Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Dr Radoslav Raspopović:
DIPLOMATSKA PREDSTAVNIŠTVA CRNE GORE 1879 - 1918


U periodu nakon zvaničnog sticanja nezavisnosti na Berlinskom kongresu, Crna Gora je imala samo četiri stalne diplomatske misije. Istoričar Radoslav Raspopović piše o ostvarenim, kao i o neuspjelim pokušajima Cetinja da uspostavi stalna predstavništva u inostranstvu

Prvo stalno poslanstvo u Carigradu

Promjene u međunarodnom statusu Crne Gore i međunorodnopravnoj vrijednosti njenih akata i radnji, ostvarene sa međunarodnim priznanjem dobijenim na Berlinskom kongresu (1878), nisu mogle tako brzo da izmijene ekonomsko-socijalni, prosvjetno-kulturni i politički život zemlje. Štaviše, i dalje prisutne unutrašnje protivurječnosti, koje su se produžile i u postkongresnom periodu, dovodile su u pitanje mogućnosti realizacije nekih od osnovnih prava koja je Crna Gora sa priznanjem nezavisnosti stekla. Jedno od takvih, koje je predstavljalo atribut državne suverenosti i oblik kroz koji se realizovalo pravo na međunarodni saobraćaj, bilo je i pravo spoljnjeg predstavljanja zemlje, tj. pravo poslanstva (jus legationis), odnosno slanja i primanja diplomatskih predstavnika stalnog karaktera. Pošto ovo pravo ima svoj aktivni i pasivni vid, pitanje mogućnosti njegove realizacije nije se postavljalo u odnosu na oblike koji su podrazumijevali primanje diplomatskih predstavnika drugih država akreditovanih pri crnogorskom dvoru. Crna Gora je tim putem vrlo brzo poslije Berlinskog kongresa ustanovila diplomatske odnose sa više država, prije svega sa velikim silama. Svoja predstavništva u Crnoj Gori u 1878. su otvorile Rusija i Francuska, a 1879. to su uradile Austro-Ugarska, Turska, Velika Britanija i Italija. Kasnije su svoja poslanstva na Cetinju ustanovile i Grčka (1881), Bugarska (1897) i Srbija (1897) a početkom XX vijeka SAD (1905) i Njemačka (1906).
Što se, pak, tiče otvaranja stalnih diplomatskih misija Crne Gore u drugim zemljama, situacija je bila znatno složenija. Razlozi, prije svega finansijske prirode, ne samo da nijesu dozvoljavali da se u odnosima ove vrste ostvari načelo reciprociteta nego su, štaviše, planovi u tom pogledu u prvo vrijeme redukovali jedino na države sa kojima se Crna Gora graničila: Tursku i Austro-Ugarsku. Razvoj događaja i ukupan splet političkih i istorijskih okolnosti uticao je, međutim, da je i kasnije, tokom čitavog perioda svog nezavisnog postojanja, Crna Gora imala veoma mali broj diplomatskih predstavništava sedentarnog tipa. Osim poslanstva u Carigradu (1879 - 1915), diplomatski predstavnici Crne Gore bili su akreditovani i u Beogradu (1913 - 1915), Parizu (1916 - 1920) i Njujorku (faktički od juna do decembra 1918). Tokom svog međunarodno priznatog postojanja Crna Gora je, dakle, imala ukupno četiri, ali do pred sam kraj svoje nezavisnosti nikad istovremeno više od jednog diplomatskog predstavništva na strani. No, i pored relativno malog broja stalnih diplomatskih misija njihov rad kao i aktivnosti da se reciprocitet u diplomatskom predstavljanju Crne Gore ostvari i sa drugim zemljama otvaranjem poslanstva u Beču, Petrogradu i Londonu predstavlja veoma važan segment spoljnopolitičkog života zemlje i jedno od najznačajnijih poglavlja njene diplomatske istorije. U nastojanju da ga što bolje pokažemo obratićemo pažnju na rad svake od navedenih misija ponaosob, ali i na neuspjele pokušaje otvaranja drugih.

POSLANSTVU U CARIGRADU:
Za uspostavljanje zvaničnih odnosa, putem akreditovanja stalnog diplomatskog predstavnika, za Crnu Goru je poslije sticanja nezavisnosti posebno značajna bila Turska. Sa njom je trebalo riješiti mnogo pitanja, kako u pogledu međusobnog razgraničenja i sprovođenja odluka Berlinskog kongresa tako i ona koja su proisticala iz odnosa sukcesije, statusa i zaštite crnogorskih podanika koji su se nalazili na radu u Carigradu i drugim turskim gradovima. Međusobni sporazum crnogorske vlade i Porte radi uspostavljanja diplomatskih odnosa putem predstavnika stalnog karaktera, sugerisale su i odluke Berlinskog kongresa. Prema članu 31. Ugovora, Knjaževina Crna Gora trebalo je da se "sporazumije neposredno s otomanskom Portom o imenovanju crnogorskih predstavnika u Carigradu i nekim mjestima Imperije gdje se za tim ukaže potreba". Međutim, za realizaciju tog dijela kongresnih odluka, ili otvaranje vlastitih diplomatskih predstavništava u drugim zemljama, Crna Gora nije imala materijalnih, a ni kadrovskih mogućnosti. Svjesni veoma skromnih dometa svoje države u ovoj oblasti, a želeći, ipak, da zaštite interese svojih podanika u inostranstvu, kao i da obezbijede zastupanje političkih interesa zemlje na dvorovima drugih država, crnogorski zvaničnici su se za pomoć obratili Rusiji. Šef Knjaževske kancelarije za spoljne poslove, vojvoda Stanko Radonjić već 22. decembra 1878/3. januara 1879. se u tom smislu obratio sekretaru ruske diplomatske misije na Cetinju, A. N. Špejeru. Objašnjavajući razloge svog obraćanja, Radonjić je isticao da: "Njegovo Visočanstvo Knjaz Nikola, moj svijetli gospodar, u nemogućnosti da u postojećim okolnostima izvrši imenovanje svojih predstavnika u inostranstvu, a želeći da vidi svoje podanike zaštićene u zemljama kroz koje prolaze, u kojima borave ili žive, naredio mi je da Vas molim da izrazite vašoj Vladi želju da Vaše moćno Carstvo pruži pomoć i zaštitu našim državljanima u svim zemljama u kojima ne bi imali predstavnike sve dok naši predstavnici u tim zemljama ne bi bili imenovani".

Zatezanje odnosa između Beča i Cetinja

O sadržaju knjaževog zahtjeva, koji je imao karakter generalnog ovlašćenja za zastupanje diplomatskih interesa Crne Gore, Špejer je notom od 26. decembra 1878/ 7. januar 1879, koja je u Petrogradu primljena 9/21. januara 1879, obavijestio Nikolaja Karloviča Girsa, ministra spoljnih poslova Rusije. Odsustvo sumnje u naklonost i osjećanje dobre volje carske vlade, prema knjaževskoj vladi, a time i u konačno pozitivno rješenje postavljenog zahtjeva, koje je u crnogorskom obraćanju bilo izraženo, potvrđeno je projektom odgovora ruske vlade o prihvatanju zastupanja interesa Crne Gore putem njenih diplomatskih i konzularnih predstavnika u inostranstvu. Radi toga je krajem januara 1879. u ruskom Ministarstvu inostranih djela sačinjeno i jedno cir-kularno pismo, namijenjeno diplomatskim predstavnicima Rusije na strani. Njime su oni trebali da budu zvanično ovlašćeni da štite interese Crne Gore u drugim državama sve dok crnogorska vlada ne bude u prilici da akredituje svoje zastupnike.
Prije odašiljanja ove cirkularne note, sa njenim sadržajem upoznat je diplomatski predstavnik Austro-Ugarske u Petrogradu baron Longenau. Istovremeno je ambasador Rusije u Beču J.P. Novikov u poluslužbenom vidu o tome obavijestio ministra spoljnih poslova Austro-Ugarske, grofa Andrašija. Pošto je izgledalo da bečki dvor neće praviti veće smetnje u pogledu diplomatskog zastupanja Crne Gore, zvanični stav Rusije o prihvatanju pokroviteljstva javno je prezentiran 27. januara /8. februara 18979. odašiljanjem svim njenim zagraničnim poslanstvima i misijama cirkularne depeše o pružanju pokroviteljstva Crnogorcima u zemljama u kojima ona nema svoje predstavnike. Sadržaj te depeše glasi:
"Vlada njegovog Visočanstva Knjaza Crne Gore, nalazi se u situaciji da nije u mogućnosti da imenuje agente u inostranstvu, a želeći da pruži zaštitu svojim državljanima u zemljama u kojima borave ili se nalaze u prolazu, izrazila je Imperatorskoj Vladi želju da ruski agenti budu ovlašćeni da pružaju pomoć i zaštitu podanicima Crne Gore u svim zemljama u kojima Knjaževstvo nema svoje predstavnike, sve dok ih ne bude imenovalo. Njegovo Visočanstvo Ruski Car dao je svoju saglasnost da se ova želja njegovog Visočanstva izvrši. Imam čast da vas zamolim da stavite do znanja vladama kod kojih ste akreditovani da ćete pružiti zaštitu crnogorskim podanicima u stvarima u kojima oni budu imali pravo da to od vas zahtijevaju". Reakcija Austro-Ugarske na prve zvanične korake Rusije u pogledu diplomatskog zastupanja Crne Gore bila je veoma oštra. Svoju "začuđenost i iznenađenost" crnogorskim zahtjevom, koji je bio u suprotnosti sa svom onom "podrškom i dobročinstvom", koje je vlada Austro-Ugarske činila Crnoj Gori, Beč je jednako izražava i prema Cetinju i prema Petrogradu. Stav austrougarske politike prema sporazumu između dvije zemlje Andraši je jasno formulisao time što je isključio mogućnost da neka druga država bude posrednik između Austro-Ugarske i Crne Gore. To je značilo da Rusija ne može štiti crnogorske interese u Austro-Ugarskoj. Već 22. februara /6. marta 1897, Špejer je sa Cetinja javljao da je diplomatski predstavnik Austro-Ugarske Temel dobio poruku od Andrašija da na crnogorskom dvoru protestuje protiv ruskog pokroviteljstva nad Crnom Gorom. Da se "Crnogorci u našoj državi podređuju drugoj državi" austrougarski ministar spoljnih poslova nije mogao da prihvati, između ostalog, i zbog prava koje je njegova zemlja dobila čl. 29, Berlinskog ugovora u pogledu zaštite crnogorske pomorske zastave. Umjesto toga, Andraši je tražio da crnogorska vlada odustane od svojih zahtjeva u pogledu ruskog pokroviteljstva, "inače bismo imali da prosudimo da li je dalje potrebno naše poslanstvo na Cetinju". U svom pismenom obraćanju Andraši je izražavao i zaprepašćenost "suštinom i oblikom ovog crnogorskog koraka", koji "ni malo ne odgovara osjećanjima koja je nj. Visočanstvo do sada ispoljavalo prema Caru i Kralju, niti blagodarnosti s pravom očekivanoj za toliku pomoć ukazivanu Kneževini od strane c. i kr. vlade". Smatrao je da njegova vlada nije zaslužila da bude "ovako iznenađena saopštenjem peterburške vlade", jer je s pravom očekivala da se knjaz "u takvoj stvari najprije nama obrati". Što se, pak, drugih država tiče, zvaničan stav Austro-Ugarske je bio da Crna Gora može "raditi kako joj je volja" ali da i u tim slučajevima kako je pisao Andraši "zaštita crnogorske trgovačke zastave pripada nama i mi to pravo ne damo".
Navedeni veoma oštri stavovi bečkog dvora bili su povod za snažan pritisak diplomatskog predstavnika Austro-Ugarske na Cetinju na crnogorski dvor. Stanko Radonjić se, na Temelove optužbe, pravdao time da treba provjeriti "dokle je ruska vlada išla sa svojim cirkularom", jer je "crnogorska vlada mislila" isključivo na privremeno zastupanje Crnogoraca u Turskoj. Kolebljivost crnogorskog dvora oko definisanja obima svojim zahtjeva, kao i nastavak snažnog pritiska Beča na Petrograd, rezultirali su telegramom ministra inostranih djela Rusije od 24. februara/ 8. marta 1879. kojim je ruska vlada svoja diplomatska predstavništva u inostranstvu obavijestila da se sadržaj cirkularne note od 27. januara/ 8. februara ne odnosi na Austro-Ugarsku i njeno pravo pokroviteljstva crnogorskog trgovačkoj zastavi. Time, međutim, sva sporna pitanja još nijesu bila riješena.

Porta odbija notu o ruskom zastupanju

Pod pritiskom Austro-Ugarske uslijedila je verbalna nota crnogorske vlade od 9. marta 1879, kojom su sa crnogorske strane izvjesna "prekoračenja ovlašćenja" ruske vlade i zvanično potvrđena. U noti od 9. marta 1879. rečeno je sljedeće: "Knjaževska vlada obratila se c. ruskoj vladi sa molbom da primi na se zaštitu crnogorskih podanika u mestima (dans le losalites) u kojima Knjaževina još nema svojih predstavnika i dotle dok ih ne bi naimenovala. Čineći taj korak kod Peterburškog kabineta, vlada crnogorska je bila daleko od toga da povrijedi član 29, Berlinskog ugovora, koji stavlja pod zaštitu austrougarskih konsula crnogorsku trgovačku zastavu i ekipaž crnogorskih lađa u svim pristaništima u kojima ima tih konsulata. Pri svem tom ovaj korak, učinjen jedino u toj namjeri da pod rusku zaštitu stavi samo Crnogorce u Turskoj, Egiptu i Americi, proizvao je u Beču vrlo neprijatan utisak u toliko u koliko bi se ticao Crnogoraca koji su etablirani u Austriji ili prolaze kroz nju. Crnogorska vlada bila je daleko od toga da izazove takav utisak. Zbog toga crnogorska vlada, koja visoko cijeni blagovoljenje Austro-Ugarske vlade, hita da izjavi da odustaje od svoje molbe upućene ruskoj vladi, ukoliko bi se ova ticala crnogorskih podanika nastanjenih u monarhiji ili na prolazu kroz nju. U ostalom Crna Gora ima namjeru da uskoro naimenuje svoga predstavnika u Beču". Notom ovakve sadržine pokušano je da se veći dio krivice za nastalu situaciju prebaci na Rusiju. Nevješto i kontradiktorno koncipiran sadržaj pomenutog akta završavao se odustajanjem crnogorske vlade od svog zahtjeva upućenog ruskoj vladi ukoliko se on ticao crnogorskih podanika nastanjenih u Monarhiji, jer je crnogorska vlada imala namjeru ‘da uskoro naimenuje svoga predstavnika u Beču’. Rusku zaštitu su, međutim, shodno navedenom stavu, mogli uživati samo Crnogorci u Turskoj, Egiptu i Americi. Radi popravljanja negativnog utiska koji je prvobitno ispostavljeni zahtjev Rusiji izazvao na Porti, oko koga ona nije bila konsultovana, Crna Gora je preduzela i određene korake i prema turskoj vladi. Shodno intervenciji učinjenoj kod sekretara ruskog poslanstva na Cetinju, Špejer je 7/19. marta 1879. uputio telegram ruskom diplomatskom predstavniku u Carigradu, knezu A.B.Lobanovu - Rostovskom, u kome je prenio knjaževe želje da se ustanove iskreni i pravilni odnosi sa Portom. Od Lobanova - Rostovskog je traženo da na Porti objasni da finansijske prilike Crne Gore ne dozvoljavaju da ona u Carigradu ima svog diplomatskog predstavnika. Zbog toga je knjaz molio da do naimenovanja svoga agenta Porta prihvati da carska ruska vlada uzme na sebe zaštitu i predstavljanje crnogorskih interesa, za šta je od iste već dobijena saglasnost. Postupajući po Špejerovom zahtjevu, knez A.B. Lobanov - Rostovski se notom odgovarajuće sadržine 19/31. marta 1879. obratio Karateodori-paši. Izvijestio ga je o namjeri knjaza Nikole da sa Portom održava prijateljske i dobrosusjedske odnose, i da je zbog nemogućnosti da u ovom trenutku imenuje svoje predstavnike radi toga (a radi zaštite interesa svojih podanika u Turskoj) ovlastio ruske predstavnike, da do imenovanja sopstvenih, oni štite interese Crne Gore. Lobanov - Rostovski u pismu dalje konstatuje da je i njegovo veličanstvo ruski car prihvatio knjažev zahtjev i da ga je ministarstvo spoljnih poslova Rusije ovlastilo ‘da informiše Portu da će carska ambasada kao i ruski konzulati u Turskoj biti privremeno ovlašćeni da pružaju zaštitu crnogorskim državljanima kada oni to budu tražili’. U noti je još dodato da će ruski predstavnici primati naredbu da se u svojim poslovima ophode u skladu sa onim što predviđaju čl. 29 i 31 Berlinskog ugovora, prema kojima je Austro-Ugarskoj dato pravo pokroviteljstva crnogorskoj trgovačkoj zastavi (čl. 29), odnosno kojima su Crnogorci u turskim predjelima potčinjeni lokalnim zakonima i mjesnim vlastima (čl. 31). Od Karateodori-paše je traženo da preduzme mjere kako bi rusko zastupanje u korist Crne Gore, do naznačenja knjaževskog agenta, bilo priznato od mjesnih turskih vlasti kako u Carigradu tako i u drugim turskim gradovima koje posjećuju Crnogorci. Obavještavajući rusku vladu o koracima koje je preduzeo, princ Lobanov - Rostovski u pismu pod istim datumom (19/31. mart) predložio je svom ministru spoljnih poslova Nikolaju Karloviču Girsu da cirkularnom notom obavijesti područne konzulate u Turskoj, da preuzmu na sebe pokroviteljstvo nad Crnogorcima. No, i pored toga što se na osnovu koraka crnogorske i ruske vlade na prvi pogled moglo zaključiti da je pitanje zaštite Crnogoraca u Turskoj posredstvom Rusije već bila gotova stvar, ipak su se takva očekivanja pokazala preuranjenim. Porta je, naime, saopštivši svoj odgovor, odbila da na taj način održava odnose sa Crnom Gorom. Pri tome se pozvala na odredbe Berlinskog ugovora, po kojima je Crna Gora trebalo da se neposredno sporazumije sa Portom o imenovanju svojih diplomatskih predstavnika u Turskoj. Odredbe istog ugovora su joj takođe davale ovlašćenje da sa crnogorskim podanicima u Turskoj postupa isto kao sa svojim državljanima. Otuda pokroviteljstvo bilo koje strane države nije dolazilo u obzir.

Sultan ne odgovara na Nikolin telegram

Za definisanje stava Porte o odbijanju predloga crnogorske i ruske vlade, osim odredaba Berlinskog ugovora, kao značajne treba pomenuti još i pritisak Austrije i Engleske da se takvi predlozi ne prihvate, kao i izvjesnu zahlađenost u odnosima koja se na relaciji Cetinje - Carigrad nakon sticanja nezavisnosti Crne Gore vidno manifestovala. Engleski stav u ovom pitanju bio je pod snažnim uticajem Austro-Ugarske. Temel je uspio, preko britanskog zastupnika u Crnoj Gori Kirbija Grina, da njen ambasador u Carigradu utiče na Portu da ne prihvati ruske diplomate kao zastupnike crnogorskih interesa u Turskoj. Osim toga, kako izvještava Špejer, u telegramu koji je 17/29. marta 1879. godine upućen u Petrograd, engleski izaslanik u Konstantinopolju preko britanskog zastupnika na Cetinju stalno je vršio pritisak na knjaza Nikolu da povuče predlog o ruskom zastupanju diplomatskih interesa Crne Gore. O značajnom uplitanju Engleske u pitanje diplomatskog zastupanja Crne Gore svjedoče i dva pisma crnogorskoga knjaza engleskom otpravniku poslova na Cetinju Kirbiju Grinu, koji je istovremeno obavljao i poslove generalnog konzula u Skadru. U prvom, koje je sačuvano u konceptu (datirano sa 26. martom / 7. aprilom 1879), konstatuje se da bi nakon traženja ruske diplomatske zaštite i dobijene saglasnosti od Rusije za crnogorsku stranu bilo vrlo teško da pošalje ‘jednog agenta pri Visokoj Porti čak i prelazeći preko vrlo mnogo skrupula i preko finansijskih razloga (consideration) koji su bili pobuda za našu tražnju kod Rusije’. U drugom pismu, osim što engleski otpravnik poslova obavještava da knjaz Nikola nije mogao ‘izvršiti ideju koju ste mu sugerisali u pogledu slanja jednog crnogorskog agenta u Carigrad’, istovremeno se ukazuje i na nezadovoljstvo Cetinja, držanjem Porte. Loši odnosi između Crne Gore i Turske izražavani su na različite načine. O njihovoj ozbiljnoj narušenosti vidljivo su svjedočili javni postupci turske vlade. Riječ je, s jedne strane, o odbijanju Porte da na preduzete korake ruskog diplomatskog predstavnika u Carigradu princa Lobanova da bilo kakav odgovor, a s druge, o uvredljivom ignorisanju prvog zvaničnog obraćanja crnogorskog knjaza turskom sultanu. Naime, nakon što je, shodno Berlinskom ugovoru i Protokolu mješovite komisije potpisanom u Virpazaru 21. januara / 2. februara 1879. izvršena razmjena teritorija Podgorice, Spuža i Žabljaka, koji su pripali Crno Gori, za Ulcinj, koji je vraćen Turskoj, knjaz Nikola je poslao sultanu telegram u kome je zadovoljstvo zbog obavljenih poslova na međusobnom razgraničenju izrazio sljedećim riječima: ‘Moje trupe napustile su juče mjesta koja su se imala vratiti državama v. Veličanstva, a ja sam zauzeo ona koja su anektirana Knjaževini. To je izvršeno s obje strane u najboljem redu, trupe su se pozdravile međusobno, jer su u časovima iskušenja naučile da se dive jedne drugima. Imajući čast da ovo dostavim V.V. ja upravljam Proviđenju žarke želje da blagoslovi srećno povraćeni mir, da ga napravi trajnim i dobrotvornim za oba naroda’. Turski sultan, međutim, nije odgovorio na ovaj knjažev telegram, što se moglo smatrati aktom uvrede šefa države. Stvarni razlozi za takav gest nijesu bili u tome što ‘telegram ni po formi ni po sadržini nije bio u redu’, kako je baron Temel pokušavao da objasni na Cetinju. Radilo se najvjerovatnije o uvrijeđenosti Turske što na Cetinju nijesu prihvatili njen predlog da podgorički kajmakam Osman-beg, u svojstvu ‘nekog zastupnika Porte’, ostane u ovom gradu nakon njegove predaje Crnoj Gori. Umjesto toga, Crnogorci su poslije preuzimanja varoši turskom kajmakamu naredili da odmah napusti Crnu Goru. Štaviše, umalo da nije došlo i do njegovog protjerivanja što je spriječeno zahvaljujući intervenciji engleskog izaslanika. Ovakvo stanje u odnosima Crne Gore i Turske svakako nije budilo nadu da se dvije zemlje same mogu sporazumjeti o uspostavljanju dobrih međusobnih odnosa. Toga su bili svjesni i na Cetinju, pa su o drugom knjaževom obraćanju sultanu - povodom rođenja drugog sina knjaza Nikole - odmah obavijestili i engleskog zastupnika u Crnoj Gori, očekujući njegovo posredovanje da se opet ne bi desilo ignorisanje zvaničnog obraćanja Crne Gore. Sultanov odgovor, koji je uslijedio nakon 15 dana, iako značajan, jer je predstavljao prvo službeno obraćanje jednog turskog vladara - vladaru Crne Gore, i mada je posebno kod knjaza Nikole budio nadu da se zategnutost u odnosima između Crne Gore i Turske može brzo ukloniti, ipak ništa bitnije nije izmijenio u pravcu poboljšanja međusobnih odnosa. Posebno on nije imao značaja za eventualnu promjenu turskog stava u pitanju diplomatskog predstavljanja Crne Gore. Podsticana od Austro-Ugarske i Engleske, da bi eliminisali ruski uticaj pri rješavanju preostalih spornih pitanja u vezi sa teritorijalnim razgraničenj-em sa Crnom Gorom, Turska je ostala uporna u stavu da se shodno odredbama Berlinskog ugovora, ona neposredno sporazumije sa Crnom Gorom o imenovanju njenih predstavnika u Carigradu i drugim mjestima Carevine gdje se za tim ukaže potreba.

Abdul Hamid: Da Crnogorci obuku frakove

Iako su brojni neriješeni problemi i stepen zategnutosti u odnosima sa Turskom čak postavljali pitanje oportunosti uspostavljanja redovnih diplomatskih veza, ipak je i na Cetinju, a i u Petrogradu, ocijenjeno da je to jedini put da se između dvije zemlje uspostavi trajan mir. Tako je Crna Gora, nemajući drugog izbora, uz pristanak ruske vlade da finansijski pomogne rad crnogorskog diplomatskog predstavništva u Turskoj, odlučila da za svog prvog zvaničnog predstavnika stalnog karaktera, u rangu izvanrednog poslanika i oponumoćenog ministra, imenuje ministra inostranih djela vojvodu Stanka Radonjića. Za Carigrad su, prema pisanju ‘Novog vremena’, 10/22. jula 1879. otautovali i predsjednik Državnog savjeta vojvoda Božo Petrović, član Državnog suda Gavro Vuković i raniji sekretar Senata Stevan Kustudija. Vojvoda Božo je putovao u Odesu, gdje je trebalo da traži zajam za nabavku žita, ali je, prema jednom izvještaju Stanka Radonjića iz Carigrada, svrha njegovog puta bila i posjeta sultanu. Delegacija je u Carigrad stigla 20. jula /1. avgusta 1879. ali su, kao što ćemo vidjeti, prvu audijenciju crnogorskih predstavnika kod sultana pratile brojne neprijatnosti tako da je Stanko Radonjić 14 - 15. avgusta 1879. javio na Cetinje da ih sultan još nije primio - ni Boža koji je dan ranije već otišao. O cilju puta Gavra Vukovića, ‘Novo vrijeme’ je pogrešno izvještavalo, navodeći da će on biti naznačen za diplomatskog predstavnika Crne Gore u Srbiji, Bugarskoj i Rumuniji, a da će mjesto njegovog boravka biti u Beogradu. U stvari, radilo se o tome da je, prema zamisli Cetinja, Radonjić trebalo da se kraće vrijeme zadrži u Carigradu: ‘Da sa Portom razmijeni mišljenje o glavnim tekućim problemima i, koliko može, uputi ih pravcem rješavanja’, pa da se zatim vrati na dužnost ministra spoljnih poslova, a da Gavra Vukovića ostavi kao otpravnika poslova u Carigradu. Nešto od toga plana biće i ostvareno, ali su se prije toga desile i neke nepredviđene okolnosti. Prvi zvanični crnogorski izaslanici, ‘priznati od sviju i svakoga’, nijesu znali da je za naimenovanje poslanika pri stranom dvoru potrebno prethodno tražiti agreman od vlade države kod koje treba da budu akreditovani. Kako je A.S. Jonin, ru-ski ministar - rezident na Cetinju, ‘upravitelj političkih i diplomatskih poslova’ Crne Gore u svojoj rasijanosti ‘negližirao tako delikatnu stvar’, kada su Stanko Radonjić i Gavro Vuković zatražili prijem u ministarstvu spoljnih poslova Turske, ministar im je odgovorio ‘da on za njih ne zna’ prije nego što budu dobili od vlade uobičajen agreman. Pošto knez Lobanov - Rostovski nije htio da posreduje kod Porte da se ‘pređe preko te formalnosti’, crnogorski izaslanici su morali da sačekaju da se taj posao oko agremana obavi telegrafskim putem. To je, kako navodi Gavro Vuković, početak njihove aktivnosti prolongiralo za šest dana. Kada je pitanje agremana bilo riješeno, pregovori sa Portom su mogli da otpočnu, iako nijesu bila predata akreditivna pisma sultanu. Da se tako postupi, s jedne strane, nalagala je potreba za preduzimanjem konkretnih koraka radi predaje Plava i Gusinja, a, s druge, jer je planiran brz povratak u zemlju Stanka Radonjića. Osim toga, iz odnosa prema crnogorskoj delegaciji bilo je jasno da će se na prijem kod sultana dugo čekati. Sam sultan Abdul Hamid je u tolikoj mjeri ispoljavao netrpeljivost prema Crnoj Gori da je čak namjeravao da njene predstavnike nikad i ne primi, već da oni svoje akreditive predaju velikom veziru. Na protest diplomatskog predstavnika Rusije, u Carigradu, kneza Lobanova - Rostovskog, on je, ipak, promijenio odluku, ali se tada postavilo pitanje diplomatske uniforme u kojoj su crnogorski delegati trebalo da budu primljeni. Odbijajući da primi ‘nekakvog poslanika bez uniforme diplomatske, u odijelu carigradskih vratara i vrtlara’, sultan je pristajao da to ipak učini ako dođu Crnogorci ‘po amerikanski obučeni’ u fraku. Kad je stvar i oko uniforme bila sređena, i kad je sultan prihvatio da akreditovane predstavnike Crne Gore primi u ‘crnogorskom kostjumu’, ali bez uobičajenog revolvera na trbuhu, iskrsle su druge teškoće. Dan audijencije nekoliko puta je odlagan zbog navodne bolesti sultana, a kada je do nje došlo (24. avgusta/ 5. septembra 1879), ona je, prema svjedočenju Gavra Vukovića, protekla otprilike ovako. Nakon što je obavljen uobičajeni ceremonijal dolaska na dvor i ulaska kod sultana, Stanko Radonjić je prigodnom svečanom besjedom pozdravio turskog vladara. Kada je, prema u takvim prilikama ustaljenom običaju, trebalo da sultan uzvrati na iskazane pozdrave, on, umjesto toga, "izvadio je jednu ceduljicu iz špaga, čitao je, ali nijemo bez da mu se glas čuje. Safet-paša (ministar spoljnih poslova Turske - prim. R.R.) je preveo njegov govor pa se je primakao, dao ruku obojici, jedva izgovorio nekoliko riječi glasno i pošao u drugu salu". Prijemom kod sultana bile su konačno završene sve formalnosti oko otvaranja prve diplomatske misije Crne Gore u jednoj stranoj državi - poslanstva u Carigradu. Glavni politički zadaci crnogorskih predstavnika u Carigradu ticali su se predaje Plava i Gusinja, rada komisije za razgraničenje i predupređivanje turskog vojnog utvrđivanja u Zeti.

Radonjić: Ovđe se ničem kraja ne zna

Budući da su po svim ovim pitanjima stvari za Crnu Goru stajale prilično loše, u razgovoru sa ministrom spoljnih poslova Safet-pašom, prema izvještaju od 11/23. avgusta 1879, vojvoda Radonjić je, između ostalog, predložio da ‘Porta izmisli kakav način po kome bi se Plav - Gusinje mogao najlakše nama u ruke predati; kako mi ne bi prinuđeni bili upotrijebiti silu da ih uzmemo, jer bi iz ovoga načina mogle isteći velike neprilike za Visoku Portu’. Nespretno pominjanje vojne intervencije prisililo je Radonjića da se kasnije ozbiljno založi da ublaži negativne posljedice prijetnje silom, odnosno da pokuša da nesmotrenost ispoljenu tokom svog prvog razgovora izgladi na lijep način. Mada su pregovori o Plavu i Gusinju poslije toga nastavljeni, priželjkivanog uspjeha nije bilo. Porta je koristila sve načine da izvrši opstrukciju u pogledu postizanja bilo kakvog dogovora. Između ostalog, svoje neizvršavanje Berlinskog ugovora netačno je objašnjavala željom crnogorske strane da ‘promijeni Plav i Gusinje za neke druge krajeve i to izrično za Kučku krajinu’. Kasnije se ispostavilo da je ta inicijativa u stvari potekla sa turske strane, od Ćamil-paše, i da je preko diplomatskog predstavnika Velike Britanije Kirbija Grina saopštena Cetinju. Kako su, međutim, crnogorski predstavnici u to vrijeme insistirali na najstrožem pridržavanju zaključaka Berlinskog kongresa, pregovori su ponovo vraćeni na pitanje predaje Plava i Gusinja Crnoj Gori. U vezi sa pitanjem rada komisije za razgraničenje Radonjić i Bakić su kao na prethodnom uslovu insistirali na zamjeni glavnog turskog predstavnika u komisiji Husein-paše. Ovaj crnogorski zahtjev, prema obećanjima, koja su stizala od Porte, nailazio je na razumijevanje kod turskog ministra spoljnih poslova. U praksi, međutim, ni po ovom pitanju, kao ni po pitanju rušenja turskih utvrđenja u Zeti, napretka nije bilo. Safet-paša, iako je obavljao funkciju ministra spoljnih poslova, ni po jednom od spoljnih pitanja nije mogao odlučivati sam. Morao ih je podnijeti Ministarskom savjetu na pretres uz obećanje da će se starati da se na njih u najskorije vrijeme odgovori. Ono što je, međutim, obeshrabrivalo vojvodu Stanka Radonjića bilo je uvjerenje da se ‘ovdje ničem kraja ne zna, niti se zna ko vlada, niti ko sluša’. Ministarstvo kao i Ministarski savjet i njihove sjednice nijesu, po njemu, imale nikakav značaj, jer su se sve stvari rješavale na dvoru, a tamo je na čelu dvorske kamarile stajao Osman - paša ‘koji čini sve, smeta svemu i muti sve’. Zato je Radonjić njihov boravak u Carigradu ocjenjivao uzaludnim, jer sem što su trošili velike pare, nije bilo ovdje ‘da se išta može svršiti’. Jedino što su u stvarima crnogorskim Radonjić i Vuković napravili kao izvjestan napredak bilo je izdavanje pasoša Crnogorcima, koji su u velikom broju posebno iz Bara i Krajine u Carigradu boravili, a umjesto crnogorskog pasoša ‘stajali pod turskim teskerama’. Radi zamjene starih putnih isprava novim, sa Cetinja im je bilo poslato 500 komada crnogorskih pasoša. Izdavanje pasoša nije bilo jedina oblast u kojoj je djelatnost poslanstva izlazila iz djelokruga diplomatskog predstavljanja zemlje i doticala se vrlo široke sfere konzularnih poslova. I u izvještaju od 22. septembra /3. oktobra 1879. Stanko Radonjić konstatuje: ‘Pored našeg ovdašnjeg političkog položaja mi vršimo i konsulske dužnosti’. S obzirom na specifičan status crnogorskih podanika, u odnosu na ostale strance, jer su shodno čl. 31, Berlinskog ugovora oni bili izjednačeni sa turskim državljanima u pogledu nadležnosti lokalnih organa vlasti, i funkcija njihove konzularne zaštite imala je drugačiji vid u odnosu na praksu koja je postojala prema podanicima drugih hrišćanskih država. Njihovi konzularni predstavnici u Tuskoj, shodno režimu kapitulacija, koji je u to vrijeme još uvijek bio na snazi, imali su pravo da raspravljaju međusobne sporove svojih podanika, i sporove između njih i podanika drugih država. Zbog odredaba Berlinskog ugovora takav tretman nijesu mogli da imaju Crnogorci (kao ni podanici Srbije), već su im sudili turski sudovi. Konstatujući to, Stanko Radonjić navodi: ‘Ostaje samo jedna stvar pri suđenju naših podajnika’, a to je ‘da može naš čovjek prisustvovati sudu turskom kad izriče presudu’. To je opet podrazumijevalo da takvo lice mora znati turski jezik, da bi koliko - toliko bilo od koristi crnogorskim podanicima. Zbog obimnosti takvih poslova, on je isticao da bi najcjelishodnije bilo da Crna Gora ima ‘svoje konzulstvo kao što ga i druge države u Carigradu imaju’. No, da bi ono bilo nalik na ‘konzulstva’ ostalih država, moralo bi biti sastavljeno: ‘Iz jednog konzula kao glavnog sudije, iz jednog sekretara, i jednog dragomana i jednog kavaza’. Osim toga valjalo je ‘imat i kuću za njih, za kancelarije i tamnice’. No, kako Crna Gora ni finansijski, a ni sa stanovišta odredaba Berlinskog ugovora, nije mogla imati u Carigradu svoj konzulat, koji bi u pravnom smislu mogao biti na nivou konzulata ostalih hrišćanskih država, Radonjić je predlagao da se crnogorski dvor ponovo obrati nekoj stranoj državi da ona primi ‘crnogorske podanike što su u Crigradu pod juridičku zaštitu svoga konzulata’. Takvo rješenje Radonjić je smatrao korisnim jer, ‘s jedne strane Crnu Goru ne bi koštalo ništa, a s druge bi se time, postigla bolja zaštita Crnogoraca, jer crnogorski konzul po vlasti koja se izvodi iz Berlinskog traktata nema nikakvog značaja’.

U Stambolu bez aljina i ijednog solda

U vezi s tim kakav nivo konzularne zaštite su oni mogli da pruže Stanko Radonjić izvještava: ‘Bilo je slučajeva da nam turske vlasti šalju kojeg našeg podanika da ga držimo u našoj tamnici. Takvi slučajevi dovode nas u težak položaj kako prema našim podanicima tako i prema turskim vlastima. A jedni i drugi pretpostavljaju da mi moramo imati sve ono što poslaničke dužnosti iziskuju’. Svjestan da ni u političkim, a ni u konzularnim poslovima nije od pomoći Crnoj Gori - dva mjeseca po dolasku u Carigrad, u pismu od 22. septembra /3. oktobra 1879. od upravitelja Odjeljenja za spoljne poslove Maša Vrbice Radonjić je tražio ‘da ih pozove da se vrate u Crnu Goru’. Pri tome je poučen iskustvom sa njegovim imenovanjem predlagao da mu ako se knjaz odluči da ih pozove natrag - pošalje lettre de rappel - opozivno pismo i jednu kopiju tog pisma da bi na osnovu njega pravovremeno tražio audijenciju kod sultana. Zahtjev Stanka Radonjića relativno brzo je riješen tako da se on uskoro vratio u Crnu Goru, a na dužnosti otpravnika poslova, što je bilo u skladu sa početno utvrđenim planom, ostao je Gavro Vuković. Kada je to tačno bilo nijesmo mogli da utvrdimo, ali se iz jednog pisma od 11/23. januara 1880, koje mu je uputio ministar spoljnih poslova Srbije, kada se Radonjić već nalazio na Cetinju, može zaključiti da se to desilo posljednjih dana decembra 1879. godine. Njegovim povratkom praktično je zamro rad crnogorskog poslanstva u Carigradu. Pošto kao politički značajnija i ličnost od većeg ugleda Radonjić u kontaktima sa Portom nije mogao ostvariti bilo kakav ozbiljan uticaj na rješavanje pitanja važnih za Crnu Goru, još manje se to moglo očekivati od Gavra Vukovića. Zbog toga je i Vuković u pismu od 11/23. januara 1880. tražio da bude povučen, jer ‘kad je svaki odnošaj između nas i Turske prekinut’ on je svoje ‘stajanje’ smatrao izlišnim. Osim toga, poslanstvo je kuburilo sa finansijskim problemima. O tome kakve su oni prirode bili ilustrativno je pismo Gavra Vukovića crnogorskom Ministarstvu inostranih djela od 11/23. januara 1880. u kome on pored ostalog navodi da mu je Niko Stijepov Novaković iz sela Mišića kod Spiča dao ‘20 napoleona u zlato da se predadnu njegovoj ženi Stani u istom selu i to preko kapetana Vuka Pejovića i Iva Jovova’. Zbog toga je tražio da od novca koji bude određen da mu se pošalje odbije tih 20 napoleona i dostavi imenovanoj Stani. Objašnjavao je da je on te pare zadržao jer su došle kod njega ‘kad više nije imao ni solda, već se bio zadužio kod portijera za depeše’. S druge strane finansijski razlozi i pravila uobičajenog diplomatskog ceremonijala gotovo su isključivale crnogorskog otpravnika poslova od učešća na zvaničnim susretima. Nije se mogao odazvati ni "predstojećim poslaničkim balovima, ručkovima", jer "nije imao aljina" niti ičega da bi mogao biti ‘mondain’. Kako je na takve svečanosti redovno pozivan nalazio se u nezgodnoj situaciji, jer ‘da ide nije imao su čim, a da ne ide nema se čime izvinjavati’. Zbog skromnog političkog značaja koji je diplomatskom predstavniku Crne Gore u Turskoj pridavan, težište aktivnosti u rješavanju glavnih spoljnopolitičkih pitanja prenijeto je na diplomatske predstavnike velikih sila akreditovane u Carigradu. Pošto je očigledno bilo da Porta neće predati Plav i Gusinje, izlaz je tražen u zamjeni tih teritorija za neke druge turske teritorije koje bi pripale Crnoj Gori. Osim već spominjanog predloga da se razmjena obavi na račun Kučke krajine, početkom 1880. posebno je aktuelna bila zamjena za Grude i Hote koja bi se ostvarila ispravkom granice utvrđene na Kongresu. Diplomatske aktivnosti u ovom pravcu vođene su uz posredovanje italijanskog diplomatskog predstavnika Kortija, koji je, na osnovu instrukcija svog ministra spoljnih poslova, Duranda, i konsultacija sa crnogorskom stranom uspio da sa Portom precizira ispravku granične linije između dvije zemlje. Na osnovu tako postignute saglasnosti između crnogorskog otpravnika poslova i turskog ministra spoljnih poslova, 12/24. aprila 1880. potpisan je u Carigradu i poseban memorandum namijenjen da bude preze-ntiran silama potpisnicama Berlinskog ugovora. Međutim, ni odredbe ovog sporazuma Turska nije izvršila, odlažući postizanje konačnog rješenja podnošenjem novih predloga. Ovoga puta radilo se o ponudi novčane nadoknade Crnoj Gori za neustupanje teritorija Plava i Gusinja. Pošto taj predlog crnogorska strana nije prihvatila, u daljem toku pregovora konačno rješenje ovoga pitanja biće utemeljeno na engleskom projektu o razmjeni Plava i Gusinja za teritoriju Ulcinja sa bližom okolinom. Na ovu varijantu rješenja Turska je pristala tek nakon što su velike sile uputile ultimatum Porti, stavljajući joj u izgled akciju međunarodne flote u pravcu Smirne i Soluna. Sporazum o predaji Ulcinja potpisan je u Kunji 25. novembra 1880. godine. Iz navedenog proizilazi da je na rješavanje glavnih političkih pitanja iz odnosa Crne Gore i Turske crnogorski diplomatski predstavnik u Turskoj mogao malo da utiče. Štaviše, i o onim spornim pitanjima koja je po Berlinskom ugovoru trebalo da međusobno riješe dvije države, glavnu riječ su ipak vodile velike sile. Takav slučaj je bio i sa radom Međunarodne komisije za razgraničenje, o čemu postoji obiman materijal u italijanskoj zbirci ‘Documenti diplomatici presentati ala camera dal presidente del consiglio, ministro degli afferi esteri’.

Iznenadna smrt crnogorskog diplomate

Sa rješavanjem pomenutih i nekih drugih krupnijih graničnih pitanja proisteklih iz odluka Berlinskog ugovora, nastupio je period relativne stabilnosti u odnosima Crne Gore i Turske. Mada su granični incidenti i sporovi i kasnije izazivali povremene zategnutosti, ipak su preovladavali uzajamno tolerantni odnosi. Osim pitanja turskih emigranata i njihovih dugova i pitanja plovidbe Bojanom, pažnju crnogorskih zastupnika posebno je privlačila mogućnost postizanja sporazuma o isušenju Skadarskog jezera. Pošto je ono za Crnu Goru bilo od izuzetnog ekonomskog značaja, to pitanje se kao glavna tema dugo provlačilo kroz praksu rada crnogorskog predstavništva. Diplomatski zastupnici Crne Gore u Carigradu slali su i izvještaje svojoj vladi o važnijim međunarodnom zbivanjima informišući je o pitanjima od znač-aja za ocjenu političke situacije na Balkanu. Obavještavajući, na primjer, o Plovdivskom prevratu (1995) ili srpsko - bugarskom ratu (1885 - 1886), osim što su obavljali jednu od glavnih funkcija sedetarne diplomatije (prikupljanje podataka o zemlji akreditovanja), oni su obezbjeđivali i značajne informacije o političkim planovima drugih država i time doprinosili formulisanju koncepta spoljnopolitičkog djelovanja Crne Gore. Zaštita interesa crnogorskih podanika takođe je bila stalna dužnost izaslanih predstavnika. Da bi se obezbijedila njihova potpunija evidencija, krajem osamdesetih godina u praksi rada poslanstva uvedeno je i vođenje posebnih registara crnogorskih državljana koji stanuju u Carigradu. Oni su, takođe, imali obavezu da u poslanstvo donose pasoše o kojima je vođen poseban protokol. I dalje su u poslovima zaštite važnu ulogu imali elementi patrijarhalno - plemenske strukture crnogorskog društva koja je iz zemlje prenijeta na odnose crnogorskih podanika u Turskoj. Tako je otpravnik poslova određivao kmetove u raznim krajevima Carigrada, koji su se brinuli o ponašanju Crnogoraca i obavještavali ga o njihovim eventualno rđavim postupcima. O njihovoj zaštiti u unutrašnjosti Turske starali su se ruski konzuli. Oni su u tim poslovima i u Carigradu bili od pomoći crnogorskom otpravniku poslova. Rad poslanstva od momenta osnivanja tekao je bez formalnih prekida do 1912. Izuzetke su predstavljali: kraća pauza tokom 1881 -1882. kada je zbog odsustva mjesto Gavra Vukovića bilo upražnjeno i prekida koji su bili posljedica smrti dvojice otpravnika poslova, Mitra Plamenca i Mitra Bakića. Vukovićevo odsustvo iz Carigrada je kratko trajalo i nije uticalo na uspostavljene odnose reciprociteta u diplomatskom predstavljanju. Njegovim povratkom na raniju dužnost tokom 1882. poslanstvo je nastavilo svoj rad. Dužnosti otpravnika poslova Vuković je obavljao do 1884, kada je umjesto njega imenovan Mitar Bakić. Tako je započeo prvi period Bakićevog diplomatskog predstavljanja Crne Gore. Poslanstvo je u to vrijeme, osim portira, imalo i dragomana - prevodioca. Ovaj period njegovog rada je relativno kratko trajao, jer je knjaz krajem oktobra 1887. uvažio molbu Mitra Bakića da se na dužnost otpravnika poslova za neko vrijeme imenuje druga ličnost. O tome pod kojim uslovima je umjesto Bakića na tu dužnost u Carigradu imenovan Mitar Plamenac ilustrativan je akt sekretara Ministarstva inostranih djela Crne Gore od 19. oktobra 1887. upućen tadašnjem otpravniku poslova M. Bakiću. U njemu se kaže: ‘Njegovo Visočanstvo Gospodar blagovolio je uvažiti Vašu više puta ponovljenu molbu i narediti da Vi možete ostaviti dužnost koju ste do sada vršili u Carigradu. Njegovo Visočanstvo izvolilo mi je narediti da Vam dostavim na znanje, da će Vas u toj dužnosti zamijeniti na neko vrijeme g. Mitar Plamenac, pa Vi opet njega. Vi ćete nam javiti koliko Vam treba novca da isplatite Vaše dosadašnje tamošnje troškove i da se možete vratiti do Cetinja, pa će pričekati pomenutog g. Plamenca, koji će Vam potrebne novce donijeti, a pošto on tamo stigne Vi možete krenuti put Crne Gore’. Mitar Plamenac je bio mlad čovjek. Školovao se u Rusiji, u Nikolajevu. Bio je brat serdara Sava, a sinovac vojvode Ilije Plamenca (ministra vojnog), oženjenog sestrom kralja Nikole. Od 1883. do imenovanja za otpravnika poslova bio je sekretar u Ministarstvu inostranih djela. Za nepune dvije godine rada u crnogorskom poslanstvu u Carigradu, prema ruskim izvorima, uspio je da pridobije sveopštu naklonost i uvažavanje svojim taktom i simpatičnom i tihom prirodom. Međutim, početkom decembra 1889. on se razbolio i u dvorcu Emigrijan, koji je crnogorski knjaz dobio na poklon od sultana i koji je u to vrijeme služio kao zgrada poslanstva, umro. Neposredno prije smrti on je zatražio da po njegovom skončanju dipolomatski predstavnik Rusiji o tome bude obaviješten i zamoljen da preuzme sve neophodne mjere u vezi sa poslovima crnogorske legacije. Iz tih razloga, kao i zbog tog što je, kako stoji u izvještaju ruskog diplomatskog prdstavnika, uvijek gdje nema specijalnih predstavnika Crne Gore upravljanje interesima Knjaževstva povjereno Rusiji, po njegovom nalogu je zapečaćen kabinet M. Plamenca. Na taj način je bila obezbijeđena arhiva, šifre poslanstva, kao i novčana sredstva kojima je ono raspolagalo.

Visoke ocjene za Bakićeve sposobnosti

Uz počasnu pratnju ruskih mornara, njegovo tijelo je na ruskom paradobrodu iz dvorca na Bosforu prenijeto u rusku crkvu na Pankaldi, u kojoj je održano opijelo. Osim stalnih diplomatskih predstavnika drugih država ili njihovih zamjenika, crkvenoj službi su prisustvovali predstavnici turskog dvora, Ministarstva inostranih djela i uprave grada. Njegovu svjetlost Svevaseljenskog patrijarha zastupao je jedan vladika, a njegovo veličanstvo sultana veliki vezir i ministar inostranih djela. Na telegrafsko traženje knjaza Nikole, tijelo pokojnog Plamenca je brodom preneseno u Crnu Goru, a arhiva i šifre prenijete iz dvorca na Emigrijanu u Imperatorsku misiju u Carigradu. O preuzetim stvarima sačinjena je tačna evidencija, a u ruskoj ambasadi su čuvani sve dok crnogorska vlada nije imenovala svog novog diplomatskog predstavnika u Turskoj. Tako se početkom 1890. godine, tek što je bio naznačen za člana Velikog suda, na dužnost otpravnika poslova u Carigradu ponovo vratio Mitar Bakić. Time je započeo drugi period njegovog diplomatskog rada u Turskoj. Mitar Bakić je prvobitno bio akreditovan u svojstvu otpravnika poslova. U tom rangu on je naveden u popisu knjaževskih crnogorskih predstavnika, generalnih konzula i konzula i trgovačkih agenata u inostranstvu, objavljenom u ‘Grlici’ 1893. Međutim, u kasnijim brojevima ovog godišnjaka u istoj rubrici za 1897. Mitar Bakić se navodi kao izvanredni poslanik i opunomoćeni ministar u Carigradu. I u ‘Glasu Crnogorca’ iz 1903. u nekrologu o njegovoj smrti navedeno je da je bio akreditovan u Carigradu kao izvanredni poslanik i opunomoćeni ministar. To znači da je u toku njegovog drugog boravka u Carigradu diplomatski rang misije od otpravništva poslova bio ponovo podignut na nivo poslanstva. Uz Stanka Radonjića, Bakić je, dakle, bio jedini diplomatski predstavnik u Turskoj koji je u pogledu ranga pripadao diplomatskim predstavnicima druge klase, dok su svi ostali akreditovani predstavnici bili akreditovani kao otpravnici poslova (treće klase). Tokom narednih godina on je bio jedini diplomata Crne Gore stalno akreditovan u nekoj stranoj zemlji. Svojim savjesnim i predanim radom, Bakić je uspio da u diplomatskom svijetu i Carigradu obezbijedi sebi dostojan i vrijedan uvažavanja položaj. Prema ocjeni ruskog diplomatskog predstavnika na Cetinju Ščeglova, on je mnogo doprinio sređivanju odnosa između crnogorske vlade i Porte, a i uspostavljanju takvih ‘uzajamno predusretljivih odnosa’ kakvi su postojali posljednjih godina XIX i početkom XX vijeka. Priznanja za Bakića nijesu dolazila samo sa ruske strane. Još za vrijeme njegove prve misije u Carigradu on je uspio da uspostavi prisne odnose sa diplomatskim predstavnikom Srbije. Kako je ta saradnja po njegovom povratku ponovo nastavljena, na predlog ministra inostranih djela Srbije i njenog bivšeg diplomatskog predstavnika u Turskoj dr Vladana Đorđevića, u znak priznanja i "državnijeh usluga, koje je kao predstavnik Crne Gore s najvećom gotovošću i rodoljubivim požrtvovanjem činio pomažući poslanike Srbije", 27. oktobra 1897, kralj Srbije ga je odlikovao Takovskim krstom prvoga reda. Kao i njegov prethodnik, Mitar Bakić je takođe umro u Carigradu (13. avgust 1903). njegovu smrt zato su pratili slični poslovi oko pečaćenja prostorija poslanstva, čuvanja arhive i šifara od strane ruskih diplomatskih predstavnika. Mitar Bakić je privremeno bio sahranjen u Carigradu, a kasnije je prenijet u Vasojeviće, u svoje rodno mjesto. Na vijest o njegovoj smrti "brojni evropski vladari i njihove vlade, poslanici i konsuli izjavili su pismeno saučešće crnogorskom knjazu i vladi". U telegramu kralja Petra Karađorđevića je rečeno: "U smrti poslanika Bakića vidim osjetan gubitak po sve srpstvo, koje je u njemu imalo iskrenog zastupnika". Zbog ugleda koji je uživao i uspjeha sa kojima je obavljao diplomatske poslove opravdano se postavilo pitanje dostojne zamjene umrlog diplomate. Da nije bilo lako naći novu ličnost koja bi zamijenila Bakića procjenjivao je ruski diplomatski predstavnik na Cetinju Ščeglov. I knjaz Nikola je bio svjestan toga pa je do pronalaženja "dostojnog naslednika" za privremenog otpravnika poslova postavio jednog od sekretara Ministarstva, Jovana Matanovića. Na put u Carigrad on je krenuo sa Gavrom Vukovićem, ministrom spoljnih poslova. Osim što je trebalo da sredi poslove poslanstva, koji su ostali nedovršeni poslije smrti Bakića, namjera Vukovića je bila i da "predstavi i preporuči kome nađe za shodno" novog diplomatskog predstavnika Crne Gore. Pošto je i sam nekad bio diplomata u Carigradu, a kako je vremenom Crna Gora ovladala ne samo tajnama diplomatske prakse već i saznanjem o važnosti koju ona za spoljnu politiku i položaj države ima, prilikom imenovanja Matanovića prvi put je ispoljena veća briga oko uvođenja u dužnost novog diplomate. No, uza sve te prethodne razloge, postojao je i jedan treći, veoma bitan, a to je "od kad postoje Imperija otomanska i Crna Gora" međusobni "bolji odnošaji nijesu nikad postojali" i prema ocjenama sa Cetinja jedva da su se boljim mogli zamisliti. Otuda se eventualno neuspjeh u diplomatskim odnosima u takvim okolnostima mogao pripisati jedino ličnosti novog otpravnika poslova, na šta je Gavro Vuković i upozoravao Matanovića.

Pazite se od špijunaže protivu drugih

Vjerovatno se najviše zbog toga ‘cijelim putem od Cetinja do Carigrada i ono malo dana u Carigradu’, crnogorski ministar spoljnih poslova trudio da novog diplomatskog predstavnika Crne Gore što bolje ‘uvede u tešku dužnost’. Sem toga, za Matanovića su bile napravljene i posebne pismene instrukcije koje su sadržale dva dijela. Prvi, koji se ticao - odnošaja sa carskim dvorom, i drugi koji je nosio naslov - Poslanstvo. U instrukcijama o odnošajima s Carskim dvorom je stajalo: a) Audijenciju nikad ne tražiti bez naredbe. b)Ne nametati se čestim pritiskom na selamuk bez potrebe ili naredbe čim se obraća pažnja Sultanova i audijencija izaziva. v) Svoje potrebe, ili naredbe koje vam se budu davale, predstavljati Sultanu preko njegovih lica od povjerenja, ali, treba čuvati osjetljivost tih lica, da ih bez nužde ne mijenjate, jer kad ih podmićivati ne možete barem čuvajte da ih ponašanjem ili nepristojnošću ne ogorčite i tijem uspjeh u poslima ne osujetite. g) U ponašanju ne treba vam preporučivati da ste do krajnosti učtivi u riječima i držanju u opšte, ali vam se preporučuje isto da ste ozbiljni i držite na svoje dostojanstvo, jer Turci krajnje uvijanje lako potrpaju, čega radi bi mogli izgubiti svako uvažanje. d) Treba se čuvati od tako zvane svojevoljne espijonaže u Dvoru, protivu drugih država, ambasada i legacija, jer će dvorjani trgovati sa vašim dostavama i povjerljivošću na štetu interesa vaše domovine i vašeg ličnog prestiža. ž) Ne izostavite ni jednu dvorsku priliku, ni pod kakvim izgovorom bilo dana svečanih, bilo korotnih, da naučite dotične dužnosti vazda saglasno postupku predstavitelja drugih država. Na ambasadore pak nemojte se ugledati, da njih imitirate, pa ni druge predstavitelje višeg ranga, već na one vašeg ranga. Sve što učinite u granicama pristojnosti vaše, bolje je, a manje nesmijete nikako. z) Ni Dvorjanima niti ikome drugome ne smijete obećati orden, kao svršenu stvar, već samo da ćete učiniti svoj predlog, pa ako uspijete dobro, a ko ne, ne. i) Crnogorca nikakvog za orden ne preporučujte bez naročite naredbe. j) Preko Dvorjana ništa ne iskati od Sultana ni darova, ni pomoći, niti pensija, niti zajma apsolutno ni za koga, bez naročite naredbe Ministarstva. k) Ako bi Sultan štogod ponudio ma za koga bilo primite ad referendum, a ne objeručke; pa ćete postupiti kako vam se naredi’. Osim uputstva o načinu rada, tehnike održavanja odnosa sa diplomatskim predstavnicima drugih država, turskim dvorom i sultanom, ponašanja na zvaničnim audijencijama i svečanim prijemima, u instrukcijama su, kao što smo vidjeli, direktno ili indirektno bile sadržane i odredbe koje su govorile o spoljnoj politici Crne Gore prema pojedinim zemljama. Kada je u pitanju Turska, iz cjeline dokumenta proizilazio je zaključak da je glavni cilj bio da se uspostavljeni nivo odnosa ničim ne naruši. Sugerirano je čak i uzdržavanje od pretjeranih kontakata i nametanja Porti ili sultanu. Osim što je tako trebalo preduprijediti ‘obraćanje pažnje Sultanove’, to je bio način da se izbjegnu i eventualno suvišne audijencije na turskom dvoru. Dokument je sadržao i vrlo konkretna uputstva o ponašanju crnogorskog predstavnika prema svojim kolegama. Zadaci poslanstva određeni su na sljedeći načiin: 1) Ponašanje prema ambasadorima poznato vam je, ipak nemojte, zanemariti onu kurtoaziju prema njima u ponašanju koja im pripada. 2) Nijednu svečanost nijedno predstavništvo sila ne zanemariti već konformirajte se sa postupkom drugih predstavitelja. 3) Svečane ili korotne dane Poslanstva Ruskog, Italijanskog i Srbijanskog pazite kao svoje. 4) Ne izostajte od poziva Poslanstva ma kakve vrste bili jer se tim prilikama najbolje koristuje dobivati informacije o svemu što se zbiva. 5) Treba voditi lične odnošaje sa članovima Ambasada koliko je više moguće, a ne igrati se kartama od vizite, jer je hrđavo viđeno i svaki oni koji drži odnošaje na kartama od vizite na kraju izgubi potrebita poznanstva i ostane usamljen. 6) Treba posjećivati salone Gospođa od Poslanstva, na dane njihova primanja - jour fixe - jer su i te prilike dragocjene za diplomata. 7) Treba biti član serkala, jer je i to dobra prilika za sastanke sa licima diplomatskog kora. CoolNe treba se dati gledati ni po danu ni po noći po slabim mjestima, koja diplomatski kor izbjegava posjećivati. 9) Tajne državne čuvati od svake Ambasade i od svake ličnosti najintimnijih odnošaja. Tajne odnošaja između Gospodara i Sultana treba čuvati ne samo od svakog sa strane već štaviše od personala iste naše legacije. Za to treba imati naročito sklonište pod naročitim ključem koga ne treba nikome povjeravati. 10) Naročito se treba čuvati od prijatelja Srbijanske Legacije. Njima nikakvu tajnu ne povjeravati, ali treba se truditi biti s njima u najbolje odnošaje. 11) Solidarno treba činiti korake sa srb. Legacijom u pitanju naimenovanja Skopljanskog Mitropolita Srbima. Ali nikakvi drugi posao s njom ne preduzimati bez pitanja i naročitih uputstava. 12) U pitanju crkveno-nacionalnom Bosne i Hercegovine i Austrijske ambasade i Patrijaršije treba raditi oprezno tim više što ste bez dozvoljenja u njem se upleli i što ruska i srbijanska legacija stoje prema istom neutralne. Žrtvovati interese otadžbine za ličnu ambicioznost neću vam nikad dozvoliti. 13) Finansije naše sirotne su stoga se treba čuvati od velikih troškova i dugova da ne bi tijem prestiž Legacija stradao.’

Prekid diplomatskih odnosa s Turskom

U instrukcijama je posebna pažnja posvećena odnosu prema diplomatskom zastupniku Srbije. One su u tom dijelu u stvari održale stanje koje je sa promjenom dinastije u Srbiji 1903. i dolaskom na vlat radikalsko - rusofilske vlade nastupilo. Podozrenje u pogledu novog spoljnopolitičkog kursa Srbije i osjećaj slabljenja ukupne spoljnopolitičke pozicije Crne Gore kako u srpstvu tako i prema Rusiji, održali su se u sadržaju ovog dokumenta. Zato, osim upozorenja da se treba čuvati od prijatelja srbijanske legacije ‘kojima nikako tajnu ne treba povjeravati’, u instrukcijama je određen, i ukupno uzevši, manji obim neposredne međusobne saradnje predstavnika dvije zemlje. Ona je bez posebnih uputstava Ministarstva jedino bila rezervisana za oblast naimenovanja skopskog mitropolita, a pokretanje drugih pitanja bilo je uslovljeno prethodnim zahtjevom i naročitim odobrenjem sa Cetinja. Za vrijeme dok je Matanović bio diplomatski zastupnik Crne Gore u Carigradu vezan još jedan kuriozitet. Naime za sav raniji period jedini državni činovnik sa diplomatskom funkcijom bio je otpravnik poslova. Legacija je po pravilu imala još jedno administrativno lice: dragomana - prevodioca i jednog poslužitelja koji je obavljao i poslove čuvara. I tada se osjećala potrebna za pisarem - terdžumanom, koji vlada turskim jezikom. Iako je, za života, i Mitar Bakić pisao ministru spoljnih poslova da se na tu dužnost postavi Dušan Drecun, koji je u Carigradu studirao pravne nauke, a zbog nedostatka stipendije bio prinuđen da prekine studije, njegov zahtjev nije pozitivno riješen. Tek je na predlog Državnog savjeta, po odobrenju knjaza u novembru 1903. ‘da izučava tursko pravo i obavlja poslove pisara i terdžumana’ u Carigrad poslan Dušan Drecun. Vrijeme koje je proveo na poslovima pisara poslanstva (8. novembra 1903 - 7. januar 1906) računalo se u godine njegove državne službe. Početkom januara 1906. on je posebnim dekretom preveden na mjesto sekretara druge klase knjaževskog poslanstva. Sa Dušanom Drecunom u Carigrad je došao i Božo Bošković na osnovu usmene saglasnosti ministra spoljnih poslova da i on u Poslanstvu obavlja poslove pisara. Kako Matanović nije imao nikakve instrukcije u tom pogledu, Bošković se sa posebnim zahtjevom morao ponovo obratiti ministru inostranih djela. Mada konkretnih podataka o tome nemamo, po svemu sudeći njegov zahtjev nije pozitivno riješen. Tako je prvi put u svojoj istoriji, istina na kratko, poslanstvo imalo i svog sekretara. Na navedenoj dužnosti Dušan Drecun nije se dugo zadržao. Kratko vrijeme, krajem 1906. i početkom 1907, u odsutnosti Matanovića obavljao je zadatke otpravnika poslova. Njegovim imenovanjem započinje period relativno kratkog ostajanja na tim poslovima imenovanih otpravnika. Pošto je početkom maja 1907. za otpravnika poslova u knjaževskoj legaciji imenovan Dušan Gregović, Drecun je vjerovatno trebao biti vraćen na ranije mjesto - sekretara poslanstva. Pošto nije želio ‘raditi sa gospodinom Gregovićem’, 10. maja se obratio predsjedniku Vlade, Lazaru Tomanoviću, zahtjevom da se pitanje njegovog položaja riješi. Tako je već u julu 1907. Dušan Drecun postavljen za sekretara druge klase Ministarstva inostranih djela. Na njegovo mjesto u Carigradu imenovan je Dušan Gregović. Njega je krajem 1909. zamijenio dotadašnji načelnik poštansko - telegrafskog odjeljenja Jovo Popović, koji je ukazom od 28. novembra 1909. imenovan na tu dužnost. Poslije nešto više od godinu dana provedenih u Carigradu J. Popović je dao ostavku na državnu službu, pa je 22. marta 1912. akreditovan i posljednji otpravnik poslova Crne Gore u Turskoj - Petar Plamenac. Primopredaja dužnosti u navedenim slučajevima vršena je tako što je između prethodnog i novog diplomatskog predstavnika sastavljen zapisnik o svim stvarima koje su pripadale poslanstvu. Prethodni otpravnik poslova je, osim toga, bio dužan da novonaimenovanog predstavnika putem propisane posjete predstavi na Porti i kod diplomatskih predstavnika drugih država. Funkcija posljednjeg crnogorskog otpravnika poslova P. Plamenca završena je, međutim, pod nešto drugačijim okolnostima. S obzirom da su prestankom njegovog rada prekinuti diplomatski odnosi između Crne Gore i Turske, ovom pitanju posvetićemo nešto više pažnje. Početkom Prvog balkanskog rata, koji je 8. oktobra 1912. započela Crna Gora, došlo je do prekida diplomatskih odnosa između dvije zemlje. Nalazeći se na dužnosti otpravnika poslova, u to vrijeme bez dragomana i sekretara, prije nego što je napustio Tursku, Petar Plamenac je imenovao Aleksu Martinovića za pomoćnika Carskom ruskom generalnom konzulatu u Carigradu, kome je opet na račun Rusije kao sile zaštitnice povjereno otpravljanje crnogorskih poslova i štićenje interesa Crne Gore. Martinović je prevashodno imao zadatak da ruskom konzulu pruža pomoć u poslovima zaštite crnogorskih podanika u Turskoj. Plamenac je Martinoviću, osim toga, ostavio notu za turskog ministra spoljnih poslova, kojom ga je zvanično obavijestio da će ruska ambasada štititi crnogorske interese. Predaja te note bila je uslovljena saglasnošću ruske ambasade za obavljanje takve zaštite. pošto je 28. septembra 1912. pristanak dobijen, pomenuta nota je predata ministru spoljnih poslova Turske.

Dokumenti privremeno na brigu Rusima

Ne raspolažemo podacima o tome u kojoj je mjeri funkciju sile-zaštitnice Rusija vršila uz saglasnost ili dati pristanak Turske, ali je činjenica da je, bez obzira na postojanje ili nepostojanje takvog formalnog sporazuma, ona to vršila na efikasan način. Jedna od glavnih aktivnosti koju su diplomatski zastupnici Rusije odmah počeli obavljati ticala se potvrde pasoša radi povratka crnogorskih podanika u zemlju. Onim Crnogorcima koji nijesu imali crnogorske pasoše izdavani su "ruski pasaventi", tako da je tokom oktobra 1912. izdato 650 pasoša, od kojih 500 vojnicima obveznicima koji su se vratili u Crnu Goru. Sa poslovima ove vrste bile su povezane i aktivnosti u vezi sa obezbjeđenjem prevoza povratnicima morskim putem. To je podrazumijevalo korake kod turskih vlasti radi oslobođenja od plaćanja različitih taksa koje su turske vlasti bile uvele i koje su povećavale troškove povratka iseljenika u zemlju. Zahvaljujući upornom angažovanju ruskih diplomatskih-konzularnih predstavnika, Crnogorci su oslobođeni takve obaveze, pa je njihov dolazak u Crnu Goru olakšan. Zahvaljujući posredovanju Rusije, u Crnu Goru je u oktobru 1912. otputovalo 500 Crnogoraca bez obaveza plaćanja "temetuta", a prvobitno im je bilo traženo za povratak 500, 1000 i 2000 groša. Ruski konzularni i konzularni zastupnici preduzimali su hitne korake i radi zaštite Crnogoraca u drugim turskim gradovima, tako da su uspjeli da uporedo sa navedenim poslovima izvuku 86 Crnogoraca iz Zinguldaka. Takođe su ruski konzuli u Merimi, Smirni i Bejrutu, shodno primljenim naređenjima, radili na upućivanju Crnogoraca u obližnje luke radi obezbjeđivanja najbržeg povratka u zemlju. Obavljanje navedenih poslova bilo je nametnuto samom prirodom događaja izazvanih početkom Prvog balkanskog rata i potrebom Crnogoraca da povratkom u domovinu ispune svoju patriotsku dužnost. Zbog toga je važno mjesto u okviru rada ruskih diplomatskih i konzularnih predstavnika zauzimalo angažovanje na sprečavanju turskih vlasti da zloupotrebom svog državnog položaja taj povratak spriječe. Naime, odmah poslije objave rata policija je počela prijetiti Crnogorcima i zatvarati, ili pak predavati ih ratnom sudu zbog nošenja oružja koje je, kada je bio u pitanju njihov dotadašnji status u Carigradu, imalo skoro tradicionalni karakter. Angažovanjem ruskih diplomatskih i konzularnih vlasti, značajan broj tih ljudi je oslobođen iz zatvora, a broj njihovih hapšenja smanjen, što je u uslovima prestanka diplomatskih odnosa između Crne Gore i Turske bilo od velikog značaja. U vezi sa svim prethodnim aktivnostima, Rusija je, kao sila-zaštitnica, preduzimala mjere da svim onim Crnogorcima koji su se vraćali u zemlju obezbijedi zaštitu njihove nepokretne imovine u Turskoj. Za poslove te vrste bili su angažovani posebni advokati koji su radili na promjeni imena vlasnika nepokretnih dobara, odnosno prenosu vlasništva nad imovinom koju su turske vlasti rekvirirale, a koja je pripadala Crnogorcima. Vršeno je upisivanje tih dobara na ime ruskih podanika uz odgovarajuću ovjeru u ruskom konzulatu, tako da su ta dobra u pravnom smislu imala tretman pripadnosti ruskim državljanima, čime je mogućnost kasnije naplate bila znatno veća. Ruska zaštita Crnogoraca dosezala je dotle da su, po nalogu ruskih konzula, u pojedinim ruskim konzulatima u Turskoj za njih obezbijeđeni smještaj i ishrana. Posebna aktivnost u oblasti diplomatsko-konzularne zaštite nakon izbijanja Prvog balkanskog rata odnosila se na sredstva i arhivu crnogorskog poslanstva. Tako su dva sanduka službenih dokumenata ranije crnogorske legacije - "zapečaćena i dobro uvezana" predata sekretaru ruske ambasade u Carigradu uz akt o potvrdi prijema koji je upućen u Crnu Goru. Namještaj i sitni inventar poslanstva "natovaren na dvoje kola i pod stražom upućen je na Emigrijan" u dvorac kralja Nikole koji je bio posebno čuvan. Izvršenjem prethodno pomenutih aktivnosti obavljen je najveći dio poslova proizašlih iz prekida diplomatskih odnosa između Crne Gore i Turske. Time je i uloga Rusije kao sile-zaštitnice praktično bila završena budući da su kasniji međusobni odnosi, proizašli iz ratnih zbivanja, rješavani na ratnim konferencijama u vidu bilateralnih pregovora ili uz učešće predstavnika velikih sila, odnosno na osnovu međusobnog sporazuma balkanskih država i Turske na Konferenciji mira u Londonu. U odnosima Crne Gore i Rusije, po okončanju balkanskih ratova i potpisivanja ugovora o miru, postavilo se pitanje povraćaja arhive crnogorskog poslanstva. Ona je, kao što smo rekli, posredstvom Alekse Martinovića, po naredbi posljednjeg crnogorskog otpravnika poslova u Carigradu Petra Plamenca, u oktobru 1912. bila predata sekretarijatu ruske ambasade. Potvrda o prijemu arhive uredno je izdata od ruske strane i preporučeno upućena u Crnu Goru. Dokumenat o primopredaji imao je formalnopravni, ali i suštinski značaj, jer se jedino na osnovu njega kasnije mogao tražiti njen povraćaj. Kada je to pitanje krajem 1913. pokrenuto, ispostavilo se da je taj dokumenat u Ministarstvu inostranih djela Crne Gore izgubljen. U pismu od 17/30. IX 1913. upućenom ruskom poslaniku na Cetinju Aleksandru Girsu od strane ministra spoljnih poslova Crne Gore Petra Plamenca konstatuje se neposjedovanje "priznanice o predaji rečene arhive" i traži da ona bude oglašena nevažećom. Plamenac je tražio od Girsa "da izda naređenje kome pripada" da se i bez rečenog akta izvrši predaja arhive crnogorske legacije u Carigradu.

Zamisao o mreži diplomatskih misija

Arhivu je trebalo predati Aleksi Martinoviću, koji je, prema sadržaju istog dokumenta, bio činovnik ruske banke u Carigradu. S obzirom da se po završetku balkanskih ratova vraćao na svoju dužnost bio je zamoljen ‘da primi arhivu Crnogorske legacije’ i da je pošalje u zemlju. Carska ruska ambasada udovoljila je zahtjevu crnogorskog ministra spoljnih poslova i arhivu crnogorskog poslanstva predala Aleksi Martinoviću. Ruska ambasada u Carigradu, po obavljenom poslu, pismom od 18/31. oktobra 1913. o tome je izvijestila ministra inostranih poslova Crne Gore. Podatak o vraćanju arhive poslanstva u Crnu Goru možemo ocijeniti značajnim, ne samo sa stanovišta informisanosti o sudbini važnog dijela diplomatske građe već i zbog toga što on ukazuje i na određene spoljnopolitičke planove Crne Gore nakon balkanskih ratova. Ono što se, u najkraćem, iz preduzetih koraka crnogorske vlade može zaključiti jeste da ona nije imala namjeru da tako brzo po završetku ratova ponovo uspostavlja diplomatske odnose sa Turskom, odnosno obnovi rad njene diplomatske misije u Carigradu. Osim povraćene arhive poslanstva, na takav zaključak upućuju i druge okolnosti. Najočigledniju potvrdu te vrste predstavlja ambiciozan plan crnogorskog dvora o mreži diplomatskih predstavništava koja su se imala ustanoviti tokom 1914. u kome su, osim Beograda, bili predviđeni još i "Bukurešt, Beč, Petrograd, Albanija i Atina’, ali ne i Carigrad. Stvarni motivi ovakve spoljnopolitičke orijentacije mogli bi se tražiti u više različitih okolnosti. Između ostalih, svakako je bila prisutna procjena da je Istočno pitanje za Crnu Goru u balkanskim ratovima riješeno i da sada, budući da se nije radilo o susjednoj državi, Turska ne predstavlja zemlju značajnu za spoljnopolitički život Crne Gore. Osim promjena geopolitičkog karaktera, iz čega je proizilazio manji stepen zavisnosti Crne Gore od Turske, kao i manji neposredan interes za ovom vrstom odnosa, razloge za ovakvu orijentaciju možemo tražiti i u kompleksu srpsko-crnogorskih odnosa koji su se, dobijanjem zajedničke granice u Sandžaku, na nov način postavljali pred crnogorski dvor. Dobijanje zajedničke granice postavilo je na dnevni red pitanje ujedinjenja Crne Gore i Srbije, što je u crnogorskim zvaničnim krugovima izazvalo otpore koji su se, između ostalog, manifestovali i u pojačanoj potrebi za afirmacijom međunarodnog subjektiviteta svoje države. U tom pogledu svakako da su veći značaj imale diplomatske veze Crne Gore sa Bečom, Petrogradom i Bukureštom i njihovo zvanično institucionalizovanje na međudržavnom nivou sa Beogradom, nego sa imperijom čiji je uticaj na rješavanje balkanskih pitanja očigledno isuviše slabio. Takođe i određeni psihološki efekti balkanskih ratova, posebno skadarske epopeje, mogli su uticati da se na dnevni red odmah po njihovom završetku ne postavi pitanje obnove diplomatskih odnosa sa Turskom. Razlozi za neuključivanje navedenog zahtjeva u krug primarnih -potreba spoljne politike Crne Gore bili su dakle prevashodno posljedica unutrašnjih crnogorskih političkih stavova. Drugih opredjeljujućih momenata koji bi pripadali kategoriji ograničavajućih faktora međunarodnopravnog karaktera nije bilo. Da je to zaista tako dovoljno jasno govore odredbe Londonskog ugovora (čl. 1) u kome su Crna Gora i Turska i ostale zemlje potpisnice konstatovale da će od dana izmjene ratifikacije ugovora ‘vladati vječiti mir i prijateljstvo između njegovog Veličanstva Cara Otomana, s jedne strane i njegovih Veličanstava Suverena Saveznika’. Odredbe mirovnog ugovora u Londonu mogle su biti osnov za obnovu diplomatskih odnosa svih balkanskih država sa Turskom. Neke od njih poput Srbije, relativno brzo su pristupile aktivnostima te vrste, odnosno sređivanju odnosa poremećnih ratnim stanjem. Tako su, smatrajući Londonski ugovor od 30. maja 1913. ratifikovanim, ukoliko se na njih odnosi, Srbija i Turska putem posebnog mirovnog ugovora zaključenog u Carigradu 14. marta 1914. regulisale sva međusobna sporna pitanja u cilju uspostavljanja redovnih odnosa između dvije zemlje. U članu 1, ovog ugovora rečeno je da ‘ugovori, konvencije i akta zaključeni između obeju zemalja ili oni, koji su u važnosti bili u trenutku prekida diplomatskih odnosa, počeće ponovo važiti u svoj svojoj potpunosti od dana potpisa ovog Ugovora, a obe Vlade će biti stavljene jedna prema drugoj, kao god i njihovi podanici, u isti položaj u kome su se nalazile prije neprijateljstva’. U stavu 2 istog člana riješeno je pitanje budućih diplomatskih odnosa time što je konstatovano da će se čim ugovor bude potpisan obnoviti diplomatski i konzularni odnosi između Srbije i Turske. Ostalim odredbama ugovora regulisana su pitanja proizašla iz ratnih zbivanja, a posebno i vrlo detaljno pitanja sukcesije u pogledu dobara, imovine, državljanstva koja se tiču oblasti ustupljenih Srbiji. Regulisanju na ovakav način spornih odnosa sa Turskom nije pristupila Crna Gora, iako je potreba rješavanja sličnih pitanja vezanih za teritorije koje je njena vojska oslobodila, odnosno koje su ušle u sastav Crne Gore, to nalagala. Moguće je da je skori početak Prvog svjetskog rata spriječio postavljanje na dnevni red ovog pitanja. No, s obzirom na krug zemalja sa kojima je bilo planirano uspostavljanje diplomatskih odnosa u 1914, očigledno je da takvi koraci nijesu smatrani hitrim niti od neposrednog političkog interesa.

Samoinicijativni nastup Jovana Vaclika

Sticaj istorijskih okolnosti koje su se zbile tokom Prvog svjetskog rata definitivno je eliminsao mogućnost postavljanja bilo kakvih pitanja, uključujući i međusobno diplomatsko predstavljanje, u opsegu crnogorsko - turskih odnosa. Nestankom crnogorske države 1918. i stvaranjem prve države jugoslovenskih naroda, u čiji sastav je ušla i Crna Gora, uspostavljanje diplomatskih veza sa Turskom biće postavljeno na nivou novostvorenog subjekta - Kraljevine SHS. POSLANSTVA U BEOGRADU I PLANOVI O OSNIVANJU DIPLOMATSKIH PREDSTAVNIŠTAVA U DRUGIM ZEMALJAMA: Ovo poslanstvo Crne Gore bilo je zadugo jedino diplomatsko predstavništvo Crne Gore na strani. Okolnosti koje su pratile njegovo otvaranje objašnjavaju zašto Crna Gora nije imala svoja diplomatska predstavništva i u drugim zemljama. Finansijski razlozi su bili glavna prepreka, ali je i objektivno prilično redukovan obim njenih odnosa sa svijetom, koji je bio uslovljen stepenom razvijenosti i značajem koji je ona u političkom životu Evrope imala, umanjivao zahtjeve takve vrste svodeći ih na svega nekoliko velikih sila. Poslije Osmanskog carstva, po redosljedu interesovanja i praktičnog značaja za Crnu Goru, na drugom mjestu bila je susjedna Austro-Ugarska. Potom, imajući u vidu ukupnu ulogu Rusije u državnopravnom konstituisanju Crne Gore i njenom istorijskom razvoju, svakako da bi za Crnu Goru onoga doba veliki događaj bio otvaranje diplomatskog predstavništva u Petrogradu. Oko uspostavljanja diplomatskih odnosa s Austro-Ugoarskom nekih razgovora je zaista bilo, i to već početkom 1879. Naime, u jednom pismu Armonda - Renkina, upućenom iz Beča 29. februara 1879. Mašu Vrbici, govori se o naimenovanju zastupnika crnogorskog kod austrijskog dvora. Po tom predlogu, crnogorski diplomatski agent imao bi rang ministra-rezidenta, ali ne bi bio plaćeni državni činovnik već ‘jedan stranac koji bi imao željene sposobnosti i koji bi se htio učinjeti Crnogorcem. On bi u Beču stanovao i zastupao dostojno Crnu Goru’. Predlagano je, dakle, diplomatsko predstavljanje Crne Gore preko neke vrste počasnog diplomatskog predstavnika, što je u praksi gotovo nepoznata pojava. Međunarodno pravo poznaje samo kategoriju počasnih konzula, ali ne i počasnih diplomatskih zastupnika. Razlika između predloženog rješenja i instituta počasnih konzula je i u tome što se u ovom slučaju insistiralo na prevođenju stranaca u crnogorsko državljanstvo (‘koji bi postali sasvim Crnogorci’) što se za počasne konzule ne traži. Isticane pogodnosti ovakvog rješenja, kako sa stanovišta njegove ekonomičnosti tako i sa stanovišta potrebe da Crna Gora ovim putem lakše ostvaruje svoje trgovinske i monetarno-kreditne odnose s Austro-Ugarskom, ipak nijesu prevagnule. U Crnoj Gori su vjerovatno bili svjesni da ni takvim neuobičajenim načinom zastupanja ne bi mogli da nadvladaju, ukupno uzevši, nepovoljnu situaciju u kojoj se zemlja nalazila i koja je onemogućavala da u odnosima sa Austro-Ugarskom, kao i prema drugim velikim silama s kojima je bila uspostavila diplomatske odnose, ostvari princip reciprociteta u međusobnom predstavljanju. Što se Rusije tiče, ovo pitanje neposredno poslije sticanja nezavisnosti nije praktično ni pokretano. Jedino što je u tom pogledu izazvalo zabunu jeste samoinicijativno predstavljanje Jovana Vaclika u Petrogradu za agenta crnogorske vlade pri ruskom dvoru. Crna Gora, međutim, kako stoji u jednom Špejerovom izvještaju sa Cetinja od 24. novembra 1878, u Rusiji nije imala ni zvaničnih ni nezvaničnih svojih agenata. Poslije osnivanja poslanstva u Carigradu, pitanje otvaranja novih diplomatskih predstavništava Crne Gore neće biti ozbiljnije postavljeno sve do završetka Balkanskih ratova. Tokom 1913. zvanične namjere za uspostavljanje diplomatskih odnosa na recipročnoj osnovi biće formulisane prema Austro-Ugarskoj, Rusiji, Rumuniji, Srbiji, Grčkog i Albaniji. Da se na tome zaista ozbiljno radilo, govori podatak da je u budžetu državnih prihoda i rashoda za 1914. na ime kancelarijskih troškova, odnosno troškova za ‘kiriju kancelarija poslanstava i konzulata u Beogradu, Beču, Petrogradu, Albaniji, Rimu, Skadru i Kotoru bila predviđena suma od 29.800 perpera’. U istom aktu u razdjelu III (Ministarstvo inostran-ih djela), kao zastupništva Crne Gore u inostranstvu navode se poslanstva: Beograd, Bukurešt, Beč, Petrograd, Albanija i Atina i konzulati (Rim, Skadar i agenstvo u Kotoru). Ovakvi planovi pojavili su se više kao politička težnja nego kao ostvarljiva spoljnopolitička potreba Crne Gore. Dobar dio razloga za takve korake proisticao je, kao što smo već rekli, iz situacije u kojoj se zemlja nalazila po završetku Balkanskih ratova. Crna Gora je iz Balkanskih ratova izašla sa znatnim teritorijalnim proširenjem i uvećanim brojem stanovništva. Ratni uspjesi, posebno u Sandžaku, bili su, ipak, pod sjenkom slabosti ispoljenih u operacijama oko Skadra. Najprije vojni, a potom na Londonskoj konferenciji i diplomatski neuspjeh u nastojanju da Skadar pripadne Crnoj Gori izazvali su veliko nezadovoljstvo i nepovjerenje naroda prema glavnim političkim činiocima u državi.

Pitanje ujedinjenja i interesi dvora

Ono je bilo posebno usmjereno prema vladajućoj dinastiji, a njena politička nesposobnost ispoljena tokom rata tumačena je kao dokaz više za to da se ‘Crna Gora ne može razvijati kao moderna država bez uklapanja u širu državnu zajednicu’. Osim toga, dobijanje zajedničke granice u Sandžaku na dnevni red je postavilo pitanje ujedinjena Crne Gore i Srbije u jednu državu. Međutim, dok se krajem XIX i na samom početku XX vijeka pijemontska uloga u tom procesu davala Cetinju, nakon 1903, a posebno poslije Balkanskih ratova, i u Crnoj Gori je sve više sazrijevala misao da dinastija Petrović - Njegoš ne može biti ujediniteljska dinastija. U teškoj situaciji, u kojoj se po završetku Balkanskih ratova Crna Gora nalazila, kako zbog velikih žrtava koje je pretrpjela njena vojska tako i zbog lošeg finansijskog stanja, politički vrh zemlje se sve više suočavao sa snažno ispoljenim zahtjevima za ujedinjenje. Austrougarski diplomatski predstavnici u Crnoj Gori zato su sa žaljenjem mogli konstatovati ‘da raspoloženje naroda za ujedinjene sa Srbijom sve više raste i da ujedinjenje u Crnoj Gori, izuzev u rječkom i cetinjskom okrugu, ima mnogo više pristalica nego kralj Nikola’. Pošto je pitanje ujedinjena dovodilo u bezizlazan položaj crnogorski dvor i krugove oko njega, jer je značilo siguran gubitak njihovih dotadašnjih pozicija, i kako se njegovo pokretanje nije moglo izbjeći, oni su pregovorima o tome prelazili krajnje neiskreno tražeći da kao ‘crnogorske patriote’ spriječe apsorbovanje Crne Gore od Srbije. Jedino u kontekstu takve političke opcije, koja je u odnosu na izražavanu volju naroda, sadržavala u sebi usko dinastičke i separatne interese, može se razumjeti vrlo široko preduzeta aktivnost crnogorskih zvaničnika na otvaranju novih diplomatskih predstavništava Crne Gore u pomenutim državama, a posebno u Srbiji. U odsustvu neposredne političke podrške Rusije, koja je poslije 1903. gotovo u cjelini prenijeta sa Cetinja na Beograd, otvaranje diplomatskih predstavništava u Beču i Petrogradu moglo se smatrati kao jedna od spoljnopolitičkih mjera Crne Gore da se neposrednim uticajem na vlade ovih zemalja učvrsti njen međunarodni položaj, odnosno da se procesi koji se nijesu mogli zaustaviti u zemlji pokušaju preduprijediti izvana - političkom podrškom pojedinih velikih sila. Pri tome se posebno računalo na Austro-Ugarsku, kojoj je već ranije skrenuta pažnja na opasnost koja crnogorskom dvoru prijeti od ujedinjenja sa Srbijom, budući da je rojalističkim krugovima bilo poznato da je ujedinjenje Crne Gore i Srbje spoljnopolitičkim ciljevima Monarhije. Usljed takve globalne spoljne i unutrašnje situacije, Crna Gora je poslije Balkanskih ratova počela da pravi korake ka radefinisanju, mada ne na otvoren i programski jasan način, ciljeva svoje spoljne politike.Od težnje za oslobađanjem i ujedinjenjem srpskog naroda, pošto se nije moglo ostvariti pod njenom dinastijom, napravljen je zaokret ka očuvanju državnopravne posebnosti Crne Gore. U okviru tih ciljeva, pored ostalog, može se govoriti i o otvaranju diplomatskog predstavništva u Beogradu. Ona su, pored ostalog, trebala da pokažu i potvrde formalno-pravnu i faktičku jednakost dvije države, kao dva ravnopravna politička subjekta sa istom međunarodno-pravnom pozicijom pred pitanjem ujedinjenja. Zvanična objašnjenja u pogledu preduzetih koraka prema Beogradu bila su nešto drugačija, iako se bitnije nijesu udaljavala od pomenute suštine. Vlada Crne Gore je, naime, predložila da se, čim se završi razgraničenje između dvije države, imenuje diplomatski predstavnik Crne Gore u Beogradu, koji bi radio na čvršćem povezivanju dvije države radi odbrane istih nacionalnih interesa. Nije se, dakle, predlagalo niti ujedinjenje, niti unija, već tješnja saradnja između zemalja čija državnopravna individualnost i međunarodna posebnost nije dovođena u pitanje. Jedino na takvim osnovama Crna Gora je pristajala na pregovore koji su se u prihvatljivoj varijanti, u najboljem slučaju, mogli završiti realnom unijom dvije države u kojoj bi bile očuvane posebnosti i jedne i druge monarhije. Od planiranih novih diplomatskih predstavništava Crna Gora je do početka Prvog svjetskog rata uspjela, dakle, da otvori samo poslanstvo u Beogradu. Ukazom kralja Nikole od 19. oktobra 1913. za izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra imenovan je Lazar Mijušković, predsjednik Državnog savjeta u penziji. U akreditivnim pismima otvaranje poslanstva u Beogradu obrazloženo je željom da se "što više razviju i učvrste odnosi između naših dviju bratskih država, koje su u poslednjem srećnom ratu zajedničkim naporima uklonile vjekovnu pregradu koja ih je razdvajala". Akt o imenovanju nije odražavao ništa od onoga što je uklanjanjem te pregrade nastalo, niti je sugerisao, kao jedan od ciljeva otvaranja poslanstva, uređenje odnosa između dvije zemlje na drugačijoj osnovi od dotadašnje. Poslanstvo Crne Gore u Beogradu nalazilo se u Svetosavskoj ulici br. 41, u zgradi zakupljenoj na pet godina za potrebe crnogorske vlade. Prilikom otvaranja poslanstva, možda i zbog prethodno pomenutih razloga, ništa nije bilo prepušteno slučaju.

Pašić: Da Crna Gora prva predloži uniju

U periodu nakon sticanja nezavisnosti na Berlinskom kongresu, Crna Gora je imala samo četiri stalne diplomatske misije. Istoričar Radoslav Raspopović piše o ostvarenim, kao i o neuspjelim pokušajima Cetinja da uspostavi stalna predstavništva u inostranstvu Da bi poslanstvo bilo što reprezentativnije opremljeno "da kupuje stvari za kuću kao i uniformu i haljine za ženu", Lazar Mijušković je putovao najprije u Beč, a potom u Pariz. Od osoblja, poslanstvo je, osim poslanika, imalo jednog kavaza i jednog poslužitelja. To je bio cjelokupan personal druge u istoriji, a u to vrijeme ponovo jedine, diplomatske misije Crne Gore u inostranstvu. Iz prvih izvještaja iz decembra 1913. može se vidjeti da se pitanje ujedinjenja dvije zemlje, koje se sa završetkom Balkanskih ratova postavilo, ni na koji način nije moglo izbjeći u radu poslanstva u Beogradu. Osim toga, odnosi balkanskih država poslije završetka rata, naročito Srbije i Bugarske, bili su predmet i obavještajne funkcije poslanika. Prateći raspoloženje javnog mnjenja u Srbiji, posebno u Beogradu, Mijušković je o tome redovno izvještavao svoju vladu na Cetinju. Tako u pismu od 1/14. decembra 1913. konstatuje da "javno mnjenje želi što tješnje zbliženje između Srbije i Crne Gore". Analizirajući stavove političkih krugova o budućim odnosima, posebnu pažnju je obraćao na one "koji bi zapeli kad bi im iznijeli ma kakav prijedlog za naše buduće odnošaje". Pri tome je zapažao da postoje "jedni koji bi, možda, zategli iz čisto finansijskih razloga, jer znadu da bi Srbija imala da primi izvjesne materijalne žrtve za Crnu Goru, bar za nekoliko godina", i drugi, mada su ovi bili rijetki, "koji bi bili protiv ujedinjenja iz pakosti računajući da bi nam opstanak otežavali bez pomoći". No, ma koliko da je u Srbiji pokušavao da identifikuje protivnike ujedinjenja, i sam je sve više uviđao da se sporazum o međusobnim odnosima dvije države, koji se ne bi zasnivao na prostim načelima dobrosusjedstva, mora postići. Lično je smatrao da obje države treba da zadrže svoju potpunu političku nezavisnost, "jer bi na taj način imali dva glasa u evropskom koncertu, a iskoristile bi se i veze crnogorske diplomatije i simpatije koje u svijetu prema njoj postoje". Međutim, kad se pitanje ujedinjena nije moglo izbjeći, ocjenjivao je da bi radi uticaja na javno mnjenje bilo bolje da "predlog za ma kakav sporazum poteče od naše strane s najvišeg mjesta". "Bez obzira na to koliko je crnogorska vlada zaista htjela ujedinjenje, činjenica je ipak da je do početka Prvog svjetskog rata to pitanje, gotovo u cjelini, dominiralo u sadržaju rada njenog diplomatskog predstavnika u Beogradu. Već 23. januara 1914. Mijušković telegrafskim putem opširno izvještava o rezultatima prvog razgovora o ovom pitanju s Nikolom Pašićem. Iako je posljednjih mjeseci 1913. povodom glasina o radu na uniji između dvije zemlje Pašić nekim francuskim i engleskim novinarima, ne krijući težnju za ujedinjenjem u jednoj i drugoj zemlji, rekao "da srpska vlada nema namjeru da postavlja to pitanje, niti će u tom pravcu šta raditiË, a da ga u slučaju ako Ďcrnogorska vlada postavi to pitanje Srbija neće prihvatiti", ipak je, prema pomenutom telegramu, početkom 1914. izražavao spremnost da se razgovori o uniji povedu. Prethodne izjave predsjednik srpske vlade je, u stvari, davao zbog Austro - Ugarske, koja nije blagonaklono gledala na ujedinjenje dvije države. U razgovorima o budućim odnosima Pašić je u potpunosti prihvatao princip ravnopravnosti dinastija i država. Jedini uslov koji je postavljala srbijanska strana bio je da predlog projekta učini Crna Gora, jer bi se na taj način izbjegle sumnje u iskrenost namjera Srbije. Pošto je Pašićev predlog podržala i Rusija prilikom njegovog boravka u Petrogradu, morala ga je prihvatiti i crnogorska vlada. U kontaktima između Cetinja i diplomatskog predstavnika Crne Gore u Beogradu, u koje je bio uključen i ruski diplomatski predstavnik u Srbiji, Hartvig, došlo se do uvjerenja da bi najbolji povod za zvanične pregovore moglo da bude pismo kralja Nikole upućeno kralju Petru. No, prije nego što je to prihvaćeno sa crnogorske strane, pitanje odnosa dvije države našlo se na dnevnom redu novoizabrane crnogorske skupštine. Iz kraljeve prijestone besjede, kojom je 12. februara 1914. započela prva sjednica, i iz rasprava koje su potom vođene, ma koliko da je to saopštavano na uzdržljiv i prikriven način, jasno je proizilazila težnja za takvim oblikom odnosa sa Srbijom koji ne bi prevazilazili vojnu, carinsku i diplomatsku uniju uz zajedničko regulisanje finansijskih pitanja. Zbog osjetljivosti kralja i zbog obzira prema Austro-Ugarskoj ni crnogorska vlada, a ni skupština nijesu mogle otvoreno istupiti s predlogom o uniji, mada su predstavnici pojedinih partija to tražili. Tako je otvoren predlog za sklapanje carinske, vojne i diplomatske unije između Crne Gore i Srbije putem sklapanja potrebnog ugovora iznio predsjednik pravaške grupe poslanika, dr Sekula Drljević. Skupština je, međutim, taj predlog odbila. U adresi koju je Skupština usvojila samo je istaknuta želja da se dođe do onakve saradnje kakva treba da bude i kakva će najbolje odgovarati interesima obiju država. Svjestan da je razgovor o uniji put koji vodi ujedinjenju, što je bilo suprotno dinastičkim interesima i Ďcrnogorskoj politiciË koju je vodio, kralj Nikola se dugo kolebao da pismo s takvim predlogom uputi kralju Petru.

Nikola želi dogovor s Karađorđevićima

Ipak, pod pritiskom koji su na njega vršili vlada i predstavnici najviših političkih krugova, kao i usljed straha od gubljenja uticaja u zemlji, zbog sve veće usmjerenosti pažnje naroda ka Srbiji, kralj se 15. marta 1914. pismom obratio kralju Petru. U pismu je ukazao na ‘potrebu polaganja čvrstih osnova njihovom daljem zajedničkom poslu’, da bi se time olakšalo rješenje još neriješenih nacionalnih zadataka i da se to pitanje sporazumno riješi što prije, jer će to biti korisno za obje zemlje. Uz uslov nezavisnosti i ravnopravnosti država i dinastija kralj Nikola je, predlagao dogovor o vojnim, diplomatskim i finansijskim stvarima. To je u pismu kralju Petru nedvosmisleno kazano: ‘Bez odlaganja treba da se dogovorimo o nezavisnosti i ravnopravnosti naših država i dinastija, tačno opredijeliti uzajamne obaveze u vojnim, diplomatskim i finansijskim stvarima’. Koliko je u cijeli tok pregovora bila uključena Rusija, svjedoči podatak da su po prispjeću kraljevog pisma Lazar Mijušković i Nikola Pašić s njegovim sadržajem najprije upoznali Hartviga, pa je pismo tek onda (23. marta) predato kralju Petru. Pašić je tom prilikom prihvatio obavezu da pregovori o uniji počivaju na principu nezavisnosti država i nepromijenjenom statusu dinastija. U odgovoru koji je napisala srpska vlada, a kralj Petar potpisao (upućenom 2. aprila), prihvaćen je predlog o ‘ostvarivanju čvrstih veza’ između Srbije i Crne Gore na navedenim principima, uz sugestiju da se, radi većeg opreza, dalji pregovori vode posredstvom opunomoćenih delegata koji bi izradili jedan projekat sporazuma. Sa srpske strane za delegata je određen predsjednik vlade, Nikola Pašić, a sa crnogorske njen poslanik u Beograud, Lazar Mijušković. Tako je diplomatski predstavnik Crne Gore postao jedan od glavnih neposrednih aktera pregovora o uniji. U razmatranju planova o budućim odnosima sa Srbijom, osim kralja i vlade aktivno je učestvovao i prestolonasljednik Danilo. On je, prema telegramu diplomatskog predstavnika Srbije na Cetinju Milana Gavrilovića, Nikoli Pašiću (28. III 1913), najrpije izjavio ministru Plamencu ‘da će pristati na ‘realnu uniju’ sa Srbijom pod uslovom da se obezbijede materijalni interesi njegove porodice’. Tražio je od Plamenca da sačini projekt takve unije. Kada je, prema Gavrilovićevom telegramu s početka aprila (2. IV), vlada ‘kao jedini izlazak iz situacije’ savjetovala kralju da abdicira i kralj ‘teška srca’ dao načelan pristanak, Danilo je, vjerovatno po kraljevom nagovoru, odbio da primi prijesto, ističući da ne vidi potrebu za kraljevom abdikacijom. Pregovori o uniji su vođeni u Beogradu. Mijušković ne samo što nije imao punomoćje za potpis eventualnog sporazuma, već na Cetinju, gdje je boravio prije početka pregovora, nije dobio ni instrukcije u kom pravcu pregovore treba da vodi. Po dolasku na Cetinje, Mijušković je hladno primljen. Kralj se u to vrijeme nalazio na Rijeci Crnojevića, pa mu je Mijušković predstavljen tek petog dana. Predsjednik vlade, Janko Vukotić i ministar spoljnih poslova, Petar Plamenac, nijesu mu mogli ništa reći o pravcu pregovora, jer se čekala odluka kralja Nikole. Sve je govorilo da, i pored toga što je inicijativa došla sa Cetinja, u vladajućim krugovima, a posebno kod kralja, nije bilo iskrenih nastojanja da se i do rezultata pregovora dođe. Mijušković je bio ovlašćen jedino da ‘tamo pokreće pitanja sa Pašićem’, i ništa više. Ipak, tokom maja 1914. delegati su uspjeli da se dogovore o projektu sporazuma. Ruski poslanik u Beogradu N.H. Hartvig, donosi i neke detalje tog projekta. Prema njemu, dvije države su svoje međusobne odnose imale urediti uz uvažavanje sljedećih osnovnih principa: ‘Čuvanje dinastija i nezavisnost obeju država; ujedinjenje vojske, ostavljajući vrhovnu komandu u rukama vladaoca svakom nad trupama u svojoj zemlji; osnivanje jednog opšteg generalštaba, koji bi izradio ove vojne zakonske uredbe, koordinacija spoljne politike i zavođenje zajedničkog predstavništva u inostranstvu za obadve države; izjednačavanje sudskih i administrativnih ustanova, finansijska, carinska, poštanska i telefonska unija’. Dalje od toga, međutim, nije se otišlo. Plašeći se da sporazum o uniji ne ubrza procese koji su vodili ujedinjenu dvije zemlje, odnosno osnaži pokret za ujedinjenje sa Srbijom, iako je dao inicijativu za početak pregovora, kralj Nikola nije žurio s razmatranjem projekta sporazuma koji su delegati usaglasili. U literaturi se navodi da su njegovom izbjegavanju da da konačan odgovor na ponuđeni projekat išle na ruku i neke međunarodne okolnosti. S jedne strane, Rusija je zbog svojih razloga, koji su opet bili uslovljeni politikom nezamjeranja Austro-Ugarskoj, bila protiv odredbi o ujedinjenoj vojsci, smatrajući povoljnijom varijantu da se organizacija i obuka crnogorske armije vrši pod kontrolom ruskih instruktora. S druge strane, otvoreno protivljenje Austro-Ugarske bilo kakvom vidu ujedinjenja, a posebno činjenica da bi objedinjavanje vojski dvije države moglo biti uzeto kao povod za objavu rata, davali su još više prostora kralju Nikoli da odugovlači s davanjem odgovora na ponuđeni projekat. Time su cjelokupni rezultati pregovora umanjeni, a njihov konačan ishod učinjen krajnje neizvjesnim.

Prekid svakog usaglašenog rada na uniji

Smatra se da je i kraljev odlazak u inostranstvo 11. juna 1914. bio uslovljen tim istim razlozima. Tako ga je zatekao i atentat na austrougarskog prestolonasljednika u Sarajevu od 28. juna. Događaji, koji su zatim velikom brzinom počeli da se smjenjuju, a posebno izbijanje Prvog svjetskog rata, svaki dalji usaglašen rad na ovom pitanju definitivno su prekinuli. Koliko su u njima crnogorski zvaničnici zaista iskreno učestvovali možda najbolje svjedoči izjava kralja Nikole koju je, u vrijeme dok su pregovori bili u punom jeku, saopštio srpskom poslaniku na Cetinju. Ona je glasila: "Dok sam ja živ, Crna Gora neće nikada izgubiti svoju individualnost’. Pitanje uređenja odnosa sa Srbijom, odnosno pregovori o uniji, kao što smo vidjeli, opredijelili su sadržaj rada crnogorskog diplomatskog predstavnika u Beogradu, od njegovog stupanja na dužnost krajem 1914. pa do početka Prvog svjetskog rata. Međutim, osim ovih, u radu diplomatskog predstavnika isticali su se i drugi poslovi, od onih koji su imali klasični diplomatski karakter, do drugih koji su bili bliski funkcijama koje obavljaju konzularna predstavništva. U poslove prve vrste ubrajaju se diplomatsko predstavljanje zemlje imenovanja u zemlji prijema, zaštita njenih interesa kod vlade države prijema, poslovi obavještavanja o političkim zbivanjima u zemlji akreditovanja, stavovima javnog mnjenja i uopšte političkog života u njoj. Tako su u izvještaju od 19. decembra 1913. govori o ministarskoj krizi u Srbiji, dok se u većini ostalih izvještaja prati raspoloženje javnog mnjenja, a posebno pisanje štampe. U poslove druge grupe mogli bi se ubrojiti izdavanje novih pasoša ili produženje važenja starih crnogorskim državljanima koji su boravili u Srbiji, zatim pružanje novčane pomoći đacima ili studentima, kao i siromašnim Crnogorcima uz obezbjeđivanje putnih troškova za njihov povratak u domovinu. Tu su, takođe, bili poslovi vezani za obavljanje trgovačkog saobraćaja između dvije zemlje, kao što je to bio slučaj početkom januara 1914. kada je od Ministarstva spoljnih poslova Srbije traženo da se dopusti tranzit robe koju su trgovci iz Peći i Đakovice (koji su poslije Balkanskih ratova bili u sastavu Crne Gore) uvezli iz Soluna, a koja je od srpskih vlasti bila zaustavljena na željezničkog liniji za Solun. Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata broj funkcija koje je imalo crnogorsko diplomatsko predstavništvo znatno je redukovan izmjenom uslova u kojima se njegov rad odvijao. Kada je sprska vlada prešla u Niš, zajedno s ostalim diplomatskim predstavnicima akreditovanim u Beogradu, tamo se seli i Lazar Mijušković. Osim teškoća koje su ratom uzrokovane, na obavljanje diplomatskih funkcija uticala je i zategnutost u odnosima koja se krajem 1914. pojavila na relaciji Mijušković - Plamenac, ministar spoljnih poslova Crne Gore. Razlog je bio neovlašćeno korišćenje šifara poslanstva u privatnoj prepisci, što je, u stvari, značilo neovlašćeno otkrivanje načina vođenja službene prepiske, odnosno pružalo mogućnost da sadržaj šifrovanih telegrama doznaju i lica van ministarstva. Mijušković je zbog toga novčano kažnjen, a protiv njega je poveden i disciplinski postupak. Međutim, osim što su ranije šifre zamijenjene novim, čitava stvar, ipak, nije imala neke značajne posljedice. Da odnosi između Plamenca i Mijuškovića nijesu bili dobri i da je predsjednik vlade namjeravao da na njegovo mjesto pošalje Jovana Matanovića ili Mitra Martinovića svjedoči i Gavrilovićev izvještaj od 23. decembra 1914. sa Cetinja Ministarstvu spoljnih poslova Srbije u kome javlja: ‘Ministar je u rđavim odnosima sa Mijuškovićem pa bi htio i da ga udalji kao kandidata za predsjednika Ministarstva. Za Mijuškovića reče da ga ne smije i dalje držati zbog njegove nemarnosti u kojoj je išao dotle da je pri napuštanju Beograda ostavio u poslanstvu svu povjerljivu arhivu, a u njoj i prepisku koja se odnosi na pregovore o uniji srpsko-crnogorskoj’. Ipak, Mijušković je nastavio posao diplomatskog predstavljanja Crne Gore sve do povlačenja srpske vojske, najprije u pravcu Albanije, a zatim i na Krf. Spor zbog šifara iskorišćen je u kasnijim događajima (zbog činjenice da je Mijušković važio za austrofila), pa je isticana optužba da je čitava stvar u vezi s tim rađena u dosluhu s Austro-Ugarskom. Takve tvrdnje nijesu bile bez osnova ako se imaju u vidu njegovi ukupni politički stavovi, a posebno držanje tokom Prvog svjetskog rata. Međutim, osim austrofilstva koje je u njegovom radu bilo prisutno, konkretniji kompromitujući vidovi saradnje s Austro-Ugarskom nijesu naučno potvrđeni. Od novembra 1915. Mijušković se nalazio na Cetinju, pa je tako njegovo diplomatsko zastupanje Crne Gore kod srpske vlade već tada bilo prekinuto. Zvanična notifikacija o prestanku njegove poslaničke funkcije izdata je nešto kasnije. Naime, na vanrednom zasijedanju Crnogorske skupštine, koje je održano 25. decembra 1915. godine, vlada Janka Vukotića je podnijela ostavku. Ministarska kriza, odnosno kriza vlade koja je time nastupila poslije više neuspjelih pokušaja oko sastava budućeg kabineta, prevaziđena je tako što je novu vladu 2. januara 1916. formirao izvanredni poslanik i opunomoćeni ministar Crne Gore u Srbiji, Lazar Mijušković.

Komplikacije oko poslanstva u Petrogradu

Pošto je Skupština završila rad (4. januara 1916) novoizabrani predsjednik je otišao u Skadar i prestolonasljedniku Aleksandru, koji je tamo boravio sa srpskom vrhovnom komandom, i kao dotadašnji predstavnik Crne Gore pri srpskom dvoru predao opozivno pismo. Pošto novi diplomatski predstavnik Crne Gore nije imenovan, time je praktično prestao rad diplomatskog predstavništva Crne Gore pri srpskom dvoru. No, time nijesu bili prekinuti diplomatski odnosi između dvije zemlje. Iako se više nijesu odvijali na recipročnoj osnovi, jer je mjesto crnogorskog predstavnika bilo upražnjeno, oni nijesu ničim bili dovedeni u pitanje, budući da je diplomatski predstavnik Srbije i dalje bio akreditovan pri crnogorskom dvoru. U svakom slučaju, predajom opozivnih pisama je završilo rad i drugo po redu, diplomatsko predstavništvo Crne Gore na strani. OSNIVANJE POSLANSTVA U PARIZU I AKTIVNOSTI NA USTANOVLJENJU DIPLOMATSKIH PREDSTAVNIŠTAVA CRNE GORE U BEČU, PETROGRADU I ALBANIJI: Poslije otvaranja poslanstva u Beogradu neposredno prije nego što su pregovori o uniji ušli u glavnu fazu, a i nakon toga, tokom Prvog svjetskog rata (mada su pregovori vođeni u pravcu uspostavljanja zajedničkih diplomatskih predstavništava u inostranstvu), Crna Gora je radila i na otvaranju svojih samostalnih diplomatskih misija u drugim evropskim zemaljama. O otvaranju poslanstva u Beču na početku druge decenije XX vijeka pisala je i austrougarska štampa tako da je krajem decembra 1913. u ministarstvo inostranih djela Crne Gore stigla ponuda jedne češke firme iz Beča za opremanje prostorija budućeg poslanstva. Ministarstvo je povodom toga saopštilo da pitanje otvaranja kraljevskog poslanstva u Beču nije još definitivno riješeno, ali da će, s obzirom na običaj po kome je namještanje poslanstva prepušteno samom poslaniku, licu koje bude imenovano preporučiti zainteresovanu firmu. Pošto je u konceptu pisma precrtan dio teksta koji relativizuje mogućnost otvaranja crnogorskog poslanstva u Beču, očigledno je da su planovi u tom pogledu bili vrlo ozbiljni. Međutim, do realizacije cijelog projekta, ipak, nije došlo. O želji Crne Gore da otvori svoje diplomatsko predstavništvo u Albaniji govori se u izvještaju ruskog predstavnika sa Cetinja, Obnorskog, od 19. aprila 1914. On je obavještavao svoju vladu da je crnogorski ministar inostranih djela, Petar Plamenac, u razgovoru s njim i ostalim predstavnicima stranih država ukazivao na poželjnost skorašnjeg naznačenja albanskog diplomatskog predstavnika u Crnoj Gori i crnogorskog u Albaniji. I dok je ruski diplomatski predstavnik upozoravao na neblagovremenost tog akta, jer novostvorenoj albanskoj državi nijesu još bile utvrđene državne granice, niti uspostavljena vlast u njoj, austrougarski predstavnik na Cetinju, baron Oto, uvažavajući isticane razloge, je ipak tvrdio da će u svakom slučaju to pitanje doći na red čim se uredi stanje na albanskoj granici, najvjerovatnije u jesen te godine (1914). Međutim, od svih pomenutih, najdužu i najuporniju diplomatsku aktivnost poslije Balkanskih ratova Crna Gora je vodila radi otvaranja svog stalnog diplomatskog predstavništva u Petrogradu. Već u oktobru (29. septembra/12. oktobra) 1913. Aleksandar Girs javlja sa Cetinja da je iz tajnih i pouzdanih izvora saznao kako kralj Nikola i crnogorska vlada očekuju njegov odlazak na odsustvo da bi zvanično zamolili rusku vladu da da pristanak da u svojstvu diplomatskog predstavnika Crne Gore pri carskom dvoru akredituje Jova Popovića, bivšeg delegata Crne Gore na Mirovnoj konferenciji u Londonu. Ne želeći da prejudicira odnos ruske vlade prema principijelnoj strani tog pitanja, Girs je posebno skretao pažnju da ličnost Popovića u očima naroda uživa slabu reputaciju zbog svoje ne naročito dobre prošlosti, ističući da bi izbor pomenutog kandidata na dužnost diplomatskog predstavnika Crne Gore u Rusiji u narodu bio primljen s nerazumijevanjem i uvredom. Obavještenja, koja je Girs u početku dobijao iz diplomatskih i drugih pouzdanih izvora, potvrdili su njegovi kasniji kontakti sa ministrom spoljnih poslova, Petrom Plamencom. Početkom oktobra 1913. Girs je zvanično obaviješten da je u državnom budžetu bila predviđena suma za rad diplomatskih misija Crne Gore u Beogradu, Petrogradu i Beču i da je vlada riješila da u Petrograd pošalje Jova Popovića. Plamenac je, prema Girsovom izvještaju od 13/26. oktobra 1916, tražio da Popović što prije krene u mjesto služenja, iako prije toga od crnogorske strane nije tražen agreman za toga ili drugoga diplomatskog predstavnika u Rusiji, tako da ni saglasnost ruske vlade na ustanovljenje crnogorske misije u Petrogradu nije bila dobijena. Upozorivši na to, Girs je ipak Plamenčev zahtjev, kao zvanično traženje Crne Gore, dostavio svojoj vladi. Kako odgovor iz Petrograda nije stizao, na Cetinju su vršili pritisak na Obnorskog, koji je u Girsovoj odsutnosti kao sekretar ruskog poslanstva otpravljao poslove misije, da se ta stvar što prije riješi. Izvještavajući o tome, Obnorski je u potpunosti dijelio stavove svojih prethodnika, smatrajući da bi prisustvo Popovića u Petrogradu jako otežalo rad ruskog poslanika na Cetinju, i da je u krajnjoj liniji, akreditovanje crnogorskog predstavnika u Rusiji nepotrebno.

Pašić brine o crnogorskoj državnoj kasi

Pošto se ovo pitanje nije rješavalo samo na relaciji Cetinje - Petrograd već je za rusku vladu bilo važno i mišljenje Beograda, a interesantno je i kakve je stavove o tome iznosila srpska vlada. Prema Hartvigovom izvještaju iz Beograda od 12/25. novembra 1913, Pašić se, kada je upoznat s namjerom kralja Nikole da imenuje svoje diplomatske predstavnike u različitim evropskim centrima, izjasnio protiv toga ‘suvišnog opterećenja crnogorske državne kase’, podvukavši posebno beskorisnost otvaranja poslanstva u Beogradu i Petrogradu. Što se, pak, samog poslanstva u Petrogradu tiče, namjere crnogorske vlade, prema Pašiću, nijesu imale diplomatski, već politički karakter. Na osnovu informacija koje je on dobio od Lazara Mijuškovića, Crna Gora je željela da se tim putem oslobodi tutorstva ruskog diplomatskog predstavnika na Cetinju. Kralj Nikola je, naime, smatrao da bi mogao, ako ima svoje povjerljivo lice u prijestonici Rusije, s više uspjeha davati odgovarajuće nijanse stavovima koje Crna Gora zastupa. Što se tiče ličnosti predloženog predstavnika, i u Beogradu su bili sličnog mišljenja u pogledu njegove nepodobnosti. Svakako da poslije negativnih reakcija ruskih diplomatskih predstavnika na Cetinju i Beogradu iznijetog stava srpske vlade, ni odgovor imperatorskog ministarstva u pogledu otvaranja diplomatskog predstavništva Crne Gore nije mogao biti pozitivan. Obnorski ga je, prema izvještaju od 15/30. decembra 1913, prenio kralju Nikoli, ističući tom prilikom da je prema stavu ruske vlade dovoljna imperatorska misija na Cetinju radi tačnog obavještavanja Rusije o potrebama ‘jednoplemenog crnogorskog naroda’. Štaviše, prema ovom tumačenju, to otvaranje samo bi otežalo rješavanje važnih pitanja iz političkog života Crne Gore i saradnju s moćnom pokroviteljicom, ‘koja se uvijek bespristrasno i sa punom pažnjom odnosila prema potrebama crnogorskog naroda’. Obnorski dalje navodi da je kralj Nikola s potpunim spokojstvom primio vijest o neuspjehu njegovog traženja, izrazivši imperatorskom ministarstvu zahvalnost za ‘principijelno rješenje pitanja o vojnoj pomoći i subvencijama’. U stvari, nikakvu vojnu pomoć Rusija u to vrijeme nije davala Crnoj Gori, a bile su prekinute i isplate subvencija. Nepoštovanje Vojne konvencije iz 1910. ulaskom u Prvi balkanski rat, kao i ignorisanje zahtjeva ruskog cara povodom skadarske krize, učinili su da ni u prvoj godini Prvog svjetskog rata Crna Gora od Rusije nije dobijala finansijsku ni vojnu pomoć. Izdržavanje crnogorske vojske vršeno je preko Srbije, iza čega je dobrim dijelom stajala ruska vlada. Tek početkom 1915. Rusija je odobrila Crnoj Gori brašno za ishranu stanovništva, a nešto kasnije, u oktobru, zajam od 8.000.000 franaka, koji je trebalo isplatiti preko banke u Parizu. Pitanje otvaranja diplomatske misije Crne Gore u Petrogradu time je za izvjesno vrijeme bilo skinuto s dnevnom reda. Do kraja samostalnog postojanja Crne Gore, ono će biti pokrenuto još jedanput u toku Prvog svjetskog rata, tj. početkom 1915. Situacija u kojoj se Crna Gora tada nalazila zahtijevala je vojnu pomoć saveznika. Kako su bez uspjeha ostala nastojanja ispoljena već od prvih dana rata da se uspostavi veća vojna saradnja sa Francuskom, angažovanjem, pored ostalog, i francuske artiljerijske jedinice koja se povukla iz Skadra za osvajanje Kotora i Dubrovnika, Crna Gora se u traženju pomoći ponovo okrenula Rusiji. Da bi se popravili odnosi sa ovom zemljom, kralj je želio da u ruskoj vrhovnoj komandi ima svog delegata. Zahvaljujući rodbinskim vezama, preko svojih kćerki koje su bile udate za velike ruske kneževe, kralj Nikola je uspio da izdejstvuje da njegov zet, veliki knez Nikolaj Nikolajevič, vrhovni komandant ruske vojske, zatraži da se pri ruskoj vrhovnoj komandi angažuje crnogorski vojni delegat. U početku, kao ličnost za tu misiju pominjan je divizijar Luka Gojnić, ali je ipak odlučeno da se pošalje Mitar Martinović. Pod izgovorom da ide u kratkoročnu vojnu misiju da bi u Rusiji izdejstvovao pomoć u novcu, materijalu i hrani, Martinović je sa Cetinja otputovao 1/14. aprila 1915. Imenovanje crnogorskog vojnog delegata nije, međutim, bilo uslovljeno samo razlozima vojnotehničke prirode. Diplomatski predstavnik Srbije na Cetinju najprije je obavještavao svoju vladu da će Martinovićeva misija tretirati pitanja o naoružanju i ishrani, ali da će imati i zadatak da dokaže velikom knezu Nikolaju Nikolajeviču potrebu zauzimanja Skadra i da ga upozna sa još nekim željama crnogorskog kralja. Međutim, već početkom marta pristigli su izvještaji da Martinovićeva misija nije tehničke prirode, jer je Rusija pitanje naoružanja Crne Gore skinula s dnevnog reda otvarajući Crnoj Gori u tu svrhu kredit u Parizu, nego da kralj Nikola, kome se čini da se približava kraj rata, hoće da se emancipuje od Srbije. Uspostavljanjem neposrednih vojnih, a po mogućnosti i diplomatskih veza s Rusijom, težilo se i emancipaciji Crne Gore od Srbije.

Pokušaj uspostavljanja misije u Rusiji

S obzirom na ukupan razvoj događaja početkom 1915, izgledalo je da više ili manje potpuno ujedinjenje dvije države ništa ne može spriječiti. Čak i pod uslovom da se u prvo vrijeme sačuvaju obje dinastije, gotovo izvjesno je bilo da će do ujedinjenja doći. Zbog toga se sa misijom Mitra Martinovića želio usporiti taj proces, tj. napraviti korak dalje od prostog detaširanja vojnog delegata, isticanjem samostalne međunarodne pozicije Crne Gore. Načelnik Štaba vrhovne komande crnogorske vojske general Božidar Janković i ruski vojni agent u Crnoj Gori Nikolaj Mihailović Potapov su procjenjivali da ‘ako se Mitar stvarno ‘uklini’ u Petrogradu kao poslanik, onda će se pitanje srpsko-crnogorskog ujedinjena iskomplikovati’. I u izvještaju Obnorskog sa Cetinja od 6/19 aprila 1915. izražava se opravdana sumnja da crnogorska vlada tim putem želi da kratkoročnu tehničku misiju Martinovića pretvori u stalnu misiju ne samo vojnog nego i diplomatskog karaktera. Ruski vojni agent na Cetinju N.M. Potapov u svom dnevniku bilježi da mu je namjere te vrste sasvim otvoreno saopštio sam Martinović. Svoj razgovor sa Martinovićem Potapov opisuje na sljedeći način: ‘Umjesto u Pariz Mitar izjavi da ide u Petrograd radi nabavke vojne i tehničke opreme za artiljeriju. Kad sam izrazio zadovoljstvo što Mitra očekuje tako prijatno putovanje, on je dodao u povjerenju da će ostati u Rusiji duže jer je predloženo da bude opunomoćeni predstavnik kod vrhovnog komandanta. To je već postalo ozbiljnije, pa kada mi je Mitar rekao da će takođe povremeno da posjećuje Sazonova i uz to me pitao da li bi bilo bolje zbog toga zatražiti agreman od ruske vlade, shvatio sam da jednostavno zakulisnim putem žele od Mitra da naprave poslanika u Petrogradu, pa sam požurio da odgovorim da bi naravno bilo poželjno i čak neophodno da ima prethodno agreman od naše vlade ukoliko želi da sa ovom ima posla u službenim pitanjima’. Ruski vojni agent u svojim dnevničkim bilješkama navodi da je Mitar dodao i to da se očekuje ‘saopštenje velike knjeginje Milice da li mi je potreban agreman’ jer nije želio da bude u lažnom položaju. I prema izjavi Mitra Martinovića, objavljenoj u Zborniku dokumenata A. Luburića, on je od crnogorske vlade bio imenovan ‘za vojnog izaslanika i opunomoćenog otpravnika poslova’. Ne ulazeći u to kakve su namjere vlade zaista bile, činjenica je, ipak, da Martinović u Rusiji nije imao nikakve diplomatske funkcije i da ni u kom slučaju nije imao status diplomatskog predstavnika u rangu otpravnika poslova. Pregovori te vrste radi dobijanja agremana nijesu vođeni ni s ruskom vladom, a izvještaji koji su u vezi s tim zahtjevom stizali do diplomatskih i vojnih predstavnika Rusije i Srbije iz Crne Gore govorili su o ocjenama o nesvojevremenosti i nesvrsishodnosti takvoga akta. Obnorski je prije Martinovićevog odlaska u Rusiju saopštio ministru inostranih poslova Petru Plamencu, da njegova misija može imati isključivo vojnotehnički karakter. Čak i u toj oblasti ona je bila ograničenog dometa, jer, prema stavu carske vlade, Rusija nije bila u mogućnosti da iz vlastitih vojnih rezervi pruži vojnu pomoć Crnoj Gori, već je radi toga otvorila u Parizu kredit od 8 - 10 miliona franaka za naoružanje crnogorske vojske. Što se tiče Martinovićevih nagovještaja o razgovorima sa članovima ruske vlade o opštim političkim pitanjima, skrenuta mu je pažnja da se razmjena mišljenja te vrste može voditi samo preko ruske carske misije na Cetinju. Zato se Martinovićeva misija morala ograničiti na usku oblast čisto vojno-tehničkih pitanja, mada i tu u smanjenom obimu, jer je vođenje tih poslova u Crnoj Gori bilo u rukama srpskih vojnih delegata. Zato je i vojni delegat Rusije na Cetinju, N. Potapov bio protiv odlaska Martinovića za stalnog delegata u Rusiji. I izvještaji ruskog diplomatskog predstavnika iz Beograda, koji je, u stvari prenosio Pašićeve stavove, govorili su protiv bilo kakvog diplomatskog karaktera Martinovićeve misije. I on je upozoravao da Crna Gora želi da "prisustvo divizijara Martinovića u štabu ruske Vrhovne komande koristi sa ciljem da pri zaključenju mira crnogorske interese odvoji od interesa srpskih u pitanju teritorijalnog proširenja". Sa srpske strane je, osim toga, istaknuto da će u slučaju prihvatanja generala Martinovića od strane ruske vlade i za stalnog vojnog izaslanika biti nepotreban ne samo boravak srpskih oficira u Crnoj Gori i isplata ratne subvencije Crnogorcima, nego da će i rad na zbliženju Crne Gore i Srbije biti otežan. Ministar spoljnih poslova S. D. Sazonov je 25. aprila/ 3. maja obavijestio cara o Martinovićevoj misiji. Crnogorske težnje za uspostavljanjem svog predstavništva u Rusiji okarakterisao je suprotno pravcu rusko-crnogorskih političkih odnosa. Takođe je upozorio da kralj Nikola time želi da odvoji interese Crne Gore od srpskih interesa i da to može za "sobom da povuče posljedice koje će donijeti štetu jugozapadnom slovenstvu", a može smetati i interesima Rusije "da se jednokrvne države obogate zemljama i da se u njima stvori mogućnost trajnog, mirnog, političkog i ekonomskog razvitka".

Pariski otpravnik poslova bez poslanstva

S obzirom na navedene ocjene ruskih zvaničnika, očigledno je da s rezervom treba prihvatiti stavove, koji se u literaturi navode, a prema kojima je Martinović ‘ipak primljen za vojnog delegata u štabu Vrhovne komande i za otpravnika poslova kod ruske vlade’. Posebno to važi za njegove diplomatske funkcije, ali i u pogledu njegovog stvarnog angažmana kod stalnog zvaničnog vojnog delegata može, takođe, biti izvjesne sumnje. Da se i u jednom i u drugom smislu te ocjene mogu relativizirati, svjedoči i način na koji je Martinovićeva misija završena. Pri štabu Vrhovne komande Rusije on je ostao do sredine novembra 1915, a tada je otišao ‘po svojoj volji uviđajući da njegov dalji ostanak u Rusiji nema nikakvog praktičnog značaja’. Bez uručivanja opozivnih ili bilo kakvih drugih pisama, vratio se u Crnu Goru. POSLANSTVO U PARIZU: I pored neuspjelih prethodnih pokušaja, u otežanim međunarodnim uslovima, Crna Gora je ipak krajem 1915. uspjela da ustanovi još jedno diplomatsko predstavništvo svoje zemlje. Njena treća po redu i u to vrijeme opet jedina aktivna stalna diplomatska misija bila je ustanovljena u francuskoj prijestonici. O tome kako je došlo do akreditovanja diplomatskog predstavnika Crne Gore u Parizu najpotpunije podatke navodi dr Dimitrije - Dimo Vujović. Vujović ističe da inicijativa za uspostavljanje uzajamnosti u diplomatskom predstavljanju akreditovanjem crnogorskog izaslanika na francuskom dvoru nije potekla od vlade Crne Gore, već od njenog generalnog konzula u Parizu Luja Brinea. Notom, u kojoj je bio sadržan zahtjev te vrste, on se 9. septembra 1915. obratio Ministarstvu spoljnih poslova Francuske. Iznoseći razloge zbog kojih Crna Gora nije imala mogućnosti da otvori svoje poslanstvo u Parizu, istakao je da ona to želi da učini sada ‘brigom svog generalnog konzula’. U pismenom obraćanju francuskoj vladi predlagao je sebe za vršioca dužnosti otpravnika poslova do momenta ‘kada okolnosti dozvole da crnogorska vlada akredituje jednog svog državljanina kao svog stalnog poslanika’. Pošto takav tok procedure radi otvaranja stalne diplomatske misije nije bio uobičajen u međunarodnoj praksi, prije svega zbog nekompetentnosti subjekta koji je takvo pitanje pokrenuo, Ministarstvo spoljnih poslova Francuske zatražilo je o tome zvaničan stav crnogorske vlade. Da je između Brineovih koraka i namjera vlade Crne Gore u vezi sa ovim pitanjem bilo određenih neusklađenosti svjedoči i podatak da je predsjednik crnogorske vlade u dva navrata na upit Ministarstva spoljnih poslova Francuske izbjegao da odgovori da li iza Brineovog zahtjeva stoji njegova vlada. Ministarstvo spoljnih poslova Francuske je zbog toga bilo prinuđeno da 25. septembra 1915. godine ponovo zatraži odgovor, odnosno zamoli za pružanje dodatnih objašnjenja. Pošto su, međutim, ona i ovoga puta izostala, za spoljnopolitičku resornu službu francuske vlade, a posebno njenog diplomatskog predstavnika na Cetinju Delaroša Vernea, pitanje otvaranja diplomatskog predstavništva Crne Gore u Parizu počelo je da dobija neprijatan sadržaj. Naime, svako dalje interesovanje za stav crnogorske strane moglo se tumačiti postojanjem ‘posebne želje francuske vlade za otvaranjem crnogorskog poslanstva u Parizu’. Ipak, u oktobru 1915, sa jednomjesečnim zakašnjenjem, uslijedio je pozitivan, mada neuobičajen odgovor iz Crne Gore. Crnogorska vlada je saopštila ‘da bi bila srećna, ako to francuskoj vladi ne čini neugodnost’, da se njenom generalnom konzulu Luju Brineu prizna svojstvo otpravnika poslova, ali ne i otvaranje poslanstva, jer je to nemoguće zbog finansijskih teškoća Crne Gore. Stavove crnogorske vlade koje je ministar spoljnih poslova Crne Gore, Petar Plamenac, u razgovoru saopštio francuskom poslaniku na Cetinju, Luj Brine je iskoristio za formulisanje svojih novih predloga Ministarstvu spoljnih poslova Francuske. Tražio je da se do konačnog otvaranja poslanstva u Parizu njemu prizna diplomatski status, odnosno da ‘njegov generalni konzulat vrši službu diplomatske agencije’, s obzirom na to da mu je dodijeljena titula otpravnika poslova. Pošto je i ovoga puta nedostajao zvanični zahtjev crnogorske vlade, u francuskom Ministarstvu spoljnih poslova Brineova obnovljena inicijativa ponovo nije tretirana kao zvaničan akt koji bi mogao poslužiti kao osnov za donošenje odluke o uspostavljanju reciprociteta u diplomatskom predstavljanju. Tek kada je posredstvom Brinea 15. novembra 1915, ipak, uručen takav pismeni zahtjev vlade, u kome se izražavala zahvalnost ‘ako se Brineu prizna status otpravnika poslova’, bile su otklonjene proceduralne smetnje da se ovo pitanje uzme u razmatranje. Zauzevši pozitivan stav pri njegovom rješavanju, francuska vlada je u junu 1916. prihvatila Brinea za otpravnika poslova Crne Gore u Francuskoj. Tako se u svojstvu diplomatskog predstavnika Crne Gore na listi akreditovanih predstavnika stranih država u Francuskoj našao i Luj Brine.

Eliminisanje Crne Gore se podrazumijevalo

Otvaranje crnogorskog poslanstva u Parizu zbog kapitulacije crnogorske vojske i napuštanja zemlje od strane kralja i vlade, odnosno njihovog skorog dolaska u francusku prijestonicu, ubrzo je izgubilo primarne karakteristike diplomatskog predstavljanja. Pošto su izbjegli crnogorski političari u kojima je bila oličena crnogorska državnost i sami boravili u Parizu, razlog za njihovo posebno diplomatsko predstavljanje putem stalno akreditovanog predstavnika izgubio je osnovni smisao. Ipak, na dužnosti otpravnika poslova Brine je ostao do februara 1917. Otpravništvo nakon toga nije ukinuto, već je na Brineovo mjesto, kao zastupnik otpravnika poslova i generalnog konzula, postavljen Dragutin Matanović, raniji sekretar u Ministarstvu spoljnih poslova Crne Gore. Njegova dužnost, prema ukazu o imenovanju objavljenom u "Glasu Crnogorca", bila je da ‘otpravlja poslove Knjaževskog crnogorskog poslanstva pri francuskoj Vladi i našeg Đeneralnog konzula u Parizu’. Nakon Matanovićeve ostavke u julu 1917. za novog otpravnika poslova i generalnog konzula imenovan je Rene Le Turner, dotadašnji vicekonzul u francuskoj prijestonici i bivši advokat pri apelacionom sudu u Parizu. On je na toj dužnosti ostao do prekida diplomatskih odnosa između Crne Gore i Francuske 20. decembra 1920. godine. Mada bližih podataka o njegovom radu nemamo, očigledno je da diplomatsko predstavništvo Crne Gore u Francuskoj nije moglo imati većeg uticaja na crnogorsko - francuske odnose, niti na diplomatsko predstavljanje Crne Gore. POSLANSTVO U VAŠINGTONU: U mnogo težoj međunarodnoj situaciji, stvorenoj kapitulacijom crnogorske vojske, odnosno izlaskom Crne Gore iz rata početkom 1916. godine, koje je pratilo kompromitacija crnogorske izbjegličke vlade i dinastije i jačanje pokreta za ujedinjenjem sa Srbijom, krajem 1917. preduzete su diplomatske aktivnosti u cilju otvaranja diplomatskih predstavništava Crne Gore u Londonu i Vašingtonu. Kraljevina Crna Gora u to vrijeme je imala samo jedno diplomatsko predstavništvo na strani. Vidjeli smo da se na dužnosti otpravnika poslova Kraljevskog crnogorskog poslanstva pri francuskoj vladi i generalnog konzula u Parizu, nakon ostavke Dragutina Matanovića, nalazio dotadašnji vicekonzul Crne Gore u Francuskoj, Rene Le Turner. Otvaranje poslanstava u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama trebalo je da bude jedan od puteva za potvrdu suverenosti Crne Gore, njenu privrednu i političku rehabilitaciju, a time i za ravnopravniju poziciju sa Srbijom u pregovorima o ujedinjenju, odnosno o sada sve jasnije isticanom ujedinjenju jugoslovenskih naroda. Koliki su mogli biti stvarni domašaji tih napora postaje jasno ako se, makar i površno, sagleda pozicija Crne Gore prema Srbiji i prema ostalim savezničkim zemljama u posljednjoj etapi rata, i obrati pažnja na ‘podudarnost’ njenih političkih planova sa savezničkim ratnim ciljevima i ciljevima srpskog i ostalih jugoslovenskih naroda. Kapitulacija crnogorske vojske u januaru 1916. godine osjetno je doprinijela slabljenju interesovanja savezničke diplomatije za dalju sudbinu Crne Gore i stvaranju uvjerenja da je treba pripojiti budućoj jugoslovenskoj državi ili Srbiji. Razmišljanja u tom pravcu bila su prisutna kod većine predstavnika savezničkih sila, a konkretan izraz su našla u aktivnostima i političkom djelovanju srpske vlade. Ona se u drugoj polovini 1916. jasno opredijelila za koncept bezuslovnog ujedinjenja Crne Gore i Srbije, što znači da se njen rad u to vrijeme zasnivao na principima bitno drugačijim od onih na kojima su vođeni pregovori o međusobnim odnosima dvije države u prvoj polovini 1914. Da se nije radilo o slučajnoj izmjeni početnih političkih stavova, već o vrlo ozbiljno isplaniranim pravcima djelovanja, svjedočio je i detaljan program rada sadržan u Pašićevom referatu usvojenom na sjednici Ministarskog savjeta 15/28. decembra 1916. U Pašićevom referatu, između ostalog, je stajalo: ‘Kad se pitanje ujedinjenja ne može odložiti, jer bi se time pogoršalo stanje i rješenje bi pošlo rđavim putem, onda smo silom okolnosti prinuđeni da prema tom pitanju zauzmemo određeno držanje. Prema ocjeni prilika u zemlji i na strani držanje srpske kraljevske vlade trebalo bi da se rukovodi sledećim obzirima i pogledima’. U jedanaest posebnih tačaka u nastavku je razrađen plan aktivnosti srpske vlade na ujedinjenju. Osim ciljeva političkog djelovanja prema Crnoj Gori, u njemu su razmotreni i načini na koje se do njih moglo doći. Bezuslovno ujedinjenje trebalo je izvršiti jačanjem unionističkog pokreta ‘izbjegavajući nasilne i krvave mjere’. Podrazumijevalo se eliminisanje Crne Gore kao posebne države, pa i bilo kog drugog vida njene političke autonomije, što je, svakako, značilo detronizaciju kralja Nikole i silazak sa političke scene dinastije Petrovića. Da bi se to postiglo, trebalo je stvoriti novo političko tijelo koje bi, u saradnji sa srpskom vladom, odnosno njenom resornom službom - Crnogorskim odsekom, poslove ujedinjenja privelo kraju.

Protiv Crne Gore bez imalo prikrivanja

S tim ciljem je početkom marta (19. februara/ 4. marta 1917) u Parizu formiran Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje na čelu sa bivšim predsjednikom izbjegličke vlade, Andrijom Radovićem. Rad na ujedinjenju Crne Gore i Srbije, prema zamisli srpske vlade, imao se odvijati nezavisno od jugoslovenskog ujedinjenja, na kome je ona samostalno radila od donošenja ratnih ciljeva u Nišu 7. decembra 1914, a potom od maja 1915. u saradnji sa Jugoslovenskim odborom kao predstavnikom jugoslovenskih naroda u Austro - Ugarskoj. U aktivnostima na jugoslovenskom ujedinjenju željela se izbjeći politička saradnja sa crnogorskom izbjegličkom vladom kao zvaničnim reprezentom Crne Gore, ali i sa predstavnicima Crnogorskog odbora, čiji je prevashodan zadatak bio da radi na srpsko - crnogorskom ujedinjenju. Ni na najznačajnijem političkom sastanku koji je u toku rata organizovala srpska vlada, na kome su usaglašeni glavni principi - organizovanje buduće države, prilikom donošenja Krfske deklaracije (20. jula 1917), nije bilo zvaničnih predstavnika crnogorske izbjegličke vlade, ali ni Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje. Ni u usvojenim rješenjima Deklaracije, o principima i formama konstituisanja nove jugoslovenske države, nije spomenuto pitanje državnopravnog položaja Crne Gore. S obzirom na to da je svakako trebalo da ona uđe u sastav nove države, gašenje njenog međunarodno-pravnog subjektiviteta očigledno je bilo prepušteno odnosima dvije zemlje, a njihovo prethodno međusobno u-jedinjenje se pretpostavljalo. Zvanična crnogorska vlada i kralj Nikola nijesu, dakle, imali uticaja na već odmakle projekcije budućih odnosa na jugoslovenskim prostorima, iza kojih je stajala vlada Nikole Pašića. Ni u pogledu srpsko - crnogorskog, a ni šireg jugoslovenskog ujedinjenja i stvaranja nove jugoslovenske države, u čijem sastavu je trebalo da bude i Crna Gora, za njih nije bilo predviđeno pravo donošenja političkih odluka. Njihova pozicija i u jednom i u drugom slučaju bila je potisnuta mnogo značajnijom, političkom i vojnom, ulogom Srbije. Međutim, položaj crnogorske dinastije i njene vlade nije bio mnogo bolji ni u odnosima sa drugim zemljama, posebno glavnim savezničkim silama. Naprotiv: intrige, diskriminacije, omalovažavanje i, iznad svega, nepovjerenje prema kralju Nikoli i dinastiji Petrović bili su prisutni na svakom koraku’. Blokada njihovog političkog djelovanja ogledala se ‘u onemogućavanju crnogorskim predstavnicima da prisustvuju na konferencijama i sastancima, a vlada u Neju bila je često ostavljena bez obavještenja o predstojećim planovima i odlukama savezničkih vlada’, iako su se neke od tih odluka najdirektnije ticale Crne Gore. Takvim ponašanjem ‘saveznici su, namjerno ili ne, vodili politiku protiv Crne Gore i njenog suverena’. Bez imalo prikrivanja: ‘U svakodnevnim dodirima i opštenju sa predstavnicima Crne Gore vidljivi su arogancija, samovolja, pa čak i otvoreni prezir. Kralj i njegovi ministri postali su meta najoštrijih kritika zbog svoje politike i postupaka u prošlosti, reakcionarnosti i pretjeranih ambicija. Suočeni sa takvim okolnostima i držanjem savezničkih vlada, predstavnici Crne Gore često nisu bili u stanju da objasne svoj stav i politiku, pridobiju savezničke vlade da ublaže svoje nepovjerenje, a još manje da obezbijede njihovu podršku za svoje predloge i zahtjeve. Čak je i ruska vlada, poslije sloma crnogorske vojske, promijenila svoju politiku prema Crnoj Gori i intervencijom kod Engleske i Francuske podržala predloge o smanjivanju savezničkih subvencija Crnoj Gori, optužujući kralja i crnogorsku vladu da taj novac troše na propagandu protiv Srbije. Tako su subvencije koje je crnogorska vlada neredovno dobijala od savezničkih zemalja smanjene sa 800 na 400 hiljada franaka. Subvencije su bile uvedene krajem 1915. na predlog francuske vlade, s kojim su se saglasili engleski i ruski kabinet. Bilo je odlučeno da se, umjesto razmatranja zahtjeva za zajam od 26 -miliona franaka, Crnoj Gori pruži pomoć u namirnicama i da joj se dodijeli mjesečna subvencija od 800.000 franaka. Po osnovu navedene savezničke odluke do januara 1916. bila je isplaćena samo jedna mjesečna rata. Nakon kapitulacije crnogorske vojske iznos subvencije izbjegličkoj vladi, uz obrazloženje o nižim troškovima, smanjen je na 400.000 franaka. Sa odlukom o isplati saglasile su se Francuska, Engleska i Rusija, s tim što je neposredna novčana davanja trebalo da vrše francuska i engleska vlada. Od aprila 1917. iznos pomoći je smanjen na 200.000 franaka mjesečno. Mada neredovno, francuska i engleska vlada su savezničku subvenciju Crnoj Gori isp-laćivale do sredine 1919.

Sistematski rad protiv interesa Crne Gore


Diskreditacija i tiha izolacija crnogorskih zvaničnika koja je pri tom bila prisutna time nije dovođena u pitanje. Ona se zasnivala na ocjeni o pogrešnoj politici kralja Nikole u danima pred kapitulaciju kao i u pogledu načina napuštanja Crne Gore, ali i na sve jačem uvjerenju vlada savezničkih država da samostalno postojanje crnogorske države pripada prošlosti. Upravo ta “izolovanost u Evropi, nedostatak simpatija velikih sila i neshvatanje svog stvarnog položaja naveli su nejsku vladu i kralja Nikolu da se okrene Americi”. Pri tome se računalo na slabu američku obaviještenost o evropskim zbivanjima i na njenu darežljivost ispoljenu prema Crnoj Gori sličnim zemljama, Srbiji i Belgiji. Američki predsjednik je bio glavni zagovornik politike “samoopredjeljenja i oslobođenja malih naroda” i obnove njihovih država poslije rata. Osim toga, američka finansijska pomoć mogla je da učini Crnu Goru nezavisnom u odnosu prema, za crnogorsku stvar, neraspoloženim evropskim državama. Podrška iz Vašingtona mogla je biti i snažan politički argument pred narodom u zemlji kad se, po planiranom povratku kralja, bude postavilo pitanje dalje sudbine Crne Gore. Jednom riječju, računalo se da bi materijalna i politička pomoć Sjedinjenih Država bila garant za dalju egzistenciju crnogorske države, a samim tim i dinastije Petrović. Imalo se u vidu i to da bi crnogorska vlada na taj način dobila mogućnost “da djeluje na neutralisanje crnogorske političke emigracije u Sjedinjenim Državama, posebno djelatnosti Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje koji je imao svoje pristalice i organizacije širom te zemlje”. Isto se željelo postići i u pogledu suprotstavljanja zvaničnim predstavnicima Srbije koji su ometali rad na prikupljanju dobrovoljaca i sistematski radili protiv interesa Crne Gore. Zbog svega toga, od jula 1917. paralelno sa intenzivnim diplomatskim aktivnostima izbjegličke vlade u cilju angažovanja američke administracije za pružanje novčane pomoći Crnoj Gori radilo se i na otvaranju diplomatskog predstavništva u Sjedinjenim Državama. Do proljeća 1916. veze između Crne Gore i SAD održavane su i posredstvom Mihaila Pupina, počasnog generalnog konzula, koga je na toj dužnosti zamijenio kapetan Seferović, dotadašnji konzul Crne Gore u Kanadi. Uspostavljanje stalne diplomatske misije trebalo je da olakša rješavanje finansijskih pitanja, ali je imalo i širi značaj. U određenoj mjeri tim nastojanjima pridavana je uloga političkog činioca od posebne važnosti u pogledu potvrde i obezbjeđivanja garancija za dalju samostalnu, suverenu egzistenciju Crne Gore. Prvi zahtjev crnogorske vlade vladi Sjedinjenih Država, za izdavanje agremana za poslanika Crne Gore u Vašingtonu, upućen je 22. avgusta 1917. Tadašnji predsjednik crnogorske vlade, Evgenije Popović, to je učinio posredstvom američkog ambasadora u Parizu, Grejvsa Šarpa. U prvim vijestima o otvaranju novog diplomatskog predstavništva Crne Gore, pronosili su se glasovi da će za diplomatskog predstavnika u Vašingtonu biti imenovan Lazar Mijušković, a u Londonu Dušan Gregović. Te informacije ipak su bile netačne, jer je vlada Evgenija Popovića, od samog početka, tražila da kao diplomatski predstavnik Crne Gore u SAD bude primljen Petar Plamenac, bivši ministar spoljnih poslova. Crnogorski zahtjev za otvaranje diplomatske misije u Vašingtonu podržala je Italija. Njena podrška je bila izražena u direktnom razgovoru kralja Viktora Emanuela III s kraljem Nikolom prilikom njihovog susreta u Parizu u septembru 1917, ali i u političkom posredovanju italijanske vlade u Stejt departmentu. Intervencija italijanskog poslanika De Čilera značajno je uticala na ubrzavanje rješavanja crnogorskog zahtjeva, koje je do tada teklo dosta sporo i s krajnje neizvjesnim ishodom. Zahvaljujući tome, 8. oktobra 1917. ministar spoljnih poslova SAD “ Lansing je obavijestio Šarpa da je vlada Sjedinjenih Država razmotrila zahtjev” i da će biti “srećna da primi akreditovanog poslanika Crne Gore”.
Zvaničan pristanak američke vlade da primi crnogorskog poslanika, vlada u Neji je ocijenila kao svoj veliki politički uspjeh. Izgledalo je da je imenovanje Petra Plamenca za njenog diplomatskog predstavnika gotova stvar. Međutim, pošto je priroda ovog pitanja bila mnogo složenija od običnog uspostavljanja diplomatskih odnosa između dvije zemlje, budući da je izražavala i politički stav u pogledu podrške i drugih zahtjeva vlade u Neji, ona je naišla na oštru reakciju savezničkih država, koje su iz različitih razloga, i sa manje ili više jasnim ciljem, bile protiv bilo kakve podrške Crnoj Gori i njenoj izbjegličkoj vladi. Posebno jasno to je bilo izraženo u stavovima srpske, francuske, ali i britanske vlade.

Pašić: Svim silama protiv Petra Plamenca

Nakon što se saznalo za američku odluku, srpska vlada je već 9. oktobra preko svog diplomatskog predstavnika u Parizu, Vesnića, uputila poruku svom poslaniku u Vašingtonu, Ljubi Mihailoviću, da je u vezi s traženim agremanom za Petra Plamenca potrebno “onemogućiti njegovo izdavanje ma na koji način”. Narednog dana Mihailoviću je bliže instrukcije uputio i sam Pašić. U njima je, pored ostalog, stajalo: “Pohitaj da pre no što dobije agreman izađe u srpskim i drugim novinama njegov životopis i kao privatnog čoveka i kao političara. Njegov život dobro poznaju pored Vas Mićun Pavićević, Steva Bogdanović i Miloš Ivanović. Radite svim silama da mu se agreman ne izda nikako”.
Postupajući po instrukcijama svoje vlade, Mihailović je 21. oktobra pomoćniku američkog državnog sekretara, Viliamu Filipsu, uputio memorandum protestujući “protiv odluke američke vlade da primi poslanika Crne Gore”. U memorandumu kralj Nikola je optužen za zaključivanje separatnog mira s Austro - Ugarskom i “izdaju zajedničke stvari”. Mihailović je takođe upozorio “na rđav utisak koji će se stvoriti ukoliko američka vlada primi predstavnika vladara koji je izdao srpski narod”, te da “pokušaji kralja Nikole da osigura agreman za svoje predstavnike u drugim zemljama nisu uspjeli”. Slično Mihailoviću, u ime Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje o “anti-nacionalnoj i neiskrenoj politici” kralja Nikole, posredstvom američkog diplomatskog predstavnika u Parizu, posebni memorandumom Stejt department je obavijestio Andrija Radović. Radović je ukazao na razlike koje postoje između aspiracija kralja Nikole, s jedne strane, i naroda Crne Gore, sa druge strane. Ukazujući da narod u Crnoj Gori želi ujedinjenje sa Srbijom, kao i drugim jugoslovenskim narodima poslije završetka rata, Radović je naglasio da se kralj Nikola tome stremljenju suprotstavlja. Narod Crne Gore, sa druge strane, treba da se ujedini sa svojom braćom ne samo zato što oni čine jedan narod, već zbog toga što “ekonomski razlozi nameću ovo ujedinjenje, oni su uslov našeg daljeg postojanja”. U radu zvaničnih srpskih vlasti i Crnogorskog odbora da se odluka američke vlade promijeni, odnosno ne izda saglasnost za postavljanje Plamenca, posebno uzbuđenje je izazvao telegram Ljube Mihailovića od 28. oktobra 1917. da je “američka vlada dala u načelu pristanak primiti crnogorskog poslanika iz razloga što je nedavno i vlada Engleske odgovorila u istom smislu”. Pošto je eventualno otvaranje diplomatskog predstavništva Crne Gore u Velikoj Britaniji dodatno komplikovalo pravce političkog djelovanja Srbije u cilju ujedinjenja dvije zemlje, Pašić je povodom dobijenog telegrama naložio da se njegov sadržaj odmah saopšti srpskom poslaniku u Londonu, Jovanu Jovanoviću Pižonu, s pitanjem “da li mu je poznato da je vlada engleska dala pristanak da primi naimenovanje poslanika crnogorskog kod Dvora engleskog ili u Kanadi”.
Mihailovićev telegram je davao netačna obavještenja o izdatoj saglasnosti britanske vlade za ustanovljenje crnogorskog poslanstva u Londonu. Ipak, informacije takve vrste, iako su u Mihailovićevom telegramu više ličile na neprovjerene glasine, mogle su se vezati za neke stavove britanskog kabineta. Britanska vlada, naime, u načelu nije bila protiv imenovanja diplomatskih predstavnika Crne Gore, posebno u slučajevima gdje su zvanični odnosi s njom već bili uspostavljeni, ali nije bilo ostvareno načelo reciprociteta. Međutim, u praksi taj princip je nailazio na ozbiljne smetnje. Tako, na primjer, kada se vlada Evgenija Popovića 1.oktobra 1917. obratila britanskoj vladi zahtjevom da za poslanika Crne Gore u Londonu primi britanskog podanika Aleksandra Devina, ona je taj zahtjev odbila s obrazloženjem da poslanik mora biti crnogorski državljanin. Nije, dakle, izdat agreman za Devina, ali nije osporeno pravo Crnoj Gori da ima svog diplomatskog predstavnika na britanskom dvoru. Gotovo istovjetan pristup engleska vlada je ispoljila i u slučaju otvaranja diplomatskog predstavništva Crne Gore u Vašingtonu. Na Lansingov zahtjev da bude obaviješten o tome kakav bi stav britanska vlada zauzela prema zahtjevu za otvaranje crnogorskog poslanstva u Londonu, američki ambasador Volter Pejdž prenio je sadržaj odgovora koji je britanska vlada dala vladi Evgenija Popovića u vezi sa imenovanjem Devina. Mada iz datog obrazloženja nije proizilazio nikakav načelan negativan odgovor prema otvaranju novih crnogorskih poslanstava, pa ni poslanstva u Vašingtonu, ipak su njene ocjene o nepodobnosti ličnosti predloženog kandidata presudno odlučile da Petar Plamenac ne dobije traženi agreman. Negativan stav Forin Ofisa prema Plamenčevom imenovanju za poslanika zauzet je odmah po dobijanju obavještenja o podnijetom zahtjevu kralja Nikole. Presudan u tom pogledu bio je izvještaj Džona Salisa, ranijeg predstavnika Velike Britanije u Crnoj Gori, na koji je svoju vladu upozorio njegov nasljednik na crnogorskom dvoru, Džordž Graham.

Lišiti Crnu Goru obilježja suverenosti

Prema Salisovom izvještaju, Plamenac, kao ministar spoljnih poslova (1914 - 1915), bio je glavni “protagonista agresivne politike Crne Gore, politike koja je u ljeto 1915. dovela do oštrog sukoba sa Saveznicima, prije svega sa Italijom i Velikom Britanijom”. Zamjerene su mu samostalne operacije crnogorske vojske 1915. prema sjevernoj Albaniji i Skadru. Iako se od prvobitne namjere, s kojom se bio saglasio i britanski ministar inostranih poslova, Artur Balfur, da se Salisov izvještaj uputi u Vašington, zbog “nepovoljnih komentara i ocjena francuske politike i njene uloge u politici Crne Gore prema Skadru” odustalo, ipak i djelimično saopštena Salisova zapažanja zajedno sa stavovima britanske vlade, iznijetim u vidu posebnog memoranduma, uticala su na promjenu američkog stava. Nakon što se upoznao sa sadržajem pomenutog britanskog akta koji je sačinio savjetnik britanske ambasade u Vašingtonu, Vilson je sredinom 1917. odbio da primi Plamenca za poslanika. Mišljenje britanskog kabineta bilo je, dakle, presudno za odbijanje izdavanja agremana predloženom crnogorskom kandidatu. Stav britanske vlade vidljivo se poklapao sa nastojanjima srpske vlade, ali i sa mišljenjem francuskog kabineta. Ne navodeći bliže razloge, i francuski diplomatski predstavnik u Vašingtonu je prenio mišljenje svoje vlade da je “crnogorski poslanik ovdje (u Vašingtonu) nepoželjan”.
Poslije početnih ohrabrujućih rezultata, aktivnost oko otvaranja crnogorskog poslanstva u Sjedinjenim Državama završila se, naizgled, polovičnim uspjehom. Američka vlada je prihvatila zahtjev za otvaranje poslanstva, ali je u pogledu predložene ličnosti dala negativan odgovor. Iako je takvo rješenje ostavljalo prostor da se pronalaženjem osobe “prihvatljive za Saveznike i Sjedinjene Države” predstavništvo ipak otvori, i ovako koncipiranim odgovorom politička nastojanja kralja Nikole doživjela su ozbiljan neuspjeh. Ta okolnost je uticala da je poslije bezuspješnog posredovanja Italije da se američki stav promijeni, rad na uspostavljanju crnogorskog poslanstva u Vašingtonu zapao u krizu. Ne bez razloga u literaturi se ističe da je u koncipiranju odgovora prevagnulo rješenje za koje se zalagala britanska vlada, a da je njen ratni kabinet “već tada bio zaključio da će problem Crne Gore biti najbolje riješen njenim ujedinjenjem, poslije završetka rata, sa Srbijom”. Neprihvatanje Plamenca moglo se tumačiti i kao početak realizacije takve politike postepenim lišavanjem Crne Gore “njenih prerogativa kao suverene države”. U takvim okolnostima, i pored postojanja formalnih mogućnosti, rad na otvaranju crnogorskog poslanstva u Vašingtonu objektivno je teško bilo nastaviti. Aktivnosti u tom pravcu ipak su preduzete u martu 1918, ponovo uz političko posredovanje italijanske vlade i njenog diplomatskog predstavnika u Parizu. U obnovljenom obraćanju za crnogorskog poslanika u Vašingtonu najprije je pominjan Filip Dobrečić, tadašnji generalni konzul Crne Gore u Riu. Kasnije se, ipak, od njegove kandidature odustalo, pa je 22. aprila 1918. američkoj vladi, kao poslanik i opunomoćeni ministar, predložen dr Anto Gvozdenović, kraljev ađutant. Kao i u slučaju Plamenca, i zahtjev za dobijanje agremana za Gvozdenovića izazvao je žive reakcije srpske vlade. Ona je ponovo sa Krfa, preko svog poslanika Mihailovića, pokušala da utiče na promjenu američkog stava. Posebnim obraćanjem, sredinom maja, Stejt departent je obaviješten da dr Gvozdenović nije bio crnogorski poslanik, da je avanturista i, uopšte, čovjek sumnjivih kvaliteta. Prema Islavinovom izvještaju Sazonovu od 19. aprila/ 2. maja 1916. Gvozdenović je bio ruski podanik, imao je titulu ruskog tajnog savjetnika, a u rusko - japanskom ratu služio je pod komandom generala Kuropatkina. U kampanju protiv Gvozdenovića bio je uključen i Crnogorski odbor u Sjedinjenim Državama. Pošto još uvijek nije bilo nikakvih zvaničnih reagovanja američke vlade, stvar bi se možda i ovog puta završila neuspjehom, da se radi pozitivnog rješenja crnogorskog zahtjeva nije angažovao njen “neslužbeni agent u Londonu”, Aleksandar Devin, predlogom da se na upražnjeno mjesto generalnog konzula u Njujorku (umjesto Seferovića) imenuje Vilijam Diks, čovjek vrlo blizak predsjedniku Vilsonu. Obrazlažući američkom predsjedniku razloge prihvatanja predložene dužnosti generalnog konzula, Diks je u pismenom obraćanju pomenuo i pitanje odgovora američke vlade na crnogorski zahtjev o imenovanju njenog poslanika u Vašingtonu. Nakon toga, na intervenciju Vilsona, američka administracija je crnogorski zahtjev uzela u razmatranje. No, i pored toga, stav američkog ministra inostranih poslova je bio “da imenovanje poslanika Crne Gore ne smatra oportunim i korisnim”.

Gvozdenović pod četvorostrukim pritiskom

Lansing je, naime, ocijenio da “politika ohrabrivanja crnogorske vlade i širenja djelokruga njenog djelovanja” može da iskomplikuje crnogorsko pitanje i dovede “do sukoba između saveznika (sa Italijom) i pojača pritisak na Sjedinjene Države kako od Italije tako i od samog kralja Nikole”. S druge strane, takođe je uviđao da na crnogorski zahtjev nije moguće dati negativan odgovor, jer se to odbijanje “teško moglo objasniti”, budući da je crnogorska vlada i dalje uživala status savezničke legalne vlade, s kojom su SAD održavale diplomatske odnose, iako je mjesto njenog diplomatskog predstavnika na crnogorskom dvoru bilo upražnjeno. Na kraju, kada je propao američki predlog da, nakon imenovanja Diksa za generalnog konzula, crnogorska vlada odustane od zahtjeva za akreditovanje Gvozdenovića za poslanika, morao je biti izdat traženi agreman. O sadržaju takve odluke Vilson je obavijestio Diksa pismom od 12. jula 1918, a istog dana iz Stejt departmenta slično obavještenje je upućeno i vladi u Neji. Tako je u junu 1918. godine “na zauzimanje nekih ličnosti bliskih vladi u Vašingtonu i predsjedniku Vilsonu, kao i zahtjeva iz Neje, bio dat iako sa malo oduševljenja agreman za otvaranje crnogorskog predstavništva u Vašingtonu”.
Ukazom kralja Nikole od 19. jula/ 1. avgusta 1918. za izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra kod vlade Sjedinjenih Američkih Država postavljen je dr Anto Gvozdenović, kraljev general-ađutant. "Glas Crnogorca" od 22. jula 1918. (br. 50) zajedno s ukazom o imenovanju Anta Gvozdenovića za izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra objavio je i ukaz o otvaranju crnogorskog poslanstva. Način na koji je tekst ukaza stilizovan neobaviještene bi mogao navesti na zaključak da se prije radilo o jednostranom aktu Crne Gore nego o mjeri koja je podrazumijevala i saglasnost druge države. U njemu se kaže: “Mi Nikola I po milosti božjoj Kralj i Gospodar Crne Gore, na prijedlog Našeg Ministra spoljnih poslova, Predsjednika Našeg Ministarskog Savjeta, a po saslušanju Našeg Ministarskog Savjeta, riješili smo i rješavamo: da se u Vašingtonu otvori Kr. Poslanstvo. Naš Ministar Spoljnih Poslova, Predsjednik Našeg Ministarskog Savjeta, i Naš Ministar Finansija i Građevina neka izvrše ovaj ukaz. Neji kod Pariza, 19. jul/ 1. avgust 1918. Nikola - s.r.”
Problemi oko imenovanja crnogorskog poslanika u Vašingtonu time još uvijek nijesu bili riješeni. Mada se moglo smatrati da je konačno dobijanje saglasnosti predstavljalo značajan uspjeh izbjegličke vlade, dalji razvoj događaja, ipak je govorio o njenom malom političkom značaju. Presudnu ulogu u tom pogledu odigrali su isti oni činioci koji su uticali na donošenje odluke o neizdavanju agremana za Petra Plamenca. Osim srpske vlade i Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, tu su još bile britanska i francuska vlada. Iako se više nije mogla promijeniti odluka o imenovanju, uvođenje u funkciju prvog diplomatskog predstavnika u Sjedinjenim Državama, pod njihovim pritiskom, znatno je prolongirano. Sem toga, što je bilo značajnije, američka vlada je, pošto nije mogla uvažiti zahtjeve evropskih saveznika da ne izda agreman za dr Gvozdenovića, ipak usvojila francusku sugestiju “da buduću djelatnost crnogorskog poslanika učini potpuno besplodnom, da je unaprijed liši svakog uspjeha”. Tako je, prije nego što mu se pružila prilika da započne svoje zvanično diplomatsko djelovanje, diplomatska misija Anta Gvozdenovića praktično bila završena. Odugovlačenje američke strane da se upriliči Gvozdenovićev prijem kod Vilsona radi predaje akreditivnih pisama bio je jedan od jasnih signala o njenom neuspješnom ishodu. I pored podrške koju je preko svojih predstavnika u Vašingtonu pokušala da pruži italijanska vlada, u zvaničnu audijenciju u Bijeloj kući Gvozdenović je primljen tek 20. oktobra 1918. Mada protokolarno primanje diplomatskih predstavnika stranih država po pravilu ima više formalni i diplomatsko - ceremonijalni karakter, ono, u svakom slučaju, u sebi nosi i određenu političku težinu. Takav značaj mu daje sadržaj pozdravnih govora kazanih prilikom predaje akreditivnih pisama. U slučaju crnogorskog poslanika, mada je tekst Gvozdenovićevog obraćanja u značajnoj mjeri bio uzdržan, u literaturi se ističu ocjene o njegovoj ne naročitoj uspješnosti. Procjenjuje se da su njegove slabe strane bile podsjećanje Vilsona na ranije data obećanja o obnovi Crne Gore, kao i postavljanje pitanja njene budućnosti, čime se išlo u suprotnom pravcu od politike jugoslovenskog ujedinjenja, za koju su se već bile opredijelile i velike sile. S obzirom na to da je Vilsonov odgovor, iako spretno intoniran, ipak bio bez ikakvih konkretnih naznaka o budućoj američkoj politici prema Crnoj Gori, dugo očekivani prijem na visokom nivou, odnosno susret s američkim predsjednikom, bilo je gotovo sve što se tokom Gvozdenovićeve misije moglo označiti važnim.

Konačno ukidanje predstavništva u SAD

U aktivnostima koje je nakon predaje akreditivnih pisama započeo, Gvozdenović je pokušao, s jedne strane, da promijeni sliku o Crnoj Gori u američkoj javnosti, a sa druge, da za nju obezbijedi materijalnu i finansijsku pomoć. Da bi uspio u prvom od postavljenih zahtjeva, morao je da utiče na uređivačku politiku velikog broja javnih glasila, što je bilo van njegove moći. Što se, pak, tiče zahtjeva za zajmove i kredite koje je upućivao Stejt departmentu u ime svoje vlade, oni nijesu nailazili ni na kakav pozitivan odgovor. Ipak, izvjestan prividan prostor za rad u ovoj oblasti omogućila mu je aktivnost Aleksandra Devina, koji je radio na privrednoj obnovi Crne Gore, odnosno na prikupljanju pomoći za nju u Americi, što se poklapalo i sa zadacima misije Gvozdenovića. Devin je, međutim, imao vrlo negativno mišljenje o Nejskoj vladi “kojoj su nedostajali čast i integritet” i bio je protiv toga da se crnogorskim zvaničnicima stavljaju na raspolaganje bilo kakva novčana sredstva, jer su ona, iako sakupljena kao pomoć narodu, obično trošena u političke svrhe. Kako je bio iskreni prijatelj Crne Gore, i dobro upoznat sa situacijom u kojoj se poslije austrougarske okupacije njen narod nalazio, on je pokušao da utiče na američkog predsjednika da se oformi jedna komisija za prikupljanje i raspodjelu pomoći, pošto vlada Crne Gore nije bila u stanju da sama radi na obnavljanju ekonomskog i industrijskog života zemlje. U pismu Vilsonu od 22. oktobra iznijet je detaljan plan pružanja pomoći, količina i vrsta robe i način njihove raspodjele stanovništvu u Crnoj Gori. Devinov plan bio je osnov za akciju Gvozdenovića i skoro u svemu se s njom podudarao. Štaviše, identičnost zahtjeva u pogledu “vrste dobara i materijala, iako ne i količine hrane i odjeće, potrebne za prva tri mjeseca, broj stanovnika Crne Gore, kao i izjava o nemogućnosti nejske vlade da sama radi na obnavljanju razorene zemlje”, potvrđuje i uvjerenje o “punoj saradnji između Devina i vlade u Neji”. Nagovještaj da njihovi zajednički napori zaslugom Devina, ovoga puta, ipak mogu uroditi plodom pretekli su događaji na južnoslovenskim prostorima. Od namjere da se preko jedne mješovite komisije obezbijedi doturanje pomoći Crnoj Gori američka administracija je ubrzo odustala. Nastanak Države Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je obuhvatila i Crnu Goru, bio je razlog zbog kog se u tim poslovima dalje trebalo oslanjati na organe nove zemlje. Pokušaji izbjegličke vlade i njenog diplomatskog predstavnika da, pisanjem brojnih memoranduma, američku administraciju uvjere u pogrešnost takve politike, više nikog nijesu posebno uznemiravali. Slično je bilo i sa zahtjevom da američke trupe neposredno pred okončanje rata intervenišu i spriječe ulazak srpske vojske u Crnu Goru. Odlazak Vilsona u decembru 1918. na Mirovnu konferenciju u Parizu, prema ocjeni u Neji, činio je dalji Gvozdenovićev ostanak u Americi nesvrsishodnim. Zbog toga je diplomatski predstavnik Crne Gore sredinom decembra otputovao u Evropu. Prema prvobitnom planu, njegovo odsustvo je bilo privremeno. Odlaskom Gvozdenovića zamro je rad diplomatskog predstavništva Crne Gore u Americi. Poslove poslanstva u odsutnosti Gvozdenovića otpravljao je Đoko Matanović. On je prilikom otvaranja poslanstva kraljevim ukazom od 19. jula/ 1. avgusta 1918. postavljen za pisara, s tim da vrši i dužnost sekretara. O sadržaju njegovog rada imamo malo podataka. Može se pretpostaviti da je redovan dio aktivnosti sveo na ne tako čestu prepisku sa izbjegličkom vladom i još rjeđe kontakte s američkom administracijom, čime je održavana funkcija diplomatskog predstavljanja Crne Gore. No, da ti poslovi nijesu imali neki veći praktičan značaj svjedoči i podatak da Đ. Matanović poslije Gvozdenovićevog odlaska nije dugo ostao na dužnosti u poslanstvu. Već 17/30. aprila 1919. on je dao ostavku na državnu službu, koju je vlada u Neji uvažila. Mada time poslanstvo u Vašingtonu nije zatvoreno, njegov politički značaj sveden je na još niži nivo. Pošto nova lica sa diplomatskim statusom nijesu imenovana, “za vrijeme odsustva poslanika” za žeranta u crnogorskom poslanstvu postavljen je kapetan J. Šaulić. On je 4. jula 1919, prilikom proslave državnog praznika SAD (Independence Day), bio pozvan na svetkovinu, prilikom koje su američki vojnici u svečanoj povorci, uz ostale, nosili i crnogorsku zastavu. Mada je i taj detalj potvrđivao službeno nepromijenjen status zvaničnog predstavnika Crne Gore, ipak su to bili dani više formalne nego faktičke egzistencije Kraljevskog poslanstva u Vašingtonu. U takvom stanju poslanstvo je ostalo do januara 1921. “kada je američka vlada povukla agreman za crnogorskog poslanika” i priznala ujedinjenje Crne Gore u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Međunarodno predstavljanje Crne Gore putem sedentarne diplomatije nakon toga, faktički je ostalo svedeno još samo na malo aktivno Kraljevsko poslanstvo u Parizu.