Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Akademik Branko Pavićević:
KNJAZ DANILO



Iz kapitalne monografije akademika Branka Pavićevića, najznačajnijeg crnogorskog modernog istoriografa, o prvom crnogorskom svjetovnom vladaru Danilu I Petroviću, izdvajamo poglavlja u kojima se analiziraju pritisak evropskih sila na Crnu Goru u godinama pred bitku na Grahovcu 1858, okolnosti koje su pratile taj, po Crnogorce, presudni boj i stabilizovanje unutarnjih i spoljnih crnogorskih državnih prilika u postgrahovskom periodu.

Francuski i engleski konzuli u Skadru od početka 1856. svoju djelatnost koncentrišu na Crnu Goru

Pohara Kuča sredinom 1856. stvorila je pravu krizu u crnogorsko - turskim odnosima. Ona je trajala više od dvije godine i stišala se tek poslije grahovske bitke. Iako su pred kraj 1857. postignuti dogovori među turskim i crnogorskim vlastima o smirivanju na granici prema Albaniji, svakim danom su se odigravali sukobi. Takvo stanje zadavalo je ozbiljnu brigu konzularnim predstavnicima u Skadru, kao i austrijskim vlastima u Dalmaciji i Boki Kotorskoj.
Ruska diplomatija je, takođe, sa zabrinutošću pratila razvoj događaja na crnogorsko - turskoj granici. Ruski predstavnik pri bečkom dvoru, knjaz Gorčakov izvijestio je vladu o tim zbivanjima posebnim depešama (br. 269 i 283) sredinom juna 1856. Depeše su bile sastavljene na temelju pouzdanih svjedočanstava dobijenih preko ruskog generalnog konsulata u Dubrovniku. Primivši takva obavještenja, ruska carska vlada je o svemu podnijela izvještaj imperatoru Aleksandru II. On se saglasio s preporukama državnog kancelara da se podrži nastojanje crnogorskog vladara o uspostavljanju mira. Ruski imperator i ruska vlada su očekivali da takva knjaževa orijentacija može dovesti do bržeg utanačavanja zvanične granične linije među Turskom i Crnom Gorom, čime bi se osigurao duži period mira i ubrzo priznala nezavisnost Crne Gore. Ruska vlada nije vidjela nikakve nezgode od toga što je crnogorska vlast koristila “poluslužbenu pomoć” koju joj je nudila Austrija, “granična sila” sa kojom je Crna Gora već odavno pokušavala da održava odnose “dobrog susjedstva”. Međutim, nastavlja se dalje u carskoj instrukciji Gorčakovu - angažovanje “konzula Francuske i Engleske u jednom takvom pitanju ne izgledaju ruskoj vladi ni malo potrebne za uspjeh dogovora o kome je riječ”. Carska vlada je, naprotiv, smatrala da je “u interesu Crne Gore da izbjegava ... presedan koji bi u budućnosti” mogao dati za pravo “tim dvijema silama da se miješaju u unutrašnje poslove” Crne Gore. Gorčakov je bio ovlašćen da ovo mišljenje saopšti knjazu Danilu, ako nađe da je to neophodno.
Prateći djelatnost francuskog i britanskog konzularnog predstavnika u Skadru, ruska diplomatija je sa sumnjom prosuđivala svaki njihov potez. Nije bilo teško zapaziti da su predstavnici ove dvije evropske sile sredinom pedesetih godina, a naročito od početka 1856, svu svoju diplomatsku djelatnost koncentrisali, uglavnom, na Crnu Goru. U tom pogledu je aktivniji bio francuski predstavnik. On je još na početku 1857. apelovao na knjaza Danila da se ne “miješa u hercegovačke stvari”, jer je, navodno, otomanski kabinet prihvatio da se izvrši zvanično razgraničenje s Crnom Gorom. Ukoliko bi knjaz prihvatio ovu sugestiju, isticao je dalje Ekar, francuskoj vladi bi se bilo kudikamo lakše zauzeti za stvar Crne Gore.
Knjazu Danilu je 1856. stvarno bilo stalo do uspostavljanja mira na granicama. On je bio čvrsto ubijeđen da od toga i zavisi predlog o zvaničnom razgraničenju s Turskom. Početkom 1857. knjaz je odredio i svog predstavnika u Carigradu (hrvatbašu) čije je imenovanje podržao francuski ambasador kod otomanske vlade.
Ma koliko knjaževi napori za uspostavljanjem mira na granici prema Albaniji bili iskreni, prilike u graničnim rejonima nijesu zavisile samo od njegove volje. Najviše teškoća poticalo je zbog stalnih svađa Bratonožića i Kuča. Knjaz je optuživao Kuče da oni izazivaju nerede. No, i pored toga, sredinom maja 1857. trebalo je da otpočne sa radom komisija za uspostavljanje novog primirja. Konsularni predstavnici velikih sila u Skadru solidarno su se trudili da do primirja što prije dođe. Oni su apelovali na knjaza da ne pokreće pitanje statusa spornih ter-itorija, jer se u datom slučaju, po njihovoj ocjeni, samo radilo o umirenju Bratonožića i Kuča. Tada je izgrađen projekat za primirje u četiri tačke. Knjaz je na taj predlog dao pristanak.
Suština spora na granici prema Albaniji sastojala se u želji Crne Gore da natjera vlasti u Skadru da se odreknu suvereniteta nad kučkom teritorijom. U tom smislu su crnogorske vlasti stalno isticale istorijske veze Kuča s Crnom Gorom i praksu po kojoj su crnogorski vladari imenovali sve kučke starješine. Konsuli su stalno savjetovali knjaza da prije konačnog rješenja razgraničenja s Turskom ne pokreće razgovore koji bi mogli usporiti privremeni sporazum o zaustavljanju daljeg prolijevanja krvi. Knjaz je prihvatio takve sugestije, ali su njegovi saradnici to primili teška srca. Tako je, po obavještenjima skadarskog vezira, crnogorski kapetan iz Pipera nagovarao stanovnike Kuča da se odreknu “protektorata turskog” i da se “prisajedine Crnoj Gori”. Ukoliko to ne prihvate, prijetio im je “silom”. Za ove prijetnje saznali su brzo neki stanovnici Kuča, pa su, poučeni krvavim iskustvom, obavijestili skadarskog vezira da se vojvoda Mirko ponovo sprema da udari na Drekaloviće.

Veze s Rusijom počinju postepeno da slabe od trena kad je izaslanik Kovaljevski povučen iz Crne Gore

Početkom avgusta 1856. knjaz Danilo je tražio od ruskog poslanka u Beču da se diplomatskim putem zauzme kako bi otomanske vlasti u Skadru prestale da “potstrekavaju crnogorski narod na međusobne obračune” samo radi želje da stvore kakav - takav povod za upade na crnogorsku teritoriju. On je, u isto vrijeme, optuživao i austrijske vlasti da Turke otvoreno pomažu u “porobljavanju ovoga naroda”. Balabin je i prije ovog knjaževog upozorenja poslao Gorčakovu izvještaj o zategnutoj situaciji na crnogorsko - turskoj granici prema Skadarskom pašaluku.
Situacija na granici prema Kučima pretvarala se u pravu igru nerava. I crnogorska i turska strana su se trudile da što više osiguraju svoje pozicije. Da nije bilo upornog nastojanja konsularnih predstavnika u Skadru - ko zna kakvim bi tokom krenuo dalji razvoj. Krajem oktobra konsuli su upozoravali knjaza da su Kuči i Drekalovići u sporazumu zaključenom u avgustu 1856. dali izjavu da ostaju pod turskom vlašću, ali da je taj dogovor narušio sam crnogorski vladar. On je početkom oktobra “primio Drekaloviće pod svoj protektorat”. Time je, kako su konsuli isticali, “narušen ugovor”. Sam skadarski vezir, isticali su dalje konsuli, nije želio od toga da pravi pitanje dok nije crnogorski senator Petar Filipov došao s vojskom “da spali Fundinu, Zatrijebač i Koće ako se ne pokore kao Drekalovići, čiji su oni ... sastavni dio”. Podgorički mudir, koji je pratio razvoj događaja prema Kučima, krenuo je tada s trupama ka mjestu događaja, ali je bio napadnut od Crnogoraca i opsjednut u jednoj kuli. To je dalo povoda konsularnim predstavnicima da ulože protest kod knjaza Danila, prigovarajući mu, istovremeno, zbog činjenice što je Ivo Rakov Radonjić u pratnji knjaževih perjanika pošao da kupi porez u Vasojevićima. Knjaz je odbacio optužbe evropskih konsula, ističući činjenicu da su Drekalovići “sami došli k meni i pokorili se”, jer su oni “moji podanici i ja se nikakvim ugovorom nijesam njih odrekao”. Ne priznajući Turcima, nikakvo pravo nad njima”, knjaz nije poricao da na neregulisanoj granici svakog časa mogu iskrsnuti novi sukobi. I ne samo to. On je smatrao da će se to produžiti sve do trenutka dok se ne izvrši zvanično državno razgraničenje.
Knjaz Danilo početkom 1857. preduzima korake da uspostavi i mir na granici prema Hercegovini. Na sugestiju engleskog konsula iz Mostara, on je izdao “stroge naredbe da se miri stvar kod Nikšića”. Da bi na neki način doprinio stabilizovanju prilika u krajevima kuda su najviše krstarile crnogorske čete, knjaz je početkom godine poslao u Hercegovinu Pera Matanovića i kapetana Iliju Zvicera, s oružanom pratnjom. Oni su zauzeli položaje kod Ljubomira, da slučajno ne bi tuda prodrla turska vojska i iznenada napala raju, spremnu da pod vođstvom svojih prvaka započne pregovore s Portinim izaslanikom Vasif - pašom. Tada su, zaista, svi hercegovački prvaci bili skloni za pregovore s Turcima. Teškoće će u njihovim odnosima nastati tek pred kraj godine, kad dolazi do opasnog komešanja.
Pritisak diplomatije zapadno - evropskih država na knjaza Danila da prizna vrhovno sultanovo sizerenstvo nad Crnom Gorom ima svoju predistoriju, čiji se nagovještaji zapažaju još od 1853 - 1854, a naročito od onog trenutka kad je na zahtjev austrijske vlade povučen iz Crne Gore ruski izaslanik Jegor Petrovič Kovaljevski. Otada veze Crne Gore s Rusijom postepeno slabe i svode se, uglavnom, na brigu jedne i druge strane da se osigura Crnoj Gori redovno dostavljanje finansijske subvencije. Slabljenju rusko - crnogorskih veza išla je na ruku, svojom pretjeranom inertnošću, ličnost Jeremije Gagića, generalnog konsula u Dubrovniku, diplomate bez dovoljno duhovne snage da se snađe u zamršenim odnosima političko - strateških sukoba evropskih građanskih država. Udaljen od središta zbivanja, Gagić je držao da povremenom prepiskom s crnogorskim vladarem može osigurati ruski uticaj u zemlji na koju su tada počele da upiru poglede engleska i, prije svega francuska diplomatija. Dok je Gagić računao da iz kancelarije ruskog generalnog kosulata u Dubrovniku može da prati događaje u Crnoj Gori i da na njih presudno utiče, dotle je francuski vicekonsul u Skadru Ekar, koji je 1855. dobio u svoju diplomatsku nadležnost i Crnu Goru, sistematičnim radom i čestim posjetima Cetinju postao jedan od najuticajnijih inostranih predstavnika kod knjaza Danila.
Ekarova misija u Crnoj Gori započela je 1854. godine, kad je, pored ostalog, zapažen kao jedan od inostranih konsularnih predstavnika kome je prva briga bila da umiri ratoborno raspoloženje kod crnogorskog vladara. U maju sljedeće godine Ekar je isticao činjenicu da se u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj naglo širi panslavizam i produbljuju osjećaji duboke odanosti Rusiji.

Ruska diplomatija je sa zebnjom pratila kako se lagano ruši njezin nekada moćan uticaj na Cetinju

U Ekarovoj težnji na smirivanju ratobornih strasti u Crnoj Gori knjaz Danilo nije vidio nikakvu zlu namjeru. Uostalom, i ruska diplomatija je preporučivala, naročito poslije povlačenja Kovaljevskog, da se Crna Gora uzdržava od akcija koje bi je mogle dovesti u novi ratni sukob s Turskom. Istina, sugestije i ruske i francuske diplomatije teško je bilo ostvariti u uslovima kad se na granici prema Albaniji svakim danom "krv prolijevala na sve strane". Knjazu Danilu je teško bilo obuzdati Crnogorce da ne prelaze granicu u okolnostima kad su s onu stranu granične linije dopirali vapaji ugroženog stanovništva. Ma koliko bio ubijeđen da sukob s Turskom nosi veliki rizik za Crnu Goru, knjaz Danilo nije mogao odjedanput suzbiti raspoloženje Crnogoraca da priskaču u pomoć svojoj braći preko granice. On je bio svjedok strašnog istorijsk-og fakta da je "uskipio k osveti narodni duh na sve strane" i da su se "protiv" vladareve "volje digle mnoge čete" da svete svoje sunarodnike. U jednom pismu dalmatinskom namjesniku baronu Mamuli, knjaz je isticao da sa "šezdeset perjanika" nije u stanju da obuzda narodni gnjev protiv turskih nasilja".
Nastupio je trenutak u istorijskom razvoju kad je narod nametao pravila ponašanja vlastima, a ne vlasti narodu. Složenost knjaževog položaja pojačavala je i okolnost što su "glad i nevolja" "nagonili" Crnogorce na "pljačku, ubistva i otimačine", što je istaknutog crnogo-rskog prvaka i narodnog mudraca Novicu Cerovića natjeralo da kaže: "Ovi đavoli (mislio je na Drobnjake i Uskoke - B.P.) prsli po Bosni i Hercegovini" da na zlo odgovaraju zlom.
Iako je francuska diplomatija preko Ekara uporno nastojala da se uspostavi mir na crnogoroskoj granici prema Albaniji, a dalmatinski namjernik u Zadru i austrijske vlasti u Boki Kotorskoj radili na smirivanju duhova na crnogorskoj granici prema Hercegovini, vlastima na Cetinju kao da je bilo stalo da se suštinski ne mijenja vjekovna praksa odnosa s Turcima. Ekar je to na vrijeme učio. Stoga pokušava da preporuči knjazu Danilu pregovore s otomanskom vladom za rješavanje svih sporova u cjelini. To je, po njegovoj ocjeni, osiguravalo bolje izglede za učvršćivanje knjaževe vladarske pozicije i pružalo sigurnije mogućnosti za ostvarivanje i drugih nacionalnih interesa Crne Gore. Knjaz Danilo je u početku bio vrlo rezervisan prema takvim nagovještajima. Pritisnut tradicionalnim oblicima mišljenja, što su ga upućivali na vjernost Rusiji i njezinoj politici, teško je prihvatao rasuđivanje u čijoj je osnovi osjećao elemenat antiruskog raspoloženja. No, i pored toga, knjaza su Ekarova upozoravanja natjerala na dublja razmišljanja, pogotovo što se radilo o predstavniku jedne sile čiji je uticaj u Evropi stalno rastao.
Ruska diplomatija je sa zebnjom pratila kako se postepeno ruši njezin nekad moćan uticaj na Cetinju, stvaran naporima ruske vlade u toku više od jednog stoljeća. Prvo ozbiljnije upozorenje na takvu opasnost vezano je za ime Jeremije Gagića. On je još sredinom 1855. javio Gorčakovu da crnogorski vladar dobija ozbiljne savjetnike u licu francuskog i britanskog vicekonzula u Skadru, a da u tom pogledu ova dva konzularna predstavnika imaju dobrog pomagača u ličnosti austrijskog okružnog poglavara u Kotoru.
Kao da je predosjećao da uskoro predstoji oštar sukob s ruskom diplomatijom, knjaz Danilo je na vrjeme obavijestio ruskog generalnog konzula u Dubrovniku o naporima francuskog i britanskog predstavnika na smirivanju stanja na crnogorsko - turskoj granici prema Albaniji. Govoreći o mogućim posljedicama takve djelatnosti, knjaz je ukazivao na izvjesnost da bi, u slučaju povoljno okončanih pregovora, Crna Gora dobila i mogućnost da se posveti trgovini i drugim privrednim radnjama, bez kojih zemlja ostaje mrtva”. Ovakva knjaževa gledanja na trgovačke i privredne poslove vjerovatno su dolazila dobrim dijelom i pod uticajem kneginje Darinke i njezine rodbine.
Približavanje crnogorske spoljno - političke djelatnosti francuskoj istočnoj politici prvi je uočio predsjednik Praviteljstvujuščeg senata - Đorđije Petrović. On je to dovodio u vezu s kneginjom Darinkom i njezinim uticajem na knjaza. Naoružan životnim i državničkim iskustvom, Đorđije Petrović je strahovao da knjaževa bliskost s francuskim predstavnikom u Skadru može poremetiti crnogorske političke odnose s Rusijom, izazvati u zemlji krizu i dovesti do oštrih sukoba u državnom vrhu.
Najbliži saradnik Đorđiju Petroviću u Praviteljstvujuščem senatu bio je “državni sekretar” - Milorad Medaković. Odmah po dolasku na Cetinje, na svoje drugo službovanje, Medaković je uočio prikriveno antirusko raspoloženje. On je na početku smatrao da njega podstiču austrijske vlasti u Boki Kotorskoj i austrijska diplomatija. Stoga je pokušavao da suzbija kod knjaza pretjerana strahovanja od moćnog susjeda i njegovog grubog pritiska.

Ekar: Crna Gora je mnogo puta lila krv na poziv Rusije bez ikakve koristi; bilo bi neracionalno dalje slijediti takvu politiku

U toku krimskog rata Medaković se trudio, kako je kasnije pisao, da knjaza natjera da “što prije otpočne rat protiv Turaka”, da krene put Hercegovine, da bi na neki način osigurao neposredne veze sa Srbijom. Knjazu Danilu nijesu bila tuđa takva shvatanja. To priznaje i sam Medaković, ali u vrijeme krimskog rata za takav dalekosežan poduhvat nije bilo uslova.
U prvim pokušajima Ekara da skrene pažnju crnogorskim zvaničnim ličnostima na necjelishodnost nastavka tradicionalne politike oslonca na Rusiju, iskrslo je ime Milorada Medakovića kao izrazito “ruskog čovjeka”. Ne želeći da sa njim zateže odnose, Ekar je pokušao da ga pridobije za svoje gledište. U čestim kontaktima sa njim Ekar je isticao misao da načela realne politike prisiljavaju Crnu Goru da mijenja svoju spoljno - političku orijentaciju. Napominjući da je “sad sva Evropa protiv Rusije”, Ekar je ukazivao na mogućnost da samo evropski saveznici mogu poboljšati težak položaj crnogorskog naroda. Zaključivši razgovor s Medakovićem, Ekar je s neskrivenom zluradošću napominjao da je Crna Gora mnogo puta kroz istoriju lila krv na poziv Rusije, ali “bez ikakve koristi”, pa bi, u datim uslovima, bilo neracionalno i dalje slijediti takvu politiku, utoliko prije što zapadne evropske sile nude Crnogorcima bolje uslove za život, kao nagradu za neutralnost u krimskom ratu. Ekarova nastojanja da pridobije Medakovića za svoja shvatanja ostala su bez rezultata. Zato je francuski predstavnik počeo da obraća pažnju na neke druge ličnosti iz knjaževine bliže okoline.
U želji da od Crne Gore stvori čvrstu tačku oslonca istočne politike Napoleona III, Ekar je imao dobro razrađen plan. Da bi ga do kraja sproveo u život, trebalo je privoljeti knjaza i Senat da pokušaju putem međudržavnog dogovora regulisati svoje odnose sa Portom. Pri tome je Ekar stalno naglašavao da bi Crna Gora sporazumom s otomanskim kabinetom dobila i ekonomske koristi, uvećala svoju teritoriju, i to bez ikakvog rata. Ovakva rezonovanja su zagolicala znatiželju crnogorskog vladara, zbunjenog, inače, naglim padom ruskog uticaja u Evropi. Kad je Ekar, u želji da pridobije zvanične vlasti na Cetinju za svoje gledište, počeo da se služi i argumentom da iza francuske podrške Crnoj Gori stoji sva ujedinjena Evropa - knjaz je otpočeo da se koleba. Crnogorskog vladara je najviše privlačila mogućnost da njegova zemlja proširi svoju teritoriju bez prolijevanja krvi.
Iako je čitava Evropa bila ujedinjena da čuva "cjelokupnost" Otomanske imperije protiv eventualnog ostvarivanja ruskih ambicija, knjaz Danilo je sve do pred kraj 1856, bio pod snažnim uticajem tradicionalnih shvatanja da Crna Gora ne može ostvariti ništa povoljno na međunarodnom planu bez čvrstog oslonca na Petrograd.
Početkom 1856. knjaz je otputovao u Trst. Iz Trsta je poslao za Beč svog ađutanta Vukovića kod ruskog predstavnika Gorčakova da se raspita o tome da li će se ruska vlada zauzeti na Pariskom mirovnom kongresu za priznavanje faktičke nezavisnosti Crne Gore i da li bi bilo korisno da se u tom smislu uputi jedan memorandum velikim silama. Gorčakov je kategorično izjavio da bi slanje takvog memoranduma bilo nekorisno. Početkom februara je o ovom knjaževom zahtjevu obavijestio državnog kancelara. Čim je Gorčakovljev izvještaj prispio u Petrograd, ruski državni kancelar je donio odluku da se u svemu odobre stanovišta koje je ruski predstavnik u Beču saopštio knjaževom izaslaniku Vukoviću. O tome je Gorčakovu upućena depeša, čiji je sadržaj prethodno dat na odobrenje imperatoru Aleksandru II. U označenoj depeši je stajalo da rusko Ministarstvo inostranih poslova strahuje od toga da bi crnogorski "incident" na Pariskom mirovnom kongresu samo mogao još više da "komplikuje" situaciju, bez "koristi" za Crnu Goru. Stoga je, kako se dalje isticalo u depeši, u datim okolnostima moglo da bude čak i štetno po interese Crne Gore ako bi se na Kongresu otvorila rasprava o crnogorskoj nezavisnosti, jer ona faktički postoji - iako formalno nije priznata, ničim nije ni narušena. Izražavajući nadu da će se crnogorski vladar složiti s ovakvom ocjenom carske vlade, na kraju depeše je naglašeno da ne postoje razlozi da se sumnja u "blagonaklonost" ruskog imperatora. Sadržaj depeše jasno pokazuje da su vladajućim krugovima u Petrogradu bili poznati svi ili gotovo svi detalji o pokušajima zapadnoevropskih diplomatija da crnogorsku spoljnu politiku skrenu u "opasne" sfere.
Samo nedjelju dana poslije jasno formulisanog stanovišta carske vlade, knjaz Danilo, ne znajući, vjerovatno, za sadržaj depeše u kojoj je to gledište izloženo, uputio je ruskom carskom poslaniku u Beču Balabinu dva pisma - jedno za ministra inostranih poslova, a drugo za imperatora Aleksandra II.
Crnogorski vladar je bio donekle zbunjen tadašnjom naglom promjenom političkih odnosa u cijeloj Evropi

U pismu imperatoru, crnogorski vladar je tražio saglasnost da može posjetiti Pariski mirovni kongres, lično "ili da pošalje koga svog činovnika". Posjeta je imala za cilj, kako je u knjaževom pismu navedeno, da se učesnicima Kongresa skrene pažnja na sljedeće: 1. Crna Gora i Turska su "u neprestalnom ratovanju", pored ostalog, i zbog jednog dijela teritorije, koju ni turski ni crnogorski podanici ne mogu slobodno obrađivati, a bez koje Crna Gora ne može "sušestvovati"; 2) Pošto je Crna Gora "zatočena" "sa sviju strana", tako "da ne može nig-dje ni maljejšeg pristaništa trgovine svoje radi imati", traži se dodjeljivanje crnogorskoj državi sela Spiča, “na kraju samog antivarskog predjela”; 3) Da se tačno odrede državne granice između Crne Gore i Turske, "kao što su s Austrijom označene", s tim da se od Hercegovine ustupi Crnoj Gori "neki mali dio tj. kapetanat onogoški, Drobnjak i Piva". Završavajući svoje zahtjeve, knjaz je izjavio da bi, "po njihovom ispunjenju", bio veoma zadovoljan, jer bi se "tek onda" moglo pristupiti punoj izgradnji "vnuternjih institucija". Knjaz je na kraju pisma napomenuo da u "narodu nema prosvjetnih zavedenija", a "naročito za duhovenstvo", da "nema sredstava ka izdržaniju praviteljstva i proči blagopolezni zavedenija". To su bili, uglavnom, osnovni motivi zbog kojih je knjaz ponovio svoj ranije izloženi zahtjev da mu se dopusti da otputuje za Pariz, očekujući iz Petrograda i "upustvija".
Ruski poslanik pri bečkom dvoru otpravio je knjaževa pisma Aleksandru II i Senjavinu tek krajem marta. On je o tome obavijestio crnogorskog vladara, izrazivši tom prilikom i nadu u uspjeh carske diplomatije. Balabin je predosjećao da kod crnogorskog vladara narasta neraspoloženje prema nekim potezima ruske vlade, a o tome je imao uvjerljive dokaze, dobijene od konzularne službe, a potvrđene i iz drugih diplomatskih izvora. Uostalom, i njemu je morala biti poznata činjenica da je na sjednici Pariskog mirovnog kongresa 26. III, turski ministar inostranih poslova izjavio da njegova zemlja i njegova vlada smatraju Crnu Go-ru za teritoriju pod svojim suverenitetom. To je ruski predstavnik ostavio bez ikakvog komentara. Odjek ove Ali - pašine izjave bio je veliki. Na Cetinju su to javno tumačili kao znak napuštanja tradicionalne politike petrogradske vlade prema Crnoj Gori. To je dalo povoda nekim knjaževim savjetnicima da pojačaju pritisak na njega da se što prije orjentiše na saradnju sa francuskom i zapadnoevropskom diplomatijom.
Crnogorski vladar je bio donekle zbunjen naglom promjenom političkih odnosa u Evropi. Njega je najviše zabrinjavalo što je kao rezultat tih promjena Rusija ostala usamljena. Stoga je počeo ozbiljno da razmišlja o preporukama nekih svojih savjetnika. On se tada, ipak, nadao da i bez napuštanja tijesne saradnje sa Rusijom može očekivati da mu Pariz osigura ono što Petrogradu nije pošlo za rukom. Već krajem maja 1856. knjaževa korespondencija s evropskim vladarima pokazuje sa kakvim se dilemama susrio i kakve su ga sve brige pritiskale. Obraćajući se Aleksandru II, tražio je da ruski samodržac obrati pažnju na “bijedno sostojanije sego naroda, radi jednovjerija i jednopleme-nitosti”. U pismu austrijskom imperatoru zahtijeva podršku, u skladu s tradicijom “očinske brige”, pokazane od strane austrijskog vladara u crnogorsko - turskom ratu 1853. godine. U poruci pruskom vladaru knjaz je apelovao da se zauzme za Crnu Goru “na predstojećem rješavanju njenih poslova”. Najkarakterističnijeg sadržaja bilo je knjaževo pismo Napoleonu III. Tražeći od njega “moćnu zaštitu za svoj narod”, knjaz Danilo je naglašavao da crnogorski narod nije “ništa kriv, osim što je stalno branio svoju nezavisnost i svoju vjeru”. Okružen sa svake strane neprijateljem, “javnim i potajnim”, crnogorski narod je izgradio kult slobode, ali su njegovi neprijatelji uprli snage da tu tvrđavu razore. Razvijajući ovu misao, knjaz nastavlja: “Da bi nas sebi potčinili glađu, oni su razjagmili srpske zemlje, oteli sprsko more; nama ostaju samo stijene i srce, koje neće nikad klonuti”. Crnogorci su vazda protestovali “mačem" i za sve te borbe "pada odijum na nas; optužujući nas radi plahovite naše nemirnosti, ali glad i raseljena zemlja još više optužuju naše neprijatelje, koji su nas dotjerali do krajnosti”. Ne sumnjajući u to da će se moćni francuski vladar zauzeti za Crnu Goru, knjaz Danilo zaključuje pismo izjavom da će njegovo ime biti “poštovano među Crnogorcima i prenošeno s koljena na koljeno... i potsjećati naše sinove na njihov dug zahvalnosti”.
Uz pisma evorpskim vladarima, čiji su opunomoćenici utanačivali mir u Parizu, knjaz Danilo je poslao i memorandum u kome su ubjedljivim argumentima i neophodnim istorijskim objašnjenjima obrazložena četiri osnovna zahtjeva: 1) da se diplomatskim putem prizna nezavisnost Crne Gore; 2) da se prošire crnogorske granice na račun teritorija u Hercegovini i Albaniji, koje se nalaze pod turskom vlašću; 3) da se granica prema Turskoj utvrdi na način kako je to urađeno i prema Austriji; 4) da se Crnoj Gori ustupi Bar, primorski grad koji se nalazi na njezinoj granici.
Memorandum je nešto dopunjeni program izložen u knjaževoj korespodenciji sa početka 1856. godine. Dostavljajući ga učesnicima Pariskog mirovnog kongresa, knjaz Danilo se najviše nadao u Francusku. Takav knjažev oslonac na zapadnoevropsku silu, koja je sticajem okolnosti postala gospodarica situacije u Evropi, bio je dobrim dijelom inspirisan željom da se Crna Gora oslobodi pritiska bečke vlade.

Danilov ađutant Vuković bio je ubijeđen da je došao istorijski trenutak da se od Evrope iznudi priznanje crnogorske nezavisnosti

I kad je laskavo sudio o politici monarhije, kad je odavao priznanja njezinom vladaru i njegovoj vladi, kad je uspostavljao kumstvo sa dalmatinskim namjesnikom, knjaz je zazirao, zebao i strahovao od politike Beča, osjećajući u njoj potencijalnu opasnost za sve šire narodne pokrete na Balkanu i za svaki nacionalno - politički program, podstican željom za oslobađanjem jugoslovenskih naroda.
Crnogorski memorandum velikim silama predstavlja sažet spoljno - politički program knjaza Danila. Po ocjeni vladajućih krugova na Cetinju, to je bio program sveden u najrealnije okvire. On nije mogao izazvati veće protivljenje kod vodećih velikih evropskih sila, dok je otomanskom kabinetu ozbiljno skretao pažnju na put za kakvu - takvu stabilizaciju prilika na granicama prema Bosni i Hercegovini i Albaniji. Teritorijalni zahtjevi knjaza Danila bili su u početku toliki da je otomanskom kabinetu bilo daleko korisnije da te oblasti ustupi bez pogovora nego da ih ostavlja da i dalje budu žarište sukoba s Crnom Gorom, utoliko prije što se Zapadna Evropa okretala Crnoj Gori. Otomanski ministri nijesu željeli da vode pregovore o bilo kakvom teritorijalnom ustupku Crnoj Gori bez odgovarajućih koncesija zvaničnog Cetinja. A te su koncesije dovodile u pitanje međunarodno - pravni status crnogorske države. Oko toga su već na početku razgovora i počela da se lome koplja u diplomatskim susretima što su se pripremali.
Početkom juna 1856. crnogorski memorandum za francusku vladu donio je specijalni knjažev izaslanik Vuković. Identičan tekst za austrijsku i rusku vladu trebalo je da preda “državni sekretar” Milorad Medaković. Crnogorski izaslanici su imali obavezu da u Beču uruče tekstove memoranduma engleskom i sardinskom predstavniku. Medakoviću je, istovremeno, naloženo da u prolasku kroz Berlin, na putu za Petrograd, preda jedan primjerak memoranduma pruskom kabinetu.
Zvanični krugovi na Cetinju očekivali su od misije Vukovića mnogo. Po knjaževom naređenju Vuković je odnio sa sobom poklon za novorođenog francuskog princa.
Izaslanici Crne Gore javili su u Beču ruskom predstavniku Gorčakovu. Pretpostavljajući da će Vuković u Parizu da vodi razgovore koji bi mogli štetiti ruskim interesima, Gorčakov je oštrim riječima završio susret s knjaževim ađutantom, izrekavši na kraju zajedljivu primjedbu “da Crna Gora ne smije da zaboravlja da postoji blagodareći ruskoj milostinji”. Smatrajući da je nekorisno, a za Crnu Goru čak, i ponižavajuće, da se knjaz Danilova zamisao dovodi do kraja, Gorčakov je predložio da se Medaković vrati nazad po nove instrukcije, a da knjažev ađutant za to vrijeme sačeka u Beču.
Dok je s Medakovićem Gorčakov lako nalazio zajednički jezik, sa Vukovićem je to išlo teško. Vuković je predstavljao jednu od onih ličnosti iz knjaževe bliže okoline, opterećenih dubokim ubjeđenjem da je nastupio istorijski trenutak da se od Evrope diplomatskim putem iznudi priznanje crnogorske nezavisnosti. Stoga je, ne osvrćući se mnogo na Gočakovljeve savjete, iste večeri otputovao za Pariz. Kad je sjutradan u ruskom poslanstvu Medaković saopštio da je Vuković otputovao, knjaz Gočakov je, stavljen pred svršen čin. I Medakoviću je preporučio da otputuje za Petrograd, gdje je trebalo da preda zvanična pisma “kome sljeduje”. Gorčakov je, istovremeno, stavio do znanja Medakoviću da će u ruskoj prijestonici biti “vrlo dobro primljen”.
Po dolasku u Petrograd Medaković se javio direktoru Azijatskog departmana. Ovaj ga je predstavio punomoćniku ministra inostranih poslova Tolstoju. Poslije prijema, direktor Departmana, tada već general - major Jegor Petrovič Kovaljevski, otpočeo je široku razmjenu mišljenja s Medakovićem. Znajući knjaževog sekretara od ranije kao ličnost privrženu Rusiji i njezinoj istočnoj politici, ličnost koja je sebe čak držala za “ruskog činovnika”, Kovaljevski se trudio da se do detalja upozna sa prilikama u Crnoj Gori i sa stanjem duhova u zemlji i u knjaževoj bližoj okolini. Po okončanju ovih razgovora Kovaljevski je saopštio da je ruski konzul u Dubrovniku Gagić već prestario da bi sa uspjehom obavljao složene dužnosti ruskog predstavnika na tako važnom području Balkanskog poluostrva. Krajem juna (16/28. VI) crnogorskog izaslanika je primio u Zimskom dvorcu car Aleksandar II. Ovom prilikom ruski imperator je izjavio da priznaje samostalnost Crne Gore i da nikako neće dozvoliti da ona potpadne pod vlast Turske. Iz ove careve izjave izbijala je odlučnost zvaničnog Petrograda da ni po koju cijenu ne dozvoli da se njene političke pozicije, sankcionisane istorijskom tradicijom više od jednog stoljeća, dovedu u pitanje. Neposredno po prijemu kod ruskog imperatora, Medaković je odlikovan ordenom Svete Ane III stepena. Pošto je upoznao Kovaljevskog o detaljima razgovora kod Aleksandra II, dobio je od direktora Departmana saglasnost da austrijskim vlastima može saopštiti rezultat razmjene mišljenja u Petrogradu.

Francuska je najavila da će se zauzeti za stvar Crne Gore, pod uslovom da se ova odluči na neposredne pregovore s Portom

Poslije odlaska Medakovića iz Petrograda, Gorčakov je poslao jedno pismo knjazu Danilu. U njemu je istaknuto da “njegovo veličanstvo nije izmijenilo svoja osjećanja prema narodu crnogorskom” i da gaji prema njemu ono isto raspoloženje kao i njegov otac Nikolaj I, uvjeren da će Crnogorci i dalje biti odani svojoj vjeri i ruskom dvoru. Imperator je tada donio odluku - nastavljao je Gorčakov - da se finansijska subvencija određena još 1837, a čiji je rok isticao sljedeće godine, produži. Posljednja četvrtina godišnje subvencije iz 1856. isplaćena je crnogorskoj državnoj kasi 11/23. XI ove godine, o čemu je lično knjaz Danilo dao odgovarajuću potvrdu.
Po dolasku na Cetinje Medaković je izložio knjazu rezultate razgovora u Petrogradu. On je tom prilikom saopštio da ruski zvanični krugovi priznaju crnogorsku nezavisnost, kao što su je, navodno “oduvijek” i priznavali.
Krajem avgusta knjaz Danilo je uputio dva pisma Kovaljevskom. U jednom je izražavao zahvalnost imperatoru zbog odluke o produženju finansijske subvencije Crnoj Gori za sljedeće razdoblje (u iznosu od 8.000 zlatnih rubalja godišnje), dok je u drugom dao izraza podsjećanjima na njihovo staro prijateljstvo.
Podstaknut vjerovatno Medakovićevim saopštenjima, knjaz Danilo je krajem avgusta 1856. uputio jedno pismo konzularnim predstavnicima velikih sila u Skadru. U njemu je direktno istakao tvrdnju da je crnogorski izaslanik u Petrogradu dobio uvjeravanje, kako od cara tako i od ministra inostranih poslova, da Rusija priznaje crnogorsku nezavisnost. Knjaževo pismo je izazvalo živo interesovanje. Čim se upoznao s njegovim sadržajem, francuski predstavnik je zatražio zvanično objašnjenje od ruskog generalnog konzula prilikom jednog susreta u Dubrovniku, početkom septembra 1856. Ruski predstavnik je tada bio prinuđen da u nečemu korigira Danilovu interpretaciju zvaničnog stanovišta ruske vlade. On je tom prilikom izjavio da je Rusija oduvijek priznavala faktičku nezavisnost Crne Gore, rukovođena u prvom redu istorijskom činjenicom da Turskoj u toku mnogo vjekova nije pošlo za rukom da proširi svoj suverenitet nad tom zemljom. Što se pak, tiče knjaževih objašnjenja o tome da je carska vlada i formalno priznala takvo faktičko stanje - stvar je bila sasvim drugačija. Naime, po objašnjenjima Stremouhova, Medaković je saopštio mišljenje carske vlade, nešto drugačije od onoga kako je to protumačeno na Cetinju. Ekar je tada iskoristio priliku da ruskom generalnom konzulu ponovi svoje staro stanovište o neophodnosti da crnogorski vladar prizna nominalni sizerenitet sultanov.
Knjažev izaslanik u Francuskoj Vuković naišao je, takođe, na dobar prijem. On je bio u audijenciji kod Napoleona III i ministra spoljnih poslova Valevskog. Pošto je izrazio simpatije prema Crnoj Gori i Crnogorcima, francuski ministar inostranih poslova je saopštio da francuski kabinet ne može izaći u susret crnogorskim zahtjevima zato što je ograničen odredbama jednog tek potpisanog međunarodnog ugovora. Francuski kabinet bi, ipak, bio spreman, nastavio je Valevski, da se preko svog ambasadora u Carigradu zauzme za stvar Crne Gore, pod uslovom da se ova odluči na neposredne pregovore s Portom. Tako je Valevski, u stvari, samo podržavao ranije datu inicijativu za direktne tursko - crnogorske pregovore, ali ne na bazi memoranduma knjaza Danila, kojim se tražilo priznavanje crnogorske nezavisnosti, već na temelju predloga o priznavanju sultanovog sizerenstva nad Crnom Gorom.
Bilo je očevidno da neposredno poslije zaključenja Pariskog mirovnog kongresa velike evropske sile nijesu mogle da usaglase svoja shvatanja o svim problemima istočne politike. U ruskoj diplomatskoj hijerarhiji tada je pala veoma delikatna uloga na carskog poslanika u Carigradu - Butenjeva. Stoga je Gočakov već sredinom 1856. pokušao da ga uputi u neke finese carske istočne politike. Butenjev je bio dužan da radi na obnovi odnosa sa Turskom, prekinutih ratom, a u uslovima kad su druge evropske sile koncentrisale pažnju “da štite Tursku od ruskih ambicija”. Njegovi zadaci su bili unaprijed trasirani odredbama jednog ugovora, kojim je Rusija lišena nekih ranijih “prednosti”, pa je petrogradska vlada morala da se pomiri a tim da “ni za budućnost nema ambicija da stekne bilo kakve privilegije”. Njoj je ostao samo “tradicionalni cilj”: da “potpomaže crkvu i hrišćanske stanovnike u toj državi” i da ide na ruku poletu “civilizacije”, što bi trebalo u konačnom rezultatu da dovede “do dobrosusjedskih odnosa Rusije i Turske”. U pogledu “supotpisnika” Pariskog mirovnog ugovora, “Rusija želi savršeni paritet prava na Istoku u smislu mirovnog ugovora, koji je obaveza i za ostale potpisnike”. Govoreći o odredbama pariskog mira, kojima su konstituisana znatna prava hrišćanskim podanicima Turske, Gorčakov je saopštio Butenjevu da je Rusija zadovoljna što su i Turska i zapadne sile bile, na kraju, prinuđene da “usvoje principe koje je Rusija prva zahtijevala za vjerska i građanska prava hrišćana na Istoku”.

Knjaginja Darinka je bezrezervno bila za to da knjaz Danilo potpiše sporazum sa Portom i prizna tursko sizerenstvo nad Crnom Gorom

Rusija je tada smatrala da je “izvjesna prava”, “oktroisana hrišćanima”, teško ostvariti, jer ona “izazivaju sumnju u iskrenost Porte”. Predosjećajući da upravo iz toga mogu da se izrode novi sukobi, ruska vlada je na vrijeme sa sebe skidala odgovornost “za sve što iz toga bude proizašlo”. Jedino što bi moglo da “poboljša to stanje stvari”, bio bi “otvoren”, lojalani nezainteresovan sporazum među kabinetima, podstaknut jednodušnom željom “u korist čovječanstva, civilizacije i progresivnog poboljšaja sudbine toga hrišćanskog stanovništva, koje je toliko stradalo u prošlosti”. Ali, isticao je dalje Gorčakov, “nadati se savršenom uspjehu takvog sporazuma - bilo bi uljuljkivanje novim iluzijama”. Ne vjerujući u iskrenost otomanske državne administracije da će preduzeti bilo šta ozbiljno, kako bi Tursku uvela u zajednicu evropskih civilizovanih država, Gorčakov je ukazivao na slabosti jednog ugovora koji je jemčio “jednoj carevini” “opstanak”, carevini “čije su sukcesivne krize proizilazile iz organskih mana države”. Smatrajući situaciju na Istoku suviše složenom, Gorčakov je držao da ruski predstavnik u Carigradu mora pokazati veliku “čvrstinu u zaštiti ruskih interesa na Sredozemlju i poraditi na jačanju trgovinskih odnosa između Južne Rusije sa Sredozemljem i Orijentom”, vodeći pri tome u najvećoj mjeri računa da hrišćanski, a pogotovo pravoslavni elemenat na Istoku ne propada, bilo zbog ugnjetavanja Turaka, bilo zbog prozelitizma koji dolazi van Turske.
Poslije pariskog mira, ruska istočna politika morala je da izrađuje strategiju čiji je smisao bio sračunat na brzo i efikasno vraćanje uticaja i u Evropi i na Istoku. U tom smislu, po ocjeni Gorčakova, trebalo je svim silama raditi na zbližavanju s Francuskom. Toj Gorčakovljevoj težnji išao je donekle na ruku francuski ambasador u Petrogradu grof Morni. Takvoj spoljno - političkoj koncepciji jedne i druge strane počelo je da smeta novoiskrslo crnogorsko pitanje. Zato, ubrzo, i jedna i druga strana čine pokušaje da nađu i u tom pogledu nekakvu osnovu za razgovor. U samom početku francuska vlada je nastojala da se međunarodni položaj Crne Gore odredi onako kako je to i proisticalo iz Alipašine izjave na Pariskom kongresu. Francuska je držala da će na taj način uspjeti da sačuva i ostvari još veći uticaj u Turskoj, a da će joj, istovremeno, poći za rukom da ruski istisne iz Crne Gore. Isto tako, francuska vlada je imala u vidu i potrebu da se oslabi engleska dominacija na Bosforu.
Pokušaj francuskog kabineta da svoj uticaj na Balkanu učvrsti preko ugovora o crnogorskom priznavanju sultanovog sizerenstva odgovarao je i bečkom kabinetu. Opterećena opsesijom o slovenskoj opasnosti, vlada Monarhije je s odobravanjem dočekala ideju o sizerenstvu, računajući da će ona faktičku crnogorsku nezavisnost, sankcionisanu vjekovima, svesti na nivo vazalnog statusa jedne periferne otomanske provincije.
Na završetku krimskog rata Rusija je bila dovedena u izuzetno težak položaj. Iako je njezina vlada bila svjesna da neposredno po zaključenju mira u Parizu svojim prijedlozima nije mogla da bitnije izmijeni red stvari na Istoku, postavila je sebi kao osnovno spoljno - političko načelo cilj da što prije izmijeni režim crnogorske polovidbe, smatrajući ga, u stvari, za najznačajniji elemenat istočne politike svih evropskih sila potpisnica pariskog mira. Knjaz Danilo nije mogao da se do kraja unese u smisao svih zakulisnih radnji evropskih sila, koje su Rusiju težile da bace na koljena. On stoga razvija živu diplomatsku aktivnost, polazeći od osnovnih preporuka francuskog kabineta, saopštenih njegovom ađutantu Vukoviću. Njemu je tada imponovala izražena spremnost franucske vlade da se ozbiljno zauzme za stvar Crne Gore. Polazeći od pragmatičkog shvatanja da treba prihvatiti preporuku koju mu nudi onaj čija se riječ tada najsnažnije čula u Evropi, knjaz Danilo nije očekivao da Crna Gora treba da plati skupu cijenu za takvo posredovanje i nagoviješteno pokroviteljstvo.
Ubrzo po povratku crnogorskih izaslanika iz Petrograda i Pariza otpočela je živa diplomatska aktivnost francuskog poslanika u Carigradu Tuvnela i francuskog konsularnog predstavnika u Skadru. Posebnu ulogu u tome imao je Ekar. On je trebalo da neposredno radi na pridobijanju knjaza Danila da prihvati prijedlog o priznavanju sultanovog vrhovnog sizerenstva nad Crnom Gorom. Ekaru je u tom pogledu pružao znatnu pomoć i knjažev učitelj francuskog jezika Delari.
Pritisak francuskog vicekonsula na knjaza olakšavala je činjenica što je i knjaginja Darinka bila bez rezerve za sporazum s otomanskim kabinetom. Ona je računala da bi regulisanje odnosa sa Portom i potpuna crnogorska spoljno - politička orijentacija na Francusku otvorila nove mogućnosti za Crnu Goru i pružila šanse za ustrojstvo crnogorske države na način koji je odgovarao njezinim shvatanjima o položaju vladara i ustrojstvu vlasti i društvenog života u zemlji.

Danilo je morao da se odluči u trenu kad su shvatanja vodećih senatora bila podijeljena a pravog savjetnika u zemlji nije mogao naći

Crnogorska kneginja Darinka tada nije bila svjesna šta Crna Gora predstavlja u oslobodilačkim pokretima na Istoku, i gdje su granice njezinih mogućnosti. Kneginja nije mogla da shvati da Rusija neće ni po koju cijenu dopustiti da, i pored poraza u ratu protiv ujedinjene Evrope, izgubi jedinu sigurnu tačku oslonca na Balkanu. Darinkina sanjarenja o tome da bi Crna Gora mogla potpasti pod protektorat Francuske pokazivala su samo nedozrelost za dublja rasuđivanja o zamršenim okolnostima kroz koje je prolazila diplomatija velikih evropskih sila na okončanju rata na Istoku.
Izvještaj podnešen od strane knjaževog ađutanta Vukovića i pojačana djelatnost Ekara i knjaževog učitelja francuskog jezika Delaria imali su presudan uticaj na knjaza i neke njegove saradnike da otpočnu ozbiljno da razmišljaju o sporazumu s Portom na bazi francuskih predloga. Pritisak austrijskih vlasti u Dalmaciji i Boki Kotorskoj na crnogorske zvanične organe takođe ih je natjerivao na kolebanje, naročito poslije pokušaja austrijskog okružnog poglavara u Kotoru da se među Crnom Gorom i otomanskim vlastima u Hercegovini zaključi pismeno primirje. Kad su osjetili izvjesna kolebanja kod knjaza i nekih saradnika, konzularni predstavnici velikih sila u Skadru su upozorili crnogorskog vladara da se u datim uslovima neće moći održati status quo, ako se ne prihvati inicijativa o priznavanju sultanovog sizereniteta.
Knjaz Danilo se našao u položaju da odlučuje o istorijskoj sudbini Crne Gore u uslovima kad su shvatanja vodećih crnogorskih senatora bila podijeljena, a pravog savjetnika u zemlji nije mogao naći. Dok se u ranijim etapama svoje vladavine, kad je zapadao u slične prilike, obraćao ruskom generalnom konzulu u Dubrovniku, u avgustu 1856. to nije mogao da čini, jer je Jeremija Gagić već bio otišao sa te dužnosti. Da traži savjet od P. Stremouhova, novoimenovanog generalnog konsula, činilo mu se, takođe, nekorisnim. To je za njega bio nov diplomatski službenik, pa u njegovu sposobnost pronicanja u složenosti crnogorskog državnog položaja nije mogao da vjeruje. Stoga mu se učinilo da je najbolje ako se obrati za savjet novoimenovanom ministru inostranih poslova Gorčakovu, koji je, službujući u Beču, imao priliku da pobliže prati složeni kompleks crnogorskog pitanja u ondašnjoj evropskoj politici.
U pismu upućenom krajem avgusta Gorčakovu, knjaz Danilo ističe da "kritičke okolnosti", u koje je zapala njegova zemlja, "prinuđavaju ga da se hitno obrati" ruskom ministru inostranih poslova "za savjet, jer Francuzi i Austrijanci vrše pritisak na mene da priznam sizerenstvo otomanske Porte, a u protivnom slučaju mi predskazuju opasnost". Izlažući svoje teškoće knjaz nastavlja: "Meni je veoma teško prihvatiti takve prijedloge i predati neprijateljima pravoslavne vjere, sudbinu naroda, vjeru i slobodu, za koje se lila krv ... naroda kroz tolika stoljeća, i do sad nije bilo nijedne sile da ga porobi". Pošto je Crna Gora dovedena u težak položaj time što: "... municije nemamo, a nju nam ne dozvoljava nabaviti Austrija, tako smo stiješnjeni da smo prinuđeni priznati sizerenitet, ili čekati vojni pohod protiv Crne Gore od strane otomanske Porte". Da se sve to ne bi desilo, knjaz je zahtijevao da mu se:
"Ako je moguće, pruži uvjerenje da Porta bez posebnog povoda ne može povesti rat protiv Crne Gore, i "mogu li se nadati, u tom slučaju, na moguću zaštitu moćnog carskog dvora". Samo "krajnja bijeda" i "pritisak inovjeraca" - nastavljao je knjaz - mogli su ga "prinuditi da prizna sizerenitet otomanske Porte. Kad bi mi imali municije, nadam se u silu svemogućeg gospoda boga da bi mi mogli u brdovitim predjelima naše otadžbine suprotstaviti se neprijateljima pravoslavne vjere i naše slobode". Sve je to natjeralo crnogorskog vladara da od ruskog ministra inostranih poslova zatraži pismeni akt koji bi crnogorskom narodu poslužio kao svjedočanstvo da Crna Gora "stoji pod isključivim pokroviteljstvom njegovog imperatorskog veličanstva svemilostivog gospodara imperatora sveruskog". Na kraju ovog pisma knjaz je od Gorčakova zatražio "utješni odgovor, kako bi znao kako u ovoj stvari treba da postupim".
Uznemiren vijestima iz Crne Gore, ruski državni kancelar je obavijestio Aleksandra II o razvoju prilika u toj zemlji i pritisku koji na crnogorskog vladara vrše diplomatije Francuske, Engleske i Austrije i opasnostima koje Crnoj Gori prijete od Turske. Ruski imperator, koji je tada boravio u Ostenkinu, naredio je Gorčakovu da pošalje instrukciju ruskom poslaniku u Carigradu Butenjevu, kojom će ga detaljno obavijestiti o položaju Crne Gore. Instrukcija je upućena 25. VIII 1856. U zaključku njenom istaknuto je da carskoj vladi zadaje brigu činjenica da otomanski kabinet ne želi da napusti staru politiku u odnosu na Crnu Goru. Kao potvrda za ovakav sud o otomanskoj politici Butenjevu je dostavljena i kopija jednog pisma knjaza Danila Balabinu od 15/27. VIII 1856. i jedno knjaževo pismo dalmatinskom namjesniku baronu Mamuli, čiji je sadržaj trebalo da pokaže opravdanost knjaževe tvrdnje o pritisku Turske i Austrije na Crnu Goru.

Na Cetinju se tih dana, možda prvi put na taj način u crnogorskoj istoriji, raspravljalo u kategorijama moderne diplomatske logike

Butenjev je takođe trebalo da upozori otomanski kabinet na opasnosti koje turska politika može imati po tek uspostavljeni evropski mir. Petrogradski kabinet je smatrao da Turska, ukoliko se njezina vlada ne odrekne pretenzija prema Crnoj Gori, uzima na sebe odgovornost za stvaranje novih komplikacija na Balkanu, čime bi "duboko", čak "suviše duboko", povrijedila nacionalna osjećanja Rusije. Sve je to moglo da utiče na "srećno regulisane" odnose među dvijema državama. Carskom poslaniku je još preporučeno da uloži svoju diplomatsku vještinu kako bi odvratio otomansku vladu od plana napada na Crnu Goru, ukoliko takav plan, zaista, postoji.
U avgustu 1856. ruski kancelar je primio vijest da otomanska vlada šalje jednu ekspediciju protiv Crnogoraca u jačini od 50.000 vojnika. Stoga se Gorčakov krajem avgusta obratio austrijskom predstavniku Esterhaziju, zabrinut zbog komplikacija koje je takav Portin potez mogao da prouzrokuje. On je izrazio i nadu da će austrijska vlada posredovati kako bi se izbjeglo prolivanje krvi, i, u interesu reda, zaštitilo stanovništvo Crne Gore, kako je to Bečka monarhija i ranije radila. Podsjetivši ga na vrijeme kad su gledišta dviju vlada u pogledu Crne Gore bila potpuno identična, Gorčakov je izražavao neskrivenu želju da se takav sporazum obnovi i u ovoj prilici.
Ubrzo zatim stigao je u Rusiju sultanov izaslanik Mehmed Kiprizli - paša. On je dao kategorične izjave da otomanske trupe nijesu poslate tamo radi Crne Gore. Po objavještenjima otomanskog izaslanika turske carske trupe su bile upućene u Skadarsku oblast da tamo ustanove mir i da se bore protiv “fanatika” i njihovih “ekscesa”. Na ova uvjeravanja otomanskog izaslanika, Gorčakov je ostao dosta skeptičan. Njemu su stalno pristizala obavještenja o “ozbiljnim namjerama” protiv Crne Gore. Stoga je, za svaki slučaj, uputio Butenjevu uputstva da saopšti Porti da izjavu Mehmed Kiprizli - paše smatra kao zvanično saopštenje otomanskog kabineta.
Dok je Gorčakov preduzimao korake da preko svog predstavnika u Carigradu odvrati otomansku vladu od eventualnog pokušaja na integritet Crne Gore, dotle su i kabineti Londona, Pariza i Beča uputili sličan zahtjev Porti. Oni su otvoreno zahtijevali da turska vlada nađe načina kako bi došlo do konačnog sporazuma s Crnogorcima. Vlade triju zapadnih sila izrazile su tada zadovoljstvo što se njihovoj akciji pridružio i petrogradski kabinet.
Ohrabren prvim zvaničnim obavještenjima o tome da Porta ne gaji nikakve ratoborne namjere prema Crnoj Gori, a podstaknut i vijestima da su se i zapadnoevropski kabineti zauzeli u Carigradu da bi spriječili bilo kakav tursko - crnogorski oružani sukob, Gorčakov je poslao Butenjevu jedno uputstvo o nekim pitanjima koja su duboko zadirala u političko - strateške koncepte supotpisnica Pariskog mira. Težeći da svome poslaniku saopšti “gledišta imperatorova”, Gorčakov je izabrao niz pitanja povezanih sa “tajnim interesima Rusije na Istoku”. To su bila pitanja koja je Rusija toga trenutka stavljala u prvi plan svoje politike: 1) odnosi Rusije s pravoslavnom crkvom na Istoku u budućnosti; 2) prava pravoslavnog sveštenstva u pogledu svetih mjesta u Palestini; 3) o manastirskim imanjima u knjaževinama; 4) o političkom položaju Srbije i Crne Gore; 5) o sadašnjem stanju Bugara u Rumeliji i položaju Jermena u krajevima koji se graniče s ruskim posjedima u Aziji; 6) o razvitku hrišćanskih nacija na Istoku. Ovo su bili u datom trenutku problemi koje Rusija, ne smije ni za trenutak da gubi iz vida” - zaključivao je Gorčakov. Ovakva rezonovanja natjerala su u septembru 1856. Gorčakova da pošalje uputstvo Butenjevu da i dalje nastoji kod otomanskog kabineta na priznavanju nezavisnosti Crne Gore.
O svojoj diplomatskoj akciji u Carigradu ruska carska vlada je obavijestila knjaza Danila. On, međutim, nije bio zadovoljan obavještenjima iz Petrograda, već je zatražio da mu carska vlada zagarantuje bezbjednost države i formalnim aktom. Ruski kabinet takav zahtjev nije mogao da prihvati u uslovima kad su supotpisnici Pariskog mira diktirali red stvari u Evropi.
Dok je carska vlada ulagala napore da se Crna Gora oslobodi rizika od napada turskih trupa, starajući se, istovremeno, da se i formalno prizna crnogorska nezavisnost, dotle su na Cetinju, još od kraja avgusta, započele dosta užurbane pripreme o razradi plana za regulisanje odnosa s Portom na bazi francuskog predloga o priznavanju sultanovog vrhovnog suzerenstva. Za ovakvu koncepciju knjaz i njegovi savjetnici bili su pridobili i nekoliko senatora. Među njima najistaknutiju ulogu igrao je Ivo Rakov Radonjić. Uzalud je predsjednik Senata Đorđije Petrović činio uporne pokušaje da ospori knjaževe argumente, knjaz je za svoje gledište pridobio one koji su vodili odlučujuću riječ u Senatu. Na Cetinju se tih dana, možda prvi put na takav način u dotadašnjoj crnogorskoj istoriji, raspravljalo u kategorijama moderne diplomatske logike, i to o radnjama i potezima što su spadali u sferu najfinijih diplomatskih poduhvata i razmišljanja.

U tako složenim istorijskim okolnostima moglo se dogoditi da se crnogorski vladar pokaže kao “nedorastao” za vođenje spoljne politike

Uprkos saznanju da je knjaz Danilo pao pod uticaj francuske diplomatije i da je sklon, zbog prijetnji i upozorenja iz Beča, da otpočne pregovore za zaključenje ugovora o priznavanju otomanskog sizerenstva, ruska diplomatija nije gubila nadu da će ga odvratiti od toga. U tom smislu carska diplomatija je počela da djeluje u svim pravcima koji su joj se tada nudili.
Krajem avgusta 1856. ruski predstavnik u prijestonici Monarhije obavijestio je knjaza Gorčakova o diplomatskom pritisku zapadnih zemalja na knjaza Danila. U tako složenim istorijskim okolnostima moglo se, kako je Budberg rezonovao, dogoditi da se crnogorski vladar pokaže kao “nedorastao” za vođenje spoljne politike. O ovom izvještaju Budberga ruska vlada je odmah obavijestila i poslanika u Carigradu - Butenjeva. Njemu je isto tako skrenuta pažnja na opasnu djelatnost francuskog poslanika na Porti Tuvnela, jednog od nosilaca ideje o obaveznom priznavanju sultanovog sizerenstva nad Crnom Gorom. Butenjevu je naloženo da u razgovoru sa svojim francuskim kolegom ukaže na mogućnost da zbog projektovanog ugovora o sizerenstvu, Crna Gora može lako postati “pozornicom krvavih zbivanja”.
Redovno obavještavan povjerljivim depešama i dosta uznemirujućim izvještajima od strane generalnog konsula iz Dubrovnika, ruski predstavnik u Beču baron Budberg je upozoravao vladu u Petrogradu na “sporost” u preduzimanju adekvatnih diplomatskih koraka, plašeći se od toga da će se bez “hitnih” mjera, stanje u Crnoj Gori još više pogoršati, a Rusija biti dovedena u položaj da “zakasni”. On je isticao da ga je Stremouhov obavijestio kako je knjaz Danilo “konačno otpao od Rusije, i k nama se neće vraćati”.
Položaj ruske diplomatije otežavala je činjenica što petrogradski kabinet tada nije mogao da donese odluku o formalnom priznavanju crnogorske nezavisnosti. S druge strane, carsku vladu su tada pritiskale brige kako da utre put za sklapanje rusko - francuskog ugovora; sklapanje savezništva s Napoleonom III bilo je tada najznačajnije diplomatsko pitanje Petrograda. Iako nije potcjenjivao ulogu Crne Gore za rusku politiku na Istoku, Gorčakovu se tada činilo da je preča potreba ruske diplomatije produbljavanje sukoba među Francuskom i Velikom Britanijom. On je smatrao da od toga umnogome zavisi koliko će brzo oslabiti antirusko raspoloženje u Evropi, a Rusija izaći iz opasne izolacije. Zato carska diplomatija i pokušava da što prije skine s dnevnog reda novoiskrslo crnogorsko pitanje, smatrajući da na taj način udara osnovu za stvaranje francusko - ruske koalicije.
Radeći na stvaranju rusko - francuskog saveza, vlada u Petrogradu nije nijednog trenutka smetala s uma da treba da po svaku cijenu spriječi zaključenje crnogorsko - turskog ugovora o priznavanju sultanovog sizerenstva. Na taj način, tako se barem držalo u Petrogradu, Rusija je zadržavala u svoju isključivu sferu uticaja jedno, doduše, neveliko područje Balkana, koje je još od početka XIX vijeka bilo najsigurnija tačka oslonca ruske balkanske politike. Dozvoliti da se tamo učvrsti bilo čiji drugi uticaj, pa makar i budućeg saveznika, značilo je proigrati prvorazrednu političko - stratešku šansu.
Da bi pripremila sve diplomatsko - političke uslove za stvaranje rusko - francuske savezničke koalicije, trebalo je pokušati da se crnogorski vladar odvrati od želje da otpočne direktne pregovore s otomanskom vladom. U pismu direktora Azijatskog departmana, upućenom krajem septembra knjazu Danilu, zahtijevano je od crnogorskog vladara da se ne povinuje savjetnicima - tuđim Crnogorcima “i po osjećanjima i po vjeri”.
Pošto je uputio apel knjazu Danilu, Kovaljevski je poslao i jednu tajnu instrukciju ruskom generalnom konsulu u Dubrovniku. U njoj je upozorio na knjaževo pismo od kraja avgusta, kojim je traženo od carske vlade da se zauzme kako bi se spriječio napad na Crnu Goru. S tim u vezi, Kovaljevski je saopštio Stremouhovu da je rusko Ministarstvo inostranih poslova preduzelo odgovarajuće mjere na Porti i od otomanskog izvanrednog poslanika u Petrogradu dobilo sigurna uvjeravanja da je Porta “odustala od misli za napad na Crnu Goru”. Ovo je Stremouhov trebalo da saopšti kako knjazu tako i onim inostranim predstavnicima koji čine pokušaje da knjaza privole da zaključi s Portom ugovor o priznavanju turskog sizerenstva. Kovaljevski nije želio da objašnjava Stemouhovu interes carske vlade da se odvrati crnogorski vladar od “pokušaja svetogrđa nad nezavisnošću Crne Gore u ime privremenih koristi”. Takav potez bio bi “sraman za taj hrabri narod i uvredljiv za ruski dvor, čijom se milošću i ščedrošću koristila dosad Crna Gora”. I ako knjaz Danilo pokušava da traži tursko pokroviteljstvo, razmišlja li on o tome, pitao se Kovaljevski, “hoće li primiti rado to njegov narod”. Nastavljajući da rezonuje u tom smislu, Kovaljevski je napomenuo: “Pretposta-vimo, da će on nasiljem i novcem pridobiti njega (tj. narod)... za svoja gledišta, ali šta on njemu priprema u budućnosti?”. Ništa osim - “ulaska stranih trupa” u Crnu Goru. To je, po nalogu Kovaljevskog, trebalo Stremouhov da saopšti i Ekaru. Carska vlada je smatrala da je “hiljadu puta bolje” po nezavisnost Crne Gore sačuvati status quo, nego bilo kakav manji teritorijalni dobitak, plaćen ograničenjem njezine nezavisnosti, čemu se pripremao knjaz Danilo.

U razgovoru Stremouhova i Danila na Cetinju došlo je do nesporazuma oko tumačenja ruskog stanovišta u vezi crnogorske nezavisnosti

I pored energičnih nastojanja carske vlade, crnogorsko pitanje je sve više izmicalo kontroli ruske diplomatije. To je i natjeralo knjaza Gorčakova da 21. IX/3. X 1856. uputi poslaniku u Carigradu Butenjevu instrukciju da je saopšti predstavnicima Francuske, Engleske i Austrije, koji su već bili uručili zvaničan zahtjev Porti da zaključi sporazum s Crnom Gorom na bazi priznavanja vrhovnog otomanskog sizerenstva, da njihov diplomatski demarš kod otomanskog kabineta, može imati teške posljedice po unutrašnji mir u Crnoj Gori, pa možda i šire. Petrogradski kabinet je stalno, kako se isticalo u ovoj instrukciji, smatrao da je projekat o crno-gorskom priznavanju sizerenstva neostvarljiv u postojećim uslovima, te da bi, prema tome, predstavnici velikih sila, ukoliko stvarno misle o dobru Crne Gore, trebalo da se staraju za očuvanje međunarodno - pravnog status quo - a ove zemlje. Težeći da ovaj francusko - englesko - austrijski dogovor o zajedničkoj akciji na Porti onemogući, vlada u Petrogradu je stavila do znanja predstavnicima sila da će u tom smislu preduzeti sve dopuštene diplomatske korake. Već sljedeći dan (22. IX/4. X) Gorčakov je obavijestio Butenjeva da je dobijeno jedno pismo od knjaza Danila kojim se on žali na austrijske vlasti zbog zabrane kupovine ratnog materijala. Iako je Gorčakov znao da knjaz preuveličava opasnost od turskog napada, Butenjevu je javljeno da je ruskom generalnom konzulu u Dubrovniku poslata poruka da crnogorskom vladaru “povrati hrabrost”. Sva je prilika bila da su vlade Turske i Austrije željele da što više zaplaše crnogorskog vladara opasnošću od novog crnogorsko - turskog ratnog sukoba. To je ruska vlada dobro uočavala. U Petrogradu je tada ocijenjeno - ako se crnogorski vladar bude “hrabrije držao”, izgledi za očuvanje status quo - a Crne Gore biće veći.
Ruska vlada je lako prozrela namjeru bečkog kabineta "da eksploatiše strah knjaza Danila" od ratnog sukoba s Turskom, kako bi ga na taj način što prije natjerala da započne neposredne pregovore s Portom o priznavanju turskog sizerenstva. Zbog toga je novoimenovani ruski ministar inostranih poslova nalagao Butenjevu da "spriječi ovu podlost svim sredstvima kojima možemo raspolagati".
Pripremajući se za odlučnu diplomatsku akciju, Gorčakov je 28. IX/10. X 1856. uputio novu instrukciju generalnom konsulu u Dubrovniku. Tvrdeći kategorično da ne postoji opasnost od turskog napada na Crnu Goru, državni kancelar je zahtijevao da se saopšti crnogorskom vladaru da odustane od planiranog zaključenja ugovora s Portom, jer bi on predstavljao "sraman" čin "za taj hrabri narod" i "uvredljiv" za Rusiju. Pored toga, takav akt je mogao izazvati unutrašnje nemire u zemlji i otvoriti mogućnost za "upad tuđe vojske" na crnogorsku teritoriju. Stoga je Stremouhov bio obavezan da u razgovorima s crnogorskim vladarem stalno ima na umu da je očuvanje status quo - a Crne Gore osnovna premisa za bilo kakve diplomatske pregovore.
Ispunjavajući instrukcije iz Petrograda, početkom septembra 1856. ruski generalni konsul u Dubrovniku, pošto je vizirao pasoš za Kotor, krenuo je za Cetinje. Kasnije je, doduše, govorio da je ovo putovanje preduzeo "samoinicijativno". Njegovu žurbu za odlazak na Cetinje podstakla su prispjela obavještanja da crnogorski vladar, po savjetima svoje okoline, želi da "upropasti budućnost" svoje zemlje i da "proigra" njezinu, teškim naporima, očuvanu slobodu.
Uoči odlaska na Cetinje, Stremouhov je primio francuskog vicekonzula u Skadru Ekara. Prilikom tog susreta francuski predstavnik je pokušao da ubijedi Stremouhova u neophodnost priznavanja sultanovog sizerenstva od strane Crne Gore. To je, po objašnjenjima francuskog predstavnika, dobrim dijelom diktirao i jedan važan međunarodno - pravni dokument. Ekar je mislio na poznatu Ali - pašinu izjavu datu na zasjedanju od 26. III 1856. Time je, kako je Ekar isticao, od strane evropskog Kongresa formalno - pravno prihvaćeno gledište po kome je Crna Gora sastavni dio Otomanske carevine. U toku ovih razgovora Stremouhov se uvjerio da je Ekar stvarni podstrekač diplomatske akcije za koju se spremao knjaz Danilo.
Početkom septembra održana je skupština na Cetinju. U vrijeme njezinog zasjedanja fancuski vicekonzul se nalazio u Crnoj Gori. Skupština je, kako izgleda, raspravljajući o teritorijalnom proširenju Crne Gore, pokrenula i pitanje o tome "u čemu će zavisiti knjaz od sultana". Zbunjen ovim vijestima s crnogorske granice, "Srpski dnevnik" je isticao uvjerenje da "Crna Gora neće", pa "ni knjaz, ni narod, priznati Turke za gospodare, pa makar ni pedalj zemlje ne dobili".
Prva posjeta Cetinju otkrila je ruskom diplomatskom predstavniku znatne promjene u spoljno - političkim gledanjima kod crnogorskog vladara. U razgovorima je došlo do prvog nesporazuma oko tumačenja stanovišta ruske vlade, saopštenih Medakoviću u Petrogradu, povodom crnogorskog zvaničnog zahtjeva da se i formalno prizna nezavisnost Crne Gore.

Knjaz je žestoko protestovao zbog ruskog ćutanja na izjavu Ali - paše - da Turska smatra da je Crna Gora pod njenim suverenitetom

Ruski izaslanik je tada saoštio da postoji razlika između usmenih izjava i stanovišta izloženih u zvaničnim dokumentima. Takva izjava izazvala je ogorčenje i kod knjaza i kod većine njegovih senatora. Pregovori su nastavljeni sljedeći dan u mučnoj atmosferi. Na kraju je knjaz izjavio da Crna Gora neće biti u stanju da sačuva svoju nezavisnost, ukoliko ne poveća svoju državnu teritoriju i ne dobije izlazak na more, makar i jednim krajičkom svoje teritorije. I upravo zbog toga, kako je knjaz isticao, Crna Gora je prinuđena da prihvati savjete zapadnih velikih sila i prizna nominalni sultanov sizerenitet. Ovom prilikom knjaz je uputio žestok prijekor carskom ruskom predstavniku na Pariskom mirovnom kongresu zbog ćutanja u trenutku kad je otomanski ministar inostranih poslova dao čuvenu izjavu. To je, po knjaževom rezonovanju, bio jedan od razloga više da se prihvati sugestija o sklapanju ugovora o priznavanju turskog nominalnog sizereniteta.
Knjaževa tumačenja o položaju Crne Gore i obavezama carske vlade prema njoj nijesu bila usamljena. Za svoje gledište knjaz je tada bio pridobio većinu senatora, pa je Stremouhovu bilo nemoguće odvratiti zvanične crnogorske organe od "pogubnog” plana za zaključenje odgovarajućeg ugovora s Portom. Zbog toga je nastavak razgovora vodio veoma oprezno, težeći da opravda držanje ruskog izaslanika na Kongresu, na kome je ujedinjena Evropa diktirala mirovne uslove pobijeđenoj Rusiji. On je isticao da su ruski carski izaslanici bili prinuđeni da se uzdrže od diskusije na mirovnoj sjednici od 26. III 1856, jer nije postojalo nikakvih izgleda da za svoja gledišta pridobiju bilo koga od učesnika na Kongresu. Zbog toga su i carski izaslanici, kako je Stremouhov isticao, ocijenili da je daleko cjelishodnije ako se preko toga pitanja pređe ćutke, nego da se otvara rasprava s predstavnicima sila koje su Rusiju željele da degradiraju kao veliku silu. Pošto je ocijenio da je dovoljno jasno iznio sve razloge koji su ruskog delegata na Pariskom mirovnom kongresu natjerali da zaćuti u trenutku kad je, po crnogorskoj ocjeni, trebalo da progovori, Stremouhov je kategorično izjavio da je namjeravani ugovor o priznavanju sizerenstva samo “obmana”, u mnogo čemu slična i sultanovom Hatihumajunu. Uostalom, i Hatihumajun je, takođe, propraćen svečanim izjavama i obećanjima, što nikako ne znači da neće ostati samo mrtvo slovo na papiru. Ugovor o priznavanju turskog sizerenstva, nastavljao je Stremouhov, trebalo je navodno da obezbijedi Crnoj Gori teritorijalno uvećanje, a, u suštini, sporazum s Crnom Gorom Porti samo može služiti kao međunarodno - pravni razlog za potpunu likvidaciju crnogorske faktičke nezavisnosti. Na kraju je Stremouhov saopštio crnogorskom vladaru da će se ruska vlada svim silama starati da se crnogorska državnost i nezavisnost priznaju čim se za to ukaže povoljna međunarodna prilika.
Ova izjava je donekle pokolebala knjaza Danila. Zbunjen njom, zamolio je ruskog izaslanika da se postara kod svoje vlade kako bi se prekratio pritisak Austrije na Crnu Goru, optužujući bečke zvanične predstavnike i za širenje neistina o Crnoj Gori, a posebno za lansiranje netačnih podataka o kučkoj aferi.
Pripremajući se da napusti Cetinje poslije dvodnevnih mučnih pregovora, Stremouhovu se na kraju učinilo da mu je pošlo za rukom da povrati poljuljanu vjeru kod knjaza Danila u Rusiju i u rusku vladu i da kod njega stvori uvjerenje da je jedino Rusija istinska “zaštitnica njegove zemlje”. No, za vrijeme priprema za povratak u Dubrovnik, kod Stremouhova je ponovo počela da narasta sumnja. U redovnom izvještaju od 18/30. IX 1856, upućenom Kovaljevskom, istakao je mišljenje da knjaz Danilo (pod uticajem knjaginje Darinke, koja je, opet, bila pod snažnim uplivom Ekarove sestre) može ponovo lako promijeniti svoje obećanje. Iako je crnogorski vladar dao riječ Stremouhovu da se neće upuštati ni u kakav razgovor od šireg međunarodnog značaja bez prethodne konsultacije s ruskom diplomatijom i da će prekinuti započete razgovore o sklapanju ugovora s Portom, ipak mu je prilikom ispraćaja uručio “projekat” označenog Ugovora, u kome su bili izloženi uslovi, pod kojima bi on, ipak, bio spreman da prizna nominalni sultanov sizerenitet. Upoznavši se s sadržajem projektovanog ugovora, Stremouhov je odbio da ga uzme. Tada je knjaz izjavio da će ga direktno uputiti carskoj vladi, pa je stoga, Stremouhov i bio prinuđen da ga primi. Uručenje teksta Ugovora izvršeno je po svim formalnostima predviđenim za predaju važnih diplomatskih tekstova. O samoj predaji je sačuvan poseban akt, u kome je naglašeno da se “priloženi ugovor dostavlja vašemu visokorodiju s tom prosbom da bi ga izvoljelo na razmotrenije imperatorskom kabinetu dostaviti”.

Južnoslovenska javnost je bila zapanjena oštrinom pritisaka zapadnih država na knjaza da prizna vrhovni sultanov suverenitet

Novine u pojedinim jugoslovenskim zemljama, posebno novosadski Srpski dnevnik, bile su zapanjene oštrinom pritisaka zapadnih država na knjaza da prizna vrhovni sultanov sizerenitet. U polemici sa francuskim i njemačkim novinama, Dnevnik je isticao da je nedopustivo da jedna mala zemlja, koja je za “četiri i po vijeka” branila svoju nezavisnost, bude grubo “prisiljavana” na “priznavanja sizerenstva, nedopustivog čak da je u pitanju i hrišćanski, a još manje nehrišćanski gospodar”. Uvjeren da crnogorski vladar neće pristati, po cijenu bilo kakvih žrtava, da prizna sultanov sizerenitet, Dnevnik je isticao da će u slučaju da do takvog priznanja, ipak, dođe biti - “sve svršeno”. Zbunjen svim varijantama o priznavanju sizerenstva, Dnevnik je na kraju isticao da bi jedino moglo da se govori o priznavanju turske nominalne vlasti nad Hercegovinom, ukoliko ona bude priključena Crnoj Gori.
Pošto je tekst knjaževog “Ugovora” razmatran na crnogorskoj skupštini održanoj početkom septembra, zakazana je i sljedeća skupština za početak oktobra.
Sadržaj teksta “Ugovora po kojemu knjaz crnogorski i brdski sa svoje tačke nezavisnosti pristaje priznati nominalni sizerenitet Otomanske Porte”, izazvao je veliko interesovanje svih upućenijih posmatrača. Vijest o tome odjeknula je kao grom iz vedra neba, posebno kod političara u petrogradskom carskom kabinetu. To je bilo dovoljno da zazvone sva zvona na uzbunu. Svim carskim predstavnicima kod velikih država skrenuta je pažnja na namjeru knjaza Danila da povede s Portom neposredne pregovore o uslovima za priznavanje nominalnog sultanovog sizerenstva.
Vojvođanski Srpski dnevnik prikazivao je razgovore o sizerenstvu kao nacionalnu dramu prvog reda, strahujući za sudbinu Crne Gore. Novosadska javnost nije mogla da pretpostavi da će jedan vladar, čije vladarsko nasljeđe ima takvu tradiciju, prihvatiti ideju o ovakvim razgovorima. Uređivači Dnevnika isticali su da Crnogorci traže ono što Turci ne daju, a Turci zahtjevaju od Crnogoraca ono nad čim se oni kunu. Stoga je Dnevnik izražavao duboko uvjerenje u to da Crnogorci neće “prodati” svoju slobodu “kojoj nema cijene”.
Malo je ko na Balkanu shvatao prave razloge zaoštravanja rusko-crnogorskih političkih odnosa. U Petrogradu se držalo da smisao i sadržaj projektovanog crnogorsko-turskog sporazuma treba da umnogome izmijeni položaj stvari na ovom dijelu Balkanskog poluostrva, smiri razvoj oslobodilačkog pokreta i događaje obrne smjerom koji je odgovarao državnim interesima bivše evropske koalicije. Diplomatija zapadnoevropskih država kao da nije željela da shvati da se oslobodilački pokret na ovom dijelu Balkana nije dao zaustaviti. Njega su diktirali razlozi proističući iz unutrašnjeg bića naroda koji su se pregibali pod teretom turske administracije i njezinog preživljenog argarnog sistema. Zvanični krugovi na Cetinju su osjećali svoju duboku istorijsku obavezu prema tom pokretu. Doduše, po zaključenju Pariskog mirovnog dugovora, oni su pogrešno cijenili da će oslabljena pozicija Rusije shvatajući dovoljno labavost evropske antiruske koalicije, pokušali da iskoriste naklonost Napoleona III, ne bi li međunarodno-pravno i materijalno poboljšali položaj svoje zemlje u pregovorima za koje su držale da ne bi ugrozili crnogorsku nezavisnost.
Knjaz Danilo kao da je imao namejru da u svojoj nacionalno-političkoj akciji napravi predah, ne bi li se pribrale i pripremila snage za neka bolja vremena, u čiji se dolazak vjerovalo. Vjerni tradicionalnim nacionalno-političkim shvatanjima, i knjaz Danilo i vojvoda Mirko, koji je, inače, u Senatu vodio glavnu i odlučujuću riječ, nijesu željeli, uprkos protivljenjima ruske diplomatije, da odbiju zapadnoevropsku dioplomatsku inicijativu, pa su sami napravili projekat Ugovora za regulisanje daljih odnosa s Otomanskom carevinom. Njihov projekat svojim sadržajem pruža odgovore i na mnoga dosad nejasna pitanja o teškom položaju Crne Gore poslije zaključivanja Pariskog mirovnog ugovora.
Dok je ruska diplomatija preduzimala energične korake da Crnu Goru sačuva kao tradicionalnu tačku oslonca svoje balkanske politike, smatrajući da knjažev projekat Ugovora to dovodi u pitanje, dotle su knjaz i njegov brat imali u vidu trenutne interese Crne Gore. Baš zbog tako formulisanih osnovnih klauzula Ugovora ovaj dokument nije imao velike šanse da ga Porta prihvati kao bazu za razgovore. Projekat knjaževog Ugovora u mnogo čemu je iznenadio i diplomate zapadnih zemalja.
U pogledu teritorijalnih zahtjeva, knjaz Danilo je tražio da se Crnoj Gori priključi "pašaluk Hercegovina", a "od strane Albanije da se dosadašnje granice isprave i da se prisajedini primorski predjel Bar". Pripojene teritorije, kako su sastavljači ugovora formusali, treba da postanu "sopstvenost knjaza Crne Gore", a svi "gradovi i krijeposti" da budu stavljeni pod knjaževu "vlast i upravu", a u njima da bude stacionirana crnogorska vojska. Broj trupa po garnizonima pripojenih oblasti određuje isključivo crnogorski vladar, kojemu niko ne može da ospori pravo "oglašavati rat i zaključivati mir". Takav status zemlje, čiji formalni vazal zahtijeva od svog sizerena da mu ničim ne ograničava suverena prava apsolutnog vladara, Porta nije željela da prihvati, pogotovo što je jednom od osnovnih odredbi knjaz tražio da mu se sankcioniše suvereno pravo da sam odlučuje o ratu i miru.

Ovaj član Ugovora trebalo je da pokaže želju knjaza Danila za konstituisanjem nekakve labave unije Crne Gore s Turskom

Jedina koncesija koju su sastavljači projekta Ugovora željeli da učine Porti izražena je u članu 28, u kome stoji: "Knjaz crnogorski držaće svojeg jednog punomoćnika u Carigradu, koji će imati zadatak dobro sporazumenije s Visokom Portom hraniti i pravo podanika knjaza crnogorskog (raz-umijući one koji bi iz države knjaza crnogorskog i države Otomanske Porte trgovinom i drugim poslovima hodili) zastupati i braniti". Od trideset članova, koliko projekat ovog Ugovora ima, ovaj član je trebalo da na neki način pokaže knjaževu želju za konstituisanjem nekakve labave unije Crne Gore s Turskom. Ipak, Porta i njezini vodeći ministri, na čelu sa Fuad - pašom i Ali - pašom, smatrali su da se u uslovima po okončanju krimskog rata, Otomanska carevina nalazila u položaju kad joj se nije mogla sipati prašina u oči. U stvari, knjaževi zahtjevi nijesu predstavljali ništa drugo do želju da se crnogorski državni suverenitet proširi na relativno široka područja van Crne Gore. To je Porta, a Ali - paša i Fuad - paša pogotovo, uočavala, a petrogradski kabinet nije. Petrogradski kabinet je prosto smatrao da bi priznavanje nominalnog sultanovog suzerenstva, makar i po cijenu ispunjenja knjaževih zahtjeva, značilo gubljenje crnogorske samostalnosti i udar na spoljnu politiku Rusije. Zbog toga su ruski državni kancelar i funkcioneri u ruskom Ministarstvu inostranih poslova veoma oštro reagovali na činjenicu što je Stremouhov primio iz knjaževih ruku tekst nacrta Ugovora. Ministarstvo je polagalo nadu na, zaista, nepobitan fakat da je crnogorski narod nerado prihvatio svaki diplomatski kontakt s Turcima, ubijeđen da će uvijek Crna Gora ostati kratkih rukava.
Čim je u Ministarstvo prispjela vijest da je knjaz Danilo po odlasku Stremouhova sa Cetinja preduzeo putovanja po Crnoj Gori da objasni narodu razloge koji su ga prinudili da prihvati inicijativu za pregovore s Turskom, u Petrogradu su počeli da gaje nadu da se u toj zemlji stvara otpor za knjaževe diplomatske poduhvate. Zbog toga je i ocijenjeno da bi valjalo ponovo pokušati da se u neposrednim kontaktima s crnogorskim vladarom pobrka čitava njegova diplomatska kombinacija. U instrukciji upućenoj 5/17. X 1856. naloženo je ruskom generalnom konzulu da na odgovarajući način saopšti crnogorskom vladaru da ruska vlada u datom momentu ne može formalno da prizna crnogorsku nezavisnost, jer sve evropske sile to ne bi prihvatile, iako je Rusija od davnih vremena i priznaje i poštuje. Upućujući ovakvu instrukciju Stremouhovu, Gorčakov ga je ozbiljno prekorijevao zbog toga što će, navodno, njegovo "ime kao generalnog konzula biti u neku ruku povezano sa uspostavljanjem turske vlasti u Crnoj Gori". Sadržaj ove instrukcije pokazivao je samo krutost ruske diplomatije, koja je padala u vatru čim bi osjetila da se makar i u malom procentu ugrožavaju njezini interesi. Čak i veoma elastični i rafinirani Gorčakov nije bio slobodan od tog starog manira ruske diplomatije. U istoj ovoj instrukciji, saopštio je Stremouhovu da je već pripremljen nacrt odluke o ukidanju državne jednogodišnje subvencije Crnoj Gori. Doduše, u depeši upućenoj sljedeći dan (tj. 6/18. XII 1856) javljeno je poslaniku Budbergu da će finansijska subvencija Crnoj Gori biti produžena ukoliko se Crna Gora odrekne od priznavanja sultanovog nominalnog sizerenstva.
Krajem novembra carska vlada se saglasila da se Crnoj Gori ustupi 5.000 srebrnih rubalja iz sume crnogorskog kapitala deponovanog u petrogradskim bankama radi nabavke ratnog materijala. Isto tako, krajem novembra stiglo je nekoliko sanduka crkvenih stvari, dodijeljenih crnogorskim crkvama još u vrijeme boravka Milorada Medakovića u Petrogradu.
Stremouhov je pred kraj mjeseca (novembra) pošao u drugu posjetu Cetinju. Ovoga puta se zadržao tri dana u crnogorskoj prijestonici. Ako je prilikom prvog boravka još i očekivao da će knjaz Danilo prekinuti pregovore s Portom, prilikom ove posjete su takva nadanja potpuno iščezla. Jedina stvar koja mu je koliko - toliko ulivala neku nadu, bilo je saznanje da je knjaz bio prinuđen da otkaže narodnu skupštinu zbog toga što od Porte nije bio dobio nikakav odgovor na upućeni projekat Ugovora. Zamjerajući knjazu zbog činjenica što je u Carigrad poslao nacrt Ugovora prije nego što o njemu dobije mišljenje ruske vlade, Stremouhov nije očekivao da će crnogorski vladar ponovo da potegne argument o odbijanju ruskog kabineta da i formalno prizna nezavisnost Crne Gore. Prilikom prvog susreta svi su znaci govorili da će knjaz nastaviti započete razgovore s ruskim generalnim konzulom. Ali, knjažev postupak sljedećeg dana, poslije okončanja bogosluženja u Cetinjskom manastiru, kad je okrenuo leđa na pozdrav ruskog izaslanika, ubijedili su ga da bi nastavak razgovora mogao biti još netolerantniji. Tako je, zaista, i bilo.
Knjaz je uočio da ruski izaslanik s podozrenjem gleda na svaki njegov potez, pa je izjavio da ubuduće neće imati vjere u rusku diplomatiju

Neposredno poslije incidenta pred Cetinjskim manastirom, dijalog je ipak nastavljen. Ruski izaslanik je tada iskoristio priliku da crnogorskom vladaru zvanično saopšti da su carskom poslaniku u Carigradu upućene precizne i vrlo stroge instrukcije da ne uzima učešća u razgovorima koji predstavljaju "izdaju" nezavisnosti i nacionalnih "interesa" Crne Gore. Kao refren u razgovorima, knjaz je stalno ponavljao zahtjev za formalnu garanciju od strane Rusije za crnogorsku nezavisnost, bezbjednost i pomoć u žitu. Na kraju razgovora knjaz je uočio da Stremouhov ne odstupa od svojih stanovišta, da kritički i s podozrenjem gleda na svaki njegov potez, pa je izjavio da ubuduće neće imati vjere u rusku diplomatiju i njezine predstavnike.
Po povratku u Dubrovnik Stremouhov je izvijestio vladu da se "konačno" uvjerio da je "nade za spas Crne Gore malo" i da ne bi trebalo preduzimati dalje korake da se knjaz pridobije za politička shvatanja zvaničnog Petrograda.
Izvještavajući vladu o neuspjehu misije na Cetinju, Stremouhov je javio da je određena čak i zvanična delegacija za vođenje razgovora u Carigradu. U njezinom sastavu se nalazi: potpredsjednik Senata vojvoda Mirko Petrović, senator Ivo Rakov Radonjić, senator Petar Stevanov Vukotić i knjažev ađutant Vuković. Sastav delegacije nedvosmisleno je govorio o tome da je vojvoda Mirko bio ili trebalo da bude glavna ličnost u pregovorima i da je blagodareći njemu napravljen onakav projekat Ugovora.
Dok se u toku decembra 1856. očekivao odgovor iz Carigrada, Stremouhov je nastavio da prikuplja podatke o razvoju događaja u Crnoj Gori, čiji je vladalac produžavao sa svojim “protivruskim” političkim kombinacijama. Podstaknuta Sremuhovljevim izvještajima i depešama, kao i objavještenjima svojih predstavnika iz Beča, Pariza i Carigrada, carska vlada je tada sastavila referat za imperatora. Kad je Aleksandar II odobrio njegov sadržaj, Ministarstvo inostranih poslova, pošto je prethodno potvrdilo sve preduzete postupke svojih diplomatskih i konzularnih predstavnika, javilo je 5/17. XII 1857. poslaniku u Beču Andreju Fjodoroviču Budbergu da je vlada odlučila da prekrati “javnu zaštitu” jednoj “razočaranoj vladi”, koja u svojoj politici ne vodi računa o očuvanju “prinicipa nacionalnosti”. Carska vlada je, istovremeno, donijela i odluku da obustavi svaku materijalnu pomoć Crnoj Gori, zbog toga što kod zvaničnih crnogorskih vlasti nije naišla na “razumijevanje” i “poštovanje”. Petrogradski kabinet je, takođe, riješio da se ubuduće neće zauzimati za stvar Crne Gore, ukoliko ga ko pozove da se izjasni o crnogorskom pitanju. Smatrajući da bi otvoreno miješanje u unutrašnje poslove Crne Gore moglo izazvati unutrašnje nerede, vlada je ocijenila da je u datom momentu sasvim dovoljno da se ruski kabinet odrekne javne “zaštite”. Pošto je postojala opasnost da se umjesto Rusije u unutrašnje poslove umiješaju druge sile, u Petrogradu je ocijenjeno da bi trebalo iskoristiti svoj uticaj i skrenuti pažnju vladama ostalih zainteresovanih zemalja na opasnosti od pretjerane aktivnosti njihovih diplomatskih i konzularnih predstavnika, čime se ova zemlja dovodi na put “prave katastrofe”. Pod istim datumom uputio je šef Azijatskog departmana i pismo Stremouhovu u kome najoštrijim riječima kvalifikuje postupak crnogorskog vladara. Kovaljevski je, u isto vrijeme, poslao i slična uputstva Budbergu. Bespomoćan i rezigniran što ne može ništa efikasno da preduzme izvan mjera koje je sprovodio generalni konzul u Dubrovniku, Kovaljevski je tada pokrenuo i delikatno pitanje raspolaganja crnogorskim kapitalom, deponovanim u petrogradskim bankama. On je na početku smatrao da taj novac ne treba nikako dati knjazu Danilu. Kad je svestrano razmislio, prisjetio se i mogućnosti da crnogorski narod, jedini pravi vlasnik označenog kapitala, zatraži sav novac. I u takvom slučaju petrogradske banke, po ocjeni Kovaljevksog, ne bi trebalo da izvrše isplatu kapitala. Na kraju ovih uputstava, šef Azijatskog departmana predložio je Stremouhovu da ne odlazi ubuduće u Crnu Goru i izlaže se riziku. Tako su se crnogorsko - ruski politički odnosi zategli do potpunog raskida.
Ruski carski kabinet je bio pripremio i jednu tajnu instrukciju “za krajnji slučaj”. Ona je bila upućena Budbergu. Ruski poslanik je označenu direktivu morao da drži u najstrožoj tajnosti sve do trenutka kad u uznemirenoj Crnoj Gori ne nastupe događaji koji bi mu dali za pravo da njezin sadržaj saopšti Stremouhovu. Najvažniji stav ove direktive carske vlade odnosio se na smjenu crnogorskog vladara. “Za slučaj da se ova predviđanja ostvare” - stajalo je u direktivi - Stremouhov je bio “pozvan da se izjasni o smjeni vladara” i, u zavisnosti od “nacionalnih” i “dinastičkih” uslova, imao je da se odluči za izbor za knjaza Crne Gore -ili Đorđija Savova ili njegovog rođaka Krsta Petrovića.

Šef Azijatskog departmana, Kovaljevski, znalac prilika u Crnoj Gori, ovog puta se prevario u procjeni daljeg razvoja događaja

Dok tajna direktiva još nije bila stavljena u dejstvo, iz carskog Ministarstva je stigla specijalna instrukcija za Stremouhova. Njom su, u stvari, samo potvrđeni neki stavovi tajne direktive, naročito oni kojima su odobreni svi raniji postupci ruskih predstavnika. Povodom odluke ruske vlade o prekidu materijalne pomoći Crnoj Gori, Stremouhov je trebalo da se izjasni o pitanju postavljenom od strane Kovaljevskog: što bi trebalo da preduzme za slučaj da crnogorski narod zatraži povraćaj državnog novca deponovanog u ruskim bankama. Na kraju je Stremouhovu naloženo da treba, uprkos prekida političkih i diplomatskih odnosa s knjazom Danilom, da održava dobre odnose sa svim licima iz Crne Gore koja mu se budu obraćala.
Šef Azijatskog departmana Jegor Petrovič Kovaljevski, nesumnjivo odličan poznavalac prilika u Crnoj Gori, ovoga puta se prevario u procjenama daljeg razvoja događaja. Obavještavajući Stremouhova o tajnoj direktivi dostavljenoj Budbergu, Kovaljevski je isticao da je teško zamisliti da se knjaz Danilo dalje zadrži na dužnosti crnogorskog vladara u uslovima “besmislenog vođenja” spoljne politike. Zbog toga je Stremouhov trebalo da pošalje poruku Đorđiju Savovu Petroviću da ni po koju cijenu ne napušta Crnu Goru.
Po prijemu uputstva iz Petrograda, Stremouhov je odmah stupio u pismeni kontakt s Đorđijem Petrovićem. Tajne veze s ruskim diplomatima Đorđije, inače, nije prekidao. U jednoj poruci koju je tih dan poslao Stremouhovu isticao je potrebu da se crnogorski kapital deponovan u ruskim bankama ne smije ustupiti zvaničnim vlastima na Cetinju, jer bi ga one, kako je u poruci naglašavano, mogle lako upotrijebiti protiv “nezavisnosti Crne Gore”, ukoliko ga knjaginja Darinka ne bi straćila na svoje lične rashode. Đorđije je poslao poruku Stremouhovu da je gotov podnijeti i najveće žrtve za dobro svoje “zlosrećne zemlje”, ukoliko zbog opasnosti po život ne bi bio prinuđen da napusti Cetinje. Početkom decembra poručio je ruskom generalnom konsulu da odustane od namjeravane posjete Crnoj Gori, jer bi to, navodno, moglo da izazove krvave nerede.
Pošto su propali svi pokušaji da se knjaz odvrati od namjeravanog sporazuma s Portom, Stremouhov je sve bacio na jednu kartu - na vođu opozicije Đorđija Petrovića, “čestitog” čovjeka, do kraja riješenog da ne prizna svoju otadžbinu za “vazala Turske”.
Po obavještenjima Vuka Popovića, Đorđije Petrović nije bio usamljen. Kako se iz nekih onovremenih izvora vidi, slična shvatanja, kao i Đorđije, zastupao je i Novica Cerović. On je, zbunjen knjaževom riješenošću za napuštanje tradicionalne spoljno - političke linije, izjavio da “vjeruje samo pravoslavnoj Rusiji”.
Knjazu Danilu i njegovom bratu vojvodi Mirku malo se ko smio u zemlji suprotstaviti. Svako je izbjegavao sporove s njima. Knjaz je, inače, osjećao rezervisanost mnogih crnogorskih prvaka prema planu za pregovore s Portom. Stoga je ulagao napore da ih privoli za svoje gledište. Pri tome se služio vrlo vješto najsnažnijom argumentacijom: 1. obećao je da će povećati plate državnim činovnicima i narodnim prvacima; 2. isticao je “ravnodušnost” ruske diplomatije prema Crnoj Gori “od davnih vremena”, ispoljenu naročito prilikom debate na Pariskom kongresu; 3. naglašavao da se protiv turske dubro naoružane i moderno opremljene armije teško boriti i to još u uslovima kad je Bečka Monarhija zabranila nabavku ratnog materijala Crnogorcima; 4.tvrdio da će Crna Gora usvajanjem ugovora o priznanju nominalnog sizerenstva Porti doživjeti ekonomski procvat i da će dobiti prostrana područja Hercegovine i Albanije. Iako su mnogi sa sumnjom i nepovjerenjem primali ovakva knjaževa objavještenja - više su željeli da ga slušaju nego da mu se protive.
Za raskid odnosa s ruskom diplomatijom knjaz Danilo je stalno optuživao Stremouhova, “do krajnosti neraspoloženog” prema crnogorskom vladaocu. Knjaz je često isticao da su izvještaji generalnog konsula vladi u Petrogradu pokazali “zle” posljedice, “naročito ukoliko se tiču moje ličnosti i moga usrđa k Rusiji”. I, zaista, kad je početkom januara 1857. knjaz Danilo dobio jedno pismo od Budberga - vidjelo se koliko su izvještaji ruskog generalnog konsula imali koban uticaj na raspoloženje carske vlade. U označenom pismu, Budberg je isticao da se “po nesreći” “želje” crnogorskog vladara ne “kreću k Rusiji”, a da se “bez pokroviteljstva cara ruskoga” Crna Gora ne može nadati nikakvom dobru”. Na Budbergovo pismo knjaz je odgovorio veoma energično. Oštro se ograđujući od netačnih i nepravičnih optužbi ruske diplomatije, a posebno od onih Petra Nikolajeviča Stremouhova.

Danilo: Nikakva sila ne može da me razluči od naroda - uticaj crnogorskog vladara je u snazi naroda, a narod se usredotočava u njemu

Knjaz Danilo je isticao da su i njegovi “predšestvenici bili često od svojih neprijatelja oklevetani kod ruskog dvora”. Optužujući Stremouhova, kao i one koji su ga podržavali, knjaz je saopštio gledište da su njegovi odnosi s drugim državama čisto “političkog” karaktera i da o tome on suvereno odlučuje. A što ruski zvanični organi pokušavaju da odvoje “knjaza od naroda, to mogu dati puno uvjerenje da ga nikakava sila nije u stanju razlučiti od svoga naroda”. Uticaj crnogorskog vladara - nastavlja knjaz - “stoji u snazi naroda, a narod se usredotočava u njemu, i što je gođ meni po volji, po volji je i mome narodu. Moj narod stoji u mojoj ruci, i kako ja hoću, a ne kako bi drugi željeli. Ovo pismo je stavilo do znanja ruskoj diplomatiji da se s crnogorskim vladarem ne može postupati olako, da je u pitanju snažna ličnost, spremna i sposobna da savlada sve svoje unutrašnje protivnike, na koje je ruska diplomatija računala. Svrgnuti takvog vladara nije bilo moguće bez prolivanja krvi.
Iako knjaz Danilo nije trpio Petra Nikolajeviča Stremouhova, obratio mu se krajem januara s oštrim protestom zbog primljenih vijesti da je carska vlada donijela odluku da prekrati redovnu godišnju subvenciju. On je zahtijevao zvanično obavještenje o tome kako bi blagovremeno s tim upoznao svoj narod. Odgovor generalnog konsula ga nije zadovoljio; u njemu je bilo više cinizma nego diplomatskog jezika. Iz kancelarije ruskog generalnog konsulata ili iz kancelarije ruskog poslanstva u Beču doprla su tada do knjaza obavještenja: “Neka se njegova svjetlost drži sad s Turcima; nijedan Crnogorac ne smije više u Rusiju. Rusija s Crnom Gorom neće više ništa da ima”. Iako ima pretpostavki da je ovakvim izjavama kumovao Stevan Perović Cuca - bilo je očevidno da ruska diplomatija pokušava da isprovocira pobunu u Crnoj Gori.
Knjaz Danilo nije na početku 1857. znao da je u Carigradu pripremljen Portin odgovor na njegov projekat. Odgovor otomanskog kabineta bio je krajnje nepovoljan. Ruska diplomatija je na vrijeme saznala sadržaj, pa je to, možda, i uticalo na nju da ublaži žestoka reagovanja svojih diplomatskih predstavnika. U Petrogradu je počelo postepeno da se vraća uvjerenje da Crna Gora ne može tako olako napustiti tradicionalni oslonac na Rusiju.
U želji da spriječi zaključenje ugovora o priznavanju sultanovog sizerenstva nad Crnom Gorom, petrogradski kabinet je došao do uvjerenja da to ne može postići bez čvršćeg dogovora sa Francuskom, čija je vlada, inače, pokrenula inicijativu za sklapanje crnogorsko - turskog ugovora. Međutim, to nije bilo lako postići. Svaka strana držala se svojih koncepcija u politici na Istoku. Dok je pariski kabinet zastupao gledište o teritorijalnom uvećavanju Crne Gore, ali po cijenu priznavanja sultanovog sizerenstva, petrogradska vlada je bila energično protiv svih rješenja crnogorskog pitanja koja bi bilo u čemu dovodila u pitanje izmjenu dotadašnjeg statusa crnogorske države. Stoga je već na početku razgovora o Crnoj Gori, ruska vlada izjavila pariskom kabinetu da neće uzeti nikakvkog učešća u razgovorima za zaključivanje predviđenog ugovora iza koga su stajale zapadne velike države. U tom smislu knjaz Gorčakov je još početkom 1857. godine uputio instrukcije ruskom poslaniku u Parizu Kiseljevu, preporučujući mu da savjetuje Valevskog da ne stupa ni u kakav privremeni dogovor s knjazom Danilom, ukoliko Francuska misli na prijateljske odnose s Rusijom i eventualni tješnji savez s njom. Ruski poslanik Kiseljev je, zaista, poslije ove instrukcije nastojao da se kao baza za pregovore o odnosima Crne Gore s turskom prihvati načelo status quo - a, s tim da se Porta pod diplomatskim pritiskom sila primora na teritorijalne ustupke Crnoj Gori, a da eventualno razgovara o posebnom statusu novopriključenih oblasti. Taj predlog ruskog državnog kancelara postao je polazna osnovica za rusko - francuske pregovore o Crnoj Gori i ruska diplomatija se tokom svih daljih diplomatskih razgovora njih i držala.
Vlada Napoleona III je počela da ublažava svoju prvobitnu zamišljenu koncepciju o neophodnosti priznavanja sultanovog sizerenstva nad Crnom Gorom. U pismu poslaniku u Petrogradu Morniju od 25. XII 1856. Valevski je isticao kako je u crnogorskom pitanju pariski kabinet bio inspirisan jedino željom da se uspostavi trajan mir među Turskom i Crnom Gorom. Zbog toga je, isticao je tada Valevski, i bila poslata instrukcija Tuvnelu u Carigrad da ne ubrzava razgovore s Portom dok se još ne prečiste neki nesporazumi s petrogradskom vladom. Tuvnelu je, istovremeno, bilo stavljeno u dužnost da u tom smislu usmjerava i aktivnost francuskog vicekonsula u Skadru Ekara.

Knjazu Danilu nije odgovaralo da se važni pregovori u Parizu vode bez učešća Crne Gore jer se pribojavao da sve ne ostane po starom

U želji da održi duh dobrog sporazumijevanja s Petrogradom, već u martu 1857, francuski kabinet je bio spreman da za izvjesno vrijeme odloži započetu diplomatsku akciju u Carigradu. Iako je Valevski upozoravao Petrograd da je u datim uslovima teško očekivati da se ostvare nastojanja Crne Gore, tj. da se prizna njezina nezavisnost, jer su protiv toga predloga bili energično kabineti Beča i Londona, ipak je želja vlade Napoleona III bila da svoje prvobitno zamišljeno gledište znatno izmijeni prema nekim ruskim zahtjevima. To je u Petrogradu dočekano sa simpatijama. Bez obzira na to što se tiljerijski kabinet nije lako mogao odreći gledišta izlaganog tokom 1856, kad je sam dao inicijativu za početak crnogorsko - turskih razgovora, ipak je prihvaćena sugestija iz Petrograda početkom 1857: da se ovi planirani razgovori odlože dok se ne postigne potpunija saglasnost s Rusijom. To je predstavljalo dobitak za rusku diplomatiju. Pojačana diplomatska djelatnost velikih sila oko iskrslog crnogorskog pitanja sve je više išla na ruku Rusiji i njezinoj diplomatiji.
Odlaganje pregovora u Carigradu i razmjene gledišta između Petrograda i Pariza imali su odjeka i na Cetinju. Knjazu Danilu nije odgovaralo da se važni pregovori u Parizu vode bez učešća Crne Gore. On se stalno pribojavao da sve ne ostane po starom, tj. da se otomanska i crnogorska strana zadrže na tradicionalnim pozicijama. On je, stoga, ocijenio da bi trebalo iskoristiti naklonost Napoleona III i njegove vlade kako bi se pokrenulo rješavanje sudbonosnog pitanja položaja Crne Gore u evropskoj zajednici država. Više nepogrešivim instinktom nego analitičkim prosuđivanjima, osjećao je da tok razgovora među evorpskim državama ide za Crnu Goru nepovoljnim smjerom. Zbog toga je i donio odluku da lično otputuje za Pariz. O toj knjaževnoj namjeri počelo se goviriti još u septembru 1856. godine, a o njoj je i Stremouhov saznao u novembru iste godine.
Prije odlaska za francusku prijestonicu, knjaz Danilo je uputio u Beč svog ađutanta Vukovića da preda ruskom poslaniku odgovor na neka njegova ranije poslana pisma i da s njim izmijenja mišljenje o predstojećoj diplomatskoj misiji. Budberg je ubjeđivao Vukovića da su knjaževi diplomatski napori sa malim izgledima na uspjeh. Vukovića su razgovori s Budbergom u nečemu pokolebali. On je tada izjavio da će se u povratku zadržati u Dubrovniku radi dodatne razmjene mišljenja sa Stremouhovom. Sam Budberg je na kraju iznio mišljenje da nema ništa protiv knjaževog putovanja.
Uoči samog odlaska za pariz knjaz se obratio direktoru Azijatskog departmana, izražavajući mu osjećanje “predanosti” prema Rusiji. On je iskoristio priliku da i Kovaljevskom uputi jetke prigovore zbog činjenice što je na dužnost generalnog konsula u Dubrovniku određena takva ličnost kakav je bio Stremouhov.
Bez obzira što knjaževa posjeta Parizu nije bila po volji francuskoj vladi, crnogorskog vladara niko nije mogao odvratiti od namjeravanog putovanja. Poznato je bilo da ga je na to podsticala i njegova “ambiciozna” i “sujetna” supruga. Ona je bila naumila da sa njim putuje u francusku prijestonicu, željna sjaja, počasti i pompe, koje joj crnogorski knjaževski dvor nije mogao pružiti.
Knjaževe pripreme su tekle tako da se očekivalo da krene na put u prvoj polovini februara. Isto tako, bilo je odlučeno da u povratku iz Pariza svrati u Beč, radi razgovora s austrijskim državnicima. Ovu sugestiju crnogorskom vladaru učinio je austrijski vicekonsul u Skadru. On je, istovremeno, nagovijestio i dobar prijem i razumijevanje bečkih vladajućih krugova za stvar Crne Gore.
Knjaz Danilo je otputovao za Pariz 2/4. februara. U njegovoj pratnji su se nalazila dva senatora, dva perjanika i lični sekretar Francuz - Delari. Neposredno uoči odlaska knjaz je odredio Nikolu Mirkova Petrovića za nasljednika na knjaževski prijesto.
Prilikom ispraćaja sa Cetinja od jednog hica puščanih plotuna ispaljenih u čast knjaževog odlaska poginuo je jedan senator iz knjaževe pratnje. Pogibija mladog senatora Sava Đuraškovića još je više produbila sumnje u političku opoziciju i izazvala različite komentare.
Knjaz Danilo je u Parizu primljen s pažnjom. Bilo je, doduše, i dosta razloga da prijem bude u mjeri koja je odgovarala ondašnjim interesima francuske diplomatije i da bude što uzdržaniji. Uostalom, francuska diplomatija i nije bila za to da crnogorski vladar u tom momentu dolazi u Pariz, ali nije bila u mogućnosti da njegov dolazak spriječi.
Dolazak crnogorskog vladara u Francusku i njegov boravak u prijestonici predstavljali su malu diplomatsku atrakciju. Crnogorskog vladara je primio u privatnu posjetu i sam Napoleon III.

Rusija nije bila spremna da prihvati, ni po koju cijenu, francuski protektorat nad Crnom Gorom, čemu je težio knjaz Danilo

Još prije knjaževog dolaska u Pariz, ruski poslanik kod francuske vlade razvio je živu diplomatsku djelatnost o crnogorskom pitanju. Po instrukcijama državnog kancelara, on je francuskoj vladi otvoreno saopštio da petrogradski kabinet drži da crnogorsko pitanje ima “prvorazredan” značaj za politiku carske vlade. Odgovarajući na neka upozorenja Budbergova o francuskim težnjama u petrogradski kabinet ne želi da prihvati ideju o francusko-ruskom pokroviteljstvu nad hrišćanima nastanjenim u Otomanskoj carevini. Ruska vlada je željela da to pravo zadrži isključivo za sebe, bez obzira na nepovoljne klauzule tek zaključenog mira.
U uputstvima poslanim Kiseljevu još prije dolaska crnogorskog vladara u Pariz, Gorčakov je bio kategoričan u stanovištvu da Rusija neće dopustiti slabljenje svog uticaja u Crnoj Gori za račun jačanja francuskog, niti bi bila spremna, ni po koju cijenu, da prizna i prihvati francuski protektorat nad Crnom Gorom, čemu je težio knjaz Danilo. Odbacujući francuski prijedlog o ustanovljavanju sultanovog sizere-nstva nad Crnom Gorom, Gorčakov je tražio od Kiseljeva da utiče na francusku vladu da ne stupa sa knjazom Danilom ni u kakve pregovore koji bi mogli da prejudiciraju rješenje crnogorskog problema. Ona upozorenja su uticalana francusku vladu. Napoleon III i ministar spoljnih poslova Valevski su ocijenili da ne treba da zatežu odnose s Rusijom, pa su u tom smislu upućena uputstva i Morniju u Petrograd i Tuvnelu u Carigrad. Samom Tuvnelu je naloženo da direktno rukovodi svim akcijama koje vicekonsul Ekar bude nadalje preduzimao kod crnogorskog vladara. Sve je to dalo pečat razgovorima koje je knjaz Danilo vodio u Parizu.
Knjaz Danilo je imao nekoliko susreta sa francuskim ministrom inostranih poslova Valevskim. Osnovni smisao njegovih razgovora bio je u potpunosti identičan sa zahtjevima izloženim u memorandumu upućenom velikim silama. Francuski ministra inostranih poslova se trudio da nađe neki način kako bi crnogorski vladar stekao utisak da njegov dolazak u Pariz nije bio uzaludan.
Za vrijeme knjaz Danilovog boravka u Parizu, Valevski je imao nekoliko susreta s ruskim poslanikom Kiseljevom. Upoznavši ga sa knjaževim zahtjevima, Valevski je isticao činjenicu da britanska vlada neće ni da čuje za razgraničavanje Crne Gore i Turske, jer bi to “indirektno” predstavljalo “priznanje” principa koji su osporavani i u Londonu i u Carigradu. Isto tako, Valevski je saopštio energično protivljenje bečk-og kabineta da se Crnoj Gori dade luka na Jadranskom moru. Prilikom ovih razgovora Valevski je izložio Kiseljevu da bi otomanska vlada bila spremna da ustupi dio teritorija Crnoj Gori, pod uslovom da ova prizna vrhovni sizerenitet sultanov. Tada bi Porta bila spremna da knjazu dodijeli zvanje mušira. Međutim, knjaz je to, kako obavještava Valevski, kategorično odbio. Kad je predstavnik francuske vlade saznao knjaževo stanovište, predložio je da Crna Gora započne direktne pregovore s Portom pod pokroviteljstvom velikih sila.
U nastavku razgovora s francuskim ministrom inostranih poslova, Kiseljev je oštro napadao njegovu “argumentaciju”. Tom prilikom je istakao mišljenje da ćutanje ruskih delegata povodom izjave turskog ministra, date na Pariskom kongresu, ne bi smjelo da se shvati kao “pristanak” na rješenje koje je takva izjava sadržavala. Pitanje nezavisnosti ili vazalnosti jedne zemlje ne rješava se ni neosnovanim izjavama niti “ćutanjem”. Istorijske činjenice, produžavao je Kiseljev, ne mogu se modifikovati, ako su ih vjekovi “poštovali”, niti se tako lako može odlučiti o sudbini jednog naroda. Na sjednicama Pariskog mira ruski izaslanik je Ali-pašinu izjavu propratio “ćutanjem”, samo zbog toga što je želio da se na najbrži mogući način dođe do “zaključenja mira koji su svi željeli”, pa su stoga izbjegavana sva pitanja za čije bi rješavanje bile potrebne “duge diskusije”. Pokušavajući da ubijedi francuskog ministra inostranih poslova da prijedlozi zapadnih sila o Crnoj Gori ne vode pravom rješenju, Kiseljev je iznio preporuku petrogradske vlade da se prijeđe “ćutke” i preko zahtjeva knjaza Danila o priznavanju sizerenstva, na čemu su insistirale zapadne države. Valevski je tada počeo da se koleba. On je to svoje kolebanje otvoreno izrazio i u depeši francuskom poslaniku kod ruske vlade Morniju, dok je poslaniku Tuvnelu preporučio da ne ubrz-ava razgovore o crnogorskom pitanju. Prilikom ovih razgovora, Kiseljev se trudio da skrene pažnju Valevskom na “ozbljnost” i “delikatnost” crnogorskog pitanja, ističući posebno čvrstu riješenost ruske vlade da i dalje zadrži “simpatije koje ova osjeća prema svojim jednovjernicima”. To je, kako je isticao Kiseljev, i bio razlog zbog čega je vlada predlagala da se odlože razgovori o priznavanju nezavisnosti Crne Gore, kako bi se što prije preduzele mjere za poboljšanje materijalnog položaja te zemlje.

Crnogorski knjaz Danilo je ostavio veoma pozitivan utisak na francuske državnike,
pa i na samog imperatora Napoleona III

Na kraju ovog susreta s ruskim poslanikom Valevski je saopštio gledište da priznavanje nezavisnosti Crne Gore u vrijeme zaključivanja Pariskog mirovnog ugovora, ili neposredno poslije toga, “nije imalo nikakvog izgleda na uspjeh”, jer je Turska “energično iznijela svoj stav”, a “Engleska i Austrija se saglasili sa njim”. Teritorijalne koncesije, koje ne bi bile kompenzirane “priznavanjem Portinog sizerenstva” - ne bi bile u skladu sa “duhom posljednjeg ugovora”, niti bi ga podržala “većina potpisnika”. U ovom ugovoru Kiseljev je insistirao na status quo-u kao principu, ističući da time ne želi da prejudicira gledišta svoga kabineta o eventualnim teritorijalnim ustupcima koje bi otomanska vlada bila spremna da odobri Crnoj Gori. Na kraju su se dva sugovornika sporazumjela da se dalji razgovori prenesu u Carigrad.
Knjaz Danilo je ostavio veoma pozitivan utisak na francuske državnike, pa i na samog Napoleona III. Valevski je smatrao crnogorskog vladara za veoma “razumnog čovjeka”. U razgovorima s Kiseljevom, francuski ministar je saopštio da se knjaz Danilo u Parizu uvijek “izražavao o Rusiji s puno poštovanja”. Tako se ponašao i prilikom audijencije kod Napolena III. Premda je Kiseljevu bilo naloženo da izbjegava svaku mogućnost za susret s knjazom Danilom, crnogorski vladar je iskoristio jedan prijem u ruskoj ambasadi da tamo nepozvan dođe i da obavi kratak razgovor sa predstavnikom petrogradske vlade. Susret je bio kratak i dosta uzdržan. Tom prilikom je crnogorski vladar postavio sljedeće alternative: 1. svečano priznanje nezavisnosti njegove zemlje, 2. u slučaju prihvatanja ovakve odluke nezavisnost bi zaštitio oružjem ili sporazumom s Portom, čiju bi vrhovnu vlast priznao uz teritorijalne ustupke s njezine strane. Kiseljev se o knjaževim zahtjevima nije izjašnjavao, već mu je samo “prebacio” da je “svojim nepromišjenim ponašanjem izazvao opravdano nezadovoljstvo imperatorovo”.
Susreti Kiseljeva i Valevskog tokom marta i aprila 1857. bili su česti. Na jednom prijemu kod turskog ambasadora, održanom početkom aprila, francuski ministar inostranih poslova saopštio je Kiseljevu da treba sljedećeg dana da se vidi s crnogorskim vladarem. Smatrajući da knjaz ne treba da se vrati u Crnu Goru bez nekog rješenja, Valevski je predložio Kiseljevu da se sastanu sve zainteresovane strane za okončavanje crnogorskog pitanja i da pokušaju naći neko rješenje za predloge crnogorskog vladara. To je, uostalom, bilo i mišljenje Napolena III - saopštio je tada Valevski. Kiseljev je taj predlog kategorično odbio, smatrajući da na jednom takvom skupu Rusija ne bi uživala ulogu ravnopravnog učesnika. Kao razlog za odbijanje francuskih preporuka naveo je: 1. svoju nenadležnost da se o predlogu izjašnjava bez instrukcija iz Petrograda i 2. dovoljno mu je samo da prebroji glasove učesnika na plenarnoj konferenciji pa da predvidi nepovoljan ishod za Rusiju. Zbunjen ovakvim energičnim odgovorom, Valevski je zatražio od subesjednika protivpredloge. Kiseljev je tada, oslanjajući se na depešu Gorlčakova od 9. februara, istakao: 1. da se Crnoj Gori ustupe zemljišta i luka koju traži i na tako ustupljeni dio teritorije crnogorska država bi mogla priznati “nominalni sizerenitet Porte”, što bi bio samo “izraz poštovanja prema otomanskoj vladi”, a ne “vazalstva crnogorskog vladara” i 2. pošto se materijalni položaj tako riješi, ne pokretati nikako pitanje političke nezavisnosti Crne Gore ili sizerenstva Porte. Da bi se međunarodno-pravni položaj Crne Gore riješio što potpunije, trebalo je, kako je Kiseljev isticao - “prikupiti” podatke o željama i raspoloženju crnogorskog stanovništva, kako se to praktikovalo i za Vlašku i Moldaviju i prikupiti gledišta crnogorskih starješina, koje treba pozvati na skupštinu, prema “drevnim običajima te zemlje”.
Dva dana poslije ovih razgovora sa Valevskim, Kiseljev je dobio od knjaza Gorčakova depešu sa uputstvima za dalje vođenje pregovora. Ruski poslanik je odmah požurio da francuskom ministru inostranih poslova saopšti sadržaj kancelarove depeše. U njoj je izražavao iznenađenje i žaljenje ruske vlade viješću da je o crnogorskom pitanju započeta i vođena rasprava u Carigradu bez Rusije i bez znanja njezinog predstavnika. Valevski se branio objašnjenjima kako je bio u pitanju “nesporazum” i da nije bilo nikakve “zadnje misli” u prećutkivanju tog sastanka pred ruskim ambasadorom u Carigradu - Butenjevom. Navodno, francuski ambasador u Carigradu Tuvnel trebalo je da saopšti Butenjevu da u crnogorskoj stvari nema namjeru ići ni bez znanja Rusije ni protiv nje. Tada je Valevski saopštio Kiseljevu kako je crnogorskom vladaru savjetovao da se vrati u Crnu Goru, a da u Carigrad može poslati svojega brata da tamo iznese predstavnicima sila šta sve Crna Gora od njih očekuje.

Knjaz se u Parizu držao veoma dostojanstveno odbijajući da pred francuskim vladarem bude predstavljen posredstvom turskog ambasadora

Na kraju ovih razgovora Kiseljev je predao u pismenom obliku svoja stanovišta o crnogorskom pitanju. Za njih se unaprijed znalo da će ih predstavnici ostalih sila odbaciti. Osjećajući da crnogorsko pitanje postaje u neku ruku circulus vitiosus, Kiseljev je predložio da se njegovo rješenje odloži na određeno vrijeme. On je tada smatrao da odlaganje, u stvari, predstavlja najracionalnije rješenje, bez obzira što se tome knjaz Danilo energično suprotstavljao. Crnogorski vladar je isticao da će se i u Carigradu pojaviti iste one teškoće koje su, blagodareći Kiseljevu, samo izbjegnute u Parizu. Sugestije crnogorskog vladara su se s pažnjom razmatrale u Parizu, bez obzira što je tada postojala bojazan da može doći do prevrata u Crnoj Gori i rušenja knjaževe vlasti.
O najnovijim predlozima Kiseljeva obavijestio je Gorčakov Butenjeva, napomenuvši mu da je imperator Aleksandar II odobrio sve korake koje je preduzimao Kiseljev u Parizu. Po carevim uputstvima Gorčakov je naredio Butenjevu da ne uzima učešće u raspravi ako vojvoda Mirko u pregovorima s ambasadorima velikih sila u Carigradu bude prihvatio zahtjev za priznavanje otomanskog sizerenstva. A ako, pak, knjažev brat bude dao izjavu da će Crna Gora biti spremna da sa navodobijenih oblasti daje otomanskoj državnoj kasi izvjesnu sumu godišnje na ime zakupa - takva kombinacija može biti uzeta u obzir da u njenoj razradi učestvuje i ruski predstavnik u Carigradu. Kad se početkom maja počelo govoriti o tome da bi se na Porti mogli započeti pregovori o razgraničenju Crne Gore i Turske, u cilju smirivanja prilika na tom dijelu Balkana, Butenjevu je upućena instrukcija da se pridruži tim pregovorima, ali da se iz njih isključi istog momenta kada bi se postavio kao uslov - otomanski zahtjev o priznavanju Portinog sizerenstva.
Knjaz Danilo je u Parizu tek shvatio koliko je crnogorsko pitanje, a posebno priznavanje nezavisnosti Crne Gore u uslovima poslije zaključivanja mira u Parizu, postalo odista teško za evropsku diplomatiju. Osjetivši čvrst stav petrogradske vlade i nepopustljivost, kad je bio u pitanju prijedlog o priznavanju sultanovog sizerenstva nad Crnom Gorom, francuska vlada je riješila da napusti svoju prvobitnu poziciju i da ide u susret ruskim gledištima. Svaki drugi put vodio je u otvoreno suprotstavljanje Petrogradu.
Pregovori vođeni u Parizu učvrstili su knjaza Danila u uvjerenju da se ne može izvojevati priznavanje Crne Gore diplomatskim putem. Bez obzira na to što praktično u francuskoj prijestonici nije dobio ništa opipljivo u svojoj diplomatskoj akciji, knjaz je došao do saznanja da dalje ne treba “čekati”.
Knjaz se držao u Parizu veoma dostojanstveno. Odbio je da francuskom vladaru bude predstavljen posredstvom turskog ambasadora. Zato ga je Napoleon III prilikom audijencije tretirao kao “privatnog otmjenog gosta”. Vladar jednog naroda o čijim su se ratničkim odlikama širile legende izazivao je pažnju građana Pariza, pogotovo što se predstavio i kao ličnost sposobna da vodi prefinjene diplomatske pregovore o najsloženijim problemima evropskog Istoka.
Diplomatski razgovori vođeni u Parizu nagovještavali su rješavanje crnogorskog pitanja u duhu ruskih preporuka. Ruska diplomatija je osjećala da se Francuska približava ruskom gledištu, a postepeno udaljava od engleskog i austrijskog shvatanja. Doduše, Aleksandar II bio je prema tome dosta nepovjerljiv. Pokazaće se ubrzo da nije imao za to pravih razloga.
Tako je crnogorsko pitanje postajalo sve više prvorazredan diplomatski spor. Njegovo se rješenje teško naziralo. Knjaz Danilo je to u punoj mjeri osjetio prilikom boravka u Parizu. Iako njegova misija nije okončana nikakvim značajnim rezultatom za Crnu Goru, knjaz je zadovoljan napustio francusku prijestonicu.
Put za otadžbinu vodio ga je preko Beča, gdje je prispio 14/26. aprila. U prolazu kroz austrijsku teritoriju, svuda su mu ukazivane počasti kao vladaru. Ipak, po dolasku u Beč nije ga primio austrijski imperator. Pretpostavlja se da su austrijske vlasti znale da će knjaz odbiti da kod Franja Josifa bude predstavljen od strane turskog ambasadora, pa takav prijem nije ni bio planiran. Krajem aprila knjaz je napustio austrijsku prijestonicu i početkom maja stigao u Zadar. Tu ga je dalmatinski namjesnik dočekao sa svim počastima. Po odlasku iz Zadra stigao je u Kotor, gdje su mu austrijske vlasti takođe priredile svečan doček. Na dočeku je bilo prisutno oko 500 Crnogoraca. Pošto po austrijskim propisima tolika masa naoružanih ljudi nije mogla biti propuštena u grad, umalo nije došlo do ozbiljnih nereda. Tek na intervenciju građanskih vlasti dozvoljeno je četrdesetorici Crnogoraca da mogu učestvovati neposredno na svečanosti dočeka. Knjaz je iskoristio boravak u Kotoru da pozove na razgovor Mašana Petrovića. Međutim, on nije želio takav susret, već je uputio svog sina Krsta. I taj susret dvojice rođaka, opasnih političih protivnika, protekao je samo u manifestovanju netrpeljivosti.
Na Cetinje je knjaz stigao 24. IV/6. V. Odmah po dolasku sazvao je sjednicu Senata. Na njoj je podnio detaljan izvještaj o boravku u Francuskoj i preduzetim diplomatskim radnjama. Svi senatori su u potpunosti odobrili knjažev izvještaj.

U aferi početkom 1857, ruski državni kancelar upotrijebio je sva sredstva ne bi li svrgao crnogorskog vladara

Iz kapitalne monografije akademika Branka Pavićevića, najznačajnijeg crnogorskog modernog istoriografa, o prvom crnogorskom svjetovnom vladaru Danilu I Petroviću, izdvajamo poglavlja u kojima se analiziraju pritisak evropskih sila na Crnu Goru u godinama pred bitku na Grahovcu 1858, okolnosti koje su pratile taj, po Crnogorce, presudni boj i stabilizovanje unutarnjih i spoljnih crnogorskih državnih prilika u postgrahovskom periodu.
Diplomatski pregovori o crnogorskom priznavanju sultanovog sizerenstva doveli su do ozbiljnog razilaženja u Senatu, a u narodu je nastalo previranje. Mada sistem vlasti i zemaljskim zakonikom sankcionisana knjaževa autokratija nijesu dozvoljavali nastanak političkih partija, djelatnost opozicije se osjećala, a njezin uticaj nije bio mali. Vođu opozicione struje predstavljao je predsjednik Senata - Đorđije Petrović. Njegova djelatnost je, doduše, bila strogo kontrolisana. Od ranijih vremena bio je okružen knjaževim i Mirkovim nepovjerenjem, njihovim doušnicima i spletkarošima, koje je u takvoj sredini uvijek bilo lako naći. Neraspoloženje protiv njega podsticala je i knjaginja Darinka. Danilo nije imao snage da se suprotstavi knjaginji i njezinoj nametljivosti. Iako je to bilo u suprotnosti sa običajnim normama po kojima se vladalo, upravljalo i sudilo u Biljardi, niko nije imao snage, pa čak ni vojvoda Mirko, da knjazu skrene pažnju na nepotrebno a pokatkad i kobno povlađivanje knjaginji i njezinim neodmjerenim shvatanjima i postupcima.
Iako su žestina naravi i ekstremizam u shvatanjima bile naglašene odlike naroda kome je pripadao, Đorđije je bio staložen čovjek, promišljen u ponašanju i postupcima, spreman da sasluša i drugačije mišljenje, da uvažava i tuđe predloge, te je stoga i stoički podnosio pritisak na svoju ličnost. Ne bi se moglo reći da i on nije čekao svoj trenutak. A takav momenat je, upravo, i nastupio onda kad su započeli razgovori o zaključenju Ugovora sa Portom.
Onoga trenutka kada je knjaz Danilo, osjetivši da francuska vlada oteže diplomatske pregovore oko rješavanja crnogorskog pitanja riješio da otputuje za Pariz, Đorđiju se učinilo da je nastupio istorijski trenutak kada se morao direktno suprotstaviti crnogorskom vladaru i napustiti one misli što su ga podsticale na obazrivost, kad je knjaz 1851. došao na vlast. Đorđije je početkom 1857. ocijenio da mu dug prema istorijskoj tradiciji nameće obavezu da se stavi na čelo pokreta za svrgavanje crnogorskog vladara zbog grubog napuštanja tradicionalnog političkog oslonca na Rusiju. Njegovu riješenost da u tome istraje, udvostručavala je i činjenica što je do detalja znao sve poteze koje je ruska diplomatija preduzimala protiv knjaževe spoljne politike. Uostalom, njemu je još 1856. ruski generalni konsul u Dubrovniku otvoreno saopštio, a početkom 1857. tajnim kanalima prenio shvatanja petrogradskog dvora i petrogradske vlade da on svojom djelatnošću protiv knjaza može osigurati nacionalni interes Crne Gore i političku poziciju Rusije.
Neposredno po odlasku knjaza Danila za Pariz "izbila je buna" u Crnoj Gori. Po ocjeni vojvode Mirka i njegovih najbližih saradnika glavna ličnost u organizovanju pobune protiv zemaljske vlasti i knjaza Danila bio je ruski generalni konsul u Dubrovniku - Petar Nikolajevič Stremouhov. Pišući o tome, na osnovu relativno bogatih arhivskih materijala sačuvanih u arhivi Praviteljstvujuščeg senata crnogorskog i brdskog, D. Vuksan je postavio tvrdnju da je "teško" bilo šta pouzdano "reći" u kolikoj mjeri je Stremouhov "učestvovao u pobuni" dok se "ova stvar ne razbistri ... iz ruskih arhiva". Govoreći dalje, Vuksan je napomenuo da su u toj aferi dosta "ružnu ulogu" odigrali pop Minja (Radonjić - B.P.), Mašo Vrbica i drugi.
U istoriji političkih obračuna u Crnoj Gori, a nije ih bilo malo, "buna" protiv knjaza Danila na početku 1857. svakako je najzanimljivija. Bez obzira što su nam svi ili gotovo svi važniji dokumenti iz ruskih arhiva, neke pojedinosti ove "bune" ostale su još nerazjašnjene. Materijali iz ruskih arhiva, ipak, nedvosmisleno pokazuju da je generalni sekretar Rusije u Dubrovniku bio centar odakle su poticale sve prevratničke ideje i prijedlozi, a Petar Nikolajevič Stremouhov glavni podstrekač "bune", njezin - spiritus movens.
Odmah poslije odlaska knjaza Danila za Pariz ruski generalni konsul javio se Budbergu da postoji realna "mogućnost" za "ustanak" sa "ciljem svrgavanja knjaza Danila i za objavljivanjem da je on izdajnik". Kad je o svemu obaviješten, Aleksandar II, saopštio je, u jednoj karakterističnoj bilješci, stav carske vlade sljedećim riječima: "Nužno je da on (tj. generalni konsul u Dubrovniku - B.P.) ostane neutralnim". Ali, nastavljao je dalje ruski imperator - "ako sve stanovništvo istupi protiv Danila, može računati na našu podršku". Objašnjavajući ovu carevu zabilješku, ruski državni kancelar je u depeši Budbergu dodao da "ostati neutralnim ne znači biti indiferentnim". To je jasno značilo da Stremouhov nije morao da pokazuje inicijativu za svrgavanje knjaza Danila, ali, isto tako, nije bio ni dužan da se suprotstavlja zahtjevima "nacionalne partije" da ga sruši, jer bi "pad knjaza Danila bio koristan faktor, koji bi mogao spasiti nezavisnost zemlje" - zaključio je Gorčakov. Djelatnost Stremouhova se, međutim, nije kretala u granicama ovih uputstava. On je sva sredstva upotrijebio ne bi li svrgao crnogorskog vladara.

Po prijemu Mirkove depeše o pobuni, knjaz je iz Pariza telegramski naredio da se porodica Đorđija Savova Petrovića protjera iz Crne Gore

Iz kapitalne monografije akademika Branka Pavićevića, najznačajnijeg crnogorskog modernog istoriografa, o prvom crnogorskom svjetovnom vladaru Danilu I Petroviću, izdvajamo poglavlja u kojima se analiziraju pritisak evropskih sila na Crnu Goru u godinama pred bitku na Grahovcu 1858, okolnosti koje su pratile taj, po Crnogorce, presudni boj i stabilizovanje unutarnjih i spoljnih crnogorskih državnih prilika u postgrahovskom periodu.
U političkoj aferi nastaloj poslije izbijanja "bune" jednu od glavnih ličnosti predstavljao je i Luka Radonjić. Sudeći po smislu nekih njegovih izjava i preduzetih radnji, to je bila ličnost dosta degradiranog znanja. On nije mogao da ocijeni karakter kazivanja i obećanja povjerljivih ličnosti vojvode Mirka.
Sasvim je sigurno da je Luka Radonjić održavao veze sa Stremouhovim i da je ruski generalni konsul vodio s njim razgovore o prevratničkim radnjama. Radonjić je tako i poslužio vojvodi Mirku kao krunski svjedok protiv Stremouhova, Đorđija Petrovića i Milorada Medakovića. Glavni optuženi materijal protiv Radonjića, pored usmenih saopštenja u istrazi, bila su navodno pisma ruskog generalnog konsula, čiji je sadržaj optuživao Stremouhova kao orga-nizatora pobune. Ta je pisma vojvoda Mirko poslao knjazu Danilu. Pošto ni jednom istraživaču dosad nije pošlo za rukom da vidi originale ovih pisama, vjerovatno je u pitanju iskonstruisano dokazno sredstvo, što se nerijetko upotrebljava protiv pol-itičkih protivnika.
Poslije izbijanja “pobune”, na Cetinju je počela da se sprovodi istraga protiv Radonjića. Istraga je imala karakter grubog političkog procesa, bez ikakvih sudsko - procesualnih i krivično - pravnih obilježja, na što je istražitelje obavezivao i zemaljski zakonik. Cilj procesa bio je, međutim, potpuno jasan. Trebalo je politički likvidirati glavnog protivnika knjaževe spoljne politike - Đorđija Savova Petrovića, diskvalifikovati ga kod Crnogoraca kao podstrekača državnog prevrata i eksponenta grube politike ruske vlade i optužiti Rusiju zbog toga što je nezahvalno napustila Crnu Goru u teškom trenutku istorije.
U vrijeme hvatanja Radonjića i istrage sprovedene nad njim Đorđije Petrović se nalazio u Kotoru. On je tamo boravio još od trenutka kad je knjaz Danilo krenuo u Pariz. Čim je saznao što se na Cetinju zbiva, donio je odluku da zatraži azil od austrijskih vlasti. Odmah iza toga prebjegao je na austrijsku teritoriju i Milorad Medaković, a nakon njega Mašan, Vuko i Krsto Petrović i Mašut Milić.
Knjaz Danilo je u Parizu dobio depešu od vojvode Mirka o “pobuni”. On je odmah poslao telegramsku naredbu da se porodica Đorđija Savova Petrovića protjera iz Crne Gore i da joj se cjelokupna imovina konfiskuje “po zakonu”. Knjaz je takođe naredio da se objavi narodu kako su Đorđije i Milorad Medaković dobili “silni novac od Rusije, da bi pobunili narod”. Postupajući u duhu knjaževe naredbe, vojvoda Mirko je knjaževu “sentenciju” dao da se “pročita narodu”.
Iz Kotora su vođe zavjere, Đorđije Petrović i Milorad Medaković otputovali za Beč. Tamo su pokušali da angažuju velike evropske sile za svoju stvar. Oni su tamo krajem maja podnijeli austrijskoj vladi tužbu protiv knjaza Danila, tražeći “u ime naroda” obrazovanje međunarodne komisije za ispitivanje svih knjaževih bezakonja. Kad je ruski predstavnik iz Beča javio o zahtjevu crnogorskih zavjerenika, dobio je od vlade iz Petrograda uputstvo da saopšti Đorđiju Petroviću da bi obrazovanje međunarodne komisije bilo veoma “štetno” po nacionalne interese Crne Gore. Budbergu je preporučeno da Đorđiju saopštio da je crnogorski narod dužan da nađe načina da se oslobodi knjaževe tiranije, a da nikakava spoljna sila to nije u stanju tako efikasno da učini.
Ruski poslanik u Beču Budberg bio je zadužen da saopšti Đorđiju Petroviću i to da je carska vlada donijela odluku o obustavi finansijske subvencije Crnoj Gori do izbora novog vladara. Isto tako, skrenuo mu je pažnju da je najbolji način da Crna Gora izađe iz kritičnog položaja, u koji je zapala, ako se podigne “ustanak” protiv knjaza, za koji su nastupili povoljni uslovi, budući da se knjaz nalazio van otadžbine.
U razgovoru sa Đorđijem Petrovićem, Budberg je saznao da bi ovaj bio spreman da se stavi na čelo ustanka protiv knjaza, pod uslovom da dobije finansijsku pomoć od Rusije i garanciju da će za slučaj neuspjeha dobiti azil u Rusiji. Čim je saznao za ovu izjavu, državni kancelar Gorčakov javio je depešom Stremouhovu da saopšti Đorđiji Petroviću da je carska vlada spremna da ispuni oba njegova zahtjeva.
Vlada u Petrogradu je “ozbiljno” računala na mogućnost državnog prevrata u Crnoj Gori “kao sredstva da se riješi crnogorski problem” u njezinom “interesu”. Kad je saznao za sve pojedinosti, iskrsle povodom “bune” u Crnoj Gori, imperator Aleksandar II pisao je knjazu Konstatinu Nikolajeviču da je crnogorski vladar okrenuo protiv sebe čitav narod i da postoji mogućnost da mu “Crnogorci ne dopuste da se vrati”. Ukoliko bi se Francuska umiješala u poslove Crne Gore - nastavljao je ruski imperator - stvoriće se takva gužva da Rusiji ne preostaje ništa drugo nego da se otvoreno angažuje u zaštiti Crnogoraca od zapadnih država i od Turske.
Ruski generalni konsul u Dubrovniku već je imao jasno naznačena uputstva šta da učini u pogledu izbora novog vladara i koja od ličnosti iz doma Petrovića tu dužnost treba da preuzme.

Knjaževoj prirodi nijesu odgovarale tajne kabinetske nacionalno-političke radnje i umovanja, želio je brzu i energičnu akciju

Valevski je odbio sve te zahtjeve, izjavivši "da raditi bez Rusije znači raditi protiv nje", što "Francuskoj ne odgovara". Britanski kabinet je, na kraju, prihvatio prijedlog francuskog ministra inostranih poslova da se u datom trenutku samo raspravlja o utvrđivanju crnogrsko - turskih granica. Na kraju su i Ausrijanci prihvatili taj prijedlog, pa je iz Beča prispjelo obavještenje da će Prokešu biti poslano uputstvo da se priključi akciji ostalih sila u Carigadu. Svakome je bilo jasno da je petrogradska vlada iskoristila sastanak u Štutgartu za učvršćivanje ruskih pozicija u Evropi.
Ubrzo poslije obavljenih razgovora Kiseljeva s Valevskim, krajem oktobra 1857. francuski ministar inostranih poslova poslao je uputstva Tuvnelu u Carigrad. U njima je izloženo novo stanje u diplomatskim pogledima na crnogorsko pitanje. Tom prilikom Tuvnelu je preporučeno "da ne preduzima ništa bez prethodnog sporazuma sa Butenjevom". Francuski ministar je očekivao da će petrogradski kabinet takođe poslati uputstva svome predstavniku u Carigradu. Kako je Kiseljev znao da su odnosi Tuvnela i Butenjeva od ranije bili dosta hladni, pretpostavljao je da će ih nova uputstva ministara zbližiti.
Čim je obavještenje Kiseljeva prispjelo u Petrograd, ruski kabinet je poslao telegramske instrukcije Butenjevu. U prilogu ove depeše poslato je i jedno "saopštenje" grofa Valevskog o Crnoj Gori. "Francuska vlada" - isticalo se u depeši - "čije je držanje, nasuprot insinuacijama Engleske i Austrije", obilježeno lojalnošću, izražava želju na "zajedničku akciju s Rusijom". Pošto su odbačeni prijedlozi britanskog i austrijskog kabineta o povezivanju rasprave o razgraničenju sa priznavanjem sizerenstva, kao baza za razgovore poslužiće samo rasprava o utvrđivanju crnogorsko-turskih granica. Pošto je tako tumačenje odgovaralo želji ruske vlade da obezbijedi "spokojstvo Crne Gore" i da sačuva svoj uticaj u toj zemlji, nijesu postojali nikakvi razlozi da se ruski ambasador na Porti uzdrži od učešća u razgovorima. Stoga je Butenjev brzo "usaglasio" svoje stavove sa potezima Tuvnela "u skladu sa savršenim slaganjem između dva dvora u pogledu zajedničkih koraka". Ukoliko bi pregovori bili prošireni i na pitanje priznavanja sizerentva Porte nad Crnom Gorom - Butenjevu je naloženo da u takvoj vrsti razgovora ni po koju cijenu ne učestvuje. Taj princip "diktira uvažavanje prava jedne hrišćanske države koja više od jednog stoljeća uživa faktičku nezavisnost". Od toga pravila svoje spoljne politike Rusija, inače, nije željela da odstupi.
U Parizu se s pažnjom izučavao svaki podatak o djelatnosti predstavnika velikih sila u Carigradu. Ruski poslanik kod francuskiog kabineta o svemu je blagovremeno obavještavan. Početkom decembra Valevski je javio Kiseljevu da je od "od francuskog ambasadora u Carigradu primio obavještenje da, pred neprijateljskim raspoloženjem Engleske i Austrije, on ne nazire nikakve šanse za uspjeh u sadašnjim okolnostima za projekt o određivanju granica te zemlje" (Crne Gore - B.P.). Bilo je jasno da se crnogorsko pitanje sve više komplikuje, dobrim dijelom i zbog držanja britanske i austrijske diplomatije. Ubrzo zatim događaji u Hercegovini i kriza izazvana tim događajima, pokazaće velikim evropskim silama svu ozbiljnost rasprave o razrješenju crnogorskog pitanja.

Još od marta 1853. knjaz Danilo se zanosio mišlju da uspostavi što tješnje veze sa Srbijom i da stupi u "prepisku" s Ilijom Garašaninom. Doduše, knjaz je dosta strahovao da njegova "pisma ne zapadnu u čije ruke". Uostalom, i sam Garašanin je davao dosta povoda za takva knjaževa strahovanja. Od jugoslovenskih političara toga vremena on je, možda, najpragmatičnije ocjenjivao snagu narodnih pokreta na Balkanu, ali i slabosti kojima su pokreti bili opterećeni. Garašanin je realno prosuđivao o opasnostima koje su tim pokretima prijetile od političko-strateških kombinacija velikih evropskih država, zainteresovanih za balkansko nasljeđe Otomanske carevine i za jugoslovenske zemlje pod vlašću monarhije, kojoj je takođe sagledavao kraj u svojim političkim vizijama. Zato je Garašanin i počeo da razvija mrežu tajnih kanala i veza sa mnogim narodnim prvacima u pojedinim jugoslovenskim zemljama, da stvara svoje pouzdanike, da im šalje otvorene i šifrovane poruke, što je knjazu Danilu bilo poznato. Knjaževoj prirodi nije odgovarao takav vid tajnih, kabinetskih nacionalno-političkih radnji i umovanja. On je želio brzu i energičnu akciju. Za njega je rizik kao kategorija predstavljao logičan pojam političke djelatnosti.
Knjaževa nadanja u Srbiju bila su velika. On nije mogao da zaboravi način na koji je srpska knjaževska vlada primila crnogorske preseljenike 1853-1854, kao ni to sa kakvom su pažnjom primali u Srbiju nove pridošlice iz Crne Gore.
Prepiska između dvije knjaževske vlade održavana je prema prilikama. Još na samom početku 1857. godine srpski popečitelj inostranih djela Aleksa Simić tražio je od crnogorske knjaževske vlade ekstradiciju nekih "srpskih ajduka" prebjeglih u Crnu Goru. U arhivi nema podataka kako je crnogorska vlada na to odgovorila.

Misija Iva Radonjića u Beogradu predočila je Danilu da u eventualnom sukobu s Turskom

Po povratku iz Pariza obratio se knjaz Danilo vladi Srbije da mu uputi “jednog dobrog u srpskom jeziku profesora ... koji će mu lekcije formalno predavati”. Sredinom juna 1857. odgovorio je knjazu J. Marinović da će srpska vlada to rado učiniti, ali da “nije lako naći lice dostojno odličnoga zanimanja”.
U maju 1857. otputovao je, po nalogu knjaza Danila, u nekakvu zagonentnu misiju za Beograd crnogorski senator i vojvoda, vrlo blizak knjažev saradnik - Ivo Rakov Radonjić. Čim je za odlazak crnogorskog emisara saznao ruski generalni konsul u Dubrovniku zatražio je od ruskog generalnog konsula u Beogradu izvještaj koji bi mu pobliže razjasnio smisao ovog putovanja. Stremouhov, inače, nije vjerovao zvaničnom saopštenju da Ivo Rakov Radonjić putuje u srpsku prijestonicu samo radi toga da bi otpratio do Beograda sina Novice Cerovića. Kad je dobio pismo iz Dubrovnika, ruski generalni konsul u Beogradu M. Milošević je javio da je iz “pouzdanih izvora” saznao da je Ivo Rakov Radonjić došao sa specijalnom misijom da traži od srpske vlade obnovu godišnje subvencije od “hiljadu zlatnika”, čija je isplata prestala da se daje crnogorskoj državnoj kasi od 1853. godine. Isto tako, Radonjić je bio dužan, kako objašnjava Milošević, da od srpske vlade zatraži savjet kako u datim uslovima poremećenih odnosa s Rusijom da djeluje crnogorska vlada. U tim razgovorima Radonjić nije skrivao svoju “mržnju prema Rusiji”.
Bez obzira što je srpski knjaz u neku ruku odobravao preorjentaciju spoljne politike crnogorskog vladara, članovi srpskog knjaževskog savjeta su osuđivali ponašanje knjaza Danila. Članovi Savjeta su direktno saopštili senatoru Radonjiću da Srbija ne želi da Crnoj Gori produži finansijsku subvenciju u trenutku kad sličnu finansijsku pomoć “uskraćuje” ruska vlada, koja je dosad “velikodušno podržavala Crnu Goru”. Pored toga, mnoge uticajne ličnosti u Srbiji su savjetovale knjaževog izaslanika da Crna Gora prestane da traži izmjenu svoga političkog položaja od Turske i ostalih sila u Evropi, jer planirana promjena ne bi donijela nikakvu korist crnogorskom narodu.
Ruski generalni konsul u Beogradu je zapazio da antiruske izjave crnogorskog senatora nijesu naišle ni na kakav odjek kod uticajnih ličnosti u Srbiji. Naprotiv, svi istaknuti ljudi političkog života u Beogradu bili su zaprepašćeni neblagodarnošću crnogorskog vladara prema staroj pokroviteljici Crne Gore.
U razgovorima koje je vodio sa Marinovićem i Garašaninom, Radonjić je, kako izgleda, dobio sasvim drugačije sugestije. Ova dvojica uticajnih srpskih političara savjetovali su mu da Crna Gora treba da se pridržava savjeta francuske diplomatije i da prepusti francuskoj vladi rješavanje crnogorskog pitanja diplomatskim putem.
Srpski vladar je dao na poklon Ivu Rakovu Radonjiću jednu sablju, sa ugraviranim knjaževskim inicijalima. To je na neki način trebalo da simbolizuje čvrstu povezanost dva vladara. Ruska diplomatija je zlurado konstatovala da je dvojicu vladara tada najviše povezivalo “antirusko” raspoloženje.
Zbunjen energičnošću u osudi knjaz Danilove antiruske orjentacije, što su je nedvosmisleno izražavali neki srpski uticajni političari, senator i vojvoda Radonjić je zatražio prijem kod ruskog generalnog konsula. Ovaj je taj nagovještaj kategorički odbio. Radonjić je, ipak, iskoristivši jednu povoljnu okolnost, posjetio ruski generalni konsulat. Ruski predstavnik ga je primio veoma hladno. Prilikom ovog susreta, Radonjić je pokušavao da opravda crnogorskog vladara zbog njegovog putovanja za Pariz, rekavši da je ono preduzeto sa znanjem i odobrenjem ruske vlade. To je bilo sve o čemu su tada izmijenili mišljenje ruski predstavnik i crnogorski senator.
U pismu Stremouhovu, Milošević je isticao da knjaz Danilova “antiruska” orijentacija ne nailazi ni na kakvu podršku u Srbiji. On je, takođe, napomenuo da su u "Srpskim novinama" preštampana ili spomenuta pisma iz bečkog "Svetovida", čiji je autor navodno bio Stremouhov.
Neupješna misija Iva Rakova Radonjića u Beogradu otkrila je, ipak, knjazu Danilu nekolike stvari. Kao prvo, sa “antiruskom” kampanjom se tada nije mogao učvrstiti uticaj ni u Crnoj Gori, ni u Srbiji, ni, pogotovo, u jugoslovenskim zemljama pod turskom vlašću. Kao drugo, knjaz je od svoga bliskog saradnika doznao da u eventualnom sukobu s Turskom, Crna Gora ne može računati na podršku Srbije.
Po svoj prilici, Radonjićeva misija je dala podsticaja knjazu da se odluči na vraćanje staroj, tradicionalnoj političkoj strategiji u odnosu na Tursku. On je, naime, još po povratku iz Pariza shvatio da se s Turskom može razgovarati samo oružjem. Glavni saveznik mu je bila hercegovačka i brđanska raja, spremna da se oružja lati kad god se sa Cetinja za to uputi poruka.

Srpski knjaz piše Danilu: Osuditeljna djela prokletog Vukašina i Vuka počeše se obnavljati i u Crnoj Gori i u Srbiji

Nepovoljno okončana Radonjićeva misija nije pogoršavala knjaževe odnose sa Srbijom. Krajem avgusta knjaz je zatražio od srpskog vladara da primi na školovanje dva crnogorska mladića. Na knjaževu molbu pozitivno je odgovorio popečitelj inostranih djela Stefan Marković. Tada je srpska vlada zatražila od knjaza Danila da se iz crnogorske arhive dostave sva pisma o srpsko - crnogorskim odnosima i vezama od trenutka kad su dvije države uspostavile zvaničnu državnu prepisku. Toj molbi knjaz Danilo je odmah izašao u susret. Iz crnogorske arhive upućeni su za Beograd svi sačuvani originali.
Sredinom novembra knjaz Danilo je obaviješten od Filipa Lainovića iz Podgorice da se “u Srbiji pojavila buna protiv knjaza Aleksandra”. Odmah poslije toga, knjaz je uputio za Beograd svoga ađutanta Vukovića da čestita knjazu Aleksandru na tome što ga je mimoišla opasnost od skovane zavjere. Krajem novembra srpski vladar je uputio knjazu pismo puno izraza zahvalnosti i solidarnosti s Crnom Gorom. U njemu je srpski vladar isticao neprijatnu činjenicu “što se osuditeljna djela prokletog Vukašina i Vuka počeše obnavljati i u Crnoj Gori i u Srbiji”.
Krajem godine doputovao je na Cetinje stari crnogorski poznanik, prijatelj Crne Gore i Crnogoraca - Ljubomir Nenadović. Ruski generalni konsul u Beogradu nije znao razloge Nenadovićevog putovanja. Po podacima do kojih je došao, Nenadovićev odlazak na Cetinje, imao je za cilj da odvrati knjaza Danila od njegovog "pogubnog" puta. U slučaju da mu pođe to za rukom - isticao je generalni konsul - zadržao bi se na Cetinju. Za slučaj neuspjeha Nenadović, kao stari rusofil, vratio bi se smjesta za Beograd.
Nenadovićev odlazak na Cetinje izazvao je veliko podozrenje kod ruskih zvaničnih organa. Do knjaza Gorčakova su čak bile doprle vijesti da istaknuti srpski pisac putuje na Cetinje da ispita mogućnost za otvaranje crnogorske štamparije, u kojoj bi bio publikovan časopis s antiruskom političkom orijentacijom. O tome je kancelar obavijestio i Aleksandra II. Odmah poslije ovakvih prispjelih obavještenja poslata su uputstva ruskom generalnom konsulu u Dubrovniku da se postara kako bi se takav poduhvat onemogućio. Pokazalo se da su vijesti o osnivanju časopisa na Cetinju s antiruskom orijentacijom bile lansirane iz nekih antiruskih centara. Uostalom, sam Lj. Nenadović je bio osvjedočani prijatelj Rusije i njezine politike.
Početkom juna 1857. odigrao se jedan događaj koji je odjeknuo u Crnoj Gori, bacio veliku sumnju na knjaževu ličnost, na njegove metode upravljanja i na način obračuna s političkom opozicijom. Vijest da je 29.V/10.VI izvršen atentat u Carigradu na Stevana Perovića Cucu brzo se raširila po jugoslovenskim zemljama. Malo je bilo upućenijih ličnosti koje ovo zagonetno ubistvo nijesu dovodile u vezu s knjazom Danilom. Svi su konci zavjere protiv Perovića, zaista, vodili do Cetinja.
Stevan Perović Cuca bio je jedan od najljućih knjaževih protivnika među političkom emigracijom. Sin serdara Andrije Perovića, sestrić Petra II Petrovića Njegoša, bio je darovita ličnost. Bavio se i poetskim stvaralaštvom, a sklonost za to vjerovatno je naslijedio po majčinoj liniji. Kad je 1853. emigrirao zajedno s Perom Tomovim Petrovićem, svojim ujakom, i serdarom Milom Martinovićem, za knjaza Danila je predstavljao najopasnijeg emigranta i političkog protivnika. To je knjaževu mržnju uzdiglo do najveće mjere, pogotovo kad je plahoviti crnogorski vladar saznao za kombinaciju Pera Tomova Petrovića da Cucu posini i tako mu omogući legitimitet u pretenziji na crnogorski vladarski prijesto.
Pošto je crnogorskoj političkoj emigraciji iz 1853. kao i onoj iz 1857, od strane austrijskih vlasti određen Zadar za mjesto boravka, Peroviću je dozvoljeno da otputuje u Beč. Kao bivšeg crnogorskog senatora, a sestrića vladičina i ličnost sa zaslugama u ratu 1853, austrijska vlada ga je primila kao emigranta s posebnim statusom. Po obavještenjima ruske diplomatije, Perovića je poslije emigracije primio u audijenciju i austrijski imperator. Da bi mu se obezbijedilo solidno izdržavanje u prijestonici monarhije, odlučeno je da se primi na službu u jednom od konjičkih pukova austrijske vojske.
U Beču je krajem oktobra 1853. otpočeo da izlazi srpski list "Svetovid". Nastavljajući svoju literarnu djelatnost, započetu još u "Srpskim novinama" i " Šumadnici", Perović je postao jedan od istaknutih saradnika "Svetovida". Baveći se literarnim radom i uživajući podršku austrijskih vlasti, Perović je ostao u Beču od 7. II 1854. do aprila 1857, kad je otputovao za Carigrad. Ruska diplomatija je odmah saznala za njegov dolazak u otomansku prijestonicu, ali nije znala stvarne razloge koji su ga podstakli da preduzme ovakav korak. Po svoj prilici, Perović je preduzeo ovaj rizičan poduhvat sa znanjem austrijskih vlasti, želeći da u otomanskoj prijestonici sondira teren za produžetak razgovora o priznanju sultanovog vrhovnog sizerenstva nad Crnom Gorom. Time je želio da se na neki način oduži austrijskoj vladi za usluge koje mu je do tada činila.

Knjaz Danilo je znao da je Perović autor članaka objavljenih u zagrebačkim novinama protiv njega i njegovih metoda vladavine

Neposredno prije pogibije Perović se iz Carigrada obratio pismom knjazu Danilu, moleći ga da "zaboravi prošlost" i da ga "smatra za vjerna podanika i iskrena rođaka". Kako je knjaz Danilo isticao u pismu francuskom ministru inostranih poslova Valevskom, Perović se nudio da bude crnogorski "otpravnik poslova u Carigradu". Knjaz je sve to odbio. On je znao da je Perović autor članaka objavljenih u zagrebačkim novinama protiv knjaza i njegovih metoda vladavine. Osim toga, knjaz je bio ubijeđen da Perović kuje opasne zavjere.
Rusko diplomatsko predstavništvo u Carigradu saznalo je dvije nedjelje prije atentata da je u otomansku prijestonicu prispjelo telegramsko upozorenje austrijskog ministra inostranih poslova grofa Buola internincijusu: da je iz Crne Gore upućen sveštenik Joko Kusovac sa zadatkom da izvrši atentat na Perovića. Čim je ovo upozorenje iz Beča prispjelo, austrijski predstavnik u Carigradu obavijestio je otomansku vladu. Ona je o tome javila Peroviću. Sam Perović nije mnogo obraćao pažnju na učinjeno upozorenje, nadajući se da će ga o svim mogućim opasnostima na vrijeme obavijestiti Crnogorci koji su tada boravili u Carigradu. Međutim, 29. V/10. VI, u devet časova uveče, bio je smrtno ranjen od grupe, sastavljene od dvije ili tri ličnosti.
Odmah poslije atentata na Perovića, otomanska vlada je izdala naredbu guverneru Albanije da se podvrgnu strogoj kontroli svi putnici koji su morskim putevima tih dana dolazili iz Turske za Crnu Goru. Slične mjere su preduzele i austrijske vlasti, po izričitoj naredbi ministra inostranih poslova grofa Buola. Stroga naredba ministra Buola bila je u skladu s austrijskim zakonima, jer je ubijeni bio ugledna ličnost, a, uz to, imao i oficirski čin u austrijskoj vojsci.
Svi su listovi u jugoslovenskim zemljama osudili takav čin i takav metod odnosa prema političkoj emigraciji. Čak je i novosadski "Srpski dnevnik", list, svakako, najviše naklonjen knjazu i Crnoj Gori, osudio ovakav postupak. On je knjaza direktno optužio kao krivca za ovaj zločin. U opširnom članku, posvećenom Perovićevoj pogibiji precizno se, čak, navodi da je gotovo istovremeno s Perovićevim dolaskom iz Beča u Carigrad doputovao sa Cetinja knjažev povjerenik pop Joko Kusovac. Teške riječi sa stranica "Srpskog dnevnika" nijesu mogle biti prijatne prijateljima Crne Gore po jugoslovenskim zemljama.
Bez obzira što je francuski ministar inostranih poslova Valevski dao zvaničnu izjavu da se knjaz Danilo ne može okriviti za ubistvo Stevana Perovića Cuce - odgovornost sa crnogorskog vladara za počinjeni zločin nije mogla da se skine kod iole upućenijeg posmatrača. Čak ni navodno pismo koje je Cuca poslao knjazu Danilu, a ovaj dostavio na uvid francuskom ministru, niko nije uzimao u obzir kao ozbiljan dokaz za opravdanje crnogorskog vladara. Uostalom, sama činjenica da je ubrzo poslije Perovićevog ubistva pop Joko Kusovac došao na Cetinje, gdje ga niko nije ni krivo pogledao za počinjeni zločin u Carigradu, dovoljno sama za sebe govori. Ruski poslanik na Porti Butenjev smatrao je, takođe, da je knjaževa umiješanost u ovo zagonetno ubistvo dokazano Perovićevom izjavom, izrečenoj na samrtnoj uri, kad je direktno knjaza naznačio kao vinovnika atentata.
Pariski mirovni ugovor (1856) samo je odgodio rješenje istočnog pitanja. Svi progresivni krugovi u Evropi su to osjećali. Zbog toga interesovanje za istočnu politiku velikih evropskih sila ne prestaje kod evropske javnosti. Reklo bi se, čak, da to interesovanje, posebno kod ruske javnosti, obuhvaćene snažnom propagandom slavenofila, počinje od onog trenutka kad su "zamukli sevastopoljski gromovi".
Ako bi se tjerao mak na konac, sva osnovna pitanja koja su potresala u manjoj ili većoj mjeri evropski politički život bila su na neki način uvučena u klupko problema na Istoku - budućnost Grčke, sudbina slovenskih naroda pod Turskom, položaj Austrije, sudbina Italije, budućnost ustrojstva Njemačke, savez Rusije i Francuske, dominacija Velike Britanije na Sredozemlju, Suecki zemljouz i mnogi drugi problemi sporednijeg značaja.
Po okončanju krimskog rata očekivalo se da će se sačuvati evropska antiruska koalicija. Međutim, odmah po zaključenju Pariskog mira počele su da pucaju spone koje su je uoči rata čvrsto vezivale.
Od trenutka kad je Katarina II učvrstila pozicije Rusije na obalama Crnog mora i stavila ih pod superiornu kontrolu tek stvorene crnomorske flote, čije će se zastave ubrzo zavijoriti po vodama Sredozemlja, Rusija je u neku ruku bila jedan od najmoćnijih gospodara situacije na Istoku. Evropi se činilo da je krimski rat učinio tome kraj. U tome se ona teško varala. Pokazalo se da je Rusija, kojoj su diktirani uslovi mira u Parizu, ostala i dalje faktor prvog reda politike na Istoku. Stoga pojedini članovi bivše evropske koalicije ulažu napore ko će prije i snažnije učvrstiti svoje pozicije u Petrogradu.

Zvanična Evropa nije očekivala da će knjaz Danilo već od sredine 1857. da zauzme nov kurs u spoljnoj politici

Krimski rat je pokazao svu nemoć krijeposne Rusije, otkrio elemente koji su nagrizali organizam ogromne imperije, degradirao politički sistem Nikolaja I, koji je dugo služio interesima evropske reakcije. S druge strane, krimski rat je potvrdio da je glas Rusije ostao takav da se morao uvažavati. Iako su neki članovi evropske koalicije željeli da to ospore - stvarnost je bila drugačija.
Dva najveća protivnika Rusije poslije zaključenja mira u Parizu ostali su kabineti Velike Britanije i bečke monarhije. Publicisti ovih zemalja stalno su punili stupce novina i časopisa člancima o "nezavisnosti", "samostalnosti" i "cjelokupnosti" Turske, sankcionisane, navodno, odredbama jednog međunarodnog ugovora, što je Osmansko carstvo trebalo da uvede u "porodicu evropskih država". Takva politika zaštite Osmanskog carstva podsticala je neke otomanske političare da, po zaključenju mira u Parizu, počnu da ističu svoja prava nad dunavskim knjaževinama i nad Srbijom i Crnom Gorom, smatrajući ih neprikosnovenim dijelom svoje državne zgrade.
Dok je turkofilski raspoložen dio britanske i austrijske javnosti širio glasove o preporodu Turske, o ponovnom "bljesku" stare osmanske "moći", u otomanskim zapadnim provincijama, tj. u Bosni i Hercegovini, počela su velika komešanja, uzbuđenja i neredi. To je slavenofilsku javnost Rusije natjeralo da odmah upućuje jetke prigovore Evropi i Turskoj, upozoravajući ih na to da je nastupilo vrijeme za otrježnjenje.
Ruska vlada nije mnogo vjerovala odredbama sultanovog Hatihumajuna iz 1856. Ona nije bila ubijeđena da će otomanska administracija biti u stanju da stvori "načelo jednakosti" pred zakonom muslimana i nemuslimana. No, i pored toga, petrogradska vlada je činila pokušaje da, u skladu s odredbama mira u Parizu, vrši zajedno s ostalim silama pritisak na Portu da sprovede u život nagoviještene reforme. O ravnopravnosti građana pred zakonom teško je moglo biti riječi u sistemu agrarnih odnosa koji je važio u Turskoj. Izvještaji i ruskih i austrijskih konsularnih predstavnika iz Bosne i Hercegovine puni su upozorenja o teškim poreskim obavezama hrišćanskih stanovnika, prinuđenih da daju trećinu sa zemlje vlasnicima, a desetinu zakupcima poreza. A o zloupotrebama organa vlasti u Hercegovini dao je upečatljiva svjedočanstva austrijski vicekonsul u Mostaru - Dubravčić. Još potresnije svjedočanstvo o tome predstavlja peticija jeromonaha Prokopija Čokorila, upućena krajem avgusta 1857. ruskom generalnom konsulu u Dubrovniku. U njoj istaknuti hercegovački politički i crkveni prvak ističe da je Hercegovina stavljena u takav "jaram" "tirjanstva" da "narod ne poznaje sebe za narod".
Pokret u Hercegovini i Bosni odmah je izazvao zabrinutost u Evropi. U Beču su odmah počeli da zvone na uzbunu. Ona je dobrim dijelom bila podsticana saznanjima da vođe narodnog pokreta i u Bosni i Hercegovini okreću svoje poglede ka Petrogradu. Zbog toga su bečki političari svim silama nastojali da te pokrete na neki način odvoje od Rusije. U toj želji su nastojali da nacionalno raspoloženje Slovena pod Turskom, prikažu za strogo revolucionarni pokret, smatrajući da će na taj način zvanični Petrograd najlakše odvojiti od njega. Niko kao Pogodin nije to otvoreno istakao.
Narodni pokreti u Hercegovini i u brdskim plemenima crpili su pored ostalog snagu iz blizine Crne Gore, iz saznanja da će ta slobodna zemlja, za slučaj neuspjeha ustaničkih akcija, predstavljati uvijek sigurno pribježište. Zvanična Evropa nije očekivala da će knjaz Danilo već od sredine 1857. da zauzme nov kurs u spoljnoj politici.
Konsularni i diplomatski predstavnici na Balkanu su uočili da u Crnoj Gori vladaju red i mir, blagodareći dobrim dijelom i željeznoj ruci knjaževog brata, tada već prezidenta Praviteljstvujušćeg senata, vojvode Mirka Petrovića. Iz toga su neki od njih izvlačili pogrešne zaključke sve do trenutka dok nijesu saznali pouzdane podatke o tome da Crna Gora hoće da iskoristi narastajuće narodno neraspoloženje u svom susjedstvu. A antitursko raspoloženje u Južnoj i Istočnoj Hercegovini i brdskim plemenima, a posebno u Vasojevićima, pretvaralo se u široki narodni pokret za svrgavanje otomanske vlasti i priključenje tih krajeva Crnoj Gori. Narodni prvaci iz tih krajeva stalno krstare od svojih mjesta do Cetinja, tražeći od knjaza Danila da ih uzme pod svoje okrilje. Knjaz Danilo ih ščedro dočekuje, savjetuje i postavlja čak i kapetane po uznemirenim brdskim plemenima i po Hercegovini.
Dajući široku podršku narodnom pokretu u Hercegovini i brdskim plemenima, knjaz Danilo je želio da to iskoristi i kao sredstvo pritiska na otomansku vladu i na evropsku diplomatiju, ne bi li se ubrzali razgovori o crnogorsko - turskom razgraničenju. Za sve vrijeme dok su vlasti na Cetinju radile na pripremama ustaničkih akcija i dok su knjaževi povjerljivi ljudi obilazili Hercegovinu i brdska plemena, knjaz je održavao preko konsularnog kora u Skadru vezu sa otomanskim vlastima.
Pripreme za ustaničke akcije bile su dobro sinhronizovane i prema Albaniji i prema Hercegovini.

Mostarski Turci su negirali da su Grahovo Drobnjak i Župa pod knjaževim suverenitetom smatrali su čak da je čitava Crna Gora njihova

Ustanak u Vasojevićima bio je veoma široko zamišljen i vješto pripreman. Čim su konsuli velikih sila u Skadru saznali za događaje u Vasojevi-ćima, zauzeli su se kod skadarskog guvernera da ne šalje vojnu ekspediciju na uznemireno područje. U tom pogledu bio je naročito zainteresovan francuski vicekonsul Ekar. Međutim, ratoborne struje u Skadru prihvatile su prijedlog Ali - paše gusinjskog da se na Vasojeviće pošalje vojna ekspedicija i pokret smiri u začetku. Diplomatije zapadnih država su preko svojih predstavnika odmah intervenisale na Porti. Iz Carigrada je prispio odgovor da otomanska vlada neće tolerisati da se poreska davanja vasojevićkog stanovništva slivaju u crnogorsku državnu kasu. I pored zauzimanja konsularnog kora u Skadru, do sukoba turske vojske sa vasojevićkim ustanicima došlo je 19. XI/1. X 1857. Da bi se na vrijeme prekratilo krvoproliće, u Gusinje je otputovao francuski vicekonsul da uloži svoj uticaj kako bi se što prije zaključilo primirje.
Sredinom oktobra došlo je do sukoba i na prostoru između Spuža i Podgorice, gdje je jedan veći odred Crnogoraca (oko 4000 ljudi) zauzeo neka sporna zemljišta. Krajem mjeseca oktobra Mustafa - paša je sazvao konsularni kor na savjetovanje, želeći da njihovim posredstvom sazna prave namjere zvaničnog Cetinja, kako u odnosu na Vasojeviće tako i u odnosu na neka područja prema Podgorici, posjednuta od Crnogoraca.
Konsuli velikih sila su prihvatili molbu Mustafa - paše, pa su krajem oktobra otputovali na Cetinje. U razgovoru sa knjazom stekli su uvjerenje da su nemiri na granicama, tj. pobuna u Vasojevićima i crnogorsko zauzimanje nekih teritorija prema Podgorici, izvršeni ne bez znanja crnogorskog vladara već direktno po njegovim uputstvima.
Boravak evropskih vicekonsula iz Skadra na Cetinju imao je izuzetan značaj za dalje vođenje crnogorske spoljne politike. Tada je, naime, prvi put došlo do direktnog susreta crnogorskog knjaza sa jednim zvaničnim ruskim predstavnikom poslije raskida odnosa na početku 1857. U razgovoru sa Sučenkovom, knjaz je izrazio želju da ponovo uspostavi ranije odnose sa ruskom vladom. Sučenkov je o tome odmah obavijestio generalnog konsula u Dubrovniku, moleći ga da tu važnu vijest proslijedi poslaniku u Beču. Sučenkov je bio mišljenja da bi knjaževu inicijativu trebalo prihvatiti, pod uslovom da prizna počinjene greške u vođenju spoljne politike krajem avgusta, a prvi pokušaji o tome vezani su za ime Jovana Vaclika.
Dok su događaji na crnogorskoj granici prema Skadarskom pašaluku bili na neki način pod kontrolom konsularnih predstavnika velikih sila u Skadru, stanje na granici prema Hercegovini bilo je mnogo teže. Tamo su događaji tekli pravcem čiji se kraj nije dao sagledati. Jedno je bilo sasvim jasno da se sa Cetinja rukovodilo čitavim pokretom. Ovoga puta se pokazalo koliko su bile dobro proračunate knjaževe mjere naseljavanja pograničnih krajeva prema Hercegovini. Knjaz je, naime, odmah po okončanju crnogorsko - turskog rata 1853. duž čitave granice prema Turskoj naseljavao Crnogorce da mu posluže u kritičnim trenucima kao krajišnici što se na svaki poziv odmah laćaju oružja. Tako je naselio neke teritorije oko Kosovog Luga, a grahovsko stanovništvo imao je namjeru da osnaži pridošlicama. Planinu Lukavicu dodijelio je Župljanima, Zagarčanima i Komanima, dok je u Rudinama stvarao naselja za neke crnogorske povratnike koji su zbog raznih krivica bježali na tursku teritoriju. Poslije naseljavanja Broćanca i Lukavice, knjaz je nastavio da sistematski nastanjuje Crnogorce na teritoriju Lukova, Lipova, Riječana i okoline Spuža. Time je izgrađivao oko Crne Gore jedan živi sanitarni kordon preko koga je teško bilo prijeći.
Političko neraspoloženje u Hercegovini udvostručavali su agrarni odnosi, čija se suština nije ni u čemu mijenjala, bez obzira na davana obećanja. Knjaz Danilo tada izdaje naredbu Grahovljanima da ne daju ni zrna žita otomanskim vlastima i korjenićkim muslimanima. Ohrabreni otvorenom podrškom sa Cetinja, stanovnici Hercegovine počinju da daju izjave da jedino knjaza Danila priznaju za zakonitog gospodara.
Početkom novembra knjaz Danilo je uputio jednu delegaciju u Mostar na pregovore s Turcima. Knjaževi izaslanici nijesu naišli ni na minimum razumijevanja kod otomanskih vlasti. One, upravo, nijesu željele ni da čuju za izjave crnogorskih izaslanika da su Grahovo, Nikšićka Župa, Drobnjak i neka ostala područja pod knjaževim suverenitetom, već su, čak, smatrale da je i čitava “Crna Gora njihova”. Odmah po odlasku knjaževih izaslanika iz Mostara, turske vlasti počinju da jačaju garnizone na granici prema Crnoj Gori. Hercegovci su tada otpočeli da u velikom broju prelaze na crnogorsku teritoriju, predosjećajući da će oružje ponovo da rješava njihovu sudbinu. U jesen 1857. bile su otpočele crnogorske čete da prelaze u Hercegovinu.
Staro ustaničko središte Zupci ponovo ulazi u prvi plan narodnog pokreta. Zubački prvak Luka Vukalović, osvjedočeni narodni vođa, postaje jedna od glavnih ličnosti novog ustaničkog pokreta.
Razočaran u dobru volju Evrope, knjaz Danilo je i sam bio došao do uvjerenja da pregovori s Turcima ne vode nikuda

Luka Vukalović je krajem septembra sazvao veliku skupštinu narodnih prvaka iz Gacka, Golije, Pive, Banjana, Drobnjaka, Šaranaca, Nikšića i Rudina na kojoj je vijećano što da se uradi. Svi učesnici su jednoglasno odlučili da se na Cetinje upute izaslanici Luka Vukalović i Luka Petković. Knjaz Danilo, razočaran u dobru volju evropskih diplomatija, i sam je bio došao do uvjerenja da pregovori s Turcima ne vode nikuda. Turci su se samo silom mogli natjerati na popuštanje, a narod samo oružjem izvojevati sebi prava. Stoga je na sastanku na Cetinju prihvaćen prijedlog o oružanom ustanku. Knjaz Danilo je ustanicima obećao punu podršku. Kao znak dobre volje obdario je oba hercegovačka izaslanika srebrom okovanim handžarima.
Poslije povratka hercegovačkih izaslanika sa Cetinja, započele su pripreme za organizovanje ustaničkih odreda. Luka Petković je pošao u Šumu i Popovo. Tamo je na brzinu prikupio odred od 300 ljudi. Kad je s njima stigao u Zubce, Luka Vukalović je već imao 1.000 ustanika. To je bilo dovoljno da se odmah otpočne sa oružanim akcijama. Po ocjenama austrijskih vlasti u Dalmaciji, broj ustanika početkom decembra narastao je na 4.000.
Uznemiren vijestima iz Južne Hercegovine, Vasif - paša je zatražio od hrišćanskih podanika da upute delegaciju u Mostar. Ustanici su poslali svoje izaslanike 12/24. XII. Uoči odlaska ustaničke delegacije za Mostar, Turci su napali ustaničke položaje i u jednočasovnoj bici ostalo je na bojištu 10 ustanika i 20 turskih vojnika. Ustanike je tada mnogo ohrabrivalo uvjerenje da će ih crnogorski knjaz pomagati “svim sredstvima”.
U decembru 1857. u Hercegovini su crnogorske čete predstavljale vojni činilac prvog reda. Krajem decembra jedna brojnija crnogorska četa, pod komandom popa Luke Jovovića, vodila je tešku bitku sa jednom turskom vojnom kolonom i uspjela je da joj zaplijeni čitavu komoru.
Poslije bitke od 11/23. XII ustanak se počeo naglo širiti. Na oružje su se digli Banjani, Pivljani, Golijani, Rudinjani, Šaranci, Drobnjaci. Turske vlasti u Mostaru počela je da hvata panika. Pred kraj decembra krenuo je jedan turski odred, pod komandom ozloglašenog Mujage Serdarevića, u pravcu ustaničkog područja. Njega su dočekali ustanici i nanijeli mu težak poraz. U tom boju su učestvovali i ustanici katolici.
Knjaz Danilo je bio riješen da ustanak ne ispušta iz ruku, makar i po cijenu novog rata s Turcima. Na Cetinju su započele prave ratne pripreme. Počeli su da se udvostručuju porezi, bez obzira na to što je narod gunđao zbog inače nesnosnih poreskih opterećanja.
I ove godine knjaz Danilo je preduzimao neke mjere radi formacijske dogradnje vojne organizacije. U Arhivi Praviteljštvujuščeg senata nalazi se sačuvani dio “Protokola vojnih”. Knjaz je, nesumnjivo, imao namjeru da prikupi tačne podatke o vojnim snagama kojima zemlja raspolaže. Ratna psihoza je već bila zahvatila Crnu Goru. Za nabavku ratnih sredstava državna kasa je tada raspologala sumom od 50.000 talijera.
Čim su počele oružane akcije u Hercegovini, vojvoda Miljan Vukov sa Vasojevićima i Moračanima izvršio je napad na Mateševo i Rečine, a zatim produžio prema Gornjem Bihoru. Ubrzo zatim, Drobnjaci, Uskoci i Šaranci napali su tursku karaulu blizu Komarnice, svu posadu isjekli, a turskog zapovjednika zarobili. Na sličan način postupili su i Pivljani sa kulom u Crkvicama, a Golijani i Gačani sa onom na Krscu. Već krajem decembra dobio je ustanički vođa Luka Vukalović pismo od igumana manastira Duži i od vojvode Vasilija Uljarevića u kome se isticalo da će “svaki Srbin od Korita, pa do Ljubinja i do Stoca ukabuliti raditi kao i oni”.
Turcima nije preostajalo ništa drugo nego da se povuku u gradove i utvrđena naselja.
Iako je knjaz Danilo svim sredstvima pomagao ustanak, šaljući ustanicima u pomoć svoje čete, još uvijek je pokušavao da pred evropskim konsularnim i diplomatskim predstavnicima nađe za sebe nekakvo opravdanje, stvarajući utisak o nekakvoj neutralnosti. On je tvrdio da su crnogorske čete sastavljene od ljudi koji zbog raznih krivica bježe od "crnogorskih sudova”. Čak su i pripadnici crnogorskih četa tvrdili da su prekinuli svaku vezu sa zvaničnim vlastima svoje zemlje. Malo je ko u te izjave vjerovao.
Svako je znao da se Crna Gora sprema za rat. Početak ustanka u Hercegovini zabrinuo je evropsku diplomatiju. Ruska vlada je ocijenila da on može dovesti do novih ozbiljnih zapleta na Istoku. Bilo je očevidno da knjaz Danilo želi da mačem ostvari ono što mu nije polazilo za rukom da uradi diplomatskim putem.

GRAHOVSKA BITKA

Revolt protiv turskih vlasti u Hercegovini i u nekim brdskim plemenima pretvorio se krajem 1857. godine u široki ustanički pokret. Crna Gora je zauzela aktivnu ulogu prema ustanku. Grahovo postaje središte odakle se upravljalo svim ili gotovo svim ustaničkim radnjama. U ime knjaza Danila i Senata tamo su bili izaslati vojvode i senatori Petar Vukotić i Ivo Rakov Radonjić.

Hercegovački vođa je tražio od Danila da ojača crnogorske čete sa 100 vojnika; knjaz je odmah poslao odred od 700 Crnogoraca

Kada su započele oružane akcije po čitavoj Južnoj Hercegovini, Pivi i Drobnjaku, počele su crnogorske čete da upadaju na ustaničku teritoriju. One su podigle borbeno raspoloženje kod ustaničkog stanovništva, izazvale strah kod Muslimana, a neke otomanske manje postaje natjerale da se povlače u gradove.
Ukupan broj ustaničkih snaga teško je bilo procijeniti. Iako su austrijski izvještači navodili da je njihov broj u decembru 1857. dosezao cifru od 4000 ljudi, ruski konsularni izvještaji ističu da ih je bilo 5400 (u Zubcima, Šumi i Dračevici - 2500, Drobnjaku - 1000, Grahovu - 400, Banjanima - 500, Pivi - 1000). Knjaževi izaslanici (među kojima su bili i njegovi perjanici) počeli su da krstare po ustaničkim područjima, noseći poruke sa Cetinja i ulivajući vjeru u potpun uspjeh oružanog ustanka. Sve je to bilo praćeno širenjem vijesti kako su navodno velike sile dale knjazu Danilu pravo da zauzme čitavu Hercegovinu. Tih dana je turski mudir iz Drobnjaka zarobljen od strane ustanika i doveden na Cetinje. Zaista, "Cetinje je bilo jedino mjesto, u koje su porobljeni Srbi upirali svoje poglede". Stoga se i slava ustaničkih vojničkih uspjeha dijelila sa Cetinjem.
Popularnost Luke Vukalovića rasla je svakim danom. Ustanici ga nazivaju "srpskim banom". Evropski konsuli, zbunjeni opasnim razvojem događaja, pokušavaju da stišavaju strasti. Ustanici im ne vjeruju. Oni ih nazivaju "špijunima", "našim neprijateljima, a turskim prijateljima". Luku Vukalovića traže na sve strane. Kao da je hercegovački narod osjećao da se pojavio pravi narodni vođa. U januaru je Luka tražio od knjaza da ojača crnogorske čete sa još 100 vojnika. Knjaz je Lukinu poruku "uzeo ozbiljno". Odmah je na ustaničko ratište poslao jedan odred od 700 Crnogoraca. Kako je ovaj odred priješao kod Crkvice preko austrijske teritorije - to je izazvalo protest austrijskih vlasti.
Francuski vicekonsul u Skadru takođe je bio iznenađen vijestima iz Hercegovine. Njega je još više zbunjivala činjenica da Crnogorci u velikom broju odlaze u pomoć ustanicima. Ekar zbog toga upozorava crnogorskog vladara da to može imati "rđavih posljedica". Uz to, skretao mu je i ozbiljnu pažnju na nezgodu od toga što crnogorske oružane formacije prelaze austrijsku državnu granicu. Ekar je ovom prilikom savjetovao crnogorskog vladara da napusti politiku pomaganja ustanika u Hercegovini u trenutku kad je Napoleon III već uspio da nagovori Portu da pošalje komesare da urede granicu s Crnom Gorom.
Slična strahovanja izražavala je i ruska diplomatija. Dobivši iz Skadra, Sarajeva i Vidina vijesti o ustaničkom pokretu, Butenjev je obavijestio vladu da su nemiri zahvatili Bosnu i Hercegovinu. Butenjev je prva obavještenja ovakve vrste dobio iz Sarajeva još krajem 1857. O tome je odmah obavijestio i otomanskog ministra inostranih poslova, skrećući mu pažnju na ozbiljnost nastalih prilika. Iz njegovih izvještaja dalo se zaključiti da se crnogoski knjaz direktno umiješao u poslove ustanka. Čim su s pažnjom proučena prva Butenjevljeva obavještenja, upućen je, po imperatorovom naređenju, zahtjev otomanskom kabinetu da se uzdržava od represivnih mjera u Hercegovini. Ono što je tada najviše uznemiravalo rusku diplomatiju bila je svakako činjenica što su stanovnici jednog dijela Hercegovine, a posebno Zubci i Kruševičani, isticali zahtjeve da se priključe Crnoj Gori i uđu u sastav crnogorske države. Slične zahtjeve upućivali su i stanovnici nekih drugih rejona trebinjske okoline.
Na samom početku ustanka osjećala se nadmoćnost ustaničke vojske u okolini Trebinja i Bileće, pa su otomanske vlasti hitno uputile poruke guverneru Hercegovine da tamošnjim garnizonima uputi pomoć. Turske vlasti su bile posebno uznemirene viješću da su neki ustanički odredi krenuli u pravcu Ljubinja.
Otomanske vlasti su stalno dovlačile pojačanja garnizonima u Hercegovini. I hercegovački guverner i Portini izaslanici su znali da je vojnički metod najgori put za rješavanje sporova sa ustanicima. Stoga čine pokušaje da se oni na neki način riješe pregovorima. Još u decembru 1857. vlasti iz Mostara uputile su arhimandrita Joanikija Pamučinu da započne pregovore sa ustaničkim prvacima. Turske vlasti su očekivale da će im tim putem poći za rukom da smire uzbunjene duhove. Za to vrijeme (krajem decembra) Hadži Ali - paša logorovao je u Ljubinju sa 500 regularnih vojnika, očevidno nespreman da se približi područjima zaposjednutim od strane ustaničkih odreda.
Arhimandrit Pamučina, koga je od Mostara do Trebinja pratio engleski vicekonsul, izjavio je ustaničkim prvacima da su otomanske vlasti spremne da uzmu u obzir sve opravdane žalbe raje. Izjava mostarskog arhimandrita je saslušana s pažnjom.
Odmah po dolasku Pamučine kod ustanika doputovao je u Dubrovnik iz Duži Mićo Ljubibratić s pismom ustaničkih prvaka.

Baron Mamula upućuje prijeteći telegram knjazu Danilu, tražeći od njega da zabrani Crnogorcima učešće u oružanim akcijama

U tom pismu je stajalo da se ustanici ne bune protiv sultana već protiv nasilja lokalne turske administracije i protiv zuluma muslimanskog življa. Lokalne vlasti čak nijesu bile objavile sadržaj osnovnih propisa carskog Hatihumajuna iz 1856. Ljubibratić je tada tražio od ruskog generalnog konsula dozvolu za odlazak ustaničke delegacije u Beč, da tamo preda žalbu predstavnicima velikih sila. Petković nije prihvatio ovu preporuku. On je savjetodavao Ljubibratiću da se žalba uputi predstavnicima sila u Sarajevu, zbog toga što je o njoj, inače, trebalo da se rješava u Carigradu. Tom prilikom Ljubibratić je saopštio Petkoviću da su austrijske vlasti nudile Vukaloviću pomoć u oružju i municiji samo da se drži austrijskih savjeta i pokroviteljstva.
Joanikije Pamučina i engleski vicekonsul su nastojali da smire nerede. Na skupštini u manastiru Duži, održanoj krajem januara 1858, bilo je 400 učesnika. Ustanici su raspravljali o turskim ponudama, za koje se strasno zauzimao engleski vicekonsul. Vijećanje na skupštini je pokazalo da ustanici nijesu mnogo vjerovali turskim ponudama. Njihovo nepovjerenje je na neki način opravdavala i činjenica što su tih dana Turci, dobivši pojačanja iz Mostara, krenuli na Zupce i Kruševicu.
Na skupštini je usvojen tekst žalbe na turske zulume. Žalba je upućena ruskom generalnom konsulu u Dubrovniku sa potpisima: Jevstatija Dučića, Vasilija Uljarevića, Rista Marjanovića, Vasa Vuletića, Tripka Pamučine, Vula Pravice, Sava Kurtovića, Lazara Tomovića i drugih starješina. Slično pismo poslato je predstavnicima sila u Carigradu, a potpisali su ga Jevstatije Dučić i iguman Nikodin Vulović. U ovom značajnom dokumentu isticalo se da "Turci koji među nama žive ne poznaju nikakve granice svome samovoljstvu. Oni smatraju nas i naše imuće za svoje sopstvenoje pritježanije, s kim mogu raspolagati po svojoj volji. Oni nikakve carske zapovijesti ne slušaju... oni nas ubijaju, globe, pale i svako samovoljstvo i posebicu rade". "Mi smo trpjeli - nastavljaju dalje ustanici - sve ono što se moglo trpjeti, ali sadašnja stradanja i turska nasilja i njihovo samovoljstvo nikako nam nije moguće podnositi". Nastavljajući pismo, hercegovački prvaci su izjavljivali da nijesu protivnici sultanovi. Oni su samo tražili da se sultanova obećanja poštuju i da se ispunjavaju odredbe carskog Hatihumajuna. Završavajući žalbe, ustaničke starješine nijesu mogli propustiti a da posebno ne istaknu zlodjela Hadži Ali-bega Resulbegovića, mudira trebinjskog i njegovog rođaka Adem-bega, kao i nedjela Osman-age Vetagića. To je, uglavnom, bio odgovor hercegovačkih prvaka na otomanske ponude. To je, uostalom, potvrdilo i pismo stanovnika Ljubomira upućeno tih dana hercegovačkom guverneru.
Početkom februara 1858. ustanički prvaci su ocijenili da bi valjalo pismene odgovore snabdjeti još jednim dokumentom, čiji je tekst trebalo poslati svim predstavnicima sila u Mostaru. Ovaj tekst je imao karakter memoranduma, a nosio je naslov: "Kratki opis zuluma koje trpi narod u okružju trebinjskom u Hercegovini”. Čim je od austrijskog vicekonsula u Mostaru saznao za prispjeli tekst memorandima, ferik Salih-paša zatražio je da mu se dostavi njegov prevod. Tekst ustaničkog memoranduma, inače, predstavlja najtežu optužbu na ponašanje otomanske administracije u Hercegovini, a posebno na karakter agrarnih odnosa u krajevima obuhvaćenih ustankom.
Otomanske vlasti u Mostaru otpočele su sistematski da okrivljuju Crnu Goru za stanje u Hercegovini. Te optužbe nije svako primao na isti način. Neko je njima vjerovao, a pravi poznavaoci prilika su držali da knjaz Danilo, i da je htio, nije bio u stanju da tako široko pokrene hercegovački narod na oružje, utoliko prije što je sam strahovao od optužbi da se to njemu ne pripiše u grijeh.
Knjaz je ustanak pomagao, kako savjetima tako i davanjem oružja i, što je najvažnije, slanjem crnogorskih četa na ustaničko područje. Knjaževi izaslanici i knjaževi perjanici počeli su da krstare po hercegovačkoj ustaničkoj teritoriji, da podižu borbeni duh kod naroda, da veličaju zubačkog vojvodu Luku Vukalovića, tako da je o njemu počeo da se širi pravi kult. Izgledi za smirivanje ustanka sve su više blijedili. Svakome je postalo jasno da se ustanak bez moralnog i materijalnog oslonca na Crnu Goru ne bi dao ni zamisliti.
Austrijske vlasti su bile iznenađene razvojem događaja u Hercegovini. One su bile ubijeđene da je ustanak ne samo djelo knjaza Danila, već rezultat "francuskih hrabrenja". Za to vrijeme Vasif-paša se trudio, kako je isticao Jonin, da raspali vjerski rat u Hercegovini, smatrajući da mu je lakše bacati krivicu na knjaza Danila, nego činiti bilo kakve prigovore Austriji.
Zbunjena razvojem prilika na njenim jugoistočnim granicama, bečka vlada se trudila da se preduzmu mjere da se ustanak u začetku presiječe. Stoga je dalmatinskom namjesniku, baronu Mamuli naređeno da pokuša po svaku cijenu da smiri Hercegovce. Krajem decembra on je uputio jedan prijeteći telegram knjazu Danilu, tražeći od njega da zabrani Crnogorcima učešće u oružanim akcijama.

Ustanički vođa je istakao da nije učinjeno ništa na objavi carskog Hatihumajuna iz 1856. o ravnopravnosti naroda u Otomanskoj carevini

Iznenađen sadžajem Mamuline depeše, knjaz Danilo je odgovorio da je izdao naređenje svakom Crnogorcu da ne učestvuje u hercegovačkom ustaničkom pokretu. Zadovoljan takvim odgovorom, Mamula je obavijestio vladu u Beču da se ustanak smiruje, da se Crnogorci vraćaju kućama i da uzbunjena raja, takođe, barem privremeno, odlaže oružje.
Poslije intervencije austrijskih vlasti i konsularnog kora iz Skadra knjaz Danilo je ponovo uputio na Grahovo dvojicu senatora: vojvodu Petra Vukotića i vojvodu Iva Rakova Radonjića. Oni su zajedno s turskim predstavnicima imali zadatak da nadgledaju povraćaj ustanika u svoje domove. Kako izgleda, posao knjaževih izaslanika nimalo nije bio lak teško su nalazili način za odgovor. Njihov napor je u znatnoj mjeri olakšavao britanski konsul, tako da se jedan broj ustanika vratio kući.
Krajem januara dalmatinski namjesnik je, ipak, mogao da obavijesti svoju vladu da je povraćaj ustanika uglavnom završen. Vojnim vlastima na granici bilo je naređeno da posjednu austrijsko - tursku graničnu liniju i striktno paze da li se sprovode dosljedno naredbe o zabrani prometa oružja i municije s ustanicima i Crnogorcima. Austrijski okružni poglavar u Dubrovniku tada je pismenim putem izrazio Luki Vukaloviću nezadovoljstvo svoje vlade zbog ustaničkog ponašanja.On mu je, takođe, saopštio da će ga učiniti direktno odgovornim za bezbjednost carskog puta kroz Sutorinu. Vukalović je odgovorio na ovo upozorenje izjavom da ga čudi kako jedna hrišćanska sila umjesto da ga uzme u zaštitu, “u pravednoj borbi protiv turskih ugnjetača”, dozvoljava sebi takve nedolične prijetnje. Ustanički vođa je upozorio austrijskog dubrovačkog poglavara na činjenicu da otomanske vlasti nijesu preduzele ništa da se objavi carski Hatihumajun iz 1856. o ravnopravnosti ljudi i naroda u Otomanskoj carevini.
Turske vlasti su bile riješene da upotrijebe svu energiju da se jedan lokalni ustanak, koji je u sebi nosio i mogućnost da se proširi i na druge oblasti, u začetku suzbije i uguši. Zato je odmah zatražio od Mehmed Rašid-paše da uputi nova pojačanja iz Bosne carskim trupama u Hercegovini. Turske vlasti su i dalje nastavljale da okrivljuju knjaza Danila i Crnu Goru, čak i u vrijeme kad je dalmatinski namjesnik baron Mamula bio prestao da to čini, i kad je austrijski predstavnik u Sarajevu, u izvještaju Prokeš Ostenu, direktno isticao neosnovanost turskih otpužbi.
Pritisnut od strane austrijskih vlasti, Luka Vukalović uočava da se ustanak teško može nastaviti. On stoga počinje pregovore s otomanskim vlastima, pošto je prethodno pustio turske zarobljenike. Svoje zahtjeve Vukalović je izložio u pismu Hamzi-begu Resulbegoviću 29. XII 1857/10. I 1858. U pismu je iznio sve razloge koji su “raju” natjerali da se lati oružja. Ubrzo zatim i izaslanik knjaza Danila javio je okružnom poglavalju u Dubrovniku da bez prekraćivanja zuluma nad hercegovačkim hrišćanskim življem nema mira u Hercegovini. To je i natjeralo bečku vladu da interveniše na Porti, kako bi se humanije postupalo sa “rajom”.
Otomanske vlasti u Hercegovini su malo vjerovale izjavama ustanika, a još manje uvažavale miroljubive napore knjaza Danila. Uvjerene da se svi narodni pokreti u Hercegovini podstrekavaju sa Cetinja, otomanske vlasti su već početkom januara počele da razmišljaju o obračunu s Crnom Gorom, tj. o slanju jedne snažnije ekspedicije protiv ove zemlje. Čim se za takve vijesti saznalo, i knjaz Danilo i ustanici su sve više postajali uvjereni da je put do mira dalek i težak, ako ga je, uopšte, i bilo. To uvjerenje potvrđivala je i činjenica da je za komandanta turskih neregularnih trupa u Hercegovini, na granici prema Crnoj Gori, postavljen poznati zulumćar Zaim Sultanović, a za Portinog komandanta u akciji pacifikacije divizijski đeneral (ferik) Salih-paša, takođe poznat zbog svoje surovosti. Za ustanike nije bilo drugog izlaza nego da naprave mali predah. Oružje se odložiti nije smjelo.
Po dolasku ferik Salih - paše u Trebinje zatraženo je da ustanički prvaci dođu na pregovore. Da bi na neki način pokazao dobru volju, Salih - paša je predložio da podnese ostavku trebinjski mudir - Hadži Haki-beg, “protivnik svakog progresa” i veliki progonitelj hrišćanskog življa u trebinjskom mudirluku.
Još krajem januara dobio je Luka Vukalović pismo od stanovnika Šume, spremnih da se dignu na oružje, tražeći od njega podršku i pomoć. Luka je ovo pismo odmah uputio na ruke knjazu Danilu, a na njegovoj poleđini dopisao molbu, da mu se pošalje “jedno stotinu ljudi uskoka”. Pismo je odnio Lukin kurir Ivo Punošević. Molba Luke Vukalovića pokazala se ubrzo kao opravdana. Turske neregularne trupe iz Trebinja krenule su u pravcu Poljica, s očevidnom namjerom da presijeku put između Zubaca i Duši. Turski poduhvat je preduzet tek pošto su pristigla pojačanja iz Mostara. Turski odred iz Trebinja krenuo je 27. I/8. II u pravcu Zubaca i Kruševice, ali je bio dočekan od ustanika.

Sukobi su se množili i na granici prema Kučima i Piperima - svuda na granicama Crne Gore prema Turskoj plamtjela je puška

Pošto su prije napada evakuisali stoku na austrijsku teritoriju i popalili napuštene domove, ustanici su izvršili napad na tursku vojsku, razbili je i natjerali u bjekstvo. Istog dana Rustem-beg Čengić krenuo je s jednim odredom neregularnih trupa na Pivu. Pivski ustanici su takođe nanijeli poraz Čengićevom odredu. Tom priliom Pivljanima je pala u ruke i velika količina municije. Dva dana poslije ovog okršaja (29.I/9. II) Turci su, dobivši nova pojačanja, obnovili napad na Zubce i uspjeli da ih popale. Ostalo je čitavo samo selo Konjsko.
Austrijske vlasti su bile uzbuđene događajima u Zubcima, ne toliko zbog ugrožavanja svoje državne granice, koliko zbog snažne “revolucionarne slovenske propagande”. Zbog toga su njezini ojačani garnizoni na granici bili postavljeni tako da bi se u slučaju kritičnog razvoja događaja pomoglo Porti, “svome susjedu i savezniku”. Iako je to strahovanje imalo osnova, ustaničke akcije se tada nijesu mogle razviti u opšti narodni ustanak. Za to nije bilo ni mogućnosti, niti je Crna Gora, kao jedina snaga na koju se ustanak naslanjao, bila u stanju da takav teret i rizik uzme na svoja pleća.
U želji da porazi centar ustanika u Hercegovini, turska vojska iz Trebinja nije prestajala sa napadima. Luki Vukaloviću je stvarno zaprijetila ozbiljna opasnost. Sa snagom od 1000 ustanika, on se nije mogao oduprijeti pritisku turskih trupa, kojim su stalno pristizala pojačanja iz Mostara. Stoga se ustanički vođa ponovo obratio knjazu Danilu za hitnu pomoć. Čim je primio ovu poruku, knjaz je uputio senatora i vojvodu Iva Rakova Radonjića sa jednim jačim odredom Crnogoraca u Zubce. Po austrijskim izvorima Radonjićev odred brojao je oko 4000 ljudi. Njegov sastav je bio, uglavnom, iz Katunske nahije. Do prvog žestokog okršaja ustanika i Crnogoraca protiv Turaka došlo je 10/22 . februara. U izvještaju poslatom istog dana sa bojišta, Ivo Rakov Radonjić javlja knjazu Danilu da: “... kako razredismo vukove katunske, u utorak uveče, te udrismo na Turke, polu vojske na selo Bogojevo, a polu vojske od Presjeke pravo na Grab, te paša, veliki đeneral turski, uteče usred ponoći, a vukovi katunski opališe Bogojevo, selo Konjsko, Zubce svekolike, pašu s vojskom uženi u Trebinje, i evo ne preko Zubaca, preko vaše zemlje, idemo doma". Vukalović je produžio s napadima i 12/24. februara, kada je prisilio tursku posadu u Sutorini da se povuče u Herceg Novi. U bici kod sela Drače ustanici i Crnogorci su imali 130 mrtvih i ranjenih.
Zbog velikih snjegova, koji su krajem februara prekrili područja obuhvaćena ustankom, prestale su veće oružane akcije. Čekalo se dok gora ozeleni.
Predah što je nastupio poslije bitke na Zubcima koriste austrijske vlasti da uzmu na sebe ulogu posrednika između Vukalovića i Turaka. One su predložile da se u selu Mrcinama sastanu ferik Salih-paša i Vukalović. Ustanici su ovu ponudu odbili. Oni su izjavili da ne vode rat samo za očuvanje fizičke egzistencije. Neki ruski diplomati su ovu inicijativu, takođe, ocijenili kao iluzornu. Uostalom, i po shvatanjima samih ustanika pacifikacija Hercegovne mogla se sprovesti samo uz posredovanje svih evropskih sila.
Zbog neuspjeha u bici na Zubcima protiv ustanika i Crnogoraca smijenjen je ferik Salih-paša.
Odlazak odreda vojvode Iva Rakova Radonjića iz Zubaca nije pokolebao ustanike. Svako je znao da će za slučaj potrebe Crnogorci ponovo doći. Doduše, knjaževa naredba, izdata poslije bojeva u Zubcima, da niko od Crnogoraca ne smije ubuduće da napada na tursku vojsku, shvaćena je bukvalno kod jednog dijela hercegovačkog življa, posebno u Zubcima i Popovu Polju. Iz straha od turske odmazde, jedan dio hercegovačkih žitelja počeo je da se sklanja na austrijsku teritoriju. Da su knjaževe izjave o uzdržavanju Crnogoraca, bile inspirisane diplomatskim razlozima - bilo je očevidno. Uostalom, to su jasno pokazivali događaji duž čitave granične linije s Turskom.
Sukobi na granici prema Albaniji počeli su gotovo istovremeno sa onim u Hercegovini. I njih je knjaz podsticao svojom aktivnom politikom, želeći da na svaki način neke sporne teritorije zadrži pod svojom vlašću. U tom pogledu knjazu je posebno bilo stalo do Krnjica, Šestana i do Spiča. Skadarski guverner je osjetio opasnost od knjaževe aktivnosti, pa je stalno upozoravao konsularni kor na implikacije takve crnogorske politike. Početkom februara ruski vicekonsul je izvještavao Butenjeva o opasnom razvoju događaja na ovom dijelu crnogorsko - turske granice. Sukobi su se umnožavali i na granici prema Kučima i Zatrijebču, što je natjeralo francuskog poslanika u Carigradu da o tome izvijesti Valevskog. Ništa nije bilo bolje ni na granici prema Piperima, gdje se, takođe, prolijevala krv. I o tome je francuska diplomatska služba na vrijeme upozoravala vladu u Parizu. Tako je svuda na granicama Crne Gore prema Turskoj plamtjela puška.

Diplomatski i konsularni predstavnici velikih sila nisu mogli da shvate suštinu ponašanja knjaza i crnogorskog naroda

Širila se tako jedna vatrena stihija koju je teško bilo zaustaviti i ugasiti. Stvarao se utisak da Crnogorci u miru ne mogu da nađu spokoja za život i rad, i da ih tek tada pritiskaju prave nedaće, pa su se laćali puške, nalazeći da im samo ona donosi bolji život i spas od gladi.
Diplomatski i konsularni predstavnici velikih sila nijesu mogli da shvate suštinu ponašanja stanovništva Crne Gore i knjaza Danila. Već početkom marta 1858. konsularni kor iz Skadra oštro je opominjao knjaza za ponašanje njegovih podanika. U ime konsularnog kora u Skadru takvo stanovište je saopštio francuski predstavnik Ekar.
Jedan dio evropske štampe, naročito listovi u njemačkim zemljama i u Austriji, počeli su žestoku kampanju protiv Crne Gore, optužujući je za izazivača hercegovačkih nemira. Tada je "Srpski dnevnik" stao u odbranu Crne Gore i njezinog vladara člancima zasnovanim pokatkad na suptilnim analizama položaja stvari na Istoku.
Bečka diplomatija je vršila žestok pritisak na Crnu Goru i njezinog vladara. Njenim vlastima u Dalmaciji nije mogla promaći iz vida činjenica da podršku ustanicima pruža jedan engleski diplomatski predstavnik u Hercegovini. Riječ je bila o mađarskom emigrantu, koji je poslije revolucije 1848 - 1849. došao na službovanje u engleski vicekonsulat u Mostaru. On se pokazao kao ljuti protivnik Austrije. Isto tako, znalo se da su protivnici Austrije, a prijatelji ustanika, ruski konsularni predstavnici: Petković, Jonin, Šulepnikov i Hilferding. Sam ruski konsulat u Dubrovniku postao je u izvjesnom smislu mjesto gdje se dogovaralo o daljim radnjama na širenju ustanka. Baš tih dana poznati ruski diplomat i pisac Hilferding predložio je da se otvori ruski konsulat u Mostaru, kako bi se i na taj način išlo u korak sa politikom ostalih evropskih sila zainteresovanih za probleme Istoka.
Iako su otomanske vlasti u početku s podozrenjem primile rusku inicijativu za otvaranje konsulata za Hercegovinu, ipak je vicekonsulat u Mostaru zvanično počeo da radi krajem avgusta 1858. godine. Možda bi otomanskevlasti na ovaj zahtjev drugačije gledale da se nemiri nijesu počeli širiti na Bosnu, obuhvatajući posebno Posavinu.
Oružani ustanak u Hercegovini i narodni pokret u Bosni, posebno ustanak u Posavini, pokazali su da u politici Rusije i Austrije postoje duboka protivurječja. To je na svoj način potvrđeno povodom odlaska bosanske delegacije u Beč kod otomanskog diplomatskog predstavnika. Delegacija je primljena i u austrijskom Ministarstvu inostranih poslova. Nju je, takođe, primio i jedan od saradnika ruskog poslanstva, poznati slavenofil i sveštenik Rajevski. Iz jednog izvještaja ruskog predstavnika Budberga, posvećenog dolasku ove delegacije u Beč, vidi se da je ruska vlada već tada mogla otvoreno da konstatuje da se tok stvari u Bosni i Hercegovini nalazi pod snažnim uticajem Austrije i njezine propagande. To je petrogradskoj vladi nametalo posebne obaveze.
Na Cetinju je tih dana vrilo kao u košnici. Razmišljalo se, planiralo i kombinovalo o najdjelotvornijoj političko - strateškoj liniji crnogorske spoljne politike. Preovladavalo je mišljenje da hecegovačko ustaničko raspoloženje treba podstaći, ustanike pomoći i podržati svim sredstvima. Svako se nadao da se na taj način Turska i Evropa mogu natjerati da se crnogorskom narodu prizna pravo barem na to da dobije jasno određenu državnu granicu prema Turskoj, sličnu onoj prema Austriji. To je, u stvari, bio minimalni program. Za njega se u datom trenutku Crna Gora morala zalagati. Najozbiljniju prepreku za njegovo ostvarenje činili su neki potezi Bečke monarhije. Na Cetinju su sa zebnjom primili čudnu evoluciju u politici Beča - od blagonaklonosti ispoljene u tursko - crnogorskom ratu 1853. do otvorenog neprijateljstva početkom 1858. No, zvanični krugovi na Cetinju su znali da samostalna i nezavisna Crna Gora sa svojim uticajem na narodne pokrete u susjedstvu direktno ugrožava austrijsku ekspanziju na Istoku, brka sve njezine planove za prodor u Bosnu i Hercegovinu.
Početkom marta (27.II/11. III) knjaz Danilo rješava da uputi jedan memorandum austrijskom ministru poslova grofu Buolu. Identičan tekst uskoro je poslao i ostalim predstavnicima velikih sila.
U memorandumu je knjaz dao sažet istorijat crnogorsko - turskih odnosa od trenutka kad su Turci završili osvajanja balkanskih zemalja pa do sredine XIX vijeka. “Srbi i Crnogorci - ističe knjaz Danilo - ustupajući pred turskom silom, povukli su se u planine, gdje su živjeli i branili se pod svojim narodnim vladarima. Turska nikad nije uspjela da u Crnoj Gori postavi svoju vladu. Završavajući memorandum, knjaz Danilo je napomenuo da je na završetku Pariskog mira takođe poslao jedan “memorandum” i “tražio da se pitanje Crne Gore i Turske riješi”. Međutim, nastavlja dalje knjaz “Porta mi je predložila uslove, koje ja nijesam mogao primiti. Ja sam tražio da se označe granice s Turskom, onako kako su označene s Austrijom”.

Crnogorci u borbi oko Lesendra nijesu pokazali samo hrabrost već i izvanrednu umješnost u ratovanju lakim lađama

Zaključujući memorandum, knjaz je isticao da su velike sile “obećale” da će Crnoj Gori pomagati u tome. Isto tako i da je Porta dala obećanje da će odrediti svoga komesara za takve razgovore, ali da on ne dolazi, iako je otada prošlo punih šest mjeseci. Za to vrijeme, zaključio je knjaz, ustanak u Hercegovini bukti svom silinom.
U svom odgovoru austrijski ministar inostranih poslova zatražio je od knjaza Danila da prizna sultanov vrhovni sizerenitet, kao uzvratni čin za usluge koje je bečka diplomatija bila spremna da uradi. U svom odgovoru Boul je istakao i to da je bečka vlada uvijek smatrala Crnu Goru za sastavni dio Otomanske carevine.
Shvatanja koje je zvanično saopštio austrijski ministar inostranih poslova izazvala su ogorčenje kod knjaza Danila i kod vojvode Mirka. No, i pored toga, crnogorski vladar pokazao je dosta diplomatskog takta. U želji da ugodi prijateljski raspoloženim predstavnicima Francuske i Rusije, a djelimično i Engleske, knjaz je preduzeo jedan diplomatski korak, inspirisan, prije svega, namjerom da se nastali crnogorsko - turski sporovi pokušaju riješiti za zelenim stolom, a ne na bojnom polju. On je, stoga, izdao naredbu “po svoj Crnoj Gori” da ne smije niko poseći oružje na Turke. Da li je knjaževa naredba bila politički manevar ili ne - teško je ustanoviti. Jedno je sigurno, da Turci nijesu vjerovali u knjaževe miroljubive izjave, a ni Crnogorci u turske. Uostalom, Crnogorci su za to imali i puno razloga, jer su Turci stalno gomilali svoje trupe na granicama prema Crnoj Gori, a već krajem marta stigao je u Klek i Kadri-paša sa 3500 dobro naoružanih i opremljenih vojnika. Krajem marta u čitavoj Hercegovini proglašeno je stanje pune pripravnosti. U Gacku je bilo okupljeno 6000 vojnika neregularnih trupa za akciju protiv Drobnjaka, gdje je Novica Cer-ović vodio borbe da bi ovu oblast sačuvao kao teritoriju pod isključivim knjaževim suverenitetom.
Naredba knjaza Danila da niko ne napada Turke došla je, po svoj prilici, na sugestiju francuske diplomatije. Sredinom marta francuski vicekonsul Ekar javio je knjazu da je od Valevskog dobio uputstva da preporuči crnogorskom vladaru da prihvati prijedlog o provizornom razgraničenju s Turskom i da ne daje povoda otomanskim vlastima da ga optužuju pred Evropom. Iako je knjaz ovu sugestiju prihvatio s respektom, uputio je krajem marta konsulima velikih sila u Skadru pismo kojim ih moli da preko svojih ambasadora u Carigradu zatraže objašnjenje od turske vlade o razlozima gomilanja turskih trupa na granicama prema Crnoj Gori. Knjaza je to, zaista, mnogo uznemiravalo bez obzira što je bio obaviješten da je Portin izaslanik Kemal-efendija još 15. marta bio krenuo za Hercegovinu. Tih dana knjaz je dobio sugestije i od ruskog konsula iz Skadra da se strogo drži miroljubive politike, jer, navodno, Crnoj Gori nije prijetila nikakva opasnost od Turaka.
U izjavu crnogorskog vladara da će strogo poštovati mir na granici prema Turskoj, francuski vicekonsul u Skadru nije mnogo vjerovao. Ubrzo se pokazalo da su Ekarova strahovanja bila na mjestu. Crnogorci su gotovo istovremeno napali na Šestane i Tuđemile, a početkom marta i na ostrvo Lesendro. Prilikom napada na Lesendro zarobili su jednu lađu sa 16 vojnika i zaplijenili jedan top. Crnogorski napad na Lesendro izazvao je uzbunu u Skadru. Vojni zapovjednik Skadra odmah je uputio sedam lađa da hitaju u pomoć napadnutom garnizonu Lesendra. Čim su turske lađe stigle blizu Lesendra, čija je posada brojala 150 vojnika neregularnih trupa sa 12 topova, razvila se žestoka borba naoružanih lađa po jezeru. Po obavještenjima koja su stigla u Skadar, Crnogorci su pokazali u toj borbi ne samo hrabrost nego i izvanrednu vještinu u ratovanju lakim lađama po jezeru. U Skadru je tada proglašena opšta pripravnost, jer je garnizon bio dosta oslabljen slanjem jednog regularnog bataljona i 200 bašibozuka u rejon Bara, za čiju se bezbjednost takođe strahovalo.
U martu su sukobi na jezeru nastavljeni. Krajem mjeseca Crnogorcima je pošlo za rukom da zarobe još šest turskih lađa. Francuski vicekonsul u Skadru se našao na muci. Turske vlasti su svakim danom navodile nove i sigurne podatke protiv knjaza Danila, a Ekar nije mogao da ga opravdava. On nije mogao da shvati zašto crnogorski vladar postavlja kapetana u Seocima, kad se to mjesto nalazilo pod otomanskim suverenitetom. Isto tako, bunili su ga i podaci da knjaževi povjerenici stalno krstare po Vasojevićima, da "podbunjuju narod" i da ga odvraćaju od ispunjavanja poreskih obaveza prema turskim vlastima. Francuski vicekonsul je znao da knjaz ne raspolaže snagama da zaštiti Vasojeviće od turske ekspedicije, koja se tada pripremala za pohod. Slična strahovanja zbog knjaževog ponašanja obuzimala su i ruskog vicekonsula Sučenkova.
Na Ekarova upozorenja knjaz Danilo je odgovorio kategoričnom izjavom da su turske optužbe neosnovane i zlurade. Doduše, knjaz je učinio jedan izuzetak, priznajući angažovanje svojih odreda u zaštiti Fundine i Zatrijepča, smatrajući da se ova dva naselja nalaze pod njegovim suverenitetom.

Ono što je u Parizu izazvalo zaprepašćenje bilo je saznanje da austrijska vlada ne isključuje mogućnost okupacije Crne Gore

Događaji na crnogorsko - turskoj granici prema Spužu, Podgorici i Skadru, ma koliko bili ozbiljni, početkom aprila krenuli su smjerom koji nije nagovje-štavao sukob širih razmjera. Tako su, barem, bili ubijeđeni konsularni predstavnici velikih sila u Skadru.
Razvoj prilika u Hercegovini kretao se smjerom koji je slutio na još žešće zaplete i sukobe. U prijestonicama velikih evropskih sila gledalo se sa zebnjom, kako na djelatnost otomanske administarcije u ovoj provinciji, tako i na pokrete što su podsticani sa Cetinja. To je posebno izazvalo živu diplomatsku djelatnost u Parizu. Po ovlašćenju vlade iz Petrograda, krajem marta ruski poslanik Kiseljev skrenuo je pažnju francuskom ministru inostranih poslova Valevskom na tri tačke politike na Istoku: 1. u skladu s depešom državnog kancelara Gorčakova ruska vlada ponovo pokreće pitanje "oportunosti inicijative" o sazivu konferencije, na kojoj bi se raspravljalo o razlozima zbog kojih otomanski kabinet ne izvršava odredbe carskog Hatihumajuna iz 1856; 2. petrogradski kabinet je želio da sazna pravi smisao ekspedicije koju je Porta uputila u pobunjene provincije; 3. iznenađena politikom Austrije prema Crnoj Gori, ruska vlada želi da o tome sazna mišljenje francuskog kabineta.
Što se tiče prve tačke demarša ruskog poslanika, francuski ministar je odgvorio da je od Tuvnela primio nedovoljno informacija da bi mogao pružiti potpun odgovor svoje vlade. Stoga je u ime svog kabineta sa zahvalnošću primio objašnjenja i poglede ruske vlade na označeni spor. To je otvaralo novu šansu da se u Parizu što prije pripreme da na tom planu tješnje sarađuju sa ruskom vladom. Što se tiče druge tačke, Valevski je pokazao Kiseljevu nekoliko pasusa iz depeše koju je primio od Tuvnela. Ovaj je iznosio ponovljena uvjeravanja od strane turskih ministara, koji, shvatajući kolika je odgovornost na njima, neće propustiti ništa da bi pokazali da su dostojni simpatija i ohrabrenja prijateljskih sila. Turci su, inače, saznali da petrogradski kabinet ima namjeru da na sljedećim konferencijama u Carigradu pokrene raspravu o unutra-šnjoj situaciji u Turskoj. Zbog strahovanja od takve rasprave, otomanskoj vladi se učinilo da joj je najpreča obaveza da se što prije smire pobunjene pokrajine, kako bi se na taj način umanjila važnost ruske intervencije.I Ali-paša i Fuad-paša su izražavali gledište da će Porta, pošto riješi pitanje knjaževina, naći u sebi mirnoće i snage da razmisli o najefikasnijim sredstvima da bi zaustavila napredovanje “dezorganizacije” u carstvu i pristupila starom sprovođenju u život reformi, “čije odlaganje Evropa nije više željela da trpi”. Obavještavajuši ga o tome da su Kemal-efendija i Ćani-paša (Kiani-paša) krenuli za Klek, gdje su desetak dana ranije bile prispjele otomanske trupe, Tuvnel je istakao činjenicu da je otomanski suveren bio već izdao naredbu da se izbjegava krvoproliće, ukoliko je to ikako bilo moguće. Sultanova preporuka o tome je došla na intervenciju ruske diplomatije. Dok su pripremani pregovori u Parizu, ruskom poslaniku u Carigradu uputio je instrukciju Aleksandar II da u najstrožijoj formi saopšti otomanskoj vladi zahtjev da se uzdržava od bilo kakvih represivnih mjera prema Crnoj Gori, ukoliko ne misli da se izlaže riziku daljeg zaoštravanja odnosa. Međutim, situacija se i dalje komplikovala, pa je ruski poslanik iz Carigrada javio Petrogradu da se Crna Gora suviše otvoreno angažuje u stvari ustanka u Hercegovini.
Ono što je u pariskim razgovorima između Valevskog i Kiseljeva izazvalo najveće zaprepašćenje bilo je saznanje činjenice, saopštene od strane Hibnera, da austrijska vlada ne isključuje mogućnost okupacije Crne Gore od strane austrijskih trupa. Valevski je to saopštenje protumačio kao veoma opasno, smatrajući da bi trebalo poduzeti mjere da se ono suzbije i da se takva mogućnost “spriječi”. Prilikom ovih razgovora sa austrijskim predstavnikom, Valevski je saopštio Hibneru da ruska vlada teško prihvata stalno pozivanje na otomanske pretenzije o pravu suvereniteta nad Crnom Gorom i da će francuski kabinet u tom pogledu “stati na stranu Rusije”. Takvo stanovništvo francuskog kabineta diktirao je, uostalom, sam Napoleon III. Zbog toga je Valevski sugerirao Hibneru da se austrijska vlada okane stalnog pozivanja na odredbe Svištovskog mira.
Pošto su izvještaji francuskog ambasadora Tuvnela služili, uglavnom, kao osnova za izgrađivanje stavova vlade, Valevski je saopštio Kiseljevu da je veoma čudno zašto je crnogorski vladar pristao da vodi pregovore o smirivanju na granici sa Portinim izaslanikom Kemal-efendijom, kad se pouzdano zna da je Crna Gora podstakla i pomogla nerede u Hercegovini i na granici prema Albaniji. Stoga je francuskog ministra jako čudilo i to zašto je crnogorski vladar izabrao dati trenutak da se obrati silama učesnicama Pariskog mira cirkularnim pismom, u kome se isključivala, i to kategorično, osnova na kojoj je otomanska vlada izražavala spremnost da vodi pregovore. Ne odobravajući u potpunosti takav knjažev postupak, Valevski je predložio da se sačeka odgovor sa Cetinja, pa tek tada da se pristupi detaljnijim dogovaranjima.

Kako su ruski zvaničnici zaključivali evropska diplomatija je tada imala jedino rješenje - očuvanje statusa kvo Crne Gore

Knjaz Danilov cirkularni memorandum od 27.II/11. III izazvao je živu diplomatsku raspravu i u Petrogradu. Prema uputstvima austrijskog ministra inostranih poslova predstavniku monarhije u Petrogradu, trebalo je odmah započeti o tome pregovore s Gorčakovom. Esterhazi je bio obavezan da ruskom ministru odmah uruči kopiju austrijskog odgovora na knjažev memorandum. Sam Gorčakov je od knjaza Danila bio dobio tekst memoranduma, iako petrogradska vlada na njega nije slala odgovor. U razgovoru Gorčakova s Esterhazijem došla je do izražaja želja ruske vlade da odbije svaki prijedlog koji bi ugrožavao nezavisnost Crne Gore. Ruski ministar je tada kategorično izjavio da: “Rusija neće pristati na priznanje” Portinog vrhovnog suvereniteta nad Crnom Gorom, jer bi, za slučaj da se takvo priznanje iznudi, to faktički značilo da “jedno hrišćansko stanovništvo, koje je uvijek održavalo svoju nezavisnost” odjedanput padne “pod muslimansku dominaciju”, te stvar samo treba tako shvatiti: da je “položaj Crne Gore izuzetan”, “da ta zemlja ima faktičku vladu i nikad nije zavisila od sultana.” Žaleći se na poremećene rusko-crnogorske odnose, “za koje snosi krivicu vlada knjaza Danila”, Gorčakov je isticao da bečki kabinet pretjeruje u ocjenama uticaja crnogorskog vladara na nerede u Bosni i Hercegovini. Ti neredi, po podacima kojima je Gorčakov raspolagao, više su bili rezultat nepodnošljivih agrarnih odnosa u tim pokrajinama nego djelovanje Crnogoraca. A ako se jedan broj Crnogoraca i pridružio ustaničkom pokretu, treba tačno vidjeti “sa koje je strane potekla agresija”. To bi mogla da ustanovi jedna “anketa” na licu mjesta. Podaci kojima je raspolagala petrogradska vlada, skretao je pažnju Gorčakov, direktno su suprotni onima koje je isticao austrijski kabinet. Na kraju je Gorčakov kategorično izjavio da Rusija ni pod koju cijenu neće “dopustiti” da se prizna sultanova vrhovna vlast nad Crnom Gorom, a da će podržati svaku međunarodnu akciju da se sporovi Crne Gore i Turske urede diplomatskim putem, kako bi se obustavilo dalje prolijevanje krvi u Hercegovini. Pri tome je ruski ministar inostranih poslova dodao da mu se čini da je ideja o razgraničenju Crne Gore i Turske jedini način da se na tom području Balkana dođe što prije do mira. S velikom uznemirenošću Gorčakov je govorio o pokretu otomanskih trupa prema granicama Crne Gore. Cilj otomanske vlade je bio, kako je isticao Gorčakov, da se što prije okupira Crna Gora i Evropa dovede pred svršen čin. Time je Porta skidala, istovremeno, s dnevnog reda raspravu o crnogorskom priznavanju vrhovnog sultanovog sizerenstva. Prema tome, kako je Gorčakov zaključivao, evropska diplomatija je tada imala jedino alternativno rješenje - očuvanje status quo-a Crne Gore.
Gorčakovljev odgovor imao je snažnog odjeka u Beču. Austrijski ministar inostranih poslova grof Boul je, doduše, smatrao da se otomansko pravo nad Crnom Gorom temelji na odredbama mira u Svištovu, od 4. avgusta 1791. iako su se istorijske prilike otada znatno “izmijenile”. Polazeći od uvjerenja da otomanska vlada ima pravo da preduzima “represivne mjere” prema njezinim podanicima koji narušavaju red, Boul je u odgovoru knjazu Danilu ostavio mogućnost za elastičniji stav za rješavanje tursko-crnogorskih odnosa, u zavisnosti od daljih kretanja diplomatskih pregovaranja. Sklon da popusti pred pritiskom Petrograda i Pariza, Boul je, ipak, želio da prema ratobornom crnogorskom vladaru pokaže i izvjesnu dozu nepovjerenja i odlučnosti. Njega je najžešće na to podsticala knjaževa izjava da ne želi, u odnosu na turske vojne i političke mjere, da se drži načela “odbrambene” politike.
Raspravljajući o zajedničkim akcijama u Carigradu u korist Crne Gore, francuska i ruska diplomatija su sve više izražavale spremnost da do kraja idu zajedno. Njihov dogovor u tom smislu znatno je otežavao stav bečkog kabineta, podržavan od vlade Velike Britanije. Francuska vlada je, ipak, smatrala da bi veće izglede imalo shvatanje da se crnogorsko pitanje postavi na dnevni red konferencije ambasadora potpisnica pariskog mira u Carigradu, ako taj predlog učini ruski predstavnik a ne francuski. Isto tako, ruska vlada je trebalo da uzme inicijativu i za eventualno pokretanje crnogorskog pitanja pred velikim silama. Povod za to mogla je da bude Hibnerova izjava Valevskom. Za slučaj da se prihvati inicijativa za razgovore o crnogorskom pitanju na konferenciji za ambasadora u Carigradu, trebalo je za osnovu uzeti minimalni zahtjev, koji se sastojao u tome da se sačuva status-quo ove zemlje, tj. ono za što se energično zauzimala Austrija 1853. godine.
Kad je objelodanjen odgovor austrijskog ministra inostranih poslova na pismo knjaza Danila, a to su uradile i novine Ost-Deutshe Post, ruska vlada je osjetila koliko se crnogorsko pitanje komplikuje. U Petrogradu se strhaovalo da austrijski ministar ne saopšti odgovor knjazu Danilu kao stanovište svoje vlade, koje nije moglo da doživi bilo kakvu evoluciju u smislu rusko-francuskih dogovora.
Knjaz Danilo je bio spreman na sve kako bi onemogućio da se sprovede u život shvatanje o vazalnom položaju Crne Gore

Iz kapitalne monografije akademika Branka Pavićevića, najznačajnijeg crnogorskog modernog istoriografa, o prvom crnogorskom svjetovnom vladaru Danilu I Petroviću, izdvajamo poglavlja u kojima se analiziraju pritisak evropskih sila na Crnu Goru u godinama pred bitku na Grahovcu 1858, okolnosti koje su pratile taj, po Crnogorce, presudni boj i stabilizovanje unutarnjih i spoljnih crnogorskih državnih prilika u postgrahovskom periodu.
Dok je obavljana intenzivna razmjena mišljenja među kabinetima Pariza i Petrograda o prepisci između knjaza Danila i austrijskog ministra inostranih poslova, prispjele su u Petrograd vijesti o kretanju turskih trupa ka granicama Crne Gore. I ruski i francuski predstavnici su na Porti skretali pažnju na opasnost od takvog poduhvata, ali je otomanska vlada bila spremna da podnese rizik implikacija takvog vojnog poteza. Prema obavještenjima koje je tada prikupio ruski vojni agent, za Klek su bila upućena četiri bataljona iz sastava carigradskog korpusa i jedna gardijska baterija kao pojačanje trupama Ćani-paše. Isto tako, pripremala su se još dva bataljona u Carigradu, dok su dva bataljona iz Bosne već bila krenula ka crnogorskoj granici. Ćani-paša i Kemal-efendija pošli su iz Mostara u Trebinje. Oni su najavljivali čvrstu odluku da “savladaju pobunu u Hercegovini”, makar to bilo potrebno i “oružjem”. Ono što je bilo najkarakterističnije u izjavi ova dva Portina funkcionera bilo je izraženo uvjerenje da se otomanske trupe “neće zaustaviti ni pred crnogorskom granicom”. Osnovni razlog za ovakvu prijetnju ležao je navodno u shvatanju da “buntovnike” treba “kazniti” i da od toga ne treba poštedjeti ni njihove “saučesnike”. Ko su bili “saučesnici - svakome je bilo jasno”.
U vrijeme gomilanja turskih trupa na granicama Crne Gore, ruski državni kancelar predložio je Kiseljevu da saopšti francuskoj vladi preporuku da se ozbiljno upozori bečki kabinet da napusti svaku kombinaciju o napadu na Crnu Goru, bilo Turske, bilo Austrije, bilo obje zajedno. Francuski ministar inostranih poslova, primivši ovakva obavještenja iz Petrograda, odmah je pokrenuo razgovor s austrijskim ambasadorom Hibenerom. Valevski je tom prilikom kategorično odbio Hibenerovo razmišljanje da se crnogorsko pitanje rješava sporazumom između Austrije, Velike Britanije i Francuske. Ubrzo poslije toga, po uputstvima Napoleona III; Valevski je poslao uputstva Tuvnelu u Carigrad da upozori otomansku vladu da se uzdrži od rješavanja nastalih sporova oružanim putem. Skoro istovremeno s ovim uputstvima poslanim Tuvnelu došlo je do susreta Kiseljeva s francuskim imperatorom. Tom prilikom je rečeno ruskom predstavniku da Francuska neće dopustiti da turske trupe uđu u Crnu Goru. Pripremajući se za rat s Austrijom, Napoleonu III je bilo potrebno da učvrsti veze s Rusijom, a to se u datom trenutku najbolje postizalo preko crnogorskog pitanja.
Svestrano prosuđujući o svim elementima od kojih je zavisio dalji tok događaja na Balkanu, Gorčakov je poslao uputstva Kiseljevu da saopšti francuskom kabinetu predlog da dvije vlade zajednički upute protest Porti zbog gomilanja turskih trupa na granicama Crne Gore, bez obzira da li će ili ne takav protest podržati britanska vlada. Čim je za Gorčakovljevo mišljenje saznao, Aleksandar II se sa njim u potpunosti saglasio, smatrajući da ne treba “gubiti” dalje vrijeme.
Ruska vlada je bila na vrijeme obaviještena da je Đani-paša (Kijani-paša) izjavio žaljenje što je hercegovačka raja postala slijepo oruđe u rukama knjaza Danila. Takve izjave su označavale riješenost otomanskih vlasti da silom umire Hercegovinu i bace na koljena Crnu Goru. U tome su se otomanske vlasti varale. Njih je do bijesa nije dovodio samo oružani otpor uzbunjenih podanika, već i knjaz Danilova odluka da odustane od "opasnih" pregovora sa Portom. Saznanje da crnogorski vladar želi da bude "nezavisan" i da hoće da uradi sve što mu stoji na raspolaganju, kako bi onemogućio da se sprovede u život shvatanje o "vazalnom" položaju Crne Gore, dovodio je otomanske ministre do takve razdraženosti, da su, možda, zbog toga i izdali naredbe svojim komandantima u Hercegovini o demonstriranju sile prema Crnoj Gori.
Prateći demonstraciju otomanske sile prema Crnoj Gori, vlade u Petrogradu i Parizu izdale su naredbu svojim poslanicima u Carigradu da upute identične note Porti. Note su uručene velikom veziru početkom maja. U noti su u kategoričkoj formi postavljena samo dva pitanja: 1) namjerava li Turska da oružanim putem rješava crnogorsko pitanje i 2) da li otomanski kabinet osjeća obavezu, u skladu s odlukom savjetovanja od 28.IV/10.V, da "smjesta evakuiše" Grahovo ili da dade izjavu da želi da ga okupira.
Od evropske velike koalicije ostala je jedino Austrija koja nije željela da se odrekne svojih krutih stavova u odnosu na crnogorsko pitanje. Njezin diplomatski predstavnik u Petrogradu svim silama je pokušavao da razvodni ruske predloge. On je smatrao za "zapanjujuće" to što sa "savršenim samopouzdanjem" Gorčakov prelazi preko izjave "da Porta smatra Crnu Goru za sastavni dio Otomanske Imperije", bez obzira što u drugom dijelu Ali-pašine izjave, date na Pariskom mirovnom kongresu, izričito stoji da Porta "ne namjerava da izmijeni sadašnje stanje stvari". Gorčakov je preko svega toga prelazio, kako je isticao austrijski predstavnik - i tražio "proglašenje apsolutne nezavisnosti te pokrajine".

Fuad-paša ističe da može da dokaže tursko pravo nad Crnom Gorom; ruski diplomata zna o kakvim je svjedočanstvima riječ i odbija

U ovom razgovoru Gorčakov je os-udio, i to oštro, držanje ruskih predstavnika na Pariskom kongresu, kad su zaćutali na Ali-pašinu izjavu. On je istakao da tako ne bi postupao da je slučajno bio na Kongresu, već bi se usprotivio. U razgovoru je Gorčakov ponovio svoju "omiljenu temu" da "Rusija nikad neće pristati niti potpomoći da se u devetnaestom vijeku jedno hrišćansko stanovništvo, koje uživa faktičku slobodu" podjarmljuje i "stavlja pod vlast polumjeseca". Ruski ministar je vidio izlaz iz postojeće situacije. Zapravo on je vidio samo "jedan izlaz", to je bio status quo iz 1856. i formiranje komisije od predstavnika pet velikih sila "da se to načelno pitanje sredi". On je, istovremeno, želio da se spriječi prolivanje krvi. Stoga je zamolio Sečenjija da ova shvatanja što prije prenese austrijskom ministru inostranih poslova. Što se tiče samog Grahova, Gorčakov je dozvoljavao da se povede diplomatski dijalog oko toga da li stanovnici ovog naselja da plaćaju neke poreske obaveze Turcima, ali ne kao danak, već kao nadoknadu za zakup zemljišta.
Gorčakov je uporno nastojao da austrijsku diplomatiju natjera na popuštanje. Čim je saznao za demarš britanske vlade Porti, Gorčakov je zatražio od austrijskog predstavnika u Petrogradu da odmah preporuči svojoj vladi da se priključi solidarnoj akciji sila u korist Crne Gore.
U čestim kontaktima s austrijskim diplomatskim predstavnicima u Petrogradu, Gorčakov je izražavao nadu da će demarš koji su uputile četiri sile (bez Austrije) "urazumiti" Tursku i spriječiti krvoproliće na "crnogorsko - turskoj granici koje "bi imalo nesagledive posljedice". Kako je telegram o ulasku turskih trupa u Grahovo pri-mljen u Petrogradu bez velikih uzbuđenja, austrijski diplomati su to pogrešno ocijenili. Njima se činilo da Gorčakov toj činjenici neće pridati veliku pažnju.
Početkom maja Gorčakov je ponovo pozvao na razgovor Esterhazija, a predmet razgovora je bila rasprava o upadu turskih trupa u Grahovo. Po ocjeni ruskog ministra inostranih poslova, akcija otomanskih trupa predstavljala je direktan uvod u šira neprijateljstva. Podsjećajući austrijskog diplomatskog predstavnika na značaj inicijative britanske vlade da se odmah prestane s prolivanjem krvi, Gorčakov je istakao da “sa žaljenjem gleda kako austrijski kabinet polazi drugim putem od onoga koji slijedi Engleska”.
Energičan stav ruskog ministra inostranih poslova, bez obzira u kakvoj je rafiniranoj formi saopštavan, činio je utisak na bečke političare. Kad je austrijski predstavnik u Petrogradu saznao da bi ruska vlada bila zadovoljna ako bi se Porta prinudila da prihvati načelo status quo - a iz 1856. i da, shodno tome, evakuiše Grahovo, kod bečke diplomatije je nastalo olakšanje.
Početkom maja posjetio je Petrograd istaknuti turski državnik Fuad-paša. On je razgovarao s Gorčakovom i o pitanju knjaževina i o crnogorskom pravu na nezavisnost i zahtjevu za zvaničnim razgraničenjem s Turskom. Dok je u razgovoru o knjaževinama Fuad-paša pokazivao dosta veliku “pomirljivost”, bio je veoma “krut u pogledu Crne Gore”.
Iz Petrograda je Fuad-paša pošao za Pariz. Tamo se susreo s Kiseljevom i ponovo započeo razgovore o Crnoj Gori. Turski bivši veliki vezir i ministar inostranih poslova je isticao da o otomanskom gledištu o položaju Crne Gore i otomanskim pravima nad tom zemljom može da iznese mnogo podataka iz turskih arhiva. Kiseljev je, znajući o kakvim se istorijskim svjedočanstvima radi, kategorično odbio sve navode Fuad-paše. Tako su se crnogorsko - turski odnosi ubrzano približavali kritičnoj tački razvoja.
Knjaz Danilo je znao da crnogorska aktivna politika prema Turskoj ne može imati izgleda na uspjeh ukoliko što prije ne obnovi veze s Rusijom. On je bi uvjeren da će njegova inicijativa, učinjena krajem 1857. preko ruskog vicekonsula u Skadru Sučenkova, naići na razumijevanje kod ruske vlade i očekivao je brz odgovor na datu ponudu.
Obnavljanje odnosa Crne Gore s Rusijom sticajem okolnosti povezano je s Ljubomirom Nenadovićem koji je krajem 1857. i početkom 1858. boravio na Cetinju. Iako je Nenadovićev dolazak na Cetinje bio objašnjavan knjaževom željom da otvori štampariju na Cetinju, ubrzo se pokazalo da je srpski publicist i pisac nastojao da se što prije obnove tradicionalne veze s Rusijom.
Nenadović je napustio Cetinje 9/2. II 1858. i zajedno sa knjaževim sekretarom otputovao za Dubrovnik, a odatle preko Trsta i Beča za Beograd. U Dubrovniku su se obojica susrela s ruskim generalnim konsulom i sa njim obavili razgovor o daljoj politici Crne Gore, dotičući se, pri tome, i crnogorsko - ruskih odnosa. Osnovni smisao izmjene mišljenja između Nenadovića i Vlahovića, s jedne, i ruskog generalnog konsula, s druge strane, sastojao se u želji da se što prije uspostave stari odnosi među Crnom Gorom i Rusijom. Prilikom razgovora knjažev sekretar je izjavio da život u Crnoj Gori bez oslonca na Rusiju nije život, već “poluživot”.
Danilo: Crnogorska politička emigracija čini sve da me prikaže kao tiranina - slično su činili i ranijim crnogorskim vladarima

Prilikom ispraćaja Nenadovića sa Cetinja, knjaz ga je zamolio da svrati u rusko poslanstvo u Beču i da tamo izrazi carskom poslaniku želju za obnovu političkih odnosa s ruskom vladom.
Krajem februara Nenadović je doputovao u Beč. U razgovoru s ruskim poslanikom Budbergom saopštio je podatak da je na Cetinju boravio da ispita mogućnosti za osnivanje štamparije. Ono što je bilo daleko značajnije za početak razgovora s Budbergom bila je preuzeta obaveza od knjaza Danila da izrazi želju crnogorskog vladara i crnogorskih vlasti za uspostavljanje tradicionalne političke i državne saradnje s Rusijom. Tom prilikom Nenadović je saopštio da će crnogorski vladar uskoro o tome poslati pismo ruskom imperatoru i knjazu Gorčakovu.
Ubrzo po odlasku Nenadovića sa Cetinja, knjaz Danilo rješava da se zvanično obrati ruskom vladaru i ruskom ministru inostranih poslova s molbom za obnovu odnosa. Izvještavajući o tome Kovaljevskog, ruski generalni konsul u Dubrovniku isticao je da je crnogorski vladar riješio "ovoga puta da se pognutom glavom obrati ruskoj vladi i da moli za obnovu" političkih odnosa, što treba da predstavlja "spas" za njegovu zemlju. Početkom marta (25.II/9.III 1858) stigao je u "paradnoj uniformi" u Dubrovnik knjažev ađutant Vuković. On je odmah došao u ruski generalni konsulat i saopštio da sa sobom nosi pismo za imperatora, ministra inostranih poslova i ruskog poslanika u Beču. U veoma zanimljivom razgovoru Vuković je isticao da je knjaz Danilo "uvijek" bio za održavanje tradicionalnih odnosa povjerenja u rusku politiku, ali da su ga nedostatak "iskustva" i pretjeran uticaj knjeginje Darinke, francuskog konsula Ekara i njegove sestre, kao i sekretara Delaria, natjerali na raskid odnosa sa starom pokroviteljicom. Knjaz je raskid rusko - crnogorskih odnosa upisivao u grijeh Petru Nikolajeviću Stremouhovu.
Razgovor Vukovića s ruskim generalnim konsulom nije mogao mimoići hercegovačke događaje. Knjažev ađutant nije skrivao učešće Crnogoraca u ovim zbivanjima. On je, govoreći o tome, dodao i to da Crna Gora nije mogla niti smjela da ostane "hladnokrvan posmatrač" kad Turci nemilosrdno istrebljuju njihovu braću. Ako Turska krene na Crnu Goru - nastavljao je Vuković - s namjerom da satre "razbojničko gnijezdo", kako je to isticala Austrija i njezina štampa, ne postoji nikakav razlog da Crnogorce zbog toga hvata panika. U duhu stare herojske retoričnosti, Vuković je ubjeđivao predstavnika Rusije da su Crnogorci i ranije imali priliku da se susrijeću s otomanskim trupama i da im je ovoga puta samo stalo da ponovo ukrste mačeve. Prilikom ovih razgovora Vuković je obavijestio Petkovića da su Crnogorci, u želji da osvete poginulog sveštenika Radosava Radovića, pokušali da preko "zamrznutog" jezera zauzmu Lesendro i Vranjinu. Najveće teškoće u ratnim pripremama pričinjavala je odluka austrijske vlade o potpunoj zabrani prodaje ratnog materijala, tako da su Crnogorci bili prinuđeni da za jednu oku baruta plaćaju po sedam cvancika.
Istog dana kad je knjažev ađutant posjetio ruskog generalnog konsula i predao mu pisma za imperatora Aleksandra II i za Gorčakova, Petković ih je uputio za Beč i o tome obavijestio i crnogorskog vladara, izražavajući mu osjećanje dubokog prijateljstva.
U pismu ruskom imperatoru knjaz Danilo je optužio "neke" od ličnih neprijatelja, koji su imali želju "da uzmu vlast moju", označavajući ih za glavne vinovnike poremećaja odnosa sa Rusijom. Knjaz je očevidno mislio na crnogorsku političku emigraciju. Oni su, po njegovim riječima, uložili sve raspoložive sile da ga prikažu kao "tiranina", sijući o njemu neistine svuda kuda su imali prilike da se kreću. Slično su činile neke ličnosti i sa ranijim crnogorskim vladarima, pokušavajući da ih liše pokroviteljstva ruske vlade i ruskog imperatora. Uvjeravajući ruskog vladara da nikad nije "pomišljao da se udalji od drage i jedinovjerne Rusije, isto kao i od pravoslavne vjere, bio sam uvijek vjeran i privržen vašemu imperatorskome veličanstvu i velikome dvoru". Nastavljajući u takvom tonu knjaz Danilo je isticao da "ja i narod moj nadamo se da će vaše imperatorsko veličanstvo ustanoviti s Crnom Gorom takve odnose, kakvi su bili od davnina".
Obraćajući se knjazu Gorčakovu, crnogorski vladar je ponovio tvrdnju da su njegovi "lični neprijatelji" iskoristili prekid odnosa s Rusijom da bi ga ocrnili kod ruske vlade i ruskog imperatora. Optužujući i u ovom pismu političku emigraciju za sve dosadašnje sukobe s ruskom vladom, knjaz Danilo je isticao da ima u svojim rukama dokaze o njihovoj zlonamjernoj radnji, da posjeduje "pisma" i zaplijenjena "tri pištolja" koje su dali, zajedno s novcima, ličnostima iznajmljenim da rade protiv njegova života. Knjaz je očekivao da će ruska vlada procijeniti stvarne ciljeve i smisao kampanje koja se vodila protiv njega i njegove zemlje od strane spomenutih neprijatelja. Na kraju je izrazio nadu da će Gorčakov uložiti sva svoja "staranja" da bi se "prekinuti odnosi s Crnom Gorom obnovili". Pismo je završio izrazima spremnosti da će "kao i pređe biti predan i privržen Rusiji".

Uzalud je patrijarh Rajačić zahtijevao da se crnogorski arhimandrit zavladiči u Karlovcima jer knjaz je po tom pitanju bio nepopustljiv

Knjaz Danilo je uputio pismo i Budbergu. Ono je bilo gotovo identičnog sadržaja s onim koje je poslao Gorčakovu. Čim je primio knjaževa pisma, Budberg ih je proslijedio za Petrograd, zajedno s izvještajem generalnog konsula Petkovića. U propratnom pismu naglasio je da mu je Petković poručio kako knjaz Danilo ima čvrstu želju da uspostavi pređašnje odnose s Rusijom i da se izvini ("faire pardonner") ruskoj vladi, očekujući da će ga ponovo primiti pod svoje snažno pokroviteljstvo.
Rješenje ruske vlade se nije dugo čekalo. Krajem marta uputio je knjaz Gorčakov u ime vlade i imperatora Aleksandra II odgovor na oba knjaževa pisma. U njemu se naglašavalo da je ruski vladar "primio sa zadovoljstvom izraze poštovanja i ljubavi od strane vladara Crne Gore i njegovu želju da se "ustanovi raniji poredak". U pismu se dalje ističe da "Njegovo veličanstvo želi da vladar i sav narod predstavljaju jedinstvo. A da bi se to najbolje potvrdilo, ruski imperator i ruska vlada zahtijevali su od crnogorskog gospodara da dozvoli pov-ratak u otadžbinu "iz tuđine" onim ljudima koji su bili prinuđeni da je napuste. U zaključku je Gorčakov istakao da će se starati da ispunjava sva uputstva koja mu imperator bude nalagao za "dobro naroda crnogorskog". Nema sumnje da je sadržaj pisma Gorčakova predstavljao tešku lekciju za knjaza Danila. Hladni ton izbijao je iz svakog retka.
Ruski ministar inostranih poslova obavijestio je o sadržaju odgovora na knjaževa pisma generalnog konsula u Dubrovniku, šaljući mu u prilogu specijalnih upustava i kopije knjaževih pisama i kopiju pisma za knjaza. Upozoravajući Petkovića da iz "odgovora mojega vi možete vidjeti glavna načela naše politike prema Crnoj Gori", Gorčakov je otvoreno izjavio da "mi ne računamo ("ne polagaem") na uvjeravanja knjaza Danila", ali vlada ne može "a da ne saosjeća s narodom, koji nam je stalno privržen, i koji je lakomislenim radnjama njegovog vladara doveden do teškog položaja". Ukoliko bi knjaz Danilo - nastavlja se u Gorčakovljevoj instrukciji - pokušavao da preko svojih povjerljivih lica uspostavlja vezu sa generalnim konsulatom, ne treba izbjegavati takve pokušaje. Pri tome treba stalno imati u vidu "da ruski dvor želi jedino ustanovljavanje ranijeg poretka u Crnoj Gori". Jasno je bilo šta ruska vlada misli pod pojmom "raniji poredak". Riječ je, zapravo, bila o želji da se iz Crne Gore odstrani svačiji uticaj osim ruskog. Ruska vlada je, ipak, nastavljao je dalje Gorčakov, bila spremna da se zauzme za proširivanje granica Crne Gore, u pregovorima što se pripremaju, a ako u tome ne uspije, vodiće brigu da se sačuva status quo. Ono u čemu je carski kabinet bio nepokolebljiv, sastojalo se u želji da ni po koju cijenu ne dozvoli tursko "pokroviteljstvo" nad Crnom Gorom. Da bi carska vlada s uspjehom okončala započetu diplomatsku akciju, knjaz Danilo je bio dužan - isticao je Gorčakov - da održava mir, kako u zemlji tako i na granicama prema Turskoj. Time bi on na djelu pokazao da istinski želi da se vrati "pod okrilje" Rusije i da njegove izjave nijesu "prazne riječi".
Da bi učvrstio svoje veze s Petrogradom, knjaz Danilo rješava da pošalje arhimandrita Nikanora na zavladičenje u Rusiju. Ruski generalni konsul u Dubrovniku o tome je obavijestio poslanika u Beču, a ovaj je odmah o knjaževoj odluci poslao izvještaj ministru inostranih poslova. Ubrzo je nastala afera oko Nikanorovog putovanja na zavladičenje, zbog toga što su ga austrijske vlasti zadržale u Zadru. Knjaz Danilo se krajem aprila obratio jednim pismom Petkoviću, moleći ga da se zauzme kod svoje vlade kako bi se Nikanoru omogućio odlazak za Petrograd. Knjaz je krajem aprila bio prinuđen da u Beč pošalje svog ađutanta Vukovića da od austrijske vlade traži dozvolu za Nikanorov odlazak za Rusiju. Sredinom maja knjaz se žalio i austrijskom ministru inostranih poslova. Ovaj mu je odgovorio da je Nikanor austrijski podanik, a da vlasti Monarhije ne znaju "po kakvom poslu i s kakvom misijom ide u Rusiju".
Knjaz Danilo je bio ogorčen postupkom austrijskih vlasti prema arhimandritu Nikanoru. Prijedlog austrijske vlade da se crnogorski arhimandrit zavladiči u Karlovcima knjaz je shvatio kao pokušaj da se na neki način crnogorska crkva stavi u zavisan položaj od Austrije. Uzalud je i patrijarh Rajačić zahtijevao da se Nikanor uputi u Karlovce, knjaz je bio nepopustljiv. Pred kraj septembra Nikanor je, pošto je prethodno dobio "otpust" iz austrijskog državljanstva, otputovao za Petrograd, gdje je zavladičen tek krajem decembra 1858.godine.
Jedan od glavnih aktera za obnavljanje rusko - crnogorskih političkih odnosa - Ljubomir Nenadović stigao je u Beograd 8/20.marta. Poslije nekoliko dana javio se knjazu Danilu, tražeći od njega obavještenje o rezultatima "onoga posla zbog koga sam u Beč otišao". Nenadović je mislio na razgovore s Budbergom o obnavljanju veza Crne Gore s Rusijom. On je obavijestio knjaza o velikom interesovanju srpske javnosti za prilike u Crnoj Gori, a oduševljen je bio izvještajem o velikoj pobjedi u bici na Zubcima, izvojevanoj pod komandom Iva Rakova Radonjića.

Vijest da je u Srbiji za popečitelja unutrašnjih djela imenovan Garašanin samo je izazivala Danilovu podozrivost

Knjazu je, takođe, javio da je nabavio štampariju i da mašinska postrojenja uskoro treba da stignu na Cetinje. Nenadović nije propustio da upozori knjaza na velike dezinformacije koje se šire u jednom dijelu štampe na njemačkom jeziku o Crnoj Gori i Crnogorcima. Članke iz tih novina, sa očevidno zluradim sadržajem, pokatkad su prenosili nekritički i "Srpski dnevnik" i "Srpske novine". Osim francuskih i ruskih novina, samo su briselski "Le Nord" i berlinski "Zeit" objavljivali tekstove s blagonaklonim sadržajem o Crnoj Gori i njezinom vladaru.
Knjaz Danilo je bio oduševljen Nenadovićevim odgovorom. On je to, kako se vidi iz novog Nenadovićevog pisma, jasno i izrazio u pismu poslatom 28.III/9.IV aprila. Nenadović je tih dana obavijestio knjaza i o prilikama u Srbiji, dinastičkim sukobima i stranačkim sporovima i javio da je na čelo srpske vlade došao Vučić, a za popečitelja unutrašnjih poslova Ilija Garašanin. Kod knjaza Danila su takva obavještenja mogla samo da izazovu podozrivost, pogotovu što je Nenadović isticao da u Srbiji "zasad nisu radi ništa ni da govore, a kamoli da rade što bi Turcima izdaleka protivno bilo". Pošto je u međuvremenu dobio obavještenje da je štamparija prispjela u Kotor, Nenadović je izražavao nadu da vlasti Monarhije neće praviti smetnju da se ona prebaci na Cetinje.
U vrijeme kad je otpočeo pregovore za uspostavljanje političkih i diplomatskih odnosa s ruskom vladom sve do uspješno okončanih razgovora o tome zaista sudbinskom pitanju za svoju zemlju i crnogorski narod, knjaz Danilo je bio uvjeren da će mu poći za rukom da sigurno upravlja događajima u Hercegovini. On nije pretpostavljao da će sami događaji određivati svaki njegov dalji spoljno - politički poduhvat.
Početkom aprila knjaz Danilo se obratio konsulima velikih sila u Skadru s molbom da preko svojih ambasadora u Carigradu zatraže “objašnjenje” o razlozima gomilanja turskih trupa na granicama prema Albaniji i prema Hercegovini, i to baš u trenutku kad se očekivao dolazak Portinog izaslanika Kemal-efendije. Na knjaževo pismo odgovorio je, u ime konsularnog kora, francuski vicekonsul Ekar. On je kategorično izjavio da Crnoj Gori ne prijeti nikakva opasnost od turskih trupa. Navodno, takvu garanciju dala je otomanska vlada engleskom ambasadoru u Carigradu. Sličnu garanciju dobio je knjaz Danilo i od ruskog poslanika iz Beča. Ona je saopštena preko ruskog generalnog konsula u Dubrovniku. Petković je savjetovao da crnogorske čete prestanu sa upadima na tursku teritoriju.
Na Cetinju su počele da se proturaju vijesti da otomanske trupe vrše pripreme za upad u Grahovo. Početkom aprila francuski vicekonsul iz Skadra upozoravao je knjaza da ne preduzima vojničke mjere za zaštitu Grahova, jer bi to, navodno, još više podstaklo turske agresivne želje, dok bi crnogorske vlasti time izgubile povjerenje kod predstavnika sila. Ekar je knjazu upućivao ozbiljne prigovore i zbog crnogorskog ponašanja na granicama prema Albaniji. Iako je knjaz uvažavao Ekara i s pažnjom primao sve njegove sugestije, nije mogao dovesti u logičan sklad njegove preporuke s onim što se na crnogorsko - turskoj granici dešavalo mimo volje i djelatnosti crnogorskih žitelja. Gotovo u isto vrijeme kad je dobio Ekarovo upozorenje stiglo mu je pismo iz Spiča od P. Obradovića. Ono je za knjaza predstavljalo nepobitno svjedočanstvo da nemir na granicama izazivaju Turci, a ne Crnogorci. Po podacima iz Obradovićevog pisma se jasno vidjelo da je skadarski guverner obećavao žiteljima barskog okružja da će za svakog zarobljenog Crnogorca dati 200, a za ranjenog 300 groša. Takve ratoborne izjave skadarskog guvernera nijesu mogle ostati bez posljedica. Zbog toga su turski tvrdnje o miroljublju djelovale kao ironija.
Čak ni najupućeniji posmatrači nijesu krajem 1857. očekivali da će događaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Bosni okrenuti ovako opasnim smjerom. Dobri poznavaoci prilika u Turskoj su smatrali da ponašanje otomanskih vlasti, kako vilajetskih tako i lokalnih, nije bilo u skladu s idejama dva otomanska reformatora i politička mislioca - Fuad-paše i Ali-paše, ličnosti koje su se često međusobno smjenjivale na dužnosti velikog vezira i ministra inostranih poslova. Njihove ideje o modernizaciji otomanske države i ravnopravnosti naroda kao da nijesu dopirale do gluvih prostora Bosne i Hercegovine. U ovim dvijema provincijama, i vilajetske i lokalne vlasti, u stvari, nastavljale su da održavaju preživjele vojno - feudalne institucije, bez obzira na to što su početkom pedesetih godina reformnim pokretom one bile ozbiljno uzdrmane.
Istaknuti politički mislioci Mehmed Ali-paša (1804 - 1871) i Mehmed Kačetizade Fuad-paša (1815 - 1869) udarili su snažan pečat turskoj spoljnoj i unutrašnjoj politici od krimskog rata sve do početka sedamdesetih godina. Gotovo sve reforme u Carstvu u označenom razdoblju bile su na neki način vezane za njihova imena. Obojica su, inače, zastupali mišljenje da Porta nije ispunila oredbe Hatihumajuna iz 1856, čime je sebe dovela u težak položaj.
Specijalni Portin izaslanik: Ako knjaz Danilo prihvati vazalni položaj Crne Gore, sultan će Crnogorcima dati novac za upravu, crkve i škole

Razmišljajući o složenim problemima nacionalnih, etničkih, kulturnih i vjerskih razlika u Carstvu, oni su uočavali naličje dotadašnje otomanske politike, koja nije mogla da sagleda sva protivrječja koja su iz nje nastajala. Doduše, insistirajući na reformama, na ravnopravnosti naroda i religije, i Fuad-paša i Ali-paša zastupali su i neka gledišta, iz kojih je izbijala filozofija osmanizma, preporođenog i prilagođenog novim uslovima.
Razvoj događaja u Bosni i Hercegovini nije baš tekao u duhu sa idejama o preporodu osmanske državne zgrade i reformi njezinog sistema, bez obzira na velike napore činjene početkom pedesetih godina. Bosansko - hercegovački guverner Ćani-paša (Kiani-paša) i Portin specijalni izaslanik Kemal-efendija kao da nijesu vodili računa da je njihova vlada pred Evropom dala garancije da će poštovati jednakost muslimana i hrišćana pred zakonom i da je sultanov Hatihumajun iz 1856. garantovao mnoge olakšice obespravljenom stanovništvu. Njima je više bilo stalo do sile nego do mirnih razgovora sa ustanicima i Crnom Gorom.
Kad je krajem marta Kemal-efendija stigao u Sarajevo, odmah se saznalo da zajedno sa bosansko - hercegovačkim vezirom Ćani-pašom kreće za Mostar. U toku priprema za odlazak u glavni grad Hercegovine stigao je naveče (28. III) i drugi Portin izaslanik Azis-paša. Nekoliko nedjelja prije njihovog dolaska doputovao je u Sarajevo divizijski đeneral (ferik) Husein-paša. On se takođe nije mnogo zadržavao u Sarajevu, već je odmah otputovao za Mostar, da tamo primi komandu nad hercegovačkim trupama od đenerala Salih-paše. Husein-paša je bio porijeklom Čerkez. Bio je hrabar i sposoban đeneral. Čim je stigao u Mostar, poslao je proglas ustanicima da se vrate u svoje domove.
U vrijeme kad su u Mostar prispjeli bosansko-hercegovački vezir i Portin izaslanik Kemal-efendija odigrao se jedan događaj u Banjanima, koji je kod Portinih funkcionera stvorio mučan utisak. Naime, tada je (14/26. III) u Banjanima jedan odred Grahovljana i banjskih ustanika, ojačan sa 300 Crnogoraca pod komandom popa Luke i Mila Jovovića, napao 150 bašibozuka. Može se pretpostaviti kako je odred turskih neregularnih trupa prošao u sukobu sa mnogostruko jačim protivnikom.
Odmah po dolasku u Mostar obratio se Kemal-efendija jednim pismom knjazu Danilu, ističući želju vlade sultana Abdul-Medžida da se što prije uspostave mir i red. Desetak dana kasnije Kemal-efendija je iz Bara poslao novo pismo knjazu Danilu, tražeći da uputi svog izaslanika Pera Pejovića na pregovore radi utanačavanja mira među objema zemljama. Sticao se uticak da Portin izaslanik hoće da pokaže ravnodušnost prema crnogorskom vladaru i smirenost za tok stvari u Hercegovini. On nije bio svjestan koliko su duboki korijeni društvenih zala koja su potresala pokrajinu. Ustanici su “malo vjerovali” u “mirna obećanja vlasti”. Stoga Kemal-efendija nije ni bio na početku svjestan koliko će mu to “otežati naloženu misiju”. Javnost u jugoslovenskim zemljama je sa nestrpljenjem očekivala rezultate njegovog rada. I "Srpski dnevnik" i "Srpske novine" nagovijestili su značaj njegove misije, dok je šira javnost u Srbiji o tome posebno bila zainteresovana.
Želeći da izađe u susret sugestijama evropske diplomatije, knjaz Danilo je prihvatio inicijativu za razgovore s Kemal-efendijom. On je stoga odmah uputio svoje izaslanike na razgovore u Mostar. Crnogorsku delegaciju su sačinjavali knjažev sekretar Delari i crnogorski “hrvatbaša” u Carigradu Pero Pejović.
Krajem aprila 1858. knjaževi izaslanici su stigli u Mostar, Pero Pejović je doputovao 21. IV i odmah bio primljen kod Kemal-efendije. Boravak knjaževih izaslanika u Mostaru izazivao je živo interesovanje kod konsularnih predstavnika velikih sila.
U toku razgovora u Mostaru otomanski izaslanik je istakao da bi u slučaju da crnogorski vladar prizna “vazalni” položaj Crne Gore sultan odmah izdao naredbe da se Crnogorcima dodijele finansijska sredstva za izražavanje “praviteljstva, crkava i škola” itd. To je bio uzaludan pokušaj Portinog izaslanika, jer je Pejović imao “čvrste” instrukcije da se drži stanovišta o bezuslovnom poštovanju “vjekovne nezavisnosti” Crne Gore. On je, isto tako, imao i energičan stav u pogledu crnogorskog suvereniteta nad Grahovom, Nikšićkom Župom i Vasojevićima. Pokazalo se da knjaz Danilo ima isključivo želju da u razgovorima sa Portinim izaslanikom postigne rješenje o razgraničenju državnih teritorija. Ukoliko bi se prilikom razgraničenja Crnoj Gori dodijelile neke teritorije pod turskim suverenitetom, knjaz je bio spreman da se o tome povedu naknadni razgovori o eventualnim tributarnim obavezama crnogorske države prema turskoj državnoj kasi.
Kemal-efendija je smatrao “smiješnim” predloge knjaza Danila. To gledište nije odmah saopštio knjaževim izaslanicima, iz želje da ne prekida započete razgovore.

Otomanska vlada željela je da pokori Crnu Goru i Crnogorsku crkvu stavi pod jurisdikciju Carigradske patrijaršije

U razgovorima je, ipak, odmah stavio do znanja knjaževim izaslnicima da nije ovlašćen da vodi bilo kakve pregovore prije nego crnogorski zvanični organi izraze spremnost da priznaju turski vrhovni sizerinitet. To su crnogorski izaslanici kategorično odbili. Time su bila “zatvorena vrata” za dalje pregovore.
Poslije prvih neuspješnih razgovora, Portin izaslanik je počeo da optužuje knjaževe pregovarače, a posebno Francuza Delaria, zbog toga što su, navodno, prekoračili svoja ovlašćenja i nijesu se držali knjaževih uputstava.
Malo je bilo izgleda za uspješan nastavak razgovora. Iako su Kemal-efendija i Ćani-paša to na vrijeme uočili, otputovali su zajedno s crnogorskim izaslanicima za Trebinje. Cilj im je bio da se bliže primaknu glavnoj pozornici događaja, ne bi li se tamo pružile nove šanse za razgovore. Knjažev sekretar Delari se nije zadržao na Trebinju, već je odmah otputovao preko Dubrovnika za Skadar. Kemal-efendija je odlazak Delariev protumačio kao znak da crnogorski vladar ne želi da nastavlja pregovore.
Sredinom aprila mušir Ćani-paša “vezir bosanski i pridružene Hercegovine” uputio je proglas hercegovačkom stanovništvu, upozoravajući ga na obaveze prema sultanovoj vlasti. Ćani-paša je otvoreno saopštio da onima koji su “prolili ljudsku krv” ne može garantovati sigurnost pred zakonom. Istovremeno, upozorio je sve one koji bi nastavili s otporom da će biti izloženi gnjevu. Sračunata više na zastrašivanje, Ćani-pašina proklamacija nije ostavila utisak na ustanike.
Prekid crnogorsko-turskih pregovora izazivao je različite komentare. Sam Ćani-paša je zastupao gledište da je teško ustanoviti "ko je kriv a ko prav". Dok je Portin izaslanik tako tumačio prekid razgovora, u Carigradu je Ali-paša okrivljavao knjaza Danila kao jedinog vinovnika. Obavještavajući o raspoloženju na Porti, ruski poslanik u Carigradu Butenjev je javljao Gorčakovu da Ćani-paši nije stalo do pregovora s Crnom Gorom. Butenjev je čak smatrao, na osnovu dobijenih obavještenja i pisanja Carigradskih novina, da otomanska vlada želi da pokori Crnu Goru, a crnogorsku crkvu da stavi pod jurisdikciju Carigradske patrijaršije. To obavještenje izazvalo je poseban gnjev kod pretrogradske vlade.
Nikad u ranijoj istoriji jedno granično područje malene Crne Gore (Grahovo) nije tako i toliko okupiralo pažnju evropske diplomatije. U Trebinju je tada bilo koncentrisano toliko Portinih funkcionera i konsularnih predstavnika velikih sila, pa se svako pitao - sluti li to na dobro?! Knjaz Danilo pokušava da iskoristi prisustvo konzula ne bi li ustanicima osigurao da u pregovorima s otomanskim vlastima dobiju podršku i garanciju velikih sila. Takvu namjeru crnogorskog vladara nije bilo teško prozreti. Odbijajući da idu na pregovore s Turcima bez sigurnih garancija, ustanici su se sve više obraćali knjazu Danilu, tražeći od njega pomoć, uzdajući se u nju više nego u otomanska obećanja ili konzulske garancije.
Portini izaslanici iz Trebinja stalno su upućivali pozive Zubcima, Grahovljanima, Banjanima, Pivljanima i drugim ustanicima da upute svoje izaslanike na pregovore. Sve je to bilo uzalud. Ostale su, čak, i bez uticaja i knjaževe preporuke da traže garanciju konzula velikih sila i da se pod njihovim pokroviteljstvom vode razgovori. Vjerovatno je na ustaničko raspoloženje uticala i činjenica što je crnogorska vojska, iako ne u velikom broju, pristizala na Grahovo.
Krajem aprila, na drugi dan Uskrsa, održana je na Cetinju narodna skupština. O čemu je ona vijećala ne može se vidjeti iz raspoložive arhivske građe. Može se samo pretpostaviti da je na njoj moralo biti riječi o prilikama na granicama prema Hercegovini i o odluci austrijske vlade da se strogo pridržava propisa o zabrani izvoza ratnog materijala u Crnu Goru. Na osnovu podataka, koje daje list Agramer Zeitung, na Cetinju su tih dana pravljene mnoge zastave, "koje je naručio knjaz". Sve pripremljene "zastave su kao i obične slovenske trobojke, na njima u sredini ima lavlja glava, grb nekadašnjih vladalaca". Svaka crnogorska četa trebalo je da dobije ovakvu zastavu. Bilo je svakome jasno kojim putem kreće Crna Gora. Uostalom, to je na slikovit način izrazio i vasojevićki vojvoda Simo Lakićević u pismu crnogorskoj knjaginji krajem aprila, istakavši da za "svoju slobodu" ne treba štedjeti "krv proliti i s vrata nesnosno igo varvarsko svrgnuti".
Ćani-paša je nastojao, barem je tako isticao u razgovorima s ruskim predstavnicima, da iscrpi sva miroljubiva sredstva prije no što pristupi upotrebi oružja. Njemu su bili poznati pozivi koje je knjaz Danilo upućivao grahovskom vojvodi da se priprema za odbranu od Turaka, ali, kako izgleda, nije mnogo vjerovao u sukob širih razmjera. Ćani-paša je bio uvjeren da knjaz Danilo neće nastavljati prekinute pregovore, budući da u Trebinje nije ponovo poslao svog sekretara Delarioa, kako se to očekivalo. Stoga je naredio Feriku Husein-paši da svoje trupe pokrene ka Bileći i Banjanima i da u pokretu sačeka jedinice iz Mostara i iz Kleka.
Po ulasku Turaka u Grahovo Danilo odmah diže Katunjane - širilo se uvjerenje da slijede događaji koji mogu da uzbune čitavi Istok

Kad su Husein-pašine trupe ušle u Banjane, žitelji ovog područja su za sobom popalili sve što se moglo predati ognju, a sa nešto stoke i stvarima koje su se mogle nositi pobjegli u Grahovo. Ipak je za odbjeglim Banjanima ostalo oko 6.000 grla stoke, pa je ferik izdao naredbu da se ona potjera pred vojskom i pretjera na Grahovo. Preduzimajući ovaj pohod, Đani-paša je izdao naredbu Husein-paši da pređe crnogorsku granicu ukoliko naiđe na crnogorske trupe.
Pošto je otpočeo pokret otomanskih trupa ka granicama Crne Gore, Đani-paša je u razgovoru s ruskim predstavnikom Joninom ponovo izrazio žaljenje zbog ponašanja hercegovačke "raje" koja je postala oruđe u rukama crnogorskog knjaza. Ipak, kad su Husein-pašine trupe dobile pojačanja i krenule ka Grahovu, feriku su izrazili odanost svi Korjenići, a Zubci su uputili svoje delegate u Trebinje, ali tamo nijesu bili primljeni dok prethodno svi zubački ustanici ne polože oružje.
Dok su se na granici prema Grahovu turski komandanti pripremali da zaposjednu teritoriju za koju je knjaz Danilo držao da se nalazi pod njegovim suverenitetom, predstavnici velikih sila u Carigradu, a posebno ruski i francuski poslanici, produžavali su intenzivnu diplomatsku djelatnost. U tom smislu Butenjev se posebno isticao. On je s pažnjom pratio svaki potez crnogorskog vladara, znajući da od njegovog ponašanja zavisi uspjeh francusko - ruskih intervencija na Porti. Redovno izvještavan od konsularnih predstavnika iz Skadra, Mostara, Sarajeva i Dubrovnika, Butenjev je početkom maja ocijenio da je način diplomatskog i političkog djelovanja crnogorskog vladara zasluživao duboko priznanje ruske diplomatije. Obavještavajući Petkovića o svom gledištu, Butenjev je isticao da je dostojno poštovanja knjaževo nastojanje za "učvršćivanje bića Crne Gore" i osiguravanje prava nad Grahovom. To je istovremeno bio i "predmet" rusko - francuske "brižljive pažnje". Da bi knjaz Danilo ostvario taj veliki cilj svoje ispravne političke strategije, Butenjev mu je preko Petkovića savjetovao da se uzdržava svake "ofanzivne akcije" u odnosu na Tursku, i da se drži "odbrambene" političke koncepcije. Mada je od nekih konsularnih predstavnika dobijao izvještaje o nekim knjaževim nepromišljenim pokušajima za neposredne dogovore s turskim izaslanicima, Butenjev je najviše vjere poklanjao Petkovićevim izvještajima, te je i na temelju podataka iz njih davao instrukcije generalnom konsulu za dalju aktivnost. Šaljući ovo uputstvo Petkoviću, Butenjev ga je obavijestio da je francuski predstavnik Tuvnel dobio podatke od svojih diplomatskih predstavnika o tome da su otomanske trupe ušle u Grahovo. Iznenađen ovim saopštenjem svoga francuskog kolege, Butenjev je istog dana zatražio od Petkovića da preko knjaza Danila prikupi sve podatke o graničnoj liniji na tom području. On je preporučivao da se o svim spornim područjima sakupi što više arhivske dokumentacije koja bi mogla da posluži kao dokaz za crnogorske teritorijalne zahtjeve.
Ruski i francuski predstavnici u Carigradu su osjećali da teritorija Grahova predstavlja područje oko koga je trebalo lomiti koplja u diplomatskim i političkim sporenjima među Crnom Gorom i Turskom. Knjaz Danilo je smatrao da odbrana Grahova znači odbranu Cetinja. Turske vlasti su opet držale da okupacijom Grahova stvaraju povoljan placdarm za dalje ofanzivne poduhvate prema Crnoj Gori u prilikama kad to zatreba. S druge strane, otomanske vlasti su odavno imale namjeru da izgrade čvrst fortifikacioni zaštitni kordon prema Hercegovini. Rukovodeći se takvim shvatanjima o položaju i ulozi Grahova u daljoj otomanskoj politici prema Crnoj Gori, Ćani-paša je i naredio Husein-paši da sa svojim trupama krene ka Grahovu.
Grahovljani su na vrijeme saznali za namjeru otomanskih trupa da uđu na njihovu teritoriju, pa su poslali poruku Turcima da odustanu od toga. To, međutim, nije pomoglo. Husein-paša je 6. maja krenuo iz Banjaca sa dva bataljona lovaca, dva pješadijska bataljona i s hiljadu vojnika neregularnih trupa i pridodatom artiljerijom u pravcu Grahova. Husein-pašinoj koloni je prepriječio put jedan crnogorski odred u jačini od 200 vojnika, pod komandom senatora Petra Filipova Vujoševića, kapetana Ilije Zvicera i vojvode popa Pera Matanovića. Sa ovim crnogorskim odredom nalazilo se i 300 Grahovljana i Banjana, pod komandom Paja Kovačevića, kapetana grahovskog, i Jovana Vasiljeva Baćevića, kapetana banjskog. Ove crnogorske snage su bile isuviše slabe da bi spriječile prodor Husein-pašine kolone ka Grahovu. Već 7. V turski đeneral sa svojim trupama se ulogorio na Grahovcu.
O ulasku turskih trupa u Grahovo knjaz Danilo je odmah obavijestio ruskog generalnog konsula u Dubrovniku (26. IV/8. V 1858), izdajući istovremeno i naredbu odredima iz Katunske nahije da hitaju u pravcu Grahova. O pokretima crnogorske vojske u Trebinju su počeli da se šire razni glasovi. Svako je bio ubijeđen da predstoje događaji koji mogu uzbuditi sav Istok.

Događaji na Grahovu su tekli brže nego što je to očekivala evropska diplomatija riješena da po svaku cijenu sačuva mir

Crnogorske snage su se počele prikupljati već 26. IV/8. V i pod komandom vojvode Iva Rakova Radonjića, vojvode Krca Petrovića i vojvode Petra Vukotića hitale ka Grahovu. Glavninu ovih snaga činili su Katunjani. Drugi dio, sastavljen, uglavnom, od vojnika iz Riječke nahije, pod komandom vojvode Mirka Petrovića, određenog, inače, za glavnog zapovjednika svih crnogorskih snaga, prispio je na Grahovo 28. IV/10. V, kad su već bili stupili u okršaje s turskim trupama crnogorski odredi koji su dva dana ranije bili prispjeli na pozicije oko Grahova.
Događaji na Grahovu su tekli brže nego što je to očekivala evropska diplomatija, riješena da po svaku cijenu sačuva mir na crnogorsko - turskoj granici. Dok je ruski generalni konsul u Dubrovniku javljao knjazu Danilu da je postignut dogovor s Portom o zaustavljanju ofanzive prema Grahovu, jer je “stvar predata u ruke evropskoj komisiji, u kojoj bi učestvovali i turski i crnogorski delegati”, vođeni su uveliko bojevi oko Grahova, pa je crnogorski vladar bio prinuđen da javi Petkoviću kako su otomanske trupe potpuno blokirane od crnogorskih snaga. Pokazalo se da nijesu tačne vijesti: kako su to bile manje čarke Crnogoraca sa turskim neregularnim trupama, te da to ne predstavlja opasnost od ozbiljnijih sukoba.
Da bi olakšao položaj i djelatnost crnogorske vojske na Grahovu, ustanički vođa Luka Vukalović nastavljao je oružane akcije sa ciljem da spriječi odlazak turskih neregularnih trupa iz Trebinja. Po svoj prilici, on je to radio po uputstvima sa Cetinja. Govorilo se tih dana da Vukalović ima planove da stvori “jednu veću srpsku državu”. Ustaničke akcije bile su olakšane time što su garnizoni u Hercegovini bili svedeni na najmanju mjeru, jer je sva vojska bila, što posredno što neposredno angažovana oko Husein-pašinog odreda na Grahovcu. U samom Trebinju, gdje je tih dana bila koncentrisana velika grupa otomanskih vojnih i političkih starješina, nije bilo regularnih trupa.
I Ćani-paša i konsularni kor u Trebinju držali su da Husein-paša može bez teškoća povući svoje trupe sa Grahovca, kad god poželi, a da Crnogorci ne bi imali nikakve šanse da to povlačenje onemoguće.
Potpuna koncentracija crnogorske vojske bila je izvršena 28. IV/10. V 1858. Tada je glavni crnogorski zapovjednik imao pod svojom komandom oko 7500 vojnika, raspoređenih pod 100 barjaka. U svom sastavu crnogorska vojska je imala i jednu bateriju brdskih topova. Elitnu jedinicu crnogorske vojske sačinjavala je knjaževa garda u jačini od 400 vojnika.
Turske snage su brojale oko 7000 vojnika, koncentrisanih uglavnom na visoravni Grahovcu. Svim snagama neposredno je komandovao ferik Husein-paša. U nekim izvorima se spominje da je Husein-paši stajalo na raspolaganju 13000 vojnika.
Crnogorska vojska je bila podijeljena na tri odreda. Desnim krilom, sastavljenim od Čevljana, Pješivaca i Zagarčana komandovao je vojvoda Petar Vukotić, lijevim, u čijem su se sastavu nalazili i Njeguši, Cuce, Bjelice i Donjokrajci, komandovao je vojvoda Ivo Rakov Radonjić, dok su centrom, u čiji su sastav ulazili Ćeklići, Ljubotinjani i Drobljani i odred knjaževe garde, komandovali Petar Vujović i Đuro Kusovac. Glavni komandant se nalazio sa centralnim odredom.
Sukobi su otpočeli već desetog maja. Toga dana bio je upućen iz Trebinja jedan veći konvoj s hranom za Husein-pašine trupe. U pratnji ove kolone nalazio se i jedan jači odred neregularnih trupa, za koji se držalo da predstavlja dovoljnu snagu za obezbjeđenje transporta. Kad je kolona bez teškoća izašla iz Trebinja i uputila se ka odredištu naišla je na osmom kilometru od trebinjskog grada na jaču crnogorsku zasjedu, te je čitava komora bila prinuđena da se vrati nazad. Za ovaj neuspjeli pokušaj snabdijevanja hranom Husein-pašinih trupa, otomanske vlasti u Trebinju počele su da optužuju knjaževog izaslanika Pera Pejovića. One su otvoreno tvrdile da je on izvijestio crnogorske komandante o kretanju transporta. Turske snage su tek sljedeći dan uspjele da uspostave vezu sa Husein-pašinim logorom na Grahovcu.
Žestoki okršaji nastavljeni su jedanaestog maja. O borbama toga dana sačuvano je dosta izvora. Za najvjerodostojnije se, ipak, moraju uzeti izvještaji glavnog crnogorskog zapovjednika, knjaz Danilov izvještaj Ekaru od 25.V/6.VI 1858. godine, kao i Joninovi izvještaji iz Trebinja od 1/13. V 1858. godine. Mada u njima postoje manja razilaženja u podacima, sa sigurnošću se može reći da je bitku od jedanaestog maja zametnula turska vojska napadom u ranim jutarnjim časovima na lijevo krilo crnogorskog rasporeda, prinudivši ga na odstupanje. Ubrzo zatim crnogorske snage su preduzele protivjuriš i prinudile turske bataljone na povlačenje. Turci su na tom dijelu fronta ostavili na bojištu 208 poginulih. Desno krilo crnogorske vojske, kojim je komandovao vojvoda Petar Vukotić, držalo je položaje blizu turskih šančeva. Dijelilo ga je samo "korito jednog potočića", "koji je bio potreban i jednoj i drugoj vojsci".

Po naređenju vojvode Mirka, crnogorska vojska je trebalo da otpočne opšti napad u trenu kad se pokrenu turske jedinice

Čim je započela bitka na lijevom krilu crnogorskog rasporeda, turski komandanti su napali na Vukotićev odred, šaljući istovremeno "dva bataljona da ga opkole". Kad je uočio da su oba krila crnogorske vojske uvedena u borbu, vojvoda Mirko je krenuo u pravcu Grahovca. Tamo je stigao u devet časova i zaustavio se na odstojanju van domašaja turske pješadijske vatre. Tu je primio raport od vojvode Iva Rakova Radonjića. Tada je donesena odluka da se na Vukotićev sektor uputi pomoć. U međuvremenu, izdata je zapovijest da krene u napad i crnogorski centralni odred. "Ova kolona, koju je sačinjavala garda... napala je nožem konjicu". Napad centralne kolone crnogorske vojske, predvodio je komandant knjaževe garde senator Đuro Kusovac. Baš tada je prispio glasnik od Vukotića da mu pomoć nije neophodna. Tada su već bile pristigle snage, sastavljene od boraca iz Riječke nahije, i približile se na pola puškometa od turskih šančeva, obrazujući "pravi ugao sa Crnogorcima pod komandom Petra Stevanova". U tom metežu jedan crnogorski odred "zauzeo je put za Klobuk", a druge crnogorske jedinice nekoliko strategijski značajnih brežuljaka iznad jedne ravnine na domak samog Grahovca. Ove položaje Turci su uzalud pokušavali da sačuvaju. Položaj turskih trupa su pomagale Husein-pašine baterije, koje su kartečnom vatrom sprečavale prodor crnogorskih odreda kroz turski odbrambeni raspored. Opisujući bitku toga dana, vojvoda Mirko ističe da se u tom "opštem metežu" podigao dim "od turske artiljerije i pušaka... na bojno polje kao gusti sloj magle". Na kraju, "pri zahodu sunca Turci bijahu skrhani na cijeloj liniji i skloniše se u svoje šančeve" - zaključuje vojvoda Mirko svoj prvi ratni izvještaj. Odmah poslije prvih večernjih časova vojvoda Mirko je izdao naredbu da se crnogorska vojska povuče sa zauzetih položaja.
U borbama jedanaestog maja turski gubici su iznosili 320 mrtvih, dok su Crnogorci imali 55 mrtvih i 110 ranjenih. Među smrtno ranjenima nalazio se i komandant garde, senator i vojvoda Đuro Kusovac. Po obavještenjima koje je od turskih vlasti u Mostaru dobio austrijski konsul Dubravčić, crnogorski gubici iznosili su tog dana 1000 mrtvih i ranjenih.
Dvanaestog maja na frontu je vladalo primirje. Vojvoda Mirko je obišao sve jedinice i snabdio ih hranom i vodom. On se isto tako saglasio s predlogom, da se i Husein-paši dozvoli da svoje jedinice opskrbi vodom. U tu svrhu bilo je proglašeno četvoročasovno primirje.
Povlačenje crnogorskih jedinica s položaja zauzetih jedanaestog maja zbunilo je ferik Husein-pašu. On u tom trenutku nije mogao da ocijeni pravi smisao takve odluke crnogorskog komandanta. Baš toga dana, na putu iz Hercegovine stigao je u glavni štab Husein-paše knjažev sekretar Delari. On je turskom komandantu saopštio da je spor trebalo rješavati diplomatskim putem, a ne oružjem. Uostalom, na Grahovcu je već bilo proliveno dosta krvi. Crnogorski komandant je drugačije razmišljao. On je bio donio odluku da turske trupe ne pusti nekažnjene sa crnogorske teritorije. Zato je u toku noći bio preduzeo neophodne mjere da se dobro drže strategijski najznačajnije tačke na pravcu odstupanja Husein-pašine vojske. Pri tome je naročitu pažnju poklanjao položajima što ih je držao vojvoda Petar Vukotić, kao i onima koje je posjeo crnogorski odred koji je imao zadatak da kontroliše put od Grahovca za Klobuk.
U noći dvanaestog maja, mušir Ćani-paša poslao je poruku Husein-paši da napusti položaje na Grahovcu i organizuje povlačenje trupa ka Klobuku. Poruku je donio klobučki juzbaša Gavrilo Popović. Popović je ovu muširovu poruku u toku noći ponio vojvodi Mirku koji je iz nje saznao pravac kojim se planiralo odstupanje Husein-pašinih trupa, ali nije znao kada će odstupanje početi. Zbog toga je vojvoda naredio Mirku Dragišinu Mirkoviću iz Petrova dola, koji je odlično znao turski jezik, da otprati Gavrila Popovića do štaba ferika Husein-paše. Tu je Mirković razumio da je ferik izvijestio mušira da će se sa odstupanjem započeti sljedećeg jutra. Turski izaslanici su u toku noći svratili u štab vojvode Mirka i saopštili odluku Husein-paše da u zoru namjerava da sa svom vojskom odstupi kroz Mirotinjske dolove ka Klobuku. Tada je vojvoda Mirko u toku noći poslao jedan dio vojske da zauzme pozicije u Mirotinjskim dolovima. Ovaj odred je imao zadatak da tu sačeka tursku vojsku koja je iz Klobuka trebalo da pođe u susret Husein-pašinim trupama. Istovremeno, vojvoda Mirko je u toku noći izdao naredbu svim svojim komandantima da približe svoje jedinice turskim položajima i dobro motre na svako kretanje otomanskih jedinica. Po vojvodinom naređenju, opšti napad je trebalo da otpočne onog trenutka kad se pokrenu turske jedinice.
Pokret turskih jedinica započeo je u ranim jutarnjim časovima 1/13. maja. Turski komandanti su bili zbunjeni saznanjem da se crnogorski odredi nalaze svuda unaokolo i to na veoma bliskom odstojanju.

Na vijest o grahovskoj pobjedi započelo je opšte slavlje - Crnogorci su spontano osjetili međunarodne implikacije trijumfa

Bitku su u stvari započeli Crnogorci oko sedam časova ujutro. Oni su napali turske jedinice, kako one u pokretu, tako i one koji su se pripremale za marš. Napad je izvršen jedn-ovremeno sa sviju strana. Osjetivši zbunjenost protivnika, crnogorski komandanti su izdali naređenje jedinicama za juriš, s ciljem da ferikovim trupama nametnu blisku borbu, u kojoj su nož i sablja rješavali ishod bitke. Nastala je takva sječa da su zbunjeni turski vojnici smatrali da im jedini spas predstavlja bjekstvo. Izgubivši kontrolu nad jedinicama, sam ferik Husein-paša spašavao se sa jednim manjim odredom, sastavljenim uglavnom od oficira. Oni su zadivljujućom hrabrošću krčili sebi put sabljama.
U bici 1/13. maja Husein-pašine trupe doživjele su potpun poraz. Od bitke na Krusima 1796. otomanske trupe tako nešto nijesu doživjele na balkanskim ratištima. Vojvoda Mirko u svom izvještaju tvrdi da je na bojištu ostalo 7000 turskih leševa, a da je pogibiju izbjeglo samo 200 - 300 vojnika i oficira sa Husein-pašom. Crnogorcima je pao u ruke velik broj lakog oružja, svi turski topovi, sve ratne zastave, 1200 jahaćih konja i 500 šatora. Po podacima koje je iz turskih izvora dobio austrijski konsul u Mostaru, turski gubici u bici od 1/13. maja iznosili su 2500 poginulih vojnika.
Među poginulim turskim vojnicima i oficirima nalazio se i đeneral Kadri-paša. Njegova glava kao ratni trofej donesena je na Cetinje.
Po knjaževom izvještaju Petkoviću, broj turskih poginulih vojnika i oficira iznosio je 5000. Taj podatak je vjerovatno dat na osnovu broja zaplijenjenih pušaka. Austrijski zvanični izvještači tvrde da se od Husein-pašine vojske spasilo samo dva i po tabora.
Crnogorski gubici takođe nijesu bili mali. Po knjaževim obavještenjima poginulo je 200 a ranjeno 300 Crnogoraca. Među poginulim nalazili su se: senator i komandant knjaževe garde pop Đuro Kusovac, “prvi crnogorski četovođa” pop Luka Jovović, kapetan Boro Milić, alajbarjaktar crnogorske vojske Mašo Mijatov Kustudić, serdar Đurica Đurašković i knjažev perjanik Risto Manojlović.
Po kazivanjima očevidaca, od Grahovca preko Mirotinjskih dolova do Klobuka, i od Klobuka do Trebinja pružao se jeziv prizor. Na gotovo svakom koraku nailazilo se na potvrdu turskog sloma i poraza.
Glas o turskom porazu na Grahovcu raširio se odmah po Crnoj Gori. U zemlji je nastalo opštenarodno slavlje. Narod je spontano osjetio međunarodne implikacije trijumfa na Grahovcu. Istovremeno, vijesti sa Grahovca izazvale su šok u Skadru. Ni vojne ni civilne vlasti nijesu mogle doći sebi od saznanja činjenice da je od ukupnih Husein-pašinih trupa u Trebinje stiglo samo četiri čete sa oružjem.
Upućeniji posmatrači su očekivali da će poslije bitke na Grahovcu knjaz Danilo izdati naredbu svojim trupama da preduzmu strategijsko gonjenje slomljenog protivnika. Turci su to vjerovatno i očekivali. Zbog toga odmah preduzimaju prikupljanje novih trupa, ne bi li se zaštitili od Crnogoraca.
Po Bosni je odmah započela mobilizacija novih vojnika. Po raznim krajevima Bosne kretali su se specijalni komesari da suzbiju paniku i da obećavaju novomobilisanim vojnicima povećanje plata. Govorilo se da vojne vlasti u Bosni i Hercegovini treba da novom mobilizacijom dobiju oko 25000 vojnika, čiji bi zadatak bio da se osigura granica prema Crnoj Gori. U sastav ovih trupa trebalo je takođe da uđe u 24 bataljona regularne vojske. Interesantno je da je tih dana otomansku akciju za mobilizaciju novih trupa potpomogao svojom propagandnom djelatnošću i katolički biskup Barišić. On je otvoreno raspirivao mržnju katoličkog stanovništva prema ustanicima i Crnogorcima, nagovještavajući turskim vlastima i mogućnost da se i katoličko stanovništvo okrene oružjem protiv ustanika. No, bez obzira na snažnu propagandu protiv ustanika i Crnogoraca, otomanskim vlastima je teško bilo uliti borbenost kod novomobilisanog vojničkog sastava. Svakim danom su se po Hercegovini odigravali događaji koji su učvršćivali moralni prestiž ustanika i Crnogoraca. Tako su krajem maja u Mostaru dobijena obavještenja da su i Korjenići, ljuti krajišnici, napustili svoje domove i pobjegli u Trebinje. Opšta panika zahvatila je i vojne i građanske vlasti u čitavoj Hercegovini, a strah od ustanika i Crnogoraca bio je toliki da su prekinute veze među naseljima i gradovima, bez obzira na to da li su putevi bili stvarno ugroženi. Veza sa Nikšićem bila je takođe prekinuta, a vlasti u Mostaru sredinom maja nijesu ni pomišljale da je uspostave. Po kazivanjima ruskog konsularnog predstavnika Jonina, i trebinjski grad je bio gotov na predaju “dva dana poslije bitke”. Crnogorsku i ustaničku ofanzivu na Hercegovinu spriječila je tada francuska i ruska diplomatija, iz bojazni da to ne izazove novo komplikovanje prilika na Istoku.
Od velikih crnogorskih pobjeda nad Mahmutom Bušatlijom, malo je bitaka u dotadašnjoj ratnoj istoriji Južnih Slovena koje se mogu porediti s grahovskom.

Danilo je javio Francuzima da su Crnogorci raspoređeni duž granice i da su spremni da brane svoju državnu teritoriju od agresora

Ona je kod crnogorskog naroda još više ojačala svijest o sebi i svom položaju u zajednici jugoslovenskih naroda. Slavi velike bitke na Krusima, uspjesima u ratovanju protiv Napoleonovih trupa u Primorju i Dalmaciji 1806, rezultatu vojevanja 1852 - 1853, kad je crnogorska vojska žestokim otporom pobrkala izvođenje strategijske zamisli serašćera Omer-paše o brzom prodoru na Cetinje, priključen je i grahovski podvig.
Crnogorska pobjeda na Grahovcu odjeknula je Evropom. Diplomatije velikih evropskih sila bile su impresionirane ovim događajem. Ruski otpravnik poslova u Beču Knoring javio je Gorčakovu da su Crnogorci na Grahovcu svojom krvlju ispisali “novu stranicu u knjizi njihove istorije”. Sva zapadno - evropska štampa prenijela je vijest i detaljne izvještaje o trijumfu Crnogoraca. Od jugoslovenskih listova u tome su prednjačili "Srpski dnevnik" i "Srpske novine".
U jugoslovenskim zemljama i u slovenskom svijetu uopšte od tada počinje da se širi ugled Crne Gore i njezinog vladara. U omladinskom pokretu u našim zemljama ot tada “počinje kult crnogorstva”. Kod vojvođanskih Srba to doseže najveću mjeru. O grahovskoj bici ispjevao je Stevan Kaćanski jedan ditiramb pod nazivom “Grahov Laz”, čiji je tekst poetski dopunio Laza Kostić. Istovremeno, Srbin iz Smedereva Gliša Zuban objavio je knjižicu “Boj na Grahovu, epični /junačni/ spev", šaljući ga knjazu Danilu na poklon smatrajući da neće biti “izlišan” kod “naroda kako crnogorskog tako i celog srpstva”.
O glavnom zapovjedniku crnogorske vojske u bici na Grahovcu vojvodi Mirku Petroviću stvara se legenda. Stara vojvodina ratna slava, zadobijena u odbrani župskog i ostroškog manastira, na Grahovcu je dobila još jednu rječitu potvrdu. Da bi mu odao najpravičnije priznanje, knjaz Danilo donosi rješenje da se Mirku Petroviću dodijeli zvanje “vojvode od Grahovca”. O tome je izdat i poseban dekret.
U znak uspomene na bitku na Grahovcu izlivena je i specijalna medalja. Iako jednostavna po izradi, u sistemu crnogorskih odlikovanja predstavljala je posebnu čast za svakog nosioca. Dan grahovske pobjede određen je za “opšti narodni praznik”. Po naređenju knjaza Danila odlučeno je da se na Grahovcu “sagradi crkva Svetog spasitelja, koja će za spomen služiti ovoj pobjedi”.
O bici na Grahovcu su u svojim redovnim izvještajima pisali ruski konsularni predstavnici Petković i Jonin, francuski Ekar i Viet, austrijski Dubravčić, kao i austrijski poglavar iz Kotora i Dubrovnika, dopisnici "Srpskog dnevnika", "Srpskih novina", "Zagrebačkih novina", lista "Le Nord", "Journal de Debats" i drugih evropskih dnevnih i nedjeljnih glasila. O njoj su objavljeni i opisi nekoliko ist-aknutih učesnika, kao i jedan spis Nićifora Dučića, redigovan od strane vojvode Mirka. A poznati crnogorski pjevač deseterca Đuko Sredanović objavio je jednu pjesmu, doduše bez poetskih kvaliteta našeg klasičnog deseterca, ali sa dosta istorijsko - hroničarskih podataka.
Neposredno poslije bitke knjaz Danilo je optužio Turke za vinovnike sukoba. Ruski generalni konsul u Dubrovniku podržao je u tome knjaza, smatrajući da krivicu za takvo veliko krvoproliće treba pripisati isključivo Turcima. Ubrzo zatim knjaz je dobio od francuskog vicekonsula Ekara poruku da treba uložiti napore kako bi se prekinula dalja neprijateljstva, ukoliko Crna Gora želi da sačuva dalju blagonaklonost francuskog vladara. U odgovoru na ovo upozorenje knjaz je javio da je crnogorska vojska raspoređena duž čitave granice, spremna da brani svoju državnu teritoriju. On je, istovremeno, izražavao i uvjerenje da će i otomanski komandanti postupiti na sličan način.
Turske vlasti u Hercegovini obuzela je prava agonija poraza. One nijesu mogle da nađu pravu riječ za objašnjenje onoga što se zbilo na Grahovcu i na putu od Grahovca do Klobuka 1/13. maja, na Spasov dan 1858. Pokušavale su da bace dio krivice na Francuza Delaria, zbog toga što je, navodno, tajnim putem pružio vojvodi Mirku podatke o tačnom terminu i naredbi Husein-paše za odstupanje sa Grahovca. To je bio samo izgovor. Sam ferik Husein-paša isticao je činjenicu da je morao da napusti posjednute položaje zbog nedostatka hrane i municije. Ubijeđen da će izbjeći sudar sa trupama vojvode Mirka, Husein-paša se nadao da će odstupiti krišom. Iako nije znao glavnu stratešku zamisao crnogorskog komandanta, morao je strahovati od najgore varijante: da bude napadnut od Crnogoraca u trenutku kad preduzima pokret svojih jedinica.
Da bi na neki način ublažila utisak o porazu Husein-pašine vojske, otomanska vlada je ubrzo uputila u Hercegovinu nove trupe. Već krajem maja ruski konsul iz Dubrovnika javljao je da je u Klek prispjelo deset novih bataljona sa 24 artiljerijska oruđa. Ubrzo zatim doplovilo je u Gruž još šest brodova sa 3200 vojnika i odgovarajućom artiljerijom i komorom. Širili su se glasovi da turska vojska na granicama oko Crne Gore treba da dostigne broj od 100 000 vojnika.
Nakon Grahovca, Petrograd naglo mijenja odnos prema knjazu, a ruski konzul ubrzo iz Dubrovnika na Cetinje donosi zlatnike

Ustanici su željeli da iskoriste efekte grahovske pobjede. Odmah poslije bitke otpočeli su sa slanjem peticija predstavnicima velikih sila, optužujući tursku vladu i njezinu administraciju za stanje u Hercegovini i brdskim plemenima. Takva jedna peticija prispjela je i na ruke K. Petkoviću. Potpisnici su bili: Milovan Karadžić, pop Milovan Tomić, Ivan Malović, Okica Vidaković, Milutin Bašović i Filip Žugić, poznati, inače, Petkoviću i iz ranijih predstavki. Koristeći povoljnu priliku, ustanički prvaci su u ime “nesrećnih žitelja Drobnjaka, Pive i Šaranaca” saopštavali da ih je Ćani-paša zvao na dogovor, ali da oni nijesu pošli iz straha da ih ne pogubi. I ovoga puta ustanički prvaci su isticali da oružje dižu ne na sultana već protiv turskih zulumćara.
Poslije prvih dobijenih izvještaja o crnogorskoj pobjedi na Grahovcu, Napoleon III je predložio ruskom kabinetu da se preporuči crnogorskom vladaru da se hitno prekinu ratna dejstva. Ruska vlada je prihvatila sugestiju iz Pariza. U Petrogradu se tada znalo da upućivanje takve preporuke nije bilo u interesu Crne Gore sa vojne tačke gledišta. Naime, Crnogorcima se tada pružala prilika da gone poraženog protivnika i turski poraz na Grahovcu pretvore u svoju pravu strategijsku pobjedu. Ali, carska vlada je strahovala od toga da bi crnogorski prodor u Hercegovinu stvorio još teže diplomatske zaplete na Balkanu, pa je bez mnogo dvoumljenja prihvatila francuski predlog.
Pošto su vlade Pariza i Petrograda postigle dogovor o preporuci knjazu Danilu, a ovaj prihvatio, Gorčakov i Valevski su uložili oštar protest kod Ali-paše zbog slanja novih kontingenata otomanskih regularnih trupa u Hercegovinu.
U Petrogradu je naglo počeo da se mijenja odnos prema crnogorskom vladaru. Ministarstvo inostranih poslova je uputilo instrukcije generalnom konzulu u Dubrovniku da odmah otputuje na Cetinje, da posjeti crnogorskog vladara i da mu, po imperatorovoj naredbi, uruči 4600 austrijskih zlatnika kao prvu pomoć “crnogorskom narodu”. To je, u stvari, bila suma od dvije trećine jednogodišnje finansijske subvencije ruske vlade, zadržana u generalnom konsulatu poslije raskida odnosa.
Odmah po prijemu ove instrukcije, Petković je otputovao na Cetinje. Po dolasku u Kotor, dočekali su ga knjaževi perjanici, koji su ga pratili do Cetinja, gdje je prispio 15/27. juna. Na putu od Kotora do Cetinja ruskog generalnog konzula su pozdravljale mase Crnogoraca, izražavajući “oduševljenje” što im se pružila prilika da pozdrave carskog izaslanika i što mogu da izraze svoje najbolje želje za svog tradicionalnog zaštitnika. Slučaj je htio da ruski generalni konsul započne razgovore s crnogorskim vladarem 16/28. juna, tj. na Vidovdan i da mu čestita veliku pobjedu nad turskom vojskom na Grahovcu. Toga dana se na Cetinju, inače, bilo steklo mnogo svijeta uglavnom iz Katunske nahije. Svi su se na neki način trudili da se što više približe ruskom izaslaniku, da ga pozdrave i izraze zadovoljstvo obnovom odnosa s Rusijom, vjerujući da to predstavlja zalogu za budućnost. Petković je odgovarao na izraze privrženosti izjavama da ruski imperator u svojoj ljubavi prema svim slovenskim narodima posebna osjećanja gaji prema “hrabrim Crnogorcima”. Da je za takav spektakularni doček Petkoviću dao inicijativu sam knjaz Danilo - svakome je bilo jasno. Uostalom, knjaz je ruskog izaslanika pratio na svakom koraku, želeći da pokaže kako mu je stalo do čvrstih veza sa Rusijom i kako je s “nestrpljenjem” očekivao dolazak ruskog izaslanika.
Razgovori između knjaza i Petkovića bili su sasvim “otvoreni”. Ruski generalni konsul je već na početku istakao: “Da gospodar imperator imajući stalno u vidu dobro Crne Gore, izvolio je izraziti puno svoje zadovoljstvo za pokazanu njezinu čvrstinu i za blagorazumne mjere, saglasio se s istinskim poimanjem interesa crnogorskog naroda”. Knjaz je odmah na to dodao da je oduvijek bila njegova želja da sačuva “zavjet” svojih velikih prethodnika, koji mu je nametao obavezu zahvalnosti prema “pravoslavnom caru” i “slobodi moje otadžbine”. Protiv takvih “svetinja” - isticao je knjaz - nikad nije bio spreman da preduzme bilo šta. On je smatrao da su u njegovoj političkoj filozofiji, osnovne bile tri stvari: “vjera, nezavisnost i predanost Rusiji” “Crnogorci - isticao je dalje - ne bi izdali svoju slobodu ni za što na svijetu, pa i kad bi im sultan obećao polovinu svojeg carstva, čak ni tada ne bi prihvatili da budu njegovi podanici ili vazali". I kad bi i ruska vlada dala savjet Crnoj Gori i Crnogorcima da priznaju "tursku vlast" to bi bio možda jedini slučaj da Crnogorci ne ispune savjet svoje pokroviteljice.
Objašnjavajući iz daleka razloge koji su doveli do poremećaja rusko - crnogorskih odnosa, knjaz je istakao da su njegov boravak u Parizu i razgovori s Napoleonom III bili inspirisani prije svega željom da se od Francuske zatraži podrška u opravdanom zahtjevu da se što prije izvrši razgraničenje Crne Gore i Turske.

Knjaz je od ruskog konsula zatražio da se zauzme kod svoje vlade - da se crnogorska nezavisnost prizna diplomatskim putem1

Takođe i da se Crnogorcima ustupi jedna luka na Jadranskom moru. Bez dobijanja luke na Jadranu, bio je tada otežan dalji razvoj Crne Gore - izlagao je knjaz. Napoleon III je tada, kako je saopštavao knjaz Danilo, predložio sizerenstvo Porte, "no ja sam požurio da mu saopštim" da su Crnogorci izvojevali svoju slobodu "u bezbrojnim krvavim bitkama s Turcima" i da zbog toga ne "mogu žrtvovati dobrovoljno" svoju slobodu, već su "gotovi do jednoga dati svoje glave za nju". On je, navodno, želio samo da pokaže pred licem Evrope da je bio spreman na rješavanje sporova s Portom miroljubivim putem. U tom pogledu Crna Gora je napravila projekat - naglašavao je dalje knjaz - na koji Porta nije mogla pristati, jer je Crna Gora tražila "Hercegovinu i pola Albanije", s tim da se crnogorskom vladaru obezbijedi "titula kralja". Razrađujući takav projekat, zvanični organi žale što je on ruskoj vladi predstavljen u krivom svjetlu.
Petković je s pažnjom slušao knjaževa izlaganja. On je pokušao da mu objasni razloge zbog kojih je Rusija propustila priliku da na Pariskom kongresu otvori raspravu o crno-gorskom pitanju. Bila su, po Petkovićevom mišljenju, dva razloga: 1. uvjerenje da u datim uslovima bilo kakav ruski prijedlog ne bi naišao na podršku ostalih sila i, 2. došlo je do poremećaja u odnosima Rusije s Crnom Gorom, pa je i to na neki način uticalo na pasivnost ruske diplomatije. Petković je znao da se knjaz tada kolebao između Rusije i Francuske i ocijenio da su u tome znatnu ulogu odigrali knjaginja Darinka, Ekar i Delari. Na kraju je svoje izlaganje želio da pojača tvrdnjom da je blagonaklonost ruskog imperatora prema Crnoj Gori "postojana kao i sama Rusija".
Pri kraju razgovora knjaz je zatražio od Petkovića neke pouzdanije podatke o koncentraciji turskih trupa na granicama Crne Gore, optužujući pri tome vlasti Monarhije zbog dozvole da se turske trupe iskrcavaju u njihovim lukama na Jadranu. Knjaz je, inače, optuživao vladu Monarhije za neprijateljsku politiku prema Crnoj Gori. Takva politika je Crnoj Gori nanijela mnogo štete, pogotovo što su vlasti na Cetinju bile ubijeđene da nema izgleda da se ona mijenja. Knjaz je na kraju izrazio ubjeđenje da će ruska vlada pomoći ostvarivanju prijedloga o crnogorsko - turskom razgraničenju i "otvaranjem nam puta i dostupa do mora". Razvoj Crne Gore, stalno je ponavljao knjaz, "bez morskog pristaništa ne daje nam mogućnosti da opstanemo, mi ćemo kao i poslije ostati tijelo bez duše". U slučaju da se, osim razgraničenja, ne postigne ništa više, knjaz je molio Petkovića da se zauzme kod svoje vlade kako bi se Crnoj Gori barem osiguralo pravo na tranzitnu trgovinu. Na kraju razgovora knjaz Danilo je zatražio od ruskog izaslanika da se zauzme kod svoje vlade kako bi se izvršilo priznavanje crnogorske nezavisnosti diplomatskim putem.
Petković je našao za potrebno da obavijesti svoju vladu o knjaževoj navodnoj vojnoj reformi. Međutim, u tom dijelu izvještaja nije rečeno ništa novo. Knjaz tada nije izvršio nikakvu reformu. On je samo potvrdio ranije utanačeno formacijsko ustrojstvo vojske, podijelivši je po dekadnom sistemu: desetina, stotina i bataljon i odredivši za svaku jedinicu komandira (desetara, stotinaša i komandira bataljona). Komandni sastav bataljona predstavljali su najistaknutiji prvaci u plemenima - kapetani, ponekad i s titulama vojvode ili serdara. Svaka crnogorska četa dobila je zastavu. Isto tako, poslije osjetnih gubitaka, popunjena je i knja-ževska garda, a broj gardista povećan na hiljadu. Ova crnogorska jedinica (sastavljena prije grahovske bitke od 400 vojnika) stekla je u bici na Grahovcu takvu slavu, da će poslije za dugo predstavljati elitni crnogorski oružani odred. Za članove garde su predviđene i posebne oznake. Knjaževom odlukom tada je utanačeno za svaku četu i bataljon zborno mjesto, gdje su za slučaj uzbune svi obveznici bili dužni da se jave.
Prilikom ispraćaja ruskog generalnog konsula, knjaz je zatražio da mu se upute portreti imperatora i imperatorice, da njima ukrasi knjaževski dvorac.
Po povratku s Cetinja, pun utisaka o crnogorskom vladaru, njegovim saradnicima i crnogorskom narodu, Petković je poslao jedan detaljan izvještaj Azijatskom departmanu. Osvrćući se i na neke činjenice iz života na crnogorskom knjaževskom dvoru, Petković nije mogao propustiti a da ne zamjeri knjazu Danilu zbog toga što za svoga ličnog sekretara drži Francuza Delaria. Generalni konsul je držao da takvim izborom ličnog sekretara crnogorski vladar otkriva sve državne tajne pred građaninom jedne evropske velike sile, koja je i te kako polagala nadu u mogućnost daljeg učvršćivanja svojih pozicija na Balkanu. Stoga je Petković odmah preporučio knjazu da promijeni ličnog sekretara, smatrajći da za takvu dužnost najviše odgovara Dimitrije Milaković.

Knez Gorčakov je saopštio da je u datom trenutku najznačajnije da se sačuva nezavisnost Crne Gore

Knjaz Danilo je bio oduševljen obnovom odnosa s ruskom vladom. To je želio i pismeno da izrazi. On je Petkoviću predao i pismo puno najlaskavijih riječi na njegovom doprinosu u obnovi poremećenih odnosa. Ove knjaževe riječi Petković je primio s uvjerenjem da su iskreno izrečene.
I sredinom jula 1858, Petković je ponovio zahtjev crnogorskom vladaru da promijeni svog ličnog sekretara. I ovom prilikom je istakao da knjaz mora da vodi računa o čuvanju državnih tajni.
Iako je bez rezerve vjerovao Petkoviću, knjaz Danilo je riješio početkom jula da se obrati pismom ruskom imperatoru i da ponovi sve one misli i ideje saopštene u razgovoru s ruskim generalnim konsulom. Ovo knjaževo pismo odnio je za Dubrovnik specijalni izaslanik, ugledni crnogorski vojvoda i senator - Petar Stevanov Vukotić. Petković je original knjaževog pisma odmah poslao za Petrograd, a jednu kopiju Knoringu u Beč.
Na odgovor ruskog vladara nije se čekalo dugo. U ime i po ovlašćenju imperatora, poslao ga je knez Gorčakov. U Gorčakovljevom pismu je, prije svega, naglašeno, da imperator kao što su to činili i njegovi prethodnici, gaji “blagonaklonost”, pažnju i osjećanja” prema crnogorskom narodu. Takva su osjećanja bila dobro poznata crnogorskom vladaru, kaže se, između ostalog, u pismu, i “ona se nijesu izmijenila ni sada u godini napora Crne Gore”. Stoga je Gorčakov koristio priliku da saopšti imperatorovo mišljenje da je u datom trenutku najznačajnije da se sačuva nezavisnost Crne Gore, što, inače, predstavlja najbitniji uslov za učvršćivanje “sadašnjeg položaja” crnogorskog naroda. Ovlašćen od svog vladara, Gorčakov je na kraju istakao da crnogorski knjaz može i ubuduće računati na, prijateljski oslonac na našu državu”. Gorčakovljevo pismo značilo je za knjaza Danila mnogo. Ono je na neki način otvorilo novu eru u crnogorsko - ruskim odnosima. U njih se više nikako nije smio uvući element sumnje i bilo kakvog podozrenja.
Dok je Petković i preduzimao prve korake za normalizaciju odnosa s crnogorskim vladarem, ruska vlada je početkom jula 1858. odredila kapetana Vlangalija za člana Komisije za utvrđivanje granične linije među Crnom Gorom i Turskom. Vlangali je bio ličnost koja je sa svoje strane znatno doprinijela poboljšanju crnogorsko - turskih odnosa. On je krajem avgusta posjetio Cetinje da u tamošnjim državnim arhivima traži dokumentaciju radi olakšanja svoje teške misije. Vlangali je zapazio da na Cetinju vlada veliko oduševljenje zbog normalizovanja odnosa sa ruskom vladom. Za vrijeme njegovog boravka prispio je u crnogorsku prijestonicu kurir sa sumom od 9397 guldena izostale finansijske subvencije ruske vlade.
Dva mjeseca poslije grahovskog poraza otomanska vlada je bila prinuđena da izda stroga naređenja svojim trupama u Hercegovini da ne preduzimaju nikakvu vojnu aktivnost protiv Crne Gore. Porta je, istovremeno, izrazila i spremnost da prihvati formiranje međunarodne komisije za razgraničenje sa Crnom Gorom na bazi stanja iz 1856. godine, s tim da se u Carigradu, koji je predložila za mjesto pregovora, raspravlja i o pitanju statusa Crne Gore, budući da je tu zemlju smatrala sastavnim dijelom carevine. Francuski kabinet se odlučno suprotstavio ovakvom prijedlogu Porte, prijedlogu iza koga je stajala i Austrija. Ruski carski kabinet je takođe odlučno odbio program izložen u preporuci Porte, smatrajući, takođe, da iza njega stoje prsti bečkog kabineta.
Pošto je od francuskog poslanika u Parizu obaviješten o energičnom stavu vlade Napoleona III da se odbije prijedlog otomanskog kabineta, Aleksandar II je na primljeni izvještaj stavio zabilješku: "Bravo Napoleon!". Ta opaska Aleksandra II označavala je politiku dvije velike sile u crnogorskom pitanju.
Dok su se sređivali utisci izazvani viješću o turskom porazu na Grahovu i u prijestonicama velikih evropskih sila pripremali stavovi vlada povodom prijedloga učinjenog od strane Porte, dva evropska kabineta nijesu časila ni časa, već su se odmah u svemu sporazumjela. Zapazivši tvrdoglavost otomanskog kabineta da istraje na svojim preporukama o karakteru konferencije, vlada u Petrogradu predložila je svome savezniku u Parizu da se odmah uputi ratna flota u vode Jadrana, da time manifestuje riješenost oba kabineta da ne popuste u svojim zahtjevima. Iako je austrijski ambasador u Parizu skretao pažnju Napolenu III da bi slanje ratne flote u Jadran samo otežalo rješavanje nastalih sporova, i Petrograd i Pariz su bili riješeni da idu do kraja.
Sporazum Rusije i Francuske povodom prijedloga otomanske vlade izazvao je živa reagovanja u diplomatskim krugovima bečke monarhije. Ruska vlada i ruski imeprator su stalno optuživali bečki kabinet da igra sumnjivu igru u crnogorskom pitanju. Krajem maja Gorčakov je pokušao da sondira teren kod austrijskog predstavnika u Petrogradu da bi on uticao na svoju vladu da se priključi pozivu za učešće u radu konferencije.

U Petrogradu su očekivali da će sporazum o razgraničenju uključiti i priznanje nezavisnosti Crne Gore

Prilikom razgovora sa Sečenjijem, Gorčakov je kategorično izjavio da ruski kabinet odbacuje turski zahtjev da se Crna Gora tretira kao sastavni dio Turske. Gorčakov je prilikom sljedećeg susreta sa Sečenjijem iznio kategoričan stav ruske vlade da se obrazuje komisija za razgraničenje “bez ikakvih” prethodno postavljenih “uslova”. Što se tiče statusa samog Grahova, Gorč-akov je istakao da su njega “zauzeli” Crnogorci, pa ne bi imalo nikakvog smisla natjerivati ih da ga “evakuišu”.
Pritisku ruske i francuske diplomatije teško se tih dana bilo suprostaviti. Nekoliko dana poslije posljednjeg susreta sa Sečenjijem, Gorčakov je obaviješten od austrijskog predstavnika da će austrijska vlada uzeti učešća u radu komisije za utvrđivanje crnogorske granice, pod uslovom da to od nje zatraži otomanski kabinet. Prilikom tih razgovora austrijski predstavnik je izrazio mišljenje da se njegova vlada neće izjašnjavati o prihvatanju anglo - francuskog formalnog prijedloga o sazivanju konferencije. Tako izražene rezerve nijesu bile prijatne Gorčakovu. On tada nije mogao uticati na bečku vladu da se odrekne tih rezervi. Gorčakov nije ni želio da raspravlja o zahtjevu Porte o polaganju prava suvereniteta nad Crnom Gorom i, kako je saopštio Sečenjiju, ukorio je ruskog predstavnika u Carigradu Butenjeva što je prihvatio da primi tako izražen zahtjev otomanske vlade. Na kraju je saopštio predstavniku Bečke monarhije svoju čvrstu ubijeđenost da će Turska, na kraju, biti primorana da prihvati francusko - ruske zahtjeve. Gorčakov je pri tome izjavio da će pozvati crnogorskog knjaza da obustavi dalja neprijateljstva, jer bi, poslije posljednjeg podviga crnogorske vojske, “produžetak operacija protiv Turaka” bio nepravedan, budući da otomanske trupe nijesu bile u stanju da ugroze nezavisnost Crne Gore.
Rusko - francusko nastojanje da se odmah pristupi crnogorsko - turskom razgraničenju nailazilo je krajm maja 1858. na velike teškoće. Bečka diplomatija je s posebnom brigom “pazila na ambiciozne planove knjaza Danila”. Gorčakov je to brzo uočio. On je stoga smatrao da sve ono što se na evropskom diplomatskom poprištu dešavalo krajem maja “montira austrijska vlada i da je posebno upereno i protiv Rusije. Turski ministri - po ocjeni Gorčakova - bili su samo “statisti u komediji”, koju je “režirao austrijski poslanik u Carigradu”. S takvim predubjeđenjima Gorčakov je primio saopštenje austrijskog predstavnika u Petrogradu Sečenjija. Ruski ministar inostranih prilika iskoristio je susret s austrijskim diplomatom da oštro protestvuje protiv pasusa formulisanog u pismenom saopštenju bečke vlade da “Visoka Porta podržava načelo da je Crna Gora sastavni dio Carstva”. Uzalud je Sečenji je pokušavao da ubijedi Gorčakova kako ta klauzula ima samo formalistički, titularni karakter - ruska strana ostala je nepokolebljiva. Gorčakov je tada ponovio staro stanovište da Rusija “nikad neće priznati sultanu nikakvo pravo na Crnu Goru”, te ne može pristupiti nikakvoj kombinaciji koja bi mogla, na jedan ili drugi način, da prejudicira takvo pravo. S druge strane, određivanje crnogorskih granica na bazi status quo - a iz 1853, na čemu je insistirala Austrija, po kome Grahovo ne bi pripadalo ni Turcima ni Crnogorcima, već bi njime upravljala “lokalna vlada” - Gorčakov je, takođe, odbio, osjetivši u čemu je pravi smisao takvog zahtjeva. Stoga je nastojao da se kao baza za razgovore uzme stanje iz 1956. godine. U to vrijeme “Crnogorci su faktički držali Grahovo”, isto kao što su u datom trenutku “svojim junačkim podvigom” stekli “nove osnove” da se na njemu vječno zadrže.
Saopštavajući stav svoga kabineta o potrebi formiranja komisije pet evropskih sila, Gorčakov je imao dosta ozbiljnih primjedbi i na pasivni stav engleskog predstavnika u Carigradu. Austrijska diplomatija je to s posebnim interesovanjem pratila. Nju je istovremeno zbunjivala i činjenica što je Gorčakov bio sklon da se prošire ovlašćenja rada međunarodne komisije u smislu da ona temeljno raspravlja i o pitanjima “nezavisnosti Crne Gore”.
Porta je uporno nastojala da se kao osnov za dalje razgovore uzme njezina izjava od 14. maja. Veliki vezir se pribojavao da će francusko - ruski prijedlog biti loše shvaćen u evropskoj javnosti. On je htio da onemogući da se razgraničenje shvati kao međunarodno miješanje u unutrašnje poslove Turske. Stoga je Turska više željela da sporove rješavaju predstavnici sila u Carigradu nego posebno obrazovana komisija.
Krajem maja došlo je do novog susreta Gorčakova s austrijskim predstavnikom u Petrogradu. Prilikom tih razgovora, Sečenjije je stekao utisak da ruski ministar spoljnih poslova vjeruje da će i Pruska zauzeti u crnogorskom pitanju stav sličan onome koji je zauzela Francuska. U tom smislu Gorčakov je očekivao da će Pruska podržati ruski zahtjev, iza koga je stajala i Francuska; da sporazum o razgraničenju uključi i priznanje nezavisnosti Crne Gore.

Smatralo se da će razgraničenjem biti zagarantovana zaštita Crnoj Gori od bilo kakvog posezanja na njezinu nezavisnost

Kako ističe Sečenji, ruski ministar inostranih poslova bio je veoma “uznemiren” kad je uočio “da se prevario u računu”. Čim je iz Berlina dobio odgovor na takav zahtjev, Gorčakov se pravio “kao da se ništa nije desilo”. Prilikom ovih razgovora, Gorčakov je tražio da komisija odmah otpočne sa radom. On ni ovoga puta nije propustio da saopšti austrijskom predstavniku da će izdati naređenje ruskom opunomoćeniku u komisiji da se povuče iz rada čim bi neko postavio bilo kakvo pitanje “štetno po nezavinost Crne Gore”. Pošto je uvidio da Evropa nije spremna 1858. da formalno prizna Crnoj Gori i pravo na međunarodno - pravnu nezavisnost, zadovoljio se time što je samo razgraničenje moralo biti shvaćeno u neku ruku kao priznanje faktičke nezavisnosti te zemlje. On je smatrao da će time biti zagarantovano pravo Crnoj Gori od bilo kakvog posezanja sa strane na njezinu nezavisnost.
Gorčakov je od početka tražio da u radu komisije uzme učešće i jedan predstavnik Crne Gore. Smatrajući da će taj prijedlog naići na protivljenje Austrije, ruski ministar je o toj želji svoje vlade na vrijeme obavijestio Sečenjija. Nadajući se da se otomanska vlada neće tome protiviti, Gorčakov je isticao i činjenicu da se vojvoda de Montebelo potpuno saglasio s ruskim prijedlozima.
Dok je Gorčakov u Petrogradu vodio živ diplomatski dijalog sa predstavnikom Austrije, dotle je njegov poslanik u Parizu Kiseljev ulagao napore da u razgovorima sa Valevskim nađe najpovoljnije varijante za rješavanje crnogorskog pitanja. Krajem maja sastali su se u Parizu Valevski i Kiseljev. Tada je ruski predstavnik iznio francuskom minstru suštinu Gorčakovljevih depeša od 10/22 i 11/23 maja, u kojima je izloženo gledište petrogradske vlade da treba odbiti Portin prijedlog da se pitanje određivanja granica prepusti predstavnicima u Carigradu. S druge strane, Gorčakovljeve depeše su odbijale svaki načelan prijedlog otomanske vlade. Tom prilikom je ruski predstavnik saopštio da je suština ruskog prijedloga u tome da se komisija na licu mjesta sporazumije o svim sporovima. Tako je, po uputstvima vlade, rezonovao i Butenjev, smatrajući da bi svaki drugačiji pristup samo otvorio nove probleme i posao otegao u nedogled. To je utoliko bilo teže što je Fuad-paša saopštio da Porta zadržava sebi pravo da na osnovu dokumenata iz carigradskih arhiva pokaže na čemu temelji svoja prava o spornim terenima. Odbijajući takav prijedlog, ruska diplomatija je tvrdila da nema pouzdanih geografskih karata, čiju bi valjanost komisija mogla da provjeri na terenu, i da utvrdi ko je u pravu - Crna Gora ili Turska. Prilikom ovih razgovora ruski predstavnik je bio energično protiv povlačenja savezničkih ratnih brodova iz Jadrana, jer bi to dalo ohrabrenje Turskoj da ponovo počne sa gomilanjem trupa prema Crnoj Gori. Iako Valevskom nijesu bila prijatna ova upozorenja, pogotovo što je Kiseljev iznio i podatak da su u jadranske vode uplovile i nove dvije turske fregate, iskrcavši nove otomanske trupe u Klek, Valevski je bio prinuđen da Kiseljevu dade u prepisu kopije uputstava upućenih tih dana vojvodi od Montebela.
Krajem maja francuski ministar inostranih poslova dobio je jedno pismo od Fuad-paše. Valevski ga je odmah dao na uvid Kiseljevu. Ruski ambasador je zapazio da u pismu velikog vezira postoje tri karakteristična stava: 1. pristanak na određivanje granica na bazi stanja iz 1856, 2. održavanje važnosti izjave turskog predstavnika na Pariskom kongresu i 3. najavljivanje slanja novog kontingenta trupa na granice Crne Gore, s kategoričnom izjavom da one nemaju namjeru da napadaju Crnogorce. Međutim, smatrao je Kiseljev, u određivanju granica u obliku koji je predlagala britanska vlada i onome koji je prihvatala Porta postojala je bitna razlika. Prvi prijedlog je, zapravo, poticao od Evrope, što je, u stvari, Turke i Crnogorce stavljao u isti položaj pred evropskim tribunalom, dok je Fuad-pašin prijedlog prenosio taj tribunal u Carigrad, što je na neki način postavljalo Portu u status sudije, a da je ona u isto vrijeme bila i stranka u sporu. Što se tiče druge tačke - rusko stanovište je bilo veoma jasno. Porta je mogla da se te izjave ne odriče, ali ona petrogradsku vladu nije obavezivala, a u datom trenutku ni Evropa o noj nije trebalo da vodi računa. Treća tačka Fuad-pašinog pisma mogla je da se primi s pažnjom, iako ni tu nije bila isključena “podvala”. Slanje turske vojske značilo je - po ocjeni Kiseljeva - “zavoditi red neredom”.
Diplomatski pregovori oko crnogorsko - turskog razgraničenja su, ipak, pokazivali da je Rusija jedina među velikim silama koja je bila “direktno ili indirektno zainteresovana u tom pitanju”. Ona je bila jedina sila koja se oštro suprotstavljala svim ili gotovo svim Portinim zahtjevima, sračunatim da naruše interese Crne Gore.

Napoleon III je crnogorsko pitanje držao sekundarnim; ono što je imao u vidu u tom sporu bila je želja da ugodi ruskom caru

U početku pregovora Turska, Austrija i Engleska su “složno odbijale” sve zahtjeve Petrograda, dok je pitanje crnogorsko - turskog razgraničenja za Francusku i Prusku bilo, ipak, od “sekundarne važnosti”. Ono što je Napoleon III imao u vidu u ovom diplomatskom sporenju bila je samo želja “da ugodi ruskom caru". U nekoj drugačijoj prilici i složenijim okolnostima, pitanje je da li bi francuski vladar bio spreman da se tako bez protivljenja stavi na stranu Rusije u jednom djeliću složenog istočnog pitanja. On je crnogorsko pitanje smatrao “od drugostepene važnosti” za istočnu politiku njegove zemlje.
Kolebljivost francuskog kabineta da podrži radikalne zahtjeve knjaza Gorčakova poticala je dobrim dijelom iz bojazni od Velike Britanije, koja se tada ubrzanim tempom naoružavala. Riješen da sačuva mir na Balkanu, britanski kabinet je pristajao na podršku ideji o razgraničenju Crne Gore i Turske, nastojeći svim silama da sačuva interese Turske.
Najžešći pobornik za očuvanje interesa Otomanske carevine bila je tada Austrija. Njezini predstavnici su stalno odbijali sve prijedloge Rusije i Francuske, sračunate na zaštitu interesa Crne Gore. U pregovorima sa Sečenjijem početkom juna, Gorčakov je, u želji da na neki način izađe u susret austrijskim zahtjevima, prihvatio da svoje zahtjeve svede na tri uslova: 1. da komisija koja će zasjedati u Carigradu pošalje na lice mjesta posebne delegate koji će raditi na utanačivanju granice; 2.da komisija počne da razmatra stanje na granici onog trenutka kad se prekinu posljednje vojne operacije; 3. da se delegati dogovaraju ad hoc o svakom spornom terenu i da o tome sastave izvještaj, o čemu će, u konačnom rezultatu, odlučivati komisija u Carigradu.
Austrijska vlada je znala da se bitka za zaštitu turskih interesa u nastalom sporu oko razgraničenja s Crnom Gorom bije ne samo u Carigradu već i u Petrogradu. Stoga je austrijski predstavnik kod petrogradske vlade početkom juna bio, vjerovatno, jedan od najaktivnijih predstavnika zapadnih sila. U čestim susretima s Gorčakovim, Sečenji je do nijansi pratio evoluciju u shvatanjima ruskog kancelara. Sredinom juna Sečenji je saznao da se francuski kabinet saglasio s ruskim prijedlogom, izloženim u tri tačke od strane Gorčakova 5. juna. Petrogradska i francuska vlada su se tada saglasile da taj prijedlog iznesu u Carigradu “kao conditio sine qua non za pristupanje Rusije i Francuske pomenutoj komisiji”. No, uprkos podršci francuskog kabineta, Gorčakov je ostao pomalo razočaran u Valevskog i francuski kabinet. On je očekivao da će diplomatski razgovori o crnogorskom razgraničenju dovesti do formalnog priznanja crnogorske nezavisnosti, što Francuska nije željela da prihvati. Gorčakov je tada posebnu pažnju posvećivao “organizaciji dunavskih knjaževina”, pa i on sam nije mnogo očekivao od rada konferencije. Ipak, trudio se da pruskog ambasadora što više veže za sebe, očekujući od njega da će uticati na vladu u Berlinu da preko svog predstavnika podrži ruske prijedloge.
Početkom juna Kiseljev je posjetio Napoleona III, da mu u ime ruskog imperatora zahvali na držanju “u pitanju Crne Gore”, što je, po ocjeni ruskog vladara, predstavljalo snažne izraze “prijateljstva”. Napoleon je to sa zadovoljstvom primio. On je tada izrazio nadu da će se crnogorski problemi riješiti “onoliko povoljno koliko to dopušta zla volja Turske i Austrije”. Kiseljev je imperatorovu depešu iz Petrograda kasnije pročitao i Valevskom. Prilikom ovih razgovora pojavili su se i znaci “ozbiljnih razmimoilaženja” u pogledu daljeg određivanja diplomatskih poteza. Blagodareći dobrim dijelom Kiseljevu, ona su svedena na najmanju mjeru. Da bi prekratio razgovore o stvarima u kojima postoji razilaženje, Kiseljev je “s punom ozbiljnošću” izložio gledišta ruskog imperatora. Ona su bila koliko jasna, toliko energična. Po Aleksandrovim shvatanjima, trebalo je da se predstavnici sila u Carigradu prethodno sporazumiju o “upućivanju u Crnu Goru komisije za razgraničenje”, čiji bi članovi “imali da razmotre, sa crnogorskim komesarima pojedinosti trase koju bi trebalo uspostaviti na osnovi status quo - a iz 1856”. Drugi zahtjev ruskog imperatora odnosio se na “garanciju” koju treba da daju velike sile “da će se Porta skrupulozno pridržavati svojih obaveza”. Treći zahtjev se odnosio na obaveze komisije da se sa terena vrati u Carigrad “zajedno s crnogorskim predstavnikom” koji će takođe “učestvovati u završnim vijećanjima”, što treba da riješi “sudbinu njegove zemlje”.
U razgovorima s francuskim ministrom inostranih poslova, Kiseljev je pokrenuo pitanje dokumenta o kome je lord Malmsberi razgovarao sa ruskim poslanikom Brunovom. Uz taj dokumenat, kako se očekivalo trebalo je da bude pridodata karta trase koja će biti izrađena na licu mjesta.

Od Porte je traženo povlačenje trupa sa granica da Crna Gora ne bi shvatila da je i dalje blokirana od turske oružane sile

Dokumenat je trebalo da bude redigovan u Francuskoj, kako bi se izbjegavao uticaj austrijskog internuncijusa, u slučaju da se taj posao obavlja u Carigradu. Valevski je pokazao puno razumijevanje za preporuke Kiseljeva, ali je, ipak, tražio da se treća tačka zahtjeva imperatora Aleksandra II ne postavlja “kategorički unaprijed”, plašeći se da bi neko od predstavnika sila bio protiv toga da se crnogorski izaslanik u svemu izjednači sa predstavnicima pet evropskih sila. Valevski je tada obećao da će dati uputstva Tuvnelu da se u svemu dogovora sa Butenjevom. Tom prilikom je saopštio da je po naređenju Napoleona III izdata naredba francuskim ratnim brodovima, predviđenim za vojno - pomorsku demonstraciju na Jadranu, da sačekaju dolazak ruskih brodova, kako bi se i na taj način manifestovala puna solidarnost među kabinetima obiju država.
Razgovori o crnogorsko - turskom razgraničenju su se stalno komplikovali. Aktivno učestvujući u njima, britanska vlada donosi odluku da obezbijedi svoj prijedlog, kako bi se “što prije izašlo iz ovih zamršenosti”.
S
uština britanskog prijedloga sastojala se u tome da demarkacionu liniju između Crne Gore i Turske utanači specijalna komisija predstavnika pet velikih sila, uz učešće crnogorskog komesara. Rezultat rada komisije bio bi dat na odobrenje evropskoj komisiji, sastavljenoj od predstavnika sila u Carigradu, uz učešće crnogorskog izaslanika. Po prijedlogu britanske vlade, delegati Rusije, Engleske, Francuske, Austrije i Pruske trebalo je da održe prvi sastanak u Dubrovniku 3/15. jula 1858. Na tom sastanku trebalo je da uzmu učešća i turski i crnogorski delegati. Kao što se vidi, ovaj prijedlog je bio modificiran zahtjev ruskog imperatora. Stoga ruska vlada nije imala razloga da britansku preporuku ne prihvati. O tome je Gorčakov odmah obavijestio austrijskog predstavnika u Petrogradu.
Iako je sporazum u načelu bio već postignut, stalno su nastajale nove teškoće. Njih su obično priređivale Austrija i Turska. Početkom juna ruski ministar inostranih poslova uputio je zahtjev da se odmah povuku kućama Crnogorci “izmiješani s ustanicima”. Isto tako, Ali-paša je izjavio da bi primirje i na granicama prema Albaniji trebalo da se što prije uspostavi.
Zahtjev Ali-paše nije ostao bez odjeka. O tome su ubrzo poveli razgovore Kiseljev i Valevski. Samo održavanje mira na granici između Turske i Crne Gore bilo je prepušteno brizi ruskog poslanika Butenjeva i francuskog Tuvnela. Valevski je tada izjavio da će ponovo poslati instrukcije Tuvnelu da saopšti Ali-paši da Rusija s podozrenjem gleda na upućivanje turskih trupa u Hercegovinu i da francuska vlada takođe zazire od takvog poteza. Tuvnel je bio ovlašćen da od otomanske vlade zatraži obustavljanje slanja trupa i povlačenje već postojećih snaga sa granica Crne Gore, kako ova zemlja ne bi shvatila da je i dalje blokirana od turske oružane sile.
Ispunjavajući zahtjev svoga ministra, Tuvnel je odmah saopštio Ali-paši zahtjev francuskog kabineta. Ali-paša je odgovorio da će “obaveze” prema Francuskoj i Rusiji biti “tačno ispunjene”, da je preostalo samo 200 vojnika i oficira koje treba uputiti u Hercegovinu da bi se tamo “popunila izvjesna odjeljenja”, a da će se turske trupe povući čim se uspostavi red u Hercegovini. Valevski je poručio Tuvnelu da saopšti Ali-paši da nije trebalo slati na tih 200 ljudi, a da će se Francuska i Rusija “ako se Porta ne bude pridržavala svojih obećanja”, “silom” oduprijeti “iskrcavanju turskih trupa”.
Ponašanje britanskog kabineta, bez obzira što je njegov prijedlog prihvaćen kao osnova za dalji rad na crnogorsko - turskom sporazumu o utvrđivanju granične linije, stalno je izazivalo nedoumice i kod ruskog i kod francuskog kabineta. Sredinom jula to je ponovo izbilo u prvi plan rusko - francuskih pregovaranja. A izazvala ga je jedna nova izjava lorda Malemsburga, koji je preporučio “uzdržavanje” britanskog kabineta za slučaj da se odnosi među Turskom i Crnom Gorom ponovo pogoršaju. Valevski inače “nije imao povjerenja u britanski kabinet”, ali je vjerovao da do novih komplikacija neće doći, jer je Porta dala sigurne garancije da će dosljedno raditi na sporazumu.
Francuska vlada je pokazivala spremnost da u rješavanju crnogorskog pitanja izađe u susret svakom ili gotovo svakom zahtjevu petrogradske vlade. Krajem jula Valevski je o tome izvijestio svoga poslanika Montebala, osvrnuvši se u pismu na englesku inicijativu, nazvavši je “prijedlogom” koji u datom trenutku “najbolje odgovara” i Rusiji i Francuskoj. Valevski se takođe pohvalio i time da je prihvaćen prijedlog o prisustvu crnogorskog delegata u radu komisije za utanačavanje granične trase i kasnije u radu komisije predstavnika sila u Carigradu. On je smatrao da je to velika tekovina vođenih pregovora.

Francuska je pridobijena za odbranu stvari, jer faktičku nezavisnost Crne Gore više niko nije mogao da osporava

On je, isto tako, obavijestio i Tuvnela da zahtijeva od otomanske vlade da ne čini nikakav pokušaj “direktan ili indirektan”, koji bi Crnoj Gori nametnuo bilo kakav vid “potčinjavanja”. Ukoliko bi Porta tako nešto i pokušala, isticao je Valevski “Turska bi bila odgovorna za posljedice”. A ako bi otomanska vlada nastavila da i dalje drži svoje trupe na granicama Crne Gore, isticao je francuski ministar inostranih poslova, “Francuska će se smatrati obaveznom da Crnoj Gori pruži garancije za bezbjednost, uz priznanje njezine nezavisnosti”. U tom slučaju bi vlada Napoleona III bila još i spremna “da preduzme mjere neophodne da ovo osigura”. Kad je saznao za ovako energična shvatanja francuskog kabineta, Kiseljev je smatrao da bi o tome trebalo obavijestiti crnogorskog vladara.
Ocjenjujući rezultate razgovora s francuskim ministrom inostranih poslova, Kiseljev je smatrao da se u datim uslovima ništa više nije moglo postići. Insistiranjem na nekom većem rezultatu moglo je lako da dovede u pitanje i ono što je postignuto “u korist ruskih i francuskih namjera”. Francuska je pridobijena “za odbranu stvari koje su povezane s najvažnijim interesima ruske politike”, jer crnogorsku “faktičku nezavisnost” više niko, nije mogao da osporava.
Francuski ministar inostranih poslova često je ponavljao da je jedan od najvećih rezultata ovih mučnih diplomatskih pregovora bila odluka da u radu međunarodne komisije uzme učešća i predstavnik crnogorskog knjaza. U postizanju takvog rješenja značajnu ulogu je odigrao ruski predstavnik u Parizu - Kiseljev. On je, držeći se Gorčakovljevih uputstava, stalno nastojao da se pribavi što više istorijskih svjedočanstava o crnogorskoj nezavisnosti i postojanju faktičke, iako ne i međunarorodno - pravno ustanovljene, demarkacione linije među suparničkim stranama. Takav energičan francusko - ruski stav omogućio je knjazu Danilu da odredi svoga ađutanta Vukovića za “crnogorskog delegata u Komisiji”.
Pošto je obaviješten o rezultatima diplomatskih pregovora Kiseljeva i Valevskog u Parizu, francuski ambasador u Carigradu javio je Ekaru da preporuči knjazu Danilu da povuče Crnogorce iz sastava ustaničkih odreda u Hercegovini. Tuvnel je u ovoj poruci saopštio da će i veliki vezir ispuniti sva obećanja data ruskoj i francuskoj diplomatiji.
Evropsko javno mnjenje je s pažnjom pratilo diplomatske napore za crnogorsko - tursko razgraničenje, ocjenjujući da od toga dosta zavisi dalji razvoj prilika na Istoku. Austrijska javnost je na to drugačije gledala. Njoj je smetao svaki potez koji je učvršćivao pozicije Crne Gore. Zato novine Monarhije nijesu prestajale da na Crnogorce “prosipaju svoj jed”, optužujući ih za vinovnike svih nereda na Balkanu. Bečke novine je snažno podržavalo javno mnjenje u otomanskoj prijestonici, gdje su Carigradske novine takođe sijale optužbe protiv Crne Gore. Francuski "Moniteur" je energično uzimao u zaštitu Crnu Goru, braneći njezine legitimne pretenzije.
Malo je ko očekivao da će rezultat bitke na Grahovu biti tako porazan za Tursku. U duhu nacionalne romantike novosadski "Srpski dnevnik" pisao je da se na Grahovu odvija dvoboj Crne Gore i Turske pred očima Evrope, dok su "Srpske novine" isticale da je vojvoda Mirko mogao zauzeti “pola Hercegovine” da nije dobio naredbu od knjaza Danila da obustavi dalje operacije.
Odmah poslije bitke na Grahovcu Napoleon III je izdao naredbu da se upute dvije francuske ratne lađe u vode Jadranskog mora. Cilj slanja ove eskadre bio je podstaknut željom francuskog vladara da se zaustavi dalje prolijevanje krvi i da se stavi do znanja otomanskoj vladi da se neće ravnodušno posmatrati gomilanje otomanskih trupa prema Crnoj Gori. Porti je tada postalo jasno da s Fransukom nema šale.
Dolazak francuskih ratnih brodova u austrijske teritorijalne vode imao je, van sumnje, i želju da se bečkoj vladi, inače neraspoloženoj prema Crnoj Gori, manifestuje i snaga francuske oružane sile i želja da se zaštite Crnogorci. Po svoj prilici, slanje francuskog ratnog brodovlja u vode Jadrana više je bilo sračunata prijetnja snažnoj Austriji nego slaboj Turskoj. Vijest o dolasku francuskih brodova knjaz Danilo je primio s oduševljenjem.
U noći između 3/15. i 4/16. maja uplovili su u Jadransko more francuski ratni brodovi - “Alžesiras” i “Ejlau”, pod komandnom viceadmirala Žilijena de la Gravijera.
U svojim memoarima francuski vice-admiral je dao dosta zanimljivih podataka za ondašnju delikatnu diplomatsku raspravu, vođenu oko Crne Gore. On je, prije svega, istakao da dolazak francuskih ratnih brodova u Jadran nije bio prijatan austrijskim vlastima. Predstavnici vlasti Monarhije u Dubrovniku to nijesu ni skrivali. Bečka vlada je odmah pokušala da se francuski ratni brodovi udalje iz austrijskih teritorijalnih voda, ali je dalji tok diplomatskih pregovora oko regulisanja crnogorsko - turskih odnosa to onemogućio.

Austrijska monarhija je ubrzo nakon posjete francuskog viceadmirala Cetinju počela da podiže tvrđavu na Brajićima

Doduše, austrijski poslanik u Parizu učinio je demarš kod Napoleona III povodom slanja ratnog brodovlja u Jadranske vode, ali je francuski vladar prešao preko toga kao preko pitanja od drugostepenog značaja. On je samo istakao da to nije pomorska eskadra, već samo dva broda. Da bi na neki način umirio bečke političare, Napoleon III je dodao da će brodovi biti vraćeni u matične luke čim obave povjereni im posao.
U Petrogradu je slanje francuskih brodova u Jadransko more ocijenjeno sa simpatijom. Iako je ruski imperator bio obaviješten da Engleska, kao nesumnjivo najjača pomorska sila, ne pridaje ovoj demonstraciji neku posebnu pažnju, bilo mu je stalo da sazna raspoloženje francuske vlade o slanju jednog ruskog ratnog broda u vode Jadrana. Aleksandar II je smatrao da bi na taj način vojno - pomorska demonstracija dobila puniji smisao i značaj. U tom smislu Gorčakov je uputio 19/31. maja specijalnu depešu Kiseljevu da povede razgovore sa francuskom vladom o slanju fregate “Polkan”. Slanje toga broda trebalo je da uslijedi samo ukoliko se Napoleon III saglasi sa tim. Čim je Kiseljev o tome započeo razgovore s Valevskim, francuski ministar je izrazio mišljenje da bi dobro bilo “da se pred Dubrovnikom pojave brodovi s jednom i drugom zastavom”. Sjutradan je Napoleon III dao izjavu da “ruski i francuski brodovi nisu poslati da se bore”, već samo da izraze “jedinstvo u gledištima dviju vlada”.
U diplomatskim krugovima se isticalo da je slanje francuske eskadre imalo za cilj da spriječi iskrcavanje otomanskih trupa, kako bi se okončalo prolijevanje krvi. Kad je kasnije otomanski kabinet dao izjavu da će izdati naredbu da se po svaku cijenu prekinu dalja neprijateljstva s Crnogorcima, uloga francuskih brodova je znatno sužena. No, i pored toga, carska ruska vlada nije željela da propusti priliku da se i njezin ratni brod pojavi pred Dubrovnikom. Odmah iza toga izdata je naredba kapetanu fregate Juškovu da otplovi za Jadransko more. Zajedno s fregatom “Polkan” otplovio je i brik “Filoktet”. Tako su se u vodama Jadrana naporedo zavijorile zastave Francuske i Rusije, “kao simbol saradnje dviju država”.
Učešće flota obiju zemalja u vojno - pomorskoj demonstraciji na Jadranu moglo je samo da otkloni neke stare nesporazume među Petrogradom i Parizom. Petrogradskoj vladi nije bilo tada stalo do tih nesuglasica, a francuskoj pogotovo. Možda je u nekom vidu jedan stepen nepovjerenja ostao i dalje, ali je on dosta obazrivo zanemarivan.
Dolazak francuske flote u jadranske vode izazvao je pravo oduševljenje u Crnoj Gori. Knjaz Danilo je uputio pismo Napoleonu III istakavši da je to izazvalo “oduševljenje i radost u narodu”.
Admiral Gravijer je posjetio Cetinje 1. juna 1858. u pratnji francuskog vicekonsula Ekara. Na Cetinju mu je priređen svečani doček. Admiral je preporučio knjazu Danilu da održava mir prema Turskoj, uvjeravajući ga da će zvanično razgraničenje uskoro biti izvršeno. On je tom prilikom obećao da će Crna Gora i dalje uživati snažnu podršku francuske vlade i francuskog imperatora. Za vrijeme ovih razgovora knjaz nije propustio priliku da svome sabesjedniku iznese oštre zamjerke na račun politike austrijske vlade. Francuski viceadmiral je tada skrenuo pažnju na jedan detalj iz crnogorske ratne prakse, nespojiv sa ratnim pravom civilizovanih država. Riječ je bila o surovoj sječi turskih vojnika i oficira od Grahovca do Klobuka.
U želji da na neki način demonstrira svoj prkos prema Austriji, knjaz je iskoristio boravak francuskog viceadmirala da crkvenim vlastima izda naredbu da se u Cetinjskom manastiru održe molebstvija povodom rođendana francuskog vladara. Velikom susjedu je trebalo staviti do znanja da se Crna Gora oslanja na dvije moćne evropske sile. Knjaz je tih dana, inače, bio dobio pismo od francuskog imperatora, pismo u kome se isticalo da “mudri savjeti stoje ispred oružja”.
Ubrzo poslije posjete francuskog viceadmirala Cetinju austrijske vlasti su pojačale kontrolu na crnogorsko - austrijskoj granici, i započele sa zidanjem tvrđave na Brajićima, dok je dalmatinski namjesnik javno, i bez ustezanja, izražavao svoje neraspoloženje prema Crnoj Gori. Mamula je za povod imao navodnu knjaževu izjavu da će uskoro nastupiti trenutak da Crnogorci uđu u Boku Kotorsku.
Snažan utisak koji je posjeta francuskog viceadmirala ostavila na Crnogorce i knjaza Danila, natjerala je i rusku diplomatiju da izda uputstva kapetanu Juškovu da se i on priprema za posjetu crnogorskoj prijestonici. Trebalo je na neki način “neutralisati” utisak o posjeti francuskog admirala, a još više učvrstiti tek obnovljene tradicionalne veze sa Crnogorcima.
Komandant ruske fregate "Polkan" posjetio je Cetinje početkom oktobra. Zajedno sa generalnim konsulom Petkovićem, a u pratnji svoje supruge i još trojice ruskih pomorskih oficira, Juškov je boravio na Cetinju od 18/30. IX do 20. IX/2. X 1858.

Knjaz je govorio o planiranoj saradnji sa Srbima i Hercegovcima, kao i o drugim poduhvatima za dobrobit svoga naroda

Doček komandanta ruskog ratnog broda i njegovih pratilaca pretvorio se u političku manifestaciju prvog reda. Prije dolaska na Cetinje, knjaz Danilo im je uputio u Budvu, gdje su se ovi iskrcali sa broda, svitu koju su sačinjavali jedan serdar, crmnički kapetan, nekoliko perjanika i jedan odred vojnika, da ih prate na putu od budvanskog grada do Cetinja. Na Cetinje su prispjeli tek u devet časova uveče, dočekani pjesmom i topovskim i puščanim plotunima. Na prilazu Cetinju poželjeli su im dobrodošl-icu vojvoda Mirko Petrović, svi senatori i mnoštvo naroda. Gosti su provedeni kroz špalir do Biljarde. Tu ih je dočekao knjaz Danilo u paradnoj "uniformi" i sa ruskim ordenjem. Oduševljenje zbog dolaska ruskih pomoraca iskazivala je na svoj način i knjaginja Darinka. Drugi dan posjete knjaz je pripremio poseban spektakl za goste. On im je pokazao mnogobrojne trofeje iz Grahovske bitke i sve poređane zaplijenjene turske zastave. Istaknuti Crnogorci su grabili ko će podrobnije ispričati ponešto zanimljivo o toj sudbonosnoj bici. Knjaz je odabrao grupu Crnogoraca pod čijim je sabljama palo po deset turskih vojnika ili oficira, a među njima se isticao cucki kapetan Ilija Zvicer, za koga je rečeno da je od njegove sablje ostalo na bojištu dvadeset turskih vojnika i oficira. Predstavljajući ove znamenite junake, zaželio je da se njihove grudi ukrase ruskim ratnim odličjima. Za ručkom kome su prisustvovali svi senatori na čelu s prezidentom vojvodom Mirkom, knjaz je održao zdravicu u slavu "pokroviteljima njegovog i crnogorskog naroda". Knjaževa zdravica završena je ovacijama caru. Na dan odlaska Juškova, knjaz Danilo mu je darovao tursku oficirsku sablju sa Grahova, a svim pratiocima je uručio ordenje "Za nezavisnost Crne Gore". Uručujući orden kapetanu Juškovu, knjaz je u pozdravnoj riječi istakao da takav znameniti orden imaju samo Crnogorci. Označeni primjerak ordena dodijeljen je - kako je knjaz rekao - sinu one zemlje čiji je imperator prvi priznao crnogorskog vladara. Knjaginja Darinka poklonila je supruzi kapetana Juškova crnogorsku žensku narodnu nošnju. Ispraćaj sa Cetinja bio je takođe svečan i "uzbudljiv". Goste je pratila velika masa naroda, uz stalne topovske plotune i pucanj iz pušaka. Ispred gostiju je išao vojvoda Mirko, knjaževi rođaci, senatori i kapetani, prateći ih do kraja Cetinjskog polja. Ruske oficire na horizontu prema Brajićima dočekali su topovski hici sa "Polkana".
U svom izvještaju carskom predstavniku u Beču, Petković je ne bez razloga, istakao činjenicu da na Cetinju nije susrio knjaževog sekretara Delarija. On je - kako se ističe u ovom izvještaju - "ostavio Cetinje za uvijek". Ruskom predstavniku je pao kamen sa srca. Otišla je iz Crne Gore ličnost za koju je Petar Stremouhov vezivao odgovornost za knjaz Danilovo okretanje ka Francuskoj. Knjaz je sa Petkovićem bio vrlo iskren i srdačan. Pričao mu je o svojim planovima za saradnju sa Srbima i Hercegovcima i o daljim poduhvatima "za dobro svoga naroda". Istog dana kad su ruski oficiri stigli u Budvu (tj.20. IX/2 X) zatekli su tamo francuskog pomorskog oficira sa novcem koji je uputila francuska vlada kao subvenciju Crnoj Gori.
Tako su crnogorsko - ruski odnosi postepeno ulazili u onu istorijsku kolotečinu kojom su se kretali više od pola stoljeća. To je posebno obrado-valo direktora Azijatskog departmana Jegora Petroviča Kovaljevskog, starog crnogorskog prijatelja. On je u pismu Petkoviću isticao duboku vjeru u ljubav crnogorskog naroda prema Rusiji i njezinom vladaru.
Za vrijeme boravka na Cetinju ruskih pomorskih oficira, knjaz Danilo je iskoristio priliku da Petkoviću u povjerenju saopšti nekoliko stvari. Kao prvo, iznio je tvrdnju da Austrija radi na pripremi atentata protiv crnogorskog vladara, pri čemu vlasti Moharhije pokušavaju da angažuju neke ličnosti iz porodice Radonjića. U nastavku razgovora knjaz je saopštio da je u posljednje vrijeme pojačao veze sa Srbijom i da od srpskog knjaza dobija važne poruke. Knjaz je pretpostavljao da će narodna skupština svrgnuti Karađorđeviće. On je iskoristio priliku da knjaza Aleksandra optuži kao nedoraslu ličnost za položaj koji zauzima. Tom prilikom saopštio je Petkoviću da namjerava da odmah otvori Bogosloviju i da na Cetinju osnuje štampariju, kako bi na taj način lakše vršio duhovni i politički uticaj na stanovništvo Hercegovine i Bosne i na drugi slovenski živalj na Balkanu. Govoreći dalje o nacionalno - političkoj propagandi, knjaz je izložio Petkoviću neka shvatanja koja će kasnije doći do punijeg izražaja u odnosima među vladajućim krugovima Srbije i Crne Gore. Knjažev razgovor s Petkovićem pokazao je koliko je bio obuzet dubljim razmišljanjima o poziciji vladara buduće ujedinjene zajednice Balkanskih Slovena.

Knjaz je ukazao na individualizam kao na bitnu crtu etničkog i nacionalnog karaktera Srba, Crnogoraca i Bugara

Kritikujući neke osobine Srba i Bugara - koji nikad ne bi dopustili da na čelu buduće zajedničke državne tvorevine vide "vladara Crnogoraca", knjaz je s priličnom rezignacijom saopštio da "svaki od nas (Srba, Bugara i Crnogoraca - B.P.) želi i stara se o tome "da bude sam za sebe", ali samo uz snažnu podršku Rusije. Upozoravajući na jako izražen individualizam kao bitnu crtu etničkog i nacionalnog karaktera kod Južnih Slovena, a posebno kod Srba, Crnogoraca i Bugara, knjaz Danilo je želio da skrene pažnju ruskim vladajućim krugovima na teškoće koje stoje pred onim političkim snagama kojima će pasti u dio ujedinjenje ovih naroda i zemalja.
Dok je knjaz Danilova razmišljanja o ujedinjenju Balkanskih Slovena ruska diplomatija pratila s interesovanjem, austrijska je od toga strahovala. Nije slučajno da je dalmatinski namjesnik baron Mamula još u julu 1858. skrenuo pažnju vladi Monarhije da u ličnosti crnogorskog vladara imaju opasnog susjeda i državnika koji razmišlja o budućoj velikoj jugoslovenskoj državnoj zajednici, što je moglo da pobrka sve planove Beča. U viziji takve buduće državne zajednice, po Mamulinoj ocjeni, knjaz Danilo je sebe vidio za "jedinog mogućeg gospodara".
Ruska diplomatija je počela brzo da vraća povjerenje u knjaza Danila, da kroz prste gleda na njegove "grjehove", počinjene 1856 - 1857. Ruski vodeći diplomati su tada bili spremni da svu krivicu za raskid političkih veza sa Crnom Gorom svale na knjaževe savjetnike. Osjećajući da su njegovi odnosi s ruskom vladom potpuno narmalizovani, knjaz je zatražio od Petkovića da mu odmah pošalje gramatiku ruskog jezika, jer je namjeravao da sistematski započne sa učenjem jezika zemlje pokroviteljice.
Malo je ko vjerovao krajem 1856. godine da će se odnosi Crne Gore s Rusijom tako brzo izgladiti. U narodu se o tom žestokom političkom sukobu nije sačuvalo pamćenje. Brza normalizacija odnosa izbrisala je tragove o tome. Crnogorski zvanični organi su tome najviše doprinosili. Možda je u tom smislu najviše učinio knjažev nasljednik - Nikola Mirkov Petrović. Od samog trenutka dolaska na čelo Crne Gore započeo je rusofilsku politiku i, vjerovatno, nije dopuštao da se o razdoru Crne Gore i Rusije detaljnije govori. U svojim memoarima crnogorsko - ruski spor 1856 - 1857. nazvao je "aferom" i vezao ga isključivo za "onog ruskog konsula".
Politički pragmatizam i jednoj i drugoj strani, tj. i ruskoj vladi i knjazu Danilu, diktirao je potrebu da se nemili događaji s kraja 1856. i početka 1857, što prije zaborave.
Nisu prošla ni puna tri mjeseca, a odjeknula je vijest o crnogorsko - turskom sukobu kod sela Beri i Farmaka. Zauzeta raspravama o načinu utanačivanja najpovoljnijih uslova u označavanju crnogorsko državne granice, diplomatija evropskih sila bila je zaprepašćena. Ruski generalni konsul u Dubrovniku odmah je o tom sukobu obavijestio vladu u Petrogradu. Sukob kod Farmaka i Beri izazvan je dubokim nesporazumima među arendatorima i vlasnicima zemljišnih parcela. Parcele su se nalazile na samoj granici i arendatori (crnogorski žitelji) obavezali su se još 1856. da će uredno isplaćivati vlasnicima (otomanskim podanicima) svu arendu. Kako su poslije grahovske bitke saznali za rad međunarodne komisije za razgraničenje, a pretpostavivši da će sporna imanja ostati pod crnogorskim suverenitetom, otkazali su ispunjavanje svojih obaveza. To je izazvalo opravdan revolt kod turskih vlasnika zemljišta. Otomanske vojne i civilne vlasti su ih u tome podržale. Komandant turskog garnizona u Podgorici brigadni đeneral Ali-Riza-paša riješio je da sa odredom od 3000 vojnika, uz podršku artiljerije, spor riješi oružjem. Crnogorskim snagama, sastavljenim u početku samo od boraca iz Lješanske nahije, priskočio je poneko u pomoć iz susjednih nahija, tako da se na području Farmaka razvio žestok okršaj. Gubitaka je bilo i na jednoj i na drugoj strani. Crnogorci su imali 8 mrtvih i 40 ranjenih, a Turci 15 mrtvih i 60 ranjenih vojnika.
Ruski generalni konsul u Dubrov-niku protestovao je kod knjaza Danila zbog toga što ga nije obavijestio na vrijeme o tako opasnom zaoštravanju odnosa na granici. Petkovića je više ogorčavalo to što je saznao da je knjaz na vrijeme poslao izvještaj Ekaru, a ruskom predstavniku sa zakašnjenjem. I na Petkovićev protest knjaz je odgovorio sa zakašnjenjem, jer se u vrijeme krvavog sukoba kod Farmaka nalazio na Lovćenu. U pismu od 18/30. VII knjaz je javio Petkoviću da je već izdao naredbu da se oružani sastav Riječke i Crmničke nahije povrati “u vnuternost Crne Gore”.
Da je na Cetinju ovaj sukob bio shvaćen ozbiljno vidi se i iz same činjenice što se i vojvoda Mirko pripremao da krene ka pozornici događaja. Sticao je utisak da je na pomolu sukob širih razmjera.

Odmah nakon sukoba kod Beri i Farmaka uoči početka rada međunarodne komisije na Grahovu, došlo je do napada na Kolašin

U želji da na neki način umiri ruskog generalnog konsula, knjaz Danilo rješava da u Dubrovnik uputi svoga rođaka Krca Petrovića, da razjasni nastale nesporazume.
Predstavnici evropskih sila u Skadru smatrali su da će sukob otežati rad komisije za razgraničenje. Pošto su sabrana sva pouzdana svjedočanstva o događajima, saznalo se da je sukob izazvao i otpočeo otomanski komandant garnizona iz Podgorice. To je, uostalom, na nekin način potvrđivalo i pismo lješanskog vojvode, upućeno komandantu turskog podgoričkog garnizona. U njemu je, pored ostalog, rečeno da Crnogorci ne smiju “od našega gospodara nigdje ni nogom na tursku zemlju stati”.
Čim se uvjerio da su crnogorska objašnjenja tačna, konsularni kor u Skadru je stao u odbranu Crne Gore. Francuski vicekonsul Ekar krajem jula javio je knjazu Danilu da je o tome obavijestio svoju vladu. Po dobijenom izvještaju iz Skadra, francuski ministar inostranih poslova uputio je instrukciju poslaniku u Carigradu i ovlastio ga da zatraži od otomanskog kabineta da se turska vojska odmah povuče sa položaja, na kojima su se zbili događaji, a da se Ali Riza-paša smijeni kao krivac za sukob. U slučaju prenebregavanja ovog zahtjeva, francuski ambasador je bio ovlašćen da turskom ministru inostranih poslova saopšti odluku svoje vlade o prekidu diplomatskih odnosa s Portom. Poslije ovako žestoke intervencije Valevskog, smijenjen je Ali Riza-paša, a na njegovo mjesto imenovan Osman-paša.
Konsularni kor u Skadru nastavio je i dalje da se interesuje za mir na granici prema Podgorici. U tom smislu su posebno aktivni ruski i francuski vicekonsuli Ekar i Sučenkov. Njihov pritisak natjerao je skadarskog guvernera Abdi-pašu da odmah otputuje za Podgoricu, da sa lica mjesta nadzire sprovođenje odluka o prekidu neprijateljstava.
Tako se sukob kod Beri i Farmaka okončao na štetu Turaka, a knjazu su pružili garanciju za sigurnost njegove zemlje i ruski i francuski predstavnici.
Neposredno uoči početka sjednice međunarodne komisije na Grahovu, odigrao se drugi sukob na crnogorsko - turskoj granici, zbog koga zamalo nije došlo do prekida rada međunarodne komisije. Krajem jula 1858. izvršen je napad na Kolašin, nepuna dva i po mjeseca poslije grahovske bitke. Napad na Kolašin je objašnjavan na razne načine, a svako se trudio da učini uvjerljivom svoju verziju o povodu za sukob.
Kad je kolašinski grad utemeljen kao tursko naselje sredinom XVII vijeka, predstavljao je snažno uporište u lancu otomanskih utvrđenih gradova na granici dva vilajeta, sigurnu tačku oslonca turskoj vlasti na koju se opirala u borbi protiv širenja oslobodilačkog pokreta među brdskim plemenima i spajanja toga pokreta sa slobodnom Crnom Gorom. Kao i Nikšić, i Kolašin je bio nastanjen ljutim osmanskim krajišnicima, koji su se bez uzmaka suprotstavljali borbenim brdskim plemenima i njihovim četama. Samovoljni do krajnosti u odnosu na svoje vilajetske vlasti, predstavljali su krvavo gnijezdo ljutih ratnika, spremnih da se u svakom trenutku late puške i noža kad su u pitanju bili bilo Moračani, bilo Rovčani, Uskoci ili Vasojevići. Gotovo dva stoljeća stvarala se zla krv među takvim susjedima. Kod pripadnika brdskih plemena je narastala mržnja prema Kolašincima i gomilala se strast za osvetom.
Možda je, zaista, u napadu na Kolašin, izvedenom pod komandom vojvode i senatora Miljana Vukova i vojvode i senatora Novice Cerovića, progovorila i ratnička sujeta, jer glavni organizatori i učesnici u ovom okršaju nijesu učestvovali u grahovskoj bici, pa, po nekakvoj čudnoj patrijarhalnoj ratničkoj logici, nijesu mogli potpuno da učestvuju ni u trijumfu istorijske pobjede. Poslije turskog napada na Beri i Farmake, organizatori su izabrali tvrdi Kolašin za poprište, gdje je trebalo da pokažu da su i oni spremni na podvige, slične onima koje su njihova, sabraća ostvarila od Grahovca do Klobuka. Nije isključena mogućnost da su dva istaknuta crnogorska senatora, vjerovali da će oslobođenjem grada prije dolaska međunarodne komisije Kolašin pripasti Crnoj Gori i tako se jednom za svagda Crna Gora osloboditi jedne od najopasnijih tačaka oslonca osmanske vlasti na ovom prostoru.
Ne može se reći da Crnogorci nijesu imali iskustva u napadima na utvrđena naselja. Njima je na početku crnogorsko - turskog rata 1852 - 1853. pošlo za rukom da zauzmu mnogo utvrđeniji grad od kolašinskog - Žabljak. Ali, Žabljak nijesu branili Kolašinci, već nepuna četica neborbenih pripadnika jedne regularne jedinice otomanske vojske. Organizatori napada na Kolašin su izvršili vrlo ozbiljne pripreme i njihov plan za napad je jedino mogao dovesti do uspjeha. Napad je izvršen noću. Po žestini boja nastalog poslije prvih plotuna, udar na Kolašin spada u red najžešćih okršaja vođenih na ovom prostoru u toku XIX vijeka.

Oko prava Crne Gore vodio se svojevrstan diplomatski rat koji je na probu stavljao državničku mudrost crnogorskog vladara

U napadu su došle do izražaja i hrabrost i vještina komandovanja. U pogledu hrabrosti branioci nijesu zaostajali za napadačima.
Dok je za krvoproliće kod Beri i Farmaka svako vjerovao da su ga izazvali Turci, za udar na Kolašin nije trebalo mnogo napora da se identifikuju vinovnici. Malo je ko vjerovao da će knjazu Danilu poći za rukom da nađe izlaz iz teškoće u koju je upao. Položaj mu je, doduše, olakšavala činjenica što se među napadačima nalazio i jedan broj “raje” iz okolnih brdskih plemena.
Razmišljajući o izlasku iz krize u koju je iznenada upala Crna Gora, knjaz preduzima korak za koji se pokazalo da je bio pravo rješenje i osiguravao izglede za opravdanje pred zbunjenom Evropom. On je o kolašinskom “brdskom slučaju” izdao posebnu proklamaciju. U njoj je saopšteno da se dvojica najodgovornijih vinovnika - Novica Cerović i vojvoda Miljan Vukov lišavaju "zvanja” i da će biti “pod zatvor stavljeni”. U proklamaciji je, takođe, istaknuto da će ubuduće svaki crnogorski građanin ili starješina koji bi ma čime narušio mir na granici prema Turskoj morati “platiti životom”.
Poslije proklamacije, jedan od vinovnika napada na Kolašin Novica Cerović emigrirao je na austrijsku teritoriju. Svojim ponašanjem u Kotoru, ostavio je utisak na austrijskog okružnog poglavara Dojmija da se ne smije vratiti u Crnu Goru, da ga “gospodar” ne “mušketa”. Dojmi je o tome obavijestio austrijskog imperatora. Tako se kod zvaničnih posmatrača i vlasti monarhije sticao utisak da je crnogorski vladar riješen da izvrši ono što je obećao u proklamaciji. A knjazu Danilu je to bilo najvažnije.
Knjaževa proklamacija učinila je utisak i na predstavnike ostalih evropskih sila. Ubrzo je ruski generalni konsul izvijestio je knjaza da su ambasadori Rusije, Francuske i Engleske u Carigradu okrivili turske vlasti zbog sukoba u Kolašinu. Porta je, zbog toga, bila prinuđena da izda zapovijest vlastima u Skadru da strogo paze na održavanje mira prema Crnoj Gori. Uzalud su Vasif-paša i Kemal-efendija isticali da je u napadu na Kolašin učestvovalo čak 15000 Crnogoraca i Brđana, da je poginulo 400 Turaka, a među njima i jedan broj žena i djece - predstavnici sila, pod utiskom sadržaja knjaževe proklamacije, nijesu se na to osvrtali. Njima je tada bilo važnije da je knjaz Danilo poslao u Kolašin svoje perjanike sa zadatkom da se postaraju kako bi se opljačkanom stanovništvu Kolašina povratila imovina i osigurao život. Diplomatski predstavnici velikih sila su, isto tako, ocijenili da je sama činjenica što su u napadu na turski grad učestvovali stanovnici sa turskih teritorija, olakšavali položaj knjazu pred optužbama Portinih vlasti.
Napad na Kolašin bio je posljednji veći sukob na crnogorsko - turskoj granici. Svako je očekivao da će označavanje granične linije otkloniti neke povode za dalje sukobe i da će “nastati mir” na ovoj uzavreloj krajini. To je bio samo privid - stare rane je teško bilo zaliječiti.
Krajem avgusta 1858. ponovo su iskrsli nesporazumi između knjaza Danila i turskih vlasti oko statusa Kuča. Knjaz je o tome odmah obavijestio Petkovića. Dajući relativno opširan istorijat sukoba s Turskom oko položaja Kuča, s težnjom da dokaže da je “narod kučki neprestano prinadležio k oblasti crnogorskoj”, zato što je uvijek i danak davao “kao i ostali Crnogorci”, knjaz Danilo je podsjećao na politiku nekadašnjih skadarskih guvernera, a posebno Osman-paše, koji su stalno nastojali da se Kuči “pobune” protiv Crne Gore. Pošto se približavao dan za utanačivanje državne granice, knjaz Danilo je isticao Petkoviću da “Zatrijebač, Koće i Fundina” sačinjavaju "čast Kuča” i da takođe pripadaju “u granicu crnogorsku”. Nastavljajući da izlaže istorijat teritorijalnog spora oko Kuča, knjaz je molio Petkovića da preko svoje vlade utiče na otomanski kabinet kako bi odustao od “... traženja mojijeh podanika Fundinjana, Koća i Zatriebčana, kao i Bratonožića”.
Knjaz Danilo je dobio od Petkovića odgovor 25. VIII/6. IX 1858, kojim ga je obavijestio da je vladi u Petrogradu dostavio knjaževu molbu i da se nada da će petrogradski kabinet “poduprijeti” opravdane zahtjeve Crne Gore. Dobivši ovo obavještenje, knjaz je zatražio da se obavijesti Butenjev o tome da “ako Turci rade prisvojiti vlast nad Kučima, tada ja ne odustajem od nahije Donjih Vasojevića, Šaranaca, Banjana, Zubaca, Kruševice i Sutorine i da ostajem na prava iz 1856. godine”.
Dok se međunarodna komisija za crnogorsko - tursko razgraničenje pripremala, vodio se svojevrstan diplomatsko - politički rat. On je stavljao na probu državničku mudrost crnogorskog vladara. U toj delikatnoj igri knjaz Danilo je bio svjestan koliko svaki kutak zemlje znači za opstanak Crne Gore. Osjetivši takvu težnju kod knjaza, otomanske vlasti su branile svaku spornu parcelu zemljišta kao da je od nje zavisila sudbina Carigrada. Tako je stvarana atmosfera mučne neizvjesnosti, koja je do krajnjih granica zatezala inače labave nerve crnogorskog vladara.