Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Priredio Čedo Baćović:
CRNOGORAC NA POTONJOJ URI


BILJEŠKA O AUTORU

Čedo Baćović rođen je 1952. godine na Cetinju. Osnovnu školu i gimnaziju učio je u Vrbasu, Kraljevu i Nikšiću. Završio Pravni fakultet u Podgorici 1976. godine. Objavio je dvadesetak knjiga različitog žanra (poezija, proza, aforizmi, monodrama. Nagrađivan za kratku priču. Dobitnik književne nagrade ZALOGA (2002). Živi i radi u Nikšiću.







Rob nema imena

U borbama oko Dubrovnika, 1806. godine, zarobe Francuzi dva Crnogorca, i izvedu pred generala Loristona.
- Kako dopade ropstva? - upita general prvoga.
- Nesreća me zarobi! - odgovori Crnogorac. - Dok sam se peo uz jedan vis - da ugrabim slavu - kamen iskliznu ispod opanka - umjesto da se nađem na njegovom vrhu, našao sam se podno njega.
- Kako tebe zarobiše - upita general drugoga.
- Rana me zarobi! - odgovori Crnogorac. - Dok sam jurišao na vašu utvrdu, zrno me udari po desnoj strani - ostao sam da ležim pored utvrde, a sad sam, evo u oku (središtu) njenom!
- A kako se zoveš? - upita general prvoga.
- Rob nema imena! - odgovori Crnogorac.
- A ti? - upita general drugoga.
- Ime mi je poginulo onoga dana, kad sam u ropstvo pao! - odgovori Crnogorac.
- Vi ste, dakle, bezimeni Crnogorci!
- Nijesmo ni to! - Ime svoje zemlje smo nosili dok smo se pod njenom zastavom borili! Kad smo na koljenima pred tuđom - više ga ne možemo nositi!
- Ništa zato - reći će general - bili sa imenom ili bez imena, poslaću vas u Pariz - da vidi Evropa kako se - pred francuskim bojnim stegom - klanjaju i ratnici sa divljeg crnogorskog brijega!
Sjutri dan, tek što je sunce granulo, izvedu zarobljenike u krug kasarne, oko koje je bila udvostručena straža. - Jedan je pipao okrvavljeni zavoj, dok je drugi, zanijet mislima, pogledivao put Crne Gore, i sam sa sobom nešto mrmoljio.
- Mora da je ovaj pameću pomjerio - smijali su se vojnici - a kako i ne bi - vode ga u Pariz! - Kad ovdje ovako mrsi, šta li će tek tamo činiti!
- Praštajte, braćo moja, i ti, zemljo moja! - Crnogorac se prekrsti, a onda u hitrom zaletu, poput strijele kad je tetiva odapne - udari glavom o kameni zid kasarne - samo tihi uzdah, pomiješan sa snagom udarca, oglasi njegovu smrt.
Dok su se vojnici u čudu pitali šta ovo bi, dotle drugi Crnogorac, gledajući mrtvog druga, reče:
- Hvala ti, brate, što svojom smrću dozva i moju smrt! - pa zbaci struku, i rukama razdera zavoje na rani. - Šiknu krv - vojnici navališe na nj - da je zaustave, a on, posrćući ispred njih, samo moljaše: Uzmi je, bože, uzmi što prije.
No, bog mu odmah molbu ne usliši. Umro je petog dana, u zoru, ne okusivši ni koru hljeba, ni kap vode.


Crnogorac ispod vješala

Doveli Perišu Ivanova pred vješala a paša će:
- Periša, sina smo ti posjekli!
- Jes, bogami!
- Šćer smo ti u harem poveli!
- Jes, bogami!
- Ženu smo ti umorili!
- Jes, bogami!
- Sve smo ti uzeli!
- Nijeste, ne - Periša stade ispod vješala - Crnu Goru mi nijeste uzeli!


Zamijenio se na potonjem času

Jedan Šaletić s Ljubotinja, iz Riječke Nahije, ubije čovjeka na Ljubotinju, nekoga Labudovića i uteče od krvi u Zetu i tu se nastani. Brat ubijenoga riješi da potraži krvnika i osveti brata. Pređe čunom preko Blata i dođe u Zetu, krijući se kod nekih poznanika. Raspita se o krvniku i neko mu kaže da ga je maloprije vidio gdje odnese dva bagaša žita u mlin. Ovaj se niz rijeku i lugovinu došunja do mlina. Na somiću je bila jedna badza za izlazak dima. On ugleda krvnika gdje sjedi s mlinarom, puše i nešto razgovaraju. Nanišani velikom puškom i posred prsi pogodi Šaletića, koji smrtno ranjen posrne i opre se na ruke. Mlinar uplašen i iznenađen skoči i podigne ga.
- Ko me ubi, viđeli jadan ne bio?
- Ubi te neko sa somića kroz onu badzu - odgovori mlinar.
Šaletić je znao od koga je poginuo, ali ne vidi nikoga, nego mlinara koji ga drži. Potegne kuburu i onako skoro iz smrtnih ruka mlinara posred čela. Siromah mlinar na mjestu pane mrtav.
U tom momentu dođe u mlin jedan seljak da samelje malo žita. Nađe mlinara mrtva, a Šaletića malo živa.
- Ko vas pobi boži nesretniče?
- Ubi neko mene kroz onu badzu - a znam i ko je, a ovaj nesretnik pritrča te me podiže, a ja ne šćeh da mrem bez zamjene, te njega siromaha ni kriva ni dužna posred čela.
To Šaletić reče i umrije.


Miluša tuži braću

Miluša Nikolina, iz Zagarača, imala četiri brata: Janka i Đuricu, dobre ljude i junake, a Gleda i Todora, rđave. Dobri poginuli, a ovi umrli prirodnom smrću.
Miluša nariče:
- O, moj Janko i Đurica,
bratske hvale!
O, moj Gledo i Todore,
moj prekore!


Jadopobratim

Kad je godine 1857. poginuo u Dugi čuveni nikšićki junak Bećko Adzimanić, panduri s Krsca dignu pet Golijana, dva starca i tri đetića da gone u Nikšić leš čuvenoga junaka i ostalih Turaka. Među ovih pet Srba - raje, bio je i Radojica Milošev Crnogorac. Turci ih počnu sretati još u Nozdre i sve do Vira, buljuk za buljukom. Svi leleču za čuvenim buljubašom.
U onom polomu od leleka i Radojica nekoliko puta zaleleče:
- Ne lele mene, Bećko, za tobom danas!
- Što ti lelečeš, šta je tebi bio Bećko? - osječe se na nj jedan Turčin.
- Bio mi je jadopobratim - reče Radojica.


Nije Mile junak bio

Poginuo jedan Drobnjak, čestiti i imućan čovjek; nije bio poznat kao junak. No, prilikom pogreba jedna tužilica otpoče:
- Kuda si se zaletio,
div junače,
Među prve ti si bio,
siv sokole!
Junaštvom si bio ravan
najprvome, itd.
Na ove riječi Joša Tomić, poznata sa svoje bistrine, dograbiće kapu od tužilice pa će početi:
- Stan đevojko ustreljenko,
Nije tako no ovako:
Nije Mile junak bio,
No je Mile dobar bio,
Imao je gotovinu
te kupio trgovinu,
Oj đevojko ustreljenko!


Od koga je poginuo

Iznad Ljeskovog Dola, sa jedne glavice, začu se glas:
- Lele nama, Jovane, danas, pa zadovijek! Lele!
- Od koga je poginuo? - upitaju sa druge glavice.
- Od Boga, od starog krvnika!
- E, pa, neka - odgovore sa druge glavice. Bog dao, Bog i uzeo, samo kad nije od brata - krvnika (krvne osvete)!


S pjesmom u smrt

Sa Đorđijem Petrovićem, kao protivnikom knjaza Danila, prebjegne u Austriju i Todor Kustudija (Kustudić) iz Erakovića - Njegoši. No, bude pomilovan i vrati se u Crnu Goru. Njegov brat Rade isprosi kćer Mila Novakova, senatora - i prstenuje đevojku. Ali, vojvoda Mirko naredi serdaru Milu da đevojka vrati prsten Kustudiji. Milo pozove Rada i vrati mu prsten. Rade izvadi revolver i ubije ga. Po crnogorskim običajima, on nije bio kriv, jer je oružjem odbranio svoju čast. Kustudija je bio vitez i jedan od najljepših Crnogoraca. Po junaštvu i čojstvu među prve porodice u Katunskoj Nahiji. I sa te strane nijesu ga Petrovići trpjeli. Pošto je ubio serdara Mila, pobjegne u Boku Kotorsku. Po naredbi vojvode Mirka uhvatili su njegovog brata Todora i ubili ga na vrh polja njeguškog. Mrtva su ga objesili na ploči pored puta. Tu je visio sedam dana.
Vojvoda Mirko pribojavao se Rada, kao neustrašivog junaka. Pregovaralo se s Austrijom da ga izruči, kao političkog krivca. U početku se nije uspjelo. Usljed ovog slučaja sklopljen je naročiti ugovor između Crne Gore i Austrije o izdavanju političkih krivaca. To je bio prvi ugovor takvog karaktera, potpisan 1861. godine. Poslije toga austrijske vlasti predadu Kustudiju. Perjanici su ga doveli pod Biljardu. Vojvoda Mirko, sav blažen, kliknuo je:
- O, da - lijepijeh svatova!
- Vala, Mirko, ako su svatovi lijepi, ni ovakve se nevjeste još ovudijen nije povelo. Grijeh ti na crnu dužu. Zbog tvojih spletaka iskopaše se dvije kuće! - odgovori Kustudija.
Zatvoren je u „Guvernadurovicu” i presuđen na mušket. Kad su mu čitali sentenciju, rekao je:
- Mnogo je dvojica za jednoga. Ko je svemu ovome kriv iskopala mu se kuća, kao što će se moja danas iskopati.
I vele, kad su ga vodili na gubilište, pjevao je iz svega glasa kao da ide u svatove.


Ugrabiše zornu glavu, aoh majci!

U neravnoj borbi sa pet Turaka, kod tvrdog grada Spuža, pao je junačkom smrću Drago Vukotin Šoć, mladić od dvadeset i dvije godine, perjanik knjaza Danila. Mladog junaka ožalila je cijela nahija. Za njim je mnogo žalio i knjaz Danilo, ali najviše i najduže žalila ga je majka Mara i osamnaestogodišnja Joša, žena Dragova, koje su ga sve do svoje smrti oplakivale...
Stara majka Mara, svake nedjelje se pela na glavicu više svoje kuće, sjedala na studeni kamen, gledala u daljinu put tvrdoga Spuža i kroz suze tužnim glasom oplakivala svoga sina:
- Đe ti glava i oružje,
majka tužna!
Ti uleće, ne izleće,
sine Drago!
Navališe kleti Turci,
bog ih kleo!
Ugrabiše zornu glavu,
aoh majci!
Da se fale turske age,
Da se diče turske bule,
Studnu vjetru na ometu,
Jarku suncu na opeku!
Kako ć’ majka pregoreti
Jedinoga sina svoga?
Tužne danke prolaziti.
............................................
Pa se i sad tužna nada
Da to nije sve istina;
Nećeš zimu zimovati,
Niti ljeto ljetovati,
No ćeš doći majci doma,
Da ograšiš dom i kuću,
kuku majci!


Majka Stevana Cuce

Po zapovijesti knjaza Danila, pop Joko Kusovac ubije u Carigradu Stevana Perovića Cucu, sestrića Vladike Rada, zašto dobije zvanje serdara.
U bici na Grahovcu, 1858. godine, teško je ranjen i serdar Joko Kusovac. Nosili su ga kao i druge ranjenike, u Crnu Goru, da se liječi kod svoje kuće. Usput, prije noći, stignu pred kuću serdara Andrije Perovića.
Kad sazna đe je zanoćio, Joko jekne:
- Za ime boga, đe ste me donijeli, ja sam njegov krvnik, ubio sam mu sina!...
Dotle je, iznad kuće, Stevanova majka Marija tužila:
„Svakog sunce ogrijalo,
Svakog rosa orosila,
Ama nije majku tvoju,
sine, Stevo!
Zalud gledam u planinu,
Zalud stojim na kamenu,
Ne bih li te ugledala,
sine, Stevo!
Sa planine vjetri biju,
Sa kamena vuci viju,
Sa vrh kuće gavran gače,
sine, Stevo!
A kad jarko sunce sine,
Kumim sunce sa istoka,
Da mi vrati sina moga,
Da ograši tužnu maku,
sine, Stevo!...
Navrh godine - nešto od rane sa Grahovca, a nešto od druge rane - griže savjesti, Joko preminu.


Ivana i Kojica

Ivana Krstova, iz Bajica, imala je šest brata i četiri bratučeda. Svi su poginuli i pomrli. Ostao samo najgori Kojica.
Ivana tuži:
- Od šest brata Ivovića
I četiri Dragovića
Ne ostade sestri ništa
Do Kojica neobojica,
Ne bilo ga!
Kojica odvrati:
- Ne bilo tebe, što me tužiš živa? Nijesam ja bestija da mi se pije na grob rakija, prije nego me božja puška ubije.


Plač Savića Radojeva

Put nanio jedno momče iz Rovaca, kad ga je skolilo nevrijeme, u kuću Savića Radojeva, čuvenog piperskog junaka. Savić ga lijepo dočeka, a ono viđeći gusle, upita bi li moglo da zapjeva.
- Gusle ne vise o zidu - da bi visile - reći će Savić - nego da bi se uz njih pjevalo.
Momče prihvati gusle, i zapjeva:
- Mili, bože, na svemu ti hvala,
Kad pokliče Radojev Saviću,
U zeleno polje Lukavicu...
Savić privuče štap, poturi ga pod čelo, i poče tiho plakati. Kad završi pjesmu, Rovčanin upita:
- Đedo, je li Savić Radojev bio odavde, sa Stijene?
- Jes, bogami!
- A koliko ima od kad je poginuo?
- Ima već trideset godina od kako je sablju o klin objesio!
- A đe ga je puška usmrtila?
- Niđe, sine, bogami, no mu bi suđeno da umre na krevetu, a kamo sreća da je u boju poginuo - ne bi za sobom plaka pod starost!


Smrt Vujoša Rakova Nikčevića

Selim-beg, sa slugom, išao od Spuža za Nikšić, i sretne usput starca, koji je hitao sa motikom na ramenu, da u obliženjem dolu opraši umertin.
- Koji si ti?
- Vujoš Rakov Nikčević - starac odgovori mrzovoljno i produži dalje.
- Stani, de, rđo pješivačka, tako se ne razgovara sa Turčinom - beg potegnu kuburu i primora Vujoša da izuje opanke, a onda na nj natovari breme, koje je nosio njegov sluga.
- Nosi, krmče, nosi!
Nosi Vujoš teško breme, noge mu poklecuju, a krv šiba iz tabana.
- Dosta je bilo, turčine!
- Đe, dosta, krmski sine! Znaš li ti, da sam je beg!
- Viđu da si beg, ali ne od gospodskog roda, nego od najgore fukare! - Vujoš sa ramena zbaci breme i raskopča prsa, a onda reče: Udri, fukaro, kad te je zapalo!
Beg svrnu kuburu i pucanj odjeknu.
Tako umrije stari Vujoš.
Počinju da žive tek poslije smrti
- Na posnom crnogorskom kršu nije lako ni ptici opstati, a ne čojeku - reći će jedan stranac kad je bio na Cetinju.
- Ne, vaistinu - na to će Petar Stevanov Vukotić.
- Nema dana kad sa ovijeh brda ne odliježu bojni pokliči i crni leleci!
- Nema, vaistinu.
- Pa, kad i kako onda Crnogorci žive?
- E, moj prijatelju - na to će Petar, osmjehujući se - Crnogorci počinju da žive tek poslije svoje smrti, kad ih zaođenu u priču i obuku u pjesmu!


Osvjetlao obraz obojici

Krenulo se na vojnu, za vrijeme Drugog Omer-pašinog pohoda na Crnu Goru - četa Radmanovića se postrojila, a ispred nje pop Matijaš.
- Kud vi, tu i ja - priđe Matijašu Jagoš Gavrilov, koji je u ranijim bojevima izgubio jedno oko, i u jednu ruku bio sakat.
- Jagoše, bolan, ti si svoje odužio - reći će Matijaš - no ostani doma, niko te neće prekorjeti.
- Oče Matijaše, oće - odgovorio Jagoš.
- A ko, ako Boga znaš? - upita Matijaš.
- Ja, i Bog - odgovori Jagoš. Oni mi ne daju da ostanem doma, dok se moja braća biju s Turcima.
- A kako ćeš, bolan, gađati Turčina, kad vidiš samo na jedno oko? - upita Matijaš.
- Ko i svi Crnogorci - odgovori Jagoš. Svaki nišani samo jednijem okom, pa kad mogu oni, mogu i ja.
Vidi Matijaš da se Jagoš ne može nagovoriti da ostane doma, i pušti ga u četu. U prvom boju Jagoš ubi Turčina, ali i Turčin njega. Dok ga je Matijaš na svojim plećima iznosio iz boja - da mu glavu ne posijeku, Jagoš, smrtnom času, upita:
- Osramotih li te, pope Matijaše?
- Ne, vaistinu, no osvjetla obraz i meni i sebi - odgovori Matijaš.


Vuk Drmaljev Burić

Čest je slučaj bio da stari Crnogorac, vidjeći da mu se kraj približava, ode pod grad turski ili karaulu, čeka da ubije Turčina, pa ako to ne može, onda izaziva Turke te ga oni ubiju iz pušaka. Čudno, ali izgleda kao da je bilo sramota umrijeti u kući. Takav je bio duh gorštaka crnogorskih.
Tako je Vuk Drmaljev Burić, kad mu je došao vakat da mre, otišao na Meterize blizu Rijeke izazvao Turke i poginuo.


Milja Ivanova

Jusa Mučina, gradskog zabita, ubije na podgoričkom pazaru Pero Ivanov Popović, Kuč... Zaptije, namah, potegnu puške i skrešu u Pera. On se uhvati za prsa i pade pored Jusa. Zaptije izvuku sablje i za tren oka raskomadaju njegovo tijelo.
Perova sestra Milja, koja mu je na podgoričkom pazaru predala pušku, te je njom ubio Jusa, vikne:
- Crn vi obraz bio, zar vi nije dosta što ste ga ubili, no ga na sablje raznosite?!
Zaptije su na nju i ne osvrnuše, no jurnuše kroz varoš, koljući pravoslavni živalj koji se na pozaru bio pridesio.
Dok su oni ubijali, Milja sakupi komade isjećenoga brata, uvi ih u platno, i ponese u Kuče. Kad stiže ispred Ivanove kuće, oko koje su se pokajnice okupljale, ona otvori ranjeno srce i zakuka:
"Brate, Pero, sunce ogrijano,
Viti bore iz gore zelene,
Mlad cvijete, rano otrgnuti!
Đe je tvoja puška sa ramena,
Đe je tvoja sablja o bedrima,
Đe su tvoje oči sokolove!...


Što plačeš, striko, kad si ga ti metnuo pod kupus!

U zimu, 28. januara 1876. godine, kod turske karaule na Glavnoj Smokvi, na drumu između Trebinja i Dubrovnika, pao je smrtno pogođen glasoviti banjski vojvođa Maksim Baćović.
Njegova pogibija imala je jak odjek i u ustaničkim redovima i u inostranstvu.
Jedan hroničar je zabilježio:
"Maksimovo mrtvo tijelo preneseno je u Dubrovnik gdje je opojano u pravoslavnoj crkvi, a zatim krenuo sprovod kakav se rijetko vidio u Dubrovniku. Kovčeg sa vojvodinim tijelom pratilo je pravoslavno i katoličko svještenstvo, učenici i učenice svih škola i građanstvo Dubrovnika i okoline. Pjesnik, grof Medo Pucić, išao je u sprovodu gologlav za kovčegom, vodeći jedno bosnogo žensko dijete - bjegunicu iz Hercegovine, što je značilo da i hercegovačka nejač, za čiji je slobodu poginuo mladi vojvoda, učestvuje pri ispraćaju do vječne kuće svoga zatočenika. Šest stotina ustaša (ustanika) bilo je u sprovodu. Sprovod je išao preko Konavala, Sutorinske doline, Herceg-Novog i Risna za Grahovo, gdje je vojvodino tijelo sahranjeno pred crkvom Sv. Spasa u grob njegovog oca vojvode Jovana, koji je imao istu sudbinu.
Prije toga, kažu, u Banjanima je došlo do svađe između Baćovića i vojvode Petra Vukotića, kojom prilikom je Petar rekao: "Predug si, Maksime, no ću te ja brzo potkratiti zadajem ti Božu vjeru"!
Kad su kopali vojvodu Maksima na Grahovu, nad njegovim mrtvim tijelom kukao je Peko Pavlović: "Ni hiljadu mrtvih Turaka neće nam platiti Maksima"!
Tom prilikom, na sahrani, svoju žalost izdržavao je i vojvoda Petar Vukotić. Kad ga je čula Gordana, udova Baćovićeva, koja je vojvodi Petru bila sinovica, dobaci mu:
„Što plačeš za njim, striko, kad si ga ti metnuo pod kupus. Metnuo si mu prije oca, a sad njega. Tako si svakoga dobroga ovdalen. Ođe se nema rašta roditi dobar čoek!”
U Banjanima, kažu, nije zapamćena takva žalost. Žene postrigoše kose i nagrdiše svoja lica, udarajući se šakama u grudi. Začuše se naricanja i tužbalice, a konjima posjekoše repove, i za godinu dana ne bi ni pjesme ni popijevke u čobana.
A onda dođoše guslari. Prvi zabugari Pako Kosanović, pjevač i prorok, za njim Abdul Hamid iz Trebinja, pa Miloš Pejov Orbović, vjerni Vojvodin pratilac, a za njim Pavle Bajčetić iz Trebinjske Površi. I onda ode šapat od usta do usta kako vojvodu Maksima nijesu ubili Turci no ljudi zvaničnog Cetinja, po naredbi knjaza Nikole. Uzbuni se narod i krajina; knjaz Gospodar, u znak dobre volje i posebne milosti, uze dva vojvodina sina kod sebe na Cetinje. A Gordana, udova Maksimova, ubrzo, od žalosti presvisnu.


Lele, Božo, mlad sokole!

Nakon tragične pogibije velikog piperskog i crnogorskog junaka Boža Jankova Vukanovića (nehotice je ubijen od svojih Rogamljana), nastala je velika narodna žalost. On poput Savića Radojeva, nije imao ni čina ni glavarstva, ali je imao čovještvo i junaštvo i s tim je u grob legao.
Jedna ga je Crnogorka ovako na grob tužila:
- Lele, Božo, mlad sokole!
Mlad sokole, suri orle!
Tvoja leđa - turska vrata,
Tvoje ruke - ključ od grada.
Tvoje srce od čelika,
Naša tuga prevelika!


Lelekanje Joka Boškova Rovčanina

Joko Boškov pobježe od krvi iz Rovaca u Tursku i tamo se pogodi kod nekog bega Ibrahima da mu radi kao čipčija, te se najposlije s njim i okumi. Jedne godine beg Ibrahim ubije jednoga rovačkog hajduka te je Joko od toga časa stalno vrebao priliku da osveti svoga bratstvenika. Najzad, jedne večeri, kada je beg obilazio vodenicu, Joko se iz potaje privuče i ubije bega.
Kad su ujutro došli Turci da ga ožale i ukopaju, Joko namaže oči paprikom, da mu dobro zasuze, pa udari u lelekanje:
- Aj, lele mene, kume Ibrahime, jutros, lele!
Turci ga posmatrahu kako iskreno žali kuma, a kaduna mu pođe u susret:
- Nemoj se kume, tako kidati, jadan, za našim dobrim begom!
- Ne kidam se, kuma kaduna, duše mi za njim no za mnom - odgovori Joko, a kaduna ga poče tješiti:
- Ne boj se ti, kume, tebe neće ništa gore biti no što ti je bilo kod pokojnog bega.
- Znam da neće biti gore niti ima kud, da oči ispanu, - pa poče opet lelelakti bega, da bi ubijedio Turke koliko mu ga je žao i zametnuo trag ubistvu.
„Kum” Joko ostade i dalje kao čipčija i nikad se ne sazna: ko ubi bega Ibrahima sve dok se Joko ne izmiri s krvnicima i vrati u Rovca.


Tužbalica za lupežom

Jedan stari Golijanin bio je poznat kao veliki lupež; pod starost su ga zvali Đedo. Imao je dvije ljudske vrline: nikad nije htio ukrasti brava u siromaha, a bio je veoma gostopriman, kao što su svi lupeži i sad i onda.
Kad umre u proljeće 1877. godine, okupe se Gornjo-Golijani da ga sahrane. Poznata tužilica Anica Krnjačka - Perović, sjede pored mrtva staroga i poče da nariče i iznosi mu vrline:
- Ti si Đedo, pošten bio,
Mnogom vrata otvorio
I mnogoga ugostio...
Njen sin Dreka, dobaci joj:
- Jes bogami, đe nije mogo otvoriti vrata on je prodro na somić.


Svakome po zasluzi

Umro jedan Zećanin, pa, po običaju, došli da ga isprate plemenici. Tuži jedna na sav glas:
- Kud si mi se zaletio,
moj sokole,
Te ostavi četu svoju,
moj junače;
Ti si kraju glava bio,
orlušino,
I u boju na megdanu
među prve...
Još ova nije završila, prekinuće je druga, grlatija:
- Hoću i ja jednu reći,
Za našijem plemenikom:
Donoždzija, dovodzija,
I na krmu krmandzija;
U skobalje ka najbolji,
m’ ajde bogme.


Snaha nariče svekra

„Da ti rečem: dobri čoče,
mnogo ti je!
Da ti rečem: ništa čoče,
malo ti je!
Ne po sablji i handzaru,
Ni poštenju tečenome,
No obrazu debelome,
svekre bane!”


Ima li koja da plače od srca

Na jednom pokajanju upitali Nikolu Pekova kako žene žale, a on odgovorio:
- Kad krenu na žalbu, svaka sobom nosi po šaku suza! - Snaša, što se u crno zavila - žali radi svijeta; komšinica, koja kuka ka kukavica, tužeći pokojnika - žali za svojima; rođaka, što se bije u prsa - oplakuje svoju crnu sudbinu, a one druge koje su se, ka čavke, nadvile nad odrom - plaču da im se ne bi reklo da ne žale!
- A, ima li koja da plače od srca?
- Ima! Eno, ona što sjedi ukraj - srce joj se skamenilo, i suze presahle!
- A koja to?
- Majka pokojnikova!
Dođe li ko
- Dođe li, Nikola, Savu Neškovu ko na pokajanje?
- Dvoje-troje čeljadi, i sinovica-samoranica!
- A reče li ko koju riječ na grobu?
- Niko.
- Niti se zahvali?
- Ni to.
- A što, zaboga?
- Zato što Savu, za života, nikad nije palo na um, da će mu doći i smrtni dan!
Mrvova želja
Krađe između kolašinskih Turaka i Moračana učestale. Mrvo Vlahović iz Lipova nadaleko se pročuo vještim krađama. Turčinu iz Kolašina ukrao osmoro teladi. Turčin mu poruči da mu vrati polovinu, pa da mu za svako tele dadne kravu. Nije htio.
Mrvo na umoru. Po običaju pitaju ga rođaci šta mu je najžalije.
- Ukrao sam ravnih devedeset i devet volova, i najžalije mi je što, evo, umrijeh, a ne navrših stotinu.


Da mrtav ne uteče

U Kučima umro jedan čovjek koji nije ništa valjao za pušku.
Odu seljani na pogreb, da ga ožale. Kako je ovome kuća bila na jednom brijegu, a žalbenici pristupali ozdo k brijegu, trebalo se na vrh samoga brijega ispeti i po običaju ostaviti oružje. Jedan od prisutnih reče:
- Nemojte se peti na brijeg s puškama, no ih bacite ođe.
- Zašto?
- Pa može nas ona pogan (misleći na mrtvoga) viđeti i uteći od straha, pa ga ne možemo hvatati, jer on čim vidi pušku - u bjekstvo.


A što ništa ne govoriš, moj lutore!

Zamoli Nikola Golijanin svoju snahu, čuvenu tužilicu, da ga zatuži, kako bi i on čuo što bi se o njemu reklo. Snaha će otpočeti:
- A što si se položio, moj đevere!
A što ništa ne govoriš, kuku ljudi!
A evo ti snaha došla i pita te:
Čija j’ ovo pusta kapa?
Al’ je Marka Kraljevića?
Al’ Miloša Obilića?
Dal’ je Zmaja od Noćaja?
Ili zmaja sa Vrh Bosne?
Na to će Nikola reći: Ne tako no ovako:
- A što si se položio
peksijane!
- A što ništa ne govoriš
moj lutore!


Malo je

Aga jednog Vasojevića umro u Plavu iznenada. Bilo mu ime Malaga. Pođe nekoliko Vasojevića na pokajanje. Pođe i Radoje Račić, seljak iz Slatine, čipčija Malagin.
Kad su se Vasojevići primakli kući mrtvoga age, Račić, zaleleka iz sve snage:
- Lele mene, malo je! Lele, malo je, braćo, lele e, e, e!... Lele, e, malo je!
Kad su prišli kući mrtvoga age i umuče lelekanje, prilazi aginica Račiću, pa mu veli:
- Nije Malo je, rajo, no Malaga. Zakolji se, rajo, za onakim begom!
- Bogami, aginice, bi se poklali davno, no nemamo čime. Uzeo nam je i britvu iza pojasa. Mi smo raja, vidiš, pa bar da se izlelečemo i olakšamo srcu.

I Đukan pjeva

Kad su nosili mrtvog Stojana Đurišina na groblje, zapjevaju sve pokajnice u jedan glas: „O, jabuko, zeleniko”! Stojan je bio velika slapčina i nikakav junak, pa se pleme veselilo što umrije. Tu je bio i njegov sin Đukan, koji je i sam pjevao, što ga grlo nosi. Neko ga zapita kako može da pjeva kad prati oca na groblje.
- Milije mi je da me kore mrtvijem Stojanom, koji se ne može više ni popraviti, ni pokvariti, nego živijem koji je bivao sve gori i gori.


Đoko, pogani, ne daj se!

U Drobnjacima je živio Đoko Tomić, poznati junak i neobično lijep čovjek, koji je mnogo polagao na svoje junaštvo i svijetlo oružje.
Kad je umro, poruče njegovom bratu, Tripku, koji je živio u drugom selu, da pođe na pokajanje.
Kad je Tripko došao, narod ga je promatrao kako će brata žaliti i očekivao njegovo lelekanje. Nasta tajac. Tripko stade više groba svoga brata i sasvim hladnokrvno progovori:
- Đoko, pogani, ne daj se! A đe su ti handzar i ledenica?


Bane Joko!

Umro Joko Lalov, siromašak - stavili ga između dvije gole štice, ispod velike murve, a iznad glave natkrilila ga tužilica:
Ko će tvoga konja jahat,
Ko će tvoju sablju pasat,
Ko će tvoju đecu branit,
Ko će staru majku hranit,
bane Joko!
- Što ono trabuni ona žena - upitaće neko - kad Joko nije ima ni magarca a ne konja, niti mu je iko - u tragu - sablju pasa!
- A što - reći će Šuto Roganov - pridijeva mu ono što je sniva, i daje ono što nije ima - da bi, tako, bar nešto iza sebe ostavio! - Kad velikoga - na dan ukopa - kite perjem - niko ni okom, a kad maloga na konja popere - svima se kosa kostriješi!
- A što su mu nabacili oni ćinterac, i sa njim je ono što je!
- Što! - Da se, mučenik, s njim zori poslije smrti, kad nije stiga za života! - Kad bi se moga podić sa onoga odra - da vidi kako su ga obukli, on bi, opet, na odar lega -da mu ne bi ćinterac svukli!


Na ploči pješivačkoj

Kada su Crnogorci naseljavali Toplicu, ode iz Pješivaca i poznati pješivački šaljivdzija Stojan Kontić sa starim ocem. Na dobrom zemljištu a nešto pomognuti i od strane države, mlađi se Crnogorci brzo navikoše na nov život, ali stari ostadoše vječito kukajući za „kršima crnogorskim”. Između svih staraca najteži je bio Stojanov otac. On se od tuge za Pješivcima i razbolio. Pošto je legao u postelju, nije prestajao jadikovati i uzdisati: da mu je umrijeti na ploči pješivačkoj. Jednoga proljeća dojadi se Stojanu, te on torbu o ramenu pa preko Sandzaka te u Nikšić.
- Koje dobro, Stojane? - dočekaj ga znanci u Nikšiću.
- Došao sam da ponesem u torbu jednu ploču iz Pješivaca, jer mi se otac nateže odavno da umre, pa neće nikako bez ploče pješivačke. Kad mu drugo ništa ne fali, bar mu je ploču lako nabaviti, može biti biće mu s njom običnije i na onom svijetu.


Da se ukopa sa grdilom

U „Odzakliji” cetinjskog dvora knjaz Nikola sa glavarima čekaše Novu Godinu. Poslije dugog razgovora, knjaz upita glavare: kako bi koji želio da umre?
Neko reče da bi bio rad da umre slavno, neko da junački pogine a neko da umre kada đecu izvede na put itd, dok će jedan između njih reći:
- Ja bih, Gospodaru, najvolio da umrem bez grdila.
Na to će Jevto Miletin Nikolić:
- Ne tako, jadan bio, no reci da umreš sa grdilom, da ga ukopaš sa sobom, da ne ostaje iza tebe, kad i onako ništa drugo ne ostavljaš.


Živko Đukanović i Filip Grujičin

Razbolio se poznati junak komandir Živko Đukanović. Dolaze svi stariji da obiđu komandira, pa među ovima dođe i barjaktar Filip Grujičin, pa će odmah pri ulasku:
- Šta radiš, komandire jedan?
- Radim što nikad nijesam radio. Evo umirem, a što drugo! - odgovori kmandir Živko.


Gusle u Hilandaru

Za svoga života, koliko je proveo u Hilandaru, iguman Stefan, umnožio je prihode manastirske, zasadio loze i kiparise, i sve Grke rašćerao iz manastira. U njegovoj ćeliji, u koju je malo ko zavirivao, visilo je oružje a do oružja gusle javorove, uz koje je često, kad je ostajao sam, pjevao junačke pjesme. Uoči smrti,kada je osjetio da mu se primiče potonja ura života, poljubio je gusle, i rekao:
- Eh, gusle moje, moj jedini razgovore sa Crnom Gorom, što ne odjeknete i glas ponesete da umire njen nesrećni sin, bez suze sestrinske i leleka bratskoga!
- Mora da je čudna ta tvoja zemlja iz koje si došao?
- Čudna, bogami - odgovorio je - vjenčala se za svoje planine i caricu slobodu, u boga vjeruje a njim se ne kune, čovjeka brani a čojeka ubija, živi od nade i bez nade, podnoseći sva zla pod kapom nebeskom. Zlo je naučilo da cijeni dobro, za pravdu ne moli - pravdu mačem brani, stalno pjesmu pjeva a u crno je zavijena!


Prebolio je

Novica Cerović je već bio prešao devedesetu kad mu se sin Marko razbolio na smrt. Novica ga je obilazio svakog dana po dva puta.
Jednoga dana dođoše rano oko tri sata i javiše mu:
*Umro Marko!
Novica reče:
*Bog da ga prosti, prebolio je.
Kad su htjeli da ga ukopaju, opet rekoše:
*Odniješe Marka da kopaju, hoćeš li i ti poći?
*Ne ja, duše mi, dok je bio živ išao sam svaki dan dvaput, a pošto je mrtav, pomoći mu nema, neću da idem da kukam kao one ženetine.


Smrt Novice Cerovića

Novica je umro kako po shvatanju drobnjačkom valja umrijeti: dok čovjek može da radi, bolovanja nema, legne kad mu je vrijeme da umre. Tek dvadeset dana pred smrt osjetio je da ga „nešto tišti i žiga”.
Bilo je to baš pred Božić 1895. godine. Naredio je kao i obično da se zakolje i uredi za praznik prase; sam je unio i ukrstio badnjake, po običaju, u novim rukavicama, koje mu je za tu priliku isplela jedna od njegovih mnogobrojnih unuka. U ponoć je natakao volu na rog veliki kolač koji je žena Ruža umijesila i, prinijevši svoju glavu njegovoj za simbolični poljubac sa hraniteljem seljačkim, prijatno je osjetio po ciči zimi njegov topli dah.
Ujutru, vraćajući se iz crkve, postavio je momčad u red, izvadio svoje dvije kubure iza pojasa i zajedno sa njima u dva maha opalio plotun u znak veselja.
A zatim je, okrenuvši se prema čitavom narodu, uzviknuo: „Srećan vam praznik!” i sa svojim polažajnikom krenuo kući na ručak.
Bilo što je stari organizam već otkazao rad ili što je Novica popio više nego inače, „zaslabio” je po prazniku, ali nikako nije htio leći.
Sinovi su mu nudili da mu dovedu ljekara, pitali da li bi mogao poći na konju za Nikšić, on samo odmahnu rukom:
„Prikrajnulo je, dosta sam se, đeco, naživio, sad eto drugima!”
Pao je u postelju tek četiri dana pred smrt. Svi su sinovi bili oko njega, Đuro, Milutin, Mihail, Jevrem, Stanko. Znao je zašto su se skupili i razmišljao je pred njima glasno: „Đeco moja, vidio sam u svijetu, neko se više odere da umre no cio rad što radi. U nas je dobar običaj da se ne boluje, bez ako je neko ranjen. Ako si i bolestan, niko ti se i ne razuma*mri ili radi!”
Do posljednjeg trenutka nije gubio svijest i pratio je budnim okom pripreme za svoju smrt, a sve do kraja je dobro čuo.
Kad je primijetio da ukućani nešto kriju od njega, obratio se svome najstarijem sinu od prve žene, Đuru, i najstarijem od druge žene, Stanku: „Zašto šapućete? Ja znam o čemu. Slobodno govorite, to mimoići nikoga ne može; ništavci se samo od toga straše. Molim se bogu i svetome Savu da se što brže svrši, da vas sve ne napatim odviše i ne zadržim od posla”. Zatim, odmorivši se malo, nastavi: „Jeste li đeco, svi kod mene?”
„Jesmo”, rekoše sinovi uglas.
Tada vojvoda Đuro nastavi: „Mi bismo željeli da nam rečeš dobru riječ, može biti da smo ti se u nečem zamjerili”.
„Ja ne bih kome drugom zlo pomislio, a ne svojoj đeci, pa vas svije, opraštam i neka vi bog da svako dobro kako bi ja želio... Ljubite prijatelje i kumove što sam držao i ova plemena što su bila moja područna kukava sva”.
I naredi da vojvoda Đuro donese štap, te ga njime živa izmjere.
„Pazi da ne bude tijesno đe će mi biti ramena, ako bude, razvali i komodno učini”.
Naviknut da gleda smrti u oči, raspravljao je o njoj mirno.
Uoči Svetog Save, a u samu ponoć će umrijeti, upita Stanka, koji ga je pridržavao svojim rukama: „Šta to piše Đuro?”
„Ne znam, babo!” odgovori Stanko, ne mareći ni za šta pri očevoj smrti. Vojvoda Đuro baci pero, skoči iza stočića za kojim je pisao pa mu priđe: „Hvala bogu, moj dobri roditelju, baš hoćeš sve da znaš! Pišem koliko nas od tebe ostaje”.
„A znaš li ti da sam ja imao dvadeset jedno dijete s dvije žene, jedanaest muškije’ i deset ženskije’?”
„A znam ja, babo, i ime svakojem!”
Novica zatraži da ga spuste na krevet, a vojvoda nastavi da piše.
Kada sve popisa, on se primače ocu.
„Noko!”
„Evo me, Đuro”.
„Lijep je broj izišao; lijepo se od tebe osnovalo”.
„A koliko?”
„Sto dvadeset i šest duša”.
Osmjehnu se kao da je najzdraviji*bio je svjestan i govorio čisto do izdisaja.
„Eto kao praotac Jakov u Izrailju što se osnovao”.
To su mu bile posljednje riječi.


Bjelopavlići i Piperi

Umro Mijajlo Nišin Vučinić, brigadir piperski. Došli mu Bjelopavlići na pokajanje. Među ovima je bilo i njih nekoliko iz bratstva Boškovića, pa će jedan zalelekati:
- Lele mene Vido Boškoviću, lele!
Kako je bio umro Vido Bošković još za vrijeme knjaza Danilo, to je Pipere iznenadilo ovakvo lelekanje, te će jedan od rođaka vojvode Mijajla zalelekati:
- Lele mene Adame za tobom, lele!


Bane Noko!

Novica Cerović je umro u dubokoj starosti, u svome rodnom mjestu Tušini, ožaljen od cijelog naroda Hercegovine i Crne Gore. Jedna poznata tužilica, ovako se, u ime naroda, oprostila od Novice Cerovića:
- O, vojvodo nad vojvode,
Bane Noko!
Đe se megdan dijelio,
Đe se obraz svijetlio,
Đe se sablje polomiše,
Đe junaci popadaše -
Ti si, bane, prvi bio.
Na Mljetičku zelenome,
U kamenu studenome
Smail-agu posjekoste.
A drobnjačko hrabro pleme
Iz okova izbaviste,
Bane Noko!
Uz tri knjaza sjedijaše:
Uz Vladiku mladog Rada,
Uz Danila Stankovoga
I Nikolu Mitrovoga,
na Cetinju junačkome.
Po junaštvu i po čojstvu
To si mjesto zaslužio,
Bane Noko!


Što mu prije ne reče

Znameniti crnogorski junak Milovan Perišin Pavićević, iz Pješivaca, umro je u Nikšiću gladan i žedan, i bos i go. Na dan sahrane došao narod iz čitave oblasti da ga požali. Vojvoda Šako Petrović, bliski rođak knjaza Nikole, guverner nikšićke oblasti, drži posebno slovo i završava:
„Zbogom Milovane Perišin, veliki crnogorski junače, da Bog da, dokle Crne Gore trajalo, nikad joj takvih vitezova ne manjkavalo”.
Na to će Šakoje Bogdanov, takođe poznati junak, sa Čeva:
„A što mu to vojvodo ne reče za života, pa da produži još jedno deset godina”.


U to jato čudnovato

Na glas o smrti kapetana i barjaktara Ćetka Pejova Erakovića, poznatog banjskog junaka, koji je umro 1899. g. ne ostavivši iza sebe muškog potomstva, zatužila je jedna banjska tužilica:
- Ostaše ti svi ordeni,
Ćetko bane!
I zvijezde i krstovi,
moj sokole!
Ostaše ti dvije sablje,
moj viteže!
Sve si bane zadobio,
od careva i kraljeva,
na megdanu junačkome,
đe se britke sablje krše,
a junačka čela lome,
moj polome!
Kapetan si dva plemena,
a barjaktar na hiljadu.
Ostaše ti pusti dvori
i dva ata osedlata
i dva hrta naučena.
Lele nama!
Kada krenu vječnoj kući,
odma ate rasedlaše,
rasedlaše i prodaše!
Dva se hrta poskitaše!
Crni vrani zagraktaše!
Šta uradi radi boga?!
Kada, bane, tamo dođeš,
u to jato čudnovato,
ti ćeš braće naći dosta.
Sve biranih sokolova:
Ko vojvodu Baćovića,
i serdara Radovića,
hadzi-Savu Kosanović,
(Mitropolit on je bio,
velje škole izučio;
on je ravan kralju bio.)
Ko Jovana Zekovoga
I Vidaka Popovoga -
komandire od Banjana.
Ognjenović Mitra nać ćeš;
kapetan je vojni bio.
I vojvodu sa Lukova,
zmaj Iliju Đukanova.
I još puno sokolova
što ih naša zemlja dala.
Sve pozdravi, bane Ćetko.
Junaštva su velja njina
stvorila nam otadzbinu.


Jankovića kolijevka, nit svilena niti meka!

Kenjo Stankov Janković bio je jedan od najvećih crnogorskih junaka svoga vremena. Gotovo pedeset godina poslije njegove smrti (umro je 1861. god.), u Ceklinu, nad odrom jednog ceklinskog komandira, tužile su dvije tužilice, jedna od roda Jankovića, a druga od roda Đuraškovića. Odiva Đuraškovića, pošto je o pokojniku tužila, prešla je na svoj rod s riječima:
- Sve serdari i vojvode,
To moj rode, to moj rode...
Iza nje je nastavila da tuži odiva Jankovića, pa pošto je i ona rekla nekoliko lijepih riječi o pokojniku i njegovom bratstvu, odgovorila je ovoj tužilici Đuraškovića:
- Ni serdari ni vojvode,
Ne moj rode, ne moj rode.
No Miloša barjaktara
I Mrđana kapetana
Pa još Kenja Stankovoga,
Tog junaka čuvenoga,
Što gradove osvajahu,
A bedeme razarahu,
za serdare ne pitahu.
To moj rode, to moj rode...
Odiva Đuraškovića ponovo tuži:
- Palošine što se hvale,
Da su rodu išta dali!
Mi smo bili, mi smo dali,
Crnu Goru održali...
Odiva Jankovića opet odgovara:
- Jankovića kolijevka,
nit svilena niti meka,
Ni serdare ni vojvode nije dala,
Ma junake ponajbolje
Crnoj Gori odnjihala,
To moj rode, to moj rode...
Kažu da je knjaz Nikola, zbog ove tužbalice, pozvao kasnije Anđušu Janković na Cetinje i darovao joj najljepše crnogorske haljine.


Savetina tužbalica

- Od kako se iskopasmo na Skadru, iznad Crne Gore igraju crveni barjaci - reći će Miraš Stevanov. - To bratska krv prekorijeva kralja i glavare što se zaludno prosu! Deset iljada Crnogoraca ostade na skadarskim žicama i utvrdama! Takve bratske pogibije nije bilo od kako se zna za ime crnogorsko!
- Sva se zemlja oko Skadra natopila krvlju! - na to će Periša Jovašev. - Taraboš i Bardanjelo su od nje pocrnjeli - prokleti da su! Na Bardanjelu su, u jednom času i jednom zagonu, poginula i tri sina Savete Andrijine. Ona se, svako veče, penje na Glavicu, više Martinića, i sjeda na kamen, a onda, rasplićući kose, za sinovima tuži.
- Mora da kune Bardanjelo, kad joj je, ka ala pozobala sreću i darovala beznađe i nesreću!
Iz daljine, tada, preko kamenjara, doprije glas:
„Bardanjelo, tebe kunu:
Dabogda se pocrnjelo!
Ja te, jadna, kleti neću!
Dabogda se zelenjelo!
Cvijećem se okitilo!
Na te borje visno raslo!
Po teb’ ruže procapćele,
Da se mladi momci kite!”
- Pa to Saveta blagosilja Bardanjelo?! - reći će Periša Jovanov.
- Ne blagosilja njega, no krv svoje đece, kojom je orošeno! - na to će Miraš Stevanov. - Svaka stopa naše ili čije druge zemlje, koja je primila ljucku krv - blagoslovena je!


Zamijenio sinovca

Nedaleko od Petrove crkve, pri glavici, četa švapskih vojnika sveza dvadest talaca za dvadeset kolaca - licem okrenutim puščanim cijevima, namičući im - preko očiju - crne poveze.
- Miči mi to s glave - reći će Đoko Perov - kad već mriet moram - mrijet ću, ka čovjek, otvorenih oči!
To isto rekoše i drugi taoci, i oficir, koji je komandovao vodom, naredi da im se skinu povezi.
I, kad se puščane cijevi podigoše do visine očiju, očekujući komandu za smrtonosni plotun, iz gomile naroda koji je nijemo pratio ovaj prizor, iskoči čovjek, sijedih vlasi, držeći kapu u ruci - priđe oficiru, i reče:
- Kumim te bogom, i tvojim carem koji ti je tu sablju pripasa, skini veze sa onoga đetića koji je prislonjen uz treći kolac, s lijeva - da ide doma, jer, grješan, još nije ni život okusio a kamoli se za smrt pripremio! Mjesto njega, mene mušketajte - vi ćete imati sve smrti na broju, a moj brat jedinu radost u domu!
- Ko si ti? - upita oficir, ne shvatajući da neko nudi svoj život za život drugoga.
- Petko Uskoković, ratnik sa Skadra, Mojkovca i Bregalnice, i stric onog đetića! - odgovori Petko i, ne čekajući šta će oficir reći, priđe sinovcu, stade ispred njega, i prekrsti se.
- Gospo’n, ober-lajtnant - zagrajaše vojnici - sad možemo oba strijeljati!
- Ne - odgovori oficir - odvežite mlađeg i privežite starijeg - dvadeset života moramo uzeti - za nas svjedno kojih, ali ne i za ovog neobičnog starca, prostog izgleda i uzvišenog žrtvovanja! O, daobog, da ovakvi primjeri nadahnjuju i nas, njegove neprijatelje!


Ostala mu jedna rana

Oko starog Miraša Savova okupila se domaća čeljad i komšije - žao im što će umrijeti a on, podižući glavu sa uzglavlja, reče:
- Ako se ja ne bojim smrti, što bi se vi bojali! Sa svojijeh osamdeset godina doživio sam što čovjek može doživjeti! Sa ljudima sam se nadrugovao, lijep porod ostavio, žena se namilovao, konja se najahao, igara se naigrao, gusala se naslušao i svakojakog svijeta se nagledao - sad mogu, vaistinu, mirno umrijeti. Samo mi je jedan rana ostala na srcu.
- A koja to, đedo?
- Skadar! Onoliko momačke krvi što se zaludno prosu, ostade zarobljeno i zatomljeno u tuđoj zemlji pod tuđom stopom!


Krstov alal

Isprosio Krsto Jakovov Vujičić, stari stotinaš sa Mirotinjskih dolova kraj Vilusa, đevojku za sina Petra, u Aleksića iz Oputne Rudine. Pripremio svadbu i pozvao svatove. Okupe se oni uveče, podijele svatovske činove i dogovor učine kad kreću po đevojku.
Kad ujutro nema ni Petra ni Savica, đevojke sa kojom se Petar odranije „gledao”. Krsto stegne jad u sebe i prokle sina Petra:
„Dabogda ne mogo umrijet dok ti ja ne dam alal”.
Petar je prebjegao u Nevesinje. Nakon četiri godine tamo se razboli. Dobije „živu ranu” od koje se nije mogao liječiti ni od života rastaviti. Muka ga naćera da se vrati na Dolove.
Dovedu ga i smjeste u jednu kolibu na imanju njegovog oca. Krsta sam sebe zada riječ da neće ići da ga gleda.
Dolovljani ne mogavši da gledaju kako se Petar „živ raspada”, a ne može dušu da ispusti, nagovore Krsta da ode do kolibe. Krsto dođe i Petru alali, a ovaj istog trenutka umre.


Svako žali umrlog, a malo ko - ojađenog

- Falim te bože, i sveti Petre, koliko je žalosti po Crnoj Gori! Ovakvijeh leleka i tužbalica nema niđe u svijetu! - reći će jedan.
- Ima, bolan, kako nema! Đe se umire, tu se žali, samo Crnogorci to čine glasnije i milostivije! Žalost se lako podnosi, ako se s drugim dijeli! - reći će drugi.
- A što, zaboga! I sveti Petar je korio Crnogorce što ni u žalosti ne znaju za mjeru: ko grlatije žali, manje tuguje! - reći će treći.
- Nekate, neka - na to će četvrti. Maksim Radošev je obišao pola svijeta, i svu Crnu Goru - uzduž i poprijeko - on najbolje zna đe se koliko žali. Je li ovako, Majo?
- Jes, vala - reći će Maksim - neđe se oplakuje bez svjedoka, a neđe cijelo pleme suze roni, neđe se gromoglasno leleče a neđe se ni glas ne čuje, neđe se žalost dijeli sa drugima a neđe skuplja pod svoje krilo - koliko sela, toliko običaja: svako žali umrlog a malo ko - ojađenog!
- Ma dobro, čoče, no ti nama reci, ko u nas najbolje žali!
- Dobrovođani! - Rad leleka, pobacaju kape, struke, štapove i ledenice, i zakojevitezaju za umrlim, a poslije - kad se od njihovog leleka gore umire - okupe se oko trpeze: neko dokopa pleće a neko obluticu, dok sve pozoblju i popiju, pogledujući se i podgurkujući - kako danas, tako zadovijek!


Ugledni Nikšićani i banjska tužilica

Za vrijeme okupacije najveći dio Nikšićana bio je interniran; ono što je ostalo uglednih ljudi opet je najčešće bivalo kažnjavano hapsom.
Umre jednog dana u Nikšiću jedna starica iz ugledne banjske porodice. Nekoliko poznatih Nikšićana, koji su tada bili u pritvoru, umole nadležnu vlast da ih puste kako bi pomogli pri sahrani. Vlast im dozvoli.
Po starom običaju nosili su staricu na nosilima; čim poizmaknu, počeće jedna banjska tužilica:
- Razvi krila, pa poleti, krilatice!
Na grdne mi konje jašeš, o, banice!
- Skidaj nagradu - reći će jedan od starijih, i jedva ga umiriše, da staricu ne ostave na sred puta, jer je tužilica mislila sasvim drugo.

Ne tako, no ovako!

Jednom Golijaninu nikako se nije dopadalo što tužilice o pokojniku uvijek govore dobro i iznose u tužibalicama vrline, koje ovaj za života nije imao. On bi nekako želio da o pokojnicima govore onako kako je to pokojnik i zaslužio: ako je bio dobar da se o njemu dobro i progovori, a ako je bila neka pogan da mu to i reknu.
Upitaće jednom svoju snahu, koja je bila poznata kao dobra tužilica:
- Bogati, šta bi rekla, kad bi sjutra umro?
- Vala, đevere, imala bi o tebi dosta dobroga da rečem, - i na njegovo navaljivanje ona otpočne:
- Kad sjeđaše, ban bijaše,
Kad iđaše, letijaše,
Kad zboraše, grmijaše...
- Ne, ne - prekide je on. - Ne za Boga tako - no ovako, da te ja naučim:
- Kad sjeđaše, krmeljaše,
Kad iđaše, pendeljaše,
Kad zboraše, cegeljaše...
- Barem za mene jednoga kad umrem pravo kažite - reče joj on.


Đever i snaha

Umro jedan Sirovčanin. Njegova žena, kukajući i naričući za njim, okrene se svom đeveru, koji je bio poznat kao šaljivčina, i završi tužbalicu ovim riječima:
„Kunem ti se moj đevere,
Da se nikad udat neću”.
Đever se pokrene pa će njoj:
„I ja tebe snaho moja
Da te niko uzet neće”.
Prisutni i ako su bili kod mrca svi se nasmiješe.


Žao mu što nije u vakat umro

Akim Perišin Vujović, iz čevskih Ubala, dočekao je duboku starost.
„Nije mi žao što ću umrijeti”, govorio je, „bog dao, bog i uzeo, no mi je žao što nijesam u vakat umro - da me ožale kao čovjeka i isprate kao junaka”.


Ne govorim ja vama, nego njemu

Umro jedan siromah i poštenjačina. Trebalo mu je govor održati.
Mučna situacija. Svi su nalazili neke izgovore.
Čika Blažo Š. ode iznad rake, sagnu glavu i poče govoriti. Jedan mu priđe i šapnu:
- Govori malo glasnije.
- Ne govorim ja vama, nego njemu.


Pade li ti ikad nam na ovi dan

Umre u Piperima jedan seljak, koji je sa ljudskim vrlinama bio vrlo oskudan. Stanu dolaziti žalbenici iz dotičnih sela i po običaju žene tuže, a muškarci leleču. Običaj je da najgrlatiji, kad priđu kući pokojnikovoj, istupi naprijed, skine kapu i zaleleče, i ukratko iznese sve ljudske vrline pokojnika.
Jedna grupa iz dotičnog sela pođe na pokajanje i kad blizu dođu stanu se pregoniti ko će prvi da leleče.
Niko neće da se primi, jer nemaju ništa pošteno da o njemu reku. Svi navale na Radonju Markovića, ugledna seljaka.
- Nemojte ljudi, jer ako znam šta ću reći zna me jad!
- Opet ćeš ti nešto snać da rečeš bolje no svi mi - zagraju.
Vidi Radonja da ga je palo u dio da otpočne prvi.
Izmakne se, skine kapu i glasno vikne:
- Oooo, Pero Radov! A da pade li ti, ikad u životu na’m na vi’ dan, jat’ te naša!?


Koga su, kad je umro, najviše žalili

Pitali Nikolu Dragova Vujačića:
- Bi li, Nikola, mogao znati koga su, u ovim našim krajevima - kad je umro, najviše žalili?
- To samo bog zna! Žalost se ne mjeri po broju onih koji dolaze na pokajanje, niti leleku onih koji leleču! Ni jedna žalost se ne može ravnati sa žalošću majke za izgubljenim đetetom ili tugom očevom za iskopanim domom! Narod je žalio kako je mogao i umio - lelecima i liturgijama, govorima i tužbalicama, vjenčevima i zvonima, a najviše srcem - ako je volio onoga koga je ispraćao. Za vremena, vele, Vasojevići su najviše žalili Miljana Vukova, Grahovljani Anta Jakovova, Čevljani Stevana Perkova, Cuce Miloša Androva, Piperi Savića Radojeva, Kuči Marka Miljanova, Drobnjaci Novici Cerovića, Moračani Minu Radova, Komani Sulu Radova, Banjani Maksima Jovanova, a Pješivci serdara Mrkoja, poslije čije smrti - za godinu dana - u plamenu niti su svirale svirale, niti đevojke zapjevale!


Crnogorska tužilica u Gacku

Umro neki Špiro na Jaseniku, u Gacku. Špiro je bio rođeni bogalj, i umno i fizički.
Kad je umro bilo mu je dvadeset godina. Ko ga je god poznavao svak je rekao: Bog se osevapio što ga je uzeo sČ ovoga svijeta.
Okupile su žene oko pokojnika, nijedna ne nariče - nemaju šta da reku, a stid ih lagati. Posljednja dođe Jovana Rebić, rođena Perović iz Golije, poznata tužilica, pa reče ženama:
- Što koja ne rečete što Špiru?
- Ne znamo bogami strina (tako su je svi zvali) šta ćemo.
Jovana sjede pored pokojnika i otpoče:
- Ja ću s jadom govoriti,
Da ti rečem, bane Špiro,
Ti nijesi još dorastao!
Da ti rečem, vilo Špiro,
Ma su vile ženske glave.
Da ti rečem, grade Špiro,
Gradovi su od kamena.
Da ti rečem, bore Špiro,
Borovi su po planina.
Ma ću nako baš kako je:
O, ti Špiro, majčin sine,
Tebe jadna majka žali
Ima puno dvades ljeta,
Danas će te prežaliti.


Smrt Blaža Cicovića

Blažu Cicoviću u logoru, u Baru, nije bilo lako; braća u zatvoru, majka samohrana, a mladost utamničena. Održavala ga je, kao i druge logoraše, iskra nade koja se nije gasila ni onda kada se veo smrti nadnosio nad logorom, i harmonika, uz koju je pjevao o svemu, sem o ropstvu. Slušali su ga i logoraši i Italijani, naročito s večeri, kad ih je njegov glas, uz šum mora, odvajao od surove zbilje logorskog života.
S proljeća, 1943. godine, logorom prostruja glas da upravo, po naređenju Generalnog guvernera, sprema spisak zatvorenika. Niko nije znao koga će odabrati, ali je svako znao zašto će ga odabrati.
Italijanski serđento (podoficir), izvede Blaža iz barake, i reče mu:
- Kamarado (druže), i ti si na spisku! Sjutra, kad te budem prozvao, nemoj se javljati! Ja ću umjesto tebe, odrediti drugog zatvorenika. - Na spisku sam? - upita Blažo. - Si! Si! (da, da!) - odgovori serđento. - I biću strijeljan? upita Blažo. - Si, Si! - odgovori serđento. - I ti bi, umjesto mene, drugog odredio? - Si! Si! - odgovori serđento. - A ko bi to bio? - upita Blažo. - Neko od tvojih drugova - odgovori serđento. - Ne, kamarado - na to će Blažo - sjutra, kad me budeš prozvao, ja ću stati u stroj. - I poći ćeš na strijeljanje? - upita serđento. - Si! Si! - odgovori Blažo. - O, mama mia! (majko moja!) - serđento se prekrsti, i ode, a Blažo se vrati u baraku.
Te noći njegova harmonika nije prestajala da svira.
Sjutri dan je strijeljana.


Na to polje jadikovo

Jedna sedamdesetogodišnja žena, na sahrani svoga daljega rođaka, ožalila je umrlog i kao cijenjena čovjeka i dobroga komšiju, i na kraju rekla:
"A kad dođeš, Pajo bolan,
na to polje jadikovo:
čućeš jeku ranjenika
i uzdahe bolesnika!
Al ti, Pajo, njima kaži
da su u nas žešći jadi -
od mladije udovica,
od sestara bezbratnica
i od piske đece tvoje!


Majka tuži sina

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, ondašnje vlasti odluče da generala Krsta Popovića, vođu Federalističkog pokreta u Crnoj Gori ili uhvate ili likvidiraju. Preko dobro organizovane obavještajne službe doznaju gdje mu se nalazi skrovište. Pođe jedno odjeljenje od dvadeset vojnika, a na čelu im je bio oficir Ratko Mugoša iz Lješanske nahije - prvoborac, koji je učestvovao u svim borbama od Sutormana do Kozare i za pokazanu hrabrost bio odlikovan ordenom narodnog heroja.
Pronađu sklonište i opkole. Krsto ih opazi i kao ranjen vuk pobjegne - pošto prethodno baci na njih dvije-tri bombe. Oficir Mugoša, koji je za vrijeme četvorogodišnje borbe, skakao na njemačke tenkove i uskakao u bunkere, poleti za njim s pištoljem u ruci da ga živa uhvati. Brzo ga stigne i skoči mu na pleći. No i stari ratnik, general Krsto, držao je gotov i zapet pištolj u ruci, i sruči u Mugošu nekoliko metaka, a Mugoša iz smrtnih ruka ubije Krsta. Oba panu mrtvi.
Kad Mugošu donesu kući u Lješkopoljsku nahiju da ga sahrane, sretne ih majka pokojnikova i otpočne da tuži za jedincem sinom, ali muški i čovječki:

- Sine mio, jadan bio!
Zalud sam ti govorila
Kad si poša u poćeru,
Ne prilazi gorskom zvjeru.
Nije Krsto zec iz gore,
No je vitez Crne Gore.
Lakše će te žalit majka
Kad pogibe od junaka!


Pitaće te orlovi kako nam je amo danas

Umro jedan glasit domaćin, odlikovani ratnik iz balkanskih i prvog svjetskog rata. Okupila se zapažena masa žalbenika. Lelekači dolaze i prolaze ne privlačeći osobitu pažnju slušalaca. Ali kad je zalelekao najpoznatiji lelekač iz tih krajeva, utihnuo je uobičajeni žagor mase. Bio je to ostarjeli seljak, ugledan domaćin i ratnik, poznat kao žestok kritičar svake postojeće uprave. On je bio od onih ljudi koji vazda dobro misle, ali žele da kritikuju svakoga ko to zaslužuje. Posebno je ovoga starca vrijeđalo zapostavljanje značaja ratova u kojima je on učestvovao. Nije prošla ni jedna vlast što ga nije pozivala na odgovornost kao čovjeka "koji nema dlake na jeziku". Ovaj lelekač, kao otvoreni branilac starih vrijednosti, privukao je pažnju mase koja je očekivala da se kaže nešto oštro i privlačno.
Kad se primakao mjestu na koje je već prispio pokojnik, da bi mu se obavila sahrana, lelekač je skinuo kapu, odložio štap i kišobran, koje je prihvatio jedan iz grupe, zabacio glavu i zalelekao koliko je najglasnije mogao, ističući sve vrline umrloga, kao i značaj njegove kuće i bratstva, a zatim dodao:
- Pa kad dođeš, junače, u to jato sokolova s kojima smo oba ratovali protiv Turaka i Austrije, pitaće te orlovi kako nam je amo danas. Ne prepani se nevaljačko od amošnjih špijuna, kojih ima ka pljeve, no slobodno odogvaraj. Ništa ti tamo ne mogu ovamošnji špijuni, kam da im je! Kaži junače ratnicima da se amo ne priznavaju stari ratovi niti pravi ratnici. Oni će ti povjerovati pa će ti dati sva priznanja koja ti amo nijesu data....


Lele, naš predsjedniče!

Sahranjivao se ugledni domaćin, borac iz balkanskih i prvog svjetskog rata, predsjednik opštine između dva rata.
Bio je oglašen kao mudar i pošten čovjek, i kao predsjednik opštine koji se vješto snalazio u složenoj poslijeratnoj situaciji u sandzačkom dijelu Crne Gore. Pokojnik je bio pristalica ujedinjenja pa nije prihvatio predsjedničku stolicu koju su mu, poslije kapitulacije Jugoslavije, ponudili Italijani i separatisti. Tokom drugog svjetskog rata niti je sarađivao sa okupatorom niti se uključivao u narodnooslobodilačku borbu. Javno je upražnjavao religijsko-vjerske običaje.
Žalbenici se okupili u nevelikom broju, lelekači ni približno koliko bi odogovaralo nekadašnjem ugledu pokojnika. Tako su lelekači bili prikraćeni da ističu pokojnikove zasluge za narodnooslobodilačku borbu, što se onda jedino i cijenilo, a da mu ističu druge zasluge iz prošlih vremena, za to nijesu imali ni kuraži ni volje.
Ali, uprkos tome, jedan stari lelekač se javio i ovako rekao:
- Aaaaa, lele mene Sava Jovanov za tobom, leleeeee! Lele junače sa Skadra i s Bugarske i s Bojne njive, i sa svijeh bojnijeh poljana u tri rata đe je gorio pra pred oči junačke! Lele mudra glavo, veliki domaćine i naš domaćinski učitelju. Lele Sava Jovanov, naš predsjedniče opštine iz vakta i zemana kad smo ljude birali za predsjednika opštine, leleeee!


Ne može u njima ni do pijace

Stara žena čiji su sinovi intelektualci živjeli u gradu dugo je bila sama, „na svom ognjištu”. Snahe i sinovi nijesu joj ukazivali potrebnu pažnju, što je došlo do izražaja i na njenoj sahrani. Umjesto odgovarajućih cipela, obuli su mrtvoj majci obične kućne patike. Vjerovali su da će to ostati sakriveno od očiju gledalaca ispod pristojnog mrtvačkog pokrova. Međutim, običaj je u patrijarhalnom svijetu da se najbliži rođaci interesuju kako je umrli „naređen”. Sestra umrle, stara žena, koja takođe nije uživala osobitu pažnju svojih sinova i snaha, uočila je lošu ukopnu opremu svoje sestre. Starica je bila uvrijeđena i tražila je način kako da se osveti nesavjesnim sestrićima i njihovim ženama.
Kad je jedna tužilica, poslije hvaljenja umrle kao uzorne žene i po rodu i po domu, počela da pozdravlja svoje umrle, „zamolila” je pokojnicu da joj pozdravi brata „kojino je ostanuo u dalekoj Americi”. Sestra umrle, glasno, da je svi čuju, rekla je: „Prekini amanat ti božiji! A kako će ti ga pozdraviti, jadna, u dalekoj Americi, kad u tijem patikama te su joj obuli ne može stići ni do pijace”!


Glas

Stari Perko Stankov, Kuč, dug vijek je proveo sa svojom ženom Stanom. Sve u slozi i ljubavi, nikad grke.
Ali godine učinile svoje. Kad navrši osamdesetu, poče da pobolijeva. Jednom se toliko razbolje da se selom glas pronese da mu „samo para bije i kotalac”. Ne prođe nikoliko, ču se da je i „riječ izgubio”.
I dok su se komšije i prijatelji spremali da ga poslednji put obiđu, ču se treći glas: đed Perko izbio babu Stanu! Prvi put u svom vijeku.
- Je li istina, đede, da si izbio babu?
- Malo je šklepio... tek onako, jedva izgovori Perko.
-A zašto, đede?
- Neka glas ide niz selo. Valja to zbog dušmana! Neka znaju da me još ima!
Samo što to izreče - ode!


Dugo živi ko teško živi

Paćenički je proživio svoj kratki vijek Simo Stojadinov. Sve na tuđem radu, odrta života. Umrije u svojoj četrdesetosmoj godini...
Došli plemenici da ga isprate do vječne kuće. Sjede ispred i oko kuće. Puši se i pije rakija za dušu pokojnika.
- Malo življe pokojni Simo, reče daljni mu komšija Jovo Gligorijev!
- Nije, Jovo, bogami, no dugo!
- Kako, čoče?
- Tako, Jovo, što ko teško živi, dugo živi!


Jedna ne manjka

- Kad je najbolje urmijeti, đede Simeune? - pitala Stana Lazareva Simeuna Mitrova.
- Na vakat, Stane, na vakat!
- A je li to strah od srmti?
- Ne, Stane, ne!
- Kako to?
- Tako: jer od dvije se ne umre, a jedna ne manjka!
- Pa čega se onda treba bojati?
- Duga umiranja, Stane. Laka smrt je blagoslovena smrt!


Lijepa Stana

Razbolje se Marko Jošov, stari neženja. Sjatilo se cijelo selo, jer neko pronese glas da neće ni zore iščekat’! Pristigla bješe i lijepa raspuštenica Stana, koju je Marko, prije no će se udati, ispod oka gledao. Znalo je to cijelo selo, jer on to ne umijaše ni da sakrije. Znala je to i Stana, ali se pravila nevješta!
- Bi li, Marko, malo mladog jagnjećeg mesa založio? - upita ga Mileva, njegova prva komšinica.
- Ne, ne! - zavrće Marko glavom.
- Pa da ga u vareniku skuvamo?
- Ne, ne mogu.
- Bi li, Marko, da ti bar jedno jaje rovitamo?
- Ne, ne!
- A bi li, Marko, malo povlake, pa da je s medom pomiješamo?
- Mm... Ne!
Potonja ga priupita lijepa Stana:
- A bi li, Marko, išta moga’ što ljudi troše?
- Ne, Stane, vala...!
- E, onda, brzo zovite doktora, gotov je! - reče Stana.


Tužilica

U našem narodu tužilice su uvijek bile cijenjene i uvažavane. Pojedine žene su bile ljubomorne na tužilice, naročito ako su bile ”nečemurne”.
Tako jedna omanja tužilica zatužjela jednoga mrca tako potresno i pametno, da su je svi bez daha slušali. Kada je završila sa tuženjem, neka pozamašna žena iz mase, dobaci:
- Vidite ovoga maloga stvora, a velikoga zbora.
Čuvši to, tužilica joj odgovori:
- Dukati su male pare, a kobile vuku kare!


Šala na bratonožićki način

Bratonožići su poznati po šalama i doskočicama. To rade i sa jabancima i pomeđu sebe. Tako, kada je jedan dobar čovjek i lelekač iz donjih Bratonožića lelekao nekog drugog Bratonožića na Pelevom brijegu, jedan Bratonožić počeo razgovor sa lelekačem:
- Ti dobro lelečeš!
- Lelečem - odgovori ovaj.
- I dobar glas imaš - opet će prvi.
- Imam - odgovori opet lelekač.
- Ada možemo li te nešto zamoliti? - upita opet ovaj lelekača.
- Možete vala - reče ovaj.
- Da nam naučiš jednog našega da leleče jer ima dobar glas, ali ne umije kao ti.
- Hoću - reče lelekač.
- E, ajde onoga - pokaza ovaj lelekaču vola svezanoga pred kućom - on ima dobar glas.
- Hoću vala kad vam je to najbolji bratstvenik - zaključi lelekač razgovor.


Dobro će biti

Kada je umro neki Lješnjanin, pored ostalih, došli i žalbenici iz jednog sela u Zeti. Treba neko da zaleleče pokojnika, ali neće niko. Navalili ljudi na jednoga Zećanina, ali ovaj ne pristaje, jer to nikada nije radio. Na kraju, nemadne kud i počne ovako:
- Lele mene, dični pokojniče,
Tebe je bilo lako umrijeti,
No se nije mene lako nad tobom drijeti,
No, ako dadu što za jesti i piti, dobro će biti.


Petrovo očekivanje poziva sa onoga svijeta

Devedesetčetvorogodšnjeg Petra Miloševa Vučetića pita jedan poznanik:
- Kako si, Petre?
- Dobro, bogami, još bi se sa svakim svojim vršnjakom smio pojakati.
- A šta radiš, Petre?
- Čekam poziv sa onoga svijeta.
- Ti kao da se ne bojiš toga puta.
- Ja računam da nije tamo loše, jer niko još otuda nije pobjegao.


Kratak se učini đedu Trilu puni vijek

Pitali Dolovljani (Dolovi kraj Vilusa) đeda Trila, kada mu je bila 99 godina, je li mu žao umrijeti, a on im kaže:
- Jes’ tako mi svijeta i vijeka, kao da sam se jučer rodio.
- A učini li ti se kolik vijek?
- Učini vala kao da pasah s gumna u pojatu.


Lele, teška starosti!

Kada je umro jedan Jovović iz Bjelopavlića, kažu da se zvao Jagoš, počeli ljudi da pristižu na žalbu. Neki čovjek, inače lelekač, koji je već bio u godinama i koji je zapamtio četničkog komandanta Jakova Jovovića, a možda mu i bio privržen, došao pred kuću pokojnika, zaostao, skinuo kapu i počeo da leleče:
- O, lele mene, Jakove Jovoviću...
- Nije Jakov no Jagoš - došapnu mu neko.
Starac zastade, malo poćuta, i nastavi:
- O, lele mene, moja teška starosti, - i završi lelek.


Dozva li ga više?

Umro jedan ugledan čovjek u Kučima. Pored ostalih, na sahranu došli i prijatelji iz jednog bratonoškog sela. Prije no će doći kući pokojnika, odrede lelekača. No kako ovaj nije imao u tome iskustva, prilikom leleka samo je uzvikivao ime pokojnika, i ništa više. Uto, istrči pred njim jedan od bratstvenika, pa se okrene put „lelekača” govoreći:
- Ada, dozva li ga više?! - i zaleleka pokojnika.


To ga je spasilo

Pokajnička atmosfera u jednoj seoskoj kući. Na sred kuće kovčeg s mrtvacem. Ljudi dolaze, leleču, izjavljuju saučešće. Među pokojnicima dolazi i kuma Mileva M. Plače, malo nariče, a onda prilazi bratu pokojnikovom:
- Kako si, kume Vaso?
- A evo vidiš, kuma, kako sam danas.
- A boga ti kume, je li se siromah namučio?
- Ma jest, kuma, bogomi, pogotovo u potonje vrijeme.
- A je li obidova što u potonje vrijeme?
- Ma, evo, više od deset dana da nije ništa do jedan čaj sinoć.
- A je li se potio poslije njega?
- Jest!
- E, to ga je kume, spasilo.


Gatanje

Nenadna smrt jednog uglednog Cetinjanina rastuži cio grad.
Izostaše uobičajena noćna ćaskanja pri „čuvanju” pokojnika. Okupljeni svijet se slio u tišinu i tugu. Došli i pokojnikovi rođaci iz daleka. Jedan od njih svima pao u oko, jer je u toku noći popio više od petnaest kafa. Ipak, pred zoru ne odoli snu već zakunja i stolici i poče da hrče. Rođaci se pogledaše i tiho upitaše:
- Šta ćemo ljudi šnjim, da nam ne kida nos pred ovim narodom?
To ču jedan cetinjski momak, pa im bono reče:
- Prevrnite ga pa gatajte u njega!


Odgovor lelekaču

Jedan poznati lelekač, rijetko da je pošao na pokajanje, a da nije leleknuo preminuloga. No, ovaj lelekač je imao i jednu uzrečicu, koju je stalno upotrebljavao pri govoru, a samim tim i pri lelekanju. Ta uzrečica mu je bila: „Razumiješ li”!
Tako pođe na jednu sahranu, i po običaju stane da leleče. I dok je pokojniku nabrajao njegove zasluge i vrline, stalno je govorio: „Razumiješ li”. To je prilikom leleka ponovio nekoliko puta. Dosadilo ovo nekom šeretu, koji je stajao pored mrtvaca, te poluglasno reče:
-Boga mi te ovaj više ništa ne razumije.


Okreni nulu

Umro jedan čovjek i domaći ga dobro žale. Pokajanje veliko. Ljudi lelekaju. U tome mjestu je običaj da na lelek čovjeka koji dolazi na saučešće, odgovara lelekom neko od rodbine pokojnika. Ovoga puta to je bio sin preminuloga, koji je prilikom leleka stalno spominjao oca:
- Čuješ li tata? Čuješ li kako te žale i oplakuju? Kako je ovo „čuješ li tata” ponavljao do besvijesti, to jedna đevojka iz mase dobaci:
- Ne čuje te bogami, no okreni nulu.


Što se može nabaviti to ne treba ni žaliti

Oženio se jedan momak iz Balosava sa djevojkom iz Grahova. Nevjesta pođe da donese burilo vode iz bunara, oklizne se i utopi.
Na dan sahrane dođe joj rodbina. Jedna žena iz njenog roda tuži iznad pokojnice:
„O Krstinja, o Dostinja
Jedna glavo dva imena
Ne žali te domovina”.
Domovina pokojnice se naljuti na ove riječi, pa prizovu jednu vještu tužbalicu da joj odgovori na prijekor.
Priđe ona kovčegu i počne da nariče:
„Stani malo, prijo moja
Moram reći i ja dvije.
Gubili smo mi momaka,
Sve momaka biranijeh
Na Taraboš i Grahovac,
Na Vučji do i Mojkovac
I ostala razbojišta
Pa smo mladost prežalili
Nijesmo pamet izgubili
A ljudi su davno rekli
Što se može nabaviti
To ne treba ni žaliti”.


Skrkaj ga više, naša te jad

Krenuli iz jednoga našega plemena na pokajanje. Bila jaka hladnoća. Pada snijeg, a duva jak vjetar i ljudi jedva čekaju da stignu kod kuće pokojnika, da se sklone od kijameta. Preminuli se zvao Krsto. Po običaju isture jednoga da leleče. Ovaj je bio bistar čovjek, ali sa govornom manom. Stane on blizu kuće gdje se primalo saučešće, a za njim se otegla kolona pokajnika, drhteći od hladnoće. Lelekač malo zastane, smisli lelek i počne:
- Lele,Kr,Kr,Kr, i nikako da izgovori - Krsto.
Uto će neko iza njega:
-Aj, skrkaj ga više, kamen ti u vilice, a se smrzosmo na ovoj golometini, naša te jad i s tvojim lelekom!


Nosi svoju glavu

Marko Roganović, iz sela Balabana, iz Zete, inače poznati čovjek i lelekač, lelekao je malo duže nekog preminulog Zećanina. Kada je Marko završio lelek, ušao je po običaju da se pokloni mrcu i izjavi saučešće ožalošćenoj porodici, a zatim sio među ljude u dvorištu pokojnikove kuće.
Dok je Marko lelekao, otegla se bila dobra povorka onih koji su čekali da za Markom priđu pokojniku. Među njima je bio i Ljubo Pešukić. Sjedi Ljubo do Marka i veli mu:
-Vala, Marko, dobro si ga i dugo lelekao, no pravo da ti kažem, bojao sam se da u onom dugom leleku ne pogriješiš nešto.
- E, moj Ljubo, ne nosim ja tvoju glavu no moju - odgovori Marko.


Ka tić na granu

U Cetinju se posebna pošta odaje preminulom. Do vječne kuće prati ga gotovo cio grad. Na sahrani drže se govori i iznose se vrline pokojnikove: hrabrost, ljudskost, poštenje itd.
Preminuo tako jedan siromah, grad ga ožali, isprati do groblja i tu, po običaju, poče govor. Govornik se dugo mučio kako da počne i što da kaže, jer za pokojnika se znalo da je samo siromah i poštenjačina. Nastade mrtva tišina, a govornik poče:
- Moj dobri Pero, ti si se rodio u bijedi i siromaštini ka tić na granu!
Ovo poređenje sa tićom mu se odjednom dopade i cio dalji govor produži u tom smislu:
- I tako si, moj dobri Pero, i rastao u bijedi i siromaštini, bez iđe ičega ka tić na granu. Tako si dočeka i starost, časno i pošteno, ali u bijedi i siromaštini ka tić na granu... I na kraju evo, bez glasa umrije, ka tić na granu!
Slušajući ovo, jedan od prisutnih upita Vida Partelija:
- Fala bogu, Vido, od čega umrije ovaj Pero?
- Biće ga neko ubio iz praćke - mirno odgovori Vido.


Sliku ima, tona nema

Poput starijih, mlađi Crnogorci naprave šalu i u najtežim trenucima. Tako je bilo i sa Slobom A.
Otac mu je danima bolovao od teške bolesti i već je bio zamukao i pri kraju. Pitaju Sloba prijatelji:
- Bogati, Slobo, kako je stari?
- Nikako! Sliku ima, a tona nema - odgovori Slobo i produži.


Žao mu djece

Umrla jedna Katunjanka u 113 godini. Ostavila punu kuću, a najmlađi sin joj imao 87 godina. Došao Simo Cuca na saučešće, skide kapu i pokloni se uz komentar:
- Neka joj je laka crna zemlja, no mi je žao ovu makanjčad (djecu) što ostadoše siročad bez majke!


Povratni telegram

Jednom Cetinjaninu umrla majka. Misli se kako da javi bratu u Budvi, ali da to bude bezbolnije, pa mu posla telegram:
„Dragi brate, mama nas je napuštila jutros u šest sati”.
Kroz dva-tri sata dobi povratni telegram:
„Ovamo nije stizala još, no javi ako čuješ što novo!”


Ministar je bio vlade...

Jedna tužilica „pozdravljala” je po umrlome svoju rodbinu, među kojima je bio i jedan visoki državni činovnik. Slijedeći svoje „obrazovanje” iz državnoadministrativne i političke uprave, ona je svoga rođaka unaprijedila u ministra i ambasadora:
„Ministar je bio vlade,
I Titove ambasade!”
Većina prisutnih, koji su poznavali umrloga, šeretski su se osmjehnuli na ovakvo njegovo „posthumno unapređenje”.


Jučeranja

Umrla Savica Boškova u prevršenoj stotoj godini. Došao Simo Cuca na saučešće, pa ga neko pripita je li Savica bila toliko stara?
- A, đavola je! To su joj pridigli! Eto ja imam devedeset i pet, a zalijek pamtim kad su je svatovi doveli kao mladu nevjestu! - odgovori Simo.