Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Radovan Popović:
CRNA GORA U ČEŠKIM PUTOPISIMA


Sudeći po postojećoj literaturi, čini se da su među svim slovenskim narodima Česi najviše pisali o Crnoj Gori XIX vijeka. Bez obzira na povremeni nekritički romantizam i panslavizam ta, uglavnom, putopisna svjedočenja i danas predstavljaju značajan materijal za proučavanje crnogorske prošlosti.

Viala de Somijer je znao da su Crnogorci narod „čija se sva sreća sastoji u tome da sačuvaju nezavisnost"

Od pada Crne Gore pod tursku vlast 1496. i pored stalno prisutne ideje o slobodi i političkoj nezavisnosti, Evropa će joj više pažnje poklanjati tek u XVIII vijeku, kada će se Crna Gora javiti kao nezaobilazan akter političkih i vojnih prilika, uzimajući učešća u ratovima drugih zemalja, Mletačke Republike i Rusije protiv Osmanlijskog Carstva. Dajući značajan doprinos tim borbama, već na početku XVIII vijeka, Crna Gora je stekla međunarodnu prepoznatljivost, ne samo zbog svoje borbe, već i zbog svog geopolitičkog i vojnog značaja.
Crna Gora je predstavljala mali dio područja Balkana iznad Jadranske obale. Smještena između Mletačke Republike i Osmanlijskog Carstva, bila je u teritorijalnom smislu toliko mala da je "čovjek za ljetnji dan, po kiši ili suncu", mogao "pješice preći, s kraja na kraj iz kojeg bilo pravca i u koji bilo pravac" - da ide. Ovakvo određenje se srijeće u literaturi i opisima pojedinih učenih stranaca koji su nastojali da što vjernije prikažu prirodno stanje Crne Gore.
Prve opširnije podatke o Crnoj Gori iz pera stranaca imamo od Marijana Bolice i Evlije Čelebije iz XVII vijeka, te Nikole Erice iz XVIII vijeka. Skrivenost Crne Gore od očiju evropske javnosti, narušavaju, radi veće informisanosti političkih subj-ekata u zemlji, činovnici venecijanske republike.
Poslije uspostavljanja odnosa sa Rusijom 1711. interesovanje tamošnjih naučnih i vojnih krugova za Crnu Goru naglo raste. U nju dolazi Pučkov sredinom XVIII vijeka, Mihail Tarasov 1766. i Stjepan Sankovski 1805. Sva trojica su nedovoljno razumjela složenu društvenu i istorijsku pozadinu crnogorskih prilika. Ipak se može reći za rad Stjepana Andrejeviča Sankovskog, da se izdvaja većom ozbiljnošću. On je iz Italije došao s namjerom da povrati ruski uticaj na Crnu Goru i da od mjesnog stanovništva formira vojni korpus u slučaju upada Francuza na ove prostore. Pored toga, Sankovski nam daje detaljnu administrativnu podjelu Crne Gore, opis granica, geografski položaj, djelimične podatke o broju stanovnika i načinu života Crnogoraca. Tu su i podaci o plodnosti zemljišta, rudnom bogatstvu i hidrologiji Crne Gore.
Od svih Rusa koi su pohodili Crnu Goru, za nas je svakako najznačajniji boravak Pavela Apostoloviča Rovinskog, kojega su Crnogorci zvali Pavle Rus i koji je svojim djelom zadužio Crnu Goru, više od svih drugih stranaca. To je u stvari svojevrsna enciklopedija crnogorske istorije i duhovnosti, pod nazivom "Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti", koja je štampana krajem XIX vijeka u Petrovgradu.
Sa izvjesnim zakašnjenjem u odnosu na Mlečane i Ruse, Crna Gora i njene unutrašnje prilike, zainteresovaće i Austriju. Nakon uspostavljanja političkih veza sa austrijskim dvorom 1777. car Josif II je, poslije boravka guvernadura Radonjića u Beču 1781, odredio misiju koja je posjetila Crnu Goru, a činili su je dva kapetana: Fridrih Orešković i Franjo Dolči, potporučnik Filip Vukasović, a predvodio ih je pukovnik Paulić. O rezultatima misije, Paulić je podnio tri izvještaja. U prvom je opisao samo putovanje i rad u Crnoj Gori, u drugom su dati odgovori na pitanja koja su mu u instrukciji postavljena, dok je treći sadržao vojnički opis Crne Gore. Ovaj izvještaj, kao ni drugi kasniji, nijesu bitnije podigli nivo opšteg znanja u Evropi o Crnoj Gori. Uostalom, njihova osnovna svrha je bila da svoje dvorove i kabinete detaljnije informišu o prilikama u Crnoj Gori, i tako odrede pravce buduće političke i vojne strategije. Na sličnim premisama zasnivala se spoljna politika ostalih velikih sila.
Crna Gora je u periodima mira bila prepuštena sama sebi, nesigurna i nepovjerljiva prema svijetu, a budila je pažnju samo kada je trebalo da potpomogne vojničkom snagom neku od velikih država. Na takvu Crnu Goru, naišli su i putopisci s početka XIX vijeka.
Sa orijentacijom francuske spoljne politike prema Istoku, nakon revolucije, počinje i veće interesovanje za crnogorske prilike. Kako kažu priređivači knjige Pjera Kokela "Istorija Crne Gore i Bosne", Branislav Kovačević i Vladeta Cvijović: "U Francuskoj, pak - kako su već odavno zapazili naši istoričari i drugi poznavaoci francuske istoriografske literature toga doba - u XIX vijeku pisalo se o Crnoj Gori, više nego i o jednoj drugoj evropskoj zemlji".
Memoar o Crnoj Gori objavljen 1811. u Parizu, autora, francuskog diplomate Adriana Diprea, baziran je na podacima Ministarstva spoljnih poslova i on predstavlja prvo značajnije djelo. U Parizu je 1920. štampana i prva knjiga, u cjelini posvećena Crnoj Gori. Autor je bio pukovnik i vojni zapovjednik Boke za vrijeme francuske okupacije, Viala de Somijer (Istorijsko i političko putovanje po Crnoj Gori). Za razliku od drugih autora, on je bio upoznat sa činjenicom, da je riječ o narodu "čija se sva sreća sastoji u tome da sačuva nezavisnost" i koji "ima smjelosti da računa za slavu samo podvige čiji je cilj očuvanje njegovih granica".

Neobičan gost, oficir iz Norveške Henrik August Angel proputovao je 1893. Crnu Goru na "daskama"

O Crnoj Gori su pisala još dva francuska oficira, koji su učestvovali u zbivanjima na Jadranskoj obali, u periodu 1807-1814. Prvi je Gijom Vodonkur sa svojim Memoarima o Crnoj Gori i obližnjim plemenima Hercegovine i Gornje Albanije (1833.), a drugi, je maršal Marmon, zapovjednik Dalmacije, koji je svoje Memoare objavio 1875. Tu je još cijela plejada Francuza koji su iz različitih potreba i interesovanja pisali o Crnoj Gori.
Po mišljenju već pomenutih priređivača "Kokelova Istorija je najpotpunije i najsistematičnije istoriografsko djelo o Crnoj Gori napisano do početka XX vijeka. Ono počinje desetim stoljećem i završava se Berlinskim kongresom 1878., odnosno zaposijedanjem Ulcinja 1880. godine".
Crnogorce će 1893.godine posjetiti i neobičan gost iz sjeverne Evrope, norveški oficir, Henrik August Angel, koji će na "daskama" (skijama) proputovati Crnom Gorom. O utiscima sa tog putovanja Angel je opširno pisao u knjizi "Skijama kroz Crnu Goru" (Kristiania, Oslo, 1895.god.)
Krajem XIX vijeka, sa prodorom stranog kapitala, Italijani po Crnoj Gori navodno vrše ispitivanja flore i faune, a u stvari sondiraju teren za plasiranje svog kapitala na istočnu stranu Jadrana. Taj zadatak je, od strane italijanske vlade, povjeren braći Antoniu i Luiđiu Baldaćiju.
Vjerovatno sa najboljim namjerama, otvorena srca i sa slovenskom solidarnošću, u Crnoj Gori su boravila i tri Čeha: Jan Vaclik, Josef Holeček i Ludvig Kuba koji su, svaki na svoj način, dali značajan doprinos kulturno-istorijskom rasvjetljavanju crnogorskih prilika u XIX vijeku. Zahvaljujući izdavačkoj kući "CID" iz Podgorice, u ediciji "Svjedočanstva" - objavljeno je više publikacija inostranih autora o Crnoj Gori pa i djela pomenutih puto-p-i-saca i istraživača. Po samom karakteru tih radova tj. njihovoj istori-č-nosti, nameće se ovom prilikom, i njihov metodološki niz: Jan Vaclik - "Suverenitet Crne Gore i savremeno međunarodno pravo u Evropi" 1996. (priredila i prevela sa francuskog: Marina Vukčević), J.Holeček - "Crna Gora", 1995. (preveo sa češkog Branislav Borozan) i Ludvig Kuba - "U Crnoj Gori" 1996. (s češkog preveo B.Borozan).
Pored te trojice istraživača, u Crnoj Gori će tokom XIX vijeka, duže ili kraće boraviti i raditi još Čeha: muzičari J.Šulc, F.Vimer, ljekar Bohumil Boučka, slikar Jaroslav Čermak i geograf Jozef Vinča.

JAN VACLIK - "SUVERENITET CRNE GORE I SAVREMENO MEĐUNARODNO PRAVO U EVROPI"

Autor djela "Suverenitet Crne Gore i savremeno međunarodno pravo u Evropi", prvi put izdatog 1858. godine u Lajpcigu, češki publicista, nacionalni i politički radnik, Jan Vaclik, boravio je na Cetinju od 1858. do 1867. godine. U vrijeme njegovog dolaska na Cetinje, Crna Gora je prolazila kroz najdramati-čniji političko-diplomatski period.
Uoči prvog izdanja knjige, 1857. godine, Vaclik je na predlog Medakovića došao u Beč na lični sastanak sa knjazom Danilom. Radi upoznavanja sa knjaževom i državnom arhivom, Vacliku je ponuđeno da dođe na Cetinje, što je ovaj prihvatio. Nakon upoznavanja sa ponuđenom građom, Vaclik je preradio i dopunio svoju knjigu, koja je na francuskom jeziku izašla u Pragu. Prve primjerke knjige, knjaz Danilo upućuje na evropske dvorove kao i Napoleonu III lično.
Vaclikovo prijateljstvo sa knjazom je kratko trajalo jer je knjaz uskoro ubijen, 1860. u Kotoru. Poslije Danilove smrti, Vaclik ostaje i dalje u Crnoj Gori kao državni sekretar kod mladog knjaza Nikole gdje prima i crnogorsko državljanstvo.
Tokom rata između Crne Gore i Turske 1862. Vaclik u svojstvu ratnog izvještača šalje priloge praškom Narodnom listu, da bi krajem rata zastupao Crnu Goru prilikom razgraničenja sa Turskom. Svoj diplomatski angažman nastavlja u Skadru kao crnogorski konzul. Njegova služba u Crnoj Gori trajaće do 1867. kada odlazi za Petrovgrad i obavlja poslove crnogorskog diplomatskog agenta u ruskoj prijestonici.
Poslije dvije velike pobjede, na Krusima i Martinićima 1796. godine, i uspostavljanja savremene crnogorske državnosti, Petar I je pokušao preko ruskih političkih krugova da to stanje formalizuje i u međunarodnim okvirima. Međutim, u "igri velikih", Rusija opterećena učvršćivanjem antinapoleonovske koalicije, nije mogla učiniti više sem da za utjehu istakne kako su - Crnogorci slobodan i nezavisan narod. Dolaskom na vlast knjaza Danila, prilike su se znatno izmijenile. Na početku njegove vladavine crnogorska skupština je uputila zahtjev imperatoru Nikolaju I da se saglasi sa prijedlogom da crnogorski vladar dobije titulu nasljednog knjaza, i da se time, konačno razdvoji naslijeđeno jedinstvo duhovne i svjetovne vlasti u Crnoj Gori. Čim se ruska vlada saglasila sa ovom inicijativom, crnogorski vladar i Senat, aktivnije nastupaju u spoljnoj politici.
Na crnogorsko-turskoj granici dolazi do oštrih sukoba i do rata 1852-53. godine. U diplomatskim krugovima Evrope stiče se utisak da Crna Gora želi silom da izdejstvuje priznanje suvereniteta.

Vaclik: Za razliku od Srbije, spoljna djelatnost Crne Gore nije ograničena vrhovnom vlašću Porte

Završetkom krimskog rata i pariskim mirovnim ugovorom od 30. 03.1856., Francuska je kao gospodar situacije na starom kontinentu, tjerala knjaza Danila da prihvati sultanov sizerenitet, jer se rješavanje tzv. "istočnog pitanja" odložilo za neko bolje vrijeme. Knjaževim nastojanjima da pitanje suvereniteta obnovi pred evropskom diplomatijom, dobro je došao dolazak Vaclika na Cetinje.
Vaclikovo djelo o crnogorskom suverenitetu, spremljeno je na brzinu, sa istorijskim osvrtom kojega je preuzeo od tzv. "patriotske škole" u našoj istoriografiji. Bez obzira na ovu manjkavost, ono je imalo svoju težinu u funkciji propagiranja i aktuelizovanja crnogorskog pitanja u centrima odlučivanja.
Sam rad izdijeljen je na deset poglavlja koja se međusobno prepliću i često izazivaju kod čitaoca metodološku zbrku. Primjetno je da se autor bolje snalazi u oblastima koje se tiču pravne istorije i diplomatije. Oslonac u pisanju istorijskog teksta, Vaclik je pronašao u djelima Vasilija Petrovića, Sime Milutinovića, Milorada Medakovića, Dimitrija Milakovića i Aleksandra Andrića, preuzimajući od njih mnoga pogrešna tumačenja i zablude u istorijskoj hronologiji. Tako u istorijskom uvodu knjige, pogrešno datira proglašenje Dušana Nemanjića za cara, navodeći 1356. godinu, a poznato je iz relevantnih istorijskih izvora da je to bilo 1346., dok za godinu smrti navodi 1356. umjesto 1355. godinu.
Pomalo epski djeluje kada prenosi zapažanja o Kosovskoj bici i učešću srpskih velikaša u njoj. Po pravilu, tu se govori o izdaji Brankovića, iako istorijski izvori o tome ne govore ništa. Da bi se opravdao poraz i zadržavala nacionalna tenzija, srpski crkveni krugovi su morali nekome pripisati izdajstvo. Vaclik je nasio na još jedan mit stvoren u odbranu nacionalnog ponosa. On kaže da su se "poslije boja svi sklonili u Crnu Goru, pa čak i prognani Turci, kao što se vidi iz mnogih srpskih narodnih pjesama". Na tom fonu je i priča o vjekovnoj slobodi Crne Gore, i ako se zna da je ona posljednja od svih južnoslovenskih država pala pod tursku vlast, 1499.
U poglavlju koje govori o teritoriji Crne Gore, Vaclik daje par napomena o Duklji, odnosno Zeti, ne pominjući njene vladare Vojislavljeviće. Zatim, nastavlja nabrajati ostale crnogorske dinastije (Balšiće, Crnojeviće, Petroviće) i oblasti i gradove koje su im pripadali u periodu vladanja. Da bi što utemeljenije varirao tezu o suverenitetu Crne Gore, i stabilnosti njenih granica prema susjedima, autor se poziva na hronološki pregled borbe Crnogoraca protiv Turaka kao i njihovu ulogu u ostvarivanju balkanskih interesa Mletačke republike i Austrougarske monarhije. Osnovni izvori za taj period su mu djela Milorada Medakovića i Aleksandra Andrića. Nabrajanje vladara i bitaka počinje sa zetskim gospodarom Balšom III (izostavljajući njegove predhodnike) iz 1410., da bi završio sa knjazom Danilom i 1852/3 godinom (tzv. Omer pašina godina).
Veliki broj bitaka i stalni napadi na Crnu Goru za Vaclika su bili alibi za neke svireposti koje su Crnogorci ponekad ispoljavali. Zato on integralno prenosi razgovor vladike Petra I sa francuskim maršalom Marmonom. "Crnogorski narod je divalj i nečovječan, kao divlji narod i varvari sjeku glave uhvaćenim neprijateljima" - kaže maršal. Na to će Petar I "Gospodine, crnogorski narod je viteški i plemenit. Crnogorci se bore kao plemeniti i slobodni junaci za dragu slobodu. Da sjeku glave zarobljenim neprijatlejima istina je, i tome se nije čudit. Za čuđenje je, međutim, mnogo više to što je francuski narod javno odrubio glavu svom zakonitom kralju. Ovaj varvarski običaj, Crnogorci su, dakle, mogli naučit od Francuza, samo s tom razlikom što oni sjeku glave samo svojim krvnicima, a nikad svom vladaru ili sunarodniku."
Iz hronološkog pregleda borbi, Vaclik zaključuje da su se Crnogorci služili pravom jedne samostalne države koja faktički postoji, s namjerom da se održi kao takva, a što bi pravnici nazvali "predhodno pravo jedne države".
Jača strana Vaclikovog rada je ona koja se naslanja na njegovo stručno usmjerenje. Diplomatska naobrazba u bečkom Terezijanumu omogućila mu je da sa puno autoritavnosti iznosi sudove i teorije o nastanku države u svim njenim modalitetima. "Crna Gora nije ni u kom slučaju pod nečijim sizerenstvom, zato što bi se morala nalaziti u stanju stalne potčinjenosti, bar kada su u pitanju spoljni odnosi.
Uopšte, pogriješili bismo ako bismo htjeli da primijenimo ovaj pojam, tako širok u međunarodnom pravu, na Crnu Goru, jer on sam u sebi sadrži gotovo protivurječnost, dok riječ suverenitet označava upravo potpunu negaciju svake zavisnosti od nekoga spolja, a ograničenje te negacije omogućilo bi uopšte mnogo neodređenih nijansi koje ne mogu da se svedu na brojčani odnos. Ovaj odnos može da se primijeni na primjer na dunavske kneževine, na Moldaviju i Vlašku, pa čak i na nasljednu kneževinu Srbiju, koje se nalaze pod turskim sizerenstvom, ali nikada i na Crnu Goru, čija spoljna djelatnost nije ograničena nikakvom vrhovnom vlašću Porte. Ona to nikad nije ni bila."

Ugovori koji su sklapani sa evropskim državama, bili su spoljašnji znaci crnogorske nezavisnosti

Ugovor o razgraničenju Crne Gore i Austrije iz 1838/39.

Radi animiranja i podsjećanja na dugotrajne veze Crne Gore sa značajnim političkim faktorima u Evropi, Vaclik u poglavu Pravo Crne Gore na poštovanje njenog političkog personaliteta, nabraja sve bitne usluge koje su Crnogorci učinili Austriji, Rusiji i Engleskoj. Tako Austrijance podsjeća na seobu Srba iz 1690., kada su uz crnogorsku pomoć došli na austrijsku teritoriju, zatim na Ugovor iz 1778. koji je Marija Terezija potpisala s Crnogorcima, kojim im garantuje nezavisnost na njihovoj teritoriji. Nije zaboravljena ni predaja Kotora iz 1814., kao ni revolucionarna 1848. u kojoj Crnogorci nijesu uzimali učešća. Ruse podsjeća na uspostavljanje prvih veza sa Crnom Gorom 1711. kada je car Petar Veliki pozvao sve balkanske hrišćane u borbu protiv Porte, a Crnogorci se prvi odazvali.
Od tada datira prijateljstvo i povjerenje između Crne Gore i Rusije koje se potvrđuje i u doba carice Katarine, cara Pavla, a pogotovo za vrijeme zajedničkih ratnih operacija u Boki Kotorskoj kada su porazili Francuze 1806.
Velika ljubav Crnogoraca prema Rusiji, možda nije davala adekvatne rezultate na diplomatskom polju, ali je zato omogućila drugoj strani da priskače u pomoć u vrijeme tzv. gladnih godina koje su Crnu Goru zavijale u crno. Zato je i izjava cara Nikolaja iz 1825. Imala posebnu težinu: "Ne samo da se mora isplatiti zaostala novčana pomoć junačkom narodu Crne Gore, već nikada više ona ne smije da izostane".
Vaclik je u jednom kratkom pasusu analizirao i odnose Petra I sa Englezima. Zajedničkom operacijom 1813. omogućeno je da se osvoje Budva, tvrđava Trojica i Španjola u Herceg Novom.
Idući na to da probudi "savjest velikih", lucidni Čeh, iznosi sve diplomatske odnose i ugovore koje je Crna Gora sklapala sa evropskim zemljama, počevši od Albanije (1592.) pa preko Mletačke Republike do Austrije, Turske, Engleske, Francuske i Rusije. To su u stvari, spoljašnja obilježja po kojima se može ustanoviti nezavisnost crnogorske države. "Ugovori Crne Gore ne sadrže ni jedan elemenat koji je u suprotnosti sa moralom, niti, pak, koji Crnogorci nijesu ispunili prema svojim saveznicima ili koji nijesu mogli da ispune. Nikada nijesu prihvatili ni jednu radnju niti ovlašćenje na štetu nepobitnih prava trećeg, niti ono što je već isključivo odobreno nekome kao predmet ugovora i nikada nijesu obećali neku radnju ili nečije pravo na koje nijesu imali prvenstvo ili pravo raspolaganja. Crnogorci se nijesu nikada putem ugovora potčinili volji Porte, što bi onemogućilo nastavak slobodnog postojanja političkog personaliteta Crne Gore".
Kao treću potvrdu svoje teze, Vaclik navodi i suverenu vlast porodice Petrović - Njegoš. Njeno ustanovljenje pripada unutrašnjem razvoju države i zavisna je jedino od volje crnogorskog naroda. Pošto je knjiga nastala kao političko - pravni manifest za potrebe knjaza Danila, logično, veliki dio rada posvećen je njegovoj vojnoj, političkoj i diplomatskoj akciji, a pod naslovom - Zadaci i težnje knjaza Danila.
To je ustvari, kroki njegovog životnog i političkog bivstvovanja, sa tendencijom isticanja civilizacijskih iskoraka mladog suverena. Knjaževa namjera da privede zakonskim obavezama "neposlušne" Crnogorce, da iskorijeni krvnu osvetu, uvede plaćanje poreza, osavremeni dvor, trebali su po Vaclikovom mišljenju, izazvati odobravanje i simpatije evropskih centara odlučivanja. Sve to nije bilo dovoljno, da se na Bečkoj i Pariskoj mirovnoj konferenciji formalizuje nezavisni status Crne Gore.
No, Knjaz se nije predavao. Čim su objavljeni protokoli Pariskog kongresa, on je hitno poslao specijalne izaslanike na dvorove evropskih sila, potpisnica Ugovora, da izrazi protest na Ali - pašinu izjavu "da je Crna Gora sastavni dio Otomanskog carstva". Ubrzo je, evropskim silama, upućen i Memorandum u kome su sadržane sve Knjaževe želje, težnje i program čitave njegove spoljne politike. Zahtjevi Crnogoraca su sadržani u sljedećem tačkama:
1. da se prizna nezavisnost Crne Gore diplomatskim putem;
2. da se prošire granice Crne Gore prema Hercegovini i Albaniji;
3. da se utvrde granice Crne Gore prema Turskoj na način kako je to urađeno prema Austriji;
4. da se Crnoj Gori ustupi Bar, primorski grad koji se nalazi na njenoj granici.
Sve inicijative sa crnogorske strane bile su uzaludne, pa Vaclik, pomalo sjetno izlaže momenat kada se Danilo obreo 1857. kod cara Napoleona III, da mu lično izloži svoje želje. "Upravo ljubav prema svojim gorštacima, prema svom narodu i želja za nezavisnošću svoje Knjaževine Crne Gore koju je naslijedio, odvela ga je tako daleko".
Kako često biva, inicijatori političkih i istorijskih procesa ostanu uskraćeni za realizaciju svoje ideje. U ovom slučaju, projekat knjaza Danila, okončaće dvadesetak godina kasnije njegov nasljednik, knjaz Nikola, koji će pomenute zahtjeve Crnogoraca materijalizovati na Berlinskom kongresu 1878. godine.

Istorijski presjek crnogorskog naroda, Holeček nekritički preuzima iz radova "patriotske škole"

JOSEF HOLEČEK - "CRNA GORA" - CID, 1995. (PREVEO SA ČEŠKOG BRANISLAV BOROZAN)

Rad Josefa Holečeka (1853-1929), "Crna Gora" (Prag, 1877.) po svojoj strukturi više pripada etnološkoj tematici nego klasičnoj istoriografiji. Međutim, naučna komplementarnost nam dozvoljava da iz njega iscrpimo sve ono što pripada domenu pomoćnih istorijskih nauka.
Zanesen idejom sveslovenstva, Holeček dolazi na Balkan kao ratni dopisnik Narodnih Listi, za vrijeme crnogorskih oslobodilačkih ratova 1876-1878. protiv Turaka. O crnogorskom narodu Holeček je pisao sa neskrivenim divljenjem i ushićenjem: "Bio sam ponosan i likovao sam što sam se obreo među narodom koji prezire život i smrt i oduševljava se velikom opštom idejom kojoj rado prinosi na žrtvu i sebe. U Crnoj Gori našao sam društvo koje s pravom zaslužuje ime naroda. Nema tu ljudi ni suviše niskih ni suviše visokih, oni su sjedinjeni zajedničkim idealnim ciljevima, svi imaju mogućnost da se u borbi za narodni cilj istaknu, imaju isto mjerilo za građansku vrlinu, a ko je stekne, neka je najveći siromah, od svih je uvažavan. Mislim da sam ovdje našao praslovensku narodnu dušu, dušu divnu, zdravu i snažnu, i želja me vuče da je upoznam potpuno i da prodrem i njene dubine".
Holočke, uostalom kao i većina putopisaca, naučnika i istraživača crnogorskog društva u XIX vijeku, negov istorijski presjek, nekritički preuzimaju iz već objavljenih radova tzv. "patriotske škole".
Istorijski uvod o Crnoj Gori je štur i hronološki nepouzdan, tako da se recimo, Duklja po njemu u VII vijeku počinje nazivati Zetom a krajem XV vijeka Crnom Gorom. Pouzdani istorijski izvori to smiještaju u XI vijek, odnosno u sredini XIV vijeka. I on kao i Vaclik čini istu grešku ne pominjući Vojislavljeviće i sa "konfuznog" srednjeg vijeka prelazi na sigurnije tlo, na dinastiju Petrović - Njegoš. O dinastičkom vakuumu koji traje oko 200 godina, počinje i završava se vladikom Vavilom, konstatujući da sa njim počinje period teokratske vladavine u Crnoj Gori. Ni svi Petrovići nijesu hronološki pobrojani u njegovom istorijskom uvodu. U kratkim crtama govori se o vladici Danilu, Petru I, Petru II i knjazu Danilu, a začudo, o knjazu Nikoli svega par rečenica iako je za period od 17 godina Nikoline vladavine mogao lako pribaviti informacije. O vladici Savi i Vasiliju kao i uljezu Šćepanu Malom, govori u odjeljcima koji ne mogu biti prihvatljivi za istorijsku elaboraciju. Pominje još jednu crnogorsku porodicu koja se nametala za savladarstvo. To su Radonjići, koji su po Holočeku kupili guvernadursku titulu od Vukote Ozrinića. Nije mu promakla činjenica da je 1831. Petar II protjerao Radonjiće u Austriju.
Vjerovatno oslanjajući se na Vaclika, i on zastupa tezu o praktičnoj nezavisnosti Crne Gore u odnosu na Otomansko carstvo. Iz niza formulacija, jasno je da mu je rad njegovog zemljaka bio od velike koristi. Nezavisnost Crne Gore potkrepljuje i tezom o crkvenoj jurisdikciji gdje kaže: "Nekadašnja Crna Gora je spadala pod Pećku patrijaršiju još za vrijeme srpskog carstva, međutim, kada je 1763., Porta za male pare prodala Pećki patrijarhat carigradskom patrijarhu, Crna Gora je u crkvenom pogledu sjajno pokazala svoju samostalnost davši se novom srpskom patrijarhu u Karlovcima". Prilično rogobatna formulacija ipak otkriva činjenicu da od 1766. U ckrvenom pogledu Crna Gora ne zavisi ni od koga.
Geografski pregled Crne Gore je prikazan sa puno informacija i može se predpostaviti da je za taj dio knjige imao na raspolaganju mnogo bogatiju i bolju građu nego za istorijski dio. Holeček daje veliki broj podataka koji po svojoj preciznosti mogu biti dobar materijal za istraživače iz te oblasti. Na tako slikovito opisanoj teritoriji on smiješta Crnogorce, "uglavnom, jezika i narodnosti srpske, a vjeroispovijesti pravoslavne", da bi već u sljedećoj rečenici demantovao sebe zapažajući - "Pitaš li ga za vjeru, odgovoriće Crnogorac da je Srbin, pitaš li ga za narodnost, reći će da je Crnogorac. U detaljnoj antropološkoj analizi Crnogorca, Holaček ih opisuje kao ljude srednjeg rasta, skladno građane, okretne i izdržljive. Posmatrajući ih iz sociološkog ugla, "sa naukama nijesu daleko dogurali, šalu ne trpe na svoj račun, lična čast im je najveća vrlina, nestašicu i siro-maštvo podnose kao filozofi, a puška im je skoro milija od žene". Ipak je primjetno da Holaček mnogo više sluha pokazuje za vrline crnogorskog bića nego za njegove mane.
Odnos između muškarca i žene vidi kao sličan onome koji je postojao u Sparti. Spartanski duh u muško-ženskim odnosima, uprkos savremenim shvatanjima, Holeček ne izlaže pokudi. O Crnogorkama, Holeček piše s posebnim divljenjem, i to je, možda najljepši traktat napisan o ženama ovog podneblja iz pera jednog stranca. Na njega je fascinantno djelovao jedan primjer iz Rovaca koi je preuzeo od Medakovića, a tiče se jedne tobelije (virdžine). Djevojka koja je nosila mušku odjeću i oružje "dala je zavjet svojim roditeljima, koji nijesu imali sina, da će vječno ostati djevojka i da će mijenjati oca u domaćinstvu i na bojnom polju. Ostalim muškarcima nije ni padalo na pamet da je to, u stvari žena, i ponašali su se sa njom zaista kao sa čovjekom".

Po Holečeku, najveće zasluge za razvoj školstva u Crnoj Gori pripadaju knjazu Nikoli Petroviću

Sociološko-etnološko prodiranje u strukturu crnogorskog društva Holeček nastavlja opisom privrednih prilika u Crnoj Gori, načina organizacije domaćinstva, objekta u kojima žive, te podjelom stanovništva i na toj osnovi imovine s kojom Crnogorci raspolažu. Tu su i državni prihodi i rashodi izvedeni po stavkama.
Razvoj kulture i obrazovanja, Holeček tretira od perioda Crnojevića, kada je štampana prva knjiga na slovenskom jugu, Oktoih. Zatim, po njemu slijedi 300-godišnji kulturni mrak kojega je djelimično razgrnuo vladika Vasilije, sa prvom kratkom istorijom Crne Gore, štampanom u Rusiji 1754. godine. Petar I, nastavljajući stopama svoga prethodnika, piše prvi Zakonik 1796 ali nas autor dovodi u dilemu da li je pominjanjem ovog Zakonika mislio na Stegu, jer je 1798. napisan Zakonik crnogorski i brdski od 16 članova da bi 1803. bio dopunjen sa još 17 članova. Nasljednik Petra I, Petar II, ubrzano je radio na obrazovnoj emancipaciji Crne Gore, tako da je 1834. ustanovio prvu osnovnu školu na Cetinju, štampariju u kojoj se 1835. štampa i almanah "Grlica". Po Holečekovom mišljenju, najveće zasluge za razvoj školstva u Crnoj Gori pripadaju knjazu Nikoli. On osniva bogosloviju, dovodi učitelje, formira četvorogodišnju školu, uvodi nove naučne discipline i konačno 1869. pokreće prvu žensku školu.
Odnos vladara prema narodu bio je uzročno-posljedičan. Vladar je morao biti za primjer u svim oblastima života, jer je imao jaku konku-renciju u svakom Crnogorcu, po opštepoznatoj narodnoj izreci "prvi među jednakima". Glavar ne izbjegava bitku, već je njegova dužnost da u boju bude prvi i najhrabriji, jer je samo takav mogao vladati. Međutim, Crnom Gorom je vladao i čovjek koji je "viđen" kao ruski car Petar II i kojega će Crnogorci svesrdno prihvatiti. Period vladavine Šćepana Malog i sve kontroverze oko njegove autentičnosti, Holeček je detaljno opisao, služeći se vjerovatno dobrom dokumentacijom i još živim sjećanjem ljudi koji su ga okruživali prilikom boravka u Crnoj Gori.
Ugled u narodu, Petar I je stekao na taj način što je porazio Turke na Martinićima i Krusima, i što je na sve načine suzbijao krvnu osvetu koja je u patrijarhalnom društvu odnosila veliki broj života. Njegova riječ je imala snagu mača, a kletva dublji, sociološko - religiozni smisao od kanona. Nasuprot njemu, Petar II se priklonio strogosti, što je popr-avilo odnose u društvu. Holeček kaže: "Svako veče dolazili su Crnogorci k njemu u Biljardu na sjednik. Vladika je sjedio među svojim Crnogorcima kao otac u porodici. Svakome je bilo dozvoljeno da o svemu govori i zbija najrazličitije šale. Vladiku su originalne ideje njegovih Crnogoraca veoma zabavljale, pa se smijao i veselio zajedno sa njima".
U vrijeme kada u Crnoj Gori nije bilo organa centralne vlasti, sudsku vlast su vršili plemenski glavari i ona je bila podijeljena i nezavisna u svakom plemenu. Dugo su se Petrovići upinjali da profunkcionišu državne institucije a samim tim i sudstvo. Tako će Petar II obrazovati Senat, gvardiju i perjaničku gardu. Senatu je odredio stalno mjesto na Cetinju, a gvardiji na Rijeci Crnojevića gdje se sudilo tri puta nedjeljno. Senat je sačinjavao 12 najistaknutijih crnogorskih starješina, što je trebalo da zada udarac plemenskom separatizmu. Gvardija je rješavala manje sudske sporove i održavala red i bezbjednost po plemenima.
Holeček ne pominje formiranje perjaničke garde koja je bila vladičina zaštita. Snaga državnih institucija, po Holečeku, zaživjeće tek 1855 godine, kada je "knjaz Danilo izdao nov, proširen zakonik, sada 95 paragrafa, kojim su bili obuhvaćeni i oni Petra I. Zadržao je oba suda Petra II, s tom razlikom što je gvardiju preimenovao jednostavno u "sud". Striktnom primjenom zakona, dobrim dijelom se suzbila jedna od najvećih nesreća koja je pogodila Crnu Goru, krvna osveta. O njoj Holeček kaže: "Potreba za osvetom imala je korijen u veoma lijepoj osobini Crnogoraca da se ne daju gaziti niti vrijeđati. Ali, greška je bila u tome što su sa svojim primitivnim nazorima, o nanešenoj uvredi sami odlučivali i kažnjavali je. Tako se dešavalo da zavađeni pojedinci povuku za sobom cijelo pleme. Nakon toga se prolivala bratska krv sa većom strašću nego u ratu sa Turcima".
U nekoliko posebnih separata, pri kraju svog rada Holeček daje etnološki prikaz pojedinih društvenih fenomena. Tako on prepoznaje pet vrsta kumstva: vjenčano, kršteno, šišano, iz bijede i iz osvete. Funkciju krštenog kumstva izdiže na nivo najznačajnijih. Najsvečaniji dan u godini za Crnogorca je "krsno ime" ili slava, koji se srećni dan iščekuje cijelu godinu. Toga dana se izvodi ritualni vjerski obred čijoj svečanosti doprinosi i nošnja za takve prilike i neuobičajeno bogata trpeza, da bi se sve to na izmaku dana krunisalo na guvnu uz kolo ili uz pucanje iz pušaka. Inače, Crnogorcima je od svih zabava najmilije gađanje u metu, bacanje kamena i skakanje iz mjesta.
Svadbeni čin je u knjizi opisan do tančina. Od vjeridbe pa do prve bračne noći, toliko je emotivnog naboja koji daje dobru podlogu za savremenu koreodramsku nadgradnju.
Prolazeći kroz sve strukture crnogorske zajednice, Holeček, logično, svoju knjigu završava obradom pogrebnih običaja. Kao poseban dodatak u knjizi nalaze se i tri pjesme Petra II - Plač tri tavničara, Sinovi Ivanbegovi i Pohara Žabljaka.

Kao Zeta je padala i povlačila se, kao Crna Gora je ginula, moćala, pobjeđivala i postala slavna

Pored pomenutog djela, Holeček je posvetio Crnoj Gori gotovo cijelu ediciju: Za slobodu, 1878 - 1880; Crnogorske pripovjetke, 1880-1881; Crna Gora u miru, 1883-1884; Junačke slike crnogorske, 1884-1889; U Crnu Goru i Crna Gora krajem stoljeća, 1899.

LUDVIG KUBA - "U CRNOJ GORI"
(S češkog preveo Branislav Borozan)

Treći Čeh koji je posjetio Crnu Goru a predmet je ovog rada, bio je Ludvig Kuba (1863/1956.), folklorist i slikar, koji će 1892. godine objaviti studiju pod nazivom "U Crnoj Gori", baveći se neobično vrijednom i do tada neobrađenom građom iz njene kulturne istorije.
Zapisivanjem narodnih melodija i istraživanjem muzičkog folklora, dakle, melografijom, se ni do danas niko nije profesionalno bavio u Crnoj Gori. Kubina studija o melografskim karakteristikama Crne Gore je prvijenac u ovoj oblasti.
Kuba je proputovao gotovo čitav slovenski svijet, bilježeći i proučavajući narodne pjesme, opisujući narodne instrumente i sve što je u vezi sa folklornim muzičkim stvaralaštvom. Svoja zapažanja sa preduzetih putovanja, Kuba je prenosio i kroz mnogobrojne crteže i ilustracije.
Rad etnomuzikologa na terenu, kako kaže Slobodan Jerkov u uvodu knjige, je "veoma složen i počinje pronalaženjem dobrog pjevača. Potom slijedi upoznavanje s njim i izolovanje kako bi se odobrovoljio da zapjeva. Često do konačnog cilja prođu dvije ili tri godine jer se s jednim pjevačem radi duže vrijeme, naročito ako on zna mnogo pjesama. Kada se djelimično obavi i završi strpljivi i naporni sakupljački rad, treba prikupljeni materijal transkribovati, razraditi i klasifikovati, i na kraju tako sređeno gradivo predati da se štampa."
Kubin rad "U Crnoj Gori" nastao je tokom njegovog boravka 1890. i 1891. godine u Crnoj Gori. Pored sakupljačkog rada i melografskih analiza, Kuba opisuje prirodu, naselja, ljude, događaje kojima je prisustvovao, kao i dva zasebna istorijska osvrta na Crnu Goru.
Na putu od Kotora ka Njegušima, inspirisan porodičnom kućom Petrovića, Kuba pravi istorijske reminiscencije o Crnoj Gori. Po svoj prilici, Kuba se u ovim osvrtima oslanjao na rad Pavla Rovinjskog koji je u to vrijeme boravio u Crnoj Gori, ispitujući lokalitet Duklje. Postoje podaci da su se češki muzikolog i P.Rovinjski jednom prilikom sreli u Podgorici. Istorijski osvrt piše u narativno-literarnom maniru, što je i za očekivati od jednog etnomuzikologa kome je klasična istoriografija samo pomoćna disciplina u etnomuzikološkim istraživanjima. Dakle, istorijski pristup je više informativnog nego naučnog karaktera, sa naglašenom dozom slovenosrpstva, što se posebno uočava u dijelu posvećenom srednjovjekovnoj istoriji, gdje uvodi termin - balkansko srpstvo.
Kuba nam daje informacije o vladavini dva Nemanjića, Stefana i Dušana, Kosovskoj bitci, padu Bosne i Hercegovine pod tursku vlast kao i Srbije. "Ni ove promjene nijesu dotakle ni u čemu samostalnost i slobodu Zete. U to vrijeme je na tron kneževine Zete došao rod Crnojevića, od kojih se prvi, Stefan, istakao neobičnom hrabrošću protiv Turaka. Ali već je drugi među njima, Ivan, čija slava i veličina u pamćenju ovog zahvalnog naroda živi u pjesmama i do danas, bio prinuđen da svoju prijestonicu na Žabljaku u blizini Skadarskog jezera spali, da ne bi mogla poslužiti neprijatelju, i da se povuče visoko u najbrdovitije djelove svoje države, koji su se bez sumnje još tada zvali - Crna Gora".
Kuba navodi i odlazak Ivanovog sina Đurađa u Veneciju i konstatuje da se iza toga, svjetovna i duhovna vlast sjedinjavaju u liku cetinjskog vladike. Prvih devet vladika su birani iz različitih crnogorskih plemena sve do 1697. kada je za vladiku izabran Danilo Petrović "od koga je vladarsko žezlo ostalo do dan danas u porodici njeguških Petrovića". To su za Kubu bili oni koji su u Crnoj Gori na Badnje veče 1702. pripremili "Vartolomejsku noć za sve poturice koje nijesu dobrovoljno napustile zemlju". Zatim pominje bitku na Carevom lazu 1712. gdje je zaplijenjeno 86 barjaka od Turaka, Kruse i pogibiju Bušatlije sa njegovih 26 oficira, Grahovo, Vučji do, i "ko zna kako se sva ta slavna bojišta, zbog kojih su Crnogorci postali predmet divljenja cijeloj Evropi, zovu".
Dolasci Turaka do Cetinja u tri navrata, nijesu promakli njegovoj pažnji, a posebno onaj iz 1714. kada je Numan - paša Ćuprilić pogubio 37 crnogorskih glavara koji su bili pozvani kod njega u goste. U svom kratkom istorijskom osvrtu ne bavi se periodom vladanja Petra I, Petra II, knjaza Danila i Nikole, već na samom kraju daje sažeto istorijsko pamćenje u nekoliko rečenica: "Crnogorci su zapravo Zećani, tj. zetski Srbi, Crna Gora, pak, u ćošak pritiješnjena nekadašnja Zetska župa, koja se nekada zvala knjaževstvo pa i kraljevina i koja je bila kolijevka srpskog carstva. Ono je, kako se brzo raširilo, tako i propalo, ali je jezgro ostalo ne samo netaknuto, nego i ojačano i omoćano velikom prolivenom krvlju. Samo se ime promijenilo. Ipak se do zetske tradicije sada u Crnoj Gori mnogo drži. Izdavan je časopis "Nova Zeta", u Cetinju je izgrađen Zetski dom.... Kao Zeta je ginula, padala i povlačila se, a kao Crna Gora pobjeđivala, moćala i postala slavna!"

Kuba je u Podgorici naišao na muzičko blago zbog koga je i imalo smisla doći u Crnu Goru

Opisujući Cetinje, Kuba nabraja zadužbine Petrovića od Petra I do knjaza Nikole. Neočekivani susret sa knjazom Nikolom znatno mu je olakšao istraživački rad po Crnoj Gori i pronalaženje najadekvatnijih osoba od kojih je mogao preuzeti autentične melografske zapise. No i bez takve preporuke, Kuba je po Crnoj Gori bio rado viđen gost. Što zbog čuvenog crnogorskog gostoprimstva, to i zbog slovenske solidarnosti prisutne u narodu. Kuba navodi interesantan primjer, zatvorenika koji slobodno šeta ispred zatvora i komentariše:
"Brat Čeh, Česi - sivi sokolovi! Kao mi protiv Turaka, tako se i oni protiv Njemaca bore. Mi mačem na bojnom polju, a oni perom na polju političkom. Junački se bore i slavno će pobijediti! Kako i ne bi, najnapredniji su među Slovenima. Živjeli Česi!"
Knjazu Nikoli i njegovom odnosu prema Crnogorcima, radu na kulturnoj emancipaciji Crne Gore, njegovim govorima, Kuba je posvetio cijeli odjeljak. Govoreći o Knjazu, plastično je opisao njegove familijarne odnose u raznim situacijama, ne zaboravljajući da spomene i knjaževog zeta, srbijanskog princa Petra Karađorđevića koji je tih godina živio na Cetinju.
Kuba sa pijetetom pominje knjaginju Milenu, koja se u vrijeme njegovog boravka vraćala sa uspješno završenog liječenja. Povodom njenog oporavka, na Cetinju je priređeno veliko slavlje. Ton svemu tome, davao je Kubin zemljak, František Vimer, kapelnik crnogorske knjaževske muzike. "Po raspoloženju naroda vidjelo se da se približava trenutak njihove radosti i slavlja. Odmah zatim začu se sa Tablje topovska salva, koja je odjekivala okolnim brdima. Gospodin Vimer, obučen u slikovitu crnogorsku nošnju sa pripasanom sabljom, Danilovim krstom na prsima i blještavom lirom na kapi, žurio je sa svojim pukom muzičara - vojnika prema dvoru... Vimer je pred dvorom zvucima veselih čeških pjesama oživio ovaj kameniti crnogorski ambijent".
Ostajući na polju muzike, Kuba napominje da je prvi crnogorski kapelnik bio Čeh, po imenu Šulc, kojega su Crnogorci zvali "Šulac". On je Crnoj Gori podario i oficijelnu himnu "Ubavoj nam Crnoj Gori". Poslije kraćeg prekida u muzičkom životu Crne Gore, Vimer će 1879. godine, nanovo pokrenuti muzičke tokove" a da nije imao niti nota, niti instrumenata, pa čak ni muzičara!... Knjaz mu je odredio pristojnu platu, dao da mu se iz mase crnogorskih momaka izabere četrdesetak, zatim novčana sredstva i odriješene ruke da nabavi muzičke instrumente".
Poslije Cetinja, Rijeka Crnojevića je bila sljedeća stanica na njegovom putu. Živopisno mjesto, koje je dobilo ime po Ivan-begu Crnojeviću, bilo je prvo mjesto gdje su ga zadesili istraživački problemi. Te godine, grip - florenca, kako su ga Crnogorci zvali, odnio je veliki broj života, pa zbog korote teško je mogao naći raspoloženog muškarca da zapjeva. I kad bi ga našao "bilo je slučajeva, da mi je čovjek htio učiniti po volji, ali je otvorivši usta ostajao bez glasa, znači nedostajalo mu je ono što je najpotrebnije - raspoloženje". Ali na sreću, u Rijeci je imao priliku da upozna autora štampane zbirke pjesama "Mač i gusle", Nikolu Bastaća. Ta zbirka je štampana 1886. u Splitu i prodata u pretplati, u tiražu od 1200 komada. Pravi cilj ovih stihova nije bila poezija već istorija. Autor je opisivao bojeve u kojima je učestvovao, a tamo gdje nije, služio se iskazima "časnih ljudi". U utvrđivanju istorijske istine pozivao se na onu narodnu izreku "ni po babu ni po stričevima, već po pravdi Boga jedinoga".
Iz Rijeke, preko Carevog Laza, Kuba je nastavio za Podgoricu, putem koji je bio dug 28,5 km i kojeg je trasirao vojvoda Mašo Vrbica. Kako kaže Kuba "put je bio rađen za rusko žito i ruski novac, koji su bili ovamo poslati da ublaže bijedu koja je zadesila ove krajeve...". Na cijeloj dužini puta, od Podgorice do Rijeke radilo je 6 000 ljudi".
Podgorica se sastojala iz dva dijela: Stare varoši i Mirkove varoši. Ovu drugu je po završetku puta 1876-1878., podigao knjaz Nikola, a nazvana je po njegovom ocu. Varoši dijeli rijeka Ribnica, a još više stanovništvo, način gradnje, stil života, izgled ljudi. Kuba nam daje i jedan interesantan statistički podatak koji pokazuje broj i odnos stanovništva 1889. u Podgorici. "Ukupan broj porodica je 912, od ovog broja je 2.296 ljudi - pravoslavno stanovništvo, muslimana ima 1745 i 71 katolik, stranih katolika i muslimana 66 i 110 Cigana. Dakle, ukupno 4.288 stanovnika. Svi oni žive u slozi, u svojoj vjeri, mole se bogu u osam džamija, jednoj pravoslavnoj i jednoj katoličkoj crkvi".
Kuba je u Podgorici portretisao veliki broj ljudi koji su mu izdržljivo pozirali, uprkos tome što imaju jednu manu - "marljivo prate ruku crtača i bez milosti insistiraju na detaljnoj "izvedbi" do posljednje sitnice. Svakom modelu morao sam savjesno nacrtati svako njegovo "puce". Medalje koje sam htio preskočiti, reklamirali su veoma odlučno".
U Podgorici je naišao na pravo muzičko blago zbog kojega je i imalo smisla dolaziti u Crnu Goru. Na prikupljanju i pronalaženju pjevača od velike koristi mu je bio, u muzičke prilike Crne Gore, dobro upućeni Vimer.

Ludvig Kuba: Nema mjesta u cijeloj Evropi gdje stranac može biti tako siguran, kao u Crnoj Gori

Od velikog značaja za Kubin rad bio je i susret sa Pavlom Rovinskim koji je u to vrijeme ispitivao lokalitet Duklje. "Čuo sam da o njemu mnogo govore, međutim, nikad ni jednu riječ koja ne bi bila pohvalna, koja ne bi izražavala, ako ne ljubav, onda bar posebno poštovanje. Na daljem putovanju mi se činilo da putujem u njegovom društvu... Ne znam, s druge strane, da li će Crna Gora podnijeti težinu njegovog odlaska. U Rovinskom će žaliti samo jedno srce, a u Crnoj Gori će žaliti hiljade srca".
Dio knjige posvećen Vasojevićima, u stvari je poglavlje za turiste. Slogan "Hitajte u Crnu Goru", predstavlja turistički poklič, pa je ovo poglavlje zapravo obrađeno na način turističke propagande. Uz instrukcije na koji se način putovanje u Crnu Goru može izvesti i šta se može vidjeti, Kuba kaže: "Nema mjesta u cijeloj Evropi gdje stranac može biti tako siguran, kao u Crnoj Gori, gdje ćete naći ono čisto poštenje koje se u našim civilizovanim krajevima gaji samo u staklenicima, jer se inače nigdje ne hvata, pošto izumire".
Na tri sata od Podgorice je selo Bioče, bolje reči Begov han, jedan od mnogih po Crnoj Gori. Oni su ujedno bili i preteče razvoja hotelijerstva. U hanu je Kuba naišao i na jedan od najrasprostranjenijih instrumenata u Crnoj Gori, gusle, koje posjeduje svaka iole bogatija kuća. Pišući o načinu guslanja, Kuba bilježi notnu skalu, opisuje položaj pjevača, njegov ritualni početak pjevanja kao i uvodni predspjev:
"Sve na slavu boga milosnoga, i u zdravlje knjaza svijetloga, i njegova sva tri nasljednika, i svijetle knjaginje Milene! Bog im dao zdravlja i veselja, a potomke pjesmom da pjevamo".
Na putu po Vasojevićima susreo se i sa znamenitim ustaničkim vođom iz Buča, Pantom Cemovićem. Iz razgovora sa njim saznao je da su Buče poslije razgraničenja pripale Turskoj, i da je to Panto teško podnio. Usput mu je ispričao sve o svom burnom ustaničkom životu i o nastanku plemena Vasojevićkog.
"Praoca Vasojevića narod je nazvao Vaso. Vaso je sa još četvoricom svoje braće: Krasom, Otom, Pipom i Ozrom, došao navodno iz krajeva koji danas pripadaju Austriji...Kraso se poturčio. Njegovo pleme je sada u Staroj Srbiji i zove se Krastenići. I brat Oto se poturčio i osnovao pleme Hota u Skadarskoj Albaniji. Pipo je postao osnivač nadalekog crnogorskog plemena Pipera, a Ozro Ozrinića, koji su takođe u Crnoj Gori, i to u Čevu."
U Lijevoj Rijeci je doživio još jedno neobično muzičko iskustvo. Djevojčica koja nije mogla da pjeva pred njim od stida, zapjevala je kada se sakrila iza drvene ograde ("Anđelija ružu brala...").
Od Lijeve Rijeke, preko Veruše i Bara Kraljskih, Kubu je put doveo do Andrijevice koju je kako kaže Holeček, "krasno opisao". Andrijevica je imala i poštu i telegrafsku stanicu, ali zbog velikih snjegova ništa nije funkcionisalo. Međutim, dobra zamjena prekinutim vezama između Andrijevice i Cetinja bio je Milutin Marko Mijušković, u narodu poznat pod imenom Telegraf, zato što je za nevjerovatno kratko vrijeme prelazio tu distancu. U Andrijevici je Kuba prisustvovao i javnom sudskom procesu koji je vodio kapetan Jevrem Bakić, a u sporu su bili tri Turčina i jedan Crnogorac, povodom nestanka jedne ovce.
Za Kolašin, Kuba navodi da je pripao Crnoj Gori nakon "veljeg rata" i da je uglavnom naseljen izbjeglicama iz susjednih turskih krajeva. Tu je zapisao jednu od najljepših uspavanki koju je čuo na svom putu. Oduševljen Moračkim manastirom, prekorno komentariše: "Ovdje možemo proučavati karakteristične ornamente, pola milenijuma stare slike na drvetu - a ipak se do sad nije našao niko ko bi ovaj dragulj Crne Gore do detalja precrtao i popisao! Njegova starost je očita, jer sve što ovdje pronalazimo, jeste plod blagostanja - a o tome Crna Gora već 500 godina ništa ne zna!"
U Drobnjacima, kod Mitra Cerovića, u selu Tušini, naišao je na iskren interes za svoj rad. Mitar mu je nudio i svoje usluge:
"Ovdje ste došli na pravo mjesto roda Cerovića, proslavljenih crnogorskih orlova. Dakle, i ja ću vam napisati neku pjesmu...",
ali Kubin komentar o njegovom talentu govori sve: "Žao mi je što ne mogu sa sigurnošću reći, da li je Mitrov pjesnički talenat veći od njegove stihotvoračke vatre". Kuba je naravno, ovom prilikom bio zasut pohvalama i pričama o Novici Ceroviću.
Od Tušine, preko Šavnika, pa do Nikšića, bila je sljedeća maršruta češkog istraživača. Nikšićka nahija sa dijelom Hercegovine je pripala Crnoj Gori u posljednjem ratu. Pjevača je u nikšićkoj čitaonici brzo našao kao i u gostionici gdje je zapisao "izrazito patetičnu i u svojim melodijskim linijama vrlo lijepu pjesmu, čiji sentimentalni tekst, sam doduše pronašao, u Dalmaciji i u Sloveniji, ali sa drugom melodijom." ("Aj, kako možeš, bolan Jovo...") Plač jednog nikšićkog djeteta mu je omogućio da zapiše i jednu uspavanku koja je dijete uvela u miran san ("Spavaj sine, bog ti na pomoći...")
Spuštajući se iz Nikšića prema Bjelopavlićima, Kuba je posjetio manastir Ostrog, slovenski Jerusalim, "koji nekoliko puta godišnje okuplja 20-30 000 hodočasnika iz Crne Gore, Dalmacije, Hercegovine, Bosne, iz Stare Srbije, i to ne samo pravoslavce, već i Turke i Cigane".

Nekritički romantizam i panslavizam je bio zajednički usud čeških putopisaca u Crnoj Gori

Na hodočašću je Kuba primijetio i francuskog ambasadora Žerara koji je za tu priliku došao sa Cetinja. Kuba nije propustio da navede događaj iz 1853. kada je vojvoda Mirko Petrović sa dvadeset Crnogoraca uspio dugo da odolijeva turskim napadima dok mu nije stigla pomoć od 2 000 Crnogoraca.
Pored Crmnice, Bjelopavlićka ravnica je do 1878. bila jedina poljoprivredno obradiva površina u Crnoj Gori. Centar ovog kraja je Danilovgrad u kome je stalan gost, kako kaže Kuba, bila malarija.
Poslije ponovnog dolaska u Podgoricu, put ga je dalje odveo ka jugu odnosno prema Virpazaru (U Vir, a ne samo u Rim, vode svi putevi!), zatim prema Baru i Ulcinju.
Na putu koji spaja Virpazar sa Barom, Kuba je primijetio, u odnosu na drugi dio Crne Gore, privredno blagostanje, lijepe kamene kuće i vinograde. Kroz Boljeviće, Limljane i sa druge strane Sutormana, preko sela Tuđemila, stiže se do Bara, gdje se nalazi katolička biskupija, a u polju na obali mora, dvorac knjaza Nikole i njegovog zeta Karađorđevića.
U Ulcinju je Kuba dobio dragocjene informacije od tamošnjeg učitelja Mitra Ivelića. "Ulcinj je crnogorska varoš u Primorskoj nahiji, a na Jadranskom moru: ima preko 5 000 stanovnika i po veličini je drugi grad u zemlji. Kuća ima oko 1000:250 pravoslavnih, 30 rimokatoličkih, a ostale su muhamedanske. Pravoslavnih kuća u tursko vrijeme nije bilo više nego sedam, ali, bila je ovdje i pravoslavna crkva. Ulcinj se dijeli na stari grad i varoš. Stari grad se uzdiže na brdašcu iznad mora. U starom gradu je oko 80 kuća, 2/3 su prazne a jedna nastanjena. U tim domovima žive mornari, većinom kapetani. Varoš se dijeli na Pristav, Pazar, Meterize, Novu mahalu itd. Kuće su kao svuda u turskim gradovima. Kod pristaništa je nekoliko kuća po evropskom ukusu. Najljepši su knjaževski dvorac, vojvodin dom, kuća mitropolita Kosanovića, škola i još nekoliko kuća skadarskih trgovaca koji ovdje ljeti dolaze na kupanje. U Ulcinju sjedi guverner primorske nahije." (prim. R. P. - Simo Popović)
Svoje putovanje po Crnoj Gori Kuba završava sa izlaskom na Lovćen, i dvijema visokim posjetama. U jednu od njih, bio je pozvan, a u drugu je išao sam. Prva je bila posjeta knjazu Nikoli, a druga, vladici Radu. Pred sam odlazak iz Crne Gore, Kuba kaže: "Svuda naokolo toliko kamenja - a koliki iskri sam iz njih iskresao! Svugdje naokolo toliko siromaštva - a koliko slobode sam ovdje pronašao! Svuda toliko pustoši i zanemarenosti - a koliko poštenjaka i mudraca sam ovdje upoznao!"
U Kubinom radu "U Crnoj Gori", nalazi se 70 crnogorskih narodnih pjesama sa notnim skalama. Pored toga, tu je i oko 200 crteža koje osim umjetničke vrijednosti imaju i arhivsku. Naime, vjerodostojni tragovi materijalne kulture toga doba, sačuvani u njegovim crtežima, omogućavaju nam danas, da na osnovu njih vršimo restauratorske zahvate.
Nekritički romantizam i panslavizam je bio zajednički usud sve trojice čeških putopisaca u Crnoj Gori. Ako se ima u vidu da je XIX vijek u slovenskom svijetu protekao u znaku borbe za konačnu državnu i nacionalnu emancipaciju od velikih imperija, i da se u tom kontekstu Crna Gora nametnula kao slovenska Sparta, koja je svojim, gotovo mitskim primjerom nadahnjivala i podsticala oslobodilačke težnje, nije teško shvatiti otkud interes ove trojice Čeha ali i drugih evropskih namjernika da je bliže upoznaju.
U namjeri da se razumiju, ne i opravdaju objektivni nedostaci ovih studija posvećenih Crnoj Gori, koji se najčešće manifestuju kao istoriografska aljkavost i olako preuzimanje zatečenih interpretacija, umjesno bi bilo napomenuti da je istorijska nauka na cijelom slovenskom jugu, posebno u našim krajevima, još uvijek patila od nepouzdane, narativne, epsko-mitske nadgradnje.
Kako su se Crnogorci većim dijelom svoje istorije bavili sobom i oružjem, tj. sopstvenim opstankom, istorijski prilozi "izvanjaca" su bili rijetki i vrijedni svjedoci njihove prošlosti. Uglavnom, bez velikih naučnih pretenzija, istorijski radovi o Crnoj Gori s kraja prošlog vijeka, dobrim dijelom su opterećeni ličnim pretenzijama i političkim projekcijama samih autora. Dobre namjere, panslovenska solidarnost, ushićenje Crnom Gorom i divljenje prema njenoj oslobodilačkoj borbi i političkoj nepotkupljivosti nijesu uvijek bili garancija vjerodostojne i objektivne istorijske analize. Šta više, pokazalo se da im je to bila - osnovna slabost.
Ipak je nesporna činjenica, da je uloženi istraživački trud i dar zapažanja koji je karakterisao Vaclika, Holečeka i Kubu, rezultirao vrijednim i indikativnim istorijskim, antropološkim, sociološkim i etnološkim prilozima o Crnoj Gori u XIX vijeku, koji predstavljaju i danas nezamjenljiv doprinos savremenoj istoriografiji i njenim pomoćnim disciplinama. Njihov doprinos je posebno vidljiv u oblastima koje ni savremena naučna misao nije razvila u dovoljnoj mjeri, a to su karakterologija, studije mentaliteta, folkloristika, muzikologija, etnografija, pa čak i geografija.