Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Pavle A. Rovinski
CRNOM GOROM



Dvije paralele.
U Boki.
Na Lovćenu.
Tekst objavljen 1893. godine u književnom dodatku časopisa „Oktjabr”


U kamenom zagrljaju

Boka (Boccha di Cattaro) - zaliv i jedan od najljepših uglova Jadranskog mora, i Crne Gore - planinski masiv, koji je okružuje svojim kamenim zagrljajem - tako su među sobom tijesno povezane prirodom i istorijskim sudbinama i savremenim uzajamnim potrebama - da jedna bez druge ne mogu opstajati.
Pogledajte samo na kartu i vidjećete da se taj veliki zaliv, sa svom svojom razgranatošću, uvukao unutar okolnih planina kao moljac u svoju ljušturu.
U istoriju se nećemo upuštati. Reći ćemo samo nešto o jedinstvenosti Boke i cijelog južnog Primorja i Crne Gore i jednakosti njihovih karakteristika uključujući i pogled na svijet, običaje i nošnju, predanja i zajedničko stremljenj ka slobodi, koju je mnogo puta trebalo ujedinjenim snagama braniti protiv zajedničkog neprijatelja.
Pa i naseljavanje Crne Gore u staro vrijeme, prije Kosovske bitke, išlo je od mora, da bi iza toga počelo obratno kretanje, tako da je Boka danas puna doseljenika iz crnogorskih plemena Cuca, Ćeklića i Njeguša, a selo Dobrota (blizu Kotora) cijelo je sastavljeno od Crnogoraca, premda su prešli u katoličanstvo.
Nekada je cijelo to primorje sa Crnom Gorom predtavljalo nerazdvojni dio srpskog carstva i, osim Kotora, koji je imao privilegiju kraljevskog grada, cijela ta oblast je bila potčinjena zetskim vladarima. Ali, istorija je nekada usmjerena slučajnostima i podijelila je to stanovništvo. Pri tome su planine ostale u svojoj staroj vjeri i održale su svoju političku samostalnost, a njihovo podnožje ustupilo je uticaju tuđe kulture i dalo je svoju slobodu u ruke tućeg vlastelina. Međutim, i na jednoj i na drugoj strani unutrašnje uređenje života ostalo je istovjetno, zadržavši staru podjelu na plemena i bratstva, s razlikom što se u Primorju, pod venecijanskim uticajem, pleme preobrazilo u opštinu (comune), koja se drugačije naziva i knežina (contea) i istovremeno su se formirale gradske opštine, municipije, i stvorilo se nešto poput republikanske vladavine. Zadržavajući svoj plemenski način života, brdski predjeli su živjeli pod patrijarhalnom vlašću svojih posebnih plemenskih glavara, a ujedinjavala ih je jedino ista vjera, čiji je predstavnik i duhovni vođa svih plemena bio vladika (mitropolit), kojega je birao narod.
Kasnije je Primorje potpalo pod vlast i zaštitu Venecije, priznajući njenog dužda kao svog vladara, da bi na Evropskom (Bečkom-prev.) kongresu bilo predato Austriji i moralo je da prizna kao svoju vrhovnu vlast cesara (austrijskog cara). I u Crnoj Gori plemenske osnove, još za vrijeme jakih vladika, postepeno ustupaju mjesto državnim vladarima i formira se monarhija pod vlašću narodnog kneza.

Pogled s nadom

U suštini, i na jednom i na drugom mjestu desilo se isto: trijumf državnosti i ograničavanje autonomije - na Primorju opštinom i municipijom, a u brdima, tj. u Crnoj Gori - plemenima. Isto kao što se dolje nad opštinama i municipijama nalazi austrijski okružni načelnik, gore, u brdima - svako pleme ima glavara, kojega imenuje knjaz. Ali čudna je jedna stvar: dok Crnogorci nikada nijesu ni pomišljali da svoju otadžbinu predaju pod venecijansku ili austrijsku vlast, Boka je više puta odlučivala da nad sobom prizna vlast crnogorskog vladike, da bi se takva ista osjećanja na nju prenijela za vrijeme knjaza.
Jedino je materijalna nužda nagonila Crnogorca da napusti svoju otadžbinu i da se preseli u Boku. Ali i tamo on nikada nije tražio zaštitu ili političko pokroviteljstvo. Boka, međutim, i sada, s nekakvom posebnom nadom, okreće svoje poglede prema Crnoj Gori.
Crnogorske vlasti nikada nijesu za podršku unutrašnjem poretku tražile pomoć ni od Venecijanske republike niti od Austrije. Između Venecije i zetske države postojao je direktan dogovor po kojemu je Crna Gora bila obavezna da Primorje ubjeđuje da se povinuje Veneciji. Kasnije je i Austrija više puta zahtijevala da Crna Gora izvrši moralni uticaj na austrijske podanike u Boki. Iz ovoga, međutim, mi ne izvodimo nikakve praktične zaključke u korist Crne Gore a protiv Austrije, već jedino konstatujemo taj uticaj, koji pokazuje do kog stepena je u istoplemenom narodu Boke i Crne Gore razvijeno i duboko ukorijenjeno nacionalno osjećanje i koliko je jaka veza zasnovana na njemu, kao i koliko države griješe kada pokušaju da tu vezu prekinu pritiskom na narod.
Istina, kultura u tom pogledu pravi čudesa, pretvarajući jedan narod u drugi. Ali vlast koja pribjegava nasilju i koja djeluje jedino grubom silom, makar i postizala svoje ciljeve u izvjesnoj mjeri, to čini na štetu same države, unoseći u nju rastrojstvo i neprijateljstvo među njenim različitim djelovima, a to može izazvati i njen raspad.
Ali, nastavimo našu paralelu.

Obraćanje inostranstvu

Priroda Boke ne obezbjeđuje u potpunosti postojani porast stanovništva pa se zato Bokelj obratio moru, tražeći na njemu zaradu i van svoje otadžbine. Ali, ma koliko stranstvovao po bijelom svijetu, krajnji mu je cilj da zaradi i da se vrati kući. Ako to nije naslijedio, on je gradio savremenu palatu. Napunivši je kao muzej prekomorskim stvarima, prikupljenim po svijetu, obezbjeđivao je sebi konfor i mirno je provodio ostatak svog života u odmoru, okružen mnogobrojnom porodicom, predajući svog borbenog konja, na kojemu je tražio sreću, sinu, i skraćujući jednolični protok vremena besjedama s prijateljima i susjedima, sa čašom dobrog vina, slušajući junačke pjesme uz jednolične zvuke gusala.
To blaženo vrijeme je, međutim, prošlo. Sada gradovi i sela u Boki puste, jer se više njihovi stanovnici ne vraćaju kući, već se naseljavaju negdje u tuđem kraju, gdje je više prostora i slobode, gdje ih ne guši ni trgovački monopol ni birokratski sistem, koji guši opštinsku autonomiju i nerijetko nasrće na vjeru i narodnost. Poznati su iz prošlosti znameniti Bokelji, kakvi su bili: Pavlovići, Gopčevići, Kvekići, Đurkovići, Serdarevići-Vojinovići, Đuraševići, Berberovići, Vickovići, Madžarovići, Banovići, Vukasovići, Verone, Zbugete, Kamenarovići, Tomanovići, Katurići, Radimiri, Tripkovići i dr., koji su imali prvu ulogu u trgovini na Jadranskom moru, čiji su brodovi plovili do Rusije, Indije, i po drugim udaljenim morima. Njihova uloga se, međutim, završila. Sada kada je Bokelj i kod kuće prestao da bude domaćin, i na moru služi kao običan mornar ili navigator na tuđem brodu, kao najviši položaj u svojoj karijeri smatra kapetanstvo na brodu „Austrijskog Lojda”.
Nešto slično se dešava i u životu Crne Gore.
I ovdje priroda nije toliko izdašna da bi hranila stalno rastuće stanovništvo, pa prinuđava čovjeka da ono što mu nedostaje obezbjeđuje zaradom na strani. Glavno mjesto gdje su Crnogorci išli na zaradu, a tako je i sada, jeste Carigrad, gdje ih je uvijek bilo po nekoliko hiljada, a radili su kao posluga, zatim kao čuvari kuća ili prodavnica, kao konjušari, vrtlari ili kao prosti radnici na pristaništima, gdje su prenosili terete, na izgradnji željezničkih pruga itd. Ni Crnogorac, kao ni Bokelj nije se za stalno preseljavao u tuđinu, iako mnogi tamo borave duže i svojim porodicama šalju novac za potrebe domaćinstva. Na kraju, Crnogorac se vraća u kući sa izvjesnom sumom novca, obezbjeđujući sebi bolju odjeću i oružje, kao i kakve stvarčice kojima dopunjava svoj siromašni namještaj. Mnogo njih ide na zaradu čak i u Grčku, Egipat i druga mjesta Turskog carstva, ali se svi vraćaju kući. Bespovratno odlaze samo u Srbiju i djelimično u Rusiju, gdje im daju zemlju i gdje se osjećaju kao kod kuće.

Raznovrsnost slika

Kada se sreću tamo gdje zarađuju, Crnogorci i Primorci se osjećaju kao jedno, pomažu jedan drugome i grupišu se u zajednička udruženja. Tako nastavljaju veze, u kojima se osjećaju kao u svom mjestu.
Boka je uvijek živjela od trgovine sa Crnom Gorom i Hercegovinom, odakle je jedino dobijala meso, mlječne proizvode, krompir, drva i sl. Nikome se osim Hercegovcu ili Crnogorcu ništa nije moglo prodati, ali ni kupiti osim od njih. U posljednje vrijeme Austrija čini različite prepreke u trgovačkim odnosima između Boke i Crne Gore, tako da nanosi veliku štetu posebno Boki, a Crnoj Gori ometa da traži druga tržišta i druge trgovačke veze za prodaju njenih proizvoda. Rukovodeći se jedino političkim pobudama, austrijska vlada na taj način, s jedne strane, pojačava prirodne nacionalne težnje cijelog bokeljskog stanovništva, a, s druge - politici žrtvuje i njegovo materijalno stanje, koje se, poslije moreplovstva, oslanja jedino na trgovinu sa susjedima. I šta austrijska država postiže time? Narodnu mržnju, od čijeg straha je prinuđena da cijelo područje preobrati u vojnički logor, da svaki grad i mjesto natrpa kasarnama, a oko njih i nad njima da izgradi tvrđave. Zbog toga su između Boke i njene države odnosi vječito zategnuti. A s tim tvrđavama moglo bi da se desi isto što se desilo sa onima u Hercegovini.
Poslije ovog malog odstupanja od naše glavne teme, prelazimo na karakteristike područja na kojemu se stvara jedinstvo Bokelja i Crnogoraca.

Nigdje u svijetu

Pošto se poslije čestih i dugih plovidbi nagledao svijeta, Bokelj se vraća kući s ubjeđenjem da nigdje u svijetu nema tako lijepog kutka kao što je njegova Boka. To bi se moglo nazvati patriotskim preuveličavanjem kada to isto ne bi potvrđivali i strani putopisci.
I zaista, teško je zamisliti na tako malom prostoru toliku raznovrsnost slika koje pruža raskošna priroda, mekoća i nježnost opšteg kolorita, ali sa istovremenim siromaštvom, no i surovom veleljepnošću pejzaža. Dolje vidite more, oživljeno neprekidnim kretanjem brodova raznih vrsta i veličina i okruženo takoreći neprekidnim nizom sela i gradića, kojim draperije pravi raznovrsno zelenilo. A gore - gole sure stijene, koje katkad sakrivaju svoje vrhove u oblacima ili prijeteći vise, kao da su svakog časa spremne da se strovale na sve što je ispod njih.
Naći će se, naravno, u svijetu i upečatljiviji oblici, gdje su planine više i bogatije rastinjem, ali nigdje se ne mogu naći tako zgrupisani najizrazitiji kontrasti, kao da su namjerno uokvireni, da se oči ne bi zamarale u nepreglednosti prostranstva, nego da bi mogle uživati u detaljima koje im pruža slika. Kao da je namjerno učinjeno da se vidiku olakša, cio zaliv se dijeli na nekoliko djelova, od kojih svaki predstavlja posebnu i cjelovitu sliku. Uz to, svuda vidite život i, naporedo sa darovima prirode, uočava se i ljudski trud. Ako se udubite u posmatranje, na svakom koraku ćete otkriti i tragove istorijskog života naroda i pokoljenja, tj. vjekova koji se međusobno smjenjuju.
Posebno prijatan utisak na vas ostavlja Boka u momentu kada u nju ulazite sa otvorenog mora za vrijeme bure. Na zaokretu između Oštre ponte i ostrvceta Žanjice (tvrđava Mamula) sreće vas užasan metež: kao da svirepo more namjerno za vama šalje prijeteće pjenušave talase, koji bijesno nadiru na brod, opkoljavajući ga sa svih strana.
Ali, čim prođete tu liniju, talasanje ostaje za vama i čujete samo šum i tutnjavu zatalasanog mora, a ispred vas ujednačeno se osjećaju sitniji talasi, koje reže vaš brod i siječe tamnoplave talase sa srebrnastom pjenom, pokrivajući njihove oštre grebene čipkastom zavjesom.

U Herceg-Novom

Na lijevoj strani, tako reći odmah pošto prođete Mamulu, uočavate Herceg-Novi, ili jednostavno Novi (Castel Nuovo), koji vas privlači svojim dražesnim izgledom. Na svom vrhu bijele se kamene kuće sa crvenim crepovima, u grupama ili usamljene, i izgledaju još bjelje i svjetlije od zelenila koje ih okružuje, u koje se potpuno uklapaju. Čak i nad morem viseći zidovi koji okružuju grad, pocrnjeli i rastreseni od vremena i zemljotresa, gube svoj mračni izgled pod bogatim pokrovom vječito zelenog bršljana, koji se uspinje do njihovog samog vrha, spuštajući svoje rastresite djelove ka zemlji.
A kakvu samo raskoš pokazuje raznovrsno rastinje! Naporedo sa piramidalnom topolom svoje grane je u vidu šatora raširio orah ili dežmekasta širolistna smokva. Guste šume maslina, sa njihovim uskim sivkastim listovima, kao na vrbi, smjenjuju se šumicama lovorike ili narandžinog i limunovog drveta, sa krupnim tamnozelenim, sivkastosjajnim listovima. Tamni, skoro crni kiparisi, poput minareta, uznose svoje tanane vrhove, držeći se nepokretno i kao namršteno, nad svijetlim okolnim zelenilom listopadnog drveća, koje se vječito ljulja i šumi svojim listovima.
Kamenite izbočine nad gradom sve su pokrivene vinovom lozom. Tu ćete naći i palmu, koja govori o susjedstvu sa Afrikom, a šumice agave, sa ogromnim bodljikavim listovima pri korijenu i golim stablom, koja se završava u vidu kape, poput kišobrana - podsjeća na isto takve oblike kaktusa u Americi. Ima tu i kaktusa, nevisokih, koji su se, kao u drvoredima, zalijepili oko zidova. Oni daju dosta ukusne plodove, ali pri njihovom branju ubadaju vas njegove veoma tanke i oštre igle.
Nešto podalje, dominirajući nad gradom i putem koji ide ka Dubrovniku, iz zelenila štrči nekakva kamena masa: to je tvrđava Spagnuolo (Španjola - prev.), ili Gornji grad, izgrađena za vrijeme španske vladavine (u 16. stoljeću).
Sa obje strane novoga, na obali mora, nalaze se prelijepa mjestašca Topla i Meljine, u koje Novljani idu na svakodnevne šetnje. Na istom nivou sa njima je Manastir Savina, u koji se 15. avgusta skupljaju sva Boka, susjedni Hercegovci i nešto udaljeniji Crnogorci.
Novi je najtoplije mjesto u Boki. To dolazi od njegovog položaja na južnim padinama hercegovačkih planina, koje ga zaklanjaju od hladnog sjevernog vjetra. Zato se ovdje zimska temperatura rijetko spušta ispod nule, a ljetne vrućine ublažava more, a uz njega i stalni sjeverozapadni vjetar (maestral).
Tako pogodni klimatski uslovi i jevtinoća, zbog blizine Hercegovine i zbijenosti stanovništva, učinili su od Herceg-Novog mjesto u koje, se iz Boke i cijele okoline skupljaju ljudi i ljeti i zimi - da tu prožive, da iskoriste blagu klimu zimi i kupanje ljeti.
Opština Novi se jače od drugih pridržava pravoslavlja, a kao i Risan, smatra se hercegovačkim područjem. Sa Crnom Gorom ih vežu zajednička tradicija i predanja.

Svud utvrde i šančevi

Na suprotnoj strani od ovoga nalaze se nevisoki i blago nagnuti bregovi Luštice, pokriveni rastinjem vječito zelenog hrasta i masline, i dalje, preko suženja Kolebur (Kumborski tjesnac - prev.) dolazite na drugi široki bazen Bajo di Teodo, u opštini Teodo ili Tivat, na desnoj obali, gdje se u posljednje vrijeme gradi vojno pristanište. Na jugoistočnoj strani tog bazena vidi se nekoliko ostrvaca, koja kao da nastavljaju produžetak kopna, koja su potpuno pokrivena maslinama i lovorikama. Na pješčanom sprudu, koji se naziva Prevlaka, nekada je postojao pravoslavni manastir arhangel Mihailo, koji je početkom 13. vijeka izgradio srpski kralj Stefan Prvovjenčani. Sačuvalo se narodno predanje da je tada otrovano 70 kaluđera za zajedničkim ručkom (up. povijest S. M. Ljubiše ”Prokleti kamen”).
Dalje, u dubini kopna nalazi se niska ravnica, sva ispresijecana kanalima za drenažu i irigaciju, koja se naziva Krtole, čiji stanovnici se odlikuju time što, osim kafe, šećera i druge kolonijalne robe, ne kupuju ništa, a žito kojega imaju u izobilju, ne prodaju, čuvajući ga za nerodne godine. Sva njihova odjeća se sastoji od domaćih rukotvorina, počev od lanene košulje i opanaka, završavajući sa kapom od slame sa širokim obodom. Ista je situacija i u drugim susjednim opštinama: grbaljskoj, braićkoj i mainskoj, sve do Budve.
Na lijevoj strani od Novoga živopisno su duž obale razbacana sela Baošića i Bijela. Njihove bijele kućice (pokoja je, međutim, obojena sivo ili plavo) čine niz poput koralnih grebena. S jedne strane, one se kupaju u talasima mora, koji čas maze njihova podnožja, čas ih srdito mlate i iskaču na stepenice malih pristaništa, izgrađenih ispred svake kuće za barke (mandre). S druge strane ih skrivaju neprekidni redovi zelenih voćaka i vinograda. Taj bazen se završava uskim moreuzom koji se naziva Verige (le Catene), gdje je nekada postojao metalni lanac, kako bi omeo neprijateljskoj floti da uđe dublje u zaliv (to su činili i 1859. godine). Sada su tu na obali izgrađene dvije tvrđave, iz kojih u svakom momentu mogu opaliti u more porinuti torpeda. Mjesto je ovdje tako usko da ako u Kamenarima zakukuriče pijetao, istog momenta mu odgovara kukurikanje pijetlova na obali u selu Lepetane.
Kada se prođu Verige, ulazi se među planine, takoreći u njihova njedra. Te planine su najviše u cijelom lancu koji ide duž Dalmacije, među kojima se na austrijskoj strani ističe Orjen (6.223 futa), a na crnogorskoj Lovćen (sa Štirovnikom, visokim 5.742 f.), gdje su se smjestile Krivošije i Crna Gora, koje su uvijek predstavljale najtvrđi bedem prema Turcima.

Neke nove okolnosti

Stanovnici ovih krajeva, okaljeni u borbi sa surovom prirodom i nadahnuti slobodarstvom, lako su izdržavali grozne udare Turaka koja je prijetila cijeloj Evropi, i pod njihovom zaštitom razvijali su se u Boki pobožnost i slobodarstvo, kojima su se koristili donedavno. Sada su se okolnosti izmijenile: Strah od Turaka je prošao i više nema potrebe da se traži zaštita od slobodnih gorštaka. Krivošije su opustjele. Umjesto gorštaka, koji su slobodno krstarili sa svojim stadima po planinama, a koji su istovremeno među golim stijenama znali da stvore njive, zasijane pšenicom i kukuruzom, obezbjeđujući sebi prehranu teškom mukom i omogućujući dobaru zaradu spretnim građanima - sada se tamo, kao u kakvim kaznenim odredima, nalaze hiljade vojnika koji ništa ne rade, koji ništa ne misle, koji samo formalno obavljaju nekakvu službu, koja se sastoji iz praznog hodanja tamo i ovamo, sa sasvim nepotrebnim stražama i bespotrebnim izazivanjem straha kod ono malo stanovnika što je tamo ostalo.
Kuda god pogledate oko Boke, na svakom vrhu ćete vidjeti utvrde i šančeve, a tu i tamo, prema crnogorskoj granici - i jake tvrđave. Usmjerena prema Crnoj Gori ubistvena ždrijela topova i pušaka, sa svemogućim bojevima smicalicama - te tvrđave kao da samo očekuju komandu da bi sve raznijele u prah. Pitanje je samo vremena kada će to biti.
Ipak se nećemo zadržavati na tom sudbonosnom pitanju nego ćemo se vratiti slikama prirode koje nam pokazuje Boka. To jednostavno nije zaliv već gigantska pećina sa skoro vertikalnim stranama, u koju je nekakva sila bacila nebeski svod i zahvaljujući tome - sada je možete svu obići i posmotriti je u svim detaljima, naročito ako je dnevna svjetlost izrazita.

Gnijezdo moreplovaca

Pravo pred nama se nalazi gradić Perast, nekada gnijezdo slavnih moreplovaca i sklonište uskoka i morskih pirata, sada napola opustio. Okružen golim kamenim brdima, on se, sa omanjim maslinovim šumicama, jedva prilijepiio za strme planinske padine i kao da je svakog minuta spreman da se spusti u more. Nekada je tu bila nautička škola, i u njoj se obučavalo pomorskim vještinama 12 ruskih mladića (17 bojara) koje je poslao Petar Veliki, pod rukovodstvom poznatog tamošnjeg učitelja Madzarevića (Marka Martinovića, prev.). U gradskoj vijećnici nalazi se slika na kojoj se oni vide kako sjede za stolom i pažljivo slušaju riječi svoga učitelja. U vijećnici, na prednjem zidu, zapisan je slavni podvig Peraštana, koji su jedanput herojski odbili napad jake turske vojske. Tu i tamo sreću se nadgrobne ploče sa grčkim i rimskim natpisima. Očigledno je da je to mjesto nekada imalo poseban značaj na ovom području.
Iznad grada priljubljena je tvrđava Santa Crae, slična manastiru, okružena stijenama, a od nje ide putić na Stapek, gdje se takođe nalazi tvrđava, jedna iz guste mreže tvrđava u Krivošijama.
Ispred samog Perasta nalaze se dva ostrvceta - Svetog Đorđa i Bogorodice, - drugačije Scoglio dello Scarpello i Maria dello Scarpello (Gospa od Škrpjela - prev.). Tu se 15 avgusta (po novom kalendaru) svake godine održava veliki narodni sabor, na kojemu učestvuje sva Boka prvenstveno katolička. Ikona Bogomatere nalazi se u oltaru i sva je okovana u srebro i prekrivena je različitim poklonima. Uz to, prilozi i pokloni se čuvaju u vitrinama, a među njima su i ruske medalje iz vremena Petra Velikoga, koje su donijeli ruski mornari. Jedna od prostorija u objektu uz crkvu sva je prekrivena slikama koje pokazuju spasavanje različitih brodova koje se pripisuje toj čudotvornoj ikoni. O njoj postoji cijela legenda prema kojoj je ikona donesena sa ostrva Negroponto 1452. godine.
Perast leži u podnožju uzvišenja Ilijino brdo (Casson. 2.783 f.) koje ovdje zalazi u more i dijeli ga na dva zaliva - Risanski, na čijem sjevernom uglu leži gradić Risan, i Kotorski, s gradom Kotorom na samom njegovom južnom uglu.
Risan je čisto pravoslavna oština sa hercegovačkim stanovništvom, vrlo postojanim i preduzimljivim. Od toga grada ide put preko Krivošija prema Grahovu i Nikšiću, s kojim Risan obavlja najveći dio svojih trgovačkih poslova. Lijevo od Risna, u dubokom uglu, između stijena i šume od lovorika, uvuklo se selo Morinj, iznad kojega se zimi i uopšte u kišovitim sezonama stropoštava bučni vodopad Sopot, a na putu ka Perastu, na dovoljno komunikativnom prostoru nalazi se pravoslavni manastir Banja. Na obali suprotno od Perasta nalazi se selo Stoliv, koje se sastoji iz dva dijela, gornjeg i donjeg, u sjenci koštanove šume, koja donosi i jedan od prihoda stanovništvu.

U sjenci visova

Dalje je Prčanj (Percagno), gradić koji se protegao obalom, koji je u trgovini suparnik Kotoru, što je posljednje vrijeme oživjela, ali, kao i u drugim bokeljskim gradovima, u periodu je opadanja. Tu se nalazi trobrodna kuća u kojoj su, po predanju, živjele tri sestre. Zbog čega se i naziva tre sorelle. S njima se završilo postojanje njihove porodice, a sada u kući žive nekakva natprirodna bića - samovile.
Na kraju tog zaliva, na istoj strani, nalazi se i mjestašce Muo, stanište ribara i lađara, i istovremeno sklonište Kotorana od ljetnjih vrućina, jer se ovdje oko četiri sata poslije podne i usred ljeta sunce već sakriva za brdima: to je greben Vrmac (2.450 f.), koji se pruža kao klanac duž morske obale. Idući prema istoku (zapadu-prev.) ka Orjenu, od kojega ga odvajaju Verige. Na njegovom vrhu je ranije postojala tvrđava, a i sada postoje nekakva posebna utvrđenja, koja se spolja ne vide dovoljno, jer su uglavnom ukopana u zemlju. Svojim uzvišenjem Vrmac formira poluostrvo koje odvaja kotorsku luku od tivatske, među kojima nema više od 5 km prave linije.
Obala koja je na suprotnoj strani od opisane ali na istoj strani gdje je i Perast, sasvim je drugog karaktera. Tamo su se dva glavna sela - Donji Orahovac i Ljuta, zbila kao u kakvom rovu, i nad njima su brda sa skoro vertikalnim hridinama. Tu se nalazi kula Baja Pivljanina, slavnog borca protiv Turaka, koji je poginuo 1690. (1685-prev.) godine u borbi s njima kada su prvi put napali Cetinje. Na suprotnoj strani od Bajove kule nalaze se ostaci isto takve kule njegovog prijatelja Lime, sa kojim je Bajo vršio pogrome nad Turcima. Tada je Boka još služila kao pribježište ljudi koji su se borili za slobodu Srba protiv turskog nasilja, pa je čak pomagala i oslobađanje Grčke.
U istom smjeru, na istoj obali, sasvim blizu Kotora nalazi se selo Dobrota, čiji su stanovnici svi iz Crne Gore, a sada su katolici. Nekada je Dobrota bila bogato stjecište moreplovaca, dok je sada zbir palata u kojima niko ne stanuje, koje su zatvorene i svake godine sve više propadaju: Stanovnici tog sela razlikuju se od svih Bokelja svojim karakterom i moralnim pogledima: posebno su ponosni i drže se dostojanstveno, nijesu dovoljno međusobno komunikativni i njihove kuće su uglavnom izdvojene i, sjedeći pred kućama, vole da razgovaraju na odstojanju, više nego da se posjećuju. Žene žive takoreći u potpunoj izolovanosti i u kući u svemu ugađaj muževima. U odjeći prevladava crna boja. Dobrotu su više nego druga mjesta u Boki napadali Crnogorci, pa svaka kuća ima puškarnice.

Vojnička grla

Dali smo podatke samo o glavnim gradićima, selima i mjestima. Među njima se nalazi još dosta naselja koja imaju osobita imena i njima je ukrašena cijela obala mora, gdje god je moguće stvoriti uslove za život. I svi se oni završavaju Kotorom, koji se ugnijezdio u najudaljeniji ugao, i zalijepio se za malu površinu u podnožju stijena koje se nad njim uzvisuju.
I tu, kao i u Novome, crni zidovi koji okružuju grad obrasli su bršljanom, a raširen po obali vrt sa cvjećarnicama uljepšava mračni izgled grada, koji se sastoji iz tijesnih krivudavih ulica sa visokim sivim zdanjima.
U grad se može ući samo kroz troje vrata, koja stalno čuvaju vojnici tamošnjeg garnizona i carinici. Unutar grada i oko njega razmještene su kasarne i svuga vidite vojnike koji šetaju pojedinačno ili maršuju u vodovima. Tamo je sve vojničko: vojnička bašta, vojničko kupatilo, bolnica, muzika. Po cio dan se čuju ili vojnički signali koje uvježbavaju trubači, ili udari doboša. Riječju, to je vojnički grad. A kao dodatak, iznad grada je posebna tvrđava S. Giovanni.
Ali kako je sve to malešno i ništavno - sve te građevine i ljudi među njima koji vrve kao mravi - u poređenju sa prijetećom veličanstvenošću planina koje vise nad njima, noseći u sebi pečat duboke zamišljenosti duhovno velikog čovjeka, za kojega sve to predstavlja sujetu nad sujetama! I kako je neobično u tim hridinama vidjeti u uniformi utegnute figure vojnika koji kao da se gegaju po kamenju u grubim bakandzama, koje nogama ne daju širok oslonac, i obazrivo podižu noge uz visoke stepenike, plašeći se da im se čakšire ne pocijepaju.
A kakvo li je to upoređenje izgleda sa domorocem Bokeljem! Na njemu je bijeli gunj ili zlatom opšivena dolama sa razrezanim rukama, u širokim pantalonama, sličnim šalvarama, koje oslobađaju ne samo korak, već omogućavaju i slobodno hodanje, sa dokoljenicima koje čvrsto stežu listove nogu i mišiće čine elastičnijim. U opancima Bokelj ne hoda, već skače s kamena na kamen, prosto kao da su mu pod miškama nevidljiva krila, a s vremena na vrijeme mu se iz snažnih grudi, sa zviždukom, čuje momački izdisaj.
Taj tip ljudi, međutim, nestaje. Ne želeći da ostanu bez ranije slobode, jedni napuštaju, otadzbinu i zauvijek se preseljavaju u Ameriku, dok su se drugi preselili u rodnu im Crnu Goru. Jedni, pak, pokoravajući se sili, predaju se novom kulturnom talasu i, stajući u red drugih podanika Austrije, gube svoj originalni karakter i nacionalni tip.

Ka visinama Lovćena

Ostavljamo, na kraju, Boku sa njenim ljepotama i preseljavamo se u planine, na visine Lovćena, čiji je jedan vrh oblika crnogorske kape i visi direktno nad Kotorom i cijelom Bokom, pokriven ponekad sa svake strane snijegom, kada je istovremeno dolje, ovdje u Boki - sve u punom cvatu, puno života, mirisa i udobnosti.
Lovćen - to je visoki plato primorskog grebena, sa nekoliko vrhova (Jezerski vrh - 5.349 futa, Štirovnik - 5.742 f.) i predstavlja posebnu planinu, tj. šumu i pasište sa ljetnjim naseobinama, koje se nazivaju katuni, a pripadaju jednom dijelu Katunske nahije, tj. njenim selima: Njeguši, sa zaseocima Mirac i Majstori, Cetinje, sa selima Bajice, Humci i Bjeloši. Zimi je Lovćen potpuno pust i nepristupačan zbog snijega, koji tu dostiže visinu i po nekoliko metara. Samo ljeti oživljavaju katuni. Za Staru Crnu Goru Lovćen predstavlja bedem protiv neprijatelja, pa ga zato crnogorski narod osobito uvažava. A od vremena kada su na Jezerskom vrhu sahranjeni posmrtni ostaci vladike Petra Drugog - narod na ovaj vrh gleda sa posebnim poštovanjem.
U stara vremena Lovćen je imao ulogu skloništa od ljetnjih vrućina za srpske kraljeve i zetske vladare, služeći istovremeno i kao lovište na razne zvijeri, koje su tada ispunjavale usnule šume, odakle je i potekao naziv planine (loviti znači baviti se lovom). Postojala su na njemu i stalna staništa, od kojih crkva Preobraženja, sa pomoćnim objektima, u obnovljenom izgledu postoji i sada, a nedaleko odatle vide se i ostaci građevine koja je po narodnom predanju bila manastir. Znači, nekada se tamo živjelo i zimi. Narod pretpostavlja da je u to vrijeme klima bila toplija, a napuštanje tih mjesta je vjerovatno uslijedilo prvenstveno zbog toga što se Primorje, odakle je jedino moguć pristup Lovćenu zimi, odvojilo od Zete.

Nevrijeme na Lovćenu

Sredinu Lovćena čini široka uvala između dva vrha, i na jednom njenom kraju izbija jak izvor, stačući se u niz postavljenih korita koja se zovu Ivanova korita, po imenu Ivanbega Crnojevića koji ih je izgradio. Taj izvor je ovdje i najznačajnije bogatstvo, jer bez njega bi sve bilo mrtvo i suvo. I sada na tom istom Lovćenu, na mjestima udaljenim od Ivanovih korita, vodu dobijaju od snijega, koji se cijelo ljeto drži u dubokim škripovima i jamama. Uz to, ovom izvoru se pripisuju i ljekovita svojstva.
Kažu da je 1832. godine, pijući vodu sa ovog izvora, potpuno ozdravio profesor univerziteta A. T. fon Rojc, koji je bolovao od katara grla u mjeri da nije mogao govoriti. Liječio se, ali bez ikakvog uspjeha, na različite načine, i putujući po Italiji, slučajno je došao u Crnu Goru i počeo da pije lovćensku vodu. Kroz četiri dana počeo je da govori bolje, da bi mu se za kratko vrijeme glas potpuno povratio. Međutim, ta je voda ipak mnogo hladna, zbog čega se mnogi koji piju prehlade, naročito ako se ugriju od napornog hodanja i u njoj utoljuju žeđ. Neki su čak od toga i umirali. Ali ako se i ne uzme u obzir ljekovitost ove vode, taj izvor uljepšava i podiže cijenu okolini, mjestu koje inače privlači i po mnogim drugim osobinama.
Planinski vazduh, u kojemu nema nikakvih primjesa osim mirisa šume i trave, izvorska voda, svježe meso, mlijeko i sir, kojih je ovdje u izobilju - to prije svega krijepi i liječi čovjeka. A kakav li je odmor duši, posebno kada vam je dosadila gužva gradskih prostora, i vi tražite tišinu i osamljenost i želite da provedete sami sa sobom i za sebe!

U sjenci kapele

Sadašnji knjaz skoro svakog ljeta provodi na Lovćenu po nekoliko dana, sam ili s porodicom, zapravo da odmori dušu i tijelo, odvojivši se od svih državnih poslova i briga. Voljeli su da Lovćen posjećuju i knjaževi preci, vladike Petar Prvi i Petar Drugi, posebno Petar drugi. U trenucima unutrašnje borbe i duševnih uznemirenja - tu je odmarao u krilu majke prirode. U njenom osvježavajućem okrilju on je crpio novu snagu i, nepritisnut uskim horizontima, u širini prirode stvarao svoja pjesnička djela. Tu je mislio i maštao i, obuhvatajući pogledom s kraja na kraj svoju rodnu zemlju, oživljavao je svoje sjećanje na nju, istina na često krvavu, ali slavnu prošlost i zamišljao je svoje obaveze u sadašnjosti i budućnosti.
Odatle, s kakve uzvisine, pred kojom se otkrivalo more, on se zagledao u dragu mu Italiju, koja je svojom književnošću i rezultatima umjetnosti dovršila vaspitanje njegovog pjesničkog talenta. U takvom poetskom nadahnuću on je zavještao da ga sahrane na vrhu Lovćena, i sada tu, na jednom od vrhova, sa zaravankom od nekoliko desetaka metara, odakle se vidi sva Crna Gora, miruju njegove kosti u kamenoj grobnici, pod sjenkom posebno za njega izgrađene kapele. Otada, uoči Petrovdana, kada se masa naroda sakuplja na Cetinju, da bi se poklonila moštima Petra Prvog - ovdje se vrši služba božja a iz malog merzera se u čast pokojnog vladike daje počasna paljba.
Za stanovnike Cetinja, kao i za njegove strane posjetioce, Lovćen predstavlja jedno od voljenih i interesantnih mjesta za ljetne ekskurzije. On je isto što i Rige za Cirih, Kalenberg za Beč, Saksonska Švajcarska za Drezden i sl., s razlikom što tamo putujete željeznicom ili kavim savršenijim prevoznim sredstvom, a nailazite i na restorane sa svemogućim uslovima i razonodom, a ovdje putujete pješke ili jašete na konju, po putu koji je na pojedinim mjestima vratoloman, a tu i tamo se može naći odmorište pod sjenkom bukove šume ili u tijesnoj čobanskoj kolibici. Za piće i hranu ovdje možete dobiti hladnu izvorsku vodu, svježe mlijeko i sir, dok sve ostalo morate da ponesete sa sobom.
Najpovoljnije vrijeme za izlete na Lovćen su mjeseci jun, jul ili avgust, kada se tamo nalaze Njeguši sa svojim stadima na katunima, a da bi se u potpunosti uživalo, potrebno je tamo provesti noć. Izlazak na Jezerski vrh, odakle je najpogodnije osmotriti Crnu Goru, moguće je učiniti ispred noći ili izjutra rano. A ako želite da stignete i na drugi vrh, Štirovnik, sa kojega puca pogled na more i Primorje, potrebno se zadržati još jedan dan. Da bi se to bolje shvatilo, opisaćemo jedan od naših izleta, koji smo učinili prije nekoliko godina, uoči Petrovdana.

U kolibi na katunu

Krenuo sam uskoro poslije podne, a da prije toga nijesam ručao osim što sam okusio samo nešto malo (vrijeme je vrlo nezgodno, najbolje vrijeme je četiri poslije podne ili rano izjutra, oko pet sati). Sa mnom je bio jedan pratilac, koji je nosio i nešto hrane. Bilo je vruće, pa se teško bilo uspinjati do sela Bjeloši (dokle smo putovali oko jedan sat), dok je od Bjeloša nešto lakše - ravnije je i svježije.
Na Ivanova korita smo stigli oko četiri sata (ukupno sm odotle putovali oko tri sata). Tu smo se odmorili, napili se vode i nešto prezalogajili. Međutim, naišlo je nevrijeme sa sjevernim vjetrom i krupnom kišom, koja nas ipak nije potpuno skvasila. Pomislili smo da nas to isto, ili još gore vrijeme, može zadesiti i noću. Zbog toga smo vidjeli da nam neće biti udobno da spavamo vani, pa smo se uputili ka crkvi, da prenoćimo pored nje, a da u slučaju nužde uđemo u nju, jer je uvijek otvorena.
Ali tu srećemo poznanike - zamjenika komandanta bataljona Nika i popa Marka (oba rodom iz Njeguša, Raičevići, koji se nalaze na katunu Bostur (sa oko 12 koliba). Oba su nam ponudili prenoćište, da izaberemo kod koga želimo. Udobnost je i kod jednog i kod drugog ista, ali prvi ima gomilu djece, dok je pop sam sa popadijom, pa smo zato i prihvatili njegovu ponudu.
- Samo da potkujem konja, obraća mi se - sjutra ću da sađem na Cetinje, i čim ga potkujem, idemo kod mene.
Potkivanje se obavilo ovako: Mladi sivi konj ništa nije sumnjao, pa mu je pop stavio ispod nogu dugačku motku. Zatim je oba para nogu stavio u petlje, iza čega su obojica zategli obje petlje. Konjić je prvo pao na bok, a zatim je noge podigao uvis, kao da je to namjerno činio da bi bio potkovan. Tako, međutim, potkivaju jedino nemirne konje - obično se potkivanje obavlja podizanjem nogu pojedinačno.
Po završetku te operacije, mladi pop je pojahao konja i krenuo, a mi trojica smo pošli za njim pješke i kroz petnaest minuta došli smo pred kolibu popa Marka.
To je niska kućica izduženog oblika, ozidana od kamena bez kreča (suvomeđa), bez prozora, sa vratima samo i pokrivena slamom. Pred kućicom je još jedna, takođe suvomeđa, ali nepokrivena, a pri vratima nešto poput korita od kamena za pojenje stoke. Tu se noću ugoni stoka, ali đubreta nema jer je suvo vrijeme, a iz tog prostora redovno sakupljaju đubre i iznose ga na njivu i livadu radi đubrenja. Duž zida kolibe, od ugla do vrata, napravljeno je kameno uzvišenje poput klupe, uza zid, slično našim zavaljenkama. Gdje god i šta god pogledaš - sve je od kamena.
Niko odlazi, jer ima posla kod kuće, a mi sa domaćinom ulazimo u kolibu. Patos je od sabijene zemlje, sa sitnim kamenjem. Plafona nema i samo je dio kolibe pokriven ljesom, gdje se stavljaju kotarice sa žitom. Čisto je i prostrano, jer nema ognjišta i tu se ne kuva hrana, za šta postoji posebno odjeljenje, koje služi kao kuhinja i mlječar.

U lovćenskoj kapeli

Odmah lijevo od vrata nalazi se drveni sto izrađen u domaćoj radinosti (samo da bi poslužio ljeti), pokriven čistim stolnjakom koji je uređen takođe u domaćoj radinosti. Iza njega, pored zida je visoki i široki drveni krevet, sa sohama umjesto nogara. Dvije-tri klupice i tri tronošca, okrugli stolić sa nogarima (sofra) obješen je na zidu, kako ne bi zauzimao prostor. Nad stolom sa nogarima, duž zida su tri pločice, pune različitog glinenog i metalnog posuđa, a ispod njih - maleno ogledalo, nekako blizu vrata, preko kojega se jedino dobija dnevna svjetlost.
Uz suprotni zid - nekoliko sanduka, koji više služe za sjedjenje, zbog nedostatka drugog namještaja. Ali se u njima čuva odjeća, koja je u ovom momentu obješena pod krov, kako se ne bi gužvala i kako je ne bi napadali moljci. Tu su obješene i svinjske dimljene šunke i sušene ovčije i kozje polutke (kastradina, suvo meso) i mjehovi, napunjeni topljenom slaninom (očigledno je da se radi o salu, odnosno loju - prev.).
U drugoj kolibici, koja prostorno ništa nije manja od ove, sasvim je nešto drugo. Tu, poveliki dio prostorije zauzima ognjište, nad kojim visi lanac (verige-prev.) sa obješenim kotlom koji služi sa spravljenje sira, a duž zida - sve poličice na kojima je razliveno mlijeko u drvenim koritima (karlice). To je cijela mala fabrika, u kojoj, zbog inokoštine domaćinstva, radi jedna porodica iz Primorja.
Izjutra i uveče muzu koze i ovce i pomuzeno mlijeko razlivaju u karlice. Zatim se tog mlijeka skidaju površinski, masni sloj, od kojega se dobija skorup (kajmak - prev.), koji u rastopljenom obliku daje maslac, a u „sirovom” stanju se služi kao kod nas čuhovski maslac, jednostavno da se jede s hljebom, ili se od njega prave različita jela. Od mlijeka, pošto se smakne kajmak, pravi se sir. Obaveza porodice koja službi u ovom domaćinstvu, a sastoji se od muža, žene i njihove sedmogodišnje kćerke, jeste da se brine i o stoci.

Na Jezerskom vrhu

Ali ostavimo na stranu tu radnu atmosferu. Domaćini su radosni što im je u goste došao čovjek „iz velike Rusije” i ne znaju čime da ga ugoste. A svega u izobilju: suvog i sirovog mesa, šunke i bijelog hljeba, čak vino i rakija, nabavljeni za Petrovdan poslije posta. Šta ćeš više?!... Ali meni je poslije zakuske na Ivanovim koritima, a nijesam ni računao na gošćenje - bilo isuviše mnogo. A htio sam da pođem gore, na Jezerski vrh, da vidim kapelicu. Na veliku žalost domaćina uzimam samo čašu rakije i šolju crne kafe i upućujem se na Jezerski vrh, kako bih se vratio oko večeri na prenoćište.
Krećem se po poznatim mi stazama, i srećno stigavši, zatičem tamo popa Savu s Njeguša (iz Dugog Dola) i s njim četiri đaka (učenici osnovne škole). Poslije uobičajenog pozdrava, propraćenog ljubljenjem sa svakim pojedinačno, sijedamo i pred sobom, kao na mapi, vidimo cijelu Crnu Goru.
Skoro pravo pod nama vidi se Cetinje, „ravno polje, gnijezdo sokolova”, koje izgleda tako blizu da se čini da se zaista može čuti i glas u njemu, a preko dobrog dvogleda mogu se vidjeti svaka kuća i ljudi koji šetaju ulicama. Desno od Cetinja, dolje je Rijeka Crnojevića, koja kao zmija vijuga među visokim brdima, a pri utoku u Skadarsko jezero njeno široko ušće je zakrčeno ostrvima i ostrvcima: sva ona kao da su se tek otrgla od kopna i zbježala se dolje da bi se okupila i osvježila talasima zapjenušanog jezera u njihovim podnožjima.
U daljini se vidi staklasta površina jezera: sa jedne strane ga oivičuje visoki greben krajinskih planina, siv i stjenovit, sa uzdignutom u njegovoj sredini kupom Rumije, koja stoji nad Barom i gleda na cijelo more, a s druge strane, prema sjeveru, jezero se postpeno sliva u nisku ravnicu Donje Zete, u čijoj sredini su, u obliku ostrvčića, razbacana sela, i kroz kupe drveća vide se bijele kućice. Ta ravnica se pruža do Podgorice, a dalje, prema sjeveru i istoku, horizont zamiče za visoke zubaste grebene Koma, Prokletija, kučkih i albanskih planina.

Ni za šta drugo

Daleko, na jugoistoku, gdje je jezero oivičeno i sa jedne i sa druge strane brdima, vidi se Skadar, nekadašnja prestonica Zetske države. Bogatu Crmnicu, taj vrt Crne Gore, ne vidite, jer je duboko uvučena među brdima, kao da čini kakav zaliv Skadarskog jezera.
I to je sve na čemu se prijatno zaustavljaju oči. Ali, sve je to doskora bilo tuđe. Prava, Stara Crna Gora protegla se lijevo od nas, ka sjeverozapadu, i tu ne vidite ništa osim sive kamene površine, ubačene u vidu široke uvale u takođe gole i visoke periferije. Tu i tamo vidi se samo nekakvo parčence zelenie njive ili grupa drveća.
Tu su plemena: Ćeklići, Bjelice, Cuce, Ozrinići i druga, sa mnoštvom sela i crkava, a čovjek koji poznaje ove krajeve tačno nam može reći gdje se nalazi svako od njih, ali može i da ispriča njihovu istoriju. Ali, selo ćete uzaludno tražiti pogledom: sva su ona razbacana po udolinama i kao u zasjedi skrivaju se među stijenama, tako da je pred vama samo neprekidna siva masa, i taj tužni izgled s pravom upoređuju sa morem koje je zahvatila bura. To je kamena pustinja u kojoj, može se pomisliti, niko ne živi. Ali čim se čuje poklič: „A ko je vitez, ko je Crnogorac! U ime Boga, za krst časni!” - zadimi se svaka hridina, zastenju gore i dolovi, uskomeša se svaka jama, kao mravinjak, i kuku tome ko se odluči da sve to uznemiri!
Kada posmatrate tu neveselu sliku, i nehotice postavljate dva pitanja: kako je ovdje moguće živjeti, i ko to poželi da pokori ovu kamenu pustinju? Ovdje, međutim, žive ljudi i, u upoređenju sa drugima - podnošljivo. U krajnjoj liniji, Crnogorac ni za šta ne bi promijenio svoj položaj za položaj stanovnika bilo koje druge zemlje. A da ne nedostaju želje da se pokore ove stijene - svjedok je sva krvava istorija Crne Gore.
Tim pitanjem sam se obratio popu Savu, sijedom starcu guste kose, koja je virila ispod malene kape, s nevelikom bradom i neobično živim plavim očima:
- Jesi li kad čitao Šćepana Malog vladike Rada? - upita me on.
- Jesam - odgovorih.
- E tamo je, na neki način, odgovor na tvoje pitanje.
Zatim je počeo da mi objašnjava da se njihova nepobjedivost nalazi u nepristupačnosti njihovih stijena i u navici Crnogoraca da ratuju sa svakim i da izdržavaju najteže životne uslove. Narod, koji je istorija osudila da se od rođenja zavjetuje na smrt ili pobjedu u borbi - i ne može voljeti drugo mejsto nego ovo u kojemu sada živi. Zbog toga Crnogorac i može da voli takvu prirodu i zadrhti kad pomisli da je mora napustiti.
Taj pop mi je predložio da zajedno uđemo u kapelicu, što sam prihvatio. Osim stolića i dva drvena svjećnjaka, te kamene grobnice uz desni zid, nema nikakvih crkvenih stvari niti ukrasa. Samo u jednom uglu su bile dvije korpe: u jednoj je bila hrana, i između nje su virila grla dvije boce s vinom i rakijom, dok su se u drugoj nalazile topovske granate, a top je bio postavljen, kao na lafetu, između dva kamena. Tu je bila i struka (vrsta ogrtača), a na stoliću je bilo koljivo od kuvane pšenice.

Top sa Lovćena

Zapalili smo svijeće. Na kamenoj ploči smo postavili žar koji smo uzeli iz vatre što smo je bili naložili blizu kapelice. Na žar smo posipali tamjan, i počela je služba. Tek što se čulo „blagosloven” Bog naš”, na šta su učenici odgovorili „amin”, pop je rekao jednom od učenika da na onoj vatri napolju skuva kafu.
- To je bilo potrebno da se učini još ranije - obratio mi se pop - ali sam se ja zagovorio s tobom. Ali, ništa, uskoro ćemo i završiti.
I zaista, kroz 20 minuta služba je bila završena, i mi smo ponovo sjeli napolju da sa visine posmatramo Crnu Goru. Popili smo po dvije čašice rakije, a odmah iza toga i kafa je bila skuvana.
Nas je još obasjavalo sunce svojim horizontalnim zracima, a ispod nas se svuda osjećao zahladak koji je nagovještavao da se približava noć. Kako je divno pogledati tu tamnu pučinu kada su istovremeno goreli vrhovi visokih grebena! Ali sunce je uskoro i nas ostavilo i skrilo se iza Štirovnika. A vrhovi Koma i Durmitora još su se kupali u poput krvi crvenim zracima sunca. Oni se posljednji rastaju sa suncem i prvi ga svako jutro sreću. Po dolinama se spuštala laka izmaglica, a nad njima su se jedna za drugom palile zvijezde. Nebo je bilo nekako tamno, duboko, ali savršeno čisto, i već sunčevih zraka nije bio, kao da je upalo u kakvu provaliju.
Učenici su naložili veliku vatru, stalno dodajući drva, a jedan od njih je napunio top i čekao je samo komandu.
Na Cetinju su se zasvjetlucale vatre, i trenutak je nastao.
- Uždi, sokole! - komandovao je pop Sava.
Fitilj je stavljen i odmah iza toga razlegao se pucanj, čiji je eho otišao, po brdima, kao da se rikošetom osjeća na svakoj stijeni, zalazeći u svaku pešteru.
- I dzeferdar (puška) Vuka Tomanovića, što se devet puta jednako čuo, nije tako grmio kao naša maškuna (merzer) - napomenuo je, prisjećajući se jednog mjesta u „Gorskom vijencu”. Stanko, koju je u tom momentu bio artiljerac.
Pošto je pročistio cijev topa, po svim pravilima, topovskom četkom i mokrom krpom, Stanko je ubacio novu granatu i počeo ju je namještati, a pop je samo dovikivao: - Jače je ubaci da bi graknula da je čuje sva Crna Gora. Neka znaju da je među nama Moskov (Rus - prev.)!
Komanda „Uždi, sokole” bila je propraćena savjetima kako treba učiniti da bi pucanj bio jači. Prosijedi komandir se muvao i, slušajući zagušljivu tutnjavu, trijumfovao je, uvjeren da su se pucnji čuli ne samo po cijeloj Katunskoj nahiji, nego i u Gracu, u Lješanskoj nahiji.
A tri dječaka, uhvativši se za ruke, počeli su da igraju crmničko kolo, sami sebi pripijevajući i sami sebe podstičući uzvicima: „Haj, haj, haj!” Ni pop Sava nije izdržao, nego im se priključio, a za njim sam pošao u kolo i ja. Artiljerac je nastavljao svoj posao, i top je gruvao sve jače i jače, tako da mi je prošla kroz glavu pomisao - ne stavlja li on po dvije granate. Ali sam znao da je to nemoguće... Skakali smo kao pijani.
Jedini svjedok te divlje, ali krajnje prisne scene bila je kapelica: ona se jasno ocrtavala na tamnoj pozadini noći i sva oblivena jarkim plamenom - kao da je i ona učestvovala u našem veselju.

Večera kod popa Marka

Iako mi je bilo žao, ipak je bilo vrijeme da se rastanem s Jezerskim vrhom i Njegoševom kapelom.
- Ostavili bismo te sa nama - kaže pop - ali ti nemamo što prostrijeti, niti da se čime pokriješ. Kod nas nema ničega osim naših struka, a nešto bi se našlo da se večera.
Mogao sam i ja ostati tu, jer mi ne bi bilo prvi put da prenoćim gdje sam se zatekao. Ali me je čekao pop Marko na večeru, pa sam, u pratnji jednog od mališana, otišao ka Ivanovim koritima.
Oslanjajući se na štap i držeći se za ruku mog mladog pratioca, istovremeno sam naprezao svu snagu očiju da bih vidio stazu kojom smo se kretali, ali ipak ništa nijesam vidio. A on, kao da i ne gleda, išao je sigurnim korakom, pokazujući mi gdje moram preskočiti kamen, gdje skrenuti desno, kako se ne bih stropoštao niz strminu, gdje se sagnuti ispod drveta, itd. Crnogorcu reklo bi se i noge imaju oči, a izgleda kao da ima i krila.
Od polovine puta i ja sam se privikao i ma koliko da je bilo teško spuštati se niz strmine, znatno smo brže stigli nego što smo se peli ka Jezerskom vrhu. Kada smo se približavali, zalajao je pas koji je bio privezan uz tor (ograda za stoku), gdje su se nalazile ovce, a iz kuće se pojavio moj domaćin, idući nam u susret sa zapaljenim lučem. Očigledno je bilo da me je očekivao svaki čas. Dječak koji me je pratio vratio se, a mi smo ušli u dvorište puno ovaca i koza. Tu je ležala i krava, a u uglu su bila privezana dva konja. Prošli smo kroz toku i ušli u kolibu, gdje je sve bilo pripremljeno za večeru.
Nasred prostorije je bio postavljen sto, pokriven stolnjakom. Na njemu je bilo postavljeno sve što treba: na sredini - debela svijeća, stavljena u grlo od boce, parčad hljeba, boca s vinom i čaše. Oko toga, na kraju stola nalazio se dugi peškir za rotiranje. Na stoliću pored zida nalazila se lampa, a osjećao se tamjan, što je nagovještavalo sjutrašnji praznik. Popadija je na sto stavila kalajnu zdjelu sa supom. Sjeli smo na oniske klupice, prije čega smo oprali ruke.
Pošto smo sjeli, prvo smo popili po rakiju, a zatim smo svi ustali i pop Marko je počeo da čita molitvu „Oče naš”, koju smo svi završili jednim glasnim „amin”. Zatim je pop uz blagoslov božji zamolio da jedemo i pijemo, na šta smo svi takođe odgovorili „amin”.
Poslije molitve, ponovo smo sjeli, stavili na koljena salvete i počeli da jedemo.
- Ja bih morao još da postim - rekao je pop - ali zbog tako dragog gosta kakav si mi ti, kakvog još u mojoj kolibi nije bilo - Bog će mi oprostiti.

Vatra kod kapelice

Večera je bila obilna, raznovrsna i ukusno pripremljena. Ali ja, djelimično zbog vrućine, a dijelom možda i zbog umora i mnogobrojnih utisaka - nijesam mogao jesti mnogo. Domaćin je to shvatio i nije mi nametljivo dosađivao, ali je zato navalio na mog pratioca, koji je tu ulogu odigrao časno. Popadija nije s nama večerala, jer nije htjela da prekida post.
Posmatrajući prostoriju, vidio sam da na zidu vise gusle, uz čije zvuke se obično pjevaju junačke pjesme.
- Da, ja guslam pomalo - shvativši moju pažnju na gusle, rekao je domaćin - to mi je razonoda kada nemam drugog posla. A i ne valja da budemo bez gusala. Pozvao bih susjeda koji neobično lijepo udara uz gusle. Ovo je bilo rečeno ne bez lukavstva time je domaćin želio da me ubijedi da kod njega ostanem i sjutra cio dan, kako bismo zajedno proveli praznik. Ali, to mi je bilo nemoguće, jer prije podne moram obavezno biti na Cetinju. Dok smo mi večerali, čula su se još dva-tri pucnja - pop Sava je nastojao da produži svoju naslagu. A zatim je utihnulo.
Kada sam izašao napolje poslije večere, osjetio sam da duva vjetar. Vazduh je bio čist i prozračan, nebo je bilo jasno, a zvijezde su gorele i osvjetljavale, iako nije bilo mjesečine. Kod kapelice je još plamtjela vatra, ocrtavajući kapelicu nad svijetlom siluetom razgorele vatre. Uokolo - ni muka. Jedino što je vjetar pirkao po slamnatom krovu i suvom granju kojim je bilo obloženo dvorište.

Vjera nije izdala

Legli smo da spavamo. Htjeli su da me smjeste na krevet, ali kako nijesam želio da stješnjavam domaćine, tražio sam da legnem na patosu. Stavili su mi slamu, pokrili je debelom vunenom ponjavom, a odozgo čaršav. Kao pokrivač dali su mi čisti pamučni jorgan, i zaspao sam kako se rijetko spava van Cetinja bilo gdje u Crnoj Gori.
Sljedećeg dana ustao sam u zoru, a moji domaćini još ranije. Izlazim napolje. Sve je tiho kao noću. Još nebo posamtra praznično, još je obasuto dijamantima zvijezda. Srp rupičastog mjeseca visi nad Jezerskim vrhom i baca svoje blijede zrake na kapelicu. Negdje se čuje prepelica, a crni drozd je započeo nekakvu svoju pjesmu sličnu slavujevoj, ali ju je odjedanput prekinuo, možda zato što je dunuo jak sjeverni vjetar, kao da se izvukao iz nekakvog zatvora. Sve je umuklo, jedino vjetar duva među stijenama i po visokoj ozimi posijanoj uz samo dvorište. Pticima je, svakako, već prošlo vrijeme da pjevajući, ali pjevale su nekakve zaostale, zakašnjele. No, vjetar im je dao znak da prestanu, i sve se uokolo smirilo kao po komandi.
Bez obzira na to što je već bio nastupio jul u vazduhu je bilo prohladno, kao u rano proljeće. Sva okolina i sve što se na njoj nalazilo izgledalo je suvo i surovo. Naokolo - gole stijene ili kamenjari. Svi vrhovi su takođe goli. Šuma se drži jedino dolje, na padinama, ali ni ona nije gusta. U udubljenjima, gdje se nataložio crni sloj zemlje i kuda se stače voda sa uzvišenja - livadice. Ali trava na njima nije sočna, a cvjetova je vrlo malo. Tu je bio posijan ječam. Naizgled je dobar, ali zbog kasnih mrazeva - nije bilo zrna. Sliku je jedino uljepšavala raž, visoka do pojasa i s punim klasovima. Svuda okolo je rasijana bukova šuma, nekako posivjela kao da je oparena vatrom. I nju je takođe opalio mraz, i ne samo lišće, nego i sve mlade izdanke. Isitna, to je bila posebna godina, ali uopšte - ovdje nije lako razvijati zemljoradnju, pa se treba orijentisati jedino na stočarstvo, premda i za njega iz godine u godinu biva sve manje uslova - zbog ogoljavanja površina i iscrpljenosti podloge.
Moji domaćini su mi priredili posebnu gozbu: u kravljaču su stavili snijeg i na njega namuzli ovcu. Topao mlaz mlijeka u dodiru sa snijegom dimi i pjeni i, miješaujući se s njim, formira masu sličnu još nezgusnutom sladoledu. To se naziva zamlaz i ispostavilo se da je veoma ukusno, a pop, gosteći me, ubjeđivao me je da je to i veoma zdravo. Iza toga je popadija skuvala odličnu kafu s gustim ovčijim mlijekom i s bijelim hljebom. Poslije svega toga krenuo sam ka Cetinju, odričući se doručka, jer sam već bio sit i bez njega.

Pogled na Jadran

I tako, bio sam na Lovćenu, ili tačnije - na onoj njegovoj strani koja je okrenuta prema Crnoj Gori i Boki, dok je druga njegova strana okrenuta k moru i Primorju, odakle, ako i ne izađete na Štirovnik, možete da uživate posmatrajući otvoreno more, a kada je vedro vrijeme čak golim okom možete vidjeti Apenine u Italiji. Pred vašim očima prolaze brodovi i jedrenjaci, a ako pažljivije osmotrite u bezgraničnu morsku daljinu, oči će vam svuda otkriti bijela jedra ribarskih barki, poput pahuljica koje raznosi vjetar po moru i klize po njegovom tamnom plavetnilu. A pravo pod sobom vidite svu Grbaljsku ravnicu i Krtole, protegnute od Boke do Budve. Sa Lovćena na tu ravnicu se spušta potok Koložunj, koji Primorcima služi za navodnjavanje polja, a uz njega - mnoštvo je malih potoka, na kojima primorci drže mlinove, odakle se voda takođe spušta na njive i navodnjava ih. Ako je crnogorska strana bogatija šumom i pasištima, u podnožju Lovćena taj nedostatak zamjenjuje obilje voda i debeli sloj šumskog nanosa zemljišta.
Dijeleći tako svoja bogatstva na obje strane, ali dajući jednima jedno a drugima drugo, Lovćen takvom podjelom podstiče stanovništvo Crne Gore i Primorja na uzajamnost, koja je u stvarnosti i postojala; primorci su davali svoju sotku ljeti Crnogorcima i koristili su šumu, a Crnogorci su se zimi spuštali u Primorje, korisitli su njihove vodenice i kupovali kod njih ulje, smokve i drugo voće, a ponekad i žito. Sada su se ti odnosi izmijenili: u njih je uneseno toliko otežavajućih formalnosti-da je njihovo ispunjavanje zabranjeno, a neispunjavanje povlači za sobom teške posljedice. Austrijska strana i gleda samo da uhvati Crnogorca u svojim granicama, makar to bilo i nekoliko koraka, a Crnogorci to ometaju primorcima kao podanicima Austrije, zbog čega katkad dolazi do krvavih sukoba, a što je najvažnije-izaziva se i vaspitava neprijateljstvo između dva susjedna i to istorodna stanovništva.
Kao prijetnju Crnoj Gori Austrija je na granici, tik prema crnogorskom selu Mirac (njeguški zaselak), podigla prvoklasnu tvrđavu Goražde. Sva skrivena pod zemljom, ona liči ogromnom polipu, sa mnoštvom očiju oko njegovog debelog tijela, koje oko sebe traže žrtve. A šta će iz svega toga proisteći? I hoće li ta tvrđava, koja je savršenstvo vojničke vještine, pucati kada na Crnu Goru?

San i java

U zaključku, još jedanput se obratimo Lovćenu. U njegovim njedrima Ivan Crnojević je našao posljednje sklonište razbijenim snagama svoje države. Po narodnom predanju, za vrijeme vladike Danila, na njegovom visovima bilo je riješeno pitanje istrebljenja islama u Crnoj Gori, koji je na Crnu Goru već počeo da djeluje razbijački, i na taj način su spaseni njena unutrašnja cjelovitost i spoljna nezavisnost. Tu je takođe, kako smo već rekli, odmarao i sveti Petar, crpeći u tom odmoru nove snage. Ali niko tako nije volio Lovćen kao vladika Petar drugi, i niko više od njega nije težio ka ujedinjenju, da bi, odrekavši se svega što ga je pritiskalo smirio dušu. Tu je smišljao svoje pjesničke radove i istovremeno rješavao pitanja koja su mučila njegovu otadžbinu. Ali, zamišljajući se nad njenom budućnošću, da li je mogao predvidjeti da će se njegova malena Crna Gora, kao okamenjena u svojim granicama, kroz neka tri desetljeća prebaciti daleko preko Grahova i Durmitora i približiti se Srbiji na rastojanju od svega dva dana hoda, a za šest sati hoda biće udaljena od Peći i Visokih Dečana, kao i da će u svoje granice uključiti Nikšić, Kolašin, Podgoricu, Spuž i Žabljak, koji su bili najžešći neprijatelji ne samo Crnogoraca nego i Srba uopšte? Da li je mogao misliti da će se u okvirima Crne Gore naći veća polovina Skadarskog jezera i da će po njemu ploviti crnogorski brdovo i, da će Crna Gora u njegovo vrijeme preživljavala teške trenutke i da on nije bio u mogućnosti da oživotvori svoje zavjetne želje, vjerovao je da je očekuje bolja budućnost i nove pobjede, pa je zato, obraćajući joj se, proročanski govorio: „Vjera nije izdala. Riječi božanstva su se zbile. Unuk je ostvario i dovršio zavjete i mašte svojih djedova”.
Ostaje nam jedino da Crnoj Gori poželimo da se u njih nikada ne napušta ta vjera i da stalno napreduje, održavajući nove pobjede ne samo oružjem, već i mudrom unutrašnjom i spoljnom politikom, zasnovanom na zavjetima njenih istorijskih predanja, uspjesima u prosvjećivanju i svestranom razvitku njenih prirodnih snaga, moralnih i materijalnih.

Nepouzdan susjed

Nastavljam ponovno upoznavanje sa Crnom Gorom i u tom cilju preduzimam neveliku ekskurziju u unutrašnjosti.
Sredinom aprila otplovio sam iz Rijeke Crnojevića trgovačkim brodom po istoimenoj rijeci-do Plavnice, pristaništa na obali Skadarskog jezera.
Ovdje nema ničega novog uokolo sve poplavilo jezero, jedino stjenovita uzvišenja, u vidu ostrva vise nad vodom, i po lugovima i njivama koji leže među njima slobodno ide naš brod. Uzrok takvog visokog vodostaja, tj. poplave, koja plavi ne samo crnogorsku teritoriju, nego i još više znatan dio Turske, uključujući i skadarsku pijacu, nalazi se u pomjeranju rijeke Drima od njegovog ranijeg korita ka Skadarskom jezeru i zasipanju rijeke Bojane, što se desilo prije 40 godina, a tokom vremena sve više je zatvarana moć oticanja jezerske vode preko Bojane. Krajnju potrebu otklanjanja tog uzroka uočavaju svi, i skadarsko društvo se obratilo svojim vlastima, predlažući da i ono učestvuje izvjesnim novčanim sredstvima. Poslije svih zatezanja i odlaganja stvar je bila odlučena tako što je od naroda prikupljen iznos od 100.000 florina i obezbijeđeni su inžinjeri. Ali odmah se shvatilo da je taj iznos nedovoljan. I nije moglo biti drugačije - polovinu tog iznosa vlada je stavila u svoj „džep”, a od druge polovine dio su uzeli razni preduzimači, dio su požurili da za sebe uzmu inžinjeri, tako da radnicima nije bilo moguće ništa platiti. Stvar se ponavljala nekoliko puta i uvijek se završavala na tome da su inžinjeri odlazili, bankrotirajući na ovom poduhvatu. Narod, međutim, nije htio da se žrtvuje ni u čemu, jer se sve svodilo na obogaćivanje paša. Na kraju, zainteresovana za taj posao, Crna Gora je predložila da u njemu učestvuje i ona, sa čime su se saglasile i turske vlasti. Ali čim se došlo do novca, tj, do prethodnog razmatranja pitanja zašto Crna Gora šalje za taj posao svog inžinjera, došlo je do otkazivanja programa: Turskoj nije potrebna nikakva strana pomoć, jer ona može sve uraditi sama, samo ako to nađe za potrebno. A budući da turska vlada ne osjeća ni najmanju potrebu da radi ma šta za svoj narod treba vjerovati da će dok postoji Turska Jezero rasti i plaviti okolinu, da će poplaviti Skadar, a po rijeci Bojani neće moći da plove ni čamci.

Na Granici

Dakle, velika država ne nalazi za shodno da pomogne bilo čim svom narodu, jedino guta njegova sredstva, a susjedna siromašna Crna Gora nije žalila svoja posljednja sredstva da bi iskušila ulcinjska blata i time je dala svom narodu oko 10.000 rala zemlje, koja je već počela da se obrađuje. Ali njena nesreća je u susjedstvu: s jedne strane Austrija, bez obzira na svu njenu kulturu i civilizaciju - javno nastoji da pokori Crnu Goru, s druge strane - Turska, nasilno se ubacivši u evropsku porodicu i dobivši samo spoljašnji oblik države, tlači Crnu Goru svojom divljinom i koči u njoj svaki posao, svuda gdje se javlja potreba susjedske saradnje, istovremeno okružujući crnogorskog knjaza svemogućim znacima svog prijateljstva i naklonosti.
Na granici su česti krvavi sukobi: počinju Turci, a Crnogroci se svete, ali crnogorske vlasti svoje hvataju, hapse ih i predaju ih sudu, dok turske ništa odlučno ne preduzimaju protiv svojih podanika koji prave prestupe. Nedavno je cijela četa Albanaca krenula na Zetu, i to u momentu kada su se njeni stanovnici mirno bavili poljskim radovima. Ali, njihov poduhvat se zaustavio zahvaljujući samo tome što su Zećane uspjeli da upozore njihovi susjedi, Turci po vjeri, i Zećani su uspjeli da pobjegnu. Turske vlasti tome ne poklanjaju pažnju, kao da im nije stalo šta će se dešavati na granici.
Što se tiče određivanja granica između Turske i Crne Gore, to je bio samo jedan trik turskih članova komisije kako bi dobijali platu i putne troškove. Zahvaljujući popustljivosti knjaževske vlade, u ime prijateljstva sa Turskom, ta granica je sva izlomljena i na pojedinim mjestima predstavlja cijele jezike koji su se urezali u crnogorsku teritoriju, tako da prekidaju veze među crnogorskim selima. Ove godine zahtjevi Turaka izrazili su se u najvećem stepenu, i komisija je zašla tako daleko da je u potpunosti ignorisala konvenciju, zadržala se na granici cio mjesec i ni jedno pitanje koje je bilo sporno nije moglo riješiti. Turski komesari su pošli tako daleko da su konvenciju zaključenu u Carigradu - potpuno odbacili. Po toj konvenciji granica treba da ide teritorijalnim granicama sela, od kojih jedna pripadaju jednoj a druga drugoj strani, i komisija je izmislila svoju sopstvenu liniju po kojoj su se crnogorska sela lišavala ne samo pogodnosti, već i neophodnih i međusobnih veza i kontakata.
I sve je to bilo unaprijed planirano. U komisiju je bio uveden Ali-paša gusinjski, veliki neprijatelj Crne Gore, i još nekakav paša sa Kosova, takođe zagriženi Turčin, a treći, i glavni je bio Dževat-paša, predstavnik Turske u Crnoj Gori, kojega je, to treba napomenuti, turska vlada mislila da liši položaja, ali on se obratio molbom knjazu, koji je kod sultana izdejstvovao da se takva odluka opozove. Knjaz je za njega uradio i više: dao mu je pravo da na Cetinju kupi kuću, zaobilazeći zakon, po kojemu nijedan stranac nema pravo da u Crnoj Gori stiče nepokretnu imovinu, a kao dodatak - dao mu je dio livade za baštu, gdje bi skoro bilo prostora za opštinsku baštu, ili park. Prikazujući se kao čovjek koji je lično odan knjazu, Dževat-paša je uobrazio da na knjaza može imati lični uticaj, čime se, možda, i pohvalio pred svojim sultanom, i na toj osnovi djeluje s ubjeđenjem da će mu svi ustupci koje traži od Crne Gore biti ispunjeni. Ali u toj računici žestoko se prevario. Zato, sa svoje strane možemo reći, takođe s ubjeđenjem, da su svi pokušaji da se nekada provede ta granica - uzaludni. Turska je i dalje zemlja sa kojom nijesu mogući mirni odnosi, jer njena vlada nije u stanju da svoje sopstvene podanike održava u pokornosti i poretku. U svakom ratu potučena i rušena, Turska iz tih nesreća ne uzima nikakve pouke za sebe, i ostaje ono što je bila nekada, jer - drugo i ne može biti. Ona je nesposobna za miran život i zato, ako dođe do novog rata, on je vjerovatno služi kao povod za nova osvajanja, a nemajući nikakvog političkog opredjeljenja ili cilja, ona nikada ne može biti pravi saveznik. Zato mi i savjetujemo Crnu Goru da se nikako ne oslanja na prijateljstvo Turske, već da se prema njoj uvijek drži po strani, ne uznemiravajući je, ali joj i ne popuštajući ni u čemu.

Pravim putem

Plavnica je nekada bila veliko selo, u kojemu su se nalazili karavan-saraj i han. U posljednje vrijeme izgrađen je samo magazin-trgovina soli, a tu su i dvije krčme, kako bi mogle dočekivati putnike koji sa dvije strane dolaze brodovima. Odavde se svi upućuju u Podgoricu: po nekoliko ljudi u kočiji, koja ovdje čeka; drugi jašu na konjima, a ja se, sa jednim drugom, uputio pješke, jer je put ravan, a nije dug (oko 20 vrsta), a na putu se ima šta i vidjeti i uživati u tome.
Put je izgrađen pravom linijom. Pored puta je posađeno drveće, uglavnom vrbe, pa piramidalne topole i dr. Neke pružaju hlad, druge su se osušile, ali niču novi izdanci iz korijena, dok su neki potpuno osušene i potrebno je mjesto njih posaditi druge (vrbe ili topole). Pored puta su sve livade i polja, okruženi baštom i šumicama. Tu su sela: Berislavci, Bijelo Polje, Golubovci i dr. Ozima pšenica je već pružila klasove, a među jarko-tamnim zelenilom, kao da je posijan, pažnju privlači divlji mak purpurne - crvene boje. Djetelina je izrasla do koljena i očekuje jedino oštru kosu, a plug još brazda zemlju, i orač podvikuje na volove koji lagano vuku plug. Jedni su se umorili, i sjeli su u hladu drveća da odahnu i prezalogaje. Drugi su već uspjeli da jedu i zaspali su, mirno se opruživši pod gustim hladom bregova ili košćela (alatus sustralis).

Nagovještaji boljitka

Svuda se vide stada ovaca i koza, a pored njih su čobani i čobanice: prvi sviraju uz diple, dok su čobanice vječito s nekakvim ručnim radom. U rupama, u kojima su formirana brljališta, u blatu valjaju se svinje; poljem, uz rzanje, ždrebe se mota oko svoje majke, koja bezbrižno pase meku travu. Sa cvjetne livade i od mladog lišća okolnih šumaraka dopire opojan miris. Sunce počinje da prži. Jato poljskih ševa, s posljednjim urlicima, spušta se na zemlju, pošto su se nauživale vazdušnih visina. U prirodi se osjećaju raskoš i blaženstvo, a na licima ljudi koje srećemo - zadovoljstvo i predusretljivost.
Potrebno je napomenuti da su se stanovnici Zete u vrijeme kada je ovaj kraj zauzela Crna Gora odlikovali krajnjom neljubaznošću i utučenošću. Teško je bilo dobiti prenoćište i ja sam jedanput bio prinuđen da zanoćim vani, pod drvetom, i tek mi je jedan Turčin dao slame da bih je prostro pod sobom. Ali ako se što uzme na silu, Zećanin je to nasilje prihvatao ćutke i za ono što je kod njega uzeto nije htio da uzima novac, i nikome se nije žalio. Loše odjeven, u zamašćenom ćulafu (vrsta fesa) od pustine, sa spuštenim pogledom, Zećanin vas posmatra kao rob, jer je nad njim vjekovima vladao Turčin. On je sada, međutim, postao pravi Crnogorac: na glavi mu je lijepa crnogorska kapa, nakrivljena na jednu stranu; na ramenu nosi pušku, za pojasom revolver ili dugi nož; korak mu je smion, držanje mladićko. Na pozdrav vam veselo odgovara svojim pozdravom, a ponekad, kao i svaki Crnogorac, upušta se u razgovor - interesujući se ko ste vi, odakle ste i predlaže da sjednete i porazgovarate, a ako je bliže svojoj kući, poziva vas da svratite i odmorite se, ili vam donese vina ili rakije da se osvježite.

Nova zdanja u Podgorici

U takvom stanju Zeta je bila i onda (prije 500 godina) kada nije bilo ni riječi o Turcima, ili kada su, po riječima pjesnika „Balkanske carice”, ovdje slobodno živjeli odvažni Deani i Peruni, i kada je po zetskim livadama šetalo ne manje srčanih i odvažnih patriotkinja Danica sa svojim miljenicama Martama. Ali ni tada, svakako, nije bilo kao sada, nije bilo onog puta po kojemu juri kočija sa putnicima, kojim se kreću cijeli karavani dvokolica, natovarenih solju ili drugom robom, pristiglom preko mora do Plavnice. Škripa i grohot krupnih točkova, s nepodmazanim osovinama, uzemirava vam sluh. Prašina koja se podiže ulazi vam u nos i u usta, zaprašuje oči, ali opšti izgled slike, oživljen tim kretanjem, neutrališe neprijatnosti tog osjećanja i proizvodi neobično prijatne utiske.
Preko neobično bistre rijeke Cijevne (koja ponekad sasvim presušuje) izgrađen je odličan kameni most sa osam otvora. U blizini njega se nalazi vodenica sa osam vitlova (vodeničkih kamenova), a nedaleko odatle - cijela plantaža šljiva.
Sve je to poniklo sada, otkako je taj kraj zauzela Crna Gora. Golo je ostalo jedino Ćemovsko polje, koje ovdje počinje, a koje se sastoji iz nekakvog tvrdog konglomerata koji je nepogodan za obradu, a koji jedva pokriva oskudno travnato rastinje, što ga kao hranu mogu koristiti jedino stada ovaca.
A evo i meni već odavno poznate Podgorice! U daljini iza nje vidim nekakva nova zdanja, čiji se zidovi bijele kao snijeg, a u prozorima bliješti vatra od sunčanih zraka koji su nagnuti prema zapadu. To je novi grad, ponikao na drugoj strani rijeke Ribnice, nasuprot starog turskog grada, koji se bez rušenja nikako ne može ispraviti, a ostaviti ga u prvobitnom položaju, značilo bi nastaviti sistem turskih građevina, sa tijesnim, beskonačno krivudavim ulicama i gluvim ćorsokacima, sa kućama bez prozora prema ulici, usred blata i nečistoće, sa kolovozom kojim je nemoguće proći bez spoticanja. Stari grad ostaje netaknut, s njegovim ranijim kaldrmama. Ali njegovom sredinom je prošla široka uređena ulica što vodi prema novom dijelu grada, koji se prostro oko širokog kvadratnog trga s monumentalnim stubovima na vrhu, a koji se sastoji u ovom momentu iz više od stotinu dućana i kuća, izgrađenih po planu. Oko trga i pored ulica podignuto je drveće, a svaka kućica ima prostor za dvorište i baštu. Taj novi grad je nazvan Mirkova varoš, u čast drugog sina knjaza Nikole, zetskog i grahovskog vojvode Mirka (Dimitrija), koji je sada napunio tek 8 godina. Ali on gleda daleko ne kao prosti dječak, već kao ozbiljan i misaon čovjek. (Mirkova varoš je nazvana po vojvodi Mirku, ocu knjaza Nikole Ŕ - primj. D.M.)
Prostor između Podgorice i Spuža nekada je predstavljao neprekinuti niz tvrđava, među kojima nije bilo mjesta za privatni život: ni jedne kućice, ni parčeta obrađene zemlje. Jedino po niskoj obali rijeke Zete postojale su livade, specijalno namijenjene konjima koji su pripadali garnizonu. Sada sve izgleda sasvim drugačije. Tvrđave su ili pretvorene u stambene objekte ili su razrušene, a nove kuće su izgrađene od njihovog materijala. Među njima nema ni parčeta neobrađene zemlje, počev od golih stijena tzv. Veljega brda, sve do rijeke. Sve je to pretvoreno u njive i vinograde.

Uspon narodnog standarda

Na širokoj Bjelopavlićkoj ravnici nekada uopšte nije bilo usjeva; postojali su samo vodoplavni lugovi i livade. Kuće su bile sasvim loše, jer su građene od pletenog pruća, oblijepljenog blatom. Zbog toga su Bjelopavliće smatrali najviše lijenim među Crnogorcima. To se, međutim, objašnjava njihovim položajem koji je bio pod neposrednim hicima iz turskih utvrđenja što su okružavali tu ravnicu. Sada, kada im već ne prijeti opasnost, počeli su da obrađuju zemlju, i svuda su nikle bijele kamene kuće.
Nikšićka ravnica, koja je takođe ležala pusta i neobrađena, sada je obrađena sva, a ne malu ulogu u tome imaju Hercegovci koji su dobili zemlju. Stari harambaša Stojan Kovačević i druge vođe ustanka protiv Austrije u Hercegovini, kao odlični radnici, idu za plugom, okružuju njive kanalima, nanose đubrivo, misleći istovremeno o oslobođenju svoje otadzbine, mnogostradajuće Hercegovine.
Glavni trg novog Nikšića bio je izgrađen još dok sam ja bio ovdje. Sada se grade kuće uz ulice koje se granaju radijalno od tog trga, a skoro cijela površina koju bude zauzeo grad razbijena je na djelove, po planu, na kojima su označene ulice, vrlo dobro utabane, poput asfaltiranih. Ispred kuća i oko trga posađeno je drveće. Ispred državne zgrade, u kojoj su smješteni sud, škola i bolnica, podignut je park. Na vrhu grada, na uzvišenju između stijena raščišćen je mali trg, gdje će biti saborna crkva, a pred njom je dosta široka površina na kojoj će se skupljati narod za vrijeme praznika.
Vraćajući se na Cetinje preko Katunske nahije, i ovdje sam primijetio značajan uspon narodnog standarda, što je došlo usljed preseljenja dijela stanovnika na nova mjesta, tako da su oni koji su tu ostali dobili više prostora.
U Kolašinu takođe niče novi grad, na starom mjestu, jer se turske kuće same ruše od vremena, a na njihova mjesta podižu se nove. Od Kolašina do Polja na turskoj grnaici niz rijeku Taru probijen je novi konjski put, koji vremenom može biti lako pretvoren u kolski.
Ovdje smo ukazali na one spoljašnje pojave koje svjedoče o materijalnom napretku Crne Gore za samo dvije posljednje godine. A ako se uzme u obzir i ono što je u njoj novo nastalo za posljednjih osam godina, od završetka posljednjeg rata, tada će se napredak pokazati, svakako, znatno većim .Nekada ćemo pokušati, da sakupimo sve činjenice napretka koji se dešava pred našim očima, a do tada ćemo završiti s namjerom da ćemo u sljedećem pismu preći na činjenice misaonog života uopšte i posebno na stanje školstva.
Cetinje, 28. juna 1887.

Oskudica - ne i glad

U ranijim pismima saopštio sam moje lične utiske o ekonomskom položaju Crne Gore, nastale na osnovu ekskurzija po unutrašnjosti. Ne vidjevši ta mjesta dvije ili tri godine, sa zadovoljstvom sam primijetio, bez obzira na tako kratak rok, napredak ekonomskog života svuda. Istovremeno nijesam mogao da ne primijetim da na osnovu rane suše može da se očekuje slab rod. Narod se, međutim, prema tom očekivanju odnosi mirno, jer mu je značajno porastao životni standard, zbog čega mu je sada mnogo lakše podnositi bilo koju teškoću nego što je to bivalo ranije. No, suša ove godine nije zahvatila sva područja Crne Gore. U sjeveroistočnoj polovini bilo je dovoljno kiša, pa je ljetina bila dobra u svemu osim u sijenu, kojega je bilo malo zbog velikog kašnjenja proljećnih mrazeva. U jugozapadnoj polovini zemlje, koja je bliže moru i koja je lišena bilo kakvih padavina, vladala je potpuna suša, tako da su tamo rodile jedino pšenica i druge rane žitarice, dok su kukuruzi, koji čine osnovnu prehranu u Crnoj Gori, propali. Međutim, i tu, na nižim predjelima Riječke nahije koji se navodnjavaju od Rijeke Crnojevića i Morače - rod je bio odličan, a taj dio i čini žitnicu navedene nahije. U Zeti su takođe djelimično rodili kukuruzi, dok su dijelom propali potpuno. U Ulcinju su žita rodila dobro, slabo su rodile jedino masline, kako je bilo i u Baru. U zapadnom dijelu, koji je naslonjen na Hercegovinu - u Banjanima i u Oputnim Rudinama žetva je dobra, u Grahovu - napola. Dosta dobra žetva je bila i u Nikšiću i u njegovoj okolini, takođe u Zagaraču, koji pripada Katunskoj nahiji, ali je ona u ostalom dijelu ove nahije sva postradala. Nastradali su takođe Lješanska nahija, Crmnica, Bjelopavlići, Pješivci (napola), Podgorica s okolinom, Piperi, Kuči i Bratonožići.

Šarena godina

Riječju, godina je bila šarena. Knjaz je poslao jednog činovnika da dođe do što tačnijih podataka o ljetini svuda, i kada se na osnovu prikupljenih podataka ispostavilo da će proizvoda poljoprivrede biti manje od polovine (a to je bilo u avgustu), odlučeno je da se kupi žito u inostranstvu. Prema raspoloživim informacijama cijene u Odesi su bile najpovoljnije, pa je zato otuda i naručena potrebna količina kukuruza. Sada brod sa 30.000 stara (oko 80.000 pudi) kukuruza već čeka u Baru. Svakog dana očekuje se još tolika isporuka. To žito će se prodavati ili će se davati kao pozajmica, dio će se davati za nadnicu na putevima, a jedan dio će se podijeliti besplatno.
Na taj način mjere su preduzete blagovremeno i narod je, kakav je i bio, i dalje ostao spokojan što se prehrane tiče.
U Katunskoj nahiji nijesu rodili takođe ni krompir ni kupus, a oni ovdje čine vrlo značajnu stavku u ishrani. Ali, u vinogradarskom pojasu, koji zahvata ne manje od jedne desetine crnogorske teritorije, grožđe je rodilo odlično i dobrog je kvaliteta. A to čini značajnu stavku prihoda.
Na kraju krajeva, ipak treba reći da se ove godine osjećaju oskudice, ali o gladi ne može biti ni govora. Vatreni napori srpskih zemalja i Rusije da se pomogne Crnoj Gori duboko su ovdje svakoga tronuli, tim prije što je svakome poznato kako malim sredstvima raspolaže crnogorska banka, a uz to - knjazu je ova godina bila posebno teška zbog nekih ekstremnih, neplaniranih rashoda. Ako se knjaz, koji od Rusije uvijek dobije štedru pomoć, u slučaju velike nužde ne bi obratio Rusiji za pomoć, po našem mišljenju, to bi značilo da je vidio mogućnost da narodu pomogne svojim sredstvima.

Kada tražiti pomoć

Sjećam se jedne gladne godine u Crnoj Gori - to je bila 1879. godina, kada je ova zemlja bila u potpuno bezizlaznom položaju. Razorena u ratu, za vrijeme kojeg je polovina njenih kuća i sela srušena, te je narod živio u kolibama, a svuda je bila uništena stoka (jer je od gladi pojedena) - nije se mogla završiti sjetva svih usjeva, što je ometala takođe isuviše oštra zima, iza koje je naglo nastupila suša. Rezervi nije bilo nikakvih, a treblao je izdržavati još 10.000 izbjeglica, koji su bili bez krova i parčeta hljeba, a mnoštvo njih i bez odjeće. U isto vrijeme vojska je morala da s punom ratnom opremom čuva sve granice prema Turskoj.
Tada je Crnu Goru zahvatila velika glad i knjaz Nikola se za pomoć obratio ruskoj vladi, čijim posredstvom je zakupljeno žito u Rusiji, koje se i danas isplaćuje godišnjim iznosima, ili tačnije - otpisivanjem od ruske pomoći Crnoj Gori.
Tada, međutim, rusko društvo nije bilo tako vatreno izdašno kao ove godine. Jasno je da Rusija sada sa većim zanimanjem prati sve što se dešava u drugim slovenskim zemljama, i sve više učestvuje u pomaganju zemalja kakva je Crna Gora, vječni saveznik Rusije u svim njenim ratovima s Turcima.
Jedanput sam pred velikim skupom imao čast da kažem o našim odnosima sljedeće: „Dok postoji Crna Gora, ne samo Rusija nego i cijelo Slovenstvo imaju u njoj, na najslabijem i istovremeno najvažnijem svom kraju, tj. granici, vjeran i teško savladiv oslonac: neka pak i ona zna da joj zauvijek pripada simpatija cijelog Slovenstva i brza pomoć moćne Rusije”! Ona zaista zna i osjeća to već odavno, a ova godina još više je u to ubjeđuje.
Smatrali smo za neophodno da razjasnimo potrebe Crne Gore u ovoj godini kao odgovor na njen izraz osjećanja prema Rusiji. Mogu me, međutim, prekoriti da kao svjedoku tih nevolja o njima nijesam prvi progovorio, već da sam, naprotiv, govorio o nekakvom podizanju nivoa standarda u Crnoj Gori. U tom smislu, smatram za neophodno da napomenem da moja pisma, koja se štampaju u „Izvjestijima” ponekad kroz dva mjeseca, nemaju značaj korespondencije čiji sadržaji služe kao događaji dana, izloženi bez razmišljanja i na brzinu, jer im je to cilj. Cilj mojih pisama je da sakupim što veću količinu činjenica iz narodnog života i, davši im punu ocjenu i osvjetljenje - da predstavim nešto cjelovito, što ima opšti i trajni značaj, a ne slučajni i privremeni.
To me, međutim, ne oslobađa obaveze da u slučaju potrebe odstupim i da, ne zadržavajući se, zatražim pomoć. To sam mogao da učinim obraćajući se pismima Slovenskom dobrotvornom društvu, kojemu su se u sličnim slučajevima više puta obraćali i drugi, kao i redakcijama naših novina, koje nikada nijesu odbile da objave pozive koji govore o narodnim nevoljama. Ali tražiti pomoć ako ona nije rezultat krajnje nužde i ako se ta nužda može riješiti sopstvenim sredstvima, znači zloupotrebljavati tuđe napore i sebe skraćivati pravo da se traži pomoć ubuduće, kada naiđe velika nužda. Još manje sam shvatio da imam pravo da alarmiram rusko društvo.
Ovdje napominjem da uzbunu nije izazvala direktno glad u Crnoj Gori, već sudbina crnogorskih iseljenika u Srbiji koji su bili prinuđeni da se vrate svojim kućama ne samo sa izgubljenim nadama, već razorenim u potpunosti, jer su mnogi koji su se iseljavali prodavali zemlju i sve što su mogli, i sada ostaju bez krova nad glavom i ognjišta, s imovinom koju su bili spremili za putovanje.
Prve su o tome, i to vatreno, progovorile austrijske novine, uz nikakve simpatije prema Crnoj Gori, uz objašnjenje te pojave - prekomjernim povećavanjem poreza. Iza toga, ali sada sa simpatijama, o tome su počele da pišu skoro sve srpske novine, osim, naravno, „Vidjela”, a takođe i ruske.

Nevolje iseljenika

Treba napomenuti da su o sudbini koja je stigla crnogorske iseljenike u Srbiju prije svih saznali Bugarska i Beč, dok su na Cetinju o tome saznali preko austrijskih vlasti. Ukupno je krenulo da se iseljava 500 porodica, ili 3.000 duša. Jedan dio njih već je bio stigao u Srbiju (oko 300 lica), dok su drugi, jedna partija - došli do granice. Te dvije partije, u kojima je bilo približno oko 600 ljudi - vraćene su. Drugi su bili u Hercegovini ili u Staroj Srbiji. Neki još nijesu uspjeli da prođu crnogorsku granicu, dok se neki još nijesu ni pokrenuli s mjesta.
Knjaževska vlada se hitno obratila austrijskoj i turskoj vladi s molbom da ukažu pomoć Crnogorcima koji se budu našli na njihovim teritorijama, što je i bilo ispunjeno, uz uslov da, svakako, ono što bude utrošeno na njih - vrati crnogorska vlada. Tada je donesena odluka da ti ljudi mogu da se vrate u svoja mjesta i da im se vrati sve što je od njih bilo kupljeno. A da ne bude krivo ni jednoj ni drugoj strani, o tome će se postarati crnogorska vlada.

Međutim, na iseljavanje nijesu krenuli svi sa ciljem da se konačno nasele na određeno područje. Mnogi su se uputili put Srbije samo da prezime ili da nešto zarade, ne prodajući ništa od svog imetka i ne vodeći sa sobom cijelu porodicu. Neki su se uputili kao putnici koji bi mogli saznati na šta mogu računati ako se usele u Srbiju.
Do danas još nema tačnih podataka o tim nesrećnicima, a to i nije lak posao, jer nijesu svi o kojima je riječ iz jednog mjesta, a nije ni poznato da li su se oni sakupili u svojim mjestima. Ali u svakom slučaju, onih koji su u krajnjoj nuždi ima više od pola, što znači - do 2.000 duša, te Crna Gora svojim sredstvima, bez pomoći sa strane, ne može učiniti ništa. Pomoć koju dodjeljuje Rusija jedino može pomoći Crnoj Gori da izađe iz bijede u datim okolnostima. Prvu pomoć sada može dati Crna Gora bez stranog učešća, ali dalje crnogorske vlasti, ako im u pomoć ne pritekne Rusija, moraće pribjeći takvom posebnom sredstvu koje će još više opteretiti taj nesrećni narod.
Čim budu prikupljeni podaci o potrebama, hitno ćemo ih saopštiti ruskom društvu preko ”Izvjestija Slovenskog društva” i preko drugih časopisa. A sada se zadržimo na samom pitanju o iseljavanju Crnogoraca u strane zemlje. Ovo je potrebno utoliko više što se to pitanje ponekad pogrešno tumači.

Obećane zemlje

Iseljavanje iz Crne Gore - nije nova pojava. Crnogorci su nekada naselili Boku. Jedan dio njih se iselio u Istru, gdje su formirali veliku zajednicu - opštinu Peroj. Ovdje ne govorim o njihovom neprekidnom iseljavanju u Rusiju tokom 150 godina. Jedno vrijeme svi Crnogorci su htjeli da se presele u Rusiju, i vladika Petar Prvi obraća se ruskoj vladi s molbom da ne dozvoli useljavanje Crnogoraca u Rusiju, jer će u tom slučaju Crna Gora opustjeti i postati lak plijen svojih jakih susjeda.
Poslije oslobođenja Srbije od Turaka, ta zemlja je za Crnogorce postala obećana zemlja. U posljednje vrijeme Crnogorce je privlačila i Bugarska. Ali, usljed političkih okolnosti, posljednjih godina Srbija i Bugarska su im zatvorile svoja vrata. Iz Srbije je jedanput bilo protjerano više od 100 porodica koje su se tamo već bile naselile. Iz Bugarske je takođe vraćeno oko 200 porodica. Zbog toga posljednjih godina crnogorska vlada i ne daje pasoše svojim ljudima za useljenje u te dvije zemlje. Ali ove godine čule su se glasine da Srbija poziva naseljenike i pored zemlje im daje i kuće sa namještajem, kao i opremu za poljoprivrednu proizvodnju, uključujući i sjeme za sjetvu.
Napominjemo da vlade Srbije i Crne Gore nikada nijesu uspostavljale veze i odnose o ovim pitanjima. A iseljavanje se odvijalo na narodnu inicijativu i na rizik samih iseljenika. Praksa je pokazala da za vrijeme Garašanina Crnogorcima nije bilo dozvoljeno useljavanje u Srbiju. Zbog toga je crnogorska vlada i stala na put svojim podanicima, ne dozvoljavajući im iseljavanje. Ali sada, kada je Garašaninovo ministarstvo palo, moguće je očekivati da će se odnosi izmijeniti. Zbog toga je crnogorska vlada odlučila da izađe u susret zahtjevima svog naroda, posebno imajući u vidu lošu ljetinu u Crnoj Gori, premda je upotrijebila sva sredstva ubjeđivanja da iseljavanje zaustavi.
Šta Crnogorce goni da napuštaju svoju otadzbinu?
Ranije, uzrok je bio uopšte težak život u Crnoj Gori: vječita nemaština i neobezbijeđenost, zbog neprestanih ratova i tjeskoba. Iseljavanjem su se uravnotežavali odnosi između narodnih potreba i mogućnosti države. Zato iseljavanje Crnogoraca vječito stoji na jednoj te istoj brojki. A vlada nema nikakvih razloga i potreba da ometa takvu uravnoteženost. Naravno, u svemu tome potrebna je određena mjera i granica. Jer, tu ima mnogo anomalija.
Pogledajmo iz kojih mjesta se najviše naroda opredijeliolo da se iseljava.
Najviše naroda je krenulo iz okoline Nikšića i Banjana, gdje je ove godine bila dobra ljetina, a nije nedostajao prostor. Zatim, iz Grahova, gdje je ljetina iznosila oko polovine roda, dok prostora tu i nema velikoga, pa su Grahovljani, kao i Njeguši, orijentisani na Boku, koja im omogućava da popunjavaju praznine u trgovini. To se posebno primjećuje u grahovskim selima, što se odražava na njihov način života i povećanje standarda. Zašto pak skoro nikada nema iseljavanja iz Crmnice ili iz Dobrskog Sela, blizu Cetinja, gdje je tjeskoba stigla do krajnjih granica? Oni žive bolje od drugih, jer se nigdje kao u tim mjestima zemlja ne obrađuje tako dobro, a uz to - oni često idu na zaradu u druga mjesta Crne Gore ili u druge zemlje - u Carigrad, Grčku i dr. Crmničanin se stiska na dva rala zemlje i ne želi da se preseli čak ni u Zetu, a svoju zemlju cijeni skupo - od 400 do 1000 florina (po ralu). A kakve potrebe oni imaju i šta ne trpe iz nužde vidi se i po tome što, npr. 2/3 muškaraca iz Gluhog Dola odlazi na zaradu van svog mjesta. Uzrok je tome ne nedostatak prostora i sredstava , nego nešto što se nalazi u samom karakteru stanovništva.

Više prostora

Ako su se ranije Crnogorci raseljavali zbog nedostatka prostora, sada imaju znatno više prostora, te komotnije žive, jer su dobili novu zemlju u okolini Nikšića, Kolašina, Spuža, Podgorice, Ulcinja, koju su napustiti Turci, ili su zemljišne površine uvijek ležale neobrađene.
Da li je takav napredak moguće naći u bilo kojoj drugoj zemlji? Poslije toga došlo je, naravno, do prirasta. Sada se svi žale da sa stokom nemaju kuda da se dijevaju. Pri tome mi ne uzimamo u obzir tzv. planine, tj. pasišta u planinama, koja su sada pravednije raspoređena, pa se bolje koriste. Tako, npr. Sinjavinu i Lukavicu su ranije koristili samo Drobnjaci, Šaranci, Piperi i Župljani, i ja sam svojim očima vidio ujesen cijele površine pokrivene odličnom travom, nepokošene ili nepopašene. Sada nije tako, jer ovamo dolaze Bjelopavlići, Zagarčani i drugi, koji ili uopšte nijesu imali planine ili su imali veoma male njihove površine.
Ako stanovništvo Crne Gore obuhvata 165.000 duša, dobićemo sljedeći raspored prirodnih bogatstava:
Na jednu porodicu dolazi 5,5 rala obradive zemlje, 2,4 kosa livade 28,4 komada sitne stoke 5,1 komad krupne stoke 0,6 konja i dr. i 1,1 svinja.
Trgovačka carina je 4%. Povrh toga, u gradovima svaka kuća koja se daje u zakup plaća za jedan lakat (što je manje od aršina) po 80 soldi, a druga trgovačka preduzeća plaćaju za dozvolu još po 10% od zakupnine dućana. Za piće koje se uvozi iz inostranstva plaća se posebna taksa. So država kupuje u inostranstvu: u Siciliji ili gdje se nađe jeftinije, pa se daje u privatnu prodaju, a njena cijena je toliko niska da je kupuju i u Turskoj. Uopšte, trgovačke takse su toliko niske da se iz Crne Gore u susjednoj Austriji kafa i šećer prodaju kao kontrabanda.
Od 1882. godine porez se znatno povisio.
Ako se smatra da u Crnoj Gori ima 165.000 stanovnika, ili 27.000 porodica (po 6 članova u porodici), a uzevši u obzir izneseni raspored imovine, kao i posljednji iznos državnih taksa i poreza, dobijamo da svako domaćinstvo plaća godišnje prosječno 11 florina i 27 solada, ili oko 11 rubalja.
Da bi se shvatio porez na zemlju, treba da kažemo da je ralo isuviše sitna mjerna jedinica: 1 ruska desetina (=2.400 kvadratnih hvati) = 6,6 rala. Na tako malu površinu porez od 80 soldi odgovara iznosu od naših 65 kopejki, a to je isuviše mnogo. I mi se možemo čuditi kako jedna porodica koja nema jednu desetinu obradive zemlje može da opstaje. Ali, značaj svake stvari određuje se ne veličinom nego vrijednošću. Za to ćemo navesti nekoliko podataka, kako bi se definisala ta vrijednost.
Najjeftinija zemlja u Vasojevićima cijeni se za jedno ralo 40 do 60 florina, a bolja, kvalitetnija i koja je u selu - 120-160 florina. U Pivi, gdje je takođe veliki prostor, cijena po jednom ralu je od 100 florina naviše, na Čevu - 200 florina, u Ceklinu - 400 florina, a u Crmnici od 400 do 1000 (!) florina. Visinu cijene zemlje određuje njena proizvodnost. I za to ćemo navesti nekoliko podataka.
U Vasojevićima ozima pšenica rađa deset puta više nego što je posijano, heljda - 25­30, a kukuruz, koji se sije 7 oka na jedno ralo, srednji rod ima 300, a bogatiji i do 500 oka po ralu. Na Njegušima jedno ralo može dati 80 bagaša (800 oka, ili oko 53 puda), a u Crmnici ralo daje nekada 66 bagaša (oko 40 puda) i uz to po 10 bagaša (oko 6 puda) pasulja.
Za sada ne možemo dati podatke koji se odnose na Zetu, Bjelopavliće, Bar, Ulcinj, gdje postoje dvije žetve žitarica, tj. poslije ozime pšenice sije se kukuruz, a djetelina se kosi četiri puta.
Najviše prinosa, svakako, daje kukuruz. On je glavna žitarica i njega više od svega drugog siju. Ako računamo da se pod kukuruzom nađe polovina ili 80.000 rala obradive zemlje, uz srednje prihode dobijamo 24 miliona oka ili 1.600.000 puda, što po jednom stanovniku čini 9,6 puta, a ta je količina sasvim dovoljna za ishranu cijelog stanovništva Crne Gore. Napomenimo da se ovdje zemlja sasvim malo „odmara”, jer se iz godine u godinu njen kvalitet vještački podiže đubrenjem ili prirodnim nanosima s planina. Zato je godišnje slobodno od obrade ne više nego petina obradive zemlje.
Osim toga, kao potpora žitu služi mlijeko, kojim se Crnogorac hrani od Đurđeva do Mitrova dana (23. aprila do 26. oktobra), kao i mlječni proizvodi. Crnogorac takođe nikada nije bez svježeg ili sušenog mesa. Zato se može hraniti bolje nego stanovnici mnogih drugih mjesta u Evropi. On skoro uvijek ima rederve žita koje može prodati, a stoka predstavlja čistu dohodovnu stavku. Ali uza sve to, nerijetko Crnogorac nema čime da plati porez, koji je dužan da plaća tri puta godišnje. Stoku u inostranstvu ne prodaju, jer je u Austriji isuviše velika carina, a za prodaju u Italiji ili Francuskoj nema prevoznih sredstava. Zastoj u trgovini čini da ljudi koji nemaju dovoljno žita i stoke upadaju u dugove i, na kraju krajeva, odlaze iz Crne Gore, tražeći sreću u drugim zemljama.
Razvojne šanse
U Crnoj Gori nema nikakve industrije, i ne može je biti, opet - zbog nedostatka novca. Izlaz iz tog položaja u krajnjoj liniji jeste u oslobađanju od austrijskog Lojda, koji jedino služi austrijskoj industriji i pri tome nastupa isuviše nepažljivo s uvezenom robom, skoro ne garantujući njenu cjelovitost. S tim ciljem ovdje se formiralo društvo koje ima namjeru da uvede liniju od dva broda morem od Trsta do ušća Bojane, pristajući u italijanske luke u Dalmaciji: po rijeci Bojani dva manja broda će prevoziti robu dereglijama do Skadra, a po Jezeru već i sada plove dva crnogorska parobroda. Ako se taj plan ostvari, budućnost tog društva će biti osigurana, jer Crnogorci rado obećavaju i obavezuju se da će sve svoje operacije obavljati upravo preko toga društva. Skadarski trgovci takođe se izražavaju u tom smislu, jer im je znatno ugodnije da robu dobijaju u Skadru nego u bilo kojoj luci do koje nema izgrađenog puta. Kao primjer služe Dubrovčani, koji su se na taj način oslobodili od Lojda, uspostavljajući svoj brod, koji svake godine donosi 15-18% dividendi.
Glavna stvar sastoji se u tome što će se tada otvoriti izvoz crnogorske stoke u inostranstvo. Naporedo s tim, ići će u izvoz i rujevina, riba, vuna i druge crnogorske sirovine koje se do danas ili uopšte nijesu izvozile ili su se izvozile uz plaćanje velikih iznosa stranim izvoznicima.
Statut tog novog crnogorskog društva sastavila je i potvrdila vlada, i poslan je u Rusiju. Treba da napomenemo da on može biti u mnogo čemu još izmijenjen, prema potrebama i napomenama ljudi koji su verzirani u te poslove. Nekoliko članova Statuta, kao što su oni čiji se sadržaji odnose na predaju akcija drugome, imali su u vidu to da ograniče prelazak poslova u tuđe ruke.
U Boki, Primorju i Dalmaciji, a takođe i u Trstu, taj poduhvat se prihvata sa opštim simpatijama. Nadamo se da će se i u Rusiji naći ljudi koji će podržati ovo društvo i preko njega ponovo stupiti na Jadransko more, gdje do ovog momenta u potpunosti dominira Austrija.
Cetinje, 28. oktobra 1887. godine.