu oslobođenje i ujedinjenje sa Crnom Gorom".
Činom organizacije kapetanija i organizacijom vojske, po uzoru na knjaževu narodnu "krstonosnu" vojsku, osnažen je uticaj crnogorske države u ovom dijelu stare Raške. Proljeće i ljeto 1857. godine u dolini Lima protekli su na organizacionom uređenju vlasti - kapetanija i perjaničke službe, kao i organizacije narodne vojske. Naime, popisani su svi sposobni muškarci - od 17 do 60 godina starosti, formirane čete (stotine), imenovani njihovi oficiri (stotinaši) i drugi komandni kadar (barjaktari, vodnici i desetari). U Šekularu su činovi oficiri stotinaša dobili: Labud Rmuš, Stevan Maslar, Mileta Kenjić i Aleksa Ćetković. Oficirski čin je dobio i Radojko Dašić - Bulić (kao potkomandir). Svaki vojnik Šekulara i Rovaca bio je raspoređen u odgovarajuću jedinicu - desetinu, vod i stotinu (četu). Organizovanjem crnogorskih organa državne vlasti, iako se ona neće, poslije međunarodnog razgraničenja Crne Gore i Turske 1856/59. godine, održati na čitavom prostoru u dolini Lima - između Plava (na jugu) do blizu Bijelog Polja (na sjeveru), na liniji dugoj oko 80 kilometara - učinjen je najsmjeliji prodor Crne Gore u dubini turske teritorije. Najviše zasluge su za taj smjeli crnogorski prodor savremenici pripisivali vojvodi Miljanu Vukovu. Vojvoda Marko Miljanov je to ovako doživio: zagazi vojvoda Miljan iz Lijeve Rijeke duboko "u Tursku iza Koma, pa posudi svoje pleme, a poslije osvoji i posudi Srbe i Turke oko sebe od Police više Berana pa do Ržanicu blizu Plava i sve prisajedini Crnoj Gori, te nošahu danas knjazu bez pitanja turskog cara i carevine".
O broju i teritorijalnoj organizaciji prvih kapetanija na teritoriji Gornjeg Polimlja postoje protivrječni podaci. Ali mi se ovdje na tome nećemo zadržavati, jer je to pitanje, uglavnom, istraženo. Pozabavićemo se samo pitanjem položaja Šekulara i Rovaca u okviru organizacije državne vlasti u doba knjaza Danila. Među prvim kapetanijama ne spominje se šekularska. Po svemu sudeći, 1857. godine Šekular, Kaludra i Rovca su organizaciono-teritorijalno pripali kapetaniji Ravni Has - obuhvatala sva sela na desnoj strani Lima: Policu sa svih pet sela, Budimlju, Dapsiće, Petnjik, Luge, Zagorje, Donju Ržanicu, Kaludru, Rovca i Šekular sa svojih deset sela - koja je i po prostranstvu i po broju stanovnika bila najveća u oblasti Vasojevića.

 

Osnivanje organa državne vlasti

 

Na njenom čelu nalazio se kapetan pop Josip Popović-Mihailović, najistaknutija ličnost Nahije, čovjek od velikog ugleda ne samo među Srbljacima. Većinu stanovništva njegove kapetanije činili su nevasojevići - Srbljaci (više od 60 posto). Kapetanije su organizovane kao vojno-upravne jedinice na teritorijalnoj i bratstveničko-plemenskoj osnovi.
U proljeće 1857. godine u oblasti Vasojevića bilo je šest kapetana, a ubrzo Vukadin Femić je samoinicijativno formirao i kapetaniju u Femića Kršu, blizu Bijelog Polja (obuhvatala Gornja sela, Zaostro, Crvljevine, Rujišta, Prijeloge, Štitare, Brzavu, Zagrad i Femića Krš). Ti prvi kapetani su činili "Sud Vasojevićki", koji je imao svoga sekretara, a sjedište mu je bilo u manastirskim konacima Đurđevih stupova. Rad na organizaciji državne vlasti odvijao se uz pomoć crnogorskih senatora Iva Rakova i popa Đura Kusovca. Naime, iz Nahije je ponovo pošla brojna deputacija u Cetinje, čiji je zadatak bio da umoli knjaza da zvanično proglasi sjedinjenje oblasti Vasojevića sa Crnom Gorom i da prizna "samovlasno" imenovane kapetane, stotinaše i barjaktare, kao i da im svojim vladarskim autoritetom pomogne da uvedu novi unutrašnji red po crnogorskim državnim načelima. O toj deputaciji i njenom poslovanju na Cetinju saznajemo iz pisanja beogradskog "Srbskog dnevnika", od 4. septembra 1857. godine. Ta vijest glasi: "Vasojevići su poslali na Cetinje jednu deputaciju popova i knezova da traži pomoć protiv Turaka koji namjeravaju kupiti danak od njih. Knez je poslao i njima dva senatora: Ivu Rakova i popa Kusovca, da kažu Vasojevićima da će im dati svaku pomoć ako uskrate Turcima danak i ako stanu prijetiti da će se protiviti. Još od više godina pokušavali su Vasojevići otresti se od Turaka, ali nisu bili ni pod Crnom Gorom, nego su živjeli u divljini".
Ova vijest jasno govori da vojvoda Miljan Vukov nije sam radio na organizaciji prvih državnih organa vlasti - kapetanija i postavljenju nosilaca državnih funkcija. Iz ove vijesti se može zaključiti i da je knjaz Danilo priznao sjedinjenje oblasti Vasojevića, uključujući i njene isturene krajine Šekular, Veliku i Femića Krš. U delegaciji koja je u ljeto 1857. godine išla na Cetinje, bilo je i predstavnika Šekulara. Vjerovatno je tada išla grupa prvaka Šekulara: pop Vasilije Živković, Labud Rmuš, Radun Dašić, Radojko Dašić (Bulić), Miloš Živković i Petar Maslar, koju spominje Jovićević. Tada je i formirana šekularska kapetanija, u čijem su sastavu osim Šekulara ušla i Rovca i Kaludra. Za kapetana ove kapetanije imenovan je pop Vasilije Popović-Živković, a imenovani su i oficiri (stotinaši) i drugi vojni glavari (barjaktari, vodnici i desetari). Rovčani su sa Ćetkovićima činili jednu četu (stotinu) pod oficirom stotinašem Aleksom Ćetkovićem (rodonačelnikom današnjeg malog bratstva Aleksići), a imali su svoje vodnike i desečare. Prvi šekularski plemenski barjaktar bio je Petar Maslar, ugledan čovjek u plemenu i hrabar ratnik.

ŠEKULAR U VRIJEME RAZGRANIČENJA CRNE GORE I TURSKE 1858/1859:
I poslije Grahovske bitke Porta je odugovlačila da odgovori na zahtjeve Rusije i Francuske da se mirnim putem izvrši razgraničenje Crne Gore i Turske. Da bi natjerale Portu, koja je koncentrisala snage u Hercegovini i širim oblastima oko Crne Gore, naročito oko Vasojevića, da odustane od rata - ruska i francuska vlada su naredile da njihove ratne flote izvrše demonstraciju u Jadranskom moru. Ta demonstracija je imala za posljedicu da se i Engleska pridružila Rusiji i Francuskoj da podrži razgraničenje ove dvije ljuto zavađene zemlje.
Vijest o dolasku francuske i ruske ratne flote u Jadransko more, koja se brzo proširila po čitavoj Crnoj Gori, krajem maja 1858. godine, ohrabrujuće je djelovala i u narodu Gornjeg Polimlja. Ta povoljna vijest se radosno prepričavala i u šekularskoj kapetaniji; ljudi su gajili nade da će biti pošteđeni turskog napada i represalija. Nade su polagane da će granična linija obuhvatiti i šekularsko pleme. Poruke koje su ovamo stizale sa Cetinja ulivale su nadu da preliminarni diplomatski pregovori obećavaju povoljno rješenje za crnogorski narod i da ima izgleda da čitava oblast Vasojevića pripadne Crnoj Gori. Međutim, dalji tok razgovora između predstavnika velikih sila i Porte pokazali su da će Crna Gora biti uskraćena baš na ovoj strani. Ruski konzul u Dubrovniku (diplomatski je pokrivao i Crnu Goru), prijateljski raspoložen prema Crnoj Gori, predlagao je da crnogorska granica na sjeveroistoku obuhvati čitavu teritoriju do Gusinja, Mokre planine i Bihora, svu oblast Gornjeg Polimlja. Ekar je, međutim, izradio kartu Crne Gore, na kojoj je označio njene granice prije marta 1856. godine, prikazavši da je Gornje Polimlje pripadalo Turskoj, ali da se oko njega Crna Gora i Turska toliko spore da to stalno prijeti ratom.

Narod traži vojvodu Mirka

 

Vijesti o različitim pogledima diplomata na razgraničenje Crne Gore i Turske u dolini Lima primane su sa velikom zabrinutošću u narodu. One su unosile veliko uznemirenje i u Šekularu, kao i u ostalim krajevima na desnoj obali Lima.
Sa zebnjom se očekivao dolazak Međunarodne komisije za određivanje demarkacione linije - činili su je predstavnici evropskih sila Francuske, Rusije, Engleske, Austrije i Pruske, i predstavnici Crne Gore i Turske, kao najzainteresovanijih zemalja - koja se i okupila u Dubrovniku, odakle je 28. jula 1858. došla na Grahovo, odakle je 30. jula 1858. otpočela svoj rad. Njen zadatak je bio da preciznije opiše graničnu liniju iz marta 1856. godine (koja je trebalo da bude osnova razgraničenja), te da na osnovu toga podnese izvještaj konferenciji ambasadora u Carigradu, uz priključenje topografske karte Crne Gore, s detaljnim opisom graničnih mjesta.
Na teritoriju Vasojevića Međunarodna komisija je stupila 12. avgusta 1858. i narednih dana oznakama je obilježila demarkacionu liniju između Gornjih Vasojevića (ljevorečkih) i Kolašina, povukavši je sa rijeke Plaštenice (tromeđe Vasojevića, Morače i teritorije Kolašina) na Vardu (malu planinu), ostavljajući Rečine Crnoj Gori, pa na planinu Ključ. Dalje na sjever granica je išla razvođem Tare i Lima do Šiškog jezera, odakle je skretala prema jugoistoku, povrh sela Lubnica na Konjsko i Turiju, spuštala se Trepačkom rijekom, dijeleći selo Trepču do Lima, a zatim vodila uzvodnu Limom do ušća Zlorečice, i ovom rijekom, Mojanskim potokom i rječicom Perućicom do Koma. Pri određivanju granične linije kroz Vasojeviće, glavari koji su se pozivali na starince svjedoke, obmanjivali su Komisiju u pogledu naziva mjesta, kao što su to prethodno činili i na strani Hercegovine. I vojvoda Miljan je mnogo doprinio da komisija unese u svoj protokol (zapisnik) nazive pojedinih toponima koji su zalazili duboko u dolinu Lima. "Na određenim mjestima stavljeni su tehnički granični numeri, koji su odgovarali mjestu, a ne imenu". Tome je doprinijelo i loše vrijeme (magla), te se Komisija nije mogla orijentisati na terenu, nije znala mjesta, niti kuda je vojvoda Miljan vodi". Komisiji se žurilo da što prije "svrši posao, bez da o poslu mnogo vodi računa". Takvim dosjetkama, izvrtanjem imena toponima (planina, rijeka i naselja) - kaže G. Vuković - vojvoda Miljan je uspio da Crnoj Gori pripadne najmanje jedna trećina teritorije Nahije.
Kada su članovi Komisije, po povratku u Dubrovnik, sumirali rezultate svoga rada, predstavnici Rusije i Francuske konstatovali su da opisana granična linija ne donosi mnogo koristi Crnoj Gori. Knjaz Danilo je osobito bio nezadovoljan povučenom linijom u oblasti Vasojevića, uporno je dokazivao da su limski (Donji) Vasojevići, od 1853. godine odbijali da plaćaju danak Turskoj i da su prije marta 1856. godine faktički priznavali vlast Crne Gore. Stoga je smatrao da ima pravo na svu ovu oblast. Međutim, pitanje granice na strani Vasojevića odlukom Carigradske konferencije, poslije duge i burne rasprave (na sjednici od 18. oktobra 1858) ostalo je nepromijenjeno u odnosu na predlog Komisije za razgraničenje.
Carigradska konferencija je razočarala crnogorskog vladara, a još više i stanovništvo u dolini Lima. Veliko nezadovoljstvo je, razumije se, ispoljilo i šekularsko pleme. Kako protokolom Carigradske konferencije (od 8. novembra 1858.) granica Crne Gore i Turske preko teritorije limskih Vasojevića nije u svemu bila tačno ocrtana (na karti) to je knjaz Danilo nastavio da preko ranije uspostavljenih kapetanija upravlja ovom oblašću.
Tako je i šekularska kapetanija, kao i sve druge nastavila da se drži Cetinja. Štaviše, knjaz je poslije završetka rada Carigradske konferencije, poslao ovamo svoje povjerljive ljude "kapetane s perjanicima" da objasne novonastalu situaciju za Crnu Goru i da glavarima prenesu njegove zapovijesti kako da postupaju. Knjaževi izaslanici su, izgleda, duže boravili u Nahiji. Na Cetinje su se vratili sa jednom deputacijom od "šest Zlorečana", koji su predstavljali "cijeli narod prekokomski", sa zadatkom da ispita da li se može nešto učiniti da se granica pomjeri istočno od Zlorečice i Lima, "jerbo je narod u nedoumeniu i čini mu se i u neizvjestiji". Deputacija je imala ovlašćenje (od glavara i naroda) da o prilikama u Nahiji izvijesti knjaza Danila i da ga zamoli da bez obzira na povučenu graničnu liniju, pošalje "gospodina Mirka Vojvodu", i da "on započne raditi među nama svaki poredak po zapovijesti Vašoj". Zahtjev glavara da im knjaz pošalje svoga brata, vojvodu Mirka, trebalo je da uvjeri u odanost naroda knjazu i spremnost da se bore za opstanak u Crnoj Gori. Ali, ovo pismo istovremeno govori i o tome da je bilo došlo do izvjesne demoralizacije poslije povlačenja granične linije u narodu, koji je nepravednom odlukom velesila ostavljen da i dalje stenje pod turskom vlašću.

 

Dvije najduže i najteže decenije

 

Stoga je "cijeli narod prekokomski" molio knjaza da mu pošalje najautoritativniju ličnost - velikog grahovskog vojvodu Mirka da im potvrdi organe crnogorske vlasti i učvrsti "svaki poredak". Pisanih tragova nema kako je na pomenutu molbu glavara Nahije (među kojima su bili i šekularski) odgovorio knjaz Danilo, ali nije teško pretpostaviti da im je po deputaciji poručio da mu međunarodni položaj Crne Gore ne dopušta da im pošalje vojvodu Mirka, već da se strpe i da ne izazivaju okolne Turke.
Komisija za obilježavanje granice prvi put se sastala 28. marta 1859. u Kotoru, a nešto kasnije je izašla na teren. Dok je komisija radila na postavljanju graničnih oznaka, u pograničnim krajevima su izbijali nemiri. Francuska i Rusija su savjetovale knjazu Danilu da utiče na zagranične glavare da smiruju narod kako ne bi došlo do ratnog zapleta s Turskom. Knjaz je uvjeravao diplomate u Skadru da on želi mir, ali da navodno nije u mogućnosti da spriječi nemire ni u Hercegovini niti u oblasti Vasojevića, jer je demarkaciona linija, koja postaje granica, nepravedno povučena, da je podijelila ne samo plemena nego i sela i bratstva, da su imanja mnogih ostala u turskoj granici. Ipak, potajno, u oblasti Vasojevića, knjaz je davao mig da se blago pojačavaju nemiri kako bi komisija ponegdje izmijenila prvobitnu liniju, i izvijestila vlade velesila da ovim razgraničenjem nijesu zadovoljeni crnogorski državni interesi i interesi srpskog naroda pobunjenih oblasti.
Komisija za razgraničenje označila je graničnim oznakama granicu kroz Nahiju istom demarkacionom linijom (oktobra 1859) bez konflikata. Teritorija istočno od Zlorečice i desna obala Lima, kao i čitav beranski kraj - od onog vremena nazivan Donji Vasojevići - ostala je u turskoj granici. Tako je i Šekular sve do 1878. godine ostao u Turskoj, i taj dvadesetogodišnji period za njegovo stanovništvo bio je teži nego u bilo kojem periodu viševjekovne turske vladavine.