Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Dr Živko M. Andrijašević:
GOSPODAR JE “ĐENIJE”, KAKO JE STVARAN VLADARSKI KULT KRALJA NIKOLE

Knjazu Nikoli se po novinama pjevalo: Današnji si centar sfere, čelik - otac nove ere

Današnji si centar sfere
Politike, borbe, rada;
Čelik otac nove ere,
Da Srb živi, da se nada...
Da održi duh pregnuća;
Da u očaj pao ne bi
Do novoga voskresnuća
O Đenije slava tebi!
(Iz jednog nezavisnog crnogorskog lista, 1898)

Stvaranje vladarskog kulta, u krajnjem, uvijek ima isti cilj: obožavanje, vjerovanje, odanost. Upotrebom ili potenciranjem određenih sadržaja i informacija, koje uvijek ne moraju biti istinite, kod podanika treba stvoriti idealnu sliku vladara, da bi se time podstakle njihove pozitivne emocije prema njemu. Kada se takav odnos uspostavi, onda je lako postići željeni stepen njihovog međusobnog političkog identifikovanja i osjećanja uzajamnog pripadanja. Dakle, afirmisanjem ličnosti vladara, obezbjeđuje se naklonost, odanost i poslušnost podanika, a time se posredno afirmišu i njegovi politički ciljevi. U tome je, nesporno, bio osnovni razlog stvaranja vladarskog kulta knjaza Nikole. Nije nimalo slučajno što je nakon 1878. godine stvaranje vladarskog kulta knjaza Nikole bio važan zadatak crnogorske državne ideologije. Ne samo što je poslije Berlinskog kongresa Crna Gora bila u gotovo potpuno novoj političkoj i društvenoj situaciji već je i vladarska pozicija knjaza Nikole bila umnogome izmijenjena. Knjaz je namah prestao da bude romantični predvodnik jednog širokog nacionalnog pokreta, preobrativši se, pod strogim nadzorom i pritiskom evropske diplomatije, u vladara za kojega je državna granica Kineski zid. Harizma borca za “nacionalnu stvar” i “barjaktara pokorenog Srpstva” nije više mogla imati pređašnju snagu, niti je nacionalna borba mogla biti onaj najizdašniji izvor njegovog političkog i državničkog autoriteta. Sada je svoju harizmu prvenstveno trebalo da crpi iz ostvarenih uspjeha na unutrašnjem preobražaju zemlje i “pravednom vladanju”, tim prije što mu Turci i nacionalno zatočništvo više nijesu mogli biti stalni izgovor za sve nedaće i društvenu stagnaciju. Posebno to nijesu mogli biti deceniju i nešto nakon završetka rata. Kako je prolazila godina za godinom od okončanja Veljeg rata, tako je i odgovornost za ekonomske probleme postepeno prelazila sa Turaka na knjaza. Ni ratna slava koju je od Vučjeg Dola do Bara bio stekao, nije mu mogla pomoći na duži rok. To je prvi razlog zbog kojeg je građenje vladarskog kulta knjaza Nikole bilo politički veoma važno i potrebno. Drugi se razlog ticao izmijenjene strukture crnogorskog stanovništva nakon završetka rata. Mada preciznijih podataka nema, može se pretpostaviti da je Crna Gora dobila nešto preko 20 posto novog stanovništva (oko 30.000). Dakle, gotovo četvrtina crnogorskih podanika poslije 1878. godine bila je iz novooslobođenih oblasti. To, ni u kom slučaju, nije neznatna veličina. Uz to, skoro polovina ovog stanovništva nije bila pravoslavne vjeroispovijesti. Sve to upućuje na činjenicu da je nakon rata 1876 - 78. trebalo vladarski kult knjaza Nikole nametnuti dobrom dijelu novih crnogorskih podanika koji su, očito, na sasvim drugačiji način doživljavali knjaza od onih kojima je on bio vladar od prvog dana stupanja na presto. Istina, postojala je kod mnogih zagraničnih pravoslavaca idealna percepcija knjaza Nikole kao njihovog zaštitnika, ali kada su ušli u sastav Crne Gore, i samim tim se oslobodili Turaka koji su ih ugnjetavali, on je zaštitnik prestao biti.

--------------------------------------------------------------------------------

Sada je on bio njihov gospodar, ali i vladar kome oni plaćaju porez. Takve nove relacije, u kojima je vladara - zaštitnika zamijenio vladar - upravitelj, a vladara koji pomaže, vladar koji uzima, bile su pogodne za nestajanje idealističkog poimanja knjaza Nikole kod zagraničnog (pravoslavnog) stanovništva. A šta tek reći za nepravoslavno, muslimansko i katoličko stanovništvo koje je ušlo u sastav Crne Gore, a koje je o knjazu Nikoli imalo više ružnih nego lijepih misli? Za pogranične nepravoslavce, a posebno za muslimane, knjaz Nikola je bio vladar jedne neprijateljske zemlje. I odjednom, oni postaju njegovi podanici. Koliko je tek trebalo političkih napora da se ovo stanovništvo ubijedi da je knjaz Nikola sada i njihov vladar, te da se ovaj “kaurski knjaz” sada stara i o njihovom dobru? Državna ideologija je stvaranjem kulta knjaza Nikole, nesumnjivo, imala za cilj da utiče i na ove crnogorske podanike, kako bi prihvatili knjaza kao svog vladara i kako bi probudila u njima podaničku ljubav i odanost. Stvaranju vladarskog kulta knjaza Nikole pogodovao je socijalni i politički ambijent koji je u Crnoj Gori postojao. U tom ambijentu, knjaz Nikola je bio glavna i nezaobilazna figura - podjednako i za stare i za nove podanike - za pravoslavne i nepravoslavce. Sistem vlasti u kojemu je knjaz imao apsolutnu vlast, odnosno, moć da u gotovo svim oblastima društvenog života neprikosnoveno odlučuje, stvorio je od njega takvu figuru. Knjaz je bio izvor najveće zemaljske moći u Crnoj Gori: on je odlučivao o svim postavljenjima u državnoj službi, dijelio je zemlju i kuće, davao stipendije i pomoć, upisivao u školu ili gimnaziju, dijelio odlikovanja, presuđivao ukoliko je to htio, otpisivao pojedinačna dugovanja državi... Sve što je davao, mogao je isto tako i uzeti, a ono što uzme, jedino je on mogao vratiti. Činjenica da je bio vladar jedne prostorno i populacijski male zemlje, uz to zemlje čiji je administrativni aparat nevelik i jednostavan, uticala je da ta apsolutna kontrola jednog čovjeka nad cjelokupnim državnim aparatom bude i fizički moguća. Ovakva knjaževa apsolutna vlast neizostavno se morala manifestovati u socijalno - ekonomskoj sferi, što je njegovoj društvenoj moći davalo posebnu važnost. U zemlji koja je bila balkanski primjer ekonomske zaostalosti i siromaštva, i u kojoj je socijalna prohodnost imala najniži stepen, vladar koji slobodno raspolaže svim mjestima u državnoj službi ili koji po ličnom nahođenju dijeli zemlju i kuće, postaje za najveći dio podanika presudni činilac njihove socijalne pozicije. “Nema nijednog jedinog Crnogorca, koji novac nebi trebao, a naročito koji ga nebi tražio”, pisao je još 1867. godine Milan Piroćanac, izaslanik srpske vlade u Crnoj Gori. Knjaževa odluka mogla je promijeniti ekonomski status pojedincu i riješiti ga materijalnih briga, ili ga, isto tako, pomjeriti naviše u socijalnoj stratigrafiji. To je značilo da je knjaz imao moć da zadovolji čitav spektar zahtjeva - od potraživanja zemlje, zaposlenja, stipendija, davanja materijalne pomoći i žita, do podjele vojnih činova i odlikovanja. Takva, gotovo apsolutna ekonomska zavisnost od vladara, morala je proizvesti ne samo primjernu podaničku poslušnost, već i polubožansko tretiranje vladara, koje je veoma realno utemeljeno na njegovoj stvarnoj zemaljskoj moći. Objavljene i neobjavljene molbenice, koje su bile upućene knjazu Nikoli, svjedoče da su se crnogorski državljani različitim povodima obraćali knjazu za pomoć. Neki mole “za malo žita, jer pomrijehu od gladi”, neki za medalju, neki za zemlju, neki za kapetanski grb, a jedan je tražio da mu knjaz kupi vola. “Da si mi iskao zemlje dok sam imao, mogao sam ti dati 2 rala, a sad ne mogu ni to”, odgovara knjaz jednom potrebitom podaniku.

Plemenski kapetan iz Zagarača javlja: Zahvaljujući Bogu i Gospodaru konačno je pala kiša

Knjazu su se žalili i na sudske presude, tražeći od njega da prepravlja odluke koje je donio sud, što je on ponekad i činio. Sve ovo ukazuje da je u Crnoj Gori postojala veoma utemeljena svijest da se knjaz - gospodar nalazi iznad svih institucija i svih zakona, što i nije sasvim bilo bez osnova. Po načinu odlučivanja i vladanja, te upravljanja i raspolaganja svim i svačim (zemljom, kućama, činovima, zvanjima...), knjaz Nikola je zaista imao neke odlike orijentalnog vladaoca, što je za crnogorske podanike - i pravoslavce i nepravoslavce, a s obzirom na njihovu istorijsku i svaku drugu svijest, bilo prihvatljivo i prirodno. Crnogorski podanici su, jednostavno, smatrali za prirodno da neko svoje pravo ili potrebu ostvari mimo institucija, koje, istinito govoreći, i nijesu bile tako ustrojene da efikasno rješavaju pojedinačne ekonomske ili statusne probleme. No, ono što nijesu mogle državne institucije, mogao je Gospodar. “Oku mome nevolja neće umaći”, poručivao je svemogući i “svevideći” Gospodar. Na izvjestan način, i knjazu Nikoli je odgovaralo da na ovaj način manifestuje svoju nadmoć nad svim državnim institucijama i zemaljskim zakonima. Njegova vladarska figura bivala je tako za sve crnogorske podanike ogromna i nedodirljiva. Izgleda da je u tome knjaz imao priličnog uspjeha, pa je čak jedan plemenski kapetan iz Zagarača, uvjeren u svemoć knjaževu, javio na Cetinje da je zahvaljujući Bogu i Gospodaru u njegovom kraju konačno pala kiša! Brojna dokumenta, odnosno molbe upućene knjazu, svjedoče da je svijest o njegovoj veličini i zemaljskoj moći bila veoma prisutna kod crnogorskih državljana. Karakter i vrsta molbi koje su upućivane knjazu, svjedoče da su crnogorski državljani knjaza Nikolu, izgleda, podjednako doživljavali kao “zajedničkog oca” i kao političko lice. Iz jedne naredbe Ministarstva unutrašnjih djela doznajemo da su se crnogorski podanici obraćali knjazu za uvozne dozvole, pa je knjaz početkom 1886. godine dao izvjesnom Stevu Lukačeviću, odobrenje za uvoz volova. Iste je godine knjaz dijelio zemlju u Ulcinjskom polju, a odredio je koje će se parcele podijeliti hercegovačkim izbjeglicama u okolini Nikšića. Bez knjaževog odobrenja neki Crnogorci iz Nikšića nijesu smjeli skinuti crijep sa dobijenih kuća i iskoristiti ga za gradnju novih. Gospodar se brinuo i o pravilnom obrađivanju vinove loze, pa je jednom prilikom naredio i da se “vinogradi krope kako bi se loze sačuvale i narodu s tijem velika korist učinjela”. Starao se knjaz i o rješavanju određenih socijalnih pitanja, tako da je u vrijeme nerodice naredio da se svi oni čiji je materijalni položaj težak, obavezno zaposle kao radnici na izgradnji državnog puta. Gospodar je, što je posebno zanimljivo, određivao i vrijeme kada se smije na Skadarskom jezeru loviti riba. Ceklinjanima koji su mu tražili dozvolu za lov, odredio je dva mjeseca kada smiju loviti ribu. Isto tako, knjaz Nikola je određivao i granice imeđu seoskih komunica i vlasništvo plemena nad pojilima. Polovinom 1896. on je razgraničio pasišta između dva crmnička sela - Bukovika i Gluhog Dola, i odredio koja im pojila ostaju u zajedničkom vlasništvu. Gospodar se posebno zanimao i za javne radove (izgradnja puteva, mostova), što nije neobično, ali je njegov udio u tome išao dotle da je čak odlučivao o trasi novih puteva. U pojedinim slučajevima zanimao se i takvim sitnicama kakve su kupovina alata i nekih drugih stvari, potrebnih za izgradnju puta. Tako knjaz Nikola posebnim aktom naređuje vojvodi Božu Petroviću, ministru unutrašnjih djela, šta sve treba kupiti, pa nabraja: 450 buradi, 100 ćuskija, 50 grabulja, 300 motika, 100 maljeva.

--------------------------------------------------------------------------------

Jednako je knjaz brinuo i o stvarima iz prosvjetne struke. Jednom prilikom je naredio da mu se donesu na pregled svi stručni radovi koje su crnogorski učitelji za jednu školsku godinu napisali. Sve radove knjaz je pročitao i, kako kaže ministar prosvjete, “na njima svojeručno primjedbe i natpise činio”. Knjaz je tražio i da ga upravitelji oblasti redovno obavještavaju o zdravstvenom stanju naroda, stanju stoke, trgovini, stanju usjeva, raspoloženju podanika. Tako pogranični komesar Niko Tatar, na knjažev zahtjev, dostavlja ministarstvu inostranih djela izvještaj u kojem kaže da je kukuruz pobran i da je rod izuzetno dobar, dok je “krtole i zelja kao ikad”. Knjazu Nikoli se bez mnogo ustručavanja, zaobilazeći sve druge institucije, obraćaju brojni podanici koji traže materijalnu pomoć. Kako je to objasnio jedan Crnogorac u pismu knjazu Nikoli, “kad dođe nužda nije se sramota požaliti svom zemaljskom ocu i izkazat svoju nuždu i nepravdu”. Knjazu Nikoli se, recimo, obraća izvjesni Perko Jošov, s molbom da mu pokloni “malo žita eće samriet od gladi”. Isto traži i Marko Bogdanović, jer se, kako kaže, “nemam kome obratiti nego Bogu i Vama”. A izvjesni Kuso Simo, kada su mu povjerioci zaprijetili uzimanjem zemlje, obraća se knjazu Nikoli da mu kaže šta da radi. Udovica iz Kuča moli knjaza Nikolu da joj “štogođ pomogne”, a jedan Vasojević traži pomoć kako mu familija ne bi umrla od gladi. Knjazu se kao učenik gimnazije obratio i Lazar T. Perović, kasnije poznati dvorski istorik (Dvovjekovna vlada slavne kuće Petrović - Njegoša), s molbom da mu knjaz kupi knjige za školu. I izvjesni Nikola Kaluđerović traži od knjaza da mu kupi knjige za školu, pa će mu on “do groba blagodaran ostati”. Istim povodom knjazu se obraćaju gimnazisti Niko Pejaković i Dušan Milić. Od knjaza Nikole podanici su tražili i druge vrste pomoći. Izvjesni Petar Đonović iz Brčela očekuje od knjaza da će razumjeti teško stanje u kojemu se nalazi i da će mu zato “pokloniti kakvu službu”. Crnogorac koji je prešao u Srbiju da živi, direktno od knjaza zahtijeva da mu se vrati neka zemlja koja mu je nakon njegovog odlaska oduzeta u rodnom kraju. Bilo je i onih koji su tražili od knjaza da im pomogne prilikom zapošljavanja kod pomorske kompanije Lojd, dok su molbe za učiteljska namještenja u crnogorskim školama bile gotovo uobičajene. Gospodaru su se obraćali i roditelji nekih učenika, tražeći da on upiše njihove sinove u cetinjsku gimnaziju. Česte su bile molbe Gospodaru za dodjeljivanje stipendija. Jedan učenik VII razreda gimnazije, kasnije pravnik i crnogorski ministar, dr Sekula Drljević, u svojoj molbi knjazu za dodjelu stipendije, pored ostalog, kaže: “Sudbina mi dade pero u ruke, da perom odužujem sv. dug, perom da se borim, sa perom da ginem za Gospodara svog Viteškog, ali da dorastem za takav boj, trebam pomoći od premilostivoga Gospodara, te se usuđujem Njega najponiznije zamoliti, da bi mi jedno stipendijsko mjesto najmilostivije udijeliti blagoizvolio...”
Sve ove molbe knjaz Nikola je lično rješavao ili ih je upućivao na rješavanje nadležnom ministarstvu ili Državnom savjetu. Dešavalo se da molbe na koje, iz ovih ili onih razloga, ne bi može pozitivno odgovoriti, proslijedi nekoj od ovih institucija, objašnjavajući podnosiocu molbe da je ona za to nadležna. “Neka se obrne na Državni savjet”, “Kazaće ti Drž. savjet kako ćeš“... napisao je knjaz Nikola na desetinama molbi koje su mu bile upućene, a koje je proslijedio Savjetu.

Jedan plemenski starješina istakao je kako on priznaje samo Gospodara za gospodara

Istina, bilo je i slučajeva da odbije molioca/molioce, pravdajući to uglavnom ograničenošću knjaževske liste. No, u mnogim slučajevima knjaz je izlazio u susret molbama svojih podanika. Tako je jednom prilikom uputio pomoć za 33 porodice čiji su usjevi stradali od grada, naređujući da im se svakom pojedinačno daruju po dva bagaša žita. Uputio je pomoć i nekim siromašnim ustaničkim familijama, kojih je bilo preko stotinu (107), sa šesto članova. Uobičajeno je bilo i da knjaz poklanja zemlju i kuće. Nekada je poklanjao zemlju ili kuću koja je bila državno vlasništvo, a nekada je od izbjeglih muslimanskih porodica otkupljivao imanje i onda ga poklanjao kome je želio. Postoje dokumenti koji potvrđuju da je i petnaest godina nakon završetka rata knjaz siromašnim porodicama dijelio po nekoliko rala zemlje u novooslobođenim oblastima. Veoma često, knjaz Nikola je davao novčane priloge za razne svrhe, uglavnom za izgradnju puteva ili vjerskih objekata. Mnogi od tih njegovih priloga notirani su u onovremenoj štampi, ali je bilo i slučajeva kada to, iz ovih ili onih razloga, nije činjeno. Sve navedeno nesporno ukazuje da je knjaz Nikola imao posebno mjesto u društvu onovremene Crne Gore. Zahvaljujući svojoj političkoj moći uspio je da postane sveprisutna ličnost u životu Crne Gore, kontrolišući one najbitnije socijalne relacije. Osobenosti crnogorskog društva omogućile su mu da svoju političku moć dovede do nivoa apsolutne moći, i da od političkog vođe izraste u potpunog gospodara nad zemljom i ljudima. On sam, čvrsto je vjerovao da to tako i treba da bude, kao i da takva njegova pozicija donosi ponajviše koristi Crnoj Gori i njenim državljanima. Ovakvu njegovu poziciju pratila je i odgovarajuća semantika, tako da nije neobično što je u javnim publikacijama, ali još i više u svakodnevnoj komunikaciji, knjaz Nikola najčešće nazivan “Gospo-dar”. Titula “gospodar” je vremenom dobila sinonimsko značenje, da je čak jedan plemenski kapetan isticao kako on priznaje “samo Gospodara za gospodara”. Običan svijet je na taj način iskazivao stav da je za njih knjaz Nikola nešto više od političkog vođe, vladara. Odraz je to svijesti da je knjaz Nikola za njih isto što i otac ili domaćin velike porodice. Titula “gospodar” je izgleda imala šire, kompleksnije značenje od titule “knjaz”. Titula “knjaz” se u nekom suptilnijem značenju odnosi na osobu koji vodi politiku jedne zemlje, a “gospodar” na osobu koji faktički gospodari, upravlja jednom zemljom. Pored toga, titula “gospodar” za običan svijet ima obilježje jednostavne i, unekoliko, intimnije forme obraćanja vladaru, tako da je ona odražavala izvjesnu pristupačnost i nekonvencionalnost u komunikaciji između vladara i njegovih podanika. Knjaz Nikola je na takvoj vrsti bliskosti, iz čisto pragmatičnih (političkih) razloga, veoma često insistirao. Obraćanje podanika knjazu sa “Gospodare”, odgovaralo je knjazu Nikoli zato što je na taj način podsticana svijest o istorijskom kontinuitetu njegove vlasti.

Naime, vladarska titula “gospodar” potiče iz srednjeg vijeka.
Ovu titulu - “gospodar” (dominus), koristili su u Crnoj Gori najprije Balšići, i to Đurađ I (Jure de Balsa, dominus Zente) od sedamdesetih godina 14. vijeka, a zatim i ostali vladari iz ove porodice.

Kasnije je i Ivan Crnojević (1464/65 - 1490) upotrebljavao titulu “gospodar”.
U intitulaciji njegove najranije sačuvane povelje iz 1469. godine stoji: “Gospodar Ivan Crnojević”. Istu titulaciju nalazimo i u mnogim njegovim kasnijim poveljama.

Ivan Crnojević je polovinom osamdesetih godina 15. vijeka koristio i pečat na kojemu je pisalo:
“Ivan Crnojević gospodar zetski”.
Međutim, njegov nasljednik Đurađ Crnojević (1490 - 1496) nije upotrebljavao ovu titulu. Kada se sve ovo zna, onda je jasno zbog čega je knjazu Nikoli odgovaralo da mu se podanici obraćaju sa “Gospodare”. Željele su se, očito, podstaći neke istorijske i političke asocijacije o utemeljenosti i kon-tinuitetu - kako vlasti koju knjaz Nikola vrši, tako i položaja koji zauzima. Navodno je istorija davala za pravo knjazu da na tome insistira. Crnogorski istoričar Marko Dragović je u knjizi Seoba gospodara crnogorskog Ivana Crnojevića sa Riječkog grada na Cetinje 1485. (Novi Sad, 1886), dokazivao da postoji kontinuitet dinastičke vlasti - od Crnojevića do Petrovića - Njegoša, kao i da postoji nesporna sličnost između Ivana Crnojevića i knjaza Nikole u upravljanju zemljom. Tako Dragović navodi da se Ivan Crnojević, koga jednostavno naziva “gospodar”, na dvorskim sjednicima raspitivao kod plemenskih glavara o stanju usjeva i prilikama u njihovim krajevima, a to je bio uobičajeni manir i knjaza Nikole. Kako tvrdi Dragović gospodar Ivan je redovno održavao sjednice Državnog savjeta, na kojima su učestvovali predstavnici svih plemena. Prema njegovim “saznanjima” u doba Crnojevića pjevala se i pjesma - “Sve u slavu Boga milosnoga, a za zdravlje Iva Gospodara”, što je, tobože preteča one pjesme koja se pjevala knjazu Nikoli - “Sve za slavu Boga velikoga/ i našega knjaza svijetloga”. Dragovićevi stavovi o istorijskom kontinuitetu knjaževe vlasti bili su, naravno, opšteprihvaćeni, pa je i mitropolit Mitrofan isticao kako je knjaz Nikola zakoniti nasljednik Ivana Crnojevića. Taj kontinuitet knjaz Nikola je imao na pameti još od prvih dana svoje vlasti, pa je odmah po dolasku na prijesto, u pismu ruskom caru, naveo da je jednoglasno proglašen za “knjaza i gospodara”. Da je izabran za “knjaza i gospodara”, knjaz je istakao i prilikom polaganja zakletve, krajem avgusta 1860. godine. A prije njega, narod je “gospodarima” ponekad zvao vladiku Petra II i knjaza Danila, iako se oni nijesu naročito trudili da ovoj tituli pribave sinonimsko značenje. Ni način na koji su oni sebe titulisali ne ukazuje da su mnogo držali do istorijske simbolike koju bi im ova titula mogla obezbijediti. Knjaz Nikola je, naravno, prema ovoj vrsti simbolike imao drugačiji odnos. Njegova je vladarska titula bila - “gospodar Crne Gore i Brda, Zete, dijela Raške, Zahumlja i Primorja. Pored toga što je vladarski kult knjaza Nikole trebalo da učvrsti njegovu neprikosnovenu poziciju unutar crnogorskog društva, u isto vrijeme je ovaj kult trebalo da posluži snaženju knjaževih političkih i dinastičkih pretenzija. To, pored ostalog, znači da je kult knjaza Nikole trebalo da bude u funkciji njegovog definitivnog ustoličenja kao “prvog Srbina”. Upravo zato, državna ideologija je idealizovala knjaza ne samo kao moralnu ličnost, već i kao dosljednog nacionalnog borca kojemu je oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda iznad svih ličnih i dinastičkih interesa. Ova opsesija knjaza Nikole - da postane predvodnik cjelokupnog srpskog nacionalnog pokreta i da postane najistaknutije i najuglednije političko lice u srpskom narodu, postoji, kao što je to ranije rečeno, još od prvih dana njegove vladavine. I poslije 1878. godine, bez obzira na krupne političke promjene do kojih je došlo, ona je kod njega jednako bila postojana. U skladu sa tim, državna ideologija Crne Gore imala i cilj da naglasi značaj knjaza Nikole u srpskom nacionalno - oslobodilačkom pokretu.

Tako čini dobri Gospodar, svuda prateći stanje i život narodnji osobito u ovakvim težim prilikama

Tim prije što je ugled nacionalnog pregaoca, koji je knjaz Nikola u srpskom i slovenskom svijetu već uživao, pružao osnova da se vjeruje u utemeljenost takvih pretenzija. O tom knjaževom ugledu svjedoče neki zanimljivi podaci. Tako, recimo, 1886. godine grupa hrvatskih studenata traži od knjaza Nikole da im kao “najslavniji junački vladar na Balkanu i prijatelj hrvatskog naroda” bude kum prilikom prelaska iz katoličanstva u pravoslavlje. Knjazu
Nikoli se sa uvažavanjem obraćaju i članovi Društva srpskog jedinstva iz Čikaga, i zahvaljuju mu za “ogromne zasluge srpstvu učinjene”. Uprava Društva je nešto kasnije tražila od knjaza da pošalje svoj malo veći portret za svečanu salu Društva, kao i nekoliko svojih knjiga za biblioteku. I vlasnik lista Napredak iz Ohaja (SAD) saopštava knjazu Nikoli da je još od djetinjstva on (knjaz), zbog pjesničkih i junačkih djela, bio njegov ideal, dok jedan Srbin iz Njemačke, inače novinar, želi knjazu da njegovi potomci, zbog knjaževih zasluga za Srpstvo, nose “krunu carsku od Lazara”. Da je knjaz “nosioc srpske narodne misli i zaštitnik podjarmljenog srpstva koje (ga) u mukama gledi i traži pomoći”, smatrali su i članovi Srpskog dobrotvornog društva “Balkan” iz Čikaga. Bilo je Srba koji su knjaza Nikolu smatrali najvećom uzdanicom srpskog naroda. Neki od njih slali su knjazu svoje ode: “Kao Zmaju i Junaku/ i Pjesniku Vladaocu/ Viteškome srpskom borcu/ Sloge srpske hraniocu/ Blago Srpstvu dok je Tebe!/ i Visoke Dinastije/ u najvišoj pomrčini/ svud Srbima sunce grije”.
Slične su misli iskazivali knjazu i njegovi podanici. Iz Ulcinja mu, recimo, vojvoda Arslan-beg sa tamošnjim glavarima čestita rođendan sa željom da ga Bog poživi zarad sreće i slave “cijeloga naroda srpskoga”. Kasnije su iz Kolašina knjazu čestitali Novu godinu sa željom da mu Bog podari moć kako bi sa njegovim Crnogorcima krenuo “Onamo, onamo...” Knjazu takođe žele da bude vladar koji će sastaviti razdrobljeno Dušanovo carstvo. Crnogorski učitelj Savo Ivanović piše iz Beograda knjazu Nikoli da je knjažev patriotski rad veličnastven, te da takav rad “mora i umije da s nekom čarobnom silom obezoruža i najveće Vaše protivnike”. “Živjeli, da Bog da, Gospodaru za dugo godina”, dodaje Ivanović. A Crnogorac koji već duže vrijeme živi u Srbiji, naslovljava svoje pismo knjazu na sljedeći način: “Njegovom Visočanstvu, Knjazu - Vitezu, Gospodaru Crne Gore i Hercegovine, Caru junaka, Zmaju zmajeva, Lovćenskom velikom Orlu”. Bilo je i Crnogoraca koji su željeli da knjaz Nikola bude vladar koji će okupiti i oveseliti cijeli srpski narod, i to pred hramom Sv. Đorđija u Prizrenu. U jednoj se čestitci navodi i da uspjeh u ostvarivanju nacionalnih interesa srpskog naroda zavisi od “snažnog uma i energije” knjaza Nikole. No, pored potrebe da se afirmiše političko predvodništvo knjaza Nikole u srpskom nacionalnom pokretu, postojao je još jedan važan razlog za stvaranje vladarskog kulta knjaza Nikole posljednjih decenija 19. vijeka. Naime, upravo u to vrijeme postaje sve veći i sve glasniji krug knjaževih političkih protivnika - Crnogoraca, koji su živjeli izvan Crne Gore. Iako su mnogi od njih svoje nezadovoljstvo temeljili na nepolitičkim razlozima (nezadovoljstvo socijalnim statusom), oni su, po prirodi stvari, neizostavno postajali dio opozicije knjaževe. Nije moglo biti a da njihov animozitet prema knjazu lično ne bude istovremeno i animozitet prema knjazu kao nosiocu određene politike i vršiocu vlasti. Prerastanje lične povrijeđenosti u profilisani politički animozitet prema Dvoru, ima svoj kraći ili duži razvojni put.
Nasuprot nepovoljnoj slici o knjazu - gospodaru, koju su stvarali politički nezadovoljnici, državna ideologija je kreirala idealnu i romantičnu predstava o njemu, potenciranjem određenih sadržaja u zvaničnim publikacijama. Na taj način stvaran je njegov vladarski kult. Knjaz, koji je državnoj ideologiji određivao osnovne programske pravce i ciljeve, postao je tako njenim predmetom. Iz jednog izvještaja o knjaževoj posjeti Nikšiću, marta 1888, saznajemo da je veliki broj građana oduševljeno dočekao Gospodara. Građani su, uprkos kiši koja je bez prestanka padala, organizovali bakljadu, a pjevali su i rodoljubive pjesme. Tom prilikom nikšićki učitelj je održao prigodan govor, u kojem se zahvalio “knjazu - oslobodiocu” na “očinskoj brizi” za sreću i napredak zemlje i naroda. Govornik je istakao knjaževu veliku darežljivost u svim poduhvatima koji se odnose na Nikšić, zahvalivši mu i za pokazanu brigu prema onom stanovništvu Crne Gore koje je gladovalo zbog nerodne godine. Gospodar je, kako se tvrdi, svima kojima je to bilo potrebno, dao obilatu pomoć, pa se ovaj njegov gest tumačio kao roditeljska briga “prema đečici svojoj”. Nakon ukazivanja na knjaževo čovjekoljublje, u izvještaju iz Nikšića iznose se i neki detalji kojima se knjaz Nikola želi prikazati kao neposredan i jednostavan čovjek. Tako se kaže da je za vrijeme boravka u Nikšiću knjaz često šetao gradom i u susretu sa običnim ljudima raspitivao se za njihove svakodnevne životne probleme, darivao mnoge sa kojima je razgovarao, i istovremeno podučavao narod štednji i radinosti. Svi građani koji su imali neku molbu za Gospodara, slobodno su mu se mogli obratiti. “Po nekoliko puta izlazio je dnevno i šetao po varoši i na svakome koraku ukazivao je milost svoju darovima vrijednim i dobrim siromasima: nekome zemlje, nekome stoke, nekome oboje, nekome u novcu, nekome u žitu i t. d. Svako siroče obdario je su po nešto novca”, kaže se u ovom izvještaju. Takođe, “brižni Gospodar” je obišao sudnicu, gdje je po svom običaju nekoliko časova pratio sudske rasprave, što je trebalo da kod običnog svijeta osnaži uvjerenje o knjaževoj stalnoj brizi za pravdu i pravednost u njegovoj državi. Knjaz je još obišao bolnicu i gradilište novog hrama, a naredio je i da se otpočne sa gradnjom novog mosta preko Zete. Na kraju svoje posjete Nikšiću, knjaz Nikola je odredio izvjesnu novčanu pomoć za najsiromašnija plemena u Nikšićkoj oblasti. Kako piše u “Glasu Crnogorca”, knjaz Nikola je pri povratku iz Nikšića, svratio u Podgoricu, gdje je posjetio državnu osnovnu školu i mejtep. Za vrijeme posjete osnovnoj školi, knjaz se, kao brižni vladar, interesovao za uslove rada u školi, za uspjeh i vladanje učenika, pa je čak nekoliko učenika i lično propitivao. Na kraju, knjaz Nikola je darivao učenike sa 70 fiorina, koje su im po knjaževom naređenju ravnopravno podijeljene. Nakon osnovne škole, knjaz je posjetio i mejtep (muslimansku vjersku školu), gdje se takođe interesovao za uslove rada i uspjeh učenika, a učenike mejtepa obdario je sa 30 fiorina. Ova knjaževa briga za mladu generaciju, odnosno, za sve svoje podanike bez razlike na vjeroispovijest, i darivanja u vrijeme gladi koja je izazvana nerodnom godinom, navela je izvještača “Glasa Crnogorca” da konstatuje: “Tako čini dobri Gospodar, čije je srce svagda zagrijano pravom očinskom ljubavlju - bez razlike prema svima staležima vjernih podanika svojih - svuda prateći stanje i život narodnji - a osobito u ovakvim težim prilikama, kao što je ova beskrajno rđava godina bila. To veliko uzvišeno srce sjetilo se i u ovim prilikama malene školske dječice, toga našeg budućeg naraštaja...”

“Glas Crnogorca” prenosi izjavu jednog muslimana: Vladara kao što je Nikola “nema u sedam Evropa”

Koliko je Gospodar blizak i neposredan u odnosu sa svojim podanicima, i koliko drži do nekih tradicionalnih crnogorskih običaja, odnosno, koliko je on, u suštini, “narodski čovjek”, moglo se saznati i iz izvještaja o njegovoj posjeti Njegušima. Knjaz je u pratnji svojih sinova, Danila i Mirka, najprije obišao Njeguški bataljon koji je bio postrojen u njegovu čast, i tom prilikom je upitao svakog vojnika kojeg nije poznavao, čiji je i odakle je. To svoje interesovanje knjaz je objasnio riječima: “Mene je milo da poznajem svakojega mojega vojnika”. Nakon toga, knjaz Nikola je povodom vjeridbe svojih kćeri Milice i Stane za ruske kneževe, sve vojnike počastio rakijom. Knjaz je rekao da je njeguški običaj da se plemenici časte “bratskom rakijom” uvijek kada se vjeri đevojka iz plemena. On je to naveo i kao povod za svoju posjetu Njegušima: “Mi smo za to i došli da ovoj braći damo rakiju, jer se valja običaja držati”. Zatim je naredio svojim sinovima da sve prisutne počaste rakijom, koju su sa Cetinja donijeli. Najprije je nazdravio knjaz, rekavši da je njemu drago nazdraviti svakojemu Crnogorcu, pa i njegovoj braći Njegušima, ali je dodao da on nije samo Njeguš, već je i Ulcinjanin, i Banjanin, i Polimljanin... Ovim je riječima knjaz Nikola, naravno, želio odagnati sumnju da su mu kao vladaru bliži podanici iz “stare” Crne Gore od onih iz novooslobođenih oblasti. Politički značaj ovih riječi, bio je tim veći što su one izgovorene na Njegušima, među knjaževim plemenicima. Na kraju svoje posjete Njegušima, Gospodar je svim vojnicima darivao po talir, zahtijevajući od vojnika da taj novac ponesu svojim kućama i darivaju svoje majke, sestre i žene, napominjući da su svi Crnogorci, pa i on sam, “dužni Crnogorkama”. Gospodareve vladarske vrline, njegova jednostavnost i “očinska briga” za svoje podanike, s istim razlogom se ističu i u izvještaju o njegovoj posjeti Dobrskom Selu. I ovoga puta knjaz je pokazao interesovanje za prilike u kojima žive njegovi podanici, jer je, kako se tvrdi, svakog Dobrljanina pitao “kako mu je u kući i družini, kao i kako je po svemu plemenu”. Gospodar je razgovarao i sa mladićima iz ovog plemena, pitajući ih da li su spremni da budu junaci kao i njihovi preci. Sve prisutne mladiće, njih 60, Gospodar je darivao novcem. U izvještaju se navodi i da je knjaz Nikola ručao sa Dorbljanima, ali da je prije toga naredio da ručak bude “sasvim prost, narodni, crnogorski, da se ne čini više troška no kad bi najbolja kuća dobrska dočekala kakvoga mila gosta”. Poslije ručka, knjaz je sa “domaćih pitanja” prešao na spoljnopolitička. Najprije je uvjeravao prisutne da je Crna Gora sasvim sigurna, da je susjedi uvažavaju, a zatim da je rusko raspoloženje prema Crnoj Gori svima očito nakon njegove posjete Petrogradu. “A čuli ste kako je Moskovski Car zborio ljetos?... Razumjeli ste, kako Mi je rekao Silni Car Moskovski u Peterburgu?”, hvalio se knjaz Nikola, podsjećajući na riječi koje mu je ruski car Aleksandar III uputio za vrijeme posjete Petrogradu, maja 1888. godine. Uz to, knjaz je rekao Dobrljanima da Crna Gora, istina, nije bogata kao druge zemlje, ali da ima čojstva i junaštva mnogo više nego neke zemlje koje su prostranije od nje. I ove utješne riječi, koje su se, po svoj prilici odnosile na Austro - Ugarsku ili Srbiju, i “očinski odnos” knjaza prema svojim podanicima, uticale su na pisca izvještaja da izrazi radost što Crnogorci imaju ovakvog Gospodara: “Blago nama junački narode! Blago nama narode crnogorski! kad imamo ovakvog brižljivog i neumornog Oca, Čuvara i Branitelja.” Upravo slijedeći izrečene konstatacije, u zvaničnom “Glasu Crnogorca” slavljena je vladavina knjaza Nikole kao doba viteštva i pregnuća, kao doba u kojem se Crna Gora proslavila i uznapredovala, i to više nego u čitavoj svojoj dotadašnjoj istoriji. Za sve ovo vrijeme, knjaz je, navodno, jedino mislio na crnogorski narod i njegovo dobro. Zato su svi Crnogorci svjedoci kolika je knjaževa briga za svoje podanike i koliko se Crna Gora pod njegovom vladavinom promijenila. Pisalo se, i to povodom knjaževog rođendana, da nema dana u godini, niti u danu časa, a da se Gospodar ne brine za dobrobit svog naroda i za čast svoje zemlje. Zbog toga se, navodno, kod svakog djeteta u Crnoj Gori razvija ljubav i neogranična odanost prema knjazu - gospodaru, i uvjerenje da je najveće dobro Crne Gore “njezina dobra Dinastija”. Takođe, povodom knjaževog rođendana ističe se i da je on preporodio Crnu Goru, tj. da je on “roditelj” moderne crnogorske države. Kada je došao na čelo Crne Gore ona je bila “vojnički stan”, da bi nakon uspješno završenog rata protiv Turaka, bila stvorena uvećana i moderna država. Dakle, knjaz je najprije “razmaknuo” granice Crne Gore i izveo je na more, a zatim je preuzeo ulogu reformatora i svojim neumornim radom stvorio je “novu” Crnu Goru. Navodno je knjaževa misao - vodilja bila da Crnu Goru uvede u krug uređenih i modernih država. Da bi se još više doprinijelo ovakvoj idealnoj slici o zaslugama crnogorskog knjaza, dodaje se i da je on zbog svojih postignuća “postanuo općeljubljenijem Ocem narodnijem”. Tvrdi se čak da ta ljubav podanika prema njemu ima i neke neobične manifestacije, pa tako mnogi stariji Crnogorci, kada predosjete da su pri kraju života, dolaze na Cetinje da prije nego što umru poljube Gospodara u ruku! Ali, knjaza ne obožavaju samo Crnogorci. Zbog političke misije koju vrši, knjaz Nikola je, kako se tvrdi, cijenjen i “priznat prvijem Srbinom, u koga sve Srpstvo s nadom gleda, kojim se cijelo Slovenstvo ponosi”. To je razlog što Crnogorci, kako se ističe, zahvaljuju Bogu što im je dao ovakvoga vladara. Knjaza Nikolu su, barem prema napisima koji su objavljivani u zvaničnim publikacijama, jednako smatrali pravednim i dobrim gospodarom i oni crnogorski podanici koji nijesu pravoslavne vjeroispovijesti. Tako su prilikom jedne proslave, crnogorski rimokatolici, odnosno Arbanasi - rimokatolici, iskazali svoju radost što je on njihov gospodar, i što zahvaljujući njemu uživaju sva prava. I vjerski poglavar crnogorskih rimokatolika, nadbiskup barski Šimun Milinović, izrekao je mnogo lijepih riječi o knjazu Nikoli, što je zabilježeno u zvaničnoj Prosvjeti. Milinović je, naime, rekao da je knjaz Nikola obdaren “veleumom” i brojnim vladarskim vrlinama, ali i da mu je sam Bog namijenio ulogu zaštitnika svih slovenskih katolika, a osobito crnogorskih katolika. Gospodarevu dobrotu i pravičnost javno je hvalio i podgorički musliman Hafiz Lukačević, pa u “Glasu Crnogorca” piše da se muslimani u Crnoj Gori osjećaju sigurnima zahvaljujući knjazu, jer knjaz muslimane prosto zasipa “obilatim milostima i darovima”, i uz to, pomaže i ishranjuje siromašne muslimanske porodice. Kako tvrdi Lukačević, knjaz Nikola u svojoj vladarskoj milosti ne pravi razliku između muslimana i pravoslavaca, po čemu se ističe nad svim ostalim vladarima. Ovaj musliman navodi i riječi jednog muhadžira, koji je prilikom boravka u Crnoj Gori izjavio da takvoga vladara kao što je knjaz Nikola nema “u sedam Evropa”.

Da živi mnogaja ljeta naš opće ljubljeni i uzvišeni Gospodar Knjaz Nikola!

A koliko je knjaz omiljen među svojim podanicima muhamedanske vjere pokazalo se i prilikom Svetosavske proslave u Baru, kada je jedan učenik - musliman recitovao pjesmu posvećenu Gospodaru. Ovaj “đak muhamedanac” najprije zahvaljuje Bogu što im je podario takvog vladara, koji je za podanike isto što i sunce. Zatim se knjaz naziva srpskim carem, za koga su “Srpčad mrijet spravna”. Na kraju Svetosavske proslave, kojoj su po ustaljenom običaju, prisustvovali đaci sve tri vjeroispovijesti, knjaz je, kako se navodi, naredio da se novčano obdare svi prisutni đaci. U prilog uvjerenju o knjaževom jednakom odnosu prema svim svojim podanicima bez obzira na njihovu vjeroispovijest, ali i kao dokaz o nesumnjivoj vladarskoj blagonaklonosti prema inovjercima, što će reći “manjini”, objavljen je u crnogorskoj štampi i knjažev ukaz kojim odobrava izgradnju džamije u Ulcinju, a kao pomoć za njenu izgradnju daruje tri hiljade groša ulcinjskim muslimanima. Ovaj knjažev ukaz propraćen je komentarom o njegovoj, više puta pokazanoj blagonaklonosti prema svim konfesijama u Crnoj Gori. Komentar je naslovljen sa “Ravnopravnost u Crnoj Gori”. U ovom tekstu navedene su i knjaževe riječi upućene Ulcinjanima pravoslavne, islamske i katoličke vjere. Pokazujući svoja tri prsta, knjaz Nikola im je tada rekao: “Vidite li ova tri prsta, svi su moji i svi su mi mili podjednako. Tako ste isto mili mi podjednako vi moji dragi podanici od sve tri vjere. Svi ćete naći kod mene svagda ravnopravnost i zaštitu kako pred građanskim zakonom, tako i u vjerskim stva-rima.” Gospodar je u tadašnjim zvaničnim publikacijama nazivan i “uzor Ocem” koji se stara o dobru svih svojih podanika, a nazivan je i “predstavnikom naše sreće i napretka”, zbog čega mu je jedan Crnogorac navodno poželio da poživi dugo - na sreću svih svojih podanika, ali i da bi ostvario sve svoje velike ideje koje služe čitavom Srpstvu, a ne samo Crnoj Gori. Takođe, učitelj iz Mrkojevića, kraja u kojemu žive pretežno muslimani, rekao je da se Gospodar brine za sve svoje podanike kao dobar otac za svoju djecu, pa bi mladi Crnogorci, da nije Gospodareve brige o školama, bili “slijepi”. I zbog toga, i zbog svojih ostalih zasluga za Crnu Goru i srpski narod u cjelini, isticalo se da je knjaz Nikola vladar koji se svojim djelima proslavio kao ni jedan srpski vladalac prije njega. Zato je na jednom roditeljskom skupu učitelj N. Leković naveo kao obavezu svakog učitelja da crnogorske đake upozna sa vrlinama knjaževim, koje ga kao malo kojeg vladara odlikuju, te da na taj način razvijaju kod djece odanost, poslušnost i zasluženo poštovanje prema knjazu: “Zar kad se povede riječ o našem Gospodaru smijemo, a da očigledno pred djecom ne iznesemo sve one vrline, koje Ga mimo ostalih vladara krase, i time razvijemo u djece pravu odanost, poslušnost i poštovanje prema Njemu”. Jedan je učitelj na roditeljskom skupu poručio da škola treba crnogorskoj državi da podari omladinu koja će biti vjerna svom Gospodaru i spremna na najveće žrtve, ukoliko te žrtve Gospodar od njih traži. Ovaj učitelj objašnjava da razlog za toliku vjernost potiče otuda što se knjaz Nikola neumorno i bez prestanka brine o svim svojim podanicima, i zato što stalno radi da unaprijedi svoju zemlju i usreći sve njene stanovnike. Roditeljski skup je, naravno, završen uzvikom: “Da živi naš opće - ljubljeni i Uzvišeni Gospodar Knjaz Nikola mnogaja ljeta!”. Takođe, i učitelj Kosta Lučić rekao je na jednom skupu građanima da ne zaborave da knjaz Nikola i danju i noću ulaže sve svoje snage kako bi usrećio i unaprijedio svoju zemlju. On je, kako Lučić kaže, “usrećitelj ove slavne domovine naše”. Jedan je učitelj u govoru još rekao i da je Gospodar poput dobrog oca, te da su svi Crnogorci dužni da se Bogu mole za njegovo zdravlje, kao i da svoju ljubav prema Gospodaru iskažu ispunjavanjem svojih dužnosti. Inače, crnogorski učitelji su prilikom školskih proslava redovno pozivali prisutne da se mole Bogu za zdravlje knjaza Nikole, kako bi što skorije svoje velike želje u djelo sproveo. Tadašnje novine su ukazivale i na knjaževu vrlinu da uvijek nagrađuje one koji rade za dobro naroda. Tako se povodom podsjećanja na smrt hercegovačkog ustaničkog vođe Tripka Buve, isticalo da ga je Gospodar za života nagradio činom i oružjem, a da Tripko nije rano umro, “šćaše, nema sumnje, i do većeg stepena stupiti”. I kako knjaz Nikola ne zaboravlja junake i borce za slobodu, on je o sopstvenom trošku podigao spomenik Tripku Buvi, naredivši i da se njegovi zemni ostaci prenesu kod crkve Sv. Petra u Nikšiću. U jednom od narednih brojeva lista koji je obznanio Gospodarevo dobro djelo, objavljena je zahvalnica saplemenika ustaničkog vojvode Tripka Buve. Oni, naravno, zahvaljuju knjazu Nikoli, “Caru Junaka”, na uvažavanju hercegovačkih prvaka i žrtava koje su oni podnijeli u borbi za slobodu. Uz to, oni pozivaju knjaza Nikolu da opet pošalje ka Hercegovini svoju vojsku, kako bi na Vučjem dolu izvojevali još jednu pobjedu. “Haj Knjaže, željo naša! Pruži nam moćnu ruku tvoju...”, poručuje Hercegovci knjazu Nikoli. Koliko je knjaz osjećajan, i nadasve, koliko poštuje one koji daju svoj život u borbi za slobodu, potvrđivalo se i u izvještaju sa sahrane moštiju Ljubotinjana koji su poginuli 1876. godine. Dok su se njihovi zemni ostaci nalazili u crkvi, knjaz Nikola je kleknuo i pred njihovom se skrinjom molio, a kada je završeno opijelo, knjaz je prvi prihvatio skrinju i iznio je iz crkve. Gospodar je svoju blagodarnost prema junacima koji ginu za slobodu, pokazao i u slučaju oficira Milutina Radojičića iz Pješivaca, koji je poginuo pri opsadi Nikšića 1877. godine. Radojičić je poginuo jurišajući na turske rovove, i prilikom juriša pozvao je svoje drugove da ga slijede. Kada je knjaz Nikola doznao kako je poginuo ovaj oficir, odlučio je da nagradi njegovog sina, poklonivši mu kuću i zemlju. Darovana kuća i zemlja nalazila se upravo na mjestu gdje je pješivački oficir poginuo. Ovo Gospodarevo dobročinstvo spomenuto je i prilikom prenošenja Radojičićevih zemnih ostataka u novu grobnicu. Sveštenik koji je držao govor, rekao je da milostivi i pravedni Gospodar ne zaboravlja one koji poginu za slobodu: “Pa kad od Boga ne bi suđeno da na tvoje junačke prsi vidiš zaslužena odličja, evo milostivi i pravedni Gospodar, kao što je vazda junačka djela uvažavao, nije propustio ni tvoju junačku smrt da ne uvrsti u broj padših crnogorskih junaka, te je za to tvoje pregalaštvo i junaštvo tvoga sina milostivo i bogato nagradio, da se svagda sjeća tvojijeh očinskijeh i junačkijeh zasluga”. Drugom prilikom, knjaz je naredio da se o njegovom trošku podigne grob čuvenome junaku Jovu Pajovu. Navodno je knjaz obilazeći groblje u Danilovgradu bio iznenađen kako je neugledan i zapušten grob čuvenog junaka Jova Pajova. Svojoj pratnji je rekao da nije pravedno da takav junak nema bolji spomenik. Kada su prisutni bjelopavlićki glavari odmah iskazali spremnost da prikupe novac za tu svrhu, knjaz Nikola je, kako i dolikuje “brižnom vladaru”, rekao: “Ne, vi ste se, braćo, dosta istrošili ove nerodne godine, no ću ja na sebe uzeti sve troškove”. Kasnije je knjaz napisao i epitaf koji je urezan na spomenik.

Nema naroda na svijetu koji toliko voli svog vladara kao što Crnogorci vole knjaza

U prilog uvjerenju da knjaz Nikola poštuje i da ne zaboravlja junačka djela, ali i da ne zaboravlja usluge učinjene dinastiji, mogao je da posluži i njegov ukaz kojim oslobađa od poreskih obaveza potomstvo popa Boška Popovića iz Lješkopolja. Naime, pop Boško Popović je organizovao oslobađanje vladike Danila iz turskog ropstva (1702) i za sve vrijeme vladičinog zatočenja u Zeti bio je uz njega. Da bi se odužio potomcima popa Boška za pomoć koju je njihov predak pružio vladici Danilu, knjaz je 1892. godine izdao ukaz kojim oslobađa potomke popa Boška Popovića iz Zete poreza na pokretnu i nepokretnu imovinu, sve dok Crnom Gorom bude vladala dinastija Petrović - Njegoš. Predstava o knjazu Nikoli kao o “brižnom vladaru” veoma je predano izgrađivana i učvršćivana brojnim drugim napisima. Kako se navodi u jednom broju “Glasa Crnogorca” iz 1886, knjaz Nikola je posjetio bolnicu “Danilo I”, gdje je svakog bolesnika “milostivo tješio” i sa svim bolesnicima razgovarao. Takođe, kaže se da je knjaz naredio da se iz dvorske kuhinje donese hrana bolesnicima. Desilo se da je prilikom ove posjete knjaz sreo i artiljerijskog oficira Zeka Vrbicu, koji je već dugo ležao u bolnici. Da bi ga, kako se kaže, oveselio, knjaz mu je saopštio da mu daruje neku zemlju i uz zemlju 100 fiorina. Gospodar je i kasnije obilazio cetinjsku bolnicu, i opet je tješio i darivao bolesnike. Jednom prilikom je muslimanu iz Nikšića, kojemu je bila otkinuta noga, obećao da ga neće zaboraviti. Objašnjava se da je knjaz to uradio kako bi ovog teškog bolesnika ohrabrio. Drugom prilikom, kada je posjetio bolnicu, navodno je bolničaru rekao sljedeće: “Pazi bolesne i što gođ bi koji od bonika zatražio, pa slučajno ne bi bilo u bolnici, to hoću na zahtijevanje makar kojeg od bolesnika, pa bilo u dan ili u po noći, da dođeš u Dvor i meni lično da kažeš što se traži, da ti odmah dam za utjehu bolesnijeh sve što kojemu na um pane”. Uz to, Gospodar je dao bolničaru stotinu talira kako bi ga podstakao da što bolje njeguje bolesnike. U izvještaju se konstatuje da je ovakva pažnja sasvim očekivana od Gospodara, koji ima “očinsko srce” i koji se stara o dobru i sreći svog naroda. Napominje se i da je ova Gospodareva posjeta bolnici gotovo uobičajena, budući da on barem dva puta sedmično obilazi bolesnike. Pored bolesnika, “brižni vladar” je obilazio i krajeve u kojima je bilo najviše štete od vremenskih nepogoda. Tako je marta 1888. godine obišao Nikšić da bi se lično uvjerio u stanje tamošnjeg naroda koji je bio stradao od nerodice i zime. On, navodno, nije mogao izdržati a da se lično ne uvjeri u kakvom su stanju brojne nikšićke porodice, vjerujući da će im vrlo brzo moći na određeni način pomoći. A pri povratku iz ove posjete Nikšiću, knjaz je svratio u Danilovgrad, kako bi se i ovdje upoznao sa stanjem naroda. Budući da se Gospodar, kako se tvrdi, odlikuje milošću i “dnevno - noćnim promislom o svome narodu”, što će reći da i noću i danju misli o dobru naroda, on je ovom prilikom naredio da se o državnom trošku uredi pijaca i da se popravi jedan lokalni put. I po svom običaju, knjaz je novčano darivao siromašne porodice iz ovoga kraja. Nešto kasnije je zbog ove “očinske” knjaževe brige za ekonomski prosperitet svojih podanika, jedan govornik rekao da će ime knjaza Nikole ostati zlatnim slovima zapisano u istoriji Crne Gore, dok će se njegovom vladavinom dičiti pokoljenja. Koliko je knjaz Nikola brinuo o svojim siromašnim podanicima, saznajemo i iz jedne vijesti iz Bara, u kojoj se kaže da je prilikom boravka u svom dvorcu u Baru knjaz pozvao sve siromašne Barane, a bilo ih je preko stotinu, i sve ih darivao. Isto tako, kada je putovao u Kuče, knjaz Nikola je novčano darivao svako dijete, ženu ili starca kojeg je sreo usput. Naravno, sve ovo je još više doprinijelo da narod zavoli “svoga gospodara” i da ga smatra “ocem narodnim”. Narod, naime, uviđa da Gospodar neumorno radi kako bi svi u Crnoj Gori živjeli bolje, zbog čega se ističe da je on predmetom ogromne ljubavi. Uz to, Gospodar je uvijek spreman da pomogne svim svojim podanicima, i oni mogu u svako doba pristupiti knjazu i saopštiti mu svoje probleme. Zato se u “Glasu Crnogorca” tvrdi da nema naroda na svijetu koji toliko voli svog vladaoca, kao što Crnogorci vole knjaza Nikolu. Naravno, odmah se dodaje da se radi o uzajamnoj ljubavi, jer i knjaz Nikola voli sve svoje podanike. On, kako se kaže, često posjećuje obične ljude i raspituje se o njihovom stanju, dok će “i najvišem siromahu nazvati “dobro jutro” i upitati ga za junačko zdravlje”. Novine su često pisale o masovnim izlivima te podaničke ljubavi prema knjazu Nikoli. Jednom prilikom je na nekom koncertu u Zetskom domu, kojemu je prisustvovao i knjaz, publika veoma često uzvikivala knjazu “Živio”, pa je on nekoliko puta morao ustajati i zahvaliti “burnim ovacijama oduševljene publike”. Pa i kada je posjećivao manastir Ostrog na Troičindan, knjaza je okupljeni narod burno pozdravljao “da se brda razlijegahu”! U jednom se izvještaju navodi da je za vrijeme knjaževog boravka u Nikšiću ogromno oduševljenje narodno svakog dana sve više i više raslo, da bi na dan Gospodarevog rođendana ono dostiglo vrhunac. Knjaz je, zajedno sa ostalim članovima vladarskog doma, podstakao to oduševljenje, te je ono buknulo poput erupcije, odnosno, poput “nesavladive elementarne sile”. Tvrdi se da ovo oduševljenje nije vještački izazvano, već da je ono izraz svijesti o vladaočevim zaslugama i dobročinstvima. I prilikom posjete Kučima, kada je knjaz pred okupljenim narodom čitao svoju “Zdravicu Kučima”, “oduševljeno klicanje i potrešeno osjećanje već nije imalo kraja”. Knjaz Nikola se, kako se to željelo predstaviti, stalno zanimao kako žive njegovi podanici, što je trebalo da bude još jedan znak njegove izražene brige za dobrobit naroda kojim vlada. U “Glasu Crnogorca” se navodi da se Gospodar prilikom posjete Podgorici raspitivao gotovo o svemu - o stanju muslimanskih bogomolja, o stanju puteva, o potrebama naroda, a obišao je i zatvor, poznatu Jusovaču, interesujući se da li zatvorenici imaju vjersku pouku. Interesovao se Gospodar i za stanje u školama, pa je na jednoj učiteljskoj skupštini najprije pitao svakog učitelja ponaosob o re-vnosti i zdravlju učenika, preporučujići učiteljima volju, istrajnost i rad u svom poslu. Knjaz je zatim preporučio učiteljima da čuvaju čistotu srpskoga jezika, a posebno da se klone upotrebe tuđih riječi. Savjetovao im je i da budu čuvari narodnih običaja i primjer skromnosti u sredinama u kojima rade. Na kraju je Gospodar, kako se navodi u izvještaju, darovao svim učiteljima po jedan primjerak “Potonjeg Abenseraža”, svog najnovijeg pjesničkog djela. “Vladalac i Njegov narod stoje u bliskoj, srdačnoj vezi i stapaju se u jednu nerazdvojnu cjelinu”, pisalo je u jednom tekstu o knjaz Nikoli. O toj vezi vladaoca i njegovog naroda, odnosno, o knjaževoj neposrednosti i bliskosti sa svojim podanicima, često je pisano.

Od prestolonasljednika Danila nema snažnijeg momka: ima tako čvrst stisak ruke da kosti utrnu

Različitim sadržajima stvaralo se uvjerenje o nekoj posebno prisnoj relaciji vladar - podanici, što je trebalo da bude još jedan dokaz u prilog tezi - da Crnogorci imaju vladara kakvog nema nijedan drugi narod na Balkanu. Iz brojnih napisa možemo saznati da je knjaz običavao da razgovara o običnim stvarima sa svojim podanicima, da ih je uvijek kada bi bilo prilike savjetovao, a gotovo redovno darivao. Jednom riječju, kada je knjaz bio u kontaktu sa svojim podanicima, onda stroge protokolarne norme nijesu važile. Primjera radi, jednom prilikom, kada je prisustvovao vježbovnom gađanju crnogorske vojske, na poligonu su se “slučajno” našli neki starac i dječak. Čim je završio razgovor sa vojnicima, knjaz je pozvao dječaka i starca, i ponudio ih da pucaju u metu, što su oni i prihvatili. Kada su oni, očito “predstavnici” stare i nove Crne Gore, uspješno završili gađanje, knjaz ih je obdario. Dječaku je dao novac, a za starca je naredio da mu se kupi jedanaest ovaca. Knjaz je takođe darivao i vojnike koji su postigli najbolje rezultate u gađanju. Svoj “očinski” odnos i bliskost s podanicima, knjaz Nikola je posebno iskazivao u situacijama koji su za čovjeka najteže (gubitak članova porodice, bolest). Prema tradicionalnom shvatanju, u takvim situacijama najbolje se pokaže ko je “pravi prijatelj”, a riječ podrške obavezuje na trajnu zahvalnost. Još kada se ta podrška javno manifestuje, što u ovom slučaju čini prva ličnost u zemlji, onda se na taj način ukazuje najveća moguća čast onome kojemu je ta podrška upućena. Gospodar je na ovaj način, po svoj prilici, zadužio mnoge u Crnoj Gori, pa je zvanična štampa imala dovoljno dokaza da je on, odista, “dobrog srca”. Tako kada je umro kapetan Jefto Nikolić, Gospodar je pozvao njegove sinove i “roditeljski ih tješio”, kako bi lakše podnijeli očevu smrt. Tješio je knjaz (ovoga puta zajedno sa knjaginjom) i vojvodu Maša Vrbicu kada mu se ubio sin, hrabreći ga da “junački i hristijanski” podnese sinovljevu preranu smrt. Iz “Glasa Crnogorca” saznajemo i da je knjaz posjetio teško bolesnog Zeka Jankova, svog nekadašnjeg tjelohranitelja, a nešto kasnije i da je uputio telegram saučešća kolašinskom kapetanu kojemu je ubijen sin. U telegramu knjaz moli kapetana da bude hrabar i razborit: “No kad si junak, budi pametan”. Gospodar je obišao i bolesnog sina serdara Rada Turova Plamenca i plaćao je ljekare koji ga liječe. Takođe, stigao je da posjeti i bolesnog vojvodu Vasa Ivanovića u Kučima, i da ga riječima ohrabri. Koliko je knjaz bio brižan prema svojim unesrećenim podanicima svjedoči i čitulja koja je objavljena u “Glasu Crnogorca” 1903. godine. Naime, otac umrlog mladića zahvaljuje knjazu što je lično posjetio njegovog jedinca - sina dok je bolovao i “nahodeći ga u najvećim mukama - ne požali truda, nego snijegom bolesnog mi sina po prsima hlađaše...” Idealistička predstava o vrlinama knjaževim stvarana je i na drugi način. U nekim putopisnim bilješkama, koje su kao knjiga objavljene 1892. godine (Devet veselih dana - Uspomene cetinjske omladine sa izleta u Nikšiće), knjaz je prikazan kao “otac sviju Crnogoraca”, kao neposredan i jednostavan čovjek, ali i kao oličenje najboljih tradicionalnih vrijednosti. On je, kako se kaže, uzor svim Crnogorcima zbog svoga čojstva i junaštva, ali i svim Srbima, tako da u Crnoj Gori nema toga “ko ne bi za Njim i u vatru i u vodu”. Cetinjski omladinci, koji su krenuli u Nikšić da bi knjazu koji je tamo boravio čestitali rođendan, poručuju da nema te sile koja Crnogorca može zaustaviti da ne pođe za svojim Gospodarom, i da ne bude tamo gdje je on. Crnogorac to radi jer zna da se Gospodar za sve njih jednako brine i da sa svima njima dijeli i zlo i dobro. Za Gospodara se kaže da je, i pored vrlina i moći koje ima, skroman i neopterećen materijalnim dobrima, a to se potvrđuje i time što je njegov dvorac u Nikšiću nevelik i jednostavan. Takođe, knjaz se svojim “stasom i uzrastom, okom i pogledom, držanjem i pokretom” izdvaja od ostalih Crnogoraca. Navodno bi ga svako mogao prepoznati među hiljadu ljudi. No, i to je piscu ovih putopisnih bilješki bilo malo, pa dodaje da od knjaževog trogodišnjeg sina Petra ne može biti ljepšeg djeteta, a od prestolonasljednika Danila - snažnijeg momka. Prestolonasljednik, naime, ima tako čvrst stisak ruke, da kosti utrnu duže vrijeme. Prilikom ovog susreta cetinjskih omladinaca s Gospodarem, omladinci su, kako se navodi, izrazili svoju radost što imaju ovakvoga Gospodara, nazivajući knjaza najsretnijim vladarom na svijetu, jer on uživa bezgraničnu ljubav svojih podanika. Omladinci su, nošeni takvim osjećanjem, pjevali jednu prigodnu pjesmu: “Sad da vidiš, Beču, bajalice,/ I ti, Pešto, stara lajavice,/ Šta je zmaju Kneže Nikolaju/ Među svoju djecu Crnogorce...” I knjaz Nikola je bio radostan zbog toga, pa je okupljenim omladincima rekao: “Svakojemu vladaru, da je na mome mjestu zavidio bih; a ovako - tako mi Boga - ne zavidim nijednome!” Pored ovog “skromnog” priznanja, Gospodar je oduševio omladince i svojom neposrednošću, svojim očinskim odnosom prema njima, kao i svojom stalnim podsticanjem tradicionlanih vrlina Crnogoraca. Primjera radi, Gospodar je svakome omladincu koji je prilikom gađanja u metu pogodio cilj, davao po jedan zlatni napoleon. Objašnjavano je da Gospodar cijeni one koji se ističu svojim vojničkim vrlinama, jer te vrline i sam posjeduje. U prilog tome navedena je epizoda sa Vučjega dola, kada, navodno, knjaz nije mogao obuzdati svoja ratnička čuvstva, pa je odjednom uzjahao konja i sa isukanom sabljom krenuo pred vojskom u središte najžešćeg boja. Ali, naravno, Crnogorci su ga na silu uhvatili i zaustavili. Na kraju knjige navodi se nekoliko izreka knjaza Nikole kojima se želi potvrditi da je on za Crnogorce “veliki učitelj čojstva i junaštva”. Navodno je Gospodar rekao sljedeće: “U junaštvu je najljepša vrlina čojstvo i poštenje; Najskuplji je čovjek; Ko ne čuva ljude, nije čovjek; Nije pošteno brkati sud i pravicu sa Gospodarevom milosti, jer ako koga Gospodar pomiluje, to ne znači da mu je sud krivo učinio.” Pored ovakve idealizacije knjaza Nikole i prekomjernog isticanja njegovih vladarskih i ljudskih vrlina, crnogorska državna ideologija je stvarajući kult knjaza Nikole izgrađivala i predstavu o njegovim ogromnim zaslugama za napredak Crne Gore. Za knjaza se pisalo da je “preporoditelj” Crne Gore, tj. otac moderne, “nove” Crne Gore u kojoj se sve bolje živi i u kojoj se na svim poljima društvenog života neprestano napreduje. “Mi smo srećni i lako nam je naprijed koračati kad imamo onakva Gospodara”, tvrdilo se u zvaničnom “Glasu Crnogorca”. Gospodar je, navodno, pokretač cjelokupnog preobražaja Crne Gore, i on je kao mudar i neumorni pregalac, vođen željom da njegov narod živi u blagostanju, prosto natjerao Crnogorce da od “golih krša” stvore zemlju pogodnu za život. Zahvaljujući njegovom pregalaštvu i mudrosti, Crna Gora ima doline prekrivene maslinom i vinovom lozom, a brda koja su nekada bila goleti, sada su obrasla šumom.
Pisalo se i da je knjaz od svojih usta odvajao samo da bi uredio i uljepšao Crnu Goru

Naravno, njegove su velike zasluge za dobijanje novih teritorija i izlaz na more, tako da Crna Gora sada ima sve što je potrebno za ekonomski napredak. Tvrdi se zato da je prava sreća za Crnu Goru što joj je u najznačajnijem razdoblju njenog preobražaja Bog dao vladara kakav je knjaz Nikola. On, kako se ističe, svakog dana i svakog časa jedino brine za dobrobit svoga naroda i čast svoje države. Ili, kako je to jednom prilikom rečeno, njemu je prva misao - sreća i napredak naroda kojemu je na čelu. Knjaz Nikola je zato s razlogom dobio epitete cara junaka, “proširitelja” crnogorskih granica i preporoditelja Crne Gore. On je, kako se kaže, do velikih visina doveo Crnogorce svojim veleumom. Pisalo se i da je knjaz od svojih usta odvajao samo da bi uredio i uljepšao Crnu Goru. Zahvaljujući tom njegovom trudu, “nema sela kao ni seoceta, u kome se ne nalazi po jedna osnovna škola, nema varoši koju ne vezuje kolski put, nema kraja u kojemu ne vijuga lijepi krčanik”. Zato se naglašava da za sve to treba jedino zahvaliti “našem mudrom Vladaru”. Nijesu bile rijetke ocjene da je knjaz Nikola, s obzirom na zasluge za preporod Crne Gore, “nesporno najveći crnogorski vladar” i “gorostas naše epopeje”. O tome što je konkretno postignuto za njegove vladavine, nabrajano je više puta, i to različitim povodima. Tako je prilikom tridesetogodišnjice njegove vladavine (1890) rečeno da je knjaz Nikola uspio da od Crne Gore stvori kulturnu i uređenu državu, koja ima uzorni pravosudni i prosvjetni sistem, državu koja je izukrštana kolskim putevima i koja raspolaže morskim pristaništima. Crna Gora je za njegovog doba stekla teritoriju od Drine do Bojane, i od Lima do Trebišnjice, te plodna polja i more. Zahvaljujući knjazu Nikoli Crna Gora je stekla i zavidan međunarodni ugled; ruski, austrougarski i turski monarsi, kao tri vladara koji upravljaju državama koje su najvažnije za međunarodni položaj Crne Gore, uvažavaju knjaza Nikolu. Gotovo čitave ove tri decenije ispunjene su bile časovima “muškog rada i junačkog pregnuća”, odnosno, svaka je godina u tom nizu bila ispunjena “viteštvom i umljem”. Naravno, to je i razumljivo ukoliko se zna da je knjazu Nikoli najveća briga bio njegov narod i njegovo dobro. Kaže se da su brojni pokazatelji te njegove stalne brige, u prvom redu novi putevi i mostovi, vodovodi, škole i “ostale uredbe čojstva i pitomosti”. Knjaz Nikola se zato naziva vladarom - Umnožiteljem. Kao posebno značajan istican je knjažev doprinos razvoju prosvjete. U jednom se članku o crnogorskoj prosvjeti kaže da je “na mig Gospodarev” Crna Gora krenula gigantskim koracima u razvoj svojih prosvjetnih institucija, i to takvim tempom da je zadivila Evropu. Isključivo njegovom zaslugom Crna Gora krajem 19. vijeka ima preko 120 osnovnih škola (državnih i privatnih), što znači da na manje od 3000 stanovnika dolazi jedna škola. “Pretekosmo Švajcarsku”, konstatuje se sa zadovoljstvom. Govorilo se i da je knjaz Nikola započeo novu eru prosvjete u Crnoj Gori, jer se pored staranja za opšti napredak zemlje i naroda, “očinski” zauzimao za razvoj crnogorskog školstva. U govoru povodom Svetosavske proslave, jedan učitelj je knjaza nazvao najvećim crnogorskim prosvetiteljem, sa željom da ga Bog i sv. Sava podrže dugi niz godina na prestolu Crne Gore.
Državnička veličina knjaževa, a posebno njegove vladarske zasluge, istaknute su i u prigodnoj publikaciji Dvovjekovna vlada slavne kuće Petrović-Njegoša, koja je štampana 1896. povodom dinastičkog jubileja. U odjeljku posvećenom knjazu, kaže se da je on car junaka, pjesnik i književnik, narodni vođa, diplomata, učitelj i vladar koji je unaprijedio Crnu Goru. Da je knjaz Nikola odista car junaka, pokazalo se, navodno, u ratovima koje je vodio sa Turcima. Tada je, kako se kaže, knjaz Nikola “kao munja posred puščanog ognja na sve strane oblijeta”, hrabreći borce i podstičući ih da se u odsudnom času pokažu kao junaci. Pored svog neporecivog junaštva, knjaz je, kaže autor, u doba mira pokazao koliko mu je stalo do napretka Crne Gore i blagostanja naroda kojim vlada. Podizao je škole, bolnice, puteve, donosio zakone, uredio institucije vlasti, modernizovao vojsku. Svjestan zadataka koje ima, i koje su mu njegovi slavni preci ostavili u amanet, knjaz Nikola nastoji da preporodi Crnu Goru i dovede je do željene veličine i ugleda, sve sa ciljem da usreći svoj narod. Sve su ovo, kako se objašnjava, “nepojmljivi gigantski uspjesi”. No, o tome šta je sve knjaz Nikola postigao za vrijeme svoje vladavine, i koje su njegove zasluge, preciznije je navedeno u jednoj predstavci Državnog Savjeta knjazu Nikoli: “Vi učiniste, da nam na Berlinskom kongresu 1878. sve države priznaju konačno nezavisnost; Vi zadobiste proširenje naših granica; Vi udvostručiste površinu naših pokrajina; Vi utvrdiste naše granice preko Grahova i Onogošta u Zahumlje, preko Nemanjićeve Ribnice i Vasojevića do u staru Rašku, preko Lesendre do blizu Skadra na Bojani, preko Ulcinja i Bara na Jadransko more. Vi, Visočanstvo postigoste da sjedinite Crnu Goru sa Zetom”. Pored ovoga, navedeno je i da knjaz Nikola poslije ovih ratnih uspjeha i dobitaka, za koje je, kao što se može zaključiti, isključivo on zaslužan, vodi tešku borbu da osigura blagostanje u zemlji. U tom cilju on se stara da se izgrade putevi, da se osnivaju i modernizuju institucije vlasti, da se razvija prosvjeta, trgovina, narodna privreda, kao i da Crnogorci, kao dobri ratnici, postanu i dobri radnici. Pored svih ovih zasluga, crnogorski mitropolit Mitrofan naveo je u jednom govoru da je knjaz Nikola značajan i po tome što je, pored toga što je podizanjem pravoslavnih hramova pokazao izuzetnu hrišćansku pobožnost i rijetko osjećanje zahvalnosti prema Bogu. O zaslugama knjaza Nikole za napredak Crne Gore, kao i o njegovim vladarskim uspjesima, posebno je pisano i prilikom proslave četrdesetogodišnjice njegove vladavine. I tada je, kao i toliko puta ranije, izrečena ocjena da Crna Gora pod njegovom “mudrom vladom” neumoljivo napreduje. On je, jednostavno, bio taj koji je za ovaj “stalni napredak” označavan kao najzaslužniji, i crnogorska državna ideologija je sa ovom sintagmom o neumoljivom napredovanju željela izreći generalnu ocjenu njegove duge vladavine. Sve je to objašnjavano kao posljedica njegove stalne brige za preporod Crne Gore, za njen razvoj i blagostanje svih njenih državljana. Knjaz je, kako se objašnjava, služeći vjeri, pravdi i narodu, uspio da malu Crnu Goru uvede u red civilizovanih evropskih država i da istovremeno u njoj očuva tradicionalni patrijarhalni duh. On je, takođe, svojim državničkim radom stvorio osnovu za njen samostalni život, kao i osnovu za njen svestrani napredak u budućnosti. “Kroz mutne vale užasa i krvi/ Klonula nije domovina Tvoja;/ Ti, Visočanstvo, izvede je prvi/ Zatonu tihom sreće i spokoja!”, slavio je knjaza-gospodara, povodom četrdesetogodišnjice vladavine, sin Stefana Mitrova Ljubiše. Istim povodom, u članku “Rijetka svetkovina”, rečeno je da knjaz Nikola ima isključive zasluge za sve postignute uspjehe u proteklom vremenu. Najprije se navodi da je za vrijeme knjaževe vladavine Crna Gora vodila dva teška rata, koji su bili i duži i žešći nego ijedan prethodni.

Nikolini podanici su običaj ljubljenja ruke Gospodaru posljednji ukinuli na Balkanu

Posljednjim ratom koji je vodila sa Turcima, ona je ostvarila teritorijalne dobitke koji su iz osnova izmijenili njen državni položaj. Između ostalog, ona je u ovom ratu oslobodila Zetu (“Nemanjinu kolijevku”), Rašku, Zahumlje i Primorje. Za četrdeset godina knjaževe vladavine, Crna Gora je od “ratničkog stana” postala uređena država sa svim uslovima da se ekonomski brže razvija. Pored toga, njen istorijski napredak ogleda se i u porastu njenog političkog ugleda i značaja, i na Balkanu i u Evropi. Posebno u balkanskoj politici, Crna Gora je postala “važnom činjenicom, kao istorijski i prirodni stožer srpskoga naroda”. To je politička uloga na koju ona, dakako, odavno pretenduje, koja joj pripada, i na koju ima istorijsko pravo. I kao što je već rečeno, sve je to Crna Gora postigla zahvaljujući “prosvjetljenom umu, plamtećem rodoljublju, pjesničkoj duši i neumornom trudu knjaza Nikole.” I kasnije je o knjazu Nikoli pisano kao o vladaru koji vodi očinsku brigu za napredak i boljitak svih podanika Crne Gore, a kao dokaz za to navodi se, recimo, osnivanje Crnogorske banke, donošenje Zakona o štampi i uvođenje u državni život jedne nove institucije - Narodne skupštine. Ističe se da je knjaz Nikola odmah po osnivanju Crnogorske banke upisao na svoje ime 500 akcija, u čemu je, kako se kaže, “kao i u svakom drugom napretku u zemlji prednjačio”. Što se tiče donošenja Zakona o štampi, konstatuje se da je Gospodar uvijek bio “najveći prijatelj slobodnog i poštenog iskazivanja misli”. Kada se sve ovo ima u vidu, nije neobično što su u “Glasu Crnogorca” objavljeni i neki članci, čiji su autori srpski novinari, u kojima se knjaz Nikola naziva “veliki Nikola”, “Car crnogorskih junaka” i vladar “kojim bi se svaka velika država mogla podičiti”. Pored isticanja knjaževih zasluga za “preporod Crne Gore”, i ogromnih njegovih uspjeha koji su postignuti u doba mira, državna ideologija je idealizaciji vladarske ličnosti knjaza Nikole doprinosila i isticanjem njegovih dobročinstava, odnosno, raznih novčanih davanja. Trebalo je to da bude upečatljiv dokaz o njegovoj plemenitosti i humanosti, ali i dokaz o “očinskoj brizi” za kulturno i materijalno napredovanje Crne Gore. U zemlji gdje vlada gotovo opšte siromaštvo, i gdje u svijesti ljudi postoji shvatanje države kao velike porodice, davanje novca u različite svrhe, veoma je upečatljiv vladarski gest. Kao malo koji balkanski monarh, knjaz Nikola je i te kako držao do ovakvog ispoljavanja vladarske milosti. I kao što su se njegovi podanici uvijek držali običaja da ga ljube u ruku, u čemu su bili posljednji sljedbenici tog običaja na Balkanu, tako se i on do kraja svoje vladavine nije odrekao pozicije vladara - priložnika i darodavca. Ma koliko sve to izgledalo anahrono, i ma koliko u svemu tome prepoznali neku čudnu mješavinu srednjovjekovnog i osmanlijskog poimanja odnosa između vladara i podanika, knjaževi potezi ovakve vrste doprinosili su njegovom vladarskom kultu i idealizovanoj predstavi o njemu. U jednom zvaničnom izvještaju navodi se da je knjaz darovao osnovnoj školi u Mrkojevićima dva rala zemlje, dok je za gradnju crkve u Kolašinu darovao 2040 fiorina. Dao je knjaz novčani prilog od 100 fiorina i za gradnju crkve u Piperima (Kopilje). Gospodar je kupio i ikone za crkve u Andrijevici i na Ribnjaku. Objavljeno je i da je knjaz iz svoje privatne kase finansirao izgradnju puta od Virpazara do Bara. “U Prosvjeti”, zvaničnom organu Ministarstva prosvjete i crkvenih djela, navodi se da je u toku 1893. godine knjaz Nikola dao novčani prilog za izgradnju crkve u Bajicama (2.400 fiorina), za izgradnju crkve kod Spuža (1.200 f), za podizanje crkava u Poljima Kolašinskim (1.200 f) i Bezjovu (600 f), te za podizanje crkve u Šekularu (200 f). Takođe, knjaz je dao novac i za unutrašnje uređenje saborne crkve u Ljubotinju (2.000 f). Naredne, 1894. godine knjaz je darovao 300 fiorina za građenje crkve u Goliji. U isto vrijeme bila je završena crkva u Zupcima kod Bara, koju je kao svoju zadužbinu podigao knjaz Nikola. Tim povodom objašnjava se da je knjaz još prilikom oslobođenja Bara obećao da će u znak zahvalnosti Bogu za ovaj veliki ratni uspjeh, podići crkvu. Naredne godine knjaz Nikola je darovao jednoj crkvi u Piperima 200 fiorina, kako bi se za crkvu kupile neophodne stvari. Ovaj njegov gest okarakterisan je kao još jedan dokaz ljubavi vladara prema Crkvi. “Čuvstva pobožnosti krase srce knjaza Nikole, a njegova djela pokazuju put kojim će Crnogorci ugoditi Bogu”, kaže se u jednom članku. Kako se navodi u “Prosvjeti”, knjaz je darovao 1000 fiorina crkvi u Andrijevici za nabavku ikona, a za unutrašnje uređenje ove crkve, nešto ranije je bio dao preko šest stotina fiorina. Takođe, knjaz je kupio zemljište na kojemu je podignuta crkva, u vrijednosti od devet stotina fiorina, a za početne radove darovao je dvije hiljade fiorina. I crkvi na Ribnjaku, nedaleko od Bara, knjaz Nikola je dao 500 fiorina za kupovinu ikona, dok je manastirskoj crkvi na Cetinju poklonio deset svešteničkih odeždi. Za crkvu u Kučima knjaz je kupio zvono vrijedno 250 fiorina, a crkvi u Rovcima dao je 100 fiorina za kupovinu potrebnih stvari. Gospodar je priložio izvjesnu sumu za obnavljanje crkve u Rovcima, dok je za izgradnju škole u Rovcima darovao 300 fiorina. Knjaz Nikola je dao 4200 fiorina za postradale od poplave u Crmnici, ali i 1000 fiorina za gladne i kužne u Indiji! Gospodar je takođe darovao i 1000 fiorina za biblioteku Zetskog doma. Septembra 1894. godine počela je sa radom škola u Bajicama, čiju je izgradnju finansirao knjaz. Učitelj bajički, koji je držao govor ovim povodom, uzdizao je “oca crnogorskog” i “lovćenskog sokola”, pomolivši se za njegovo zdravlje i zdravlje vladajućeg Doma. Pored škole u Bajicama, knjaz je i u Banjanima izgradio školu, dok je manastiru u Nikšiću poklonio 200 rala svoje zemlje. Objavljivano je povremeno i da je knjaz davao stipendije boljim učenicima. Tako je 1890. knjaz odredio mjesečnu stipendiju od pet fiorina učeniku Đuru Radičeviću, dok je učeniku Joku Radomanu povisio stipendiju sa pet na deset fiorina. Nešto kasnije je odredio stipendiju od petnaest fiorina Marku Lazareviću. Knjaževu stipendiju u istom iznosu dobili su naredne godine još dvojica učenika. Pored ukazivanja na brojna knjaževa dobročinstva, idealna predstava o knjazu - gospodaru učvršćivana je u onovremenim zvaničnim publikacijama i čitavim nizom prigodnih pjesama. Brojni pjesnici slavili su knjaza Nikolu, veličali njegova djela i zasluge, glorifikujući njegovu političku ulogu i značaj. Svi oni su na taj način doprinosili diviniziranju njegove političke i vladarske ličnosti, učvršćujući knjažev neprikosnoveni kult. Uz nacionalno - romantičarsku tematiku, crnogorsko pjesništvo toga doba gotovo da i nije imalo drugih semantičkih obilježja. Bilo je pjesnika koji su pozivali da se pjeva u slavu knjaza Nikole, zato što je on zaštitnik srpskog naroda i tvorac “nove” Crne Gore: “Pojmo Onom, koji štiti/ Plamen srpski na oltaru:/ Ocu i Prosvjetiocu-/ Pojmo Knjazu-Gospodaru!/ Na sablju i na pero/ On vazda bi prvak,/ I tim nam slavu stekaČ/ Knjaz-pjesnik i junak-/ Pojmo Knjazu! On je srpska dika,/ Srpska vjera - nada svakolika!”

Vojvoda Simo Popović je pjevao da mu Nikola liči na stijenu kada se izdaleka posmatra

I u drugim pjesmama je knjaz Nikola slavljen kao izbavitelj srpskog naroda, kao “otac” Crne Gore, kao najznačajniji vladar kojeg je Crna Gora imala, ili kao blagorodni gospodar koji radi za dobro Crnogoraca i čitavog srpskog naroda. Zato se u jednoj pjesmi upućuje molba Svetom Savi da poživi knjaza Nikolu, da ga održi zdravim i veselim, budući da je on “krjepka nada” Crne Gore. Podstaknut svim Gospodarevim dobrim djelima, jedan je pjesnik preko stranica “Glasa Crnogorca” poručio Crnoj Gori: “Bože živi tvoga Gospodara,/ Koji sjajnu budućnost ti stvara!” Pored toga što je nazivan čuvarom “srpske slave stare”, oslobodiocem i ratnikom koji “pobjede dobi mnogobrojne”, knjaz Nikola je smatran i za vladara koji pored nacionalne vrši i prosvetiteljsku misiju. I svojim pjesničkim djelom, i svojim kulturno-prosvjetnim pregalaštvom, on doprinosi buđenju nacionalne svijesti kod srpskog naroda, a posebno kod onog dijela srpskog naroda koji se pod tuđinskom vlašću nalazi. To su, kako je napisao pjesnik Radoje Roganović, knjaževi “prosvjetni megdani”. U jednom svom spjevu, posvećenom četiristogodišnjici Obodske štamparije (1893), Roganović navodi i da je “svega Srpstva vila” doletjela na Obod, rukovala se sa knjazom - “I amanet njemu sveti dala,/ KaČ pjesniku srpskom velikome,/ I kaČ Crne Gore vladaocu,/ Da prosvjetu srpske zemlje mile,/ Sve to više Knjaže potpomaže.” Vila je na Obodsku proslavu donijela i deset “zlatnih pera” najpoznatijih srpskih književnika, kao i zlatni vijenac. Svim “srpskim zemljama” ona je dala po jedno zlatno pero (Crnoj Gori, Šumadiji, Vojvodini, Dalmaciji, Dubrovniku, Boki, Hercegovini, Bosni, Staroj Srbiji i Makedoniji), a Crnoj Gori “i suviše vijenac od zlata”. U spjevu “Osvojenje Bara”, vojvode Sima Popovića, kaže se da knjaz Nikola izgleda kao stijena kada se izdaleka posmatra. Vojvoda Simo takođe kaže da su knjaza okolni Srbi smatrali svojim izbaviteljem i zaštitnikom, a Crnogorci brižnim vladarom koji se prema svima odnosi s ljubavlju. U prilog tome navodi se knjaževa pažnja prema ranjenom Marku Miljanovu. Navodno, kada je krenuo da oslobađa Bar, knjaz Nikola je pri prolasku kroz Danilovgrad osjećao potrebu da posjeti ranjenog vojvodu, koji se tu liječio. “Pa knez dični sjetio se/ Svog junaka i te noći;/ Da ne svrne ranjeniku/ Ne dade mu srce proći”, kaže vojvoda Simo Popović. Knjaz je, zatim, kako se navodi u ovom spjevu, tokom čitavog pohoda i opsade Bara hrabrio vojsku, a ranjenike je “obilato darivao”. Takođe, on je bio na poprištu najžešće borbe, predvodeći svoju vojsku “u boj ljuti”. Pjesnik kaže i da se i u ovom pohodu pokazalo da je misao-vodilja knjaza Nikole - oslobođenje pokorenog naroda iz turskog ropstva. Na kraju spjeva se zato iskazuje želja da knjaz Nikola, kao nasljednik “prvih srpskih gospodara”, oslobodi čitavo Srpstvo: “Nadodaj mu ruku moćnu,/ Kud god krene svuđ da stigne,/ KaČ Bar slavni da sve Srpstvo/ U slobode sreće digne!” Knjazu su bile posvećene i mnoge pjesme u kojima su isticane njegove ratne zasluge, njegovo vojničko umijeće i njegova težnja da ratujući oslobodi i ujedini pokoreni srpski narod. U njegove zasluge ubrajano je i to što se srpski narod konačno može oduprijeti svojim neprijateljima i što je ovaj narod duhovno snažan. Jer, kao što je njegova sablja ublažila muke pokorenog srpskog naroda, tako je i njegova lira razgonila “zlobe mrak”. Knjazu koji se, kako se to tvrdi, proslavio kao heroj, pjesnik, patriot i hrišćanin, pjesnik J. Sundečić želi da zbog takvih svojih zasluga bude okrunjen “vjencem veličanstva”, i to kao vladar srpski i dika čitavog slovenskog svijeta. Značaj knjaza - gospodara za Crnu Goru upoređivan je sa značajem Sunca, dok je o knjazu pjevano kao o “orlu ponositom”, “vitezu pera i mača”, odnosno, junaku koji ima britku sablju i zlatno pero. “Milostivom vladaru”, koji ima “srce hrabro -snagu mušku”, pjesnik je poželio da dugo poživi, jer se u njega (knjaza) polažu sve nade nacije. Da je to tako, “potvrđivala” je i stihovana čestitka upućena iz Bosne, knjazu Nikoli za rođendan: “Slava Tebi, Crne Gore Kneže,/ Dični Kneže i srpski viteže!/ Slava Tebi, dobri, bojni oče,/ Usamljenog Srpstva branioče!/ Slava Tebi, Crne Gore glavo,/ Naš ponose, naša velja Slavo!” Jedan pjesnik je knjaza Nikolu upoređivao i sa orlom kojemu se čitav svijet divi i kojemu Bog daje snagu za velika djela. Ovaj “orao” je, kako se kaže, ponikao na srpskom kamenu i on je, kao i njegovi preci, navikao “davat Srpstvu sjajan plod”. Jedan je pjesnik pokušao da napravi i stihovani mini-portret knjaza-gospodara. Evo šta je prema njegovom mišljenju karakteristično za crnogorskog vladara: “Pravda, milost i sloboda/ Ljubav Boga i naroda/ Sjajno pero, plam anxara,/ Kite našeg Gospodara!” Bilo je i pjesnika koji su se stihovima knjazu zahvaljivali za sva dobročinstva koja čini, sa željom da ga Bog poživi na korist čitavog srpskog naroda: “NekČ Bog živi Knjaz Nikolu/ Milog Srpstva divnu nadu,/ Koji no je prvi junak/ I u ratu i u radu.” Uz sve ovo, o Gospodaru se pjevalo kao o vladaru koji je i “srpska kruna” i crnogorski “ljuti lav”, i pobornik svetosavske misli i apostol “bratske sloge”, a iznad svega - branič srpskih prava. Zato se priželjkuje da knjaz Nikola okupi “razdrobljeno Srpstvo” i da obnovi Srpsko Carstvo, a da nakon toga dobije krunu cara Dušana. No, nije samo knjaz Nikola slavljen i veličan prigodnim pjesmama kao vladar, već je u isto vrijeme uzdizan i kao pjesnik. Još od pojave knjaževih prvih pjesama, šezdesetih godina 19. vijeka, njegov je književni ugled u Crnoj Gori postepeno rastao, da bi posebno poslije objavljivanja “Balkanske carice” (1886) počelo prekomjerno veličanje knjaza-pjesnika. Isticanje knjaževe pjesničke genijalnosti (veleuma), nije bilo isključivo vezano za Crnu Goru. I u pojedinim srpskim kulturnim središtima, moglo bi se reći u većini njih, vladala je prava ushićenost knjazom-pjesnikom, i odsustvo bilo kakve kritičnosti kada je o vrijednosti njegovog stvaralaštva riječ. Sve estetske, žanrovske ili metričke manjkavosti njegovih pjesničkih ostvarenja, koje su i te kako bile uočljive, za mnoge su tadašnje kulturne i nacionalne poslenike bile sasvim nevažne. Njima je bila važnija nacionalno-politička semantika koju je knjaževo djelo nesumnjivo imalo, i sam knjaz kao zanimljiva i neobična pojava u srpskom pjesništvu i politici. Zbog svog nacionalnog i političkog rada, a njegovo bavljenje književnošću je smatrano za jedan oblik te djelatnosti, knjaz je, jednostavno, bio primjer i uzor vladara-patriote, koji se za najvažnije nacionalne ciljeve bori i na ovakav način. Književni kritičari su u njemu prevenstveno gledali patriotu, a patriote, opet, dojmljivog nacionalnog pjesnika. I jedni i drugi su u prvi plan stavljali pjesnikovu ličnost, motive zbog kojih uzima pero u ruke i ideje za koje se zalaže, dok je umjetnička vrijednost knjaževog stvaralaštva bila u drugom planu. Zbog tih razloga, knjaževe knjige postale su patriotsko štivo, pa su one i izvan Crne Gore dočekivane sa blagonaklonošću. Svako pojavljivanje knjaževih pjesničkih djela pružalo je priliku za njegovo slavljenje i veličanje. Kako u Crnoj Gori nije baš bilo književnih kritičara od zanata, uglavnom su preštampavani afirmativni prikazi knjaževih djela iz srpske ili hrvatske štampe.

Marko Car: Knjaz Nikola je svojim pjesničkim djelom dosegao vrh srpske poezije

Tako je “Glas Crnogorca” prenio prikaz Posljednjeg Abenseraža, koji je u “Srpskom glasu” objavio Marko Car. U tom tekstu se, recimo, kaže da je knjaz Nikola svojim pjesničkim djelom dosegao vrhunac u srpskoj poeziji, kao i da u njegovim stihovima prepoznatljivo odjekuje “žica patriotska”. Bilo je i onih koji su smatrali da je knjaz Nikola pjesnik koji služi na ponos Srpstvu, jer je na ovom polju “zasukao svoje gospodske rukave” kako bi pomogao svom narodu. Objašnjavalo se u jednom prikazu i da knjaz Nikola nije pjesnik koji piše zarad lične slave ili zarad težnje za besmrtnošću. On isključivo piše da bi kao čovjek snažnih patriotskih osjećanja, koji duboko proživljava patnje svoga naroda, na ovaj način olakšao svoju dušu. O samim knjaževim djelima jednom je prilikom rečeno da ona nakon pojavljivanja izazovu izuzetnu pažnju u svijetu, i ostave najbolje utiske na stručnu kritiku. Navodno da zbog toga u Crnoj Gori postoji opšte raspoloženje da se “ovi umotvori našega viteškoga Gospodara” štampaju u dovoljnom broju primjeraka, kako bi ovi “uzvišeni i očaravajući zvuci” doprli do što više ljudi. Sa objavljivanjem Pjesnika i Vile (1892), knjaževog spjeva istorijsko-političkog karaktera, kult knjaza-pjesnika dostigao je vrhunac. Za razliku od ostalih knjaževih djela, koja su uglavnom imala tematiku od lokalnog, što će reći crnogorskog značaja i značenja, Pjesnik i Vila je spjev u kojemu se promišlja opštenacionalni (srpski) problem. Knjaz Nikola je tako i na ovaj način želio svojoj političkoj i pjesničkoj misli podariti svesrpsko značenje i prisutnost. U suštini, to je jedan od najvažnijih ciljeva i njegove sveukupne političke djelatnosti. Svakako da je to doprinijelo da se Pjesniku i Vili toliko pažnje posvećuje u crnogorskoj štampi. Za ovaj spjev govorilo se da je lirsko-patriotska studija koja zanosi i očarava. Uz zahvalnost knjazu što je pored tolikih državnih obaveza našao vremena i za pisanje pjesama, autor prikaza dodaje da je “omiljeni Knjaz i Gospodar”, garant da će Crna Gora još više napredovati i uvećati svoje blagostanje i svoju državnu teritoriju. Bilo je i tvrdnji da je ovo djelo odraz knjaževog genijalnog duha, te da je ono rem-ek-djelo srpske književnosti. Navodno da svaki čitalac mora da se divi knjaževom poznavanju nacionlane prošlosti, njegovom svestranom obrazovanju, književnom izrazu i stilu. Knjaz Nikola pokazuje svojim stvaralaštvom da je, kako se kaže, ne samo dobar pjesnik, već i dobar teolog, filozof, psiholog, istoričar, geograf, političar, diplomata i govornik! U nekim prikazima koji su objavljivani u štampi izvan Crne Gore, a koje je “Glas Crnogorca” preuzimao, pisalo se i da je Pjesnik i Vila djelo koje “posvuda uzdiže klonuli duh narodni i zadahnjuje mirom i ljubavlju raskomadano i međusobno otuđeno Srpstvo”. Iznosile su se i tvrdnje da je ovo djelo izraz “istinskog nebeskog nadahnuća” i melem za sva napaćena i zabrinuta srpska srca. Navodno da u cjelokupnom srpskom pjesništvu ovaj spjev zauzima posebno mjesto, tako da bi svaki Srbin trebalo da ga pročita. “Glas Crnogorca” prenio je i prikaz iz Crvene Hrvatske u kojemu se navodi da knjaz Nikola spada u red pjesničkih veličina kakav je Gundulić, Zrinjski, Preradović, Mažuranić i Njegoš. I u zagrebačkom Vijencu iznesena je laskava ocjena o knjaževom pjesničkom daru. Rečeno je da je Pjesnik i Vila spjev u kojemu je povijest srpskoga naroda saopštena na lirski način, kao i da je knjaz Nikola ovim spjevom postao Andrija Kačić srpske istorije. “Divno je vidjeti kada jedan srpski vladalac tako snažno osjeća i misli za svoj narod”, pisalo je u prikazu koji je objavljen u “Zastavi”, a koji je takođe publikovan u “Glasu Crnogorca”. Bilo je i tvrdnji da Pjesnik i Vila čeliči srpski duh kod svakog Srbina. Jedan se čitalac djela hvali kako je spjev pročitao čak tri puta, i to sa “najvećom usladom i ushićenjem”. Knjaževo djelo Pjesnik i Vila crnogorski publicista Jovan Roganović označio je kao ostvarenje koje je sasvim prožeto srpskim rodoljubljem, i djelo koje svojim idejama i porukama koristi svesrpskom ujedinjenju i slozi. U ovom spjevu, kaže Roganović, nalazi se sve ono što je srpskom narodu najsvetije i najdraže, zbog čega se ono može smatrati i narodnim jevanđeljem. Poslije ovakvih ocjena uslijedile su i one koje su se odnosile na knjaževo sveukupno stvaralaštvo, pa je u prigodnoj publikaciji Dvovjekovna vlada slavne kuće Petrović-Njegoša konstatovano da je knjaz Nikola za književnost “veliki urođeni genije”. Uz to, on svojim pjesmama, koje navodno sadrže sve ono što je najbolje u narodnoj tradiciji, snaži duh srpskog naroda i podstiče njegovu nacionalnu svijest. Nešto kasnije objavljen je i opširni članak “Knjaz Nikola I, srpski pjesnik”. Autor članka (Lazar T. Perović) knjaza naziva “besmrtnim genijem” i proslavljenim pjesnikom i vladarom, čije su ime “guslari odavna obesmrtili”. Kaže se i da svako ko čita knjaževe stihove može zaključiti da ih je pisao “pravi Srbin”, koji za razliku od ostalih pjesnika, ne traži inspiraciju u ženskoj ljepoti, već u istoriji i nacionalnim idealima. Kako se dalje tvrdi, za knjaza, kao i za ostale Crnogorce, nema uzvišenije misli od misli o slobodi, niti veće želje od želje da “i drugu braću jedne krvi i jednoga imena oslobodi ispod tuđeg jarma”. Pored toga, na osnovu njegovih pjesama može se zaključiti da knjaz Nikola želi crnogorsku omladinu da vaspitava u junačkom, ratničkom duhu, kako bi, kada to Crnoj Gori i Srpstvu bude potrebno, ovi mladići bili dostojni svojih slavnih predaka. Zbog takve patriotske misije koju knjaz-pjesnik vrši, pisac ovoga članka zaključuje da će ime knjaza Nikole blistati među srpskim pjesnicima, ali i da će njegovo ime stajati među imenima najvećih srpskih junaka i rodoljuba od Kosova naovamo. Članak pod istim naslovom - “Knjaz Nikola I. srpski pjesnik”, napisao je i Niko Vučković-Sarap. Vučković tvrdi da je knjaz Nikola po svojoj osjećajnosti jedinstveni pjesnik u svijetu (!), dodajući da “blagorodni narod” suze lije kad čita njegova djela. Njegova je poezija, navodno, prekaljena i čista, baš kao što je i knjaževa duša čista. U knjaževim pjesmama, kaže Vučković, prepoznaje se sva harmoničnost srpskoga jezika, tako da su one primjer kako se na ovom jeziku mogu izraziti “zamašne ideje”. Vrijednost ovih pjesama je i u tome što se u njima iznose opštenarodne težnje i misli, zbog čega su one svojina naroda kojemu su namijenjene. Imajući sve to u vidu, za knjaza Nikolu se kaže da je on nedostižna pjesnička veličina, i da poslije vladike P.P. Njegoša i Branka Radičevića srpski narod nema značajnijeg pjesnika. Autor članka kao posebno značajno knjaževo književno djelo smatra spjev Pjesnik i Vila, ističući da je to ostvarenje jedinstveno u čitavoj srpskoj književnosti. Ono je jedinstveno i po tome što se u njemu na umjetnički način prezentuje cjelokupna srpska istorija, uz osvrt na najvažnija životna pitanja srpskog naroda. “Ovo je veliko, veličanstveno djelo, kojoj podobne do danas u Srpstvu nema, ni u prozi, ni u poeziji”, kaže Vučković. U cjelini gledano, Vučković smatra da je knjaz Nikola veliki srpski pjesnik koji utiče na duh i nacionalna osjećanja drugih ljudi, u prvom redu zato što sopstvene nacionalne ideje i težnje saopštava kroz iskrene i jednostavne pjesničke forme.

Idealna slika o kralju Nikoli učvršćivana je i pomoću školskih udžbenika

Pored veličanja knjaza - pjesnika koji se, kao nijedan drugi vladar, i sabljom i perom bori za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda, crnogorska državna ideologija imala je cilj i da afirmiše knjaza Nikolu kao predvodnika srpskog nacionalnog pokreta i kao vladara čiji je politički značaj u ovom pokretu nesporno najveći. Trebalo je zarad knjaževog ugleda i njegove državničke harizme, učvrstiti svijest da je knjaz Nikola “izbavitelj” i oslobodilac pokorenog srpskog naroda, i vladar u kojeg i slobodni i neslobodni Srbi, odnosno svi oni koji priželjkuju nacionalno oslobođenje i ujedinjenje, polažu najviše nade. Državna ideologija ga je upravo predstavljala u ovom svjetlu - kao dosljednog i odvažnog nacionalnog borca. Kako je navedeno u jednoj pjesmi, objavljenoj u “Glasu Crnogorca”, svi Srbi očekuju od njega da ostvari najvažnije srpske (nacionalne) ciljeve: “Sa veseljem i usklikom/ Sreta Tebe, Srbin sada/ Tvoj je život njemu blago,/ U Tebe je sva mu nada!” Ovo je imao u vidu i vojvoda Ilija Plamenac, pa je u jednom govoru poželio da Bog poživi knjaza Nikolu i da mu pomogne da “uzdigne slavu Srbinovu”. Takva njegova nacionalna misija smatrala se prirodnom, budući da se isticalo kako je knjaz Nikola srpski vladalac koji je već jedan dio pokorenog srpskog naroda oslobodio turskog ropstva. Pisalo se i da knjaz Nikola treba da ostvari one velike nacionalne ciljeve za koje se čitav srpski narod zalaže, a srpski narod, navodno, vjeruje da ih jedino on može ostvariti. Zato je u više navrata isticana njegova oslobodilačka i ujediniteljska misija u srpskom narodu. Uz to, obrazlagana je istorijska i politička utemeljenost knjaževog prava da takvu misiju vrši. U najkraćem, ta argumentacija se odnosila na kontinuitet crnogorske borbe protiv Turaka i zasluge dinastije Petrović - Njegoš, i knjaza Nikole osobito, u toj borbi. Kada se sve to ima u vidu, onda je logično što je knjaz Nikola u jednom članku označen kao srpski Kavur, koji u ponečemu nadilazi onog italijanskog Kavura. Iako se direktno ne navodi njegovo ime, ovdje se kaže da je “srpski Kavur” čovjek koji je predodređen da izvrši tu svetu misiju. On se s neviđenom upornošću bori protiv mnogih prepreka koje stoje na putu ostvarenja velike ideje nacionalnog oslobođenja i ujedinjenja, ali ni u jednom trenutku ne malaksava i ne odustaje. Dalje se kaže da ovaj srpski Kavur ima hrabru vojsku, koja je oduševljena ciljem koji treba da ostvari, a ima i podršku jedne velike sile. Autor članka napominje da je ovaj “srpski Kavur”, koji zauzima prvo mjesto među onima koji se danju i noću “muče i rade” za srpsko oslobođenje i ujedinjenje, napisao pjesmu “Onamo, onamo za brda ona”, što je sasvim jasna aluzija na knjaza Nikolu. Na kraju, priželjkuje se da “srpski Kavur” ostvari ciljeve koje je proklamovao u svojoj poznatoj pjesmi, a najprije da oslobodi srpski narod iz tuđinskog ropstva. Kada se to desi, priželjkuje autor članka, srpski će narod poistovjećivati ime knjaza Nikole sa svojim oslobođenjem. Tvrdilo se u jednom članku i da je “veliki srpski genij” dao Crnoj Gori knjaza i gospodara, koji nije samo posvećen napretku, slavi i veličini Crne Gore, već i ostvarivanju nacionalnih ciljeva srpskog naroda. Zato srpski narod s razlogom očekuje od njega da ostvari toliko željene nacionalne ideale, i da Srpstvo povede putem napretka, slave i jedinstva. Knjazu Nikoli, ili kako se ovdje naziva - “krilatom Orlu pod Lovćenom”, a ne nekom drugom srpskom vladaru, predstoji zadatak da izvrši zavjetnu misao svakog Srbina - da izvojuje slobodu i ujedinjenje srpskog naroda. Ovim se želi reći da je knjaz Nikola nesporni predvodnik tog pokreta. Ili kako se u jednoj pjesmi kaže, on je kormilo na srpskom brodu i predvodnik borbe za ujedinjenje Dušanovih zemalja. Takva knjaževa pozicija neminovno ga čini uzdanicom svih pokorenih Srba, pa se ovi pokoreni Srbi s razlogom nadaju da će ih on izbaviti iz tuđinskoga ropstva i da će knjaz Nikola poraziti protivnike velike ideje srpskog oslobođenja i ujedinjenja. Oficir Novica Nikolić napisao je pravu odu knjazu-oslobodiocu i neprikosnovenom nacionalnom pregaocu: “O Đenije! čija misaŐ/ Budućnosti srpskoj služi,/ Što god stvori i napisa/ Tijem rodu melem pruži./ Današnji si centar sfere/ Politike, borbe, rada;/ Čelik otac nove ere,/ Da Srb živi, da se nada.../ Da održi duh pregnuća;/ Da u očaj pao ne bi/ Do novoga voskresnuća/ O Đenije, slava tebi!”
U nekim je tekstovima isticano da je knjaz Nikola čitav svoj život posvetio boljoj budućnosti srpskog naroda i njegovom ujedinjenju. On se čak naziva i “pionerom velike zgrade srpskog jedinstva”. Kao proslavljeni ratnik i “Car junaka”, on je ratovao za oslobođenje srpskih zemalja, tako da je svojim uspjesima, navodno, čak dvadeset puta (!) osvetio Kosovo. Zahvaljujući ugledu koji je u toj borbi stekao, kao i vojnoj snazi kojom raspolaže, knjaz Nikola, kako se tvrdi, u svojim rukama drži ključ balkanskog i evropskog rata. Ne sumnjajući u njegovu odlučnost i riješenost kada je u pitanju veliki nacionalni cilj, konstatuje se da će knjaz Nikola, cijeneći političke okolnosti i interese srpskog naroda, zapaliti ratni požar u trenutku kada to Srpstvu bude odgovaralo. Knjaz će to učiniti i zato što je on potomak onih vladara koji su udarili temelje srpskoj slobodi i vladara koji su nagovijestili bolju budućnost srpskog naroda. Zato, bez obzira na sve teškoće koje sa sobom nosi borba za ostvarivanje ove velike ideje, ističe se da će knjaz Nikola, za koga se kaže da mu u žilama teče “prava srpska krv”, i dalje širiti svoja snažna krila “za onijem što je po Srpstvo korisno i sveto”. Na kraju, zaključuje se da će njegovo ime biti zlatnim slovima upisano u srpskoj istoriji, a da će mu se buduća pokoljenja diviti zbog ogro-mnog učinka na korist Srpstva. No, prije nego što istorija donese taj svoj sud o knjazu, jedan je crnogorski oficir predviđao da će lovćenski “Car junaka” biti - ni manje ni više - nego car Balkana! Ma kako ovakve pretpostavke pretjerano zvučale, sa Cetinja su najozbiljnije saopštavali da je knjaz Nikola još od vremena kralja Milana bio jedini politički predstavnik srpskog naroda od znatnijeg ugleda. On je, kako se kaže, najljepša i najzaslužnija srpska politička i vojnička pojava, i njemu, za razliku od drugih vladara, nikada nijesu u prvom planu bili sopstveni dinastički interesi, već uvijek - interesi srpskog naroda. On je onaj “lovćenski orao” koji stalno motri na pokoreni srpski narod i štiti ga od tuđina. Svojim političkim radom i pregnućem, koje je svima znano, knjaz Nikola, kako se tvrdi, uliva nadu pokorenim Srbima da će ih Crna Gora osloboditi ropstva u kome se nalaze i da će ona osvetiti Kosovo. Knjaz Nikola je, jednostavno, ličnost koja “bodro bdi, da se nijedna srpska duša ne izgubi i ne propadne, da ne uvene i ugine”. Takav vladar brine o Srbima ma gdje oni bili, pa čak i o Srbima u Americi. Potlačeno Srpstvo zato od njega, sasvim realno očekuje da ga “izbavi i ujedini”. Navodno je on u ratovima koje je vodio s Turcima, već dokazao koliko drži do zavjeta predaka i velikog cilja srpskog naroda - nacionalnog oslobođenja i ujedinjena, i koliko drži do najvećih srpskih svetinja - do vjere i domovine. Ovakva idealna slika o knjazu Nikoli, o njegovim vladarskim i ljudskim osobinama, o njegovim zaslugama i političkoj ulozi, učvršćivana je i uz pomoć školskih udžbenika.

Sve četiri strofe nekadašnje crnogorske himne odnosile su se na kralja Nikolu I

Tako je jedan od važnih ciljeva državne ideologije ostvarivan upotrebom školskog sistema. Predstavu o gospodarevoj veličini i brojnim vrlinama trebalo je na ovaj način unijeti u svijest najmlađih podanika i tako učiniti da njihova odanost i obožavanje vladara bude, i tada i kasnije, neupitna. U jednom od školskih udžbenika (Čitanka za drugi razred osnovne škole, 1898) učenicima se najprije objašnjava pojam vladara, pa se kaže da je vladar gospodar zemlje, čija je pozicija gotovo istovjetna poziciji oca u porodici. Takođe, kaže se da je njegova dužnost da se neprestalno stara da zemlja bude što ljepša i naprednija, zbog čega on ima pravo da bira ljude (činovnike) koji su za taj posao najbolji. Nakon odjeljka o vladaocu, slijedi omiljena pjesma knjaza Nikole - “Polećela dva anđela”. To je pjesma o anđelima koje Bog šalje na Cetinje, i koji knjazu Nikoli donose zlatnu krunu cara Dušana i sablju Ivana Crnojevića. Kada knjaz primi ove božije darove, on im obećava da će braniti Crnu Goru sabljom Ivan - bega, a da će se boriti za oslobođenje srpskih zemalja kao nasljednik cara Dušana. Knjaz dalje kaže da će u toj borbi imati Srbiju kao saveznicu, pa će se crnogorska i srpska vojska sresti na Kosovu, gdje će se osvetiti Turcima za naneseni poraz. Ova pjesma, sasvim jasno, glorifikuje političku ulogu knjaza Nikole i predstavlja ga kao predvodnika nacionalne borbe, i to predvodnika kojemu je sam Bog povjerio takvu misiju i ulogu. Kod učenika je ovakva pjesma trebala da doprinese predstavi o knjaževoj političkoj veličini i značenju, pa je zato sasvim razumljivo što je ona uvrštena u Čitanku. U Čitanci je pored drugih prigodnih pjesama, uvrštena i himna Knjaževine Crne Gore - “Ubavoj nam Crnoj Gori”, u kojoj se takođe slavi Gospodar. Učenici su tako pjevali ili recitovali ovu pjesmu u kojoj se upućuje molba Bogu da održi knjaza Nikolu “zdrava, srećna, moćna, slavna”, i da ga čuva od zavjera. Himna završava sljedećom strofom: “Kud On s nama, svud mi s Njime,/ Krv smo lŐjevatŐ gotovi:/ Za NjŐ, za vjeru, naše ime/ I za braću u okovi./ Tome ćemo svetu dugu/ OdzivatŐ se svaki čas:/ Bože, sveđ nam budŐ u krugu,/ Blagoslovi NjegŐ i nas!” Inače, sve četiri strofe odnose se na knjaza Nikolu, tako da bi se prije moglo reći da je ovo himna knjazu Nikolu, nego himna Crne Gore. O knjazu Nikoli, njegovoj vladavini, vladarskim uspjesima i zaslugama, opširnije i konkretnije se piše u Čitanci za četvrti razred osnovnijeh škola (1898) u kojoj je svim vladarima iz porodice Petrović - Njegoš posvećeno po jedno poglavlje. Poglavlje koje se odnosi na knjaza Nikolu, svojim sadržajem nije prilagođeno uzrastu kojemu je namijenjeno, tako da se ono skoro ni u čemu ne razlikuje od tekstova koji su o knjazu Nikoli objavljivani u tadašnjoj štampi i periodici. Ne razlikuju se, naravno, ni iznesene konstatacije o knjazu Nikoli kao vladaru, tako da je čitav ideološki spektar ocjena o vladavini knjaza Nikole ovdje prenesen bez skraćivanja i pojednostavljivanja. Između ostalog, navodi se da je stupanjem na presto, knjaz Nikola nastavio “ona slavna, velika i za cijelo Srpstvo mnogoznačajna djela”, a zatim se kaže da se knjaz u toku “Veljeg rata” pokazao kao veliki vojskovođa i junak, dostojan imena “Cara junaka”. Nakon rata, knjaz je, kako se kaže, postojanom i dobro smišljenom unutrašnjom politikom, stekao ime preporoditelja i oca svog naroda. Brižan za svoj narod i njegov napredak, knjaz je nastojao da uredi sudove i obezbijedi pravnu sigurnost i jednakost, da otvori što više škola, napravi što više puteva i mostova, te da uredi vojsku. Uz to, on je, “šljedujući stazama sv. Save”, obnovio i podigao veći broj manastira i crkava, ali je, kao pravičan gospodar koji je svima jedanko naklonjen, uredio i vjerske institucije svojih nepravoslavnih podanika. Za knjaza se napominje i da poput brižnog oca porodice vodi brigu o svim svojim podanicima u vrijeme gladi i nerodnih godina, kao i u vrijeme poplava i drugih nepogoda. U takvim situacijama, on nabavlja hranu svojim podanicima, ili ih pomaže na drugi način. Predmetom njegove vladarske pažnje i milosti bez prestanka su siromašni podanici i samohrane udovice. A kada od državnih i narodnih poslova ugrabi slobodnog vremena, knjaz Nikola se, naravno, zanima književnošću. U udžbeniku se iznosi tvrdnja da zbog vrijednosti svojih književnih ostvarenja knjaz Nikola “stoji u prvom redu srpskijeh književnika”. Na kraju se o vladarskom liku Nikole I kaže sljedeće: “Uopšte knjaz Nikola ništa ne propušta, što bi moglo poslužiti slavi i veličini, sreći i napretku Crne Gore i uopšte srpskoga naroda. Zato je i poznat u cijelom svijetu kao jedan od najmudrijih vladalaca ovoga vremena u svakom pogledu.” I u udžbeniku istorije za osnovnu školu, iznesene su slične ocjene o knjazu Nikoli kao o vladaru, kojeg je, kako se navodi, Bog ukrasio svim vrlinama. Sve što je dobro i značajno u Crnoj Gori učinjeno - njegova je zasluga. On ima najveće zasluge i za postignute uspjehe u ratu s Turskom, a kaže se i da je u tom ratu sokolio vojsku i ulivao u nju nestrašivi duh junaštva i požrtvovanja. Svojim vojnicima je u svakoj prilici davao lični primjer, pa je jednom prilikom, 1876. godine, umalo poginuo prednjačeći u junačkom pregnuću. Svoju hrabrost knjaz Nikola je, kako se ističe, pokazao i na Vučjem dolu, gdje je on izvojevao jednu od najsjajnijih pobjeda. Zbog pokazanog ratnog junaštva i neustrašivosti, Gospodar je s pravom stekao naziv “Car junaka”. Nakon ukazivanja na lično junaštvo knjaza Nikole, u udžbeniku se znatna pažnja posvećuje njegovim naporima na uređenju države i razvoju narodne privrede, njegovom zakonodavnom i prosvjetno - kulturnom radu. Pregled tih djelatnosti knjaževih napisan je tako da se učenicima sugeriše da je knjaz sve to uradio sam, i da ništa od toga ne bi ni bilo da knjaza nema. On, kako se tvrdi, razvija grane narodne privrede, podiže mostove, puteve i bolnice, podiže nove varoši, a kao pobožni hrišćanin, pun hrišćanskih vrlina, “on svuda podiže Bogu lijepe hramove”. Pored toga što pokazuje vladarsku umješnost kojoj, eto, preporođuje Crnu Goru, knjaz mnogim potezima pokazuje i da ima “osjetljivo srce”. Naime, tvrdi se u udžbeniku da sve muke i patnje naroda knjaz prima sa posebnim osjećajem, zbog čega “kao dobar i darežljiv otac, svuda priskače u pomoć i dijeli muke s narodom”. No, knjaz nije uspješan samo na unutrašnjem, već i na spoljnopolitičkom planu. Kako se navodi u ovom užbeniku, on je svojim “mudrim ophođenjem” zadobio ljubav i uvažavanje svih evropskih država, a posebno Rusije. I na kraju, navodi se da je zbog svega ovoga knjaz Nikola “veoma omiljen u cijelom našem srpskom narodu.” Dakle, u crnogorskim užbenicima se stvarala idealna predstava o knjazu Nikoli kao o vladaru i čovjeku. Učenici su “ubjeđivani” da je Gospodar najbolji i najmudriji vladar, da je hrabar i neustrašiv, da je brižan kao što je otac brižan za svoju djecu, da ima “osjetljivo srce”, da je pobožan kao Sveti Sava, da je pravičan i dobronamjeran, da je najzaslužniji za cjelokupni napredak Crne Gore, te da je omiljen, uvažavan i poznat u cijelom svijetu. Knjaz je, pored svega, izvojevao najveće crnogorske pobjede, izgradio sve ono što život Crnogoraca čini boljim, a stalno pomaže i daje šta je kome potrebno. On, jednostavno, čini da svi budu ravnopravni i zadovoljni, i da svima bude dobro. Zbog ovakve predstave o knjazu, crnogorski učenici su se vjerovatno pitali: Što bi bilo sa Crnom Gorom da nema Gospodara?