Pavle Ljumović:
IVAN MILUTINOVIĆ MILUTIN, ČOVJEK I RATNIK

Ivan Milutinović u Drvaru, prvi s lijeva

Ratovi rađaju junake i predvodnike. Oni ištu pomen, pisanu riječ - zahvalnosti radi. Jedan od njih je i Ivan Milutinović, čovjek i ratnik - legenda. Ovi redci štiva su hronika o Ivanu Milutinoviću, hod za njegovim životnim stopama - riječju hroničara

Al' tirjanstvu stati nogom za vrat...

Znameniti politički mislilac iz perioda Prosvjetiteljstva Monteskije, pored ostalog zapisa: "Srećni su oni narodi koji su imali dosadnu istoriju". Crnogorci nijesu imali sreću da pripadaju tim narodima. Naprotiv, oni su, voljom tuđih imperijalnih interesa imali sasvim drugačiju istoriju, koja svjedoči o smutnim vremenima, o ljudima i narodima, o ratovanju i žrtvovanju male države Crne Gore, opkoljene sa sviju strana i suočene sa tuđom silom i nasiljem. Pred tim otporom raznim zavojevačima i njihovim nastojanjima poništenja Crne Gore, mora da se zastane u mislima, da se upita i zapita, duboko misli i promišlja: šta je Crnu Goru i Crnogorce održalo da opstanu? Odgovora, naravno, ima više, ali nijedan ne bi mogao da prenabregne ono što čini srž etničkog bića Crnogoraca: "Al tirjanstvu stati nogom za vrat...", kako to napisa veliki vladika Rade.
Piperi su jedno od crnogorskih brđanskih plemena koje je stvaralo i stvorilo svoje ime i pojam o sebi neprestanim ratovima, od kad su došli na ove prostore - kamene i surove. Izrasli su na tom tvrdom kamenu, pa i pesnica im tvrda, a pogled plamen. Na svojim plećima, koščatim i umornim, život svoj su nosili, pisali su oni svoju istoriju - krvlju upamćenu - jurišajući na osvajača prsimice, čuvajući svoje domove, svoju čeljad i svoje granice.

Život na vjetrometini

Živjeli su oni tu na piperskoj vjetrometini, šibani vjekovima svim nedaćama i zlima što čovjeka mogu zadesiti. Ali, uprkos svemu, oni su tu opstajali i ostajali, jer nijesu imali kud otići. Branili su svoje plemenske granice, a svaki korak nazad pred osvajačem je jedno selo uništeno, domovi spaljeni - a nema ih mnogo, jedan dio zemlje izgubljen, a i nje je malo, jedva toliko da prehrani Pipere, i to kada su godine rodne - a i one su bile rijetke.
Piperi vole svoju zemlju, onako posnu i surovu, punu sivila i kamenja, na njoj su oni vjekovima živjeli u svom bratstvu i svom plemenu. Znali su da izvan svoga doma, svoga plemena i svojih krvnih zajednica oni nijesu ono što jesu - žrtve ideje slobodarstva, čojstva i junaštva. Rat im je često bio zanimanje, a ratova je bilo mnogo, i tako vjekovima. Sve se stopilo u jedno - i slobodarstvo i rat, i čojstvo i junaštvo. Kazivanja su to što ištu neiskazive riječi, mit mučenika i veličine, koji i sada žive u piperskom narodu.
Ratovi, i oni raniji, i ovi iz novijeg vremena, rađaju junake i predvodnike. Oni ištu pomen, pisanu riječ - zahvalnosti radi. Jedan od njih je i Ivan Milutinović, čovjek i ratnik - legenda ... Ponos je on Pipera, pri sjećanju na njega i starci kape skidaju.
Ovi redci štiva su hronika o Ivanu Milutinoviću, hod za njegovim životnim stopama - riječju hroničara.

Zavičaj i djetinjstvo

Ivan Milutinović se rodio u živopisnom piperskom selu Stijeni, u zaseoku Cerovice, 23. oktobra 1901. godine, prve godine Dvadesetog vijeka. Već svojim rođenjem obradovao je roditelje i plemenike. Muško dijete - jedna puška više, nastavak loze, korijena i imena, a imao je što nastaviti.
Milutinovići u Cerovicama su nastavak bratstva Božovića, koji su od Božidara Vukotina, prvog vojode piperskog, davali Piperima vojvode, serdare i glasovite junake, poput Savića Radojeva. Promijenili su prezime ali su sačuvali stare viteške tradicije. Barjak im je bio ponos i porodična relikvija, čuvali su ga bolje od života, umirali su na bojnom polju pod najljepšim mrtvačkim pokrovom - vojničkim barjakom.
Djed Ivanov, Vukalica bio je barjaktar. Otac rade je umro od rana zadobijenih na Skadru, a stric Miro i njegov sin Stanko poginuli su na Muselimovoj glavici - toj stravičnoj crnogorskoj grobnci.
Stefa, majka Ivanova, je kćer popa Radovana Markovića iz Liše, uglednog plemenskog kapetana i komandira čete Markovića, potomka slavnog Vula Nikolina, koji se zatvarao u "kulu", čiji ostaci i danas odoljevaju zubu vremena. Iz nje je davao otpor Turcima, ne dajući im ni "groš" poreza. Ivanovi ujaci Petar i Miloš našli su utočište u Rusiji, gdje su u Kijevu studirali prava. Kasnije, njima se pridružio i Vukašin koji je u Harkovu završio prvo medicinski, a potom veterinarski fakultet, učesnik Oktobarske revolucije, Lenjinov saradnik i lični prijatelj.

Rani susret sa ratom i smrću

Milutinovići su, kao i ostali Piperi, od davnina, kao orači i kopači obrađivali svoju posnu zemlju, sa oružjem odlazeći na njive. Sa puškom o ramenu obavljali su i druge težačke poslove, išli na slave, svadbe i druge svečanosti. Živjeli su na svojim imanjima, ali nikada dobro, više gladni nego siti. I Rada Vukaličina davila je sirotinja. U toj sirotinji je Ivan rastao, u kući svojih roditelja, sa svojom čeljadi. Želio je Rade da svoje sinove školuje, da ih izbavi teškog i sirotnog seljačkog života. Svog najstarijeg sina Đorđija je poslao u Rusiju, kod ujaka. Đorđije se upisao u gimnaziju u Kijevu, ali je, kao dječak četvrtog razreda umro. Vijest o njegovoj smrti odnijele su i prve roditeljske radosti. Tuga i žalost uselila se u dom Rada Vukaličina Milutinovića. Najviše je tugovao mladi Ivan, jer nigdje tuga za bratom tako dugo i neprebolno ne traje kao u Crnoj Gori. Po ko zna koji put je čitao bratovljeva pisma u kojima je on pisao o školi koju je pohađao, o ujacima, o gradu Kijevu i njegovim crkavama sa zlatnim kubetima na kojima blistaju zlatni krstovi, u kojima ima mnogo debelih knjiga povezanih kožom i okovanih srebrom. Trudio se da sebi predstavi te crkve, njihovu veličinu i raskoš. Nije uspijevao, a ipak im se divio. Mislio je o dalekoj zemlji u kojoj je brat umro, nije ju osjećao kao tuđinu, u njoj je bio dragi mu grob.

Odlazak u Skadar

Život u piperskom kamenjaru bio je sudbinski. Ne da on da se planiraju tokovi. Ratovi česti, mira skoro i da nije bilo. Nije se ni Radu Vukaličinu dalo da živi u miru. Dođe rat, a čovjek je ovdje za ratovanje stvoren. Zapade i njega da siječe ili bude posječen. Zajedno sa svojim bratstvenicima i plemenicima pođe na Skadar - u rat sa Turcima.
Rat kao i svaka ljudska nesreća se odužio. Užas rata i smrti Ivan je rano doživio. Kao trinaestogodišnjak išao je sa majkom do Skadra, kod ratnika. Nosili su im preobuku, nešto domaće hrane i rakiju "lozovaču", za lijek i za ovakve prilike sačuvanu. Ono što je tamo vidio ostalo je zauvijek u njemu kao vječni bol. Ponio je strahote rata sa sobom koje su ga pratile kroz čitav život. Slike ratnika koje je tamo vidio upečatljivo su se urezale u njegovu djačačku svijest. Bili su to zapušteni bradati ljudi, preplanulog lica i ruku, jako ispupčenih jabučica i užarenih očiju u kojima se vidjela mržnja prema onima zbog kojih su tu, daleko od svoje kuće, od svoje porodice. Među njima su bili i njegovi: otac, stričevi, braća i rođaci. Okupili su se da čuju za svoje kod kuće, da uzmu ono malo hrane i preobuku koju su im poslali. Jedva ih je prepoznao. Izgledali su mu nekako drugačijei, bili su mu tuđi i neobični, a govorili su glasom koji nije prepoznavao. Netremice je slušao njihove priče i čudio se kako jednostavno bez idjednog grča, bez osjećaja bola govore o poginulim i ranjenim, o borbi sa Turcima i teškom ratničkom životu.
Slušajući tako, kroz misli su mu prolazile slike o ratovima i ratovanju iz priča i pjesama kakve je nosio u svojoj dječačkoj mašti: hrabri mladi ratnici i veterani konji, sjajni noževi i handžari, sablje dimiskije. Ovdje je to bilo sve drugačije - neveselo i bolno. Žalio je te drage ljude i želio da se rat što prije završi, a oni se vrate kući.

Zadnji rat i zadnji povratak

Rat, međutim, uvijek donosi i rane. Glasovi o mrtvima stižu svakodnevno, ranjenike na nosilima vraćaju kući. I oca Ivanogog donijeli su teško ranjenog. To je bio njegov zadnji rat i zadnji povratak. Od zadobijenih rana ubrzo je umro.
Duboka je to bila rana za Ivana i njegovu dječačku dušu. Žalost se uvukla u njegov dom. Rane se teško liječe, a mnogi ih je, stižu jedna drugu, pa nikako da se od bola i jada predahne. Muškarci još nekako odolijevaju, a žene sve nalik jedna na drugu - crninom obavijena - ne razlikuješ staricu od djevojčurka.
Vrijeme presporo odmiče, a tuga se još sporije iseljava. Udomila se u kuću Rada Vukaličina. Leleci i tužbalice u kojoj su nabrajani podvizi mrtvih i žalost i ponos živih, bili su deo Ivanovog ranog djetinjstva. Rastao je u atmosferi rana, smrti i ponosa. Prerano je osjetio i doživio rat. Nevolje su se umnožavale, život je postajao sve teži. Ljepotu djetinstva potisnuli su jači, upečatljiviji doživljaji.
Poslije očeve smrti brigu o porodici peuzima majka Stefa i stariji brat Todor. Ugled porodice Rada Vukaličina valjalo je sačuvati, valjalo je ostvariti njegove želje. Todor je kao i otac želio da školuje svoju braću. Ivan je bio darovit i svi su htjeli da se on školuje, želio je i on sam.

Vrijeme kad su nicali torovi za ljude

Vrijeme neosjetno teče, a o njemu je u Piperima malo ko vodio računa, broji se najviše na nedjelje. Kako je vrijeme prolazilo rastao je i Ivan, nekako tiho i neprimijetno. Seljačka djeca sama u život uskaču, bez osobite njege i pažnje. Ni Ivan je nije imao. Rastao je u kući u kojoj nemaština i oskudica odavno žive. Prolazile su godine i on je stigao za školu.
Ivan je jednoga dana, sa starom torbom "prtenjačom" o ramenu, pošao u školu na Drezgi, koja je bila blizu njegove kuće. Pješačio je svakog dana do škole, sa torbom na krhkim dječačkim leđima, u kojoj je, pored nešto malo knjiga, nosio i tain - parče hljeba i sira - kao ručak ili užina, a često kao oboje. Učitelji Boljević i Božović učili su đake po starim pravilima, kojih su se oni morali pridržavati, bez pogovora. Učilo se od jutra do večeri, sa časovima koji su trajali po nahođenju učitelja. Krhka dječja leđa pucala su od dugog sjedjenja u neudobnim, starim drvenim skamijama, a klonulost njihovih malih glava bili su znak za učitelja da je nastava završena.

Ljubav prema istoriji

Sve predmete Ivan je učio dobro, ali ga je istorija najviše zanimala. Živa dječija mašta se podsjećala na sve ono što je od starijih slušao pored ognjišta, a crnogorsko ognjište oko kojeg se čuju mnoge mudrosti i priče iz davnih vremena je svojevrstan čas istorije. Stari ljudi su pored ognjišta, uz razbuktalu vatru, pričali o ratovima, bunama, junacima i njihovim podvizima - o izlazima i neizlazima. Djeca su bila najvjerniji i najzahvalniji slušaoci. Ivan je bio jedan od njih, netremice ih upijao i sanjario o Saviću Radojevu i njegovom junaštvu, o Vulu Nikolinu i neustrašivim Piperima zatvorenim u "kulu", o Jolu Piletiću, Nikcu od Rovina...
Ivan je učio čuvajući stoku, a domaće zadatke je pisao uveče, uz lampu petrolejku. Jedan je od najvrednijih u školi i osvaja simpatije svojih vršnjaka. Sitan ali srčan i žilav izdržljiviji je od mnog fizički jačih i krupnijih dječaka, pa je u igrama kao i u učenju bio prvi, najbolji. Učitelji su ga odmah primijetili, osjetili su neki mir, bistrinu i temelj u njemu. Bili su puni hvale o njegovom učenju i ponašanju. Nemojte ga mnogo hvaliti, "iz mire đavoli vire", bojim se ja toga, znala je da kaže njegova majka.
Vrijeme je teklo neosjetno, a idila djetinjstva i dječačkog života ubrzo je potisnuta jačim i upečatljivijim događajima rata i okupacije. Istorija se ne samo sluša nego i stvara, to je njena manje lijepa strana. Ivan se u to rano uvjerio.
Iz vremena rata i okupacije ostala su mu u sjećanju opustjela sela bez odraslih muških glava, tuđinska imena mučilišta: Boldogason, Karlštat, Nadjmedjer i kratka zarobljenička pisma pristizala iz daleka, koja je čitao majkama, ženama i sestrama piperskih ratnika koji su u tuđini ostavljali svoje nade, svoja napaćena tijela i ozlojađene duše. Logori - ta mučilišta da se satre tijelo i uništi duh čovjeka, pritiskivala su mladog Ivana kao mora. Revolt se pretvorio u ogorčenje koje je rađalo mržnju - omrznuo je nasilje i tiraniju za ceo život.

Prezir prema tiraniji i izdaji

Neljudski podstupci okupatora i njegovih domaćih slugu i doušnika, tu na domu, u Piperima, bili su druga strana medalje, još bolnija. Torovi za ljude nicali su posvuda, nevolje su se umnožavale - jedno zlo stizalo je drugo. Najteže je ono domaće. Normalni i lakomisleni ljudi, skloni svemu nečastivom i neljudskom, nastojali su da po svaku cijenu sačuvaju život. Cijena je bila prevelika - čast i obraz. Oni koji se nijesu htjeli odreći ovih istinskih vrijednosti čovjeka, opstali su nošeni nadom i ljudskom postojnošću.
Iz vrmena austrougarske okupacije, Ivan je ponio u život prezir prema tiraniji i izdaji. Te prve kapi iz "čaše otrova", prvi apsurdi života teško su ga pogodili. Nade su iznevjerene a lice istineo životu bilo je drugačije od onoga što je zamišljao i o čemu je maštao. Mladost nema predrasuda i teško podnosi nepravdu.
Sumorno je vrijeme rata i okupacije. Crna Gora je u grču, ali nema snage da se odbrani. U tim vremenima Ivan je sazrijevao, rastao. Završio je osnovnu školu i želi da ide u gimnaziju. Njegovu želju je shvatio i njegov stariji brat Todor. Želio je da mu to omogući, jer dosta se on "zakopao" na ovu posnu cerovičku zemlju, neka bar Ivan postane neko i nešto. Prelomio je i odlučio da ga pošalje u gimnaziju, mаda svjestan da je teško iz sirotinje školovati se. Pri polasku mu reče: "Pazi se, nemoj da nas oobrukaš, jer znaš i sam kako je odavde, iz ovog kamenjara, izvući paru, nema se odakle, sirotinja je pritisla".

Nosio u sebi nešto, strahom neranjivo

Ivan se upisao u gimnaziju i počeo novi put u život. Podgorica je prva stanica. U početku je stanovao kod djeda i babe, a kada su oni umrli kod ujaka Miloša. Kuća u kojoj su živjeli djed i baba bila je na periferiji grada, sa baštom i podsjećala ga je na dio svog svijeta iz Cerovica, na radni dom i atmosferu u njemu. Djed i baba - blagorodne starine činile su sve da ne osjeti promjenu.
Navikao na tišinu i blagost piperskog kamenjara, Ivan je došao u svijet grada za njega nepoznat. Nova sredina, drugačiji život, novi pogled - treba se snaći u tome. To je, u početku, unijelo nemir u tihu prirodu dječaka, ali on nije bio od onih koji se boje. Nekoliko mjeseci iskušenja bilo je dovoljno da se slome svi otpori i strah od nove sredine. Uletio je hrabro u nov život i brzo je shvatio njegove zahtjeve.

Radom protiv prepreka

Sa pravim gimnazijskim danima nestale su nedoumice djetinjstva i nastupale složenije dileme mladosti. To su one godine kad dječak postaje zreo, kad i mislima i stavom narasta i ulazi u maticu nemira i traženja. Mora se voditi računa o stavovima i mišljenjima drugih, a ne samo o svojim. Mora se mjeriti svaka riječ, svaki postupak. Iskrenošću, neposrednošću i snagom duha Ivan je krčio put u novoj sredini. Ubrzo je osjetio da je okružen poštovanjem i prisnošću svojih školskih drugova. Počeo je da ih dijeli na skromene i neskromene, na mirne i nemirne, na poštene i neiskrene. Nije vjerovao da ima loših i zlih.
U učenju i čitanju pronalazio je snagu i opravdanje za svoje misli. Radom se borio protiv prepreka. Postaje jedan od najvrednijih i najboljih učenika podgoričke gimnazije u kojoj i danas se mogu pročitati njegove ocjene: "Vladanje - primjerno, trud - marljiv". Ima on nešto posebno, što se rijetko srijeće kod djece sa sela, nosi nešto u sebi strahom neranjivo - govorili su njegovi profesori. Ove njihove riječi ubrzi će naći punu potvrdu.

Polet Oktobra

Odjeci Oktobarske revolucije stigli su i do Crne Gore. Polet Oktobra je zahvatio omladinu, radnike i đake... Dobio je u snazi s pokušajima režima da ga već u početku onemogući. Sva gorčina jedne mladosti pretvorila se u prkos, u nezadrživu snagu. Proslave Prvoga maja u Podgorici bile su masovne, a "Radnički dom", u ulici Slobode, postao je stecište mladih. Ivan je bio čest posjetilac "Radničkog doma", volio je tu sredinu mladalačkih oduševljenja. Prepustio se talasu zanosa, a Rusija koja je postala centar opšteg interesovanja cijelog svijeta postala je njegova preokupacija.
Tajni sastanci podgoričkih gimnazijalaca bili su sve češći. Budili su jedan san o ljepoti i pravednijem životu. Ivan je bio uvijek prisutan, a njegove diskusije budile su pažnju. Nije to ostalo nezapaženo od strane režima i Ivan je bio prinuđen da napušti Podgoricu. Odlazi kod svog brata Vasilija u Negotin gdje završava sedmi razred gimnazije.
Negotin - gradić u Srbiji nije imao dinamiku podgoričkog života. Bogat i bezličan, duboko utonuo u dremež i monotoniju ravnice nije odgovarao Ivanovoj temperamentnoj prirodi. Željan napro i veranja po piperskom kamenjaru, često se u mislima, bar na kratko, prenosio u Pipere, kojima je ostao privržen sve do kraja svog kratkog života. Čas je mislio o majci i ostalim ukućanima, čas o svojim drugovima u Podgorici. Mislio je i o onim kojih više nema: o svom ocu, poginulim stričevima, o rano preminulom bratu i dalekoj Rusiji u kojoj je umro.

Odlazak u Priboj

Monoton život u Negotinu sa preuskim okvirima, nije mu odgovarao, sputavao ga. Njegovi vidici tražili su dinamičan i nezavisan život. Neodoljiva želja za tim i takvim životom odvela je Ivana u sandžački gradić Priboj, gdje se zaposlio kao praktikant. Uslovi života u ovom zabačenom kraju i sumorna svakidašnjica narušili su mu zdravlje. Napušta posao i odlazi kod brata Ilije u Sarajevo, da se liječi. U Sarajevu ostaje do izlečenja, a potom odlazi u Beograd da nastavi školovanje.
Podgorica, Negotin i Priboj su male sredine, a njegovi vidici su tražili prostranstvo i širinu djelovanja. Beograd mu je to obećavao i unaprijed se radova susretu sa njim.
Kad se mlad čovjek otisne u bijeli svijet, njemu nepoznat, čudni su njegovi putevi. Ivan je došao u Beograd kao jedan od brojnih "kuferaša" kako je tadašnji Beograd sa ćiftinskom ironijom zvao mlade ljude koji su kao i on došli na školovanje. U gomili putnika obreo se na beogradskoj željezničkoj stanici. Usamljeni kočijaš čekao je svoje putnike. Ogromana masa putnika i kočijaš bili su dvije najupečatljivije slike prvog Ivanovog susreta sa Beogradom.

Reci odakle si, pa da ti kažem ko si

Kad čovjek uleti u svijet velikog i nepoznatog mu grada u sebi osjeti nemir: šta sada, kako se snaći, kako stići do svog brata koji je tu učio školu. Priđe kočijašu, izvadi iz džepa adresu svog brata i pokaza mu je, stavi kofer u kolа. Prolazili su ulicama dugačkim i nepreglednim, sa ogromnim palatama. Divio se i gradu i ulicama i palatama. Stigao je u Cvijićevu ulicu gdje mu je brat stanovao. Zgrada je stara, nagrižena zubom vremena, a soba u kojoj je brat stanovao, sa škripavim parketom i starim namještajem izgledala je mračna. Sve je odisalo siromaštvom, i kuća, i soba, i namještaj. Ubrzo su stigli rođaci i poznanici. Prvih dana bili su mu "vodiči" kroz Beograd, uveli su ga u mnoge tajne života velikog grada.
Sumnje da se neće snaći postepeno su nestajale. Beograd je veliki grad, tu su mladi ljudi iz svih krajeva, brzo se stiču prijateljstva. Ivan je brzo stekao nove prijatelje. Mogao je on to jer je bio pun duha, imao je pošten pristup prema svakome, nije se bojao sopstvenih traženja.

U krugu mladih slobodara

Nastavio je školovanje, upisao se u osmi razred gimnazije. Nova sredina puna je novih izazova, treba se u nju uklopiti. Komunikativan, neposredan i samo radom nametljiv postao je jedan od najzapaženijih i najomiljenijih - cijenjen od svojih profesora, ali još više cijenjen u svom okruženju, od svojih školsdkih drugova. Pripovijedanje je bila njegova strast, vještina po kojoj je postao poznat. Uživao je da priča o svom zavičaju, a zavičaj je, kako su davno zapazili umni ljudi, značajno određenje čovjeka. Govorili su: "Reci, odakle si, pa da ti kažem ko si".
U gimnaziji, Ivan se našao u krugu mladih slobodara. Na nove puteve političkog života upućivale su ga lične osobine, prerano stečeno životno iskustvo i ljubav prema Rusiji. Beograd je stjecište žara i entuzijazma, kružoci, sastanci, akcije... Sredina intelektualna, nemirna i hrabra, nezadovoljna i borbena, svjesna svoje uloge i mogućnosti, rado je prihvatila Ivana. Uletio je u svijet borbe za pravednije sjutra.
Razapet između želja i htjenja mladosti i učeničkih obaveza, Ivan je završio osmi razred gimnazije i položio gimnazijsku maturu.
Kao gimnazijalac, Ivan je 1923. godine postao član Komunističke partije. Mladi sanjari o boljoj budućnosti, kakav je i sam bio, prepoznali su u njemu novog člana velike porodice revolucionara. Na Ivanovo konačno opredelenje sudbonosno je uticao dr Vukašin Marković.
Piperi su iznjedirili mnoge ličnosti za pamćenje, među njima je i dr Vukašin Marković, čovjek o kome postoje protivurječna mišljenja - od panegričnih do negatorskih. Jedni su ga smatrali zelenašem, pa i "nikolistom", drugi, pak vještim razbijačem jedinstva u Crnoj Gori, a treći, uglavnom njegovi sledbenici, vidjeli su ga kao "prosjev svjetlosti kroz tminu vrmena koja je pritiskala Crnu Goru". Mećutim, može neko misliti i ovako i onako, ali mu se ne može jedno osporiti: da je bio simbol borbe jedne generacije onih koji su "na nebo jurišali".
Rođen u piperskom kršu, u poznatoj porodici Marković, u svijet je otišao s duhom predaka, sa bogatstvom misli koje su sve vrijednosti mjerili vrijednošću čovjeka. Utočište za svoj nemirni duh, za svoje misli, našao je u Rusiji, zemlji koja je sve više postajala centar interesovanja čitavog čovječanstva.

Pristup boljševicima

Vanredno darovit završio je na Univerzitetu u Harkovu dva fakulteta - Medicinski i Veterinarski. Kao student se opredjeljuje za politiku, postaje član socijal- demokratske partije Rusije 1903. godine i odmah prilazi boljševicima, kojih je najviše bilo među studentima. Neko vrijeme je rukovodio sekcijom boljševika ne Medicinskom fakultetu Harkovskog univerziteta. Zadojen idejom boljševizma, više srcem nego logikom i razumom, on je, kao i većina mladih ljudi toga vremena, planuo zanosom istinskog revolucionara. U njemu su se otvorili neslućeni vidici: vjerovao je da je došao kraj patnjama čovječanstva, da nastupa era pravde i blagostanja.
Njegov revolucionarni duh je ubrzo došao do izražaja. Aktivno učestvuje u revoluciji 1905. godine, kao borac i politički radnik. Optužen je da pripada "boljševičkim teroristima", osuđen na dvije godine robije i protjeran u Sibir.

Ući u istoriju ne kao tiranin, već kao car junaka

Vukašin Marković, iako daleko od Crne Gore uvijek ju je imao u mislima. Njegovo interesovanje za prilike u njoj bile su uvijek prisutne. Od 1908. godine ima vezu sa Crnom Gorom u kojoj su plamtele ustavne borbe između "pravaša" i "kolubaša", koji su u knjazu Nikoli vidjeli samovoljnog gospodara i nasilnika, a knjaz u njima "terazijske agente", koji za tuđi račun donose bombe i na njega pripremaju atentat. Opredijelio se za politiku "klubaša", piše pisma istaknutim "klubašima": Marku Dakoviću, Spasoju Piletiću, Todoru Božoviću... Potiče ih na borbu protiv knjaza Nikole i njegove "patrijahalne glavarske vlasti" kao jedine smetnje slobodnog života i opredjeljenja crnogorskog naroda. Pisao je i knjazu Nikoli, tri puta. Pisma su bila skoro iste sadržine, opštra i uvredljiva. Savjetovao je knjaza da se odrekne vlasti kako bi u istoriju ušao "ne kao tirjanin, nego kao car junaka". Knjaz mu to nije nikada zaboravio.

Zabrana za Vukašina Markovića

Početkom balkanskih ratova, kao veliki humanista, Vukašin Marković, već svršeni ljekar, javlja se u Crveni krst Rusije. Sa misijom ruskih ljekara dolazi u Srbiju i u 1. armiji liječi srpske vojvode. Kada je crnogorska vojska oslobodila Sandžak, srpska Vrhovna komanda ga šalje da uspostavi sanitetsku službu i da pomogne u organizovanju zdrastva u Crnoj Gori. Međutim, zbog poznatih njegovih stavova prema knjazu, sada kralju Nikoli, crnogorske vlasti mu to nijesu dozvolili. Nije pomoglo ni to što je sebe predstavljao kao ruskog državljanina i člana ruske misije Crvenog krsta.
Po završetku balkanskih ratova vraća se u Rusiju, ali već početkom Prvog svjetskog rata ponovo dolazi u Srbiju i, s grupom ruskih ljekara, odlazi u Šumadijsku diviziju, čiji su položaji bili na Drini. Dolazi u vezu sa crnogorskim vojicima iz redova "klubaša" zbog čega je optužen kao zavjerenik protiv kralja Nikole. Zatvoren je u pljevaljskom zatvoru, ali je na insistiranje srpske Vrhovne komande, poslije nekoliko dana, pušten i "zamoljen" da napusti crnogorsku teritoriju. Vratio se u Šumadijsku diviziju, sa njom prelazi Albaniju i dolazi na Krf, odakle se 1916. godine vraća u Rusiju.
Kad je izbila Oktobarska revolucija, dr Vukašin Marković je njen aktivni učesnik, Lenjinov saradnik i lični prijatelj. Sa idejom Oktobra nastupilo je za njega, kako je često znao reći, "ugodno i srećno vrijeme, kao što je ugodno i srećno vrijeme ribi koja voli da pliva po uzburkanim talasima mora".
Po odluci Lenjina, dr Marković odlazi na južni front, gdje organizuje jedinice "crvenih", u kojima ima ulogu komesara bataljona, zatim komesara brigade, pa komesara divizije. U proleće 1919. godine prelazi na istočni front, a sledeće 1920. godine provodi nekoliko mjeseci na sjeveru Rusije, kao komesar divizije. Zbog sukoba sa Trockim Lenjin ga povlači u Moskvu, gdje se bori na strani revolucionara i ističe u borbama na Vrapčijem brdu i Sretenjskom bulevaru.
Vođen idejama boljševizma, dr Marković, u vrijeme revolucionarnih vrenja, obavlja i druge poslove. Radi u jugoslovenskoj komunističkoj grupi (boljševika), kao jedan od njenih rukovodilaca i ujedno je redaktor njenog glasila "Svjetska revolucija". Predsjednik je odjeljenja južnih Slovena u Komesarijatu narodnosti od sredine 1918. godine, a od sledeće godine radi u Kominterni na balkanskim pitanjima.

Komunistički tribun

Odjeci Oktobarske revolucije došli su i do Crne Gore. Crnogorski narod presit ratova i stradanja, rado je prigrlio ideje Oktobra. Oduševljenje koje je u početku talasima plavilo Crnu Goru splaslo je pod teškim bremenom režima.
U tim i takvim okolnostima, dr Vukašin Marković, 1921. godine dolazi u Crnu Goru. Po dolasku on smjelo propagira ideje Oktobra, znao je kao niko da svoje ideje prenese na masu i da joj nametne svoju revolucionarnu logiku. Postao je komunistički tribun, pravedan koliko to čovjek može biti, ulivao je povjerenje snagom svoje ličnosti. Prisutan tamo gdje treba, znao je da kanališe revolucionarni polet kad bukne i da ga podstiče kad jenjava. Nije pristajao na pokoravanje sili, bio je protiv trpljenja nepravde da bi se održao goli život i žrtvovalo ljudsko dostojanstvo.
Dolazak dr Markovića bio je presudan za crnogorski politički život. Veliki je i značajan njegov uticaj na razvitak i širenje komunističke ideje u Crnoj Gori, naročito među mlađim komunistima. Imao je što da im kaže, jer on dolazi iz zemlje Lenjina, iz zemlje Oktobra.

Partijska organizacija u Crnoj Gori, još nedovoljno povezana i učvršćena nije se snalazila u suštinskim shvatanjima političke situacije. Dr Marković je nastojao da im pomogne da probiju stegu postavljenu Obznanom i pronađu nove forme rada u ilegali. Međutim, ostao je usmljen, razapet između htjenja i nemoći. Sve je više bio uvjeren da samo on hoće da "provjetri prostoriju u kojoj se ljudi dave zbog toga što ne znaju gdje se nalazi izlaz". Smatrao je da rukovodstvo komunista u Crnoj Gori ne može da se snađe da postavi novu liniju "koju bi morala imati jedna partija koja sebe smatra revolucionarnom". Pokušaji da se razlike u gledanju izglade nekim kompromisom i dogovorom ostale su bez rezultata, svako je ostao na svoju poziciju.
Djelovanje dr Vukašina Markovića nije ostalo nezapaženo kod vlasti, koja prati svaki njegov korak i svako njegovo istupanje. Dolazi u sukob sa njom i biva prinuđen da pređe u ilegalu. Život u ilegali u kojoj je proveo pune četiri godine (1921-1924), predstavlja posebno poglavlje njegove djelatnosti.

Djelovanje u ilegali

Iako u ilegali, djelovao je sa zanosom revolucionara među svoje pristalice iz naroda, posebno u Piperima. Nastojao je da im pomogne, a oni su organizovanije nego ikada, hrabro kao uvijek, pristupili njemu, odobravali njegove ideje, čuvali ga i hranili. Stekao je veliku popularnost koja je bila plod njegovog ličnog šarma, njegove neposrednosti i vjere u ono što govori. Ljudima ovog kraja, naviknuti na žrtve, posebno je imponovalo njegovo žrtvovanje za narod za njegovu socijalnu pravdu. Žrtvovao je on i ljekarsku karijeru, i porodicu i ličnu udubnost opredjelivši se za šumu, pećine, opanke i kožuh, za pušku umjesto ljekarskih instrumenata - za surovi odmetnički život.
Za vrijeme odmetništva stalno je putovao i nikad se nije dugo zadržavao na jednom mjestu. Bio je nevidljiv, nepredvidiv i neuhvatljiv za progonitelja, koji je, ozlojeđen zbog toga, hapsio i progonio njegove pristalice i članove porodice. Da bi to spriječio predaje se vlastima, uz garanciju da ga neće hapsiti i zlostavljati. Zvanična vlast, međutim, gazi dato obećanje i hapsi "crvenog doktora", kako je nazvan od strane vlasti. Prvo je bio u zatvoru u Podgorici, potom u Cetinju, u po zlu čuveni zatvor "Bogdanov kraj". U zatvoru je zlostavljan i ponižavan, stavljan na muke nedostojne čovjeka. Zbog takvog odnosa piše protest: "Ja nijesam osuđen nego samo osumnjičen, pa nemate nikakva prava da me držite u ovoj memljivoj samici, koja je ustvari podrum u kome mogu da žive samo pacovi..."
Kao odgovor, umjesto poboljšanja uslova, biva okovan kao "opasan zločinac sklon na svako nedozvoljeno i zločinačko djelo". Suočen sa neizdržljivim uslovima zatvorskog života, dr Marković rešava da bez obzira na mogućnost pokuša da pobjegne, jer "smrt na prečac bolja je od postepenog umiranja" - govorio je. Uz pomoć prijatelja-komunista uspio je pobjeći iz zatvora, a potom i iz zemalja, najpre u Austriju, a potom u Rusiju.
Život u Rusiju za dr Vukašina Markovića bio je težak, a na momente nesnošljiv. Nastalo je vrijeme čistki i provjera, povukao se u miran život bez politke. Oronulog zdravlja i iscrpljenosti od teškog života umro je 1943. godine u Kujbiševu, a po nekim podacima u sanatorijumu na Uralu.

Čest gost u kući Milutinovića

Ivan Milutinović je upoznao dr Vukašina Markovića neposredno po njegovom dolasku iz Rusije. Odnosi su u početku bili rođački, a kasnije prerastaju u prijteljstvo, jer je dr Marković bio čest gost u porodici Milutinović, a i za vrijeme ilegale se sakrivao u njihovom domu, bježeći od žandarma.
Želja je bila Ivanova da od učesnika Oktobarske revolucije čuje što više o događajima u Rusiji, zemlji koja je na mah postala predmet interesovanja cijelog svijeta. Njegova sastajanja su bila sve češća, a razgovori sve duži, što je učvršćivalo njihovo prijateljstvo. Mada je Ivan znao često puta da kaže: "Bože, što ću s njim?", obožavao ga je i neobično cijenio. Razgovarali su bili česti i dugi, nekad i čitavi dan. Razgovarali su o svemu, a najviše o Rusiji i idejama Oktobra. Govorili su i o prošlim vremenima, pretresali pojedine događaje i ličnosti iz istorije Crne Gore, govorili su o Piperima o svom zavičaju, a zavičaj je značajno određenje čovjeka, njegove ličnosti.

Vatreni predavač na marksističkim tribinama

Ivana je privlačila snažna doktorova ličnost čije su priče podgrejavale snove i budile nadu mladog Ivana koji je kretao u novu životnu avanturu. A u životu, govorio mu je doktor, "treba ići otvorenih očiju". Slušao je Ivan od doktora o Rusiji, radničkoj i seljačkoj zemlji, u kojoj se rađao novi svijet, o Lenjinu kao neimaru najveličanstvenijeg ljudskog djela čija misao nadahnjuje milione. Lenjin je za njega "bio istovremeno Spartakus i Kampanela, Stenjka Razin i Tomas Mor, prokletstvo starog i blagoslov novog društva", piše Lazo Marković, i nastavlja: "Nesumnjivo je da se Ivan Milutinović opredijelio za ideja Oktobra pod uticajem dr Vukašina Markovića i da je prve lekcije iz revolucionarnog rada dobio od njega - postao je najbolji đak svog učitelja". Da je tako, Ivan je pokazao već na samom početku, svojim radom na Beogradskom univerzitetu.

Pravni fakultet

Ivan Milutinović se, poslije završene mature, 1924. godine upisuje na Pravni fakultet Beogradskog univerziteta. Bilo je to vrijeme najintezivnije aktivnosti Udruženja studenata marksista. Stigao je u pravi momenat, kad samo akcija može da donese rezultat.
Pravni fakultet je postao njegov dom. Predavanja, drugovi, akcije, sve je bilo tu. U svako doba je bio tamo, na sastancima, u auli živo diskutujući sa drugima. Često su ga oni sa podsmijehom pitali: "Ti si Ivane ovdje više nego prodekan, da se nijeste zamijenili?".
Studenska sredina, intelektualna, svjesna svoje uloge rado je prihvatila Ivana, a on komunikativan i neposredan, radan i moralan - a rad i moral idu zajedno - postao je jedan od najzapaženijih u Udruženju studenata marksizma. Pročelnik je studenata marksista na Pravnom fakultetu, član uprave Centralnog veća studenata marksista na Beogradskom univerzitetu i ujedno blagajnik. Član je uprave opšteg studenskog udruženja "Pobratimstvo" i jedan od osnivača i podpredsjednika studenskog udruženja "Progres", koje je okupljalo sve studente, ne samo marksiste.
Predavanja su bila osnovni oblik rada Udruženja marksista, predavači su bili poznati naučni radnici, u diskusijama su sem studenata učestvovali, pisci, novinari, profesori, advokati... Među predavačima su bili: Sreten Stojanović, dr Sima Markovića, Mika Todorović, dr Nikola Konstantinović, Rade Drainac, Veselin Masleša, Otokar Keršovani i drugi. Udruženje postaje javna politička i naučna tribina na kojoj je interesovanje za predavanja bilo veliko, a postaje brojna. Glavni organizatori predavanja, a i najčešći učesnik u diskusiji bio je Ivan Milutinović.
Njegova aktivnost u radu Udruženja studenata marksista nije se sastojala samo u organizovanju predavanja i u diskusijama. Kao blgajnik Udruženja, pred svoje blagajničke dužnosti, on je bio zadužen za rasturanje knjiga, brošura i časopisa, u beogradskim organizacijama radnika. Iz njegove "stare pune tašne - sjeća se Bane Andrejev - nudio je radnicima štampu i razne marksističke knjige: "Organizovani radnik", "Zagrebačku borbu", "Klasne borbe u Francuskoj i građanski rat" od Marksa, "O proleterskoj etici" od Čermana i druga radnička izdanja... Tako dolazi u dodir sa drvodeljcima, kožarcima, metalcima i grafičarima, sarađuje u njihovoj političkoj borbi i značajno utiče na razvoj beogradskog radničkog pokreta i saradnju studenata i naprednih radnika".

Sukob sa "orjunašima"

Savezništvo stvoreno između studenata i radnika, učvršćivalo se u godinama "Obznane" i položilo svoj teški ispit. Beogradski univerzitet je središte žara i entuzijazma borbe za progres. Među studentima tinja - kružoci, sastanci i akcije su svakodnevni. "Obznana" nije ispunila očekivanja njenih tvoraca. Oni shvataju da i pored pojačanog terora, bez saveznika među studentima neće slomiti komuniste na Univerzitetu, pa počinju da pomažu profašističke i nacionalistički orjentisane studente. Dolazi do rascjepa u studentskom pokretu, stvara se studentska frakcijska organizacija jugoslovenskih nacionalnih "Orjuna". Studenti - komunisti su pred novim iskušenjem. Dolazi do sukoba između dvije studentske frakcije. Obračuni su bili česti, oštri i krvavi. U jednom je ranjen i Ivan Milutinović. Orjunaši su ga napali i gvozdenom šipkom ga udarili u glavu. Sav obliven krvlju, sklonio se u zgradu Univerziteta, a kad je opasnost prošla, uz pomoć službenika Kaluđerovića, koji je tu radio, uspio je doći do Kolarčeve ulice kod svog prijatelja Mila Popovića, čiji je stan bio često utočište crnogorskih komunista. Kod porodice Popović je, u relativnoj bezbjednosti, ostao do ozdravljenja.

Podsticao sumnje novog i boljeg života

U stravičnom i strašnom okolišu u kome su bila "vunena vremena", Ivan se dobro snalazio. Samosvojna i snažna, višestruko obdarena Ivanova ličnost bila je spremna da se uhvati u koštac sa svakim neprijateljem. Svojim radom i svojom upornošću u mnogome je uticao na prevazilaženju frakcije borbe i stvaranja jedinstva u studenskom pokretu na Beogradskom univerzitetu. KPJ je organizovano djelovala među studentima i okupljala svoje članove preko komunističke studentske frakcije "Kostufra". Njen rad je u velikoj mjeri vezan za ličnost Ivana Milutinovića, koji je bio i njen sekretar. Ivanova uloga u radu "Kostufre" je toliko velika da je, njegovim hapšenjem, njen rad zamro, da bi počela intezivnije da radi tek njegovim izlaskom iz zatvora. Tada se konstituiše u Udruženje marksista i zahvaljujući Ivanu davala je ton studentskom pokretu i intezivnoj političkoj borbi na Beogradskom univerzitetu.

Centralna ličnost

U vrijeme "Obznane", u tim teškim danima za komuniste, Ivan Milutinović je bio jedan od centralnih ličnosti Crvene pomoći. Njegova predanost poslu koji obavlja i ovdje je došla do izražaja. Sav svoj žar ljubavi i brigu za čovjeka unosio je u taj humani posao. Odbori crvene pomoći, vođeni njegovom znalačkom rukom, prikupljali su pomoć - u novcu i hrani - za svoje ugrožene članove i njihove porodice. Posebno je ona bila značajna za komuniste u robijašicama, ne samo kao materijalna potpora, nego i kao podrška koja im je pomogla da izdrže, da ne klonu. I u ovom radu , kao i u svakom do sada, Ivan je naišao na otpor režima. Oštro su se sukobile čovječnost i nečovječnost, ljubav i mržnja, plemenitost i svirepost. Ivan je za svoju humanost surovo kažnjen, otjeran je na robiju i ponovo postao sužanj.
Misao o pravdi, o novom životu, pravednijem društvu je pokretačka snaga Ivana Milutinovića. On je gradio svoj svijet, svijet postojanja, mijenjao ga, a i sam se mijenja. Nije to za njega bio odmor u dokolici, prevladavanje dosade, nego angažovana bitka za smislen život. veliki oktobar osjeća kao svoj prznik, a njegove ideje kao svoje. Trebalo ih je prenijeti na Univerzitet, među studente, trebalo je mnogo i brzo raditi. Mrzio je šablon, tražio je akciju, inicijativu. Nijedan štrajk, nijedna politička manifestacija nijesu prošli bez njegovog učešća, najčešće kao inicijatora i organizatora. Organizuje, između ostalog, i štrajk studenata Pravnog fakulteta koji za dekana dovodi profesora Dragoslava Jovanovića, kao i manifestacije solidarnosti kojima su propraćeni dolasci predsjednika republike Čehoslovačke Beneša, ministar Francuske Delbosa, popularnog pisca i humaniste, vojnika mira Anri Barbisa...
O radu Ivana Milutinovića na Univerzitetu, Blažo Jovanović, jedan od njegovih bližih saradnika iz studentskih dana, a naročito u toku narodnooslobodilačkog rata, piše: "Kada je naša generacija stupila na Beogradski univerzitet 1926. godine, zatekla je Ivana kao već sasvim politički zrelog i idejno oformljenog revolucionara, koji je tada rukovodio revolucijonarnim borbama na Univerzitetu. Susreti sa njim prosto su oduševljavali sve nas. Imponovao je u svakom pogledu, a posebno svojom sposobnošću da uoči problem i da mu nađe pravo rješenje. U svim akcijama i na svim zadacima bio je prvi... Događaji su tekli vrtoglavom brzinom, svaki dan je nosio nov nemir, novu borbu. Jačalo je to snagu mladih, učvršćivalo njihovo jedinstvo i međusobno povezivanje. Univerzitet u Beogradu, zahvaljujući Ivanu, postaje rasadnik boraca za komunističke ideje".

Briga i ljubav

Crna Gora je cijelog života bila velika ljubav i velika briga Ivana Milutinovića. Tako je bilo i za vrijeme studija, bio je u toku svih zbivanja. Mislio je na drugove i vršnjake kojima život nije pružao ništa dobro, osuđene da od nemilosrdnog kamena otimaju oskudne zalogaje. Želio je da ti mladi ljudi naslute i shvate da se sve može promijeniti na bolje, pa i njihov život. Podsticao je slutnje novog, govorio da su nastupila nova vremena u kojima crnogorski narod, boreći se od kako je nastao, treba da borbu usmjeri novim tokovima, različitim od one nekada. Nastojao je da im u tome pomogne: slao je sva izdanja Udruženja marksista Beogradskog univerziteta, a i sve drugo za šta je smatrao da može ublažiti njihovu duhovnu glad.

Sve što je u čovjeku lijepo i dobro, od sunčevih je zraka i majčinog mlijeka

Ivan povremeno dolazi u Crnu Goru, u zavičajne Pipere. Pri svakom dolasku, ispred kamene kuće u pristranku, dočekala ga je majka i brat, a često i seljani iz najbližih kuća.
Majka Stefa izboranih i usahlih obraza, povijenih leđa od teškog života, uvijek zabrađena u crnu maramu kao i mahom Crnogorke, bila je kućevna, mirna, strpljiva i radna žena, potpuno odana svojoj porodici. Živjela je jednostavno, uvijek teško, bez mnogo riječi i žaljenja na život. Tako se i radovala, da se i ne opaža. Nosila je u sebi jedva primijetna, ali stroga pravila života - pravičnost, istinitost, vjernost, milosrđe - od njih je bio sazdan čitav njen život.
Maksim Gorki je tvrdio da sve što je u čovjeku lijepo i dobro, sve je od sunčevih zraka i majčinog mlijeka. Nesumljivo, mnogo pravila života Ivan je naslijedio od svoje majke.
Brat Todor visok, snažan, koščast sa smeđom kosom i brkovima, nasuprot svom bratu Ivanu koji je bio bijele puti i crne kose i brkova, je jedan od najuglednijih seljaka u svom plemenu. U prirodi je Crnogoraca, valjda što ih ima malo, da pamte jedan drugog. Piperi su pamtili Todora kao čovjeka ličnog poštenja, smjelog, postojanog, razboritog i razgovorenog pomalo na seljački mudrijaški način. Svog brata Ivana je mnogo volio i sa očinskom brižnjošću se starao o njemu, još od prerane očeve smrti.

Politička aktivnost

Boravke u Crnoj Gori i u Piperima, Ivan je koristio za svoju političku aktivnost, koja je bila naročito intenzivna prilikom njegovog dolaska 1927. godine. Ivan nije slučajno izabrao vrijeme dolaska u zavičaj. Bila je to godina izbora za narodnu skupštinu koje je raspisala vlada radikalno demokratskog bloka Vukićević - Marinković. Komunisti su ušli u izbor sa posebnom listom Republičkog saveza radnika i seljaka.
Najviše vremena je proveo u Piperima i na planini Lukavici. Njegovo prisustvo je doprinijelo da većina piperskih seljaka glasa za kandidata liste Republičkog saveza. Radio je i sa omladinom i imao veliki uticaj na organizovanje i rad školske i seljačke omladine, kroz razne oblike okupljanja: skupove, zabave, priredbe, sijela... O jednom od tih skupova, u listu "Radni narod", u članku "Piperi idu put kulture", piše: da je "2.avgusta, na Ilindan, na planini Lukavici održana velika narodna svečanost, na kojoj je omladina, pod vedrim nebom, izvela program. Igrana su dva kratka pozorišna komada: "Kradljivac" i u "Ime zakona", a recitovane su pjesme proleterskog pjesnika Koste Abraševića. Ton ovoj trdicionalnoj narodnoj svečanosti dao je Ivan Milutinović izborom programa i pozdravnom riječju apelujući za izlazak na predstojeće izbore, a govorio je i o potrebi formiranja partijskih i skojevskih organizacija i njihovim ciljevima i zadacima. Pokušaj žandarma da prekinu skup i održavanje priredbe - bio je neuspješan".
Ivan je radio na učvršćivanju skojevskih organizacija u Crnoj Gori. Prisustvuje konferenciji SKOJ-a u Podgorici i učestvuje u pisanju rezolucije koje je bila "od prvorazrednog značaja za dalji razvoj skojevske organizacije u Crnoj Gori i za kanalisanje njenog rada". Posebno se zalagao za rad sa seoskom omladonom, s obzirom na njenu brojnost.
Studentski život Ivana Milutinovića je samo malim dijelom pripadao učenju. Razapet između života revolucionara, i obaveza učenja, on se opredijelio za život revolucionara koji je smatrao prestižnim, a svoj angažman u njemu obaveznim. No, uprkos tome, ni učenje nije zapostavljao. Nalazio je vremena da sprema ispite, polagao je ispite redovno kad je bio na slobodi, a bio je rijetko. Svoj nesumnjivi dar i prevelika potreba za nadprosječnošću, već na prvim ispitima, uvjerila je profesore u njegove vanredne mogućnosti i snažan intelekt i izuzetno su ga cijenili. U svemu, pa i u učenju bio je uzor. Visoke ocjene, zreli i promišljeni odgovori na ispitima učinili su svoje, Ivan je krčio put ka prvima, ka najboljima. Družio se sa sebi sličnim studentima, među kojima su svi bili klasični "desetkaši". Svi su se bavili revolucionarnim radom na Univerzitetu i vrlo brzo su došli na partijske kadrovske liste.

Između želje i obaveze

Svaki čovjek, a pogotovo mlad, priželjkuje razne puteve u životu, a nametne mu se baš onaj koji nije smatrao sasvim svojim. Nalazeći se pred dilemom da bira između svojih intimnih želja i onih moralnih obaveza koje je smatrao dugom prema društvu, Ivan se odlučio za ovo posljednje i umesto pravnika postajao je revolucionar. Izgradio je svoj svijet postojanja, mijenjao ga, a i on sam se mijenjao.
Podaci koji vezuju Ivana Milutinovića za Pravni fakultet, za vrijeme provedeno na njemu, polaganje ispita, ocjene, diplomiranje su, u postojećoj literaturi, vrlo šturi, skoro da ih nema. Pokušaj i nastojanje pisca ovih redova o Ivanu da u arhivi Pravnog fakulteta u Beogradu, o tome sazna nešto više, završio se objašnjenjem: njegov dosije je nestao. Isti odgovor sam dobio i u Univerzitetskoj biblioteci.

Tvrdokornu usamljenost pobijedila ljubav

Mada zaokupljen političkim životom, koji ga u potpunosti ispunjava, Ivan nije mogao odoljeti zahtjevima mladosti, pa i ljubavi. Svoje druženje sa suprotnim polom svodio je samo na drugarski i prijateljski odnos. Smatrao je da muškarac sa ženom može biti blizak, a da se u to ne upliću nikakvi erotski porivi. Bilo je u njegovom životu nečeg jačeg od ljubavi i ljubavnog odnosa, određivalo ga je to na putu koji je smatrao svoj - put revolucionara. Međutim, ako je umno brzo sazrijevao a politički i idejno se rano opredijelio, Ivan je u ljubavi kasnio. Između i jednog i drugog postojala je uzročna veza - htio je da se bori za nove ideje, za novi svijet, makar se odrekao ljubavi.

Poznanstvo sa Milicom Uzelac

Svako u životu ima svoje puteve, pa i one koji se ne mogu izbjeći, ma koliko to neko želio. Ivan je svoj počeo na dočeku nove 1927. godine, upoznao je Milicu Uzelac, službenicu u Savezu bankarskih i industrijskih radnika, koja će postati njegova ljubavna preokupacija u daljem životu. Bilo je to njihovo prvo upoznavanje i prvi susret, a takvi susreti se pamte i ne zaboravljaju.
Milica je - po sjećanju njene prijateljice Inge Ercegović - bila od onih vitkih žena čije se obline i njen vitki stas ispolje pri svakom koraku. Imala je mršavo lice, a oči sjenovite i tužne. Odmjerena i promišljena u svemu, škrta čak i u osmijehu, ali u svojoj suštini bila je jedna od onih pritajenih strasnih priroda, koje sagorijevaju neprestanim unutrašnjim žarom.
Ivanovo poznatstvo sa Milicom Uzelac, u početku, nije imalo u sebi ničeg drugog do drugarskog odnosa. On nije činio ništa da bi joj se približio, u svemu je, pa i njihovom odnosu, prelazio ozbiljno i promišljeno, a u ljubavi te odlike više su bile smetnja nego prednost. Nikad joj nije govorio o ljubavi, a njihov odnos je ljubav bila, niko ne zna zašto i kako počne ljubav prema nekome. Ivan nije uviđao da naklonost prelazi u ljubav, u krunu mladalečke zanesenosti.
Svojom naklonošću on je postao i dio Miličine žudnje, potajne želje da ostvari ono što je do sada bilo neostvarljivo. Željela je drugačiji odnos, željela je uz prijateljstvo i ljubav. Neprestalna sanjanja o zajedničkom životu nametala su se sama po sebi, rastuživala je i činila usamljenom.
Vremenom prijateljstvo je preraslo u ljubav koja uzbuđuje i opija. Nije to bio samo prvi zanos već nešto što je trajalo, čega se više nije moglo odreći. Sve je nekako dobilo nove boje, neku unutrašnju napetost, unutrašnji oganj.
Ivan je osjetio prvi izazov ljubavi kad mu je bilo 26. godina. Ušao je u novi svijet koji je do tada potiskivao. Tvrdokornu usamljenost zamijenila je ljubav, a ona je najbolji lijek za usamljenog čovjeka. Iako zakasnela, ljubav Ivana i Milice je bila romantična, iskrena, puna poštovanja i razumijevanja, koja je kasnije brakom krunisana.

Posljednje viđenje

Sjećajući se vremena provedenog sa Ivanom, Milica Milutinović, piše:
"Sa Ivanom sam se upoznala 31. decembra 1927. godine na dočeku kod njegovih rođaka. Sve do avgusta 1928. nismo se vidjeli jer je bio u zatvoru u Požarevcu. Ponovo smo se sreli na Terazijama. Taj susret sa Ivanom ostavio je čudan utisak na mene. Predamnom je stajao mlad čovjek markantnih crta, oštra pogleda i bledunjava lica, u lepom tamno plavom odelu i sa štapom u ruci... Viđali smo se potom svaki dan kada je bio na slobodi, ali su onda zaređala hapšenja i Ivan je bio stalno po zatvorima: policijski zatvor u Upravi grada, Sremska Mitrovica, Lepoglava... Svaki put kad sam ga posetila izgledao je strašno, bled, upalih obraza, malaksao kao da je mesecima bio bolestan... Posećivala sam ga kad su mi to zatvorske vlasti dozvoljavale, slala sam mu pakete sa hranom, preobukom i novcem jedan put mjesečno...
Došao je najzad i 28. jul 1937, taj tako željno očekivani dan! Ivan se vratio sa robije, bila sam srećna što je na slobodi... U septembru otputovali smo kod njegovog brata Vasilija u Vrtište kod Niša. Tamo smo se vjenčali 12. septembra. To je trebalo da obavimo još u septembru 1929. godine, ali pošto je Ivan uhapšen, ostalo je da čekamo dok on izađe s robije...
Vratili smo se u Beograd. Stanovali smo u Kosovskoj ulici br.39... Kao bračni drug, Ivan je bio vrlo pažljiv i nežan. Starao se, koliko god je mogao, da mi olakša teret, da se ne mučim toliko...
Bio je vrlo strog. Ali plemenit, vredan, uvek je ponešto radio, nikad nije bio besposlen.
Voleo je da mu drugovi dođu u kuću, redovao se svakoj poseti...
Ponovo su usledili zatvori, Ivan je uhapšen i odveden u zatvor u Bileću odakle je pušten 16. maja 1940. godine...Po izlasku iz Bileće morao se svakog ponedjeljka i četvrtaka javljati u policiju... Živjeli smo u neizvjesnosti i strahu, bili smo uvek na oprezu. Menjali smo stanove. Živjeli smo u Koste Stanojevića 9, Cvijićevoj 17, Palmotićevoj 91, Topolskoj 14, Molerovoj 14, Kralja Aleksandra 101, Kumodraškoj 222...
Sa Lolom i Markom, Ivan je 18. septembra 1941. godine u 3 sata posle podne, napustio Beograd. To je bilo naše poslednje viđenje, kraj našeg zajedničkog života".

Ratovi rađaju junake i predvodnike. Oni ištu pomen, pisanu riječ - zahvalnosti radi. Jedan od njih je i Ivan Milutinović, čovjek i ratnik - legenda. Ovi redci štiva su hronika o Ivanu Milutinoviću, hod za njegovim životnim stopama - riječju hroničara
Milica Uzelac, hrabra, čvrsta i odana žena bila je velika potpora i pomagač u Ivanovom političkom radu, ne samo za vrijeme studija nego i kasnije. Ljubav prema Ivanu je za nju bila i velika moralna obaveza da mu pomogne.
Postao je njena velika briga, posebno kad je bio u zatvoru, a bio je često, više nego na slobodi.
Bila je čvrsta i tu svoju čvrstinu zadržala je u svim nedaćama koje su je pritisle. Stalno je uz Ivana, prati ga iz zatvora u zatvor, nosi mu hranu i preobuku, angažuju advokate, hrabri ga da izdrži, da ne klone.
U toku dugih godina Ivanovog tamnovanja javno je isticala bliskost sa njim, kao vjerenica, iako je zbog toga imala često puta neprijatnosti.
Milica je sa Ivanom živjela život, kratak i takoreći nikad zajedno. Bili su zajedno samo u osjećanjima. Nisu je ona napuštala ni poslije Ivanove smrti.
"Ostale su mi samo fotografije", sjeća se ona, "često ih gledam, i one me još više vežu za čovjeka koga sam više volela nego svoj život, koga nikada neću zaboraviti..."

Policijski progoni i robijanje

Ivam Milutinović je bio dobro poznat beogradskoj policiji. Agenti su ga pratili u stopu i postavljali mu zamke. Naročito se na njega bio okomio Vujković, koji je u hajke na komuniste unosio "strast lovca, izdržljivost lovačkog kera, lukavost lisice i krvožednost vuka". Odlično je poznavao tog mladića, dugačke bujne kose i nemirnih očiju, čija izrazito mršava figura se uvijek mogla vidjeti tamo gdje je najkritičnije. Izmicao mu je i u momentima kada je bio siguran da ga već ima u rukama. Nepogrešivim instiktom policajaca, znao je da će u tom mladom čovjeku imati teškog protivnika, ako se na vrijeme sa njim ne obračuna. Riješio je da to i učini, kada mu se ukaže prilika.
Vujkovićevi agenti su uspjeli da, u Bitoljskoj ulici, 24. januara 1928. godine, uhapse Ivana. Doveli su ga u Upravu beogradske policije i zatvorili u zloglasnu "Glavnjaču".
Počela su saslušanja, duga i teška. Vrši ih lično Vujković. Pitanja je mnogo, Ivan odgovara sa rezignacijom. To neobično ljuti ispitivača, glas mu od besa podrhtava, počinje da prijeti: zna li pred kim stoji, zna li koliko je komunista palo na koljena pred njim? Kad ni to nije pomoglo, na Vujkovićev mig, uletjela su dva batinaša, jedan je u rukama imao volujsku žilu, a drugi upletenu žicu. Vujković se unese u lice Ivanu i, crven u licu od besa, prosikta: "Hoćeš li govoriti, sad si u vučjim čeljustima, nemaš kud!". Na te riječi, kao po komandi, dvojica batinaša navališe na Ivana, udarili su ga besomično po glavi, licu, tijelu... Samo je za trenutak osjećao bol, pao je onesviješćen. Kad je počeo da dolazi svijesti, ležeći na betonu u lokvi krvi, pokušao je da ustane, nije mogao, osjećao je jake bolove u grudima, glavi i nogama.
I narednih dana su uslijedila "sistematska saslušanja", još drastičnija. Vezanih nogu i ruku bacali su ga na betonski pod, s licem na dolje, i tukli ga dok se ponovo ne onesvijesti. Hladna voda koju su sipali na njega, načas ga osvijesti, a onda se postupci ponavljaju, tako danima.
Ivan je, u jednom trenutku, pomislio da je sa saslušanjima gotovo, ali nije Vujković. Želio je, pošto poto, da izvuče priznanje na dva pitanja: od koga dobija zabranjene knjige i časopise, ko mu ih šalje i, da li je komunista?
Novo saslušanje je počelo 7. marta i, poslije duže "obrade", Vujković je uspio da dobije odgovore koje je želio.
Ivan je rekao da mu knjige i časopisi stižu poštom, na adresu Univerziteta. Ko ih i odakle šalje nije mu poznato, nijedan put nije zagledao pečat, niti adresu ko šalje. Član sam udruženja marksista na Beogradskom univerzitetu i samim tim sam ideološki komunista, ali nijesam član Komunističke partije ni Komunističke omladine.

Poznanstvo sa Vujovićem i Keršovanijem

U mraku "Glavnjače" jedina svijetla epizoda Ivanova je upoznavanje sa starijim i iskusnijim revolucionarima Radom Vujovićem i Otokarom Keršovanijem.
Rade Vujović, čovjek sa bogatim životnim iskustvom, ispunjen snagom i vjerom u budućnost "brinuo se o Ivanu pretučenom i izmrcvarenom od policije, pazio ga i dijelio svaki zalogaj hljeba sa njim", piše Milica Milutinović. Prijateljstvo sa Vujovićem i Keršovanijem mnogo mu je značilo, olakšalo je njegove prve zatvorske dane. Bila je to prva a teška škola za Ivana. Iskusni revolucionari pomogli su mu da bolnom i ranjenom tijelu vrati snagu i duh ojača da se ponese sa onim što ga je očekivalo, sa onim čemu je išao u susret.
Ispitivanje u policiji je završeno. Odjeljenje opšte uprave beogradske policije dostavlja Prvostepenom sudu u Beogradu tužbu protiv Ivana Milutinovića. Iz policijskog zatvora prebacuju ga u sudski pritvor. Pri polasku Vujković ga zajedljivo opominje: "Idi, još ćemo se nas dvojica ovde sresti, samo znaj da će naše sledeće viđenje za tebe biti i poslednje". U prvom se nije prevario, a u drugom jeste.

Hoće li svemu biti kraj?

Suđenje po optužnici je trajalo mesec dana, dokazivani su navodi optužnice: da je rasturao zabranjenu štampu, da je u njegovom stanu nađen veći broj knjiga i časopisa zabranjene komunističke literature, da se u policiji lažno branio...

Nakon suđenja i izvođenja dokaza, Prvostepeni sud za grad Beograd, 17. marta 1928. godine, presuđuje:

"Da se optuženi Ivan R. Milutinović, student prava, za delo... iz tač. 2, čl. 1 Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi kazni sa 6 (šest) meseci zatvora u koju mu se kaznu ima uručiti 37 dana odležanog pritvora kod sudske i isledne vlasti, tako da ima da izdrži 4 (četiri) mjeseca i 27 dana. Da plati:

1. Sudu 25 dinara;

2. Glavnoj državnoj blagajni svoj učinjeni trošak, i to:

a) kod Uprave grada Beograda: 396 dinara;

b) kod ovog suda koliko po računu iznese.

Oduzete knjige i listovi Sve knjige i listove konfiskovati. Braniocu optuženog na ime nagrade ništa se ne dosuđuje, pošto ništa nije tražio.

Presuđujemo u Prvostepenom sudu za grad Bograd, 17. marta 1928, br, br.16741-U-73.

Potpis: Delovođa-pisar Jov. A. Stojanović

Predsjednik suda Živ. Simić

Kada je pročitna presuda, Ivan je, umjesto uobičajnog: "Živio sud!", uzviknuo: "Živio komunizam!". Nedoumicu suda koju je izazvala ova izjava, vješto je otklonio njegov branilac u procesu, advokat Radoje Vukčević.
Ivan Milutinović je upućen u Požarevac na izdržavanje kazne. Putujući neudobinim policijskim vozilom ka Požarevcu, obuzimala su ga svakojake misli: Šta ga tamo čeka, hoće li njegovo krhko zdravlje izdržati teret zatvorskog života? Hoće li imati snage da se odupre beznađu, kome se u zatvoru teško oduprijeti? Hoće li biti još zanosa borbe, slasti pobjede i gorčine poraza, ili će svemu biti kraj? Hoće li sa drugovima dočekati još koji veselu novogodišnju noć?
U požarevačkom zatvoru, u uslovima pravog zatvorskog života, Ivan je počeo svoje tamnovanje. Postao je sužanj, svoje zatvorske dane provodio je u memljivoj zatvorskoj ćeliji, na hljebu i vodi.
Po izdržanoj kazni, Ivan je 7. avgusta na slobodi. Iz Požarevca polazi za Beograd sa objavom koju mu je izdao kazneni zavod u Požarevcu: "Ivan Milutinović, student prava iz Stijene, Crna Gora, koji je presudom za grad Beograd Prvostepenog suda od 17. marta 1928, br. 16741 osuđen za delo iz čl. 1, tač. 2 Zakona o zaštiti javne bezbjednosti sa šest meseci zatvora, izdržao je kaznu u ovom Zavodu, stoga je danas pušten na slobodu".
Ivan je ponovo u Beogradu, radi na organizaciji Crvene pomoći. Svu snagu, svu ljubav prema čovjeku unio je u taj humani posao. Međutim, šestojanuarska diktatura je ukočila svaku političku i duhovnu živost. Nastupali su progoni i hapšenja komunista, niko se nije osjećao sigurnim.
Uhapšeni su Vlada Nešić i Bracan Bracanović, Ivanovi prijatelji i najbliži saradnici, koji su kasnije likvidirani.
U šturom izvještaju Uprave grada od 28. septembra 1929. godine, stoji da je "Nešić skočio kroz prozor prije strijeljanja... Bracan Bracanović je odveden noću 27. septembra izvan grada, u Marinkovu baru, da pronađe zakopanu arhivu. Odveli su ga žandarmi i dva agenta. U pokušaju bekstva je ubijen".

Policijska prevara

Naravno, bila je to policijska prevara, obojica su poslije zvjerskog mučenja ubijeni. Posebno je mučen Bracan Bracanović, sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju i član CK KPJ, za koga nije bilo dileme kada je trebalo izabrati između vlastite smrti ili izdaje svojih drugova. Bio je riješen da izdrži ili umre, a njegovi mučitelji da ga slome, po cijenu i da ne ostane živ. Riješenost je bila potpuna, na obje strane. Uništili su ga fizički, ali nijesu uspjeli da u njemu ubiju čovjeka. na stotine udaraca palo je na njegovo tijelo, koje je ubrzo postalo bezlična masa mesa, plavog od silnih udaraca.
"Kada su ga doveli pred mene, to već nije bilo čovječije telo, toliko su ga bili unakazili mučenjem. Ne bi ga niko poznao", piše u svojim sjećanjima Lepa Nešić Pijade.
U trenucima opšte obamrlosti, kada više nije osjećao bolove, u podsvijesti je samo imao misao: mora izdržati ne smije pustiti nijedan jauk. Nažalost, pošto su od njega napravili gomilu beživotnog mesa od koje nijesu mogli dobiti ono što su željeli, Vujkovićevi dželati su ga ubili. Tako se u Marinkovoj bari 17. septembra ugasio život Bracana Bracanovića, koji je muški podnio sve muke, svjesno se opredjeljujući za smrt, a ne za izdaju. Na to ga je obavezivala ideja kojoj je posvetio život i porodica u kojoj se oduvijek hrabro i časno umiralo.

Na optužnici pod rednim brojem "13"

Smrt Bracana Bracanovića posebno je pogodila Ivana, koji je prema njemu gajio osobito poštovanje, ne samo kao prema svom uzoru i saradniku, nego i kao zemljaku i saplemeniku.
Krug djelovanja beogradskih komunista se svakog dana sve više sužavao, sve se teže izbjegavalo policijskim potjerama. Ivan Milutinović je bio svjestan da mu prijeti opasnost, sve češće se sjećao Vujkovića i njegovih prijatelja, osjećao je da mu je za petama. Mijenjao je mjesta boravka, skrivao se kod svojih prijatelja. Nije uspio, uhapšen je samo godinu dana po izlasku iz požarevačkog zatvora, 29. avgusta 1929. godine. Ponovo je bio sužanj Glavnjače, ozloglašenog policijskog zatvora u Beogradu. Vujkovićeva "sistematska saslušanja", svakodnevna metodična mučenja su počela. Udarci goveđom žilom po tabanima smenjivali su tupi udarci vrećicama pijeska u predjelu bubrega i udarci vrhovima cokula u cjevanice. Posipali su ga vodom da bi provratili svijest, koju je sve češće gubio, a onda postupak se ponavljao. Ivan je jako malaksao, nastupila je opšta obamrlost, nije više mogao da se kreće.

Ubice ustuknule

"Izgledao je strašno... bled, upalih obraza kao da je mesecima bio bolestan... Jedva sam ga prepoznala", kaže Milica Milutinović.
Na intervenciju njegovog advokata Miroslava Stojanovića, prebačen je u bolnicu, u Vidinskoj ulici - zatvoreničko odjeljenje. U bolnici je proveo mjesec dana, a onda je ponovo vraćen u policijski zatvor, u Upravi grada.
Tri mjeseca nakon hapšenja i završene policijske istrage, Ivan je iz policijskog zatvora prebačen u sudski pritvor, u Ulici kralja Aleksandra.
U zapisniku od 4. novembra 1929. godine stoji: da je pred istražnim sudijom Rusimirom Jankovićem izjavio:
"Ovaj ispit od 5. septembra 1929. godine, br. 12472 dat kod policijke vlasti nije tačan, jer sam ga potpisao pod pritiskom tuče. Da sam tučen potvrdiće i Marin Poparić koji je u ovo vreme bio uhapšen. On me je u Upravi grada prebijenog nosio na kiblu radi vršenja nužde, jer sam nisam mogao ići".
Nečovječni postupci policije prema Ivanu za vrijeme njegovog drugog hapšenja, umalo nijesu doveli da se ispuni Vujkovićeva prijetnja da će njihov ponovni susret biti i poslednji.
Međutim, ubistvo Vlada Nešića i Bracana Bracanovića najvjerovatnije je spasilo Ivana. Ubice su ustuknule, nijesu se usudile da smrti Nešića i Bracanovića pridruže i njegovu.
Suđenje je počelo u februaru 1930. godine i trajalo je mjesec dana. Na optužnici pored Ivana je bilo još 24 komunista, on je bio pod brojem "13".

Šest godina robije

Po završenom suženju, 28. februara, je doneta presuda.
"U ime njegovog veličanstva Aleksandra I kralja Jugoslavije, Državni sud za zaštitu države u Beogradu, u veću sastavljenom od članova... Nakon saslušanja državnog tužioca na samom pretresu, a po dopunjenoj i izmijenjenoj optužnici u pogledu dela uvrede Kralja kao prestup iz par. 307, nov. kriv zakona i konačno nakon saslušanja odbrane gore pomenutih branilaca i po dovršenom glavnom pretresu, dana 28. februara 1930. godine izreklo je danas ovu Presudu:
... Milutinović Ivan, star 28 godina, rodom iz Stijene, srez Podgorički, sin pokojnog Rada i Stefe rođ. Marković, vere pravoslavne, neoženjen, student prava u Beogradu, oslobođen vojne obaveze, bez imovine, presudom Prvostepenog suda za grad Beograd od 17. marta 1928. godine br. 1641 zbog dela iz čl. 1, tač.2 Zakona o zaštiti države, osuđen na šest meseci zatvora... kriv je što je po izvršenoj kazni na koju je bio osuđen polovinom 1928. godine ponovo postao i, do njegovog hapšenja 1929. godine, bio član tajne komunističke organizacije u Beogradu i kao takav ujedno bio blagajnik komunističke organizacije Crvene pomoći i u tom svojstvu prikupljao sume novca i slao ih raznim osuđenim komunistima u kaznene zavode u Požarevcu, Sremskoj Mitrovici...
Zbog napred navedenih djela, osuđuju se gore navedeni optuženici po čl. 2, odjeljak I Zakona o zaštiti javne bezbjednosti i poretka u državi, i to:
... Milutinović Ivan na kaznu robije od 6 (šest) godina u koju mu se po paragrafu 77 Kr. zak. uračunava pritvor i istražni zatvor od 22. avgusta 1929. godine do danas, dakle (šest) meseci i 10 dana. Po paragrafu 46. Kr. zak. na trajni gubitak časnih prava...".
Nakon izricanja presude Ivan Milutinović je sproveden u Kazneni zavod u Sremskoj Mitrovici, na izdržavanje kazne.

Vezali mu ruke i noge svaki drugi dan

Tamnovanje je započeo u samici 3,5 dž 2,5 metara, u preoskudnom životnom prostoru, sa bijednim tamničkim namještajem. U tjeskobi samice, počeo je on svoje sužanjstvo, mjerio tu memljivu grobnicu koracima i suočavao se sam sa sobom, što je najteže svakom čovjeku. Samoća na koju se teško navikao napadala mu je duh, a memla tijelo. Zdrastveno stanje mu se ubrzo pogoršalo. Zauzimanjem njegovog prijatelja, advokata Tripka Žugića, Ministarstvo pravde je odobrilo da iz Sremske Mitrovice bude premješten u Lepoglavu, gdje su, navodno bolji uslovi.
Nada da će u Lepoglavi naći bolje uslove nije ni izdaleka ispunila Ivanova očekivanja. Samica u kojoj je smješten bila je, istina, nešto veća, ali hladnija i vlažnija od one u Mitrovici. U kazamatu Lepoglave, u teškim uslovima, nastavio je borbu protiv vremena i protiv bolesti, koja ga je sve više pritiskala. Vrijeme je mjerio nekom svojom mjerom, uvjeren da ono ipak protiče, ma koliko bio jak utisak da stoji, zaleđeno hladnoćom kazamatskih zidina. Ma koliko je bio strog prema sebi i jake volje da zaustavi bolest, vrijeme i uslovi života robijaša učinili su svoje, njegovo stanje se stalno pogoršavalo.

Tortura za torturom

U tjeskobnoj samici lepoglavskog kazamata, sve je češće razmišljao o svojim drugovima, o Beogradu i o svom zavičaju. Kako je vrijeme prolazilo sve je teže odbijao misli o rodnoj kući, o djetinjstvu i piperskom kamenjaru. Sve je češće u mislima vidio svoju majku kako stavlja hljeb u crepulju da se peče, svoga brata Todora kako loži vatru na kućnjom ognjištu, kako gori velikim plamenom, a onda se pretvara u topli zlatni žar. Ugledao bi svoje drugove iz škole, zamišljao kako sjede u školskim klupama i slušaju učitelja... A onda sve se to pretvori u pogled na mrlje od vlage na zidovima memljive samice i vrate ga u stvarnost.
Iz Lepoglave piše Milici Bešić o sebi, svom zdravlju i uslovima života: "Ja sam prilično, ali sam mnogo gori nego kad sam dolazio tamo - samo ja mislim da će to sve proći... Piši kako je sada tamo, kakav je život u Pipere".
Za sve vrijeme robovanja trpio je torturu, neljudske postupke, ponižavanja koja ubijaju dostojanstvo čovjeka.
Nekoliko podataka iz "kaznenog kartona" Ivana Milutinovića samo su djelić evidentiranih svireposti:" 24. II. 1931, kažnjen ukorom, bio drzak prema g. proti u školi; 8. IDž. 1931, osam dana tamni zatvor, zaoštren sa vezivanjem ruku i nogu svaki drugi dan, zbog stupanja u štrajk glađu; 18. IDž. 1931, uskrata pisanja za jedan mesec; 5. III. 1932, ukor, uskrata pisanja za 2 meseca; 12. VI. 1934, dva posta...".
Ivan je, i pored svega što je trpeo, bio čvrst u uvjerenju da je put kojim je pošao pravi. Nije ga brinulo ni to što ga je taj put doveo do mraka samice, jer se, govorio je, "tek u tami može vidjeti snaga i ljepota svjetlosti".
Vatrom borbe komunisti su raspirivali tame robije u kazamatima Lepoglave. U najtežim trenucima primenjivali su najteži ali najefikasniji način borbe - štrajk glađu. Štrajkovali su često, iznureno tijelo je otkazivalo, mnogi su umirali. Ivan je sve te štrajkove preživeo, mаda teško bolestan, pojavili su se i prvi znaci tuberkuloze, tada neizlečive bolesti.

Pariski advokat na suđenju

Sa grupom političkih zatvorenika, Ivan je 1934. godine ponovo premješten u zatvor u Sremskoj Mitrovici. Svi su smješteni u sobi 6. tzv. "mladićke zgrade". Uslovi su i ovdje bili teški, a pogoršavali su se poslije svakog ispada ili štrajka zatvorenika.
Borba komunista - robijaša se nastavlja, traže svoja prava. Ivan je jedan od stratega. Organizator je protesta i pobune protiv postupaka stražara prema nekim zatvorenicima. Crvene zastave napravljene od raznih marama, džempera i šalova, nataknute na drške od metala, istaknute su na svim prozorima zatvorskih ćelija. Na krevetskim čaršavima ispisivane su parole: "Dajte nam sunca i vazduha", "Bolji uslovi života, bolju hranu", "više poseta..."
Sa grupom komunista Ivanu je ponovo suđeno. Suđenje je održano u stražarskoj zgradi i improvizovanoj sudnici. Ivan je osuđen na dvije dodatne godine robije, oduzete su mu još dvije godine od života.
Do suđenja je došlo zbog protesta i pobune komunista zbog neljudskog i nehumanog postupka stražara prema nekim kažnjenim zatvorenicima. Protiv dvadeset šest pobunjenika podignuta je "na zakonu zasnovana"kolektivna optužnica.
Komuniste je branila grupa najuglednijih beogradskih advokata, koje je angažovalo rukovodstvo Partije. Ivana je branio Bora Pavlovića. Tok suđenja je pratio i čuveni pariski advokat Etjen Milo, koga je uputila Liga za zaštitu prava čovjeka, koje je, zahvaljujući Komitetu zatvorenika na čijem čelu je Ivan, bila upoznata sa mučenjem i neljudskim postupcima prema zatočenicima u zatvorima i robijašnicama širom Jugoslavije.

Kad je ušao u sobu, svi su ustali kao pred učiteljem

Ratovi rađaju junake i predvodnike. Oni ištu pomen, pisanu riječ - zahvalnosti radi. Jedan od njih je i Ivan Milutinović, čovjek i ratnik - legenda. Ovi redci štiva su hronika o Ivanu Milutinoviću, hod za njegovim životnim stopama - riječju hroničara
Suđenje su optuženi svojim odbranama i odbranama advokata pretvorili u osudu režima, što je ne samo jugoslovenska, nego i svjetska javnost pratila sa velikim zanimanjem. Međutim, ni blistava odbrana beogradskih advokata, ni hrabro držanje optuženih, ni talas osuda jugoslovenskog i svjetskog javnog mnjenja, ni prisustvo advokata Miloa nijesu mnogo pomogli, svi komunisti su bili osuđeni - ko na tri, a ko na dvije godine dodatne robije. Na tri godine je osuđen Radivoje Davidović Kepa, a na dvije, pored Ivana Milutinovića, Moša Pijade, Branko Solarić, Stevo Boljević, Đuro Pucar, Dimitrije Aleksić, Borislav Vojinović, Franjo Jelović, Mustafa Pešić, Branimir Fridman, Đuro Kožar, Konrad Vinigerholc, Branko Bujić, Anton Salaj, Milorad Petrović i Momčilo Đorđević.
Na izrečenu presudu, advokat Milo je reagovao riječima: "Potresen sam cijelim ovim žalosnim i ružnim, veoma ružnim prizorom. To je sumrak pravosuđa!".
Komunisti na robiji u Sremskoj Mitrovici bili su fizički odvojeni od naprednog pokreta u zemlji, ali im to nije smetalo da i dalje budu njihov pouzdani dio, ponajviše zahvaljujući Ivanu Milutinoviću.

Rad i vjera

Među zidovima kazamata, Ivan je shvatio da bi čovjekov život bez borbe bio gluvoća trajanja. U mraku tamnih ćelija učio je i pripremao se za bitke koje su predstajale. Radom je održavao duhovnu svježinu i pobjeđivao vrijeme koje je robijašima najveći protivnik. Rvao se sa vremenom i bolešću kroz čitavo tamnovanje. Bolest mu je bila najveća smetnja. Nekoliko puta mu je život visio o koncu. Najkritičnije je bilo posle štrajka glađu 1936. godine. I, sam je povjerovao da je to kraj, poručio je da mu dođu brat Todor i žena Milica. Došli su oboje, jedva su dobili dozvolu da uđu kod njega, zbog štrajaka su zatvorenici bili pod posebnim režimom. "Kad su ga vidjeli - sjeća se Milica - bio je jako bolestan, tako iznuren i slab da se jedva držao na nogama". Intervencijom svojih prijatelja, a najviše advokata Tripka Žugića, upućen je na liječenje u Beograd. Poslije tromjesečnog liječenja i oporavka, vraćen je u Mitrovicu, ponovo je u vrtlogu zatvorskog života.
Ivan je robijao osmu godinu, radio je i te osme godine kao i prve, sa istom odlučnošću, spreman da podnese sve, da izdrži do kraja. Svjestan je da samo aktivnost, rad i vjera u budućnost su uslovi da preživi, oni koji to nijesu imali pretvarali su se u duhovne invalide i fizičke bogalje. Nije to sebi dozvolio, uočio je i radio stalno, radom je rastjerivao tame robije. Posebno se zanimao izučavanjem ekonomskih i nacionalnih problema, a naročito seljačkog pitanja. Kao član zatvoreničkog komiteta rukovodio je sekcijom i bio predavač na "Crvenom univerzitetu" iz te oblasti.
"Crveni univerzitet" je svojevrsna partijska škola koja je pripremala komuniste za odlučujuće bitke. Zahvaljujući radu tog "univerziteta" mnogi komunisti koji su u zatvor ušli kao mladi i neoformljeni ljudi izašli su sa robije politički obrazovaniji, spremni da se bore za ideje zbog kojih su na robiji. Ivan im je u tome mnogo pomogao predavanjima na "univerzitetu", često im je govorio Marksovu misao: "Nema širokog druma koji vodi u nauku, i samo oni imaju izgleda da će se ispeti na njene svetle visove koji se ne plaše umora pri pеntranju njenim strmim stranama".

Zapis Eriha Koša

Sjećanja književnika Eriha Koša, jednog od njegovih sapatnika iz robijaških dana, skica su tih vremena i Ivanovog lika:
"Više od dvesta ljudi išlo je u redu za šetnju, i svi, kao po komandi, u jedan mah je protestovalo, uzvikivalo parole, štrajkovale glađu. A ipak svaki je živio svojim vlastitim životom.
Za sve to vreme, u tom šarenilu, naših tri stotine života, Ivan Milutinović je radio, učio, čitao i onda kada je bilo vreme odmora. Postelja na kojoj je ležao, sobu u kojoj je živio, nijesam vidio ili je ne pamtim. Ali se sećam dobro da smo, kada je prvoga dana ušao u našu sobu - a tada ga još nismo poznavali - svi redom ustali i zaćutali kao kad učitelj uđe.
Bled, mnogo bled, sa licem mirnim, na kome su se sijali samo odblesci svetla u staklima naočara, on je iz soba, koje su žuborile našim glasovima, dugačkim i uskim tamničkim hodnicima odmicao koracima, odmerenim i sigurnim. Sa svežnjem novina i knjiga pod miškom, sa olovkom u drugoj ruci, prolazio bi pored nas, pozdravljao sa dve-tri ljubazne reči i odlazio u samicu. Tu, u tišini i uzanom prostoru ćelije - samice, radili su preko dana jedan do drugog Keršovani, Prica, Moša Pijade i Ivan Milutinović.
Posmatrao sam ga. Bio je čovjek osređenog stasa a okošt, čija se sva snaga ličnosti skoncentrisala u volju i u njegovom liku izbila u tankim bledim usnama, čvrsto i odlučno pripijenim jedna uz drugu..."

"E, sad ćeš ti junački sine - goniti čvorka"

Ivan je robijao osmu godinu, kada je bio prošao svoju prvu mladost i kad svaki čovjek, manje-više, vrši bilans svog prošlog života da bi u budućnosti odredio svoj put i smisao življenja.
Iz robijanja u Požarevcu, Lepoglavi i Sremskoj Mitrovici ostao mu je nadimak Čvorak. Nije ga, kako bi se u prvi mah pomislilo, dobio po nemirnoj i malenoj ptici čvorku, nije bio toliko sićušan ni toliko nemiran. Taj nadimak mu je uspomena na dane tamnovanja, u kojima je, za vrijeme odmora, sa drugovima rado igrao šah, njegovu omiljenu igru. Zasio bi sa svojim protivnikom za šahovsku tablu, zdeljanu od obične daske i tintanom olovkom nacrtanim poljima i počeo da vojuje sa figurama napravljenim od hljebnog tijesta ili suvog krompira.
Volio je da nadigra protivnika, da ga dotjera u bezizlaznu situaciju, a onda bi stalno ponavljao: "E, sad ćeš ti junački sine - goniti čvorka". Dali su mu nadimak Čvorak, bio je to prvi od četiri nadimka kojima su ga njegovi drugovi zvali, o kojima će u daljem tekstu biti riječi.

Na slobodi

Poslije osam godina robije, 27, avgusta 1937. godine, Ivan Milutinović je izvan tamničkih zidova - bio je na slobodi. Izašao je iz zatvora kao iskusan, mudar i zreo revolucionar. Za njim su ostali: sumorna temnička buđenja, tamne zatvorske prostorije, snovi o slobodi - ostala je i mladost po memljivim zatvorskim samicama.
Ivan je "učio najviše što je čovjek mogao da uči, da prođe taj put na kome su ostali leševi i krv drugova, put patnje, borbe i muka, padova i uspona, klonuća i poleta - ljudski put", zaključuje Lazo Marković.
Posebno poglavlje robijaškog Ivanovog života, čini njegov interes i briga za Crnu Goru. Ni bolest i nepodnošljivi uslovi robijanja nijesu ga mogli osloboditi misli i brige o zavičaju sa kojim je održavao vezu kroz sve godine robijanja.
Vijest o krvavom masakru na Belvederu, 1936. godine, teško ga je pogodila, ali i obradovala, jer se njegov narod probudio, u njemu je porasla svijest za čovječnost, za ljudskije postupanje prema uhapšenim komunistima. Posebno je brinuo o sudbini svog starijeg brata Todora, jednog od predvodnika pohoda na Cetinje, koji se završio krvoprolićem na Balvederu.
Bio je vrlo tužan i kad je čuo za zvjersko ubistvo Božane Vučinić, koja je izdahnula od batina Vujkovića i Kosmajca, u zatvoru na Adi Ciganliji, u Beogradu, 1937. godine. Sa grupom drugova sa robije šalje saučešće porodici, koje je pročitano na Božaninoj sahrani, u piperskom selu Rogame, uz prisustvo nekoliko hiljada ljudi. Sadržina saučešća podstakla je brojne govornike da najoštrije osude zločinačke postupke vlasti prema zatvorenicima, solidarišući se sa borbom koju su komunisti vodili po zatvorima, širom zemlje.
Odmor Ivana Milutinovića bio je kratak, skoro da ga nije ni bilo. U Beogradu i Vrtištu, kod brata Vasilija, provodi nepuna dva mjeseca, a onda, 2. novembra, polazi za Crnu Goru. Put u Crnu Goru nije bila samo želja da vidi zavičaj, ostarjelu majku, brata i prijatelje, razlozi su bili mnogo jači: želio je da svojim iskustvom pomogne crnogorskim komunistima u prevazilaženju krize, da im da savjete kako da iz nje izađu i kako da se organizuju.

Svakodnevne aktivnosti

Dolazak u Podgoricu, grad svoje mladosti, koji mu je pružio prva maglovita saznanja o ideji novog svijeta, o ideji Oktobra, pobudio je u njemu melanholiju. Prenio se, za trenutak, u onu atmosferu zanosa kojom je odisao taj grad iz njegovih dječačkih dana. Ponovni susret sa gradom koji je uvijek nosio u sebi, kao dio svoje ličnosti, podsjetio ga je na mnoge nevolje. Sve mu je i grad i ulice i kuće, poslije dugog rastanka, izgledalo siromašno, skučeno i tjeskobno. Pitao se: kako se ono nekadašnje oduševljenje moglo smjestiti u tu tjeskobu i siromaštvo? Šetajući gradom osjetio se tuđ, srijetao je lica sve njemu nepoznata. Želio je da ga što prije napusti, otišao je u Pipere.
Ivan je jedva čekao da se u atmosferi domaćeg ognjišta, okružen brigom svojih, odmori od svega što je dosad preživio, a mnogo je toga bilo. Nije se dugo odmarao, nikada nije želio da dane provodi besposlen. Svakodnevni sastanci sa mladim piperskim komunistima, zamijenili su mu odmor. Pričao im je o robiji, o borbi koju komunisti po tamnicama vode, o teškom robijaškom životu. Njegove riječi pune teškog životnog iskustva, izrečene blagošću lijepog govora, kako je on samo umio, ti mladi ljudi su ga netremice slušali, a one su oplemenjivale njihovu dušu, snažile njihov um.
Poslije kraćeg vremena napušta Pipere i odlazi u Tivat, kod svog brata Ilije. Boravak u Risnu je iskoristio da se, u ličnim kontaktima sa ljudima, upozna sa političkim prilikama u Boki Kotorskoj. Aktivno učestvuje u političkom životu, agituje za svog prijatelja Nikolu Đurkovića i potpomaže njegovu kanditaturu za predsjednika opštine.

Izražavao misli koje su im se činile njihovim

Krajem decembra 1937. godine je u svom stanu u Zemunu, u koji se njegova žena Milica preselila neposredno prije njegovog dolaska. Nastavio je da živi životom kakav je naučio: sastanci, kružoci, nastavljanje rada u Crvenoj pomoći.
Zemunska policija ga hapsi, po naređenju Vujkovića. Sa lisicama na rukama sproveden je u Upravu policije grada Beograda. Na putu do Uprave grada kroz glavu su mu prolazile svakojake misli. Vidio je svog "prijatelja" Svetozara Vujkovića kako se iživljava ponovo nad njim, kao prilikom ranijeg hapšenja, vidio je sebe kako leži na betonu, onesviješćen batinama Vujkovićevih dželata. Na njegovo veliko iznenađenje to ga je ovoga puta mimoišlo, ispalo je mnogo bolje nego što je očekivao. Vujković je 31. decembra, po podne, došao u kancelariju i naredio čuvaru da dovedu Ivana, i glasom koji nije lično na njega, rekao: "Neću više da te zadržavam ovde, idi pa dočekaj Novu godinu sa ženom". Razlog hapšenja saznao je iz otpusnice: nije se prijavio kod nastojnika zgrade.
Iskusni revolucionar odveć je mnogo znao da bi svoje hapšenje shvatio kao zabunu i slučajnost, a još manje da odluku Vujkovića prihvati kao znak njegove dobrodošlice. Znao je da se policiji ne smije zamjeriti, jer bi svako novo zamjeranje značilo i novu robiju.
Policija je i dalje pratila Ivana, ali je on, zahvaljujući sve široj mreži saradnika i ilegalnih veza, uspijevao da im izbjegne. Sve manje je u Beogradu, nekoliko puta je odlazio u Crnu Goru, a odlazi u Sloveniju i Hrvatsku.

Ponovo u Crnoj Gori

U vrijeme parlamentarnih izbora 1938. godine odlazi za Crnu Goru. Aktivno politički djeluje u izbornoj borbi, koja je dala priliku crnogorskim komunistima da izvrše široko okupljanje svih naprednih snaga, da od opozicije dobiju pristanak da kao samostalna politička stranka budu na njihovoj izbornoj listi. Kao kandidati su istaknuti: Blažo Jovanović u Podgorici, Slobodan Marušić u Danilovgradu, Milovan Anđelić u Kolašinu, a poslije njegovog hapšenja Tripko Žugić, Andro Cukić u Peći, Stevo Mašanović u srezu cetinjskom. Blažo Jovanović je pobijedio u Podgorici sa 1.594. glasa.
Ivan sarađuje sa članovima Pokrajinskog komiteta na prevazilaženju krize u Partiji koja je nastala poslije tzv. dubrovačke provale 1936. godine, kada je uhapšeno 300 komunista, a veliki broj je emigrirao ili prešao u ilegalnost. Jačanje partije i vraćanje njenog ugleda kod naroda, rezultat je te saradnje.
U maju 1936. godine Ivan odlazi u Sloveniju, gdje na zemaljskom savetovanju KPJ održanom ispod Šmartne gore predstavlja Crnu Goru.
Ponovo je u Crnoj Gori avgusta 1936. godine, gdje sada kao član CK KPJ prisustvuje Sedmoj pokrajinskoj konfereniciji KPJ za Crnu Goru, Boku, Kosovo i Metohiju i Sandžak u selu Vranjicke Njive, u kući Marka Vučinića, na samo nekoliko kilometara od Podgorice. To je bilo vrijeme borbe protiv posljednjih bunkera frakcionaštva u Partiji i djelovanja Petka Miletića.
Ivan je učestvovao u pripremi i radu konferencije, velikog je udjela imao i u pisanju rezolucije, koja pored prikaza političkog stanja u Partiji ukazuje i na nedostatke u partijskim organizacijama i postavlja zadatke novoizabranom Pokrajinskom komitetu. Učestvujući u radu konferencije Ivan je govorio jednostavnim jezikom, bez krupnih riječi, razumljivim svima, o stanju u Partiji, o novim zadacima. Govorio je tako, po sjećanju jednog od učesnika, "kao da je izražavao misli koje su im se činile njihovim".

Priznanje za rad

Ivan Milutinović je 1938. godine postao član zemaljskog rukovodstva KPJ, a sledeće godine član CK KPJ. Bilo je to veliko priznanje za njegov rad, dobro odabran trenutak, jer su njegove sposobnosti bile neophodne u vremenu koje nailazi.
Prilike u Evropi su se sve više pogoršavale, fašizam jača, a Hitler prijeti svojim falangama. Sudbonosni događaji su se odvijali vrtoglavom brzinom, bilo je samo pitanje dana kada će se Jugoslavija naći na žrtveniku.
Što se opasnost od rata sve više približavala, to je postajalo očevidnije da se kralju i generalima nije ratovalo, naprotiv okrenuli su se protiv ovih koji su bili za otpor, za odbranu zemlje. Generalštab, umjesto da pravi planove za odbranu zemlje, on od Vlade zahtijeva da pohapsi sve komuniste, a posebno članove rukovodstva. Vojska i policija spremaju prevaru: poziv za "vojnu vježbu" bili su samo mamac pomoću kojeg su hvatani komunisti. Pozvani - pa uhapšeni i, umjesto na "vojnu vježbu", da se obučavaju kako da brane zemlju, slati su u tek osnovene koncentracione logore, pravljene po uzoru na Hitlera.

Slušao kako tuku zatvorenike i čekao da na njega dođe red

Pozvan je, pa uhapšen i Ivan, 2. januara 1940. godine. Saopšteno mu je: "Da se u smislu Uredbe od 15. decembra 1939. godine, kažnjava se progonom u koncentracioni logor, zbog subverzivne delatnosti i kršenja javnog reda i mira".
Ponovo se našao u zloglasnoj Glavnjači, tom paklenom policijskom zatvoru koji je pustošio duh i uništavao tijelo. Tu je, pored ostalih, zatekao Mošu Pijadu i Iva Lolu Ribara. Cijelu noć su Ivan i Moša probdjeli nad konceptom protesta predsjedniku Vlade, oštro osuđivajući privođenje na prevaru i hapšenje komunista. Kao odgovor, sutradan su dobili lance.
U hladno januarsko jutro izveli su ih u dvorište Glavnjače, povezali gvozdenim lancima, u paru po dva, potrpali u policijske "marice", a iz njih u "ćiru", koji će ih voziti puna dva dana i dvije noći od Topčidera do Bileće, često satima stojeći na zaleđenim sporednim kolosjecima usputnih stanica, zadržavan sniježnim nametima i mećavom. Smješteni su u vagone sa spuštenim zastorima, hladne bez grijanja i lične vode i najnužnije hrane. Smrzavali su se u tim hladnim vagonima, vezani lancima za noge, oskudno odjeveni. Ivan je bio vezan sa Mošom Pijade, starim znancem iz Lepoglave i Sremske Mitrovice.

Poslije dva dana neprekidnog truckanja stigli su u Bileću, čiji je sumorni kameniti pejsaž bio još sumorniji u sablasnoj sniježnoj bjelini. Po vjetru i snijegu, koji je još padao, sprovedeni su pustim bilećkim ulicama do logora - preuređeno vojno utvrđenje koje je još Austougarska gradila radi odbrane granice prema Crnoj Gori.
Smeješteni su u staru zgradu mamutskih zidova, sa puškarnicama i osmatračkim tornjem na krovu. Sobe su mračne i tjeskobne, iz njihovih zidova je prodirala memljiva grobna hladnoća. Slike avetinjskog izgleda koje je vremenom vlaga naslikala po zidovima, kao da su bile prikaz košmara onih koji su nekad tu trunuli. Goroteksne sjenke koje su igrale po zidovima od treperavnog prigušenog svijetla petrolejki dopunjavale su sliku Denteovog paklenog kruga. Teške i mračne asocijacije smenjivale su jedna drugu. Sve je bilo tu, što pomućeni ljudski um može izmisliti da se u čovjeku ubije čovjek.
Režim života logoraša je bio podešen prema organizaciji koju su imali Hitlerovi koncentracioni logori: Zabranjeno je okupljanje i svaki glasni govor, ležanje na krevet po danu, odlazak u umivaonicu i klozet više njih, šetnje po sobi - šetati je mogao samo stražar koji se tu nalazio i danju i noću, naoružan puškom i bajonetom. Hrana je bila u skladu sa svim ostalim-splačine bez ukusa: hljeb crne izgorele kore a u sredini samo tijesto, čorba sa pođekojim listom kupusa. Spavali su na tvrdim neudobnim krevetima sa jednim ćebetom koje je nakad služilo za pokrivanje konja, punim stjenica, koje su oživjele njihovim prisustvom, kao da su bile dio planirane torture nad logorašima.
Žandamerijski poručnik Terzić, koji se javno hvalio da ga je Dvor poslao "da komuniste nauči pameti" donio je instrukciju "da komuniste u logoru treba podvrći najgrubljem režimu, provocirati da se bune i, kao buntovnike, u odbrani državnog poretka - ubiti".
Prema instrukciji je napravljen i "kućni red" koji je, između ostalog, davao pravo stražarima da ubiju logoraša za najmanji prestup, a da za to ne odgovaraju - logoraši su stavljeni van zakona. Prvog dana kada im je saopšten "kućni red" logoraši su se pobunili, nijesu ga priznali, otpočela je borba za vlastita prava, za vlastite živote. Osnovan je logoraški komitet, Ivan je na njegovom čelu. Uprava, pak, uporno zahtijeva da se "kućni red" poštuje, oni koji ga ne poštuju surovo su kažnjavani.

Kažnjen među prvima

Ivan je bio među prvima kažnjen. Žandarmi su ga, uprkos protivljenja robijaša među kojima je najglasniji bio Ivo Lola Ribar, nasilno odveli u sreski zatvor. Tu je mnogim teškim besanim noćima pridavao i ove provedene u sreskom zatvoru. Slušao je kako nemilosrdno tuku zatvorenike i čekao da na njega dođe red. Taj brutalni čin se odigravao u sobi do njegove - u prostoriji za isljeđivanje. Čuo je svaki udarac, svaki jauk tučenog i besomične psovke batinaša, nemoćan da bilo šta preduzme. Ivana nijesu tukli, posle nekoliko dana vraćen je u logor, među ostale robijaše. Tada su ga posjetili žena Milica i brat Todor, koji je još dva puta bio kod njega u Bileći.
Logoraši su i dalje nastavljali borbnu za bolje uslove, za ukidanje "kućnog reda". Unutrašnja borba je usklađivana sa akcijama koje su komunisti na slobodi vodili za poboljšanje uslova robijaša i ukidanje logora. Pritisak javnosti postajao je sve veći - ne samo da uslovi života u Bilećkom logoru budu snošljiviji, već da se taj i svi drugi logori ukinu.
Crnogorski komunisti su preko svoje deputacije, 11. marta 1940. godine, predali banu Zetske banovine predstavku u kojoj traže raspuštanje logora u Bileći i poboljšanje uslova života robijaša koji su bili u njemu.

Između Beograda i Podgorice, Beograd i Zagreba, Kosova...

Prestavku je banu predao Ivanov brat Todor, u kojoj, između ostalog stoji: "Doživjeli smo da se na crnogorsko-hercegovačkoj granici - u Bileći otvori logor po uzoru na logore bivše Austrougarske, i da se tamo, pored ostalih strpaju i Crnogorci (Milutinović, Nenezić, Prlja, Radonjić) i to baš oni koji su iskreno i otvoreno ustali protiv uvlačenja Jugoslavije u rat za račun engleskih lorodova i francuskih bankara... Čuli smo od očevidaca, da ljudi u novootvorenom logoru u Bileći žive pod nečovječnim uslovima. U Bileći se danas kao nekad u Boldogasanu i Nežideru vrši putem izglađavanja i maltretiranja uništavanje naših najboljih sinova..." Na kraju deputacije se izražava bojazan da će u logor biti otpremljeno još Crnogoraca, traži se raspuštanje logora i puštanje logoraša na slobodi.
Ivan Milutinović, sa ostalim logorašima, je 16. maja 1940. godine pušten iz logora u Bileći, koji je nekoliko mjeseci kasnije ukinut. Iz Bileće prvo je otišao za Podgoricu, a potom za Beograd. Ponovo se našao na beogradskom pločniku, uključio se u vrtlog borbe očeličen još jednim novim saznanjem i iskustvom. Policija je pratila svaki njegov pokret, ponedeljkom i četvrtkom morao se javljati policiji. Predstavljao je žrtvu koja je bila na domak ruke, opasnost ga je vrebala u svakom trenutku, ali Ivan kao da je nije mogao vidjeti, bio je zagledan u budućnost.

Peta zemaljska konferencija

Po izlasku sa robije u Bileći, pred Ivana Milutinovića su bili novi zadaci, a jedan od najznačajnijih je Peta zemaljska konferencija KPJ. Svoj rad usmjerava na njenim pripremama, stalno je u pokretu između Beograda i Podgorice, Beograda i Zagreba, a odlazi i na Kosovo i Metohiju.
Posebnu pažnju je posvetio pripremama komunista Crne Gore: organizuje prošireni plenum Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru u Momišićama, kod Podgorice i Osmu pokrajinsku konferenciju PK KPJ za Crnu Goru, Kosovo, Metohiju i Sandžak koja je održana u Barama Žugića, u kući Dušana Žugića, na Durmitoru, 10. avgusta 1940. godine. Sa piperske planine Lukavice, pošao je za Žabljak gdje je izvršio pripremu konferencije, doček i smještaj delegata. Dobro pripremljen, uz prisustvo vodeće ličnosti partijskog vrha Josipa Broza Tita, Osma pokrajinska konferencija je bila značajna karika u lancu priprema za Petu zemaljsku konferenciju. Taj značajan skup komunista trajao je tri dana. Govorio je gotovo svaki delegat, govorio je i Ivan: o radu komunista na selu, o povezivanju sela i grada, o uključivanju svih u jedinstveni front. Trećeg dana rada izabrano je 10 delegata za Petu zemaljsku konferenciju, a onda su delegati pošli u svoja mjesta, sa zadacima za nove odlučne borbe, u velikom stroju Partije.
U okviru priprema za Petu zemaljsku konferenciju KPJ održane su partijske pokrajinske konferencije i za Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju, Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu, Vojvodinu i Dalmaciju.
Nije prošlo ni mjesec dana, a Ivan se našao u Zagrebu, gdje je 8. septembra 1940. godine, prisustvovao Šestoj zemaljskoj konferenciji SKOJ-a, na kojoj je izabran Centralni komitet i delegati za Petu zemaljsku konferenciju.

Značaj kongresa

Peta zemaljska konferencija KPJ, koja je imala značaj kongresa održana je u zagrebačkom predgrađu Dubravi od 19- do 24. oktobra 1940. godine. Bilo je potrebno mnogo smjelosti i vještine da se organizuje skup od 105 delegata, takoreći, pred nosom zagrebačke policije. Mnogi od delegata su bili pod prismotrom policije, neki su živjeli u ilegalnosti, a gotovo su svi bili policiji dobro poznati.
Učešće Ivana Milutinovića u pripremama, kao i njegov doprinos u radu konferencije, ogromni su. Zadužen je za obezbjeđenje zgrade, prihvat delegata i njihov smještaj, nabavku hrane... Ivan se sa odgovornošću, svojstvenoj samo njemu, prihvatio tih zadataka, koji su bili složni i zahtijevali su dobro planiranje i izvanrednu preciznost. Nije mu to bilo teško jer je i sam bio takav: tačan i precizan, uvijek je znao što hoće. Učinio je sve da se konferencija održi bez smetnji i zastoja. U tome je našao vremena da izvrši redakciju svog referata o radu Partije na selu, koju je na konferenciji održao.
Mitar Bakić, učesnik konferencije, o tome u svojim sjećanjima piše: "Ivan Milutinović je bio zadužen za obezbeđenje konferencije. On je bio čovjek koji je sve planirao i predviđao do tančina, bio je vrlo pedantan i konkretan. Organizovao je prihvat i odlazak delegata u vilu gdje će se održati konferencija... starao se o kompletnoj ishrani..."

Tri verzije nadimka Papek

Na kraju petog dana rada biran je Centralni komitet KPJ, Ivan je izabran za člana Politbiroa CK KPJ. To je bilo veliko priznanje revolucionaru i komunisti za njegov rad.
Konferencija se završila, delegati su se razišli po grupama, planski, kao što su došli. Poslednji je otišao Ivan, pošto se uvjerio da su svi delegati bezbjedno napustili Zagreb.
Sa konferencije Ivan je ponio nadimak Papek. O tome kako je nadimak nastao Đedo Milutinović piše: "Negdje 1956. godine Stipe Ugarković - Dalmatinac pričao mi je da je Ivan tada dobio posebno ime. Zvali su ga Papek. Ime je proisteklo iz Ivanova zaduženja koje je imao u vezi sa konferencijom. Naime, on je odgovarao za njenu bezbjednost, pa su zato, onako od šale, nazvali: "Pandur Pete konferencije", iz čega je nastala ta sraćenica Papek. Kasnije sam i od drugih čuo da su Ivana tada zvali Papek. Ali mi je značenje objašnjeno drugačije: Ivan je tako nazvan što je bio jedan od "očeva" ovoga skupa - Pater Pete konferencije, iz čega je nastala skraćenica Papek".
Postoji i treća verzija, o njoj Lazo Marković piše: "Bila je to kovanica nastala od: pokrovitelj Pete konferencije... Taj nadimak sadržava ljubav i miloštu dragoga i ujedno karakteriše njegovu ulogu na konferenciji". Ali, bez obzira kako je nastao, i makar živio tih nekoliko dana, nadimak Papek ostaje uz Ivanovo ime, kao jedan od četiri nadimka koje je imao.
Iz Zagreba se Ivan zaputio za Beograd, a odatle za Kosovo, gdje prisustvuje plenumu Oblasnog komiteta Partije za Kosmet, da bi, pri kraju godine, prisustvovao Šestoj pokrajinskoj konferenciji KPJ za Srbiju. Pomogao im je da sprovedu odluku Pete zemaljske konferencije.

Prelazak u Zagreb

Krajem 1940. godine, Ivan se morao odreći života "na slobodi" da bi bio slobodan. Bilo mu je dosta susreta sa Vujkovićem, prelazi u Zagreb, gdje živi ilegalno sve do napada Hitlera na Jugoslaviju. Povremeno je ilegalno dolazio u Beograd, kad su to zahtijevali partijski zadaci. Kad mu je trebala kurirska veza između Beograda i Zagreba tu je bila žena Milica i rođak Vojin Mrčarica. Dva dana uoči napada na Jugoslaviju boravio je u Beogradu, održao sastanak sa rukovodećim komunistima Srbije, i uveče otputovao u Zagreb. Na železničkoj stanici su ga ispratili žena Milica i Vojin Mrčarica, kojima je na rastanku rekao: "Držite se hrabro! Dolaze teški dani".
Napad Njemačke na Jugoslaviju zatekao je Ivana u Zagrebu. Slušajući radio-vijesti, čuo je za razorno bombardovanje Beograda, o divljanju "štuka"nad glavama nedužnih građana.
U gradu pod Sljemenom 10. aprila prisustvuje sjednici najužeg rukovodstva KPJ. Odlučeno je da se nastavi otpor, a ukoliko dođe do sloma države, koji je bio izvjestan, da se počne sa pripremama oružanog ustanka.

Vrijeme meteža

Po odluci Politbiroa, Ivan kreće, preko Like i Hercegovine, za Crnu Goru, da pomogne u organizovanju otpora. Znao je da će put biti dug, pun neizvjesnosti i opasnosti, nije se pokolebao. Do Vrhovina putuje vozom, dalje nije mogao jer su kompozicije uništili Geringovi piloti. Eksplozije bombi razarale su kolosijeke, vagone voza dizale u vazduh - prava pustoš.
Put je nastavio pješke, pa biciklom kupljenim od ono malo ušteđevine čuvane za "nedaj bože", a onda opet pješke preko Velebita. Usput je srijetao vojsku rasutu i razbijenu, oružje pobacano kraj puta, uspaničene oficire. Gledajući taj užas, Ivan je shvatio da oni koji su se šepurili u svojim kicoškim oficirskim odorama, sjajnim čizmama, pozlaćenim sabljama i svojim naduvanim patriotizmom su izdali. On i njemu slični koji nijesu odslužili redovni vojni rok, jer su mladost proveli po tamnicama, moraće da učine što ovi nijesu - da ponesu teret borbe protiv neprijatelja.
Vijest o kapitulaciji zatekla ga je u blizini Knina, anarhija se uvećala, nastalo je opšte stanje nemira i meteža. U tom metežu Ivan zamalo nije nastradao, prepoznao ga je jedan zemljak i spasio.
Put za Crnu Goru postao je suviše opasan, a i nije bio moguć. Pošao je prema Sarajevu, gdje mu je živio brat Ilija i, poslije napornog puta, našao se u gradu na Miljacki. Nije se dugo zadržao, sa njemačkim pasošom koji mu je nabavio brat, krenuo je za Beograd. Stigao je u grad svoje revolucionarne mladosti, koji mu je izgledao nekako sumoran, u ruševinama, sav u nekom grču bola i prkosa. Bezbroj izlijepljenih plakata, naredbi, zabrana odavali su atmosferu okupiranog grada. Očaj, nemoć i beznađe ogledalo se na licima rijetkih prolaznika. Ivan se pitao dokle će sve to trajati, kroz glavu mu prolaze misli dr Vukašina Markovića, koje mu daju nadu, da "bolesnik umire od bolesti koje se plaši, a tiranija se plaši slobode i od nje umire".

Čovjek od čvorova, sa očima kao igle!

Ratovi rađaju junake i predvodnike. Oni ištu pomen, pisanu riječ - zahvalnosti radi. Jedan od njih je i Ivan Milutinović, čovjek i ratnik - legenda. Ovi redci štiva su hronika o Ivanu Milutinoviću, hod za njegovim životnim stopama - riječju hroničara
Ivan je u svom stanu u Cvijićevoj ulici. Malaksao više od duševnih muka nego od fizičkog napora, želio je da se opusti, odmori. Nije za to bilo prilike, jer Vujković, njegov stari poznanik, koji se sada revnosno stavio u službu okupatora, i dalje je progonio komuniste. Znao je Ivan da i njemu prijeti opasnost, pa radi sigurnosti često mijenja stanove. Za dvadeset dana promijenio je deset stanova, tako da mu ni najuporniji agenti nijesu mogli ući u trag.
Povezao se sa rukovodećim komunistima, sastaje se i razgovara sa njima, planira akciju, svjestan da su teškoće tek počele, da sudbonosni događaji tek dolaze. "Danju je, sjeća se njegova žena Milica, odlazila na sastanke sa rukovodećim komunistima, a noću do kasno je čitao svoju omiljenu knjigu: "Kako se kalio čelik", ruskog pisca Ostrovskog. Knjiga mu se neobično sviđala, pa ju je preporučivao svojim prijateljima".
Početkom maja 1941. godine, Ivan se iz Beograda zaputio u Zagreb, gdje prisustvuje Majskom savjetovanju KPJ, na kome su donesene značajne odluke: riješeno je da treba raditi na prikupljanju patriotskih snaga za borbu protiv okupatora i da se formiraju vojni komiteti pri partijskim rukovodstvima.

Nukleus Vrhovnog štaba

Po povratku u Beograd, gdje ubrzo prelazi i čitavi Centralni komitet, Ivan čini sve da se odluke Majskog savjetovanja KPJ oživotvore: rukovodi zemaljskim savjetovanjem organizacije Narodne pomoći, početkom juna; na dan napada Hitlera na Sovjetski Savez, 22. juna, prisustvuje sastanku CK KPJ u Molerovoj ulici, u stanu Vojina Mrčarice, a 4. jula je na sastanku Proširenog Politbiroa CK KPJ na Dedinju u Vili Vladislava Ribnikara. Ivan je na ovom sastanku zbog nepredviđenih okolnosti poprilično kasnio, što je izazvalo zabrinutost ostalih članova. O tome Jara Ribnikar piše. "Tri puta sam izlazila zbog Ivana Milutinovića, koji je kasnio, tako da su se već zabrinuli zbog njega. Konačno je stigao. To je bio žilav čovjek, kao da je sav od čvorova, očiju kao igle, oštra prodorna pogleda, koji se pamti..."
Politbiro CK KPJ je odlučio da otpočne oružani ustanak protiv okupatora. Beograd je centar oružanog otpora, formiran je štab od četiri člana CK KPJ, nukleus budućeg Vrhovnog štaba u kojem je od samog početka bio Ivan Milutinović.
Bili su to dani kada je CK KPJ svakodnevno bio na okupu, zasijedao i donosio odluke. Radi sihronizacije u organizovanju otpora, u sve pokrajine upuđeni su pojedini istaknuti članovi KPJ sa vanrednim ovlašćenjima.
Pored brojnih poslova koje je tih dana obavljao, Ivan je bio zadužen i za finansije CK. I taj posao, kao i sve druge, obavljao je sa svojstvenom mu tačnošću, unio je red u prilično haotično stanje evidencije finansija CK. Jedno kraće vrijeme je bio zadužen za štampariju i tehniku CK KPJ. Radio je danonoćno, svjestan svih opasnosti koje ga vrebaju na ulicama okupiranog Beograda.

Ustanak i Savjetovanje u Stolicama

Putevi u neizvjesnost bili su svojstvo životne staze Ivana Milutinovića Milutina. Hrabro je zakoračio u novu neizvjesnost koja je bila pred njim, neprekidne i iscrpljujuće borbe odrediće njegov životni put. Smatrao je da je u velikoj mjeri postigao svoj cilj, jer doživljava etapu oružanog obračuna sa neprijateljem protiv kog se uvijek borio. Revolucionarna odlučnost i urođena hrabrost nadoknadili su mu oskudno vojničko znanje i ratničko iskustvo. Bio je svjestan snage i preimućstva neprijatelja, ali je u sebi osjećao snažnu riješenost da se i protiv takvog neprijatelja bori. U tim odlukama, sjećao se izreke koja se u Crnoj Gori čuje. "Bolje smrt u podvigu, nego život u sramoti i ropstvu".
U okupiranom Beogradu je sve mučnije i tegobnije, a za rukovodstvo ustanka sve opasnije, zbog sve češćih racija i blokada. Politbiro CK KPJ mijenja raniju odluku da centar oružanog ustanka bude Beograd, napušta ga i odlazi na slobodnu teritoriju Zapadne Srbije.
Ivan je sa Ivom Lolom Ribarom i nekoliko drugova, 18. septembra 1941. godine napuštio Beograd. Zaputili su se preko Čukarice i Žarkova, sa lažnim četničkim legitimacijama, svi u seljačkim nošnjama sem Ivana koji je bio u engleskom civilnom odijelu, sa šeširom i crnim naočarima. Krenuli su u susret ustanicima oko slobodnog i živopisnog gradića Krupnja, u kome je prije nekoliko dana Hitler razvio prvu bijelu zastavu u tada pokorenoj Evropi.
Sa krajnje periferije, pogledom su još jednom pomilovali Beograd priželjkujući da mu se, oslobođenom, što prije vrate. A ispalo je drugačije, bilo je to Ivanu i Loli poslednje viđenje, životni oproštaj - zbogom Beogradu.

Ivan je, poslije dva dana puta, stigao u oslobođeni Krupanj, u tu slobodnu oazu usred evropske pustinje ropstva i mraka. Čekali su ga mnogi poslovi: obilazili komandu mjesta, komandu pozadine, bolnicu, tek formirane narodnooslobodilačke odbore, od čijih odbornika je dobio poslednji nadimak - Doktor, četvrti po redu. Nosio ga je najkraće, samo u danima jednomjesečnog boravka u Krupnju. Biće da su ga odbornici Doktorom nazvali zbog njegove dostojanstvene smirenosti, sposobnosti da nađe pravi "lijek" za svaki problem, a možda i zbog elegantnog odijela, šešira i crnih naočara koji su ga činili otmenim. Nadimak Doktor je pridodat Ivanovom imenu uz ranija tri: Milutin, Čvorak i Papek. Postao je čovjek sa četiri nadimaka, ali sa Milutin su ga najduže oslovljavali, što mu je, kako je sam govorio, najljepše zvučalo. Za to je bilo bar dva razloga: nadimak je izveden iz njegovog podužeg prezimena, njegovim skraćenjem, a u ratu mu je, takoreći, bio i ime i prezime. Reći ili vidjeti u potpisu, samo Milutin, znalo se da je to Ivan Milutinović.
Milutin 26. septembra 1941. godine prisustvuje savjetovanju u Stolicama, kod Krupnja. Tu se srio sa starim drugovima sa robije, iz logora, ilegalnog rada. Bio je to dirljiv susret saboraca i sapatnika iz samica, "Mladićke sobe", sa "Crvenog univerziteta", iz njihovih najtežih dana. Njihov stari drug Čvorak postarao se da im, koliko je to bilo moguće, obezbijedi što udobniji smještaj i bolju ishranu, a onome kome je to trebalo i ljekarsku pomoć.

Značajne odluke

Savjetovanje je donijelo niz odluka: planirano je proširenje slobodne teritorije, razrađen plan mobilizacije i snabdijevanja narodnooslobodilačke vojske, odlučeno je da se pređe na stvaranje čvrstih i jakih pokretnih jedinica, stvorena je šema strukture partizanskih odreda, riješeno je da se odmah formiraju pokrajinski glavni štabovi i Vrhovni štab. Milutin je postao član Vrhovnog štaba, tu tešku odgovornost opravdao je svojim radom i velikim doprinosom narodnooslobodilačkoj borbi.
Iz Stolica Vrhovni štab prelazi u oslobođeno Užice, centar prave i jedine slobodne teritorije u okupiranoj Evropi - Užičke republike. Preko Mačkovog kamena i Ljubovije, Milutin je stigao u ovaj grad na Đetinji. Radi neumorno, a posebno sa angažuje da se po svaku cijenu izbjegne sukob sa četnicima i spriječi bratoubilački rat. Sa Sretenom Žujovićem odlazi u Užičku Požegu, razvija živu aktivnost da spriječi sukob i uskladi odnos izmđu partizana i četnika. To je išlo veoma teško, jer četnička raspojasanost i nediciplina su onemogućili da do sporazuma dođe. Što je vrijeme više odmicalo a četnici gazili u izdaju, Milutin je sve manje bio ubijeđen u mogućnost saradnje.
U danima kada je svaka puška za partizane predstavljala neprocjenljivu vrijednost, brine o izradi oružja u partizanskoj fabrici u Užicu, raspoređuje ratni materijal. Radio je tih dana i na jačanju sistema narodnooslobodilačke vlasti, obezbjeđenju hrane i rukovodio finansijama Vrhovnog štaba.

Stalna briga o Crnoj Gori

Briga o Crnoj Gori Milutina nije nikad napuštala. O Ustanku i borbama koje su se tamo vodile čuo je još u Beogradu, ali kakvo je stvarno stanje nije znao. Veze između Crne Gore i Beograda bile su slabe, zbog toga se ljutio i zahtijevao da se pojačaju. Nešto više je saznao na Savjetovanju u Stolicama: da je ustanak opštenarodni i da je Crna Gora slobodna, sem nekih većih gradova; da je narodna vlast uspostavljena u svim oslobođenim krajevima. To ga je obradovalo, ali i zabrinulo, jer je on bolje znao nego iko drugi i teškoće sa kojima će se narodnooslobodilački pokret, neminovno, morati da bori: veliko siromaštvo naroda, nemanje uslova za drugi iscrpljujući rat i stare crnogorske razmirice koje bi mogle biti podgrijane u uslovima ratnih iskušenja.
U Stolicama je čuo pojedinosti i o borbama u svojim rodnim Piperima, da imaju svoj partijski odred i da se uspješno bore sa Italijanima, na prilazima Podgorice: Trijebču i Veljem brdu. Posebno ga je obradovala vijest da je ratni put među piperske ustanike doveo, i njegovog starog saborca i sapatnika sa robije u kazamatima Lepoglave i Sremske Mitrovice, Mošu Pijade.
Nešto jasniju sliku o političkoj situaciji i borbama crnogorskih partizana dobio je u Užice, kada je u Vrhovni štab stigao zvanični izvještaj o događajima u Crnoj Gori. U izvještaju se govori o opštenarodnom ustanku, ali i o njegovom jenjavanju, što je događaje činilo jasnijim, ali ne do kraja jasnim.

Ko je spreman da to izdrži, taj će ići!

Vrhovni štab upućuje Milutina u Crnu Goru "da ispita stanje i podnese tačan i iscrpan izvještaj". Dobio je široka ovlašćenja, ali i odgovorne zadatke. Kao delegat Vrhovnog štaba trebalo je da zamijeni dotadašnjeg delegata Milovana Đilasa; da otkloni izvjesne greške nastale u dotadašnjem razvoju ustanka; da crnogorskom rukovodstvu prenese zaključke Savjetovanja u Stolicama i da ih zajedno sa njima sprovede u djelo; da konsoliduje i razvije već postojeće organe vlasti...
Među najznačajnije zadatke je reorganizacija postojećih i mobilizacija novih vojnih jedinica. Dosadašnji odredi koji su vezani za određene teritorije ubuduće će davati borce za formiranje pokretnih jedinica koje bi dejstvovale u bilo kojem dijelu zemlje. Zbog toga je bilo neophodno povezivanje sa Srbijom i njenim ustaničkim jedinicama. Trebalo je mobilisati oko 3.000 hrabrih i odvažnih boraca koji bi bili spremni da napušte Crnu Goru i što prije ih uputi u Srbiju.

Komandant partizanskih snaga u Crnoj Gori

Ivan Milutinović je 5. novembra 1941. godine, preko Sandžaka, stigao iz Užica u Crnu Goru, u Štab crnogorskih ustaničkih snaga koji se nalazio u selu Gostilju. Bio je to težak i neveseo susret sa zavičajem. Piperi su bili popaljeni, umjesto krovova su kućišta popaljenih domova. U nekom uglu bivšeg doma, od suvomeđe, pokrivene slamom ili plasama od zemlje, napravljene su potleušice, kako bi preostali živalj imao kakvu takvu zaštitu od nevremena. Iz ubogih krovova potleuša izvijali su se lelujavi pramenovi dima kao simbol narodne neuništivosti. Boljelo ga je to, ali je znao da nema mjesta bolu u surovim vremenima.
Dolazak Milutina u Crnu Goru "bio je početak novog poglavlja u oslobodilačkoj borbi crnogorskog naroda, neraskidivo povezano sa njegovom ličnošću i djelom", piše novinar i publicista Ivo Matović.
Neposredno po dolasku u Štab na Gostilju, Milutin je, sa žarom stvaraoca pristupio poslovima od čijeg je srećnog ishoda zavisila sudbina oslobodilačke borbe u Crnoj Gori. Počeo je sa sprovođenjem upustava Vrhovnog štaba koje je dobio pri polasku iz Užica. Trebalo je ispraviti neke greške iz prvih ustaničkih dana, omasoviti i uvećati partizanske jedinice, razobličiti četnički pokret koji je i u Crnoj Gori počeo da hvata korijene, zatim preuzeti efikasne mjere protiv špijunaže, ratnih špekulacija i svih drugih pojava koje prate ratno stanje.
Preuzeo je i sve što je bilo potrebno da se odluke Savjetovanja u Stolicama sprovedu: izdaje upustva za formiranje mobilizacijskih spiskova i organizaciju partizanskih jedinica; utvrđuje brojno stanje jedinica i naoružanja; daje naređenja o postupku sa ratnim zarobljenicima; propisuju načine stvaranja narodnooslobodilačkih odbora...
Umjesto Štaba partizanskih gerilskih odreda, 20. oktobra 1941. godine, obrazovan je Glavni štab NOP odred za Crnu Goru i Boku. Za komandanta je postavljen Ivan Milutinović, bilo je to priznanje za sposobnost i povjerenje, ali veće breme i obaveze. Pod njegovim rukovodstvom, Glavni štab postaje efikasno operativno tijelo koje usmjerava razvoj narodnooslobodilačke borbe u Crnoj Gori i komanduje partizanskim odredom.

Mobilizacija

Posebnu pažnju posvećuje rješenje ključnog zadatka - mobilizaciju boraca za odlazak u Sandžak i Srbiju. Svjestan da bi svako odugovlačenje moglo imati teške posledice po ishod planirane akcije, on se žurio i požurivao druge. Zima je bila na pragu, a sa njenim dolaskom umnogostručivale su se teškoće i opasnosti koje su borci morali savlađivati na teškom putu kojih ih je očekivao. Članove Glavnog štaba uputio je na teren da, u najvećoj tajnosti, sprovedu mobilizaciju. Ubrzo su u Glavni štaba stizali kuriri iz svih krajeva i javljali da se za Crnogorski odred, kako su ga nazvali, javio mnogo veći broj dobrovoljaca nego nego što je potrebno. Postavilo se pitanje: koga uputititi na tako dug put, a koga ostaviti. Mnogi su mu savjetovali da na taj daleki put idu stariji i iskusniji borci, a da mladi ostanu. Biće tu borbi i pogibija - govorili su, mnogi neće imati ratne sreće da ostanu živi. Ako poginu striji biće manja šteta, jer su se naživljeli i svakog zla i dobra nagledali, a mladi treba da prožive, da bar nešto od života imaju. Milutin je to slušao, poštobvao što govore, cijenio njihovo čovekoljublje, a onda im odgovorio: "U ovoj borbi nema mladih i starih nego samo smjelih i odlučnih. Svi oni imaju zadatak i odgovornost pred pokoljenjima, a to zahtijeva najveće samoodricanje i napore, ko je spreman da to izdrži taj će ići".
Sjutradan je napisao naredbu, formiran je odred koji je brojao 3.690 boraca, svrstanih u devet bataljona. Lično je na Radovče ispratio Piperski bataljon, oko 300 dobrovoljaca, sve biranih momaka.

Dok pobjeda ne usreći živote naše djece i ne ograne grobove predaka...

Pokret jedinica je počeo 20.oktobra, a 1.decembra 1941. godine, otpočeo je kobni napad na Pljevlja. Pred njima u utvrđenom gradu, bili su djelovi italijanske alpinske divizije "Pusterija": 2.000 vojnika, 100 topova, 300 teških i lakih mitraljeza i nekoliko tenkova i samohodki. Vođene su žestoke višečasovne borbe. Ustanici su jurišali, bez uzmaha, a alpinci se žilavo branili - iz bunkera i rovova, sa tavana i krovova kuća. Napad nije uspio, napadači nijesu uspjeli da slome otpor odbrane grada, pretrpljeli su velike gubitke - 214 poginulih i 275 ranjenih boraca. Gubici neprijatelja su bili dvostruko manji.
Milutin je teško primio vijest o porazu, smatrao je da je učinio sve što je bilo moguće da se napad na Pljevlja završi potpunim uspjehom, a ne porazom koji je sada raspršio sva njegova nadanja. Vrhovni štab i njegov komandant Josip Broz Tito vidjeli su u Milutina glavnog krivca za poraz u borbi za Pljevlja. Glavni štab NOP odreda za Crnu Goru i Boku nije prihvatio mišljenje Vrhovnog štaba, da"glavnu odgovornost za neuspeh na Pljevljima može i treba da snosi drug Milutin".
Dosadašnji osvrti na Pljevaljsku bitku ne daju dublju analizu: što je dovelo do poraza, ko je glavni krivac ili krivca nema? Na istoričarima je da to istraže i daju ocjenu.
Poslije poraza na Pljevljima, većina Odreda, njih oko 1.500 boraca, ostalo je u Sandžaku, a drugi manji dio, oko dva bataljona, krenuo je u susret partizanima iz Srbije i, 22. decembra 1941. godine, u Rudom ušao u sastav Prve proleterske brigade. O tom putu Špiro Lagator piše: "Mraz, ciča, zima, a premorena, demoralisana i desetkovana vojska nema predaha. Mora se dalje... Vječito bistri i nemirni Lim donosi nam radost, na njegovom mostu sreli su se partizani iz Crne Gore i Srbije".

Skupštine crnogorskih rodoljuba u Ostrogu i na Tjentištu

U Crnoj Gori se završila prva ustanička godina, godina borbe, pobjeda i iskušenja. Dolazila je godina 1942. u kojoj će narodne nevolje porasti zbog iscrpljujuće borbe i međusobnog ubijanja partizana i četnika.
Četnički pokret u ekspanziji, sebe predstavlja kao zaštitnika naroda koji će ublažiti narodne nedaće čiji su uzroak partizani koje treba uništiti-Đorđije Lašić u svom proglasu poziva na borbu protiv partizana.
Milutin je, s obzirom na porast četnika, bio svjestan da četnički pokret neće biti moguće poraziti ako mu se ne zada politički udarac. U izvještaju Vrhovnog štaba od 11. januara 1942. godine, on procjenjuje stanje u Crnoj Gori u vezi sa sve većim razmahom četnika i daje optimističke prognoze da će četnički pokret biti svakako likvidiran. Znao je da se u danima punim dramatike, sa svojstvenom preduzimljivošću, posveti rješavanju ključnih pitanja. U ovom času, kada se sve snage ulažu na likvidaciji četnika, to je bilo pitanje stvaranja i izgrednje orgna narodne vlasti. On je na tome počeo raditi u vrijeme pune dramatike i velikih narodnih nevolja, pretrpan brigama i odgovornostima. Ideja da se okupe rodoljubi i svi oni koji su se suprostavljali četničkom pokretu, činila mu se spasonosna u ovom času. Priprema i saziva Ostrošku skupštinu rodoljuba Crne Gore i Boke, koja "predstavlja istorijsku kariku i jedan od prelomnih događaja prve etape narodnooslobodilačke borbe u Crnoj Gori", zapisao je Božo Ljumović, učesnik skupštine.

Zakletva

Ostroška skupština crnogorskih rodoljuba održana je u manastiru Ostrogu, 8. februara 1942. godine. Prisustvovalo je 65 delegata, od 70 pozvanih, među njima su predstavnici građanskih partija: zemljoradničke, demokratske, federalističke, radikalske. Profesija su bili raznih: radnici, seljaci, oficiri, studenti, poštari, učitelji, profesori, a bio je i jedan bivši senator. Milutin je pored svog imena stavio "privatni namještenik iz Pipera", a taj "namještenik" je bio komandant Glavnog štaba NOP odreda Crne Gore i Boke.
U konacima starog Ostroškog manastira, koji je često bio poprište burnih događaja u crnogorskoj istoriji, stajala je zakletva ispod koje su se svi učesnici potpisivali. Ona glasi:
"Na ovom mjestu gdje su se i naši djedovi zakljinali osveti i slobodi, mi, učesnici Skupštine crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, zakljinjemo se da ćemo ostati vjerni duhu svoga naroda, koji je u borbi za junačku slobodu stvorio svoje junake, pjesnike i svjetitelje, svoje tvrđave i svoje manastire - zaklinjmo se da nećemo objesiti svoje puške dok naša pobjda ne satre i posljednjeg fašističkog krvnika, dok naša pobjeda ne usreći život naše djece i ne ograne gorobove naših predaka".

Glas istine za dezinformisanu Evropu u svijet

Milutin je održao uvodni referat, govorio je o borbama i pobjedama partizana, o izdaji četnika, o značaju narodnog jedinstva, o narodnooslobodilačkim odborima i o potrebi da se svi oni ujedine u jedan na skupštini izabran odbor. Govorili su skoro svi učesnici. Skupština je, kako je u svom "Ratnom dnevniku" zapisao Savo Orović, "radila bez ceromonija, ali za to ozbiljno, pribrano i dostojanstveno, kao što dolikuje pravim prestavnicima naroda..."
Skupština je izabrala Narodnooslobodilački odbor za Crnu Goru i Boku od 22 člana, koji je predstavljao "temelj crnopgorske državnosti". Njegov zadatak je da organizuje i poveže sve narodnosooslobodilačke odbore, da ih podigne na stepen prave narodne vlasti, stalnog karaktera.
Proglas sa skupštine u Ostrogu štampan je u 3.500 primjeraka i poslat u sve krajeve Crne Gore, a 1.000 primjeraka na neoslobođene teritorije. Imao je izvanredan odjek u svjetskoj javnosti, a u cjelini ga je prenijela radio stanica "Slobodna Jugoslavija".

Rodoljubiva manifestacija

Milutin je Ostroškoj skupštini dao karakter jedne čiste rodoljubljive manifestacije, nametnuo joj stil rada koji je bio i njegov stil - efikasan i konstruktivan. Po sjećanju Jovana Ćetkovića, učesnika skupštine: "Radilo se takoreći bez odmora, danju i noću, onako kako su to zahtijevali teški uslovi... Svi pogledi upiru se ka Ivanu i u momentu svi traže potrebna obavještenja od njega. On budno prati diskusije i pravi pribilješke. Njegovom oku i zapažanju ne izmiče ništa, ni pokret ni riječ. Na nepravilan stav nekog govornika brzo reaguje, no ne srdžbom, prkosom ili gnjevom, već ubjedljivom logikom i argumentacijom. Neobično živ, okretan i temperamentan on ispunjava čitavu skupštinu idejama široko shvaćenog narodnooslobodilačkog pokreta i borbenošću jednog velikog revolucionara, koji zna što hoće".
Ostroška skupština je pokazala da je narodnooslobodilački pokret u Crnoj Gori, pokret svih crnogorskih rodoljuba, a nova vlast koja se stvara u borbi, narodna vlast. Pokušaju četnici da odvoje partizane od naroda, Ostroška skupština je zadala snažan udarac, većina naroda je bila uz partizane.
Milutin je i dalje neumorno radio, danonoćno, donosio odluke od kojih je zavisio ishod narodnooslobodilačkog pokreta, čija je bio najodgovornija ličnost; prisustvovao sastancima Izvršnog odbora jedinstvenog Narodnooslobodilačkog odbora za Crnu Goru i Boku u cilju mobilizacije svih snaga za borbu protiv neprijatelja; pripremao nove brojeve "Biltena" i "Saopštenja".
Proljeće i početak ljeta 1942. godine bili su najkritičnije vrijeme za narodnooslobodičački pokret u Crnoj Gori. Partizanske jedinice su pritiješnjene i sabijene na malom, pasivnom i za borbu nepodesnom prostoru, na sjeveru Crne Gore. U tim uslovima nijesu mogle ostati, morale su se povući u pravcu istočne Bosne, gdje se nalazila glavna snaga narodnooslobodilačke vojske sa Vrhovnim štabom.
Milutin, uprkos teškoj situaciji, tih dana prilježno radi na organizaciji konferencije rodoljuba, poput one u Ostrogu, trebalo je donijeti nove odluke. Obavještava Vrhovni štab 4. juna, da je odlučeno da se održi skupština crnogorskih i bokeljskih rodoljuba 14. juna u Goranskom, kod Nikšića. Međutim, pokret partizanskih snaga iz Crne Gore onemogućio je održavanje skupštine u Goranskom, pa je održana 16. juna na Tjentištu, u selu Mrkalje. Skupštini je prisustvovalo 38 delegata od 80 pozvanih. Mnogi se nijesu mogli probiti kroz neprijateljske obruče, ali su svi naknadno potpisali usvojenu rezoluciju.

Borba za istinu

Sa ratišta, sa mjesta na kome će se godinu dana kasnije odigrati najslavnija bitka narodnooslobodilačkog rata - Bitka na Sutjesci, predstavnici naroda, u svojoj rezoluciji, upućuju dezinformisanoj evropskoj i svjetskoj javnosti glas istine - o tome ko stvarno vodi borbu protiv okupatora, a ko su njegovi saradnici.
Tekst rezolucije emitovala je radio stanica "Slobodna Jugoslavija", a čitao ga je Veljko Vlahović, rukovodilac ovog moćnog propagandnog punkta u Moskvi. Poruke rodoljuba Crne Gore i Boke sa Tjentišta imale su veliki odjek u svijetu. Prvi put među zapadnim saveznicima nastaje nedoumica oko karaktera četničkog pokreta. Demokratsko javno mnjenje Zapada traži istinu o tome ko je Draža Mihailović? Počinje da se odvaja od njega, jer je najzad shvatilo ko se u Jugoslaviji bori protiv okupatora, a ko sa njim sarađuje. Bio je to početak borbe za istinu, borbe za priznavanje narodnooslobodilačkog pokreta u svijetu.

Slušao Nazora i mladog pjesnika Gorana

Od jedinica koje je Milutin doveo u Istočnu Bosnu, formirane su Četvrta i Peta proleterska crnogorska brigada, u koje su bili pretežno mladi ljudi, ali je bilo i po nekoliko generacija ratnika: Đoko Pavićević sa dva sina i kćerkom, petoro Žugića iz kuće pod Durmitorom u kojoj je održana Osma konferencija KPJ, Pero Ćetković i stari mu otac Blagota, pet Milutinovića, Milutinu najbližih...
Gledao ih je Milutin, zapućene u budućnost, izvršio smotru, i između ostalog rekao: "Ova vojska, braćo, ne može izgubiti rat, može i hoće po kojeg borca, po koju bitku ali rat - nikako".

Politički rad, stalna zauzetost, život u pokretu nijesu ga nikad mogli odvojiti i spriječiti da brinu o onima koji su nosili glavni teret borbe - o borcima. Starao se da im se blagovremeno obezbijedi hrana, obuća, odjeća, ljekovi. Često je znao da prema njima bude strog, ako je to bilo potrebno. Ljutio se na ponekoga, morao je zbog zadatka, zbog neizvršene obaveze, iako je znao da ljudska snaga ima granice.
Borba je, znao je to on, zahtijevala operativnost, upornost, snalažljivost i istrajnost. To joj je Milutin davao u svim prilikama i na svim funkcijama. Kao šef ekonomskog odsjeka Vrhovnog štaba, on ulaže napore za obezbjeđenje, organizaciju i snabdijevanje vojske, uprkos tome što je nailazio na velike teškoće zbog stalnih pokreta narodnooslobodilačke vojske i ofnzive neprijatelja. U oktobru 1942. godine obilazi Šipovo, Kupres i Glamoč, gdje se posljednji put vidio s bratom Ilijom, koji je dugo bolovao, i neposredno poslije toga i umro.

Stvaranje AVNOJ-a i njegovo prvo zasijedanje

Jačanjem narodnooslobodilačke vojske, stvaranjem divizija i korpusa, širila se i slobodna teritorija. Krajem novembra i početkom decembra, jednu petinu Jugoslavije kontrolisali su partizani - stvorena je "Bihaćka republika" sa centrom u Bihaću. Ta mala partizanska država, veličine jedne Belgije ili Švajcarske, bila je povod da se razmišlja o većoj državi, u budućnosti. Trebalo je raditi na stvaranju stalne i trajne organizacije vlasti, pa je odlučeno da se osnuje političko tijelo koje će predstavljati vrhovnu narodnu vlast - Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ). Bilo je prirodno da Milutin, čiji je pogled uvijek bio okrenut u budućnost, bude jedan od tvoraca te nove vlasti. On zajedno sa Ivom Lolom Ribarom, Veselinom Maslešom, Mošom Pijadom i dr Ivanom Ribarom priprema Prvo zasijedanje AVNOJ-a. Pored priprema materijala za zasijedanje, dočekuje delegate, brine se o njihovom smještaju i ishrani, a svakog će i ispratiti poslije zasijedanja, uz želju da dobro stignu do svojih mjesta i uspješno sprovede odluke zasijedanja. Onima koji nijesu imali, dao je nešto novca za put iz oskudnih ali nikad ne presahlih rezervi iz finansija Vrhovnog štaba, o kojima je on brinuo.
Prvo zasijedanje AVNOJ-a održano je 26. novembra 1942. godine, u dvorani ženskog manastira, u Bihaću. Okupile su se delegacije iz svih krajeva zemlje, sa ovlašćenjem naroda da mogu, u njegovo ime, odlučivati o njegovoj budućnosti.

Svjesni veličine trenutka

Među četrnaest vijećnika crnogorskog naroda bio je i Milutin. Izabran je u radno predsjedništvo zasijedanja, i sa ushićenjem je gledao, ispred sebe, ljude istaknute borce protiv nepravde, nasilja, protiv fašizma. Po izrazu njihovih lica, po riječima izgovorenim za govornicom, po pažnji sa kojom su slušali svakog govornika, cijenio je da su svjesni veličine tog trenutka i dela u čijem stvaranju i oni učestvuju, da su odlučni da nastave borbu do pobjede. Vidio je u njima istinske predstavnike naroda, ljude koji su u najtežim trenucima ostali sa narodom i bili uz narod. Načas ga je misao vratila onom Marksovom "vozu istorije", koji dolazi i prolazi, vidio je, odjednom, borce i narode zajedno, u istom zahuktalom "vozu istorije", na glavnoj pruzi, ovjde u Bihaću, na jednoj od glavnih stanica istorije.
Na zasijedanju su usvojeni: Rezolucija o osnivanju AVNOJ-a, Rezolucija o organizaciji AVNOJ-a i Proglas AVNOJ-a narodima Jugoslavije.
Milutin je izabran u Izvršni odbor AVNOJ-a i zadužen za rad Privredno-finansijskog sektora. Počeo je da se rve sa raznim teškoćama, sam donoseći odluke za njihovo rješavanje. Obilazi slobodnu teritoriju, povezuje se sa komandom mjesta i područja, sa narodnooslobodilačkim odborima, prisustvuje sastancima, konferencijama, mitinzima, kao i zborovima u Slunju, Rakovici, Drežniku... Govori na svim tim skupovima, traži stalnu saradnju narodnooslobodilačke vojske i narodne vlasti. Odlazi u zamak Ostrožac i sluša Nazora koji čita odlomke iz svog "Partizanskog dnevnika" i mladog pjesnika Gorana iz njegove poeme"Jama".

Dolazili dani u kojima je orgijala smrt

Kad nije na terenu, Milutin je redovno prisustvovao sjednicama Izvršnog odbora AVNOJ-a, a nalazio je vremena da drži predavanja u Domu kulture u Bihaću.
Taj vječito ozbiljan i brižan čovjek nije dozvoljavao sebi, u tim napornim danima, nimalo predaha i opuštanja. Prisustvuje partijskom savjetovanju Okružnog komiteta KPJ za Bihać i, kao gost, konferencije AFŽ-a i Prvom zasijedanju USAOJ-a, a u Livnu izbornoj skupštini Narodnooslobodilačkog odbora Dalmacije.
Na Milutinovu inicijativu raspisan je Narodni zajam. Obaveznice zajma su rasturane na oslobođenoj, ali i na okupiranoj teritoriji, što je imalo veliko dejstvo. Finansijski efekat zajma u ratnoj oskudici bio je značajan, ali politički i mobilizacijski efekat bio je još značajniji. Zajam je raspisan u visini od pet stotina miliona dinara, a obaveznice su štampane u vrijednosti od sto do pet hiljada dinara. Svaku obaveznicu su morali potpisati svi članovi Izvšnog odbora AVNOJ-a, pa Vlada Zečević, u svojim ratnim uspomenama, bilježi: "Od tog silnog potpisivanja, omrznulo nam je rođeno ime".
Dvomjesečni period rada u Bihaću za Milutina, kako je sam govorio, predstavljao je dane u kojima je najviše radio i najviše doprinio za stvaranje nove države. Bila je to kratka epizoda zatišja, koja je umorne ratnike podsjećala na mirnodopsku atmosferu, već davno zaboravljenu. Međutim, neprijatelj nije dozvolio da to potraje. Preduzeo je veliku ofanzivu na partizansku slobodnu teritoriju.

Ka Neretvi i Sutjesci

Kolone boraca, ranjenika i naroda, u surovim zimskim uslovima, krenule su ka Neretvi i Sutjesci, u susret najdramatičnijim događajima narodnooslobodilačke borbe. Dolazili su dani u kojima je orgijala smrt i podnosili se napori iznad ljudskih mogućnosti.
Iz Bihaća, Milutin je, sa članovima Vrhovnog štaba i Izvršnog odbora AVNOJ-a, krenuo na put teških trenutaka, požrtvovanja i odricanja, put koji je vodio preko krvlju zalivene Raduše, razorenog Prozora, plahovite Neretve, zaleđenog Prenja, opustošene Hercegovine, sniježnog Durmitora, prijeteće Pive, zlokobnog Vučeva, krvlju zamućene Sutjeske...
Na ovom dijelu ratne staze, Milutin je, kao član najužeg vojnog i partijskog rukovodstva, imao značajnu ulogu. Dajući cijelog sebe on je nastojao da se spase svaki borac, svaki ranjenik, osiguraju prolazi za kolone boraca i naroda.
Po prelasku Rame, odlukom Vrhovnog štaba, zadužen je da vodi najuži dio Izvršnog odbora AVNOJ-a, "ojačan" starim i već oboljelim pjesnikom Nazorom. Pred njim su bili teški marševi, planinske vrleti i bespuća, nepremostive brze rijeke, iznemogli ljudi, kolone ranjenika sa štakama i na nosilima, sablasne slike tifusara. Tražio je načina da im pomogne, vazda i u svakoj prilici, kao u onoj kada je "majstorski podložio vatru i starom i oboljelom Nazoru napravio topli čaj", zapisao je dr Ivo Ribar u svojim "Uspomenama iz NOB".
Milutin se brinuo o svojoj "borbenoj" koloni u kojoj su bili stariji ljudi, obezbjeđivao im smještaj, štogod za jelo i zaštitu od zimskih nepogoda. Starom Nazoru je obezbijedio pratioca, dva konjića natovarena njegovim knjigama i kravicu kako bi imao mlijeka. Nešto kasnije, na Sutjesci, njegovim zauzimanjem radio "Slobodna Jugoslavija" je emitovala Nazorovu "Poruku Dalmatincima".

Most spasa

Milutinova "borbena" kolona, poslije mnogo teškoća, stigla je na Neretvu, na mjesto podizanja legendarnog mosta spasa preko Neretve. Bogat životnim iskustvom, on upućuje i požuruje inženjerce Vladimira Smirnova, svog prijatelja iz vremena kada je bio u Užicu 1941. godine. O tome će Smirnov, poslije rata, zapisati:
"Za nekoliko stotina kuna što sam ih dobio od Milutina u Bihaću, za troškove tehničke službe, kupili smo 80 kilograma dugačkih eksera... Sa to malo eksera, sa nešto telefonskog kabla i dasaka - premošćena je zahuktala Neretva. Uglavnom radnim entuzijazmom inženjeraca, velikom ljudskom željom da se otvori put boračkim i ranjeničkim kolonama... Milutin je dugo stajao na početku mosta, propuštajući i požurujući kolone boraca, nosila sa ranjenicima, konje sa dragocjenim tovarima. Celu noć je to prolazilo, a on je stvarao red na prilazu, požurivao, raspoređivao, želio im lakše, srećne puteve...".
Poslednji ranjenici su prošli most pod bombama njemačke avijacije, koja je, po svaku cijenu, nastojala da prekine taj Arijadnin konac nemoćnim ljudima.

Iz pakla u pakao, iz nade u nadu

Poslije košmara na Neretvi, došle su nove nevolje. Prelaz preko Prenja nadmašio je strahotama mimo svih očekivanja. Prolazeći preko zaleđene planine, Milutin je nailazio na sve strašnije prizore: kolone ranjenika i tifusara kretale su se uskom stazom, izloženi besomičnoj artiljerijskoj vatri, spoticali su se o leševe poginulih, razbacanih po stazi i okolo nje. Oni koji nijesu mogli dalje ostajali su tu, u snijegu i ledu, čekajući smrt, a oni drugi nastavili su dalje. Idu iz pakla u pakao, iz nade u nadu, zastanu da se odmore na suncu koje se načas prokrade, izviri iz oblaka, ali uzalud - tijela prozebla teško se griju.
Napokon su se probili, došli su u Crnu Goru. Milutin se sa uzbuđenjem susreo sa Crnom Gorom, došao je tamo odakle je, prije nepunu godinu dana, morao sa svojim bataljonima da odstupi za Bosnu. Čim se mali Milutinov kolektiv našao izvan direktne opasnosti, prepustio ga je brizi dr Ivana Ribara.
Ne misleći na predah poslije preživjelih napora stupa u vezu sa istaknutim crnogorskim komunistima i rodoljubima koju su se, za vrijeme četničke strahovlade, neprestano borili. Održava zborove naroda i podstiče borbeni duh Crne Gore, koji je vaskrsavao: govori 1. maja na mitingu u Žabljaku prisustvuje u Pivi konferenciji prvaka Demokratske i Zemljoradničke straneke, šalje pozdrave, u ime Izvršnog odbora AVNOJ-a, Sveslovenskom mitingu održanom povodom 1. maja u Moskvi...

Borba, krv, pogibija

Peta ofanziva ga je prekinula u tom radu. Glavnina narodnooslobodilačke vojske se našla u okruženju. Vrhovni štab odlučuje da se podijele u dvije grupe, Milutin je ostao sa drugom, zaštitnicom Centralne bolnice. Glavnina sa Vrhovnim štabom je krenula u proboj preko Sutjeske za Istočni Bosnu. Treća divizija je ostala sa hiljadama ranjenika, bolesnika i nemoćnih. Tražila je izlaz i poslije drugog oklijevanja odlučeno je da se krene preko rijeke Pive, Vučeva, Sutjeske i Zelengore za glavninom i Vrhovnim štabom.
Nastaju trenuci borbe, krvi i pogibije. Te tri riječi stalno su prisutne, suština im je uvijek ista, samo ponekad oblik što promijene. Marševi, borbe, gubici, na svakoj vrleti ostane po neko, na vječnoj straži. Kolone se polako kreću, protiču šume, planine, rijeke, a daleko naprijed je Vučevo, Sutjeska... Nada još uvijek postoji.
Milutin se zaputio ka rijeci Pivi, preko koje je trebalo prijeći. Kod Gornjeg Kruševa zatekao je dugu kolonu, čekala je da prijeđe preko jednog brvna, kojim se moglo ići samo jedan po jedan. Shvatio je da je to samo gubljenje vremena - ravno samoubistvu. Naredio je da se obustavi prelaz preko brvna i otpočne gradnja mosta. Lično je izabrao mjesto za podizanje mosta - tijesnac ne širi od 20 metara, zaklonjen od dejstva aviona i artiljerije. Gradnju mosta Radovan Vukanović je ovako opisao:
"Ivan je lično preuzeo organizaciju toga posla. Pioniri su posjekli nekoliko bukava, dovukli ih i prebacili preko rijeke. Tu je korito bilo usko. Balvani su povezani, učvršćeni, a zatim dobro popatosani debelim oblicama. Za nekolikoi sati napravljen je solidan most kojeg su prelazili bez zadržavanja pješaci, konji, komore i topovi. Vidite li, govorio je Ivan, sad ćemo i artiljeriju prebaciti, jer će nam još trebati. Inače, sve bi to ostalo!Ivan je stalno i pod udarom avijacije i artiljerije, kontrolisao i požurivao rad na mostu sve dok je bio gotov. I lično je pomagao u radu".

Strma staza ka Vučevu

Kada je most na Pivi bio gotov, tek onda se moglo zaključiti što je sa njim postignuto, jer je i on bio tijesan za prelaz jedinica, komore i brojne ranjenike. Satima su preko njega prolazile kolone, a Milutin, kao i na Neretvi, stajao je na njegovom početku, upućivao ljude, davao pravac, sprečavao gužvu. U jednom momentu, pored njega je naišao 70-to godišnji Đoko Pavićević, Milutin se rukovao sa njim, a onda ga požurivao da ide dalje da ga na mostu ne pogodi neko parče avionske bombe ili topovske granate. Stari Đoko će na to: "Neka avioni, Milutine, neka - koliko ih je više nad nama toliko ih je manje nad Rusijom! A ja hoću da s tobom stojeći na položaju - poginem!", bilježi Ivo Matović.
Milutin je ostao na mostu sve dok nije i poslednji borac prešao, a onda je i on okrenuo onom jednom stazom koja vodi ka vrletnom Vučevu. Strma staza ka Vučevu uz koju su se izmučeni i iznemogli borci verali bila je gusto zasijana leševima. Sve je više bilo onih koji su zastajali na njoj, na svoj posljednji počivak, a oni drugi išli su kao mjesečari, vođeni više instiktom nego razumom, željeli su samo mali odmor i tren sna. Milutin ih je hrabrio da izdrže, oni koji su ga poznavali vjerovali su da ukoliko postoji izlaz on će ga naći, a za Crnogorce već samo njegovo ime značilo je nadu.

Plato Vučeva koji je primio one koji su, uprkos svemu, ostali živi izgledao je kao pribježište. Zastali su da se odmore, previju rane i nahrane, trošeći posljednje rezerve. Umjesto vode služio im je neotopljeni snijeg po kome su "ostajale crvene krvave mrlje sa ispucalih usana". Ostatak noći proveli su da se makar malo odmore, okrijepe i povrate snagu koja im je bila potrebna da nastave dalje.
Sa svitanjem došle su nove nevolje, njemačke "štuke" su počele sjetvu smrti. Vučevo je postalo ljudska kasapnica, masakar nije prestajao čitavog dana. Njemački avioni nadmeno se šepure nebom, odozdo im se ništa ne može, ali ni oni odozgo ne mogu zaustaviti napredovanje. Kolona neprestano grabi naprijed.
Milutin je tog, za njega, beskrajno dugog dana bio u stalnom pokretu: opominjao je ljude da se zaklone, tražio da se pruži ljekarska pomoć novim ranjenicima, čiji broj se iz časa u čas povećava. Naišao je na ranjenog Nuriju Pozderca, koga je izuzetno cijenio. Naredio je da ga previju i naprave nosila, odredio borce da ga naizmjenično nose. Nažalost, sve je bilo uzaludno, preminuo je sjutradan. Posljednje njegove riječi bile su upućene Milutinu: ostavio mu je u amanet sina Seada, đaka gimnazije, još dijete. Sahranili su ga na vrh Dragoš Sedla, bajonetima su iskopali raku i položili ga u nju. Smrt Nurije Pozderca, potpredsjednika Izvršnog odbora AVNOJ-a, mnogo je potresla Milutina, posebno zbog toga jer je on na njegov poziv, iz Bihaća, sa sinom otišao u partizane. Sead se više nije odvajao od Milutina, koji ga je pazio kao da mu je sin.

Skrivanje ranjenika

Kolona je išla dalje, samo noću, jer bi svaki pokret danju bio primijećen, a to su nove žrtve, novi ranjenici i nove nevolje. Tražeći izlaz, shvatilo se da opterećeni teškim ranjenicima dalje ne mogu. Milutin, dijeljeći tešku odgovornost sa Milovanom Đilasom, delegatom Vrhovnog štaba, donosi odluku:
"Teške ranjenike skloniti u skrivene pećine, kamuflirati u šumi, sa bolničarima koji će znati gdje su i previjati ih. Sa onima koji mogu da jašu i da se kreću nastaviti naporan i dalek put".
Štab Treće divizije sa Centralnom bolnicom se 12. juna nalazio na Dragaš Sedlu, sa njima su bili i Ivan Milutinović i Milovan Đilas. Put kojim su namjeravali da idu zaposjele su jake njemačke snage, pa je tuda bilo nemoguće proći. Nastala je i dilema kuda? Bilo je više predloga, usvojen je Milutinov: da se preko Sutjeske i Volujaka ide u Izgore, u Hercegovinu.
Komandant Treće divizije Sava Kovačević izdao je usmenu naredbu da se Sutjeska mora preći. Sa dolaskom noći počeo je pokret po planinskom bespuću, posrtalo se, padalo, ustajalo ali se ipak kretalo. Po prelasku Sutjeske, skopčano sa velikom nedaćama zbog nabujale rijeke od velikih kiša koje su tih dana neprestano padale, glavnina divizije sa ranjenicima je pokušala proboj odmah iza Dalmatinaca koji su već bili prošli, ali nije uspjela. Propao je i drugi pokušaj proboja 13. juna, u kome je poginuo komandant Treće divizije Sava Kovačević. Milutin, koji je bio u neposrednoj blizini, naredio je da mu se skinu oznake čina, kako ga neprijatelj ne bi prepoznao i skrnavio njegov leš, jer za sahranu nije bilo vremena ni mogućnosti. Prekrili su ga opalim lišćem.

Ni hrabrost ne pomaže

Treća divizija je razbijena i prorijeđena. Preostali borci su se u manjim grupama počeli probijati, svaka zasebno. Svaki minut je dragocjen, izlaza kao da nema, kud god se krene čeka smrt. Tu već ni hrabrost ne pomaže. U toj situaciji je teško reći što je bilo teže: slomiti obruč neprijatelja, sakupljati i povezivati grupe boraca i odrediti im pravac proboja, podsticati demoralisane borce... Milutin je i ovdje pokazao kvalitet hrabrog rukovodioca, komandanta. Njegova pribranost i hladokrvnost u kritičnim trenucima spasila je mnoge, učinila da izdrže i izađu iz obruča Sutjeske.
Prilikom proboja, naišli su na jake njemačke zasjede, bili su primorani da se razdvoje i idu po grupama, drugog izlaza niko nije vidio. Dogovorili su se da održavaju vezu, šalju kurire jedni drugima, svi su uronili u prašumu Perućicu. Uprkos dogovoru, išli su neorganizovano, nisu imali međusobnu vezu, jedni su pristizali a drugi umorni izostajali, ali ipak se išlo, svaki korak bio je korak bliže spasu.
"Prije nego što smo krenuli, piše Obrad Cicmil, Milutin je naredio da uništimo ono što imamo kod sebe: sekcije, dnevnike, zabeleške, naredbe, fotografije. Njemci ne smiju naći nikakve podatke koji bi im koristili, mogli su naći samo leševe. Jedino je dozvolio Vesi Masleši da sačuva svoj dnevnik..."

"Blago tebi, moja mila sejo, kad si poginula"

Probijajući se pod najtežim mogućim uslovima kroz prašume Perućice, preko vrleti Maglića i Volujaka, Milutin je, sa grupom od nekoliko stotina boraca, stigao u hercegovačko selo Gornje Izgore. Pristizale su i druge grupe koje su se od Izgora povlačile različitim pravcima.
Djelovi Treće sandžačke, Pete proleterske i neki manji djelovi Desete hercegovačke i Prve dalmatinske brigade potražili su spas i predah u alugama Perućice i Suškog potoka, odaktle su se po grupama, preko Maglića i Volujaka, prebacivali ka Izgorama.
U dogovoru sa Milovanom Đilasom, koji se sa jednom od grupa, takođe, srećno izvukao iz okruženja, odlučeno je da se Milutin sa dijelom boraca vrati u Crnu Goru. Milovan Đilas i Radovan Vukanović se, sa ostatkom boraca, uputio prema istočnoj Bosni, gdje se nalazio Vrhovni štab.

Stvarnost ili košmar

Sutjeska, sa svim prizorima u čije se ponore nikada do kraja ne može stići, ostala je za Milutinom. Nije bio potpuno siguran da li je sve što je vidio i preživio bila stvarnost ili košmarna halucinacija premorenog duha i tijela. A, vidio je mnogo toga: vidio je kako stari Tomo, otac Pera Ćetkovića, komandanta Treće divizije, koji je poginuo za vrijeme bitke na Neretvi, juriša sam na njemačke bunkere; kako su uz legendarnog komandanta Savu poginuli njegov sinovac Dragan i pratioc Dušan Bojović, komesar Zijametskog bataljona; kako uz starog Đoka Šajova jurišaju njegova đeca; kako dr Ivanovića moli njegova teško ranjena ćerka, jedinica, da je svojom rukom ubije, kako je Njemci ne bi ponižavali; kako se bolničarke, po cijenu sopstvenog života, žrtvuju da bi spasile ranjene drugove, a među njima i dvije sestre Martinović - Stana i Ljubica, koje su spasavajući ranjenike, pale jedna pored druge teško ranjene. Ljubica je odmah izdahnula, a Stana ostala živa i, ležeći pored mrtve sestre, tiho joj šapnula: "Blago tebi, moja mila sejo, kad si poginula"; kako student Sobodan Tuzlić Butum, ranjen četiri puta, ide na zadatak a kad se četvrti put vratio, dok je komandantu podnosio raport, bez jauka pao je mrtav. Gledajući Butumovu smrt, Milutin je glasno rekao:
"Ko zna ovako umrijeti - ne može umrijeti "Vojska koja ima ovakve borce - ne može izginuti!".
Sutjeska je bila za Milutinom, činilo se na momenat da je kraj mukama izvjestan. Ali želja i stvarnost neće nikada biti isto, a ljudska težnja i stalna borba da ih približi je neprestana. Svijest da nikada i nigdje više ne može doživjeti nešto što bi, po stravičnosti prevazišlo doživljeno u grotlu Sutjeske, davalo mu je snagu da krene u susret onome što je bilo pred njim i zašta se od početka borio - slobodi, koja je još uvijek bila daleko. Milutin je postao bogatiji iskustvom za kakvo je vjerova da se ne može steći.

Povratak u Crnu Goru

Na putu za Crnu Goru, Milutin je sa grupom boraca, kojoj su se usput pridruživali i oni koji su se sami ili po grupama od tri do četiri, neznano kuda, vraćali poslije Sutjeske. Prolazili su planinskim bespućima, a i kroz naselja gdje je neprijateljska ofanziva ostavila pustoš: spaljena i opljačkana sela - ostale su samo ruševine i zgarišta. Uplašeno stanovništvo se još uvijek krilo po šumama i pećinama. Teško je bilo pronaći sigurno prenoćište i hranu, za ljudstvo krajnje iscrpljeno dugim putovanjima, nesanicom i glađu. Dovijali su se na razne načine. O tome, Miloš Rašović, jedan od najmlađih u grupi koja je sa Milutinom išla u Crnu Goru, piše:
"Ljudi su bili iscrpljeni od umora i gladi, a hrane niotkud. Milutin savjetuje da se traže jagode i srijemuš, trava koja može da utoli glad. Pretražujemo teren, a i Milutin sam pretražuje... Nailazimo na planinske kolibe, a u njima ni žive duše, sve se sklonilo ispred Njemaca, pa ni vatre da se ogrijemo, niti čega da utolimo glad. Milutin pronađe praznu njemačku konzervu, ubere koprive koja je rasla na đubrištu pored koliba, sipa u nju kišnice, a umjesto drva upali komade đubreta. Pošto bi kopriva provrela, dvojici ili trojici najiznemoglijih, davao bi toplu vodu, a drugima po jednu kašičicu koprive. Trebalo je više puta kuvati - što je on strpljivo radio - da bi svi "zagrijali stomak" i stekli malo snage da nastave put. On je posljednji došao na red..."
Milutinu je glavna briga bila oživljavanje oslobodilačke borbe u Crnoj Gori. Svjestan je da su snage kojima trenutno raspolaže male, a ljudstvo krajnje iscrpljeno, on smišlja kako bi se i takve snage najbolje upotrijebile. Na neke spektakularne poduhvate nije, naravno, mogao misliti. Zaključio je da kombinovanjem manjih vojnih akcija i političkog rada, suzbiće se neprijateljska propaganda da su partizani potpuno uništeni.

Obilazi jedinice, daje upustva za mobilizaciju, gradi novu vlast...

Milutin je smatrao da bi njegov prolazak sa grupom boraca kroz krajeve koje je kontrolisao neprijatelj bilo izgubljeno vrijeme ako ne bi bilo propraćeno borbenim akcijama kojima bi dao do znanja da su partizani ne samo živi i prisutni, nego spremni i sposobni da se bore. Pod njegovim rukovodstvom rađaju se akcije: diverzija na željezničku prugu između Trubjele i Nikišića, borba kod Drenovštice, pokušaj zauzimanja Ostroga, susret i borba sa četnicima kod Vinića...
U katunu Vukotice, gdje je stigao poslije svih ovih akcija, odlučuje da se, u interesu bezbjednosti i lakše ishrane, podijele u manje grupe, koje će svaka poći na svoj teren.
Premoren, bez naočara koje je slomio u povlačenju preko Bjelopavlića, Milutin je iskoristio nekoliko dana za predah u Piperima. Nove naočare je, preko ilegalnih veza dobio od sestre koja je živjela u Podgorici. Nije se mnogo odmarao, zamorne marševe je zamijenio svakodnevnim sastancima. Ivačev do, Ubalac, Rijeka Piperska, Trmanje, Bare Bojovića...Na Ponikvici se sastao sa predstavnicima Glavnog štaba i CK KP Albanije. Govorio im je o iskustvu Partije u narodnooslobodilačkom ratu, o organizaciji narodne vlasti, o potrebi povezivanja dva pokreta i neophodnosti dalje saradnje i mnogih drugih pitanja koja su interesovala albanske predstavnike. Albanski narod "nije zaboravio pomoć Ivana Milutinovića - piše Ilija Radosaović - njihovom oslobodilačkom pokretu, pa je proglašen za narodnog heroja Albanije".

Glavni zadatak

Milutin neumorno radi na, po njegovom mišljenju, glavnog zadatku u tom periodu, povezivanju grupa i pojedinaca, razbijenih po raznim terenima i nepovezanih, i njihovom organizovanju u jedinstveni narodnooslobodilački pokret. Od boraca četvrtog bataljona Pete brigade i djelova drugih jedinica koji su se poslije Sutjeske vratili u Crnu Goru, i novih boraca, formiran je, u avgustu, u Dubravicama, u podnožju Kamenika, bataljon koji je kasnije ušao u sastav Pete brigade. Već 2. septembra bataljon se, na piperskoj planini Lukavici, sukobio sa Njemcima i razbio jedan njihov odred. Bio je to dio Milutinove taktike, da kroz manje uspješne akcije očvrsne borbeni duh novih boraca i vrati samopouzdanje onim koji su se demoralisani vratili sa Sutjeske.
Kapitulacija Italije nije iznenadila Milutina, on ju je još ranije predviđao. U ime Glavnog štaba narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Crne Gore i Boke uputio je komandi italijanskih trupa ultimativnu poruku:
"Danas u 22,15 časova londonski radio objavio je bezuslovnu kapitulaciju Italije prema Saveznicima... S obzirom da smo i mi, Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije, saveznici Sovjetske Unije, Engleske i Amerike i da smo od njih priznati, još u junu mjesecu, kada su Engleska i Amerika poslale predstavnike kod našeg Vrhovnog štaba NOV i POJ, to vas ovim obavještavamo da ste obavezni da cjelokupnu ratnu opremu i naoružanje predate nama... U isto vrijeme vas obavještavamo da možete slobodno svi, italijanski vojnici sa svim komandnim osobljem prelaziti na našu stranu, a mi vam garantujemo da vam se neće ništa desiti, već da ćet biti, u sporazumu sa Saveznicima, prebačeni u Italiju..." Stanje nastalo kapitaulacijom Italije pokušao je da iskoristi Bajo Stanišić, ponudio je partizanima pregovore za saradnju. Milutin je odbio da razgovara sa Stanišićem, zbog njegove izdaje 1941. godine. Međutim, nešto kasnije pripremio je i za njega i za njegov štab drugačije "razgovore" u manastiru Ostrogu.

Raport Musolinijevog komandanta

Kapitulacija Italije Milutina je ipak stavila pred velikim problemima: brojno male snage, a ozbiljni zadaci oko predaje i razoružanja italijanske vojske. Ubrzano mobiliše nove borce i popunjava odrede, a stvara i nove. Poslije kratkog vremena u Crnu Goru se vraća Četvrta proleterska, Peta proleterska se ponovo okuplja poslije Sutjeske, a Drugi udarni korpus hita ka Crnoj Gori. Italijani se masovno predaju i Milutin je doživio ono što je dugo priželjkivao. Pred generalom Pekom Dapčevićem stajala je postrojena italijanska divizija pod oružjem, a komandant te do juče moćne Musolinijeve soldateske, predaje raport generalu Dapčeviću. To je za Milutina bilo veliko priznanje njemu lično, jer je on 1941. godine slao partizanske pregovarače koje je predvodio Peko da pregovaraju sa Italijanima. Tada je visokim italijanskim predstavnicima proučio: da će italijanska vojska u Crnoj Gori uskoro kapitulirati, biće prinuđena da položi oružje. To se, nakon tri godine, i obistinilo - istina poslije mnogo borbi, žrtava i stradanja.
Vatra narodnooslobodilačke borbe ponovo se rasplamsala u Crnoj Gori. Milutin tome daje ovaj put doprinos: obilazi jedinice, daje upustva za mobilizaciju novih boraca i formiranje novih jedinica, a sa svojstvenom upornošću učestvuje u izgradnji narodne vlasti. U Beranama 14. oktobra 1943. godine osniva Sreski narodnooslobodilački odbor, prvi u Crnoj Gori. Istoga dana, na velikom narodnom zboru, govori o razvoju narodnooslobodilačke borbe i prisustvuje smotri novoformiranog Beransko-andrijevačkog partizanskog odreda, koji će ući u sastav četvrte crnogorske proleterske brigade. Berane će po Ivanu Milutinoviću, poslije rata, dobiti ime Ivangrad.

Uspjesi narodnooslobodilačke borbe od dana kapitulacije Italije bili su veliki: stvorena je prostrana slobodna teritorija i na njoj uspostavljena narodna vlast; italijanske jedinice ili su bile razoružane, ili su se priključile narodnooslobodilačkoj vojsci; četnički pokret je obezglavljen i dezorjentisan ubistvom Blaža Đukanovića i Baja Stanišića u Ostrogu. Stvoreni su svi uslovi za konstituisanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja (ZAVNO) Crne Gore. Milutin ga sistematski priprema sa inicijativnim odborom, šalje pozive crnogorskim rodoljubima za skupštinsko zasijedanje.
Delegati su stizali u Kolašin koji se, pokriven snijegom, nalazi na sredokraći Komova i Bjelasice. Bili su to stariji i sredovječni ljudi, borci iz raznih ratova, a i ovog sadašnjeg. Došli su sa svih strna, sa slobodne teritorije, ali i iz neoslobođenih krajeva.

Izabran ZAVNO

Skupština je održana 15. i 16. novembra 1943. godine u zgradi kolаšinske gimnazije. Govornici se raduju, govore o prošlosti, o sadašnjim naporima i zadacima, o budućem položaju Crne Gore. U završnom govoru, Milutin lagano, svestrano i ubjedljivo govori o istorijskom značaju savjetovanja na kome su se okupili narodni izabranici da biraju prvu, istinsku narodnu vladu koja treba da mobiliše sve snage u narodnooslobodilački pokret. Na kraju je delegatima saopštio:
"Pored izbora Zemaljskog vijeća, vi drugovi delegati, imate jedan zadatak više, a to je da izaberete delegate za Antifašističko vijeće narodnog oslobođena Jugoslavije, kao najveće političko tijelo u zemlji... Treba da izaberete prave narodne ljude, koji će zastupati interese naroda Crne Gore" .
Na skupštini je izabran ZAVNO kao najviši organ narodne vlasti, i Izvršni odbor ZAVNO-a sa predsjednikom dr Nikom Miljanićem i tri potpredsjednika Božom Ljumovićem, Jovanom Ćetkovićem i Petrom Tomanovićem. Izabrani su i delegati za Drugo zasijedanje AVNOJ-a.
Pored mnogih obaveza oko savjetovanja, Milutin prisustvuje pomenu na Brezi partizanima koje su četnici strijeljali 1941. godine. Bilo je to mjesto gdje su počivali oni koji su dali sve što čovjek može dati svojoj zemlji i narodu - svoje živote. Smatrao je, s puno razloga, da se u vrijeme stvaranja najvećih organa vlasti u Crnoj Gori, treba pokloniti sjenima onih koji su na vječnoj straži, onih koji su svojim životima to omogućili. Ova dramatična simbolika je propraćena sniježnom vijavicom i hladnim vjetrom, a kao eho odzvanjale su Milutinove tople riječi utjehe rodbini poginulih. Tražio je kaznu za sve krivce ovoga i njemu sličnih zločina.

Drugo zasijedanje AVNOJ-a

Milutin je pred grupom od jedanaest izabranih i ovlašćenih vijećnika Drugog zasijedanja AVNOJ- krenuo ka Bosanskoj Krajini. Put ih je vodio po planinskim bespućima, između neprijateljskih uporišta, preko oslobođene i neoslobođene teritorije. Prije polaska, dok su čekali kamion koji će ih odvesti do Pljevalja i Previša, rekao im je: "Mi smo prihvatili težak zadatak. Predstoji nam put na kome moramo savladati sve prepreke i na kome nas nikakve teškoće ne mogu zaustaviti. Moramo ga prijeći najdalje do 29. novembra, toga dana moramo biti u Bosanskj Krajini...".
Put od Kolašina do Jajca bio je pun prepreka, kako prirodnih tako i onih koje su predstavljale razne neprijateljske vojske. Milutin je vodio te ljude kroz sve te opasnosti, brinuo se o pravcu kretanja, o smještajau na konacima, o ishrani, pa čak i o utisku koje će ostavljati na stanovništvo krajeva kroz koje su prolazili. Uz put je u mjestima koje je okupator duže vrijeme držao, gdje su postajale zablude o oslobodilačkoj borbi, održavao konferenciju i narodne zborove.
Kroz bespuće, vremenske nepogode, krajeve pod kontrolom okupatora, od Kolašina preko Mojkovca, Pljevalja, Previša, Pivskog manastira, Ravnog, Gacka, Boračkog jezera, Glavatičeva, Ribara, Omolja, Prozora, Gornjeg Vakufa i Bugojana, pa sve do Jajca, trjao je punih sedamnaest dana marš crnogorskih vijećnika na Drugo zasijedanje AVNOJ-a. Nepodijeljeno je mišljenje svih učesnika marša da su bez gubitaka i na vrijeme stigli zahvaljujući Milutinu, njegovoj upornosti, snalažljivosti i iskustvu. Usput i onda kad im je bilo najteže, govorio je: "Sve vas moram dovesti u Jajce". I doveo ih je. Srdačan susret starih znanaca i prijatelja bio je time dirljiviji, jer se bila pronijela vijest da su crnogorski delegati u putu stradali.

Vremena za tugu nije bilo

Iako za Drugo zasijedanje AVNOJ-a i njegovu organizaciju nije imao prilike da uradi ono što je uradio za Prvo, Milutin je činio što je najviše mogao. Već 27. novembra učestvuje na sastanku, u zgradi osnovne škole u Jajcu, na kome je izabran odbor od svih predstavnika jugoslovenskih naroda, i Milutin je izabran za člana. Odbor je razmatrao predloge pripremljenih odluka za značajan skup koji je predstojao, davao primjedbe, prihvatao predloge, uobličavao konačnu verziju.
Drugo zasijedanje AVNOJ-a održano je 29. i 30. novembra 1943. godine, u zgradi Doma kulture u Jajcu, Milutin je bio u radnom predsjedništvu. Donijeto je niz važnih odluka, ali najznačajnija je, svakako, bila odluka o osnivanju Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ-a), sa svim obilježjima nove vlade. U to vrhovno predstavništvo narodne vlasti ušao je i Milutin, kao povjerenik za narodnu privredu i zamjenik povjerenika za finansije, na kojoj je dužnosti ostao sve do svoje smrti.
Narodna izreka kaže: "Niko dva dobra ne sastavi". I ovdje je bilo tako: država je stvorena, voz istorije je krenuo sigurnim usmjerenjem, ali su se morali oprostiti od svog saborca i revolucionara Ive Lole Ribara, žrtve dostojne velikog trenutka.

... I Jurica je poginuo!

Povorka vijećnika, naroda i vojske kretala se, tog popodneva 30.septembra, prema kapeli gdje je Lola mrtav čekao svoje drugove saborce. U povorci je bio i stari otac dr Ivan Ribar koji je, kao biblijski Avram, prinosio na žrtvu sina. Ali nada koje će u budućnosti liječiti rane roditeljskog srca, u tom času, je okrenuta drugom sinu Jurici, on još živi a sa njime i sve nade. Milutinu je pala u dio teška dužnost da sve te nade zajedno sa očinskim srcem isčupa iz grudi čovjeka koga je neobično poštovao, koji je učinio za njega koliko i za svoga sina Lolu. Rekao mu je da je i Jurica poginuo u crnogorskim planinama, i da će, od sada, oba njegova sina živjeti samo u svojim živim drugovima i svima koji će znati da vole, da se bore i da se žrtvuju. "Zar i to Milutine?", bile su jedine riječi koje je stari Ribar izgovorio. Nastavio je da dalje korača, sa svojom tugom, u povorci koja je, uz zvuke Lenjinovog posmrtnog marša i kanonadu topova koji su se u daljini čuli, ispraćala Lolu. Gromke akorde Lenjinovog posmrtnog marša zamijenili su počasni plotuni, poslednji pozdrav Loli, i brujanje motora kamiona koji je Lolino tijelo odnio na tajno mjesto, u srce partizanskog Grmeča, da tamo, u miru, sačeka kraj rata. Tako je i bilo, njegovi posmrtni ostaci su poslije rata, 1948. godine, preneseni u Grobnicu narodnih heroja na Kalemegdanu, u Beogradu, na vječnoj straži mira i slobode.
Vremena za tugu nije bilo, Milutin je čovjek koji je rijetko i malo mislio o prošlosti, budućnost ga je uvijek zaokupljala i angažovala, za nju je on vezivao i Lolinu smrt.
Kao povjerenik za narodnu privredu u Nacionalnom komitetu, on i pored teških ratnih prilika prikuplja podatke o ratom upropaštenoj privredi. Koristio je šturu evidenciju narodnooslobodilačkih odbora o veličini štete koju je okupator počinio, kao i zaplijenjena neprijateljska dokumenta, kad mu se za to pružila prilka.
U Drvaru koji je, poslije pada Jajca u neprijateljske ruke, bio sjedište CK KPJ, Vrhovnog štaba i Nacionalnog komiteta, Milutin obilazi narodnooslobodilačke odbore, prisustvuje sastancima u gradu i okolini, a povremeno drži predavanja u Partijskoj školi Vrhovnog štaba. U zgradi, na desnoj obali Unca, u kojoj je stanovao i radio, 6. aprila uveče, nakon snažnog njemačkog bombardovanja grada, održana je sjednica Nacionalnog komiteta. Razmatran je rad od njegovog osnivanja, Milutin je podnio izvještaj iz domena svog resora.

Prve partizanske marke

Kao gost prisustvuje Drugom kongresu USAOJ-a od 2. do 4.maja 1943. godine u Drvaru. Vodio je duge razgovore sa delegatima iz Crne Gore, koji su do Drvara putovali punih 37 dana. Kao uvijek, njegovo interesovanje za Crnu Goru i stanje u njoj bilo je veliko.
U Drvaru je Milutin došao na zamisao o izradi prve partizanske poštanske marke, koju je realizovao slikar Đorđe Andrejević Kun. Izradio je idejni nacrt marke, a zatim najjednostavnijim alatom, u kruškovom drvetu, izradio reljefni otisak. Na bijelom papiru, boljeg kvaliteta, otisnuo je, ručno 20 primjeraka prve partizanske marke. Kun je za sebe zadržao 10 primjeraka marke, a 10 primjeraka je dao Milutinu, koji je marke lijepio na poštu koju je slao u Crnu Goru. Marka nije imala samo praktičnu vrijednost, nego je bila jedan od simbola države. Nažalost nijedna nije sačuvana.
Poslije desanta na Drvar, Vis je bio centar iz kog se rukovodilo vojničkom i sve intezivnijom političkom borbom, tu je bilo najviše vojno i političko rukovodstvo.

Oduzimanje ratne dobiti i zamjena novca

Svoj boravak na Visu Milutin ispunjava svakodnevnim radom, ali i za stvaranje planova za budućnost. Inicijator je zakona o oduzimanju ratne dobiti, intenzivno je radio na tezama budućeg zakona. Na Visu je došao i na zamisao o zamjeni novca. Pripreme za to su, u ondašnjim uslovima, predstavljale zamašan i složen posao: prikupljanje podataka o vrstama novca u opticaju, razrada plana zamjene, izrada skice novih novčanica i kako i gdje štampati novac...
Pitanje zamjene novca nije bilo samo finansijsko, nego i političko pitanje prvorazrednog značaja. Trebalo je onemogućiti nastojanje emigrantske vlade u Londonu da u jugoslovenskim zemljama plasira svoj novac, prije nego budu gotove nove novčanice. Usled nedostatka tehnike za štampanje, prvi novac nove Jugoslavije štampan je u Moskvi, još za vrijeme rata. To je, uz ostalo, bio i razlog Milutinovog boravka u Sovjetskom Savezu.
Sve njegove zamisli bile su prihvaćene i odobrene od Nacionalnog komiteta. U njima je došlo do izražaja njegova državnička dalekovidost, jer zakon o oduzimanju ratne dobiti i zamjena novca predstavljali su akte od velikog značaja za privredni razvoj i obnovu porušene zemlje.

Pomoći gdje treba

Milutin je na Visu radio u uslovima u kojima nije bilo direktne opasnosti od neprijatelja, ali nije bilo ni prave sigurnosti. Vis je u to vrijeme bio jedno veće srednjedalmatinsko ostrvo, koje je bilo slobodno i, zahvaljujući aerodromu, postao je glavna baza za snadbijevanje narodnooslobodilačke vojske. Saveznici su slali zamašnu ratnu pomoć, a i plijen od neprijatelja se uvećavao. Milutin je nastojao da u sve to unese red i utvrdi evidenciju, što je često bilo teško. Nastojao je da pomoć stigne u sve krajeve zemlje, onamo gdje je najpotrebnija. Na Visu je učio da pliva, ali je rijetko nalazio vremena da vježba plivanje, jer je bio zauzet. Učenje plivanja se završilo kao neostvarena želja, koja će ga kasnije koštati života. Utopio se u mutnim talasima Dunava, jer nije znao da pliva.
Radio je neprekidno, ne znajući za odmor. Svaki njegov dan proticao je u radu, u razmišljanjima o budućim zadacima i kontroli zadatka koje su, po njegovom nalogu, drugi izvršavali. Svaki svoj poso obavljao je po planu, s rijetkom i samo njemu svojstvenom pedantnošću. On nije samo planirao zadatke, a sada na Visu ih je imao mnogo, nego je skoro matematički proračunavao sve elemente svakog od tih zadataka.
Sve poslove Milutin je radio podjednako svesrdno i sa mladalačkom energijom iako je, zbog dugog i teškog tamnovanja i drugih životnih teškoća, njegov lik odavao prerano ostarjela čovjeka. Njegovi upali obrazi i naborano čelo davali s oštrinu njegovom licu, utoliko izrazitiju kad su u pitanju propusti u radu. Ali kad se radilo o težim pogreškama, kad mu se na licu vidno ocrtavao napor da u sebi stiša navrelu ljutinu, riječi kritike više su ličile na savjete nego na opomenu. Oštre crte njegovog lica nijesu mogle da sakriju mekoću i blagost njegove duše.
"Snaga i toplina njegovog srca - zabilježio je Miloš Radović - potpunije se manifestovala i mogla osetiti posle prebrođenih teškoća i izvršenih zadataka: trljao bi ruke, sav bi treperio, oči bi sijevale, a osmeh bi preleteo preko njegovog lica".

Dolazak u Kolašin

Takav njegov rad i njegove ljudske osobine, i ovdje na Visu, kada je ishod rata bio izvjestan, stvorile su oko njegove ličnosti atmosferu posebne topline i ljubavi, ali bez traga familijarnosti. "Dušan Sernec, Stanko Danilović, blagajnik Ante Cerinić i ja - seća se Obren Blagojević - to je bio sav kadar povjereništva finansija na Visu. Duša svega posla, njegov spiritus agens, bio je Ivan. A njemu je to bio tek samo mali djelić onoga na čemu je radio i čime je bio okupiran. Učestvovao je u postavljenju političkih i organizacionih temelja nove Jugoslavije".
Sa Visa Milutin je došao u Kolašin, jula 1944. godine, u vrijeme kada je sloboda Crne Gore bila na domaku, a crnogorski narod ubirao plodove svoje borbe - proslavljao je trogodišnjicu ustanka. Toga dana, 13.jula 1944. godine. Kolašin mali grad na Tari, koji je u toku narodnooslobodilačke borbe 25 puta oslobađan, što je vjerovtno jedinstven primjer u svijetu, bio je centar jednog spontanog manifestnog slavlja.
Proslava trogodišnjice ustanka u Crnoj Gori počela je svečanim zasijedanjem ZAVNO-a Crne Gore i Boke, u zgradi kolаšinske gimnazije, nastavljena polaganjem vijenaca na Brezi i velikim zborom naroda i vojske u Smailagića Polju, nedaleko od Kolašina.

Među narodom i vojskom preovlađivala ženska crnina

Kolašin je toga dana odisao razdraganošću naroda i vojske. U njega su se, od ranih jutarnjih časova, slivale kolene od Morače i Rovaca, od Mojkovca i Lipova, od Mateševa i Lijeve Rijeke, od Berana i Adrijevice i punila tijesne kolаšinske ulice. Na hiljade ljudi, za najsvečanije prilike odjevenih, slilo se u Kolašin. U mnoštvu naroda i vojske preovlađivala je ženska crnina, jer Crnogorke, kao i uvijek, i na svečanostiima su išle u crno obučene.
Glavna trinajestojulska proslava održana je u Smajilagića Polju. Tu su bili: svečani stroj Pete crnogorske proleterske brigade, nepregledna masa naroda i vojske, visoki politički i vojni rukovodioci, a među njima i Ivan Milutinović Milutin, u uniformi general - lajtnanta narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.
Prošle su tri godine od onog 13. jula 1941. godine, kada su Crnogorci u mraku ropstva upalili baklju slobode, plaćajući je cijenom koja je svakom narodu najskuplja - ljudskim životima.

Tri godine krvarenja

Tri godine Crna Gora je krvarila stalno i obilno. Bile su to riječi brojnih govornika, ali teško da su riječi ijednog od govornika "nalazile put do srca" naroda i boraca, kao Milutinove riječi. Svi su bili ubijeđeni da će se sve što je, u tom svečanom trenutku, rekao obestiniti. Govorio je čovjek kojije smjelo nosio breme odgovornosti za sudbinu jednog naroda u, možda, najtežem periodu njegove istorije, govorio je borac koji je časno dijelio sa svojim ratnim drugovima svu gorčinu i tegobe jednog teškog i krvavog rata.
Na Trećem zasijedanju ZAVNO- a Crne Gore i Boke, u čijim pripremama je i Milutin učestvovao, donesena je, u skladu odluka Drugog zasijedanja AVNOJ-a, odluka o pretvaranju ZAVNO-a u Crnogorsku antifašističku skupštinu narodnog oslobođenja - CASNO, koja se konstituiše u najviše zakonodavno i izvršno tijelo Crne Gore. Na kraju sjednice izabrano je Predsjedništvo CASNO-a u koje je bio i Milutin, koji se prisutnima obratio riječima: "Današnjim odlukama vi, drugovi, stvarate slobodnu Crnu Goru u sastavu federativne Jugoslavije... Mi smo se u toku svog samostalnog državnog života razvili do stupnja jednog naroda i borbom stekli puno pravo sebi kako na samostalan život, tako i na ujedinjenje sa drugim narodima. To nam pravo niko nikada ne može oduzeti...".
Dva dana kasnije na sastanku CASNO-a, predstavnika istaknutih građana i vojske osnovan je Narodnooslobodilački front Crne Gore i Boke, s ciljem da objedini i mobiliše sve rodoljubive snage Crne Gore i Boke za oslobodilačku borbu. Izabran je i Glavni odbor, a Milutin je izabran za potpredsjednika, čime mu je odato priznanje za ogoromni doprinos stvaranju nove državnosti i političkih institucija crnogorskog društva.
Nova ratna ofanziva neprijatelja na slobodnu teritoriju Crne Gore odvodi Milutina u Štab Treće divizije na Trešnjeviku, gdje je na položaju, pod šatorom, proveo nekoliko dana prateći i usmjeravajući borbena dejstva. Pošto je neprijatelj onemogućen u svojoj namjeri, prelazi u Štab Drugog udarnog korpusa u Manastiru Morača, i tu ostaje do kraja jula. Na Bioču, 2. avgusta, govori na velikom zboru naroda i vojske. Tu se susreo sa brojnim Piperima i nekim članovima svoje uže porodice.

Odlazak u Moskvu

Ubrzo je pozvan da se vrati na Vis, predstojalo je rješavanje krupnih zadataka u kojima je njegovo prisustvo i znanje bilo neophodno. Iz manastira Morače je, sa Radovanom Vukanovićem i Vojom Nikolićem, pošao za Berane. Putujući otvorenim kolima kroz živopisne predjele, divio im se, ne znajući da je to posljednje viđenje i posljednje zbogom Crnoj Gori. Od saboraca se oprostio riječima: "Do viđenja u slobodnom Beogradu", a onda, na beranskom aerodromu, ušao u avion i otputovao za Vis.
Na Visu se Milutin prihvatio neodložnih poslova na formiranju zakonskih odredbi o oduzimanju ratne dobiti, oko zamene i štampanja novca, popisa razorenih privrednih objekata... Putovao je brodom i avionom u Italiju, obilazio partizanske baze, brinuo se o ranjenicima sa kojima je često razgovarao, duboko doživljavajući njihovu želju da se što prije vrate u domovinu, da nastave borbu za slobodu.
Saveznička pomoć je bila sve veća i veća, pa je, kad je to bilo moguće, slao po nešto u Crnu Goru, sjećajući se udžerica izgubljenih u kršu i u njima u dronjke obučene i neuhranjene djece, starica, sve u crnini za izgubljenim sinovima, unucima, braćom...
Ratni put Milutina odvodi i u jednu značajnu diplomatsku misiju: sa vrhovnim komandantom NOVJ Josipom Brozom Titom putuje 21. septembra 1944. godine, preko Krajove u Rumuniju, za Moskvu. Noću su se, na aerodromu na Visu, u najvećoj tajnosti, ukrcali na transportni avion kojim su pilotirali sovjetski piloti i, neouobičajnim kursom, odletjeli u pravcu Moskve.

Vidio Moskvu i često zamišljani Crveni trg

U Moskvi su pregovarali sa najvećim sovjetskim vojnim i političkim predstavnicima o usklađivanju dejstva jedinica NOVJ i Crvene armije, čije su borbene kolone već izbijale na istočne granice Jugoslavije. U ugovoru potpisanom 28. septembra 1944.godine precizirani su: način i pravci dejstva Crvene armije, vrijeme zadržavanja na teritoriji Jugoslavije, kao i obaveze Sovjetskog Saveza da, na ime savezničke pomoći, isporuči "sto vagona životnih namirnica, kompletno naoružanje za dvanajest pešadijskih i dvije vazduhoplovne divizije, i da pripadnike NOVJ primi u učilišta Crvene armije...".
Na svečanosti povodom zvaničnog saopštenja Ugovora za javnost Milutin je, kao priznanje za njegove zasluge u borbi protiv fašizma, odlikovan Odredom Kutuzova prvog stepena, najvišim ratnim odlikovanjima za starešine ranga komandanta armije. Kratak boravak u Moskvi bio je njegov prvi, dugo priželjkivani, susret sa zemljom Lenjina o kojoj je neborojeno puta slušao od dr Vukašina Markovića. Bio je u prvoj zemlji socijalizma, vidio je Moskvu i često zamišljani Crveni trg, što je nekad podgrijavalo snove i budilo nadu mladog Ivana koji je kreto u novu životnu avanturu, u novi svijet, očiju otvorenih da ga pojmi, a duše uznemirene da se ne izgubi u njemu. Rusiju je smatrao vođom i uzorom, nadom za sve one koji se bore za nacionalnu slobodu, kao što je to bila nada naših predaka kroz istoriju crnogorskog naroda.

Povratak iz Rusije

Na povratku iz Rusije zadržao se u rumunskom gradu Krajovi, a odatle se, sa generalom Ivanom Rukavinom tek postavljenim komandantom Vojene uprave za Banat, Bačku i Baranju, i grupom drugova prevezao ruskim avionom do Vršca. Zadržao se tu u tek oslobođenom Banatu, ne da bi se odmorio od zamornog puta i uspješno obavljenog posla, već da organima vlasti koji su bili u formiranju pomogne u organizaciji privrede, da se snađu u novom poslu, u novim uslovima. Tek formiranu narodnu vlast trebalo je učvrstiti, dati joj pravi smisao rada, pa je prisustvo njenog iskusnog neimara, kakav je Milutin, bilo dragocjeno.
Za Milutina revolucionarni rad nije bio odmor u dokolici, prevladavanje dosade, nego nastavak angažovanja bitke za osmislen život. On to radi i u Banatu, održava zborove u Petrovgradu (Zrenjaninu) 20. oktobra, a u Kikindi 22. oktobra, govori o razrušenoj privredi i zadacima koji predstoje da se izliječe teške rane ratnog razaranja. Mada je pobjeda na vidiku, govorio je da se ona može izroditi u svoju suprotnost ako se shvati drugačije nego kao jedan trenutak revolucije. Borba poslije pobjede biće po mnogo čemu teža, složenija od one koja je pobjedi prethodila. Njegovi govori nijesu bili panegirici borbi i pobjedi, nego trezvene analize različitih faza revolucije.
U Petrovgradu se susrio sa starim komunistom i saborcem sa robije u Sremskoj Mitrovici Jovanom Veselinovim Žarkom, tada članom Okružnog komiteta. Počinju da sarađuju na važnim poslovima:obilaze porušene fabrike, idu na sastanke, putuju po banatskim selima, formiraju organe vlasti tamo gdje nijesu bili formirani.

Titov poziv

Na Titov poziv zajedno idu u Vršac gdje se on zadržao na putu iz Krajove, u Rumuniju za Beograd. Na taj nesigurni put krenuli su vozom koji je imao samo jedan stari dotrajali vagon i lokomotivu. U slučaju da pruga negdje bude porušena i ne mogu ići dalje vozom, pratio ih je neki glomazni vojni automobil zarobljen od Njemaca, za koji niko ne bi mogao garantovati da će izdržati vožnju po blatnjavim i oštećenim banatskim drumovima.
Uz dosta sreće stigli su u Vršac i upoznali Tita sa situacijom u Banatu, sa problemima koje imaju i zadacima koji predstoje. Tito je upozorio na to da Banat sa svojim žitnim poljima treba da odigra značajnu ulogu u daljoj borbi, a naročito u obnovi zemlje. Govorio im je da treba obratiti pažnju da se stav partije prema njemačkoj nacionalnoj manjini, koja je u Banatu brojna, pravilno primjenjuje i da se ne dozvoli zaposijedanje i pljačkanje kuća folksdojčera i rasturanje njihove imovine i materijalnih dobara.
Po obavljenom razgovoru, vratili su se zadacima. Posebnu pažnju su usmjerili na one delatnosti o kojima je Tito govorio. Radili su na zabrani razipanja zajedničke i privatne imovine, zaposijedanju i pljačkanju kuća banatskih folksdojčera koji su pobjegli sa jedinicama nemačkog Vermahta, na sprečavanju nereda.
Milutin je posebno zahtijevao da se popiše i najmanji dio društvene imovine, da se domaćinski čuva i planski šalje u opustošene krajeve i vojsci na frontu koja je pritiskana oskudicom odjeće, obuće, hrane i još mnogo čega, što se u Banatu podosta zateklo.

"I mrtvi i živi zvali ga da ide..."

Jovan Veselinov Žarko će, kasnije, u knjizi uspomena "Svi smo mi jedna partija" zapisati: "Milutin je od ljudi zahtijevao da budu ne samo entuzijasti, nego i sposobni, disciplinovani i spremni da svaki zadatak i svako naređenje do kraja izvrše, u čemu je sam davao primjer, opominjao je da sada, u slobodi, organi narodne vlasti moraju biti sve čvršći, autoritativniji i ekspeditivniji. Zahtijevao je red u radu, red u odevanju, red u ponašanju, jednom rečju red u svemu. Isticao je svoju žarku želju da se složni ekonomski, društveni, politički i nacionalni odnosi, stvoreni okupacijom Banata, što brže i lakše srede".
Stigla je dugo očekivana vijest: oslobođen je Beograd. U narodu Banata je došlo do opšte eksplozije veselja, veselio se i Milutin zajedno s njima. Dvije velike njegove želje su bile na domaku ostvarenja: slobodni voljeni grad i pobjeda nad fašizmom. Beogradu je dao mladost, pobjedi život.
Beograd je bio pred njim, grad njegove mladosti, zanosa, mučne borbe, najdražih prijatelja i najvećih neprijatelja, grad njegovih najvećih radosti i najtežih patnji, grad u kome je doživio najveću ljubava i najstrašniju mržnju, grad u kome je došao kao siromašno crnogorsko đače i uvijek mu se vraćao, sada mu se vraća kao pobjednik. Veliki san njegovog života bio je na putu da se ostvari. Naslućivao je trijumf ideje slobodnog i boljeg života kojoj je dao sav svoj žar i energiju mladosti. Ali, došao je čas kada će nesmireni putnik revolucije da se smiri, da pođe na svoj posljednji put. Zakoračio je na put bez povratka, otišao u legendu osuđen na slavu, na nezaborav.

Kobni datum

U ponedjeljak 23. oktobra 1944. godine, oko 11 časova prije podne, vozom iz Petrovgrada (Zrenjanina) Milutin je stigao u Pančevo. Završio je svoj zadatak organizovanja narodne vlasti u tek oslobođenom Banatu i žurio da što prije stigne u Beograd. Po dolasku u Pančevo obišao je Komandu Područja, koristio je svaki trenutak da se o svemu obavijsti, da pomogne prisustvom, savjetom.
Za vrijeme ručka u oficirskom domu, Milutin je zahtijevao od majora Čolakovića da mu omogući da se odmah, prvim prevoznim sredstvom, prebaci u Beograd. Komanda Područja nema na raspolaganju nijedno prevozno sredstvo i tek za sledeće jutro bi se mnogo obezbijediti neki motorni čamac, glasio je odgovor majora Čolanovića. Odgovor nije htio da prihvati, nije navikao da stvori koje drugi smatraju nemogućim i sam smatra takvim.Suviše mu se žurilo, nije mu se čekalo do sjutrašnjeg jutra. Pohitao je na pristanište, a sa njim njegov pratioc Đuro, major Čolanović i njegov pomoćnik, kapetan Crkvenjakov. Oko 12 časova stigli su u brodsku agenciju i kod šefa agencije Vojislava Srnića raspitivali se za mogućnost prevoza do Beograda. U tome niz Tamiš, prema Dunavu, kretao se šlep "Kostolac 14", udaljen od pristaništa oko 500 metara. Milutin je zahtijevao da se odmah šlep zaustavi, ali zbog slabe snage motornog čamca koji ga je vukao, to nije bilo moguće.
Major Čolanović je na sve načine pokušavao da ga odvrati od te namjere. Govorio mu je da to ne čini, šlep je sa slabom motornom vučom i sa njim će do Beograda putovati najmanje pet časova, neće stići prije mraka, a poslije postoji i ozbiljna opasnost od mina. Milutin je ostao gluh na sva upozorenja opasnosti, jer mu pomisao na prinudnu neaktivnost i poslove koji su ga čekali bila strašnija od opasnosti.
Nije prihvati ni ponudu jednog sovjetskog oficira da se sa njim prebaci motornim čamcem do Beograda, ali mora sačekati na polazak do 18 časova.

Neodoljivi poziv

Milutinu se žurilo, nije mogao čekati, jer je "suviše bilo onih - piše Lazo Marković - koji su zahtijevali od njega da ide, da ne čeka, mrtvi i živi: poneseni pjesnik - revolucionar Vukašin Marković, gorski kristal ljudske čestitosti Bracan Bracanović, pouzdani drug Vlada Nešić, najdraži prijatelj Milun Božović, brojni mučenici obogaljeni ili umoreni po kazamatima... mladost pokošena u jurišu na Pljevlja, svi oni koji su na proplancima Sutjeske izmučeni i gladnim tijelima htjeli da prekinu čelične i vatrene mreže smrti, mladić kome nije znao ime, koji je izdahno pred njim raportirajući svom starješini da je izvršio zadatak, Lola koji ga je srčano otimao iz ruku dželata... oni koji su iscrpljeni nadčovječanskim naporima i opakom bolešću ostali prislonjeni uz neku jelu ili bukvu i pretvarali se u sablasne bijele kosture. Tražile su to od njega i majke ostale bez sinova, žene bez muževa, osirotjela djeca čija su usta bila gladna... Svi su oni zahtijevali da bez odlaganja ide da gradi započeto, da počinje novo!".

Smrtonosni zagrljaj mutnog Dunava...

"Kostolac" je plovio Tamišem, Milutin je naredio da ga zaustave, neodložno. Dali su znak čovjeku po nadimku Cale, da zaustavi šlep i polako ga privede pri obali. Milutin je sa svojim pratiocem i majorom Čolanovićem trčeći pojurio niz obalu. Stigli su kod brodogradilišta "Feribon" u momentu kada je uz njega prilazio šlep. Milutin se sa pratiocem ukrcao na šlep, koji je nastavio ka Beogradu, oko 15 časova. Plovio je lagano, vrijeme je sporo promicalo, uz monotonu vožnju. Počeo je i sumrak da se hvata nad mirnom površinom Dunava. Stigli su do Sibnice, nedaleko od Višnjice, do grada koji se gubio u magli, ostalo je osam kilometara. Najednom, kad to više niko nije očekivao prolomila se eksplozija, podmukla mina raznela je šlep. Nastala je panika, skakali su u vodu, onako obučeni.
Milutin je, po pričanju preživjelih, sa prepolovljenog šlepa skočio u vodu sa daskom u rukama. Nešto kasnije čuo se njegov glas iz vode: "Drugovi pomozite, ja ne znam da plivam". Nažalost, pomoći nije bilo, u opštoj pometnji i mraku spasavao se kako je ko mogao, znao i umio. Matica Dunava nosila je brodolomnika, a obala je bila daleko, jedva petstotina metara. Milutin je nestao u talasima matice, njegovo tijelo prigrlio je mutni Dunav.
Neposredno poslije eksplozije, na mjesto nesreće stigao je ribar sa Karaburme Dimitrije, po nekima Danilo Todorović zvani Babica i sa svojim čamcem počeo da sakuplja žive brodolomnike. Spasio je jedanaest ruskih vojnika i oficira.

Zašto?!

Od tada pa do danas čeka odgovor, samo jedno: zašto? Čovjek koji je preživio strahote Lepglave, Mitrovice, Bileće, nadživio Neretvu i Sutjesku, preko dvije decenije bio na ivici života i preživio, poginu nezamislivom slučajnošću, na slobodnoj teritoriji, na domaku Beograda. Zašto je morao, a nije morao, da zakorači na put bez povratka i sebe osudi da tri dana pred svoj 43-ći rođendan uđe u legendu, u nezaborav.
Sjutradan, 24. oktobra "Slobodna Jugoslavija" je objavila vijest: 23. oktobra u mraku stradao je od ploveće mine na sred Dunava, na domak oslobođenog Beograda, član Politbiroa Milutin Milutinović. Svi dnevni listovi su prenijeli ovu vijest koja je kako zapisa Vlada Zečević u svojoj knjizi "Od Jajca do Beograda", došla "kao grom iz vedra neba".
Nekoliko časova poslije vijesti o pogibiji Ivana Milutinovića, iz pančevačkog pristaništa je isplovio motorni čamac "Sveti Naum" sa četiri alasa, stručnjaka za traženje i pronalaženje davljenika, snadbjeveni gorivom i hranom za nekoliko dana. Nešto kasnije isplovio je i drugi motorni čamac "Zemun", sa istim zadatkom: što prije pronaći tijelo nastradalog Ivana Milutinovića. U traganju su bili uključeni i svi ribari, brodari i Peta ekonomska baza.
Puna četiri dana ekipe su neprekidno tragale od mjesta nesreće, pa sve do rumunske granice. Vrijeme je bilo izuzetno loše, duvala je jaka košava, stvarala talase koji su otežavali traganje. Alasi sa oba čamca su se vratili bez rezultata, iznemogli od silnog napra, a ponajviše od košave koja je za čitavo vrijeme nemilosrdno šibala njihova lica.
Petnaest dana kasnije, 12. novembra 1944. godine, leš Ivana Milutinovića, koga je iz smrtonosnog zagrljaja pustio Dunav, nađen je šest kilometara južno od Smedereva. Na uniformi sa generalskim oznakama, na grudima, je Orden Kutuzova prvoga stepena, za opasačom dva revolvera, a u džepu, pored ostalih stvari, beležnica od koje se nije nikada odvajao.

Bilježnice

U Arhivi CK KPJ (SKJ), pod registarskim brojem 18849, čuva se Ivanova beležnica, požutela od dugog stajanja. Na stranicama na kojima je voda razlila mastilo, zapisane su njegove misli i njegove obaveze, jedine koje nije uspio da izvrši.
Na jedva čitljivim stranicama su dnevni redovi sastanaka sa partijskim organizacija i organizacijama omladine i žena, sa odborima narodne vlasti.
Treba nabaviti so za narod, ugalj, šećer... Nižu se zatim zabelješke o saobraćaju, o sjetvi, o pokretanju rada u fabrikama, radionicama i mnogo čemu drugom.
Zabilježeni su i podaci o nacionalnom sastavu pojedinih mjesta, o odnosu jedinica Crvene armije prema narodu, o razgraničenju, nacionalnom sastavu organa narodne vlasti...
Na stranicama beležnice nijesu zabeleženi samo krupni problemi, koji su bili njegova glavna briga, nego i oni sitni, na oko nevažni: kako da se pomogne drugovima koji su u ratu ostali bez nogu i ruku. Ako bi se nabavio materijal, zabilježeno je na jednoj od stranica, mogle bi se proizvoditi dvije proteze dnevno... Ruke uopšte ne izrađujemo, a ima drugova kojima su amputirane obje ruke...
Ispod datuma 30. septembra 1944. godine, stoji zapisano: Poslao sam bazi Italije 200.000 lira, 29.000 dolara, a onada slijede podaci o broju invalida; u Italijiji 500 (noge 400, ruke 100), Afrika 380 (noge 300, ruke 80) slijepih bez oba oka 20 ...

Kolone odale počast generalu

Na posljednoj ispisanoj stranici su podaci o zalihama žita, jesenjoj sjetvi, o problemu sjemena za Banat...
Svi ovi podaci govore o čovjeku kojega zaokupljaju misli i planovi o tome ko je sve u ratu stradao, kako im pomoći, a to je bilo dovoljno za njega, u kome je uvijek bila neizmjerena ljubav prema čovjeku.
Pored bilježnice, u istoj fascikli, u Arhivu CK KPJ, pod brojem 6781, čuvaju se i izvještaji majora Čolanovića i izjave sovjetskih oficira o smrti generala lajtnanta Ivana Milutinovića.

Izjava sovjetskih oficira

Sovjetski oficiri: potpukovnik Robert Abramovič Solomonov i major Aleksandar Grigorijevič Pavlenko, izjavili su:

"a) Da su iz Pančeva krenuli Dunavom u pravcu Beograda u 15 časova.

b) Da je eksplozija nastala u 17,30 časova, kada je već bio mrak, da jedan drugoga nijesu mogli prepoznati.

v) Da su udaljeni bili od Beograda svega osam kilometara, a udaljenost od obale da je bila oko petsto metara.

g) Da su primijetili kako je general Milutinović skočio sa šlepa sa daskom u rukama, i da su čuli njegov glas gdje viče: da on ne može plivati.

d) Da je na tom šlepu poginulo 7 lica (4 Rusa i 3 naša) i tvrde da pok. Milutinović nije poginuo, već se utopio.

đ) Da nije bilo nikakve mogućnosti da jedan drugome pomognu, već da se spasavao kako ko zna, plivajući sa odjećom i obućom oko 2 časa po vodi, dok nije došao seljak Dimitrije N. Todorović iz Beograda, Leonovska ulica br. 16 (Karaburma), koji je nešto malo poslije eksplozije sa svojim motornim čamcem, po svojoj inicijativi, stigao na mjesto nesreće i počeo kupiti brodolomce.

e) Da je pomenuti Todorović spasao te noći 11 sovj. oficira i vojnika i da je od strane sovj. komande predložen za odlikovanje.

z) Da nije bilo nikakve mogućnosti da se pok. Milutinović te noći spase, jer je odmah, kako oni pretpostavljaju, potonuo".

Posmrtni ostaci Ivana Milutinovića su, 12. novembra 1944. godine, prevezeni u Beograd i izloženi u oficirskom domu. Kolone Beograđana prolazile su pored Ivanovog odra, bila je to počast sugrađaninu i generalu.
Sjutradan, 13. novembra, pred polazak, oko oficirskog doma raspoređena su dva bataljona vojnika - partizana, a ispred je bila postrojena vojna muzika. Ogromana masa naroda je stajala na trotoaru ispred doma.
U sali oficirskog doma, pored odra prekrivenog državnom zastavom, su njegovi najbliži: supruga Milica, braća Todor i Vasilije, bratanić Đedo i ostala rodbina. Tu su i njegovi ratni drugovi, članovi Vrhovnog štaba: general-lajtnanti Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Sreten Žujović, Arso Jovanović, Peko Dapčević, Koča Popović i Savo Orović; general-major Svetozar Vukmanović Tempo, Rade Hamović i Ljubodrag Đurić; članovi Predsjedništva AVNOJ-a dr Ivan Ribar, Moša Pijade, Marko Vujačić, Dmitar Vlahov i sekretar Rodoljub Čolaković; Predsjedništvo Velike antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Srbije, na čelu sa dr Sinišom Stankovićem. Crvenu armiju su predstavljali general lajtnant Kornjejev i general major Kiseljev; vladu Bugarske ministar Dobri Terpešev i general - major Blagoje Ivanov, a prisustvovali su i članovi vojne misije Amerike i Engleske. Na ispraćaju su bili i svi delegati Velike antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Srbije, koja se tih dana održavala u Beogradu, zatim predstavnici omladine, žena i velika masa građana.
Ispred oficirksog doma, u ime Vrhovnog štaba, sa Ivanom Milutinovićem se oprostio general - major Rade Hamović, a u ime Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije Edvard Kocbek.

Iz svakog srca - hvala!

Uz tihe akorde Lenjinovog posmrtnog marša povorka je krenula ka Novom groblju. Trotoari ulice kojima se kretala bili su zakrčeni masom građana, koji su sa bolom u duši ispraćali svog sugrađanina, koji se mrtav vratio za vječnost svom voljenom gradu.
Zvuci Lenjinovog marša su utihnuli kod Vukovog spomenika, povorka se zaustavila, a onda su govorili: dr Siniša Stanković u ime Velike antifašističke skupštine nacionalnog oslobođenja Srbije, Slavko Komar u ime Centralnog odbora USAOJ-a i Obren Blagojević u ime Crnogorske antifašističke skupštine narodnog oslobođenja, koji je, između ostalog, rekao:
"Posljednji pozdrav, nama drugovima tvojim, u Kolašinu bio je: "Doviđenja u oslobođenom Beogradu!" Na žalost taj susret ti nijesi dočekao... Sve što govorimo danas, mi drugovi tvoji, neće biti ni djelić onog što bi se reći imalo, a još manje djelić onoga što svaka kuća crnogorska danas osjeća. Pa ipak jedno moram reći: najboljega Crnogorca sahranjujemo danas u tvoj grob, Ivane! Svako crnogorsko srce kaže ti kroz moja skromna usta - hvala!".

Premostio mnoge nevolje, planine, rijeke, osim jedne...

Na Novom groblju, pored monumentalnog spomenika borcima oslobodiocima Beograda iz Prvog svjetskog rata, "čekala je svježe iskopana grobna raka". Zaustavili su se pred njom, onda je na odar vijenac maršala Tita položio general - lajtnant Aleksandar Ranković i, pri tom rekao:
"Dragi i neumrli naš druže Ivane, u ime maršala druga Tita, čiji si ti jedan od najbližih saradnika, polažem ovaj venac na tvoj odar, venac velikog priznanja za tvoj dugogodišnji rad i doprinos u borbi za oslobođenje svih naših naroda...".
Poslednji su se od Ivana Milutinovića oprostili general-lajtnant Kornjejev u ime Crvene armije i general - lajtnant Sreten Žujović Crni, u ime Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije.
Uz plotune odreda boraca - partizana i akorde Lenjinovog posmrtnog marša, sahranjen je Ivan Milutinović, da tu, u tišini, mrtav, sanja nedosanjani san o slobodnom Beogradu, koji mu se za života nije ostvario.
Ivan Milutinović Milutin je 6. jula 1945. godine proglašen za narodnog heroja Jugoslavije. Nepune tri godine, 27. marta 1948. godine, posmrtni ostaci Ivana Milutinovića prenešeni su u Grobnicu narodnih heroja na Kalemegdanu. Tu, ispod zapadnih zidina kalemegdanske tvrđave, u neposrednoj blizini "Pobjednika", pridružio se svojim saborcima: Đuru Đakoviću, Moši Pijade i Ivu Loli Ribaru.

Na vječnoj straži

U čudesnom istorijskom ambijentu, na Kalemgdanu, okrenuti prema vodama Save i Dunava, četiri velikana revolucije, četiri narodna heroja, kao četiri gorostasa, stoje na vječnoj straži braneći slobodu Beograda.
Ivan Milutinović Milutin nije bio dužnik životu, njegovi računi su bili čisti. Život mu je bio svijetao kao istina, a trajao je nepune 43 godine, od toga devet godina robije i gotovo toliko ratnih godina u dva rata. Ponio je u život i nosio do smrti najljepše osobine ljudi svoga zavičaja: skromnost, srčanost, upornost, čestitost i ljudski ponos. Smjelo je nalazio puteve i prolaze u bespućime života. Na te osobine u roditeljskoj kući on je nakalemio ideju novog života pravednog i slobodnog komunističkog društva. Tako je rođena ličnost komuniste, borca i revolucionara Ivana Milutinovića Milutina.
Kao što uvijek biva, najbolji najprije odlaze, i Milutin je rano otišao, ali je nastavio da živi u hiljadama mladih za čiju je ljepšu mladost i ljepši život dao svoju mladost i svoj život. Dio njegove ličnosti je prisutan i u društvu za koje se borio: grad Berane je nosio njegovo ime, a mnoge ulice i trgovi u mjestima i gradovima širom Jugoslavije zovu se njegovim imenom; na Kalemegdanu, u Beogradu, su biste Ivana Milutinovića, Đura Đakovića, Moše Pijade i Iva Lole Ribara; u Bileći ispred kazamata, gdje su drugovali i patili, stoje biste Ivana Milutinovića, Moše Pijade i Lole Ribara; u Podgorici, gradu gdje je doživio svoju revolucionarnu mladost, u parku je bista Ivanova (trgu su, nažalost, promijenili naziv i ne nosi njegovo ime); u Višnjici, kod Beograda, ispred škole koja nosi njegovo ime je i bista koja na simboličan način podsjeća na njega; preduzeće koje premošćuje vodena prostranstva i rijeke širom svijeta nosi ime čovjeka koji je premostio mnoge nevolje, mnoge planine i rijeke da bi u posljednoj nestao - smrt je našao u hladnim vodama Dunava... To su samo neka od obeležja i podsjećanja na Ivana Milutinovića Milutina, sva je teško nabrojati.

Zavičaj bez obilježja

U njegovim rodnim Piperima, nažalost, nema nijednog obeležja. Sve što na njega potseća u rodnoj kući u selu Cerovica je jednostavna slika na novinskom papiru, uokvirena običnim čamovim ramom, na kojoj je Ivan u uniformi generala - lajtnanta. Nijedne lične stvari ni uspomene na njega, nijednog retka napisanog njegovom rukom, ništa što bi svjedočilo da je iz tog gnijezda izletio ratnik, revolucionar, heroj Ivan Milutinović. Čak i on, koji je volio jednostavnost a mrzio pompu, bio bi začuđen tom krajnjom jednostavnošću. Davne 1974. godine, na 30-to godišnjicu Ivanove smrti, pisac ovih redova je uputio molbu Savezu boraca Crne Gore da se u njegovoj rodnoj kući napravi spomen muzej, nudeći svoju svestranu stručnu pomoć. Nije bilo razumijevanja, pa je i danas ostalo sve isto.
Piperi koji su u svojoj istoriji iznjedrili mnogo znamenitih ličnosti, kao da su zaboravili na njih, na svoju prošlost, a onaj ko ne zna i ne poštuje svoju prošlost - ne postoji.
Društvo "Pipo" koje je osnovano da čuva i njeguje istoriju i tradiciju Pipera, nažalost, najmanje se time bavi, zaokupljaju ga neki drugi "važniji" poslovi. Neponovljivo je da ličnosti kakve su Ivan Milutinović, Blažo Jovanović, Bracan Bracanović, Arso Jovanović... na piperskom tlu nemaju ni biste niti bilo kakvog drugog obilježja. Ovo je samo podsjećanje na obavezu koju bi u svom radu morali imati.