Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Svetozar Kujović:
DIMITRIJE RADOJEVIĆ ARHIMANDRIT MANASTIRA MORAČE
STARAC DOBRI MAŽURANOVIĆEVA SPJEVA


Ko je bio Dimitrije Radojević, arhimandrit Manastira Morače

Kovijanićevim tragom

Manastir Morača je u svom viševjekovnom istorijskom i duhovnom trajanju imao znatan broj istaknutih duhovnika, narodnih vođa i prvaka, o čijim djelima je dosta pisano ili su ostala u narodu sjećanja na njih u vidu legendi, priča ili anegdota. Među tim ličnostima najpoznatiji su: Mihailo Miočanin, Nikodim Dulović iz Gornje Morače, Teodosije Jovanović iz Osredaka, Dimitrije Radojević iz Jasenove i dva stranca: Aksentije Šundić i Mitrofan Ban. O duhovnicima moračkog hrama koji potiču iz moračkog kraja vrlo malo se zna, a o nekim skoro ništa. U ovom prilogu se čini pokušaj da se osvijetli ličnost i djelo arhimandrita Dimitrija Radojevića.
Poznati književni istoričar Risto Kovijanić, takođe Moračanin, objavio je u ”Zborniku Matice srpske” za 1964, 1965. i 1966. godinu tri priloga o arhimandritu Radojeviću pod naslovom ”Starac dobri Mažuranićeva speva”. Profesor Kovijanić je svestrano analizirao istorijski i duhovnički lik arhimandrita Radojevića i posebno njegov književni lik preko Čengića. U istraživanju događaja i značaja uloge poznatih ličnosti, nikada se ne može reći da se došlo do kraja i da se ne može još ponešto utvrditi i promijeniti od onoga što je konstatovano.
Autor ovih redova je kritički analizirao priloge uvaženog profesora Kovijanića, pri tom koristeći i drugu dostupnu literaturu. Dakle, uz komentar onoga što je već napisano o arhimandritu Radojeviću prije četrdesetak godina i rasvjetljavanja tajanstvenog lika sveštenika iz Mažuranićevog spjeva, biće novih detalja sabranih iz literarne građe i drugih izvora.

Samouko siroče

Ko je, dakle arhimandrit Dimitrije Radojević?

Rođen je oko 1790. godine u Jasenovoj, selu iznad samog Manastira, u maloprodajnom bratstvu koje je, po kazivanju Moračana, uvijek davalo hrabre borce za slobodu, časne i vrijedne ljude. Drago Radojević, u kaluđerstvu Dimitrije, ne potiče iz nekog od brojnih jakih, moračkih bratstava, (Radovići, Medenica, Rakočevići, Vujisići), koja su davala plemenske prvake, vojne starješine, prve školovane ljude i u većini slučajeva sveštena lica, već iz manje brojnog, i govori o njegovoj moralnoj i intelektualnoj moći da se izdigne iznad neprosvjećene, ekonomski i kulturno zaostale sredine. Radojevići su se raselili iz Morače, tražeći bolje uslove života, tako da sada nema nijedna porodica u rodnom kraju poznatog arhimandrita. Ima ih u Kolašinu, Tomaševu, Bijelom Polju, mnogim mjestima u Srbiji i u nekim inostranim zemljama.
Dimitrije je u ranoj mladosti ostao bez oba roditelja. Kao dječak se našao kod kaluđera u Manastiru, gdje radi kao posluga, a kada je stekao mladićku snagu obrađuje manastirska imena i podiže voćnjake za čiji uzgoj ovdje postoje izvanredni uslovi. Pored fizičkih poslova uči se od kaluđera pisanju i čitanju, a to je bilo dovoljno da zna psaltir i crkvena pravila, što mu je otvaralo put u monaški red. Treba napomenuti da do 1834. godine nije bila otvorena nijedna svjetovna škola, već se osnovna pismenost mogla steći samo u manastirima, kod kaluđera. Tu pismenost, odista oskudnu, mogli su steći rijetki pojedinci koji će se baviti pozivom. Sličnu pripremu za poziv sveštenika imali su arhimandriti Nikodim i Teodosije kod kojih je učio Dimitrije Radojević. Još za njihovog života, stekao je monaško zvanje. Po nekim izvorima, manastirsku upravu je preuzeo 1831. godine, a zvanje arhimandrita 1835. godine.

Vrijedni nastojatelj

Risto Kovijanić u svojim opširnim prilozima tvrdi da ”nijedan nastojatelj pre njega (za kojeg se zna) ni posle njega nije toliko učinio za manastir i za narod koliko on za trideset i pet godina nastojateljstva. Podigao je nekoliko manastirskih zgrada (konak) i školu, ogradio manastir visokim zidom, sanbdeo ga prahom i olovom za odbranu od turskog upada; u plemenu je podigao jednu crkvu i dva velika kamena mosta; znatno je unaprijedio manastirsko imanje, zakupio planinske pašnjake, jer je držao veliko stado ovaca, leti na Javorju, zimi, u proljeće i jesen i blizini manastira („javiti krdo čuješ glas pastjera„)”.
Činjenica je da je u nizu manstirskih zgrada koje čine konake, mnoge od njih, toliko važne za život monaha i pomoćnog osoblja kao i ličnosti koje su ovdje dolazile raznim povodima, izgradio ili obnovio arhimandrit Dimitrije. Nije jasno zašto Kovijanić netačno locira ili nepravilno imenuje kule Šundića i Golovića kao i učiteljski stan. Jedno je sigurno: dio manstirskih konaka je rađen u davnoj prošlosti, moguće u doba izgradnje moračkog hrama, ali je vremenom dograđivan i obnavljan što je činio i Manastiru posvećeni nastojatelj Radojević.

Osnovna škola svjetovnog karaktera je otvorena u Manastiru Morači 1854. godine. Kovijanić u svom radu kaže: ”Proradila je, svakako, za vrijeme Njegoša, odmah poslije one u manastiru Dobrskog Sela, u blizini Cetinja, vjerovatno kada i osnovna škola pri manastiru Đurđevi stupovi, koju je iguman Mojsije Zečević otvorio 1840. godine, pošto se vratio iz višegodišnjeg izbjeglištva sa Cetinja.” On kaže da je tada podignuta i školska zgrada u kojoj je radila škola sve do 1952. godine kada je nestala u požaru. Ovdje je školske 1903/04. godine učio prvi razred kod učitelja - bogoslova Mirona Medenica i autor predmetnih priloga, profesor Kovijanić.

Nedoumice oko datuma

Njegova tvrdnja da je škola u Morači otvorena za vrijeme Njegoša ne može biti prihvaćena. Da je ova škola otvorena 1854. godine potvrđuje sljedeća vijest objavljena u listu „Glas Crnogorca” od 31. januara 1904. godine: „U našoj školi, u ovoj zadužbini Nemanjića, Savindan je ove godine proslavljen svečanije nego obično, jer se navršuje 50 godina kako škola postoji u našem Manastiru. Istina, škola je ovdje bila i prije ovog vremena, a mi i danas imamo živih ljudi iz te još starije škole, ali to je bila psaltirska, a osim toga ne možemo tačno odrediti ni vrijeme kad je počela. Zbog toga pedesetogodišnjicu ove škole i ne računamo od početka te psaltirske škole nego od onda kad je škola ovdje počela raditi sa znanjem i odobrnjem blaženopočivšeg knjaza Danila, a toje 1854. godine. Na skroman način proslavili smo tu pedesetogodišnjicu i jedan od učitelja je održao podesan govor pa su učenici deklamovali i predstavljali odlomke iz „Gorskog vijenca” i „Šćepana Malog”. Zabava je u školi poduže trajala i publika je ostala vrlo zadovoljna. Proslava je završena pjevanjem crnogorske himne („Ubavoj nam Crnoj Gori”). Pred školom je čitav dan igralo kolo naroda”. Novinskom članku od prije sto godina ne treba komentar.
Zasluge za otvaranje škole pripadaju vojvodi Novici Ceroviću i arhimandritu Radojeviću. Novica Cerović je nakon ubistva Smail-age Čengića 1840. godine živio dosta dugo u Manastiru Morači. Tada su mnoge porodice iz Uskoka i Drobnjaka našle spas u Morači, nakon prve pustoši koju su činili sinovi Smail-age u želji od osvete oca. Knjaz Danilo je vojvodu Cerovića poslao u Moračku nahiju da bi nadgledao granicu prema turskom Kolašinu.

Prvi učitelj

Sigurno je da je prvi učitelj u Moračkoj školi jeromonah Simeon Damjanović, iz Jasenove, postavljen na zahtjev arhimandrita Radojevića, ali za njegov odlazak iz ove škole nakon samo godinu dana „zasluge” pripadaju vojvodi Ceroviću, čiji je sin Periša došao na njegovo mjesto. Nakon njegovog odlaska, učiteljsku dužnost ovdje je obavljao drugi vojvodin sin, Đuro. O odlasku učitelja Damjanovića piše i profesor Kovijanić i navodi da je morački i rovački narod pisao knjazu Danilu i molio da ga vrati da uči njihovu djecu.
Oni to, po njegovim navodima, čine 1873. godine, što je neprihvatljivo. Istina, on koristi zapis Dušana Vuksana, „Kaluđer Simeun”, objavljen u „Zetskom glasniku” 1936. godine.Logično je pretpostaviti da je molba za povratak Damjanovića pisana odmah nakon njegovog odlaska, a ne poslije skoro dvadeset godina. „Ako on, gospodaru, ode iz naše zemlje, svakoga ćeš Rovčanina i Moračanina zaklati. Mi ga, gospodaru, vas narod žudimo, i kumimo Vašu svjetlost, da ga pošaljete u manastir” - kaže se, pored ostalog, u pomenutom pismu.
Kovijanić ne navodi podatak o vremenu izgradnje školske zgrade u krugu manastirske Porte. On samo konstatuje da je podigao arhimandrit Radojević. Autor ovih redova je istraživao razvoj školstva u Donjoj Morači povodom velikog jubileja - 150 godina od osnivanja. Mnoge okolnosti navode na zaključak da nije bilo uslova za gradnju objekta kakav je bio izgrađen između manastirskog zdanja i Kule Golovića ni u doba Njegoša niti u vremenu vladavine knjaza Danila. Njegoš je otvorio šest škola, a knjaz Danilo još 5-6. Govorio je da želi da svaka nahija treba da ima svoju školu. Borbe za slobodu, siromaštvo i glad, krvne osvete, teškoće u stvaranju državnih i pravnih oblika bile su velika prepreka za brži razvoj Crne Gore kao države.
Tek će knjaz Nikola 1870. godine dobiti novčanu potporu od Rusije za gradnju i otvaranje oko 30 novih škola. Do 1869. godine skoro i da se ne pominje Moračka škola. Čeh Jozef Holeček, koji je boravio u Crnoj Gori 1881. i 1882. godine, kaže da je u Crnoj Gori školske 1881/82. bilo 34 škole sa 1.733 učenika. Među njima je bilo 109 djevijčica. Na spisku škola je i Moračka sa tri razreda, 29 učenika i jednim učiteljem, uz napomenu: „Škola je nova”. Na osnovu svega kazanog, mogao bi se izvesti zaključak da je do sedamdesetih godina devetnaestog vijeka, Moračka škola radila u manastirskim konacima. Ipak, na ovo pitanje će potražiti odgovor budući istraživači razvoja školstva u moračkom kraju.

Čuvanje praha i olova

Da arhimantrid Dimitrije nije bio samo duhovni vođa naroda svoga kraja, već da se brinuo o svim životnim pitanjima sunarodnika, svjedoči Risto Kovijanić koji kaže: „Prah i olovo Dimitrije je držao u maloj manastirskoj crkvi Sv. Nikole, sazidanoj i živopisanoj kad i velika Bogorodičina crkva (1252). Municiju ne nabavljao za narodne potrebe, borbu s Turcima - za odbranu, četovanja, udare, vojevanja. Kupovana je za manstirske nove, najviše u Primorju. Dobijana je i od Cetinja i preko Cetinja; možda ponekad i od ruske pomoći. Jedan Moračanin prebacio je Dimitriju „za pare što su došle iz Rusije”. Najviše ne nabavljana municija, dok je puščani prah „tučanik”, narod pravio u Rovcima od kozjeg praha (iz pećina u kojima su planodvale koze), pećinske salitre i leskovog ugljevlja”. O tom neobičnom načinu pripremanja puščanog baruta knjaz Nikola u „Rovačkom kolu” je ispjevao stihove: „Nevolja nas tad učila/te prah sobom načinjesmo/pa tim prahom i sa gvožđem/nečuveni otpor dasmo/ Kolašincu i Nikšiću i napadu Skenderije”.
O čuvanju džebane i kremenja od strane brižnog duhovnika i podjeli moračkim borcima ovih ubojnih sredstava kada za to potreba dođe, pisao je i arhimandrit Dožić, a Nikifor Simonović je zapisao priču jednog od poznatih moračkih ratnika, Nenada Dožića (1820-1810). On je četovao u borbama za Kolašin u više mahova i dolazio kod Radojevića po municiju.

Pravi narodni čovjek

Jeromonah Simonović prenosi riječi Dožića: „Nađoh ga gdje šeta po Porti, poljubim ga u ruku, zatražim jedno dvije teste fišeka, a on pođe da otvori malu crkvu da uzme koji fišek. U ovoj crkvi stajala je džebana”. Arhimandrit mu je dao punu torbu fišeka i rekao: „Duše mi, puta ti bez ovoliko nema”. Borba se vodila na planini Vučju iznad Mioske. „Da Dimitrije ne dade toliko višeka, oćahu nas Turci zaklati žive” - završio je ratnik Dožić.
Risto Kovijanić piše u Zborniku Matice srpske za 1965. godinu da je poslije boja na Mljetičku arhimandrit Radojević podigao most na Morači ispod samog Manastira, u neposrednoj blizini vodopada Svetigora. To isto piše Pavle Rovinski u svom znamenitom djelu „Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti”, pa bi se moglo pretpostaviti da je Kovijanić koristio taj podatak o ovom mostu koji nazivaju „Kaluđerov most”.
Ne može se prihvatiti tvrdnja da je most ispod Manastira izgrađen 1842. godine. Na zidu unutar hrama postoji zapis prema kojemu je ovaj most podigao iguman Danilo 1722. i 1723. godine. Dug je 51,80 m i ima četiri polukružna otvora od kojih je jedan srušen i dograđen drvenom konstrukcijom. Takav je i danas. Koriste ga pješaci i konjanici iz većeg broja donjomoračkih sela sa lijeve obale Morače. Nalazi se pod zakonskom zaštitom kao značajan kulturno-istorijski spomenik, ali se njegovom održavanju ne poklanja potrebna pažnja. „Kaluđerov most” je naziv za kameni most sa jednim otvorom, 2 km uzvodno od Manastira, ispod tjesnaca Grlo, kojeg je izgradio arhimandrit Mihailo Dožić Medenica krajem 19. vijeka. Ovaj podatak je „izmakao” Kovijaniću, jer je bio vrlo mlad kada mu je otac preselio iz Morače u Lipovo.
Most „Zeleni vir” na Mrtvici je izgrađen sredstvima knjaza Danila. Posvetio ga je majci. Može se prihvatiti tvrdnja da je gradnjom rukovodio arhimandrit Radojević.

Manastirske knjige

U obimnom i detaljnom prikazu događaja i ličnosti iz vremena života i rada Dimitrija Radojevića, Risto Kovijanić je učinio više manjih ili većih propusta ili pogrešnih tumačenja koja ne umanjuju značaj ovog njegovog rada. Takav je „slučaj mostova” o kojima je bilo riječi u prethodnim pasusima. Kritički osvrt na manjkavost u ovom radu Kovijanića argumentovano je dao Ananije Simonović, jedan od hroničara moračkog kraja.
Manastir Morača je nekada imao ogroman broj knjiga. Bilo je tu štampanih i pisanih na pergamentu. Bilo je mnogo srbulja koje su odnošene i prije Radojevića a za vrijeme njegovog upravljanja Manastirom više konjskih tovara srbulja upućeno je Vuku Karadžiću i nekim ruskim naučnicima. Vuk Popović i Vuk Vrčević su znali vrijednost ovih pisanih dokumenata, pa su, pored onog što su poslali Karadžiću, ostavili i dio za sebe. Radojević nije znao pravu vrijednost knjiga iz prošlosti pa se nije suprotstavljao njihovom odnošenju iz Manastira. Vjerovatno da ni protivljenje toj grabeži ne bi donijelo rezultata, jer je Vuk Karadžić bio neprikosnoveni autoritet u oblasti kulture, jezika i književnosti.
Risto Kovijanić je rođen 1895. godine u Đurđevini, selu uz lijevu obalu Morače, okrenutom prema moračkom svetilištu. Otac mu je pohađao školu u Manastiru Morači u vremenu kada je Dimitrije već stekao ogromnu popularnost kod Moračana i Rovčana. Od oca i strica je čuo mnogo priča o uglednom nastojatelju Manastira, a takođe i starih i uglednih moračkih prvaka: serdara Rista Rašovića, barjaktara Pavla Simonovića, popa Nikole Simonovića, stotinaša Stevana Đurđića, plemenskog kapetana Mrdelje Radovića, komandira Vukalice Draškovića i drugih. O arhimandritu Radojeviću pisao je u listu „Prosvjeta” iguman Nikifor Simonović koji je bio učitelj u Moračkoj školi na samom početku 20-og vijeka kada je ovdje sricao prva slova uvaženi profesor Kovijanić koji se poziva na njegove zapise.

Zlo i dobro

„Dimitrije Radojević je bio u svemu narodni čovjek. To potvrđuje sve ono što se zna o njemu - sve što se pričalo i priča u narodu; ponikao u njemu, srastao je s njim; nije se odvajao od njega - ceo život proveo u svom rodnom kraju. Otuda njegova prirodna jednostavnost i patrijarhalnost. Narodski je osećao, mislio i živeo; narodski se nosio. S narodom je delio zlo i dobro. Njegov kraj bio je dosta siromašan; prenaseljen, a malo plodne zemlje; pašnjaci su bili ugroženi od neprijatelja, po njima se svakodnevno krvavilo. Prilike u kojima se tada živelo bile su veoma teške, narod je živeo veoma oskudno. Manastir nije bio tako siromašan; imao je svojih poseda, nešto od Nemanjića, nešto od zaveštalaca, tokom nekoliko vekova. Dimitrije nije bio trut manastirske košnice; vredan i ustalačan, stvarao je i podizao. Svojski se starao da unapredi manastirsko imanje da bi mogao podizati i pomagati narodu. Nastojatelji nisu mogli deliti manastirsku zemlju pojedincima; davali su je na obradu. Obrađivači su imali koristi; manastir je malo dobijao. Dimitrije se svojski starao da se ništa ne zapusti, ni manastir ni imanje, da sve bude dobro obrađeno, zasejano, plodonosno; podizao je manastirske voćnjake mlinove; gajio bogati pčelinjak, jato kokošaka, dobra konja sebi za jahanje, dobre volove za oranje, da pomogne i onima koji ih nemaju. Niko od toga nije imao štete, mnogi su se koristili, sirotinja naročito. Pomagao je koliko je mogao; davao prema potrebi razumno, kao ono metke za pušku, hranio je narod u gladnim godinama, često i narodne zbegove iz Kolašina, Uskoka i Drobnjaka; popravljao je puteve, podizao mostove, sazidao školu. (O školi je dat komentar, primjedba autora).

Od ratnika do monaha

Sve njegove zadužbine služile su narodu. Kod njega se imalo gdje doći - glavar plamena i države, siromah i prosjak, putnik i namernik, hajduk i uskok, izbjeglica i stranac, kaluđer lutalica. Pripomogao je, kao i Zečević i Pavićević, osnivanju Njegoševih državnih finansija, jer manastir je tek od Dimitrija davao znatne dažbine državi. Ali, Dimitrije se i suprotstavljao vladici Radu i knezu Danilu u pogledu državnog poreza; borio se da njegovo pleme ne plaća porez, ili da plaća što manje; hteo je i tako da pomogne siromašnom narodu. Možda je zato i prognao iz Morače monaha Đurđića sa moštima. Sv. Arsenija da se narod (i poslednji siromašak) ne bi potrošio prilogom za sveca; da se narod ne bi zapitao kuda se i kome daju ti prilozi; manastir ne uzima od naroda nego daje narodu.
Takvim svojim radom je koristio narodu i državi, doprinio narodnoj borbi i širenju slobode. Arhimandrit Dožić naziva ga „čuvenim patriotom”. Njegov patriotizam oličava se u stalnim akcijama da se prošire granice slobodne otadžbine u bodrom bdenju da se njene granice obezbede i sačuvaju. Bio je pravi graničar, budni stražar na braniku domovine. Kao mnogi kaluđeri od Svetigore do Fruške gore i Svete gore mogao je poći od manastira do manastira, do Hilendara, do Kijeva i Moskve, da prokrstari našu zemlji i pozna malo sveta; ali on je tako rodoljubivo bio vezan sa svoj kraj, da na to nije mogao ni pomisliti Sve što je govorio i radio izviralo je iz njegove velike ljubavi prema svom narodu.

Majka sirotinja

Kada je knez Danilo osvetnički planuo da skrši nepokornost Kuča i krvavo kazni njihovo odmetanje, vojvoda Mirko palio je s vojskom uz Kuče; arhimandrit Dimitrije i Novica Cerović, koji su predvodili Moračane i Rovčane niz Kuče, postupili su narodski - propustili su narod da izbjegne u planini, spasili sve što se moglo spasiti, iako su pod pretnjom, imali najstrože naređenje; da ne propuste ni žive duše. Taj postupak pripisuje se Dimitriju. Kad je osvetnička četa doterala u Moraču „turski” (muslimanski) plen i „roblje”, Dimitrije je naredio da se plen ravnopravno podeli, a žene i decu, pošto ih je nahranio, pustio ih je da se slobodno vrate svojim kućama.
Dimitrije je bio „majka sirotinje” - govorilo se i govori o narodu, svako bez razlike. Morački učitelj, jeromonah Nikifor Simonović, napisao je pre sedamdest godina: „To je bio dobar otac siromaški”. I sve što je bio stariji, sve je više bio „starac dobri”.
Iz ovog nešto dužeg citata Kovijanićevog prikaza ličnosti arhimandrita Radojevića, može se zaključiti da se radi o duhovniku koji je svoje crkvene obaveze obavljao u kanonskim okvirima da najnužnije mjere, bez fanatizma i mistike, stavljajući sve lične sposobnosti i „svoj” hram u službu svoga naroda. Moglo bi se, bez rezervi, reći da je njegov prevashodni cilj bio biološki opstanak sunarodnika, a tek onda dolazi božja služba kojom krijepi i pročišćava duh svoga napaćenog naroda. To je logično: samo živ čovjek se može moliti bogu, a da bi se održao u životu mora imati hljeb, vodu i vazduh, a hljeba je tada u Crnoj Gori, posebno u lomnoj Morači, bilo veoma malo. Zbog takvog shvatanja svoje uloge, ovaj jedva pismeni monah se uzdigao u izuzetnu ličnost o kojoj se doskora, nažalost, nije znalo skoro ništa. Malo su znali i pripadnici bratstva Radojević, ponešto svještena lica, hroničari i intelektualci iz Morače.

Glava od obje Morače

Dimitrije Radojević je, prije nego što se zamonašio, postao ratnik. Prvi put je ušao u ratni okršaj kada je bio boj sa Turcima u Morači 1820. godine. Poslije turskog poraza u ovoj borbi, Morača je ušla u sastav Crne Gore kojom je tada vladao vladika Petar Prvi Petrović. Od tada pa do kraja života biće učesnik mnogih bitaka, četovanja i okršaja sa turskim zavojevačem u kojima je bio i vojnik, i vođa, i duhovnik i strateg. Ređaju se bitke: na Sinjavini, u Tišini, a zatim na Javorju. Vođe Moračana, Rovčana, Uskoka i Drobnjaka su Mina Radović, Mijat Dulović, Šujo Karadžić. Dimitrije je tu da poduhvatima da smisao, da pouči, blagoslovi, ali i da puščani oganj potpraši i da posustale okuraži.
Od lokalnih okršaja u Morači se dugo pričalo o sukobu kolašinskih prvaka Pijuka se moračkim ratnicima na planini Vučju 1841. godine. Dogovor o napadu na Pijuke učinili su Dmitar Radović i Juko Radojević, brat od strica Dimitrijev. O sjajnoj pobjedi Moračana na Vučju govori deseteračka narodna pjesma.
Risto Kovijanić ističe da je Dimitrije učestvovao i u borbama protivu Turaka u Lipovu i da je za zasluge u ovim borbama dobio neku zemlju u ovom kraju. On pretpostavlja da mu od tada pojedini hroničari uz ime upisuju nadimak Lipovac. Kovijanić u svojim prikazima često imenuje Dimitrija kao bana, što će reći da je ovo uzvišeno zvanje stekao za dobra djela učinjena svome rodu, za čojstvo i junaštvo ispoljeno u miru i ratu. U moračkom kraju ovi atributi uz njegovo ime nijesu poznati. Istina, mnogo važnih detalja koje je otkrio Kovijanić pišući o Dimitriju, u njegovom rodnom kraju nijesu poznati.
Kada je 1852. godine Omer-paša napao Crnu Goru sa ogromnom vojskom, knjaz Danilo se obraća crnogorskim plemenima da se dignu na oružje. Dimitrije je već tada bio „glava od obje Morače”. U ovoj bici stekao je slavu hrabrog ratnika i junaka.
U poznatom pohodu knjaza Danila na Kuče 1855. godine učestvovali su Moračani i Rovčani na čelu sa Novicom Cerovićem i arhimandritom Dimitrijem. Knjaževa vojska je surovo kažnjavala Kuče zbog neposlušnosti njihovih glavara.

Zatočenik slobode

Risto Kovijanić tvrdi, da su Dimitrije i Novica, naredili svojoj vojsci, da blago postupa prema narodu Kuča te da je ova mnogima omogućila da se sklone i izbjegnu maču velikog vojvode Mirka. Po njemu, u drugom pohodu crnogorske vojske na Kuče, arhimandrit sa svojima nije učestvovao.
Posljednja velika bitka u kojoj je Radojević učestvovao na čelu svojih Moračana je osvajanje Kolašina 1858. godine. O ovom događaju se dosta zna. Knjaz Danilo je prihvatio obavezu datu velikim silama da pogranične Turke neće napadati i poslao poruku plemenskim glavarima da se pridržavaju odluke o primirju. Međutim, vojvode Miljan Vukov i Novica Cerović, koji nijesu učestvovali u čuvenoj bici na Grahovu, odluče da napadnu Kolašin. Kovijanić piše da ih je na to najviše podsticao sada već stari arhimandrit Dimitrije koji i sam komanduje jednim dijelom moračkih boraca. Narodna pjesma kaže:
„A da vidiš Dimitrja starca,
on ne pali puške od obraza,
niti sabljom sječe od pojasa,
nego drži tešku topuzinu,
tuče Turke, nevjerne hajduke.
Turci kliču Muja i Aliju,
a Novica starca Dimitriju”.
Poginulo je mnogo turskih vojnika, staraca i djece. Kolašin je bio opljačkan i spaljen.
Zbog napada na Kolašin Miljan Vukov je bio utamničen, a Novica je pobjegao u Boku Kotorsku. Dimitrije nije bio kažnjen. Možda zbog mantije i godina.

Borac za dostojanstvo

Iz prikaza vojevanja Dimitrija Radojevića moglo bi se zaključiti da je on bio prevashodno ratnik. I, zaista, iznad svega je cijenio slobodu svojih sunarodnika. Znao je da samo slobodan čovjek može da odlučuje o svojoj sudbini i da njegov mučenički narod zaslužuje da bez tutora živi i radi i da plodove svoga rada poklanja svojoj porodici i sebi. Bio je zatočenik slobode i beskompromisni borac protiv onih što su otimali tuđa dobra i nasrtali na čast i dostojanstvo ljudi njegovog roda. Zbog toga bi mu zvanje viteza, možda, bolje odgovaralo od zvanja bana. Onako krupan i naočit bi sjednuo na vranca, zađenuo oružje o pojas, vezivao bradu maramom, vješao čuturu o sedlo i tako polazio u borbene okršaje.
Iz objavljene dokumentacije o Dimitriju moglo bi se zaključiti da se radi o čovjeku koji je umio da upravlja masom i da su ljudi u njemu uvijek mogli da vide čovjeka koji će im pomoći da riješe svakodnevne probleme: nesporazume u korišćenju planinskih pašnjaka, vodopoja, međusobne svađe i osvete, nabavke žita, prodaje stoke i sl. Bio je dobar govornik, a ta osobina je kod starih Crnogoraca imala ogromnu važnost. U prilog ove konstatacije navodimo anegdotu iz života vojvode Miljana Vukova.
Pitali vojvodu Miljana, ko je bolji junak, on ili vojvoda Marko Miljanov. On odgovori: „Bolji je junak Marko. On ima dva mača: jedan mu je za pojasom a drugi mu je mač jezik. Ja imam samo ovaj za pojasom”.
Dimitrije se najčešće obraćao masi, vrlo često ratnicima, u manastirskoj Porti. To su bili patriotski govori, odabrane riječi koje podstiču i ohrabruju umorne, ponekad pokleknule borce, zakletve i blagoslovi koje je uputio četi koja polazi da ubije Smail-agu Čengića. Nijesu bile rijetke kletve upućene slabićima, sljedbenicima krvne osvete, pljačkašima, izdajicama i odrodima. Zapisane su mnoge kletve Svetog Petra Cetinjskog, od kojega je učio i morački arhimandrit i mnogi drugi. Risto Kovijanić bilježi da je Radojević prvi govorio na svadbi knjaza Danila. To je bio molitveni govor sa blagoslovom upućenim mladencima za srećan brak. On je jedan od trideset potpisnika peticije ruskom dvoru da se Crna Gora prizna za knjaževinu, a Danilo za knjaza. Učesnik je na njegovoj sahrani i na skupu na kojemu je za suverena proglašen knjaz Nikola.

Pismo knjazu Danilu

Knjaz Danilo je cijenio Dimitrija kao ličnost koja može da održi jedinstvo moračkog plemena. To je bilo naročito važno poslije smrti vojvode Mine Radovića koji je u dugom vremenskom periodu bio čelna ličnost ne samo Morače već i šireg područja crnogorskih brda. Kovijanić je u traganju za dokumentima došao do jednog sačuvanog pisma arh. Dimitrija upućenog knjazu Danilu kao odgovor suverenu na pismo kojim ga ovaj poziva da sa plemenicima izdrži nevolje zbog nedostatka hrane i poziva na međuplemenski i međubratstvenički mir i slogu. Poznato je koliko je knjaz Danilo za vrijeme kratke vladavine učinio na stvaranju Crne Gore kao države, na suzbijanju krvne osvete, na ukidanju nazadnih običaja kod Crnogoraca i zavođenju običaja koje je evropska civilizacija odavno gajila. Od podanika je tražio poslušnost i disciplinu što je bilo teško sprovesti u patrijarhalnim plemenskim zajednicama. Knjaz Danilo je bio beskompromisan i hrabar, a ponekad i surov, što su najbolje osjetili Kuči u dva navrata.
U pomenutom pismu Knjazu, arh. Dimitrije piše: „Primili smo vaše pismo i razumjeli smo sve što pišete, koe ste nas razveselili. Dva puta sam slao Moračane do u Pipere, pa im niesu dali predajnici prići. Sada heto šiljemo Juka i Savića, koi će vi sve za nas čisto kazati kako smo u zatočeniju sa svake strane. Savijam dvije Morače i Rovca oko sebe i daem im sve što imam, ne žalim; i nema, mili gospodaru, pare pri sebi, ha boim se od nekie ljudi da ih Turci ne prevare na njihovo prokleto mito no mi pošalju, gospodaru, 100 taliera po Juku, da niko ne zna. S tiem se mogu sasviem vladati; ako ih poarčim i živ ostanem, a ja ću ti ih akobogda vrnuti. I vaša pokorna sluga arhimandrita Dimitrija osta u lavri Morači moleći Boga za vas”.

Pjesma i stvarnost

Pismo otkriva surovu stvarnost života u Morači i sve teškoće sa kojima se borio stari arhimandrit. Iz njega se potvrđuje činjenica da je Dimitrije imao ogroman ugled u Morači i Rovcima. On je zabrinut da će ljudi zbog gladi primiti mito od Turaka i traži pozajmicu od gospodara. Odista, dramatični trenuci kakvih je bilo mnogo u istoriji crnogorskih plemena.
U zlom vremenu traže se ljudi od povjerenja radi obavljanja važnih poslova. Radojević šalje pismo po Juku Filipovu, bratu od strica, koji bi donio od knjaza 100 talijera, traženih za pozajmicu za žito i džebanu. A da je bilo nesigurno putovati do Cetinja i natrag, govori podatak da piperski graničari nijesu dali prelazak Moračanima koje je arhimandrit već jednom upućivao kod gospodara.
Već je rečeno da u Morači nije poznato da su Dimitrija nazivali banom moračkim. Ovo zvanje je imao Novica Cerović (”Ban Noko”). Kovijanić tvrdi da su to uzvišeno ime imali vladari iz kuće Petrovića, iguman Mojsije Zečević, vojvoda Miljan Vukov, Šujo Karadžić pa i Njegošev prijatelj Ali-paša Stočević. Sa sigurnošću bi se moglo reći da je ova njegova tvrdnja zasnovana na narodnim pjesmama u kojima narod naziva banovima svoje najuglednije i najznačanije ličnosti, umne glave i junake bez mane i straha.

Gusle i junaci

Na svadbi knjaza Danila su sve najpoznatije ličnosti tadašnje Crne Gore:
”Pored njih su tri izabrana bana,
Dimitrije od Morače glava,
s desne strane Cerović Novica,
a s lijeve Miljane serdare.”
Da pjesme često odstupaju od realnog toka događaja, potvrđuje i ova narodnog pjesnika Sava Martinovića. Poznato je da je Miljan Vukov bio vojvoda i to jedan od najpoznatijih koje je Crna Gora imala, a ovdje se pominje kao serdar.
Vuk Karadžić je bio na Cetinju 1834. godine. Imao je namjeru da posjeti Moraču i druga crnogorska plemena, posebno Drobnjak, kolijevku svojih predaka, ali mu se želja nije ostvarila. Vuk bi zapisao brojne narodne epske i lirske pjesme i podstakao ljude na čuvanje i prikupljanje ovog duhovnog blaga. Ostalo je veoma malo sačuvanih epskih pjesama o bojevima na Morači i značajnim ličnostima iz ovog kraja. Zna se da ih je bilo o Mini vojvodi, Novici Ceroviću, popu Dragoviću, arhimandritu Radojeviću, a o bojevima da ne govorimo.
Ljubomir Bulatović-Ibrijski, učitelj iz Rovaca, je poznat po pjesmama sa istorijskim temama. U jednoj, čija je glavna ličnost Mitrofan Ban, Ibrijski nabraja junake sa Mljetička:
”Pjeva Minu Radulova, pjeva Redža Daničina,
pjeva popa Dragovića, pjeva Đeku Sekulina,
pjeva djela div-junaka, arhimandrit Dimitrija”.
O arhimandritu Dimitriju ima dosta anegdota. Neke od njih su zasnovane na stvarnim događajima, dok su neke smišljene na osnovu nekih njegovih bizarnosti koje nijesu u saglasnosti sa njegovom ukupnom ličnošću. Takva je ona o Dimitriju i sv. Agatonu i neke o njegovim blagoslovima. Neke anegdote se odnose na Dimitrijevu prijeku narav, osobnu koju su osjedovali pripadnici njegovog bratstva u većini sve do najnovijeg vremena. Plahovitost ili srčanost im nije smetala da u Morači uživaju ugled dobrih ljudi.

Njegoš i Dimitrije

Njegoš je upoznao Dimitrija na samom početku svoje vladavine. Ahimandrit je bio pretplatnik na Njegoševo ”Ogledalo srpsko” i tu se imenuje kao Dimitrije Lipovac. U zapisima postoje detalji koji ukazuju na neke arhimandritove neposlušnosti prema vladici, ali se na kraju moralo znati ko ima posljednju riječ. Moglo bi se reći sa sigurnošću da je gospodar imao povjerenje u Dimitrija u vremenu kada je skadarski paša ”Iznio po granici na nekoliko mjesta hljeb i žito i svakojemu ga Crnogorcu dava na dar na svu čeljad, samo ko će u bunu protivu svojega privateljstva stupiti”. Vladika Rade je slao perjanike u plemena koja su se graničila sa Turskom da spriječe uzimanje mita i stvaranje moguće neposlušnosti prema vlasti na Cetinju. U Moraču je tada poslao Veka Ilinčina Rakočevića koji je bio istaknuti Moračanin.
Kada je uveo obavezu plaćanja poreza, Njegoš je imao sukobe sa starim shvatanjima Crnogoraca po kojima nikome nikada nije plaćali dažbine pa neće ni njemu. Njegovi podanici nijesu mogli da shvate da u svim državama svijeta narodi moraju plaćati poreze da bi opstala državna vlast koja radi u intersu svog naroda. U ovom slučaju Dimitrije se našao na strani svog naroda. ”Srpske novine” su 1850. godine pisale da se Moračka nahija proglasila nezavisnom od Crne Gore i da je za svoga gospodara izabrala arhimandrita manastira Morače. Kasnije je to demantovano. Nije to mogla biti istina kada se zna da je Crnom Gorom vladao umni vladika Rade sa autoritetom nepopustljivog čuvara malene države. Ahimandrit Radojević nije mogao niti je htio drugačije od onoga što je radio njegov duhovni vođa.

Vjenčanje Novice Cerovića

Ko je bio Dimitrije Radojević, arhimandrit Manastira Morače
Na samom početku vladavine knjaza Danila, vojvoda Novica Cerović je sa porodicom živio na Cetinju. Došao je u sukob sa žustrim i isključivim knjazom.
Vojvoda Cerović, koji je već tada stekao veliku popularnost i nazvan banom, doživio je od suverena ponoženja koja je teško podnio. Znao je da zasjedne u kafani i da alkoholom „liječi” nepravde i porodične teškoće. Supruga Gospava je bila narušenog zdravlja.
Jednoga dana, piše Anica Šaulić u knjizi „Novica Cerović”, vojvoda izađe pred knjaza i reče mu:
„Gospodaru, da me pošaljete s mojom familijom u Moraču da tu živim i da po vašoj riječi pridržavam Moraču i Rovca, Drobnjak i Uskoke. Jezera i Šaranci su još u turskim rukama, no ja se nadam u Boga da ću, u vaše zdravlje, Turke odatle maknuti i da će Tara biti vaša granica”.
Anica Šaulić dalje kaže:
„Knjaz je pristao i Novica je svečano, uz pucnjavu topova ispraćen u Moraču, gdje je živeo u Moračkom manastiru sa arhimandritom Dimitrijem i kaluđerom Simeunom. Dimitrije je bio čuveni junak, više hajduk nego kaluđer; vraćao se sa vojnih pogoda u Manastir s turskim glavama o unkašu. Njegova ćelija nije bila mjesto molitve i kajanja, nego skladište otetog oružja, raznih noževa i jatagana, čalmi, čizama, korbača, razbijenih ogledala. U jednom uglu u pocepanom dobošu, našla je utočište neprijateljska lobanja. Bilo je tu i drugih zaplijenjenih stvari koje nisu imale nikakve veze sa mananstirskim potrebama. Dimitrije nije mario, nego se, naprotiv, skoro radovao što mu je Novica odneo stare srbulje na zečijoj koži da ih preko Vuka Vrčevića pošalje u Beč Vuku Karadžiću. Tako će bar on imati više prostora da smesti svoje „bogatstvo”.

Udovac s mnogo djece

Iako se nadao da će moračka klima i način života u manastirskim konacima pomoći ozdravljenju njegove žene, Novica je ostao udovac sa mnogo djece. „Nijesu pomogle ni molitve igumana Dimitrija, ni trave koje je Novica doneo od Mata Glušca” - piše Šaulićeva.
Najstariji sinovi i kćerke su zahtijevali od oca da se ženi. Iguman Dimitrije je, takođe, često opominjao Novicu da će morati tražiti ženu koja bi se starala o djeci i o njemu. On mu je preporučio Ružu, kćerku Radula Medenice.
„Dobri ljudi, Raduel i Radojica, dva brata” - govorio je Dimitrije.
Ružu je doveo stric Radojica kojega je iguman više cijenio. Novica mu reče: „Ja sam udoavc. Imam sinove od prve žene, ako vi je milo da mi date tu đevojku, lijepo da se spremi, da nas Dimitrije vjenča i da pođe sa mnom”.
Radojica mu reče: „E, boga mi, bane, nije đevojka spremna. To je kozarče. Nema ni aljina, nijesmo se mi tome nadali” - reče Radojica.
„Ne tražim ja ništa. Kod mene ima svega. No lijepo da se sigurate, pa sjutra ćemo na konja, neđe jedno, neđe oboje”.
Sve se brzo završilo. Dimitrije ih je vjenčao, pa su pošli u Tušinu.
Kada govori o napadu Miljana Vukova i Novice Cerovića na Kolašin bez odobrenja knjaza Danila, Anica Šaulić kaže: „Novica diže Uskoke i Moračane te pođoše na Kolašin. Bilo je u vojsci junaka na izbor: Nikola Bošković, Iguman morački Dimitrije Radojević, Pavić Rovčanin, serdar Began Lopušina i drugi”.

Zapisi Andrije Jovićevića

Andrija Jovićević je bio učitelj u Moračkoj školi. Tada je napisao „Opis manastira Morače” i „Istoriju Morače do 1820. godine”, čime je, odista, zadužio moračii kraj o kojemu je ostalo malo pisanih dokumenata iz njegove burne prošlosti. Prema Jovićeviću, Dimitrije se može svrstati u „znatne duhovne i narodne vođe”, jer se „nikakav važniji posao u nahiji nije preduzimao bez njegova savjeta i učešća. On, iguman Mojsije Zečević i arhimandrit Josif Pavićević su bili „glavni vođi svoga plemena”, koje su slušali u svim prilikama... Pohvala, dizanje u vis i kovanje u zvijezde, mala su nagrada... njihova će imena s vremenom crkvena i narodna istorija sa zlatnim slovima pisati na svojim stranicama”.
Milorad Medaković nam je ostavio sljedeći opis igumana Dimitrija: „Morački arhimandrit Dimitrije bješe junak i iđaše često u boj, a ne bješe čoek od nauke; ali od imena Božijeg kano plahi bogomoljac odklanjaše veći pokolj. Kad se jednom zavadiše Moračani i Piperi i stali bili jedni spram drugih da se biju iz pušaka - ući će među njih Dimitrije i preklinjaše da se prođu pokolja. Neko ga čuje, a neko i ne čuje, pa onda dovati svoju kapu sa glave, te je baci u vis, pa načine kleti: „Nemojte se, braćo, klati, kumim vas Bogom živiem. Ko li oće pokolja, toga porazio Bog i presveta Bogorodica!
Skamenio mu bog sjeme i ljudsko i baštinsko - ne ostalo mu od srca poroda, niti roda od žita po baštinama”. I ne bi pokolja među braćom plemenskom!.
U svojim pjesmama pisanim u narodnom duhu, Savo Martinović pjeva o podvizima moračkog arhimandrita, posebno kada je zajedno sa vojvodama Novicom i Miljanom napadao Kolašin bez znanja gospodara.
Više stranih putopisaca je tokom 19. vijeka posjetilo Crnu Goru. Među prvima je ovamo došao Rus Jegor Kovaljevski. On se među Crnogorcima našao u doba Njegoša koji ga je na prvom susretu impresionirao umnošću i fizičkom ljepotom.

Susret s Kovaljevskim

Kovaljevski se u Morači našao u ljeto 1841. godine. Divio se ljepotama njenih planina, bogatstvu voda i gustim šumama čija stabla rastu više nego igdje u Evropi. Morača nije previše kamenita, te preovlađuju zelene površine šuma i livada. Ipak je odvojena od Crne Gore prirodnim preprekama, besputna i siromašna. Ovdje skoro da i nema novca u prometu, jer trgovinu čini razmjena dobara.
„Morača je slična drugim crnogorskim nahijama, proslavljena, ima svoje čuvene pobjede, kojima se zaista može ponositi. Kakav narod! Kakva istorija! To je homerovska poema” - piše Kovaljevski, a u nastavku opisuje žestoke borbe Moračana protivu deset puta jačih turskih snaga koji su pod komandom Deli-paše 1820. godine napali Moraču.
„Ali, uskoro su Moračani osjetili nevolje užasnije od svih u ratno vrijeme - nedostatak praha. I baš u takvim okolnostima su čuli da im se približava Deli-paša Ibrahim sa 12.000 vojnika. Položaj je bio užasan. Potražili su pomoć od Bjelopavlića i Pipera. Međutim, njihove žene su naučile da prave barut i postigle su u tome vještinu koja je bila zadovoljavajuća. Treba reći da nikada kao tog puta barut nije bio potreban, jer je Deli-paša stigao ranije nego što su ga očekivali, a pomoć iz Pipera i Bjelopavlića još nije bila stigla. Al, Moračani nijesu očajavali: 1.000 njihovih ljudi presreli su Turke hrabro i poslije krvave borbe, koja je trajala cio dan, razbili su ih i protjerali” - bilježi Kovaljevski.
Svoj dolazak je pratnja ruskog putopisca označila pucnjima iz pušaka ispred kapije Manastira. Odjeknuo je počasni plotun iz Porte. Potom još po jedan pucanj. Susret sa arhimandritom Dimitrijem, Kovaljevski ovako opisuje:

Mladi iguman

„Kod samih manastirskih vrata sreli smo se sa čovjekom oblivenim krvlju i znojem, sa odrubljenom ljudskom glavom na sedlu. Jedino se po bradi razlikovao od drugih Crnogoraca. On je lako skočio s konja (u Morači se mogu sresti konji), radosno nas pozdravio i, iskreno se radujući nenadnim gostima, pozvao nas u Manastir. To je bio otac iguman.
Poslije razmjene ljubaznih riječi, upitao sam novopridošlicu otkuda se vraća. „Iz bitke” - odgovorio mi je kao uzgredno, pozivajići me u ćeliju i postavljajući mi stolicu.
- Je li bilo žestoko? - upitao sam takođe bezbrižno.
- Ništa osobito! - Dvije nedjelje smo stajali jedni prema drugima i nikakve koristi.
- Gdje ste boravili?
- Po širokom polju, po mladićkoj volji, u slavu Svetoga Petra i gospodara - rekao je smijući se, a zatim dodao: - Gdje bolje nego u blizini prokletoga Kolašina.
Iguman Dimitrije je čovjek od oko 35 godina, pristupačne fizionomije, prijatne prirode, čestit, pravedan, gostoprimljiv na pravi slovenski način. Svojom odvažnošću on je stekao slavu i sveopšte uvažavanje. Za vrijeme svog prethodnika bio je đakon i bez obzira na nisko porijeklo, za svoju izvanrednu hrabrost, postrižen je u čin igumana - zvanje koje se u Crnoj Goi neobično cijeni”.
Kovaljevski je začuđen znanjem igumana o događajima iz prošlosti, iako je imao skromno obrazovanje. Na pitanje otkuda on zna toliko o istorijskim događajima, Dimitrije je odgovorio da je to čuo od počivšeg arhimandrita, a ovaj je učio iz knjiga. „Vidiš, svuda se nalaze pisane knjige. Biće da ih ima tri magareća tovara, i to samo crkvenih. Svjetovnih je bilo još više” - objašnjavao je Dimitrije. „A gdje su one?” - upitao sam zainteresovano. Arhimandrit je rekao da svjetovne knjige ne treba da se čuvaju u hramu gospodnjem i prenio ih je u svoju kuću. Nažalost, kuća je izgorjela, a sa njom i knjige. U Manastiru je bilo još nešto knjiga. Sve su, osim dvije, bile crkvenog sadržaja, pisane na koži i na pergamentu. Kovaljevski bilježi intersantan detalj iz usta igumana:
„Stvarno, prije godinu dana svratio je ovdje jedan kaluđer, podružio se s nama, jeo je i pio, za gostoprimstvo je platio pričama o nemogućemu, koje su se slušale s osobitim interesovanjem i pažnjom. Na kraju, po isteku dvije nedjelje, pošao je tajno iz Manastira, uzevši iz sanduka breme knjiga. Sa tim knjigama pojavio se u Srbiji”. A otac iguman je bio radostan što je bio oslobođen dio sanduka u koje je smjestio neke svoje stvari.

Rovinski u Morači

Kovaljevski je bio oduševljen snagom crnogorskog naroda da očuva slobodu i pravo na slobodan život. On kaže:
„Crna Gora je poslije pada srpskih kraljeva jedina sačuvala svoju nezavisnost, svoju narodnost, svoj grb, a u skladu sa tim i prava na samobitnost, koja su starija i zakonitija od prava mnogih postojećih država”.
I drugi Rus, putopisac Pavle Rovinski, koji je u Crnoj Gori boravio skoro 27 godina, boravio je u Manastiru Morači i dao opis Manastira i Nikoljske crkve, prikazao umjetničke vrijednosti ovog srednjovjekovnog hrama, način njegove gradnje, dao prikaz manastirskih zgrada i korišćenja imovine. Rovinski govori o misiji koju su sveštenici manastira Morače imali kroz vjekove u duhovnom smislu, ali ništa manje i u smislu pomoći koju je Manastir pružao narodu u čestim gladnim godinama, pri odlasku u bojeve za slobodu i sličnim prilikama. U tom smislu Rovinski piše: „Uostalom, to je bilo davno, kada su igumani bili ljudi koji su potpuno pripadali svome narodu i bili pravi domaćini manastira. Poslednji takav iguman bio je Dimitrije Medenica (očigledno je da Rovinski pogrešno navodi prezime; treba Radojević, primjedba autora), kojega je poznavao još J. P. Kovaljevski...

Riječ Mata Glušca


Njegoš je znao da mu najveća opasnost po slobodu Crne Gore prijeti od Smail-age, a poraz njegove vojske i pogibija najbližih na Grahovu su mu pritiskali dušu. Znao je da je vojvoda Novica Cerović iskusan i vješt ratnik. Njegovog oca, popa Milutina, na prevaru je ubio pljevaljski paša Selmanović, pa i on ima razloga da se Turcima osveti. Do odluke o organizovanju ubistva Smail-age nije se dugo čekalo.
Na pripremi ubistva u Drobnjaku su radili Novica Cerović, Mirko Aleksić, pop Golović i Šujo Karadžić, čiji je otac Stojan poginuo u borbama protiv Turaka. Drobnjački i uskočki prvaci su se sastajali u manastiru Podmalinsko radi dogovora o organizovanju ubistva Smail-age. U knjizi Anice Šaulić se navode njihova imena. Moglo bi se reći da je najznačajniji sastanak glavara u pripremi ubistva održan u manastiru Morači na kojemu su bili: Pero Tomov, brat vladičin, Novica Cerović, Mina Radović i arhimandrit Dimitrije Radojević.
U pripremi plana ubistva Smail-age dominiralo je mišljenje da je najpogodnije da silnik dođe na teritoriji organizatora zavjere i da se tu ostvari čin osvete. Novica je sa družinom zadužio kneza Đoka Malovića da, kao vješt i snalažljiv čovjek, domami Smail-agu u Drobnjak. Đoko je, inače, sa njim održavao, makar i prividno, prijateljski odnos. O ovom značajnom momentu u organizovanju ubistva Anica Šaulić piše:
„Već se zašlo duboko u jesen, a Smail-aga ne stiže u Dronjak. Đoko mu je pisao: „Dobro bi bilo, aga, da dohitaš, jer se živo i mrs sada prodaju, pa bi najlakše mogao naplatiti harač. Pogovara se da ne smiješ da dođeš zbog Grahova”. Znao je da će ga time namamiti da dođe. Kao i svaki junak, Smail-aga je mogao naslućivati da mu prijeti opasnost, ali je suzbijao svaku pomisao za nju”.
Smail-aga je pošao iz Gacka sa oko 200-300 vojnika. U Nikšiću mu se pridružio Ahmet Bauk sa oko dvije stotine odabranih podanika.

Prorok kod age

Ovoga puta nije išao prema Drobnjaku „topla srca”. Šaulićeva piše da je naredio da mu dovedu čuvenog proroka Mata Glušca kome je aga dao ovče pleće da mu „prorekne” sudbinu.
„U tamnoj vunenoj haljini sa konopcem mjesto pojasa, gologlav, sav zarastao u kosu i bradu, jadan i zapušten, Mato je imao oči od kojih bi čovjeka glava zaboljela, „zle, urokljive”.
Mato se zagleda u pleće. „Ako ti ne pogodim, aga, posijeci me!”
„E, ajde zbori, pomozi, Bože!”
„Ovoga ćeš puta glavom na Cetinje stići, konj će ti poigrati na Cetinju i napiti se vode. Koliko ćeš se tamo zabaviti, esapa (računa) o tome nema. Gluščeve mi duše” - to je bila Matova zakletva.
„Dako Bog da” - reče Smail-aga i dade Matu dukat i talir”. Kasnije je aga tražio Mata da mu ponešto od onoga što je prorekao objasni, ali Matu nije bilo ni traga ni glasa.
Smail-aga je sa pratnjom došao u selo Duži kod Đoka Malovića i tu prenoćio. Sjutradan su nastavili put prema Pošćenju. Tu im se pridružio Novica Cerović. Smail-aga nije krio svoju podozrivost prema domaćinima. Naslućivao je osvetu kovanu na Cetinju, ali mu ponos i junaštvo nijesu dozvoljavali da ne dođe u Drobnjak i sa vojskom pokupi harač koji nije prikupljao više godina.
Predloženo mu je da idu na Mljetičak, na oveću zaravan ispod Gvozda i tu vojska razapne šatore, odmori i sjutradan krene po selima na izvršenje zadataka. On će pod svojim šatorom, u jelu i piću, provoditi vrijeme sa drobnjačkim vođama. Tu je i dobra voda, okolo šumarci i proplanci. Aga je prihvatio predlog domaćina. Naredi da se sa Gvozda opale plotuni, nalože vatre na okolnim brdima i tako raji pokaže sila pred kojom se mora izraziti poslušnost.

Kišna noć

Kišna noć je odgovarala zavjerenicima kada su napali logor sa više strana. Na poklič Drobnjaka s Novicom na čelu, jurišali su Moračani sa vojvodom Minom na čelu. Tu su bile i druge uskočke, rovačke i moračke vođe: serdar Mijat Dulović, Petar Kršikapa, Mirko Aleksić, Began Trebješanin, arhimandrit Dimitrije, serdar Mileta Rašov, kapetan Dmitar Radović, Mašo Vuksanov Rakočević, Đuro Ilinčin Rakočević, perjanik Radovan Redžić. O samom boju na Mljetičku i ubistvu Smail-age ima više zapisa i narodnih pjesama.
Četu, o kojoj Mažuranić pjeva u svom spjevu, blagoslovio je arhimandrit Radojević. Da li je i pričestio - teško je reći. Risto Kovijanić pretpostavlja da je arhimandrit blagoslove četi dao na obali Morače, ispod tjesnaca Grlo. No, o pjesnikovom viđenju ličnosti i događaja nešto kasnije. Po pričanjima starih Moračana, arhimandrit je zavjerenicima održao govor, tiho i noću, u manastirskoj Porti ili negdje pored Manastira, a drobnjačka četa je blagoslov dobila u manastiru Podmalinsko.
Na unutrašnjem zidu manastira Morače piše da je napad na Smail-agu izvršen 23. septembra (po starom kalendaru) 1840. godine. Desilo se to u samo zoru, po kiši i magli. Oko toga čija je puška pogodila silnika, ima više tvrdnji. Kovijanić kaže da su Uskoci tvrdili da je to neko iz redova uskočkih boraca, Drobnjaci da ga je pogodio neko iz redova vojnika Šuja Karadžića, a Moračani su, opet, tvrdili da ga je ubio Risto Jankov Dulović. Pred knjazom Nikolom je, navodno, pjevao guslar: „Pogodi ga puška Jankovića /a posječe sablja Aleksića”, dok je opet navodno, najveću korist od ubistva imala kuća Cerovića.

U narodnom pamćenju

U opštem metežu, kada je zapucalo sa svih strana, Smail-aga je tražeći svoga konja, pokušao da uzjaše običnog, malenog konja sa samarom i tada je pogođen u potiljak.
Odmah, nakon što se stropoštao na zemlju, Mirko Aleksić mu je odsjekao glavu. To su svjedočili učesnici ubistva, a Mažuranić pominje jedino njegovo ime kada govori o činu smaknuća Čengića. U boju je poginulo preko 70 njegovih pratilaca.
I na crnogorskoj strani je bilo poginulih. Rođeni brat arhimandrita Dimitrija, Milovan, i brat mu od strica, Petar Vuksanov, poginuli su na Mljetičku.
Kao nagradu za svoje učešće, arhimandrit je, kako piše iguman Nikifor Simonović, dobio: „Ata Smail-agina, ćilim ispod čadora Smail-agina i leđana bakarna dva - manji i veći iz kojih se Smail-aga umivao. Taj ćilim i leđani bili su u manastiru 1880. godine u dobrom stanju; gledao sam ih i rukovao s njima...”

Podjela plijena

Bilo je nesporazuma oko podjele plijena oduzetog nakon ubistva Smail-age Čengića. U pjesmama i zapisima o ovom događaju kaže se da je Novica Smail-agine konje Brnjaša i Gavrana, sablju, jatagan, dvije male puške, sat i odijelo, ponio na dar Njegošu istovremeno kada je ponio i njegovu glavu. Njegoš je Novici darovao Smail-agin sat.
Nesporno je da je Čengić imao dva konja i da ih je Novica darovao gospodaru, ali se sa dosta sigurnosti zna u Morači da je jednog konja dobio arhimandrit Radojević, te bi se moglo pretpostaviti da je on dobio konja nekog od poginulih doglavnika Smail-age. I tog konja je tražio vladika da mu se pošalje.
Arhimandrit je odugovlačio sa izvršenjem naređenja. Čak mu je poručio, po nekim kazivanjim,a da ukoliko gospodar hoće da se uzajamno poštuju u redu je, a ako neće granica je Ivačev do, mjesto gdje se moračka nahija na jugu graniči sa Crnom Gorom.
Ipak je arhimandrit, po kazivanjima, poslao konja gospodaru. Možda je bio obaviješten kako je prošao poznati junak Petar Kršikapa koji je sa sinom platio glavom poruku da neće Njegošu predati pušku koju je skinuo sa Smail-age u poznatom boju.
Crnogorci se nijesu, kako smo već rekli, mogli neodgovorno odnositi prema zapovijestima i porukama kako Njegoša, tako i njegovog nasljednika knjaza Danila.
Nešto opširniji prikaz organizovanja ubistva Smail-age dat je zbog želje autora da se što vjernije predstavi uloga arhimandrita Dimitrija u ovom događaju, ne toliko istorijski važnom, koliko je urezan u narodnom pamćenju drobnjačkog, uskočkog i moračkog kraja.
Morača je dala značajan broj uglednih sveštenika koji su ostavili svijetao trag u Pivskom manastiru, Dobrilovini, Manastiru Morači i drugim manastirima i crkvama. Već je rečeno da su ovdje radili i upamćeni kao duhovne vođe Nikodim Dulović iz Gornje Morače i Teodosije Kokotović-Jovanović iz Osredaka.
U 17-om vijeku ovdje je bio iguman Mihailo Miočanin, predak bratstva Kujovića i Šukovića, za čije vrijeme je urađeno mnoštvo ikona i prepisano mnoštvo knjiga, a među njima Žitije Andrije Jurodivog koje se čuva u Trojici pljevaljskoj.

Sveštenici i učitelji

U manastiru Morači su kao sveštenici i učitelji radili: Nikifor Simonović, Mihailo Dožić Medenica i proto Jagoš Simonović, poznati patriota, koji je sa kamilovkom i krstom na njoj, bio učesnik na Drugom zasijedanju AVNOJ-a u Jajcu 1943. godine. Bratstvo Simonović je dalo desetak poznatih sveštenika.
Dimitrije Radojević je u Manastir došao kao dječak početkom 19-og vijeka i tu ostao sve do smrti. Godina njegove smrti je sporna. Na spomeniku pored Manastira stoji da je umro 1864. godine. R. Kovijanić piše da je umro 1866. Ova godina bi se morala prihvatiti kao tačna, jer u kalendaru „Orlić” za 1865. godinu piše da je član Duhovnog poglavarstva, pored ostalih, arhimandrit Dimitrije Radojević.
A sada nešto o liku „dobrog pastijera”, ili kako R. Kovijanić kaže „starca dobrog” Mažuranićeva spjeva. Kovijanić je izričit u tvrdnji da je „starac dobri” iz spjeva „Smrt Smail-age Čengića” iguman Moračkog manastira Dimitrije. Mogli bi se složiti uz dopunu da je Dimitrije mogao poslužiti kao prototip sveštenika koji daje blagoslov četi i pričešćuje je u odsudnom trenutku.
Istina, Kovijanić kaže da je Mažuranić imao pred očima, u momentu stvaranja lika, likove vladike Danila i Petra Prvog, izuzetnih duhovnih veličina u istoriji Crne Gore.

Pjesnikove sinteze

Spjev „Smrt Smail­age Čengića” je najbolje djelo hrvatskog bana Ivana Mažuranića i jedno od najvećih u književnostima Južnih Slovena. Neveliko po obimu, epsko po kompoziciji, lirsko u suštini. U njemu su predstavljena dva svijeta. Jedan, kome je Smail­aga oličenje, osvajački, nasilnički, izrabljivački, a drugi je siromašan, izrabljivan, gladan.
Već je rečeno da je Smail­aga bio poznati junak i da nije bio bezobziran u prikupljanju dažbine od raje, nasuprot onome što su radili njegovi sinovi. Međutim, Mažuranić ga u spjevu prikazuje krajnje oholog, svirepog, lakomog i nemoralnog mučitelja hrišćana.
Zašto je to pjesnik učinio ako se zna da Smail­aga nije bio takav. Odgovor je jednostavan: takav lik, mu je trebao. U njemu će biti prepoznati svi mučitelji naših predaka, krvavi, grozomorni, bezdušni. Mogao je pjesnik za prototip uzeti i nekog drugoga silnika i „izvajati” željeni lik.
Pjesnik na to ima pravo. Mažuranić je Novicu Cerovića „učinio” Turčinom koji se pridružuje osvetnicima, jer je i njemu, svome sunarodniku, Smail­aga ubio oca i nanio zla zbog kojih hoće da mu se osveti. Ovaj detalj je potreban pjesniku da bi lik tirjanina bio kompletan.

„Pastijer dobri”

Lik „pastijera dobrog” bi se mogao smatrati trećim značajnim likom u spjevu. Građen je po principu sinteze svih etičkih svojstava duhovnih vođa u dugoj istoriji pravoslavlja: rodoljuba, poštovaoca božanskih zakona, čovjekoljublja, junaštva, poštovanja istine i zadate riječi.
Moguće je da je Mažuranić, udaljen od Crne Gore na stotine kilometara bio obaviješten o ličnosti koja je dala blagoslovo četi hrabrih i odvažnih zatočenika, ali za pjesnika nije to bilo od posebne važnosti. U spjevu se na pominje sveštenikovo ime, moguće zbog toga što se priprema zavjere obavlja tajnovito: tajno se četa kupi, tajno oružje i džebana priprema, samo se noću četa kreće.

„Nit tko šapće, nit ko zbori,
nit ko pjeva, nit se smije
od sto glasa, glasa čuti nije”.

U ovakvoj atmosferi lik „pastijera dobrog” je prekriven vreolom tajni. Jednostavno, ta se sila uklapa u cjelovit ambijent onoga što je počelo na Cetinju, gdje je posijana klica osvete, noćnih lomatanja do Cetinja od age odmetnutog Novice, da bi gospodaru izložio „troja na srdašcu jada”, tajnovitog načina kupljenja čete i njenog dolaska na obalu Morače, nadomak svetog hrama, gdje iz manastirske tišine nastupa „starac dobri” i pod vedrim nebom, u veličanstvenom amfiteatru, kakvog može samo priroda da podari, obavlja obred, jednostavna, ali uzvišen što dušu opija iskonski.
„Inovjerni” Novica će biti prekršten jednostavno, jer se za ceremonijalna pokrštavanja nema vremena. Posuće ga svetom vodicom i zakleti ga da vjeruje u Svetog Oca, njegovog sina i duha, a zatim slijedi kratak obred pričešća čete u kojoj je i Novica:

„Svakom momku po česticu daje,
tajne pića, hljeba nebeskoga,
svakom momku po kapljicu daje”.

Himna slobodi

Riječi koje je četi uputio „pastijer dobri” pred polazak u boj su najljepša himna slobodi i iskonskom pravu čovjeka da bude slobodan:

„Djeco moja, hrabri zatočenici,
vas je ova zemlja porodila,
krševita ali vama zlatna.
Djedi vaši rodiše se tuđer,
Za vas ljepše u svijetu nema.
Djedi vaši za nj ljevahu krvcu,
oci vaši za nj ljevahu krvcu
za nj vi isti krvcu proljevate,
za vas draže u svijetu nema.”

Mnovi poznavaoci književnog stvaralaštva tvrde da ovi stihovi nijesu prevaziđeni u cjelokupnoj rodoljubivoj poeziji južnoslovenskih naroda. Ove riječi mogao je izgovoriti samo sveštenik, izaslanik Boga, u kojemu su sublimirana sva uzvišena ljudska božanska svojstva koja su posjedovali vladika Rade, iguman Stefan, Sveti Petar Cetinjski, Sveti Vasilije Ostroški, iguman Mojsije Zečević, arhimandrit Dimitrije i druge ličnosti iz duhovnog i svjetovnog života Crne Gore.
Prema tome, čitalac će u liku „pastijera dobrog” prepoznati ovu istaknutu ličnost bez obzira što se njegovo ime ne pominje.
Arhimandrit Dimitrije Radojević je „dobar pastijer”, jer što kaže i sam svojim potvrđuje činom”, iz prvih borbenih redova moračkih boraca za slobodu, sveštenik koji je u svom biću objedinio duhovnika i viteza sa puškom i mačem, monaha i dobročinitelja, čovjeka u mantiji i hranitelja moračke sirotinje, borca i zaštitnika, pregaoca i pravdoljupca. Ovaj prilog je izraz želje da se sa njegove ličnosti skine veo zaborava i utvrdi dio istine koji nije bio poznat široj javnosti pa ni u njegovoj rodnoj Morači.