Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Milutin Labović:
CRNOGORCI U MISIJI MIRA NA KRITU




POD KOMANDOM kapetana Mašana Božovića 12. januara 1897. godine sa Cetinja je krenulo 70 vojnika i osam podoficira u misiju mira na Krit.
„Junaci! Počašćen sam od velikih evropskih sila da pošaljem četu Crnogoraca u međunarodnu vojsku jer su uvjereni u vaše poštenje i hrabrost...” rekao je knjaz Nikola prateći ih.

Preteče plavih šljemova

Početkom 1897. godine došlo je do žestokih borbi između Grka i Turaka, jer su Grci htjeli da svojoj teritoriji pripoje ostrvo Krit. Poslije jednomjesečnih borbi, u momentu kada je Turska izgubila skoro sve šanse da ovo ostrvo zadrži, umijašale su se velike sile i spriječile da do toga dođe. Krit je ostao opasna i nemirna zona, poprište sukoba između 200.000 Grka i 90.000 muslimanskog življa grčkog porijekla. Jedini način da se uspostavi kakav-takav red bilo je dovođenje jakog odreda međunarodne vojske iz neutralnih evropskih zemalja.
Kako je Crna Gora tada uživala veliki ugled, na predlog ruskog carskog izaslanika, predstavnici velikih sila su se složili da odred biranih Crnogoraca dođe na ovo, za njih, daleko ostrvo.
Engleski ministar-recenent na Cetinju Robert K. predao je knjazu Nikoli zahtjev sljedeće sadržine:
„Ministar Rusije dobio je instrukcije da zamoli crnogorsku vladu da bi regrutovala jedan manji broj crnogorskih podanika koji bi služio na Kritu. Biću zadovoljan ako prihvatite ovu ponudu koju su sačinili šestorica ambasadora...”
Knjaz Nikola se složio s predlogom i pošto je upoznat ko bi trebalo da se nađe u redovima tog odreda odredio je da sastav bude od 40 vojnika stajaće vojske, a 40 iz naroda s obavezom da se dobrovoljno prihvate službe u trajanju od jedne od tri godine.
Na Cetinju se odmah prijavilo 200 mladića, ali su primljeni samo oni koji su bar donekle znali grčki ili turski jezik. Za komandira je imenovan kapetan Mašan Božović, a za zamjenika Jovo Bećir.
Pred sam polazak na daleki put, okupljenim vojnicima na Obilića poljani, pred Vojnim stanom, knjaz Nikola je održao govor:
- Junaci! Počašćen sam od velikih evropskih sila da pošaljem na Krit u međunarodnu vojsku jednu četu mojih Crnogorca, jer su oni uvjereni da će Crnogorci svoju dužnost vršiti onako kako njima dolikuje-pošteno i junački... Vi ćete se družiti s drugovima iz raznih država, ali dugujete pošteno i iskreno! Pazite još na - hrišćanski narod na Kritu ustaje da se bori za slobodu, koja je i nas skupo stajala! A tebi, gospodine kapetane Mašane Božoviću, dajem bjanko kartu da sve što učiniš u moje ime. Neću ti tražiti objašnjenja. Hoću da ostane ime Crnogoraca na onoj visini na kojoj je vazda bilo, pa vas sve koštalo života!”



Na put, prvo pješke do Bara, a potom brodom „Kurudžija” s Obilića poljanje krenulo je 70 vojnika, osam podoficira, komandir kapetan Mašan Božović i njegov zamjenik Jovo Bećir.
Jedan od dobrovoljaca Crmničanin Ilija P. Vujačić kasnije je zapisao:
- Predvođeni trubačem Tomom Lekićem krenuli smo 12. januara 1897. godine za Rijeku Crnojevića, gdje smo se ukrcali na parabrod „Danica” i njime stigli u Virpazar, a potom džadom, preko Sutormana do Bara, gdje nas je sačekao Zejnel-beg, okružni kapetan. Iste večeri ukrcali smo se na jedan Lojdov parabrod i uputili ka Grčkoj. Na ostrvo smo prispjeli oko podne, gdje su nas srdačno dočekale grčke vlasti. Drugim parabrodom smo od Krfa otputovali za Pirej. Znao sam nešto grčki jezik i izašao sa nekoliko drugova da potrgujemo neke sitnice. Tu smo čuli da na Kritu bukti borba i da ustanike predvodi pukovnik Vasos. To se potvrdilo već sjutradan. Dok smo se približavali ostrvu primijetili smo veliki dim na mnoga mjesta, a najviše nad gradom Kanejom. Što smo se više primicali, sve se bolje čula pucnjava i gruvanje topova. Čim smo pristali u luku, na parabrod se popeo jedan turski žandarmerijski poručnik s trojicom vojnika koje je poslao kritski valija Đorđi-paša Berović, da nam se nađu pri ruci prilikom iskrcavanja. Radoznali da vide crnogorske vojnike k brodu je, ka onima što su se iskrcali pohrlila veća grupa grčkog stanovništva. Umiješaše se Turci i umalo na samom početku da se nađemo u boj. Pošto smo se iskrcali uputili smo se ka guvernarstvu gdje se naš kapetan Božović prijavio paši Beroviću. Dobili smo puške marke „marzin” sa noževima i po 30 metaka. Tako opremljeni, u stroju, predvođeni našim oficirima prošli smo glavnom kanejskom ulicom. Primijetili smo da nam se dive, divili se kršnim gorštacima, crvenim džamadanima... Smjestili su nas u sred parka Milet Bašči u kojemu je bilo veliko i lijepo kameno zdanje. Iako se oko nas pucalo, onako premoreni brzo smo zaspali i odmorili se. Sjutradan smo upoznali Kaneju. Jedno veliko naselje zvalo se Halep, u njemu raskošne vile i parkovi čuvenih grčkih bogataša. Tu su bile i zgrade evropskih izaslanika. Gore bedem, a na njemu se vijori grčka zastava. Tu u Halepu bilo je dosta grčkog življa. Veći dio je bio otplovio brodovima velesila. Drugog dana kod nas dolazi pašin kavaz, inače poturčeni Crnogorac, koji prenosi zapovijest da deset naših vojnika stalno štiti evropske konzulate, a ostali da vode računa o bezbjednosti paše. U kanejskom zalivu mirno stražare krstarice velikih sila. Jednog dana dobijemo naređenje da 25 naših vojnika pođe u pratnju jednog evropskog poslanika koji je imao zadatak da pregovara sa ustanicima, a ja sam, kao poznavalac grčkog jezika, bio i tumač. Međutim, grčki ustanici, vidjevši nas u crvenim džamadanima, pomisle da smo albanski Turci i osuše vatru po nama. Mi bespomoćni, jer nam je kapetan zabranio da na vatru odgovaramo vatrom, razvijemo se frontom prema njima, a onaj diplomata maše bijelom krpom. Konačno shvatiše i prekidoše paljbu.
Objašnjava jedan ustanik da je došlo do promjene situacije. Traži da se borbe potpuno obustave, jer sad stvar drže velesile u svojim rukama, a umjesto turskih zaptija stigli su pravični Crnogorci, pravoslavci.
Smanjeno je puškaranje, ali je trebalo čuvati odbjegle grčke porodice, jer su Turci sve pljačkali, čak su zapalili i veliku mitropoliju... Stoga su Grci opet ušli u borbu. Đorđi-paša je s porodicom pobjegao na englesku krstaricu, a nas zamolio da mu stvari dopremimo do obale. Odatle je otputovao na Kipar. Evropski konzuli su se sklonili na krstarice svojih zemalja. Sada smo mi jedini gospodari prelijepih zgrada i konzulata.
Odred od 80 Crnogoraca bio je jedini iz sastava mirovnih snaga šest dana sam na ostrvu. Hrabro su stajali između zaraćenih strana. Bojeći se da ne stradaju pozvao ih je ruski admiral Skrilov da se povuku na neku od ruskih krstarica. Tek kada smo saznali da će krstarice bombarodvati Halep, poslušali smo savjet ruskog admirala-pričali su kasnije dobrovoljci.
- Na „Narvani” smo ostali petnaest dana, ali sa nje nije ispaljen ni jedan hitac. Pored obilne hrane na brodu smo imali ruma i votke. Poslije tri mjeseca teških i krvavih borbi između ustanika i Turaka, počele su da pristižu trupe velesila kojima je komandovao italijanski admiral Kanevara. Njihovim dolaskom laknulo je i crnogorskim vojnicima. Išli smo u zajedničke patrole.
Počele su da se u svoje kuće vraćaju grčke izbjeglice. Stalno se dežuralo na liniji razdvajanja. Ponajviše se povjerenja imalo u crnogorske vojnike. Komandanti stranih trupa su zahtijevali da sa njihovim vojnicima dežura i jedan broj Crnogoraca.
Kapetan Mašan Božović u pismu Janku Vukotiću od 8. februara 1897. piše: „Crnogorci su se svakom dopali, tako da ni komisije ni konzuli ni paša nikad ne zaborave da ih pohvale, a osobito su strani oficiri oduševljeni sa našim vojnicima... Neće ni jedan od njih da se službe primi, no misle da đe je Crnogorac, osim Boga, ne može im niko ništa učiniti”.
Ustanici bi pod vođstvom pukovnika Vasova (porijeklom Brajović iz Boke) često započinjali boj s Turcima. Pristizale su i nove mirovne trupe. Na predlog ruskog izaslanika crnogorski vojnici su ostali do 1. marta 1899. godine.