Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

      

 

Veseljko Koprivica:
OD VEZIROVOG DO ZIDANOG MOSTA

 


Veseljko Koprivica

 

Povlačenje iz Crne Gore

Zajedno sa njemačkim snagama s Balkana koje su odstupale na pravcu Grčka - Albanija - Podgorica ka sjeveroistoku išle su i brojne snage crnogorskih četnika i izbjeglica. Pavle Đurišić, komandant četničkih snaga u Crnoj Gori, bio je svjestan da poslije povlačenja Njemaca ne može ostati u Crnoj Gori bez pomoći saveznika ili srpskih četnika. Pometnju i različita reagovanja izazvala je depeša Vrhovne četničke komande Draže Mihailovića, koja je pročitana vojci kao dnevna zapovijest od 27. novembra 1944, godine. Depeša je upućena Pavlu Đurišiću, a u njoj ga Draža obavještava da je održana četnička konferencija u Sandžaku i da je na njoj odlučeno da se četničke snage u zemlji koncentrišu na liniju: Višegrad - Foča - Goražde - Kalinovik. U stvari, depeša je predstavljala naređenje crnogorskim četnicima da dođu u Bosnu.



Povlačenje četničkih snaga počelo je predveče 6. decembra 1944. godine, pošto je izvršen prodor prethodnice na Vjeternik. Prije toga (2. decembra) Đurišić je izvršio reorganizaciju svojih jedinica. Za načelnika štaba Komande Crne Gore, Boke i Starog Rasa postavio je Dušana Arsovića, a za pomoćnika načelnika kapetana Nikolu Čanovića. Za komadanta četničkih jedinica na teritoriji Crne Gore određen je major Blažo Gojnić, za načelnika štaba kapetan Simo Mijušković i za pomoćnika načelnika kapetan Jovan
Radonjić.

Izbjegličke kolone bile su formirane po srezovima, što je trebalo da omogući lakši pokret. Za komandanta cjelokupne izbjegličke kolone postavljen je major Špiro Stojanović, a svaka kolona imala je svoga komandanta - četničkog oficira.

Protivurječni izvori govore da je Đurišić imao oko 7.000 do 12.000 naoružanih vojnika i oko 3.000 do 6.000 žena, djece, starijih osoba i ranjenika.

Prije pokreta trupa Njemci su uslišili molbu Pavla Đurišića i sa svojim ranjenicima avionima noću prebacivali i pedeset četnika teških ranjenika za Zagreb, odnosno Beč. Bila je to velika usluga četnicima. Njemačkim avionima nijesu prenijeti svi četnički, kao ni njemački ranjenici zbog nevremena koje je onemogućavalo avio-letove. Preostali ranjenici - četnici su transportovani bolničkim i drugim kolima.

Povlačenje glavnine četničkih jedinica i brojnih izbjeglica po utvrđenom rasporedu počelo je predveče u srijedu 6. decembra 1944. godine. U dugoj koloni, koja se protezala od Doljana, u blizini Podgorice, do Vjeternika, prema kontraverznim izvorima, nalazilo se oko 12.000 naoružanih ljudi i oko 6.000 žena, djece, staraca, ranjenika, kompletni Veliki sud, mnogobrojni seljaci, građani, trgovci, studenti, profesori, ljekari, advokati, učitelji, mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije sa 76 sveštenih lica.

U koloni koja je odstupala - našlo se i nekoliko podgoričkih muslimana, kao i jedan dio savezničkih pilota koje su četnici spasili. Sa povorkom se kreće i 500 volova, 1.500 natovarenih konja i mazgi, 200 seljačkih , tri automobila i pet kamiona. Kamioni, dva automobila i veći broj i konja bili su ustupljeni bolnici za teške ranjenike. Jedan kamion bio je namijenjen Komitetu, uglavnom sa mitropolita Joanikija. Tako se oko pet odsto cjelokupnog stanovništva Crne Gore našlo u dugoj koloni, koja je hitala u neizvjesnost. Narod je bio izmanipulisan od politike i „zagađen" političkom propagandom. Zbunjen i prepadnut slijepo je slijedio svoje vođe koje nijesu vidjele „područje neizvjesnoga".

Pošto Njemci nijesu prihvatili četnički prijedlog o zajedničkom povlačenju, Đurišić je odlučio da je za njih bolje da pođu kao prethodnica glavnine njemačkih snaga.
Uz put su četničkim jedinicama Pavla Đurišića prilazile razne četničke grupice, tzv. divljih četnika. Uporedo sa prilaženjem grupica novih vojnika i članova njihovih porodica tekao je i proces napuštanja četničkih jednica.
Već kod Lijeve Rijeke jedna grupa Podgoričana koja je bila nasilno mobilisana uspjela je da umakne kontroli i koristeći noć i hladnoću uspjela je da se preko sela Donje Morače vrati svojim kućama. Prema jednom dokumentu, od 187 četnika samo iz Prekobrđa, srez šinski, njih 86 se vratilo svojim kućama, a 101 je nastavio put sa vojskom Pavla Đurišića. Osipanje bi bilo i brojnije da nije postojala snažna četnička propaganda kako se partizani nemilosrdno ponašaju prema svima koji nijesu bili na njihovoj strani.
Od Bijelog Polja četničke kolone nastavile su kretanje dolinom Lima, preko Brodareva, Prijepolja, Nove Varoši i Priboja u Rudo. Drumom su se kretale mnogobrojne izbjeglice, bolnice sa kamionima i kolima, a najveći dio borbenih jedinica lijevom obalom Lima. U zajedničkoj odstupnici Njemaca i četnika svako se posebno kretao. Njemci, tokom čitavog puta, nijesu dozvoljavali četnicima da se miješaju sa njihovim jedinicama, nastojeći da sačuvaju vojnu disciplinu i poredak u jedinicama. O težini kretanja u uslovima niskih temperatura, čestog savezničkog bombardovanja i povremenim sukobima sa snagama NOVJ najbolje govori vrijeme provedeno na putu. Marš od Podgorice do Rudoga glavnine četničkih jedinica i nejači trajao je dvadeset dva dana.

I pored mnogobrojnih nevolja koje su ih pratile na ovom putu, snage četnika su se povećavale, a je bilo i osipanja. Uz put su im se pridruživale grupe crnogorskih i sandžačkih četnika, tzv. divljih. Pristigao je i Durmitorski odred, pod komandom kapetana Ivana Ružića. Prema jednom izvoru, u Rudom je bilo čak 18.000 vojnika sa izbjeglicama.

Četnici Pavla Đurišića su vjerovali da će na teritoriji Sandžaka i istočne Bosne biti prihvaćeni, opskrbljeni i reorganizovani za dalje borbe. U to je bio uvjeren i sam Pavle Đurišić. Međutim, Ratko Parežanin je uporno ponavljao Đurišiću da se sve to može jedino uspješno izvršiti na terenu Slovenije i Istre, gdje su se već pored Ljotićevih dobrovoljaca nalazile i izvjesne četničke snage. Parežaninov program je bio da privoli Pavla Đurišića da sa svojim četnicima odstupi u pravcu Slovenije, gdje je trebalo izvršiti kocentraciju nacionalnih snaga „kako bi se sačuvali za bolja vremena". Pošto u tome nije uspio, Ratko Parežanin se sa svojim borcima - dobrovoljcima oprostio od Đurišića u Prijepolju. Sa Parežaninom je pošlo i desetak četnika i dr Ljubomir Barać, ljekar, ljotićevac. Oni su preko Sarajeva, Slavonskog Broda i Zagreba stigli u Sloveniju i priključili se snagama Nedića i Ljotića koje su se tamo nalazile.

Prema ranijem planu i naređenju Draže Mihailovića u Rudom je trebalo da se izvrši koncentracija četničkih snaga na prostoru Goražde - Foča. Kalinovik. Umjesto toga Đurišića je čekalo novo naređenje iz Vrhovne komande o novom pravcu kretanja: Trebava. Od obećane vojske iz Srbije nije bilo ništa, kao ni od Engleza, koji su bili pomenuti u dnevnoj zapovijesti Vrhovne komande od 27. novembra 1944. godine.


Đurišić protiv Draže

Pošto je kombinacija da se uspostavi toliko očekivana veza sa anglo-američkim jedinicama propala, Draža Mihailović je odlučio da se sa četničkim snagama iz Srbije, Crne Gore i Hercegovine povuče dublje u Bosnu, ka Trebavi. Ideja za povlačenje u Bosnu došla je od Mak Daula, američkog pukovnika, koji je jedno vrijeme bio u štabu Mihailovića. U neposrednoj blizini Rudog Pavla Đurišića je čekao kurir pukovnika Zaharija Ostoja - „čika Branka" i pozvao ga da dođe na sastanak četničkih komandanta u selo Zaborak. Sastanak u Zaborku trajao je od 28. decembra 1944. do 1. januara 1945. godine. Na njemu je utvrđen plan proboja crnogorskih i hercegovačkih četnika i Romanijskog korpusa preko Bosne. Učesnici sastanka sa Pavlom Đurišićem bili su oponenti Draži Mihailoviću i izražavali su neslaganje sa njegovom politkom. Smatrali su da je neophodno da Draža Mihailović podnese ostavku, jer se kod saveznika kompromitovao zbog saradnje sa okupatorom.

U okolini Rudog crnogorski četnici su ostali desetak dana, odmarajući se i pripremajući za nastavak povlačenja. Za to vrijeme izvršena je i preformacija vojnih jedinica u divizije i pukove. To je značilo napuštanje dotadašnjeg teritorijalnog principa organizovanja vojske i prelazak na mobilne vojne jedinice, sa lako pokretnim pukovima od po 1.000 ljudi.

Đurišić je izvršio reorganizaciju vojske 5. januara 1945. godine po odluci Vrhovne komande Draže Mihailovića. Četničke snage sačinjavale su tri divizije, šest pukova i tri samostalne jedinice.


Pavle Đurišić i Pircio Biroli

Đurišić je za svoje pomoćnike odredio: potpukovnika Blaža Gojnića, potpukovnika Boža Joksimovića i majora Dušana Arsovića. Za blagajnika pri Glavnom štabu odredio je kapetana Dušana Vujadinovića, a za svog ađutanta kapetana Mašana Adžića.
U sastavu Komande Crne Gore, Boke i Starog Rasa nalazio se i Milešavski korpus, pod komandom Vuka Kalaitovića, kao samostalna jedinica.

Novopostavljene starješine izvršile su prebrojavanje svojih jedinica i utvrdile broj boraca na dan 5. januara 1945. godine. Toga dana u Rudom je bilo 8.700 boraca Komande Crne Gore i Boke.
Iz sastava izbjeglica formirane su grupe za zaštitu bolnica i izbjegličkih kolona. Broj izbjeglica u Rudom nije utvrđen, ali se, prema pisanju Predraga Cemovića (Od Podgorice do Gradiške, Glasnik SIKD Njegoš, 1961), prepostavljalo da ih ima oko tri hiljade.

Preformisanje četničkih jedinica nije išao lako. Trebalo je izmijeniti dotadašnji red stvari, razdvojiti braću, drugove, prijatelje, one koji su već duže bili zajedno u borbama i posebno na ovom putu odstupanja. Naviknuti jedni na druge, uz puno međusobno povjerenje, borci su se nerado razdvajali. Zato je bili i protesta. Đurišić je, upravo, htio da razbije plemensko-bratstveničke odnose i da formira jedinice po vojnim uzansama. Bilo je i incidenata, a jedan borac iz Primorske brigade koji se protivio rasformiranju svoje brigade bio je ubijen. Prema svjedočenju očevidaca, ubio ga je lično Pavle Đurišić da bi uspostavio red i vojničku disciplinu.

Poslije izvršene reorganizacije, Đurišić se obratio svojim jedinicama, najavljujući im predstojeći pokret i insistirajući na disciplini, koja nikada nije bila bolja strana njegovih jedinica. „Zabranio je samovoljan ulazak u kuće i zapretio smrću za bilo kakvu vrstu, pa čak i sam pokušaj pljačke", svjedoči Petar Cemović.
Naoružanje četničkih jedinica „za gerilski rat bilo je savršeno". Svaki treći vojnik imao je automatsko oružje. Jedinice su imale veliko broj bacača. Znatan dio automatskog naoružanja četnici su oteli od Njemaca u toku odstupnice. Imali su i dovoljne količine municije. Obuća i odjeća četničkih jedinica bila je slaba, a nedostojali su im ljekovi i sanitetski materijal. Snabdijevanje životnim namirnicama, takođe je bilo slabo i nedovoljno.
„Plivali smo u jednom beskrajnom šarenilu italijanskih, bugarskih, njemačkih i jugoslovenskih uniformi, ni u kom slučaju kompletiranih, pomiješano sa našim domaćim suknom. Pored nešto dotrajalih cipela, preovlađivali su gumeni opanci, u kojima je kretanje po ledu i snijegu bilo veoma otežano'' (Stevan J. Vučetić: Građanski rat u Crnoj Gori 1941 - 1945, Detroit, Michigen, 1947.).

Tužnu sliku stanja i raspoloženja ljudi, koji su izgubili smisao za realnost i prepustili svoju sudbinu nedoraslim komandantima Predraga Cemovića opisuje ovako:
U tim teškim časovima izgubljenosti i beznađa, kad je nad nama i „nebo " nametale su se mnogobrojna pitanja na koja nije bilo utješnih odgovora. Za koga, upravo, mi ratujemo?! Zašto uništavamo sebe i svoje porodice?! Zašto tolika mladost hrli u smrt?! Čemu se nadati kada su nas svi napustili - naš kralj i saveznici?! I narod, pokoleban novonastalim stanjem, počeo je da nas napušta. Takva su pitanja postavljali sebi mnogi sa kojima smo imali prilike da razgovaramo. Odgovor svih njih može se svesti na - ići sa onima sa kojima si krenuo, ne odvajati se, ne izostati, ne izdati, izdržati, živjeti svoju sudbinu, uvjereni da možemo da podnesemo zajedničke nevolje, da će nam vrijeme dati za pravo to je bila tajna našeg puta. Tako su rezonovali mnogi učesnici nesrećnog četničkog putešestvija.

Komandant crnogorskih četnika Pavle Đurišić bio je hrabar, krut, odvažan, bistar i veoma omiljen komandant kod vojske, naročito kod onih hrabrijih vojnika i komandanata. Nije ga voljela inteligencija, a je poštovala, niti je imala na njega uticaja. On se identifikovao sa srbijanskim četničkim pokretom Draže Mihailovića. On je od Draže dobio legitimitet još u decembru 1941. godine. Tako je pokret pod Đurišićem u Crnoj Gori bio tipično draževićki, čak i po načinu odijevanja komandanata i oznakama na šubarama koje su nosili: mrtvačka glava i kost. I kada su ga razarale sumnje i kada su mu drugi predlagali druge puteve izlaska iz Crne Gore, Đurišić je slijedio poziv svog Vrhovnog komandanta - put Draže Mihailovića, sve do njihovog razlaza u vrletima Bosne».

Dolazak u Trebavu



Četnici

Iz male bosanske varošice Rudo, 10. januara 1945. godine, Pavle Đurišić je naredio pokret vojske, komore i izbjeglica. Dva dana ranije Đurišić je naredio da se popale kamioni, i uništi sve što bi ometalo što lakši pokret, pa su kolone ljudi pošle kroz visoke sniježne namete pravcem:
Gornje Rudance – Višegrad – planina Semić- Brankovići- planina Devetak – Olovo – Kladanj – planina Konjuh – Maglaj – planina Ozren – Trebava. Po visokim sniježnim planinama, u slabom odijelu i obući, bez dovoljne hrane i bez ljekova, duga četnička kolona obilazila je popaljena bosanska sela i porušene gradove, u kojima nije bilo žitelja. Kolona je išla prema Trebavi, odredištu koje su naredili Draža Mihailović i Vrhovna komanda. U blizini Višegrada jedna grupa četnika napustila je samovoljno kolonu i otišla za Sarajevo. Tako je nastavljeno osipanje. Prema svjedočenju učesnika, kolona se sporo kretala. Visoki snijeg i oštra planinska zima otežavali su kretanje, naročito ranjenika i zbjega. Mnogi su izgubili vezu sa glavninom i ostali zauvijek u bosanskim bespućima. Gazeći duboki snijeg po planinama u sniježnim nametima oko planine Semić, dio četničke bolnice sa 41 ranjenikom i bolesnikom izgubio je vezu sa glavnom kolonom i pogrešno stigao u Rogaticu. Sa ranjenicima je bio dr Vasilije Golubović, koji je i pored naređenja da se vrati na Semić nastavio sa ranjenicima put prema Sarajevu. Na željezničkoj stanici Pale, kod Sarajeva, čitavu grupu ranjenika ustaše su izvukle iz voza i sve ih strijeljali i opljačkali. Od planine Semić prema Brankovini, u dvodnevnoj borbi protiv ustaša četnici su pretrpjeli velike gubitke: pedeset mrtvih i stotinu ranjenih. Potom je sklopljeno primirje, koje je obezbijedilo četnicima nesmetan prolaz ka planini Devetak (141n/m), sjeverozapadno od Višegrada i Vlasenice, i sišli su u dolinu rijeke Bosne, na Maglaj. Do sukoba sa ustašama došlo je 14. januara 1945. godine, kod sela Sokolović, koje su četničke jedinice Omladinskog puka natjerale u bjekstvo. Da bi sačuvao disciplinu u već fizički posrnulim i moralno uzdrmanim redovima, Pavle Đurišić je prije polaska iz Rudog naredio da svaki borac koji pokuša da pljačka ili otima od naroda bude na licu mjesta strijeljan. I pored takvog upozorenja, bilo je onih koji nijesu mogli da izdrže glad. Predrag Mišo Cemović, pratilac i rođak Pavla Đurišića, ostavio je o jednom takvom slučaju zapis:
„Jedno jutro na prilazima planine Devetak spazili smo jednog borca koji je izlazio iz jedne kuće nešto noseći. Stigli smo ga. Uzeo je nešto hrane ispred isto tako gladne i oskudne familije. Pavle je naredio da se strijelja. Na grudi smo mu zakačili ceduljicu na kojoj je pisalo: ‘Strijeljan radi pljačke”.

Glavnina četničkih snaga stigla je u bosansku varošicu Olovo 27. januara, na Savindan, bez borbe. Umjesto očekivanog susreta i obračuna sa ustašama, četnici su našli muslimansku miliciju, koja je održavala red u gradu. Sa četničkom kolonom stigla je i vojna muzika iz Podgorice, koja je na ulazu u Olovo „na najveće zaprepašćenje i meštana i naših odreda“, svirala četničke marševe. „Zaista čudna vojska: gine i svira“. Iz Olova Peta četnička divizija kretala se desnom obalom rijeke Bosne, prema njenom donjem toku, kao lijeva četnička kolona i uspjela je da zauzme Kladanj, u kome se nalazio jedan partizanski odred. Poslije kraće borbe četnici su zauzeli varoš i došli do bogatog plijena u hrani, soli, oružju. Tu su četnici prvi put došli do ruskih puškomitraljeza. Partizanske snage su bile malobrojne i pretrpjele su osjetne gubitke u odstupnici preko rijeke Drinjače ka Šekoviću. Sjutradan došlo je do partizanskog protivnapada na Kladanj, iz koga su četničke snage Pete divizije poslije teških borbi uspjele da se izvuku. Inače, Peta divizija četnika Pavla Đurišića je tokom čitavog puta odstupnice od Rudog prema Trebavi služila kao pobočnica prema partizanskim snagama, koje su u Tuzli imale veliku koncentraciju, i bila je u čestim sukobima sa jedinicama NOVJ. Peta divizija je u svom nadiranju preko bosanskog Ozrena zarobila oko dvije stotine partizana, od kojih su većina ranije bili četnici, koji su ostali kod svojih kuća, ili su se vratili iz Sandžaka, pa su ih komunisti mobilisali. Desna četnička kolona kretala se prema Tuzli. Pod zaštitom Prve četničke divizije, prorijeđene izbjeglice, komore i bolnice, prošle su kroz Maglaj. Na ustaše nijesu nailazile. Muslimansko stanovništvo sa kojima su se susretali sa podozrenjem i strahom je gledalo na četničke kolone, ali incidenata nije bilo. Na mukotrpnom putu od Rudog do Maglaja znatno su se prorijedile kolone četnika – boraca, a naročito izbjeglica i bolesnih i ranjenih ljudi. Planinska klima, sa temperaturom i do minus 25 stepeni Celzijusa, slaba odjevenost, loša hrana i iznad svega pojava pjegavog tifusa, odnijeli su mnoge živote. Na čitavoj dužini puta kojim su se kretale četničke kolone ostajali su leševi. „Nije bilo ni vremena, ni mogućnosti da se mrtvaci zakopavaju u smrznutu zemlju. Jednostavno bi odgurnuli snijeg i u sniježnu rupu spustili mrtvaca, a povrh njega nabacali nešto granja i kamenja; pogreb bi bio završen...! Vuci i lisice pobrinuli bi se za sigurnost njegovog grobnog mira i tišine... Pri strašnoj studeni od 25 ispod nule, nošeni su bolesnici sa temperaturom od 40 stepeni... Usput su umirali kao muve sa potpunim znacima ludila u mnogim slučajevima!... U prvoj polovini februara kolene četnika Pavla Đurišića stigle su na ušće rijeke Spreče u Bosni. Do tada je bilans stravičnog marša izgledao ovako: 3.000 bolesnika od pjegavog tifusa, koji se stalno širio i poprimao razmjere epidemije. Pošto ljekova nije bilo, Đurišić je naredio da se oboljeli od tifusa izdvoje, da im se odjeća pari, kako bi se suzbila ova opaka bolest – redovni pratilac vojske u ovakvim i sličnim uslovima. Na drvenom mostu preko rijeke Spreče napravljen je „frizerski kordon“ – šišanje brada i kosa. Ovo naređenje je ispoštovano, jer niko sa dugačkom kosom ili bradom nije mogao da pređe most. I pored ovih zakašnjelih mjera pjegavi tifus se širio i svakodneno uzimao danak. Ljudi su umirali u strahovitim mukama, bez ljekova ili bilo kakve medicinske pomoći. Pored toga, u koloni se nalazilo oko 1.200 ranjenika. Broj mrtvih – pomrlih i izginulih u borbama procjenjivalo se na oko 2.300. Najveći broj žrtava bio je među izbjeglicama, što je i razumljivo, jer su pojedinci odstupali sa svojom roditeljima, starijim osobama, a nije bio rijedak slučaj da su i roditelji vodili sa sobom svoju djecu. I svi ostali učesnici ovog marša bili su krajnje iscrpljeni, razočarani i demoralisani.

Stravičnu sliku tifusa i iznemoglih lica upotpunjavali su vapaji onih koji su bili pošteđeni ove opake bolesti. Jedina njihova misao bio je hljeb. A, hljeba nije bilo. Ni papirni novac, ni zlato nijesu pomagali. Kako pronaći hljeb u planinskom bespuću ili u kućama siromašne nejači?

Tako su prorijeđene, izgladnjele, umorne i demoralisane četničke jedinice i brojne izbjeglice stigle na odredište – Trebavu. Četničke jedinice i zbjeg su poslije tridesetpetodnevnog napornog marša nekoliko dana sredinom februara 1945. pristizale u Trebavu. Četnička komanda Crne Gore i Boke još je gajila iluzije da će se susresti sa velikom srpskom vojskom Draže Mihailovića i Engleza. Ona je tokom čitavog kretanja od Podgorice do Trebave nastojala da pronađe Dražu i njegove jedinice. Međutim, Draža je preduhitrio Đurišića i iznenada sa svojom pratnjom od dvadeset konjanika posjetio je Đurišića u Trebavi. Draža ga je obavijestio da ga Englezi nijesu ni udostojili odgovora na predlog da im pošalje svoje borce za operacije protiv Njemaca, da ih Rusi razoružavaju i ubijaju i da „ni deseti deo snaga, koje su krenule iz Srbije, nije stigao ovde u Trebavu”. Ðurišić nije prihvatio predlog Mihailovića da se jedinice vrate u Srbiju, odnosno Crnu Goru, „jer bi to značilo likvidaciju tri hiljade bolesnika, hiljadu i dvije stotine ranjenika i oko pet hiljada izbjeglica”. Đurišić je zbog nesuglasica sa Mihailovićem oko daljeg kretanja četničkih jedinica odlučio da se radio vezom poveže sa Milanom Nedićem i Dimitrijem Ljotićem. U depeši od 21. februara 1945. on je izrazio spremnost da sa oko 15.000 četnika iz Crne Gore, BiH i Srbije i oko 1.500 izbjeglica dođe u Sloveniju i stavi se pod njihovu komandu.


Četnici u ustaškom logoru

Kao što smo već napomenuli, sa Pavlom Đurišićem je pošlo i nekoliko istaknutih Dražinih saradnika, među kojima Zaharije Ostojić, Mirko Lalatović, Luka Baletić, Dragiša Vasić, Pavle Novaković, načelnik obavještajne službe Vrhovne komande i drugi. Pavle Đurišić je znao za rad i djelovanje Sekule Drljevića. Zato je želio da ga iskoristi za svoje planove. Pregovori između Đurišićevih i Drljevićevih predstavnika održani su u Doboju, sredinom marta 1945. godine. Đurišić je bio opsjednut planom prebacivanja svojih snaga u Sloveniju, pa je tom cilju sve podredio. Zato je i prihvatio sve zahtjeve Drljevićevih pregovarača. Sa svoje strane je zahtijevao da Drljević odmah primi veću grupu teških ranjenika i bolesnika, kao i izbjeglica, a vojne snage, koje su bile angažovane u borbi protiv NOVJ, da kasnije pređu. Sporazum je potpisan 22. marta 1945. godine u Zagrebu. Po ovom sporazumu Đurišićeve snage su proglašene Crnogorskom narodnom vojskom pod komandom Sekule Drljevića, a Đurišić je određen za operativnog komandanta. Đurišić je priznao Crnogorsko državno vijeće, a Drljević se obavezao da obezbijedi ranjene, iznemogle i bolesne četnike. Đurišić je imao osnovni cilj da se oslobodi izbjeglica, bolesnika i ranjenika, čiji se broj stalno povećavao, naročito tifusara. Samim tim želio je da stvori mogućnost za veće akcije svoje vojske, koja je do tada dobrim dijelom bila usredsređena na praćenje i brigu o ranjenicima, bolesnim i iznemoglim licima, kao i da stvori uslove za lakši prelazak svojih snaga u Sloveniju.

I Drljević je imao svoju računicu. Želio je, prije svega, da razbije četničku ogranizaciju Draže Mihailovića i da stvori „svoju" vojsku koja je trebalo da mu posluži kao dokaz opravdanosti njegovog političkog koncepta o stvaranju „samostalne" i „suverene" Crne Gore.

Na vijest o sporazumu Đurišić - Drljević, Draža Mihailović je 23. marta reagovao raspisom svim četničkim komandama sa teritorije Srbije, u kome ih obavještava o Đurišićevom aktu, nazivajući ga izdajom „prema narodu, Kralju i ovoj komandi" (Vrhovnoj).

Prema sporazumu Đurišić-Drljević četničke snage je trebalo da se po mogućnosti prebace željeznicom u Sloveniju, odnosno da pređu na lijevu obalu rijeke Save, kod Slavonskog Broda i nastave kretanje prema Zagrebu, kao Crnogorska narodna vojska. Međutim, poslije Dražinih optužbi za izdaju i saradnju sa Drljevićem i ustašama, Đurišić mijenja pravac kretanja - naredio je pokret jedinicama desnom obalom rijeke Save u pravcu planine Motajnice i Lijevča Polja.

O promjeni pravca kretanja Đurišićevih snaga dr Sekula Drljević je odmah obavijestio dr Anta Pavelića, poglavnika NDH, napominjući da je Đurišiću sporazum poslužio kao varka da se oslobodi jednog dijela ranjenika i bolesnika, i zatražio da se silom oružja spriječi prelazak četnika u Sloveniju. Pavelić, koji je u sporazumu Đurišić-Drljević vidio šansu za političko i vojničko razdvajanje crnogorskih od srbijanskih četničkih jedinica, a u Đurišićevim jedinicama zaštitu od partizanskih snaga koje su sve više nadirale u svom pobjedonosnom hodu, prihvatio je Drljevićev predlog i već 4. aprila ustaše su od Banje Luke i Bosanke Gradiške sa motorizacijom radile da zatvore put četnicima na Lijevče Polju.

Stanje opšteg haosa u četničkim jedinicama nastalo je već tokom 6. aprila 1945. godine. Borbe na području Lijevča Polja smanjile su borbenu snagu četnika Pavla Đurišića. Prema jednom izvoru, u ovim borbama četnici su imali oko dvije stotine mrtvih i tri stotine ranjenih. Sve je manje bilo municije i želje za borbom, „hrane nije bilo ni za lijek". Pjegavi tifus je i dalje harao. Umirali su i najbolji Đurišićevi komandanti, gubeći bitku i sa pjegavim tifusom. U takvoj situaciji Đurišić sa svojim komandantima pravi plan o forsiranju rijeke Sane i proboju ka Bihaću. Tada su se pojavili ljudi Sekule Drljevića, koji su pratili kretanje četničkih snaga. Na putu Banja Luka - Mrkonjić Grad, Đurišićeve patrole su 17. aprila 1945. zaustavile automobil u kome su se nalazili ustaški general Metikoš i ministar u tzv. vladi Sekula Drljevića Dušan Krivokapić. Oni su nosili poruku Sekule Drljevića i ustaša da se Đurišić vrati u sastav svoje vojske, koja je sa Lijevča Polja pošla tzv. „zelenašima" i da će svim četničkim jedinicama biti zagarantovan prelaz preko hrvatske teritorije.
Četničko rukovodstvo je steklo utisak da predstavnici Drljevića i ustaša govore iskreno, da su Hrvati riješili da iskoriste izuzetno težak položaj Đurišićevih jedinica da bi „spasavajući nas danas, sutra sa ovim pokušali da operu svoje višegodišnje zločine».

Uvjerenje u ustašku iskrenost pothranjivala je i činjenica što se najveći broj četnika Pavla Đurišića već nalazio pod okriljem Sekula Drljevića.

Glavnina četničkih jedinica Pavla Đurišića, brojni zbjeg, lakši ranjenici i bolesnici, poslije poraza na Lijevče Polju i predaje dr Sekuli Drljeviću bile su smješteni u kasarni u Staroj Gradiški. Ovim jedinicama nije oduzimamo oružje, ali su živjeli pod budnim okom ustaških snaga opkoljeni artiljerijom i tenkovima. Desetog aprila 1945. godine u Staru Gradišku je doputovao Sekula Drljević, sa senatskim grbom na kapi, da bi se obratio četničkim jedinicama i izbjeglicama. U svom govoru, Drljević ih je pozvao da budu vjerni samostalnoj Crnoj Gori, da nastave borbu protiv partizanskih snaga pod novom „crnogorskom narodnom i državnom zastavom" i uz pomoć ustaških snaga. Drljević je u svom govoru posebno apostrofirao da su samostalnost Crne Gore priznale dvije sile: Njemačka i Hrvatska.


Sekula Drljević

Poslije Drljevićevog govora od glavnine četničkih jedinica Pavla Đurišića formirana je Crnogorska narodna vojska, po ugledu na vojsku stare crnogorske države, u jačini od jedne divizije podijeljene na tri brigade.
Pošto je izvršeno formiranje jedinica Crnogorske narodne vojske, svaki vojnik je dobio crnogorsku vojničku kapu, morao se obrijati i podšišati.

Četnička preformisana vojska u Crnogorsku narodnu vojsku prebačena je iz Stare Gradiške na prostoru Okučana i stavljena pod komandu 2. i 5. ustaškog zbora. Drljevićevi ljudi su izvršili podjelu ljudstva po nacionalnoj pripadnosti, tako što su vojnici i oficiri koji nijesu bili Crnogorci ili Hercegovci (pošto su tretirani kao Crnogorci) odvajani i predati ustašama. I pojedini četnici sa teritorije Srbije koji su pristupili jedinicama Đurišića izbjegli su sudbinu predaje ustašama tako što su, po nagovoru crnogorskih četnika, izjavili da su iz Crne Gore.

Obavještenje da će Sekula Drljević da posjeti četničke jedinice pod komandom Đurišića bilo je samo zavaravanje da se dobije u vremenu i opuste Đurišićeve jedinice kako bi ih lakše zarobili. Đurišić se sa svojim ljudima našao u klopci, opkoljen i bespomoćan. Zatim je komandant ustaškog logora pozvao Đurišića i predao mu spisak sa imenima trideset i tri oficira, zahtijevajući da se predaju, a da će ostaloj vojsci biti omogućeno da se uključi u sastav četničkih jedinica pod komandom Drljevića. Tako je Đurišić na prevaru odvojen od vojske, a prozivani oficiri su pojedinačno dovođeni u zgradu komande logora i stavljani pod stražu. Tako su snage Pavla Đurišića, nekoliko stotina njegovih biranih boraca i oficira, pale u ruke ustaša. Zatvorenim četnicima predstojao je tzv. prijeki sud, koji su formirale ustaše od Drljevićevih ljudi. Suđenje je trajalo oko tri minuta. Suđenje je završeno tako što je oko stotinu četnika vraćeno u zatvor, a ostali su raspoređivani u novoformirane jedinice Crnogorske narodne vojske.

ĐURIŠIĆ LIKVIDIRAN U JASENOVCU?

Kakva je bila sudbina Pavla Đurišića i njegovih najbližih saradnika i komandanata još nije pouzdano utvrđeno. Poznato je da je Đurišić sa svojim odabranim saradnicima, njih oko stotinu pedeset (po nekim autorima oko tri stotine) iz Stare Gradiške prevezen lađom u logor Jasenovac i po odobrenju Sekule Drljevića predat na milost i nemilost ustaši Filipoviću. Prema verziji svjedoka Hrvata, Đurišića, Vasića, Ostojića i Baćovića ustaše su na najzvjerskiji način umorili, a Pavla «ustaše živog zapalili". U zagraničnoj četničkoj literaturi ima više verzija o tome kakva je bila sudbina Pavla Đurišića i jednog broja njegovih najistaknutijih komandanata i političkih ličnosti. Ipak, nameće se kao najvjerodosniji iskaz na saslušanju Ljube Miloša, poznatog ustaškog funkcionera u logoru Jasenovac. „Znam da je u Staru Gradišku stiglo oko 10.000 crnogorskih četnika pod komandom Đurišića. Tu je došao i Krivokapić i neki Agram sa još nekim Crnogorcima gdje su izdvojili Đurišića sa dvadesetak oficira i oko 150 podoficira i vojnika koji su kasnije brodom otpremljeni u Jasenovac. U Jasenovcu su po naređenju pukovnika Džala likvidirani. Samu likvidaciju izvršio je Pičili koji je bio zadužen za konačnu likvidaciju svih zatočenika..." (Koncentracioni logor Jasenovac, 1986. knjiga druga, str. 1018).


Zašto su ustaše likvidirale Ðurišića


Četnici


U travnju 1945. dobio sam naređenje od Džala da likvidiram grupu Crnogoraca, odnosno da organizujem njihovu likvidaciju, tj. da ih dovedem do mesta likvidacije i predam Pičiliju, koji je sa svojom grupom vršio likvidaciju logora. Ja sam ga zamolio da me toga oslobodi, jer sam među Crnogorcima poznavao neke studente, te je na mestu mene taj posao izvršio satnik Prpić", piše Ljubo Miloš, u knjizi Koncentracioni logor Jasenovac. Miloš o likvidiranju Crnogoraca u Jasenovcu kaže: „ Za ovo vreme dok sam boravio u Jasenovcu, po nalogu pukovnika Džala, likvidirana je jedna grupa crnogorskih četnika - oficira, na čelu sa vojvodom Pavlom Đurišićem". Herman Nojbaher, Hitlerov specijalni izaslanik za Balkan, u svom radu Specijalni zadatak Balkan (Beograd 2004, 174-175) navodi da je Pavle Đurišić sklopio ugovor sa ustaškim trupama Ante Pavelića da bi mogao da prođe sa svojim jedinicama kroz Hrvatsku i Istru, gdje su se već nalazile i druge četničke jedinice, kao i ljotićevci i dobrovoljci. „Ustaše, za koje su do posljednjeg trenutka glavni neprijatelj ostali pravoslavni Srbi, nisu ispoštovali dogovor, postavili su mu zasedu i pobili deo njegovog odreda. Svi četnički oficiri bili su uhvaćeni i ubijeni. Pavle Đurišić bio je, zajedno sa nekoliko svojih drugova, spaljen". Đurišića su ubile ustaše, zvanični njemački saveznici. Ako je Đurišić stvarno dobio visoko njemačko odlikovanje od firera „Željezni krst" teško da bi ga ustaše, vjerni Hitlerovi poslušnici „na lomači spalile", kaže Stanislav Krakov, u knjizi General Milan Nedić. Ustaše su i ostale ljude iz najbližeg Đurišićevog okruženja likvidirale. Pošto su se snage NOBJ približavale Jasenovcu, naređena je od strane ustaških vlasti „totalna likvidacija" logoraša. Nekimaje uspjelo da pobjegnu. Među njima je bio i Miljan Radonjić, predsjednik Pokrajinskog (nacionalnog) komiteta Crne Gore, koji je kasnije uhvaćen i kao četnički komandant strijeljan 1945. godine. Likvidaciju je preživio i Manojlo Mane Veković, poručnik i komandant štapskog bataljona Pavla Đurišića. Vekovića su ustaše sa grupom četnika izvele kod Save da ih strijeljaju. Prilikom strijeljanja Vekovića su ranili i on je pao u rijeku, a pošto je bila noć uspio je da izađe na obalu i krijući se od sela do sela stigao je u Rašku, gdje je iscrpljen dospio u bolnicu. U bolnici ga je prepoznao neki partizanski oficir, poslije čega je bio uhapšen, suđen i osuđen na smrt strijeljanjem, navodi se u Glasniku Srpsko-istorijskog kulturnog društva Njegoš, iz 1992. godine.

Saznanja o tim događajima su i dalje nepotpuna i fragmentarna, arhivska građa je nedostupna, a sjećanja preživjelih karakterišu subjektivnost i odsustvo dokumenata. Tako, na primjer, Stevan Vučetić (Građanski rat u Crnoj gori 1941-45, Detroit, 1947.) piše da su pregovori Đurišićevih ljudi sa ustašama i Sekulom Drljevićem potvrdili poznatu crnogorsku osobinu naivnosti u političkim stvarima, vjerovanje u zadatu riječ, u autoritete. Tako je jedan od Drljevićevih pregovarača, Branko Drljević, student medicine, uvjeravao Đurišića u najbolje namjere ustaša i Sekula Drljevića, obećavajući da se „nikome neće ništa desiti", u šta je i sam bio uvjeren. A kada je uvidio da su ustaše na prevaru odvele Đurišića i njegove najistaknutije ljude i da je i sam prevaren, izvršio je samoubistvo.

Mihailo P. Minić negira navode o samoubistvu Branka Drljevića, inače Đurišićevog povjerenika, koristeći njegovo srodstvo sa Sekulom Drljevićem. „Još krajem aprila 1945. misionari (Draže Mihailovića) sa Pavelićem, ubili su u Zagrebu Branka Drljevića", kako bi zameli trag i svjedoka tragične sudbine Pavla Đurišića sa saradnicima.

Zašto su ustaše likvidirale Pavla Đurišića i veliko broj njegovih oficira i drugih istaknutih ličnosti kada je prethodno postignut sporazum o nesmetanom prolazu crnogorskih četnika preko Hrvatske za Sloveniju? U vezi sa ovim postoje različita mišljenja i više pretpostavki, bez oslonca na prvorazredne izvore. Najčešće su u pitanju kazivanja iz tzv. druge ruke. Jedan od boraca Pavla Đurišića u svojoj knjižici Dva svjedoka Vojin K. Janičić smatra da je to „teško i delikatno pitanje" i pita se: „Je li zato što je pogazio ugovor sa Drljevićem i ustašama, zato što je smatran četnikom Draže Mihailovića, kao Srbin ili zato što je popalio Sandžak?" Osim ubistva Pavla Đurišića sa brojnim oficirima i drugim istaknutim ličnostima, u Gradiški i Jasenovcu ubijeni su i svi oni koje je Sekula Drljević smatrao da su opasni za njegov plan, smatra Janičić.
Mihailo P. Minić u knjizi Rasute kosti piše da je sudbina Pavla Đurišića sa vođstvom i odredom, bez učešća dr Sekule Drljevića, Savića Markovića Štedimlije i „ma kojeg drugog Crnogorca", zapečaćena na sastanku Dražinih emisara i ustaškog vođstva u Zagrebu. Dolaskom generala Vjekoslava Luburića na „teren", gdje se nalazio Pavle Đurišić, uz saradnju Sekule Drljevića, izdvojeni su, pored Đurišića, Vasić, Baćović, Ostojić, Lalatović, Novaković i još 150 oficira, političara, intelektualaca Crne Gore, Hercegovine, dijela Bosne i dijela Srbije, koje su „putem podle prevare, uz davanje oficirske časne reči hrvatskih oficira za njihovu bezbednost, pali u zamsku tvrđave Stare Gradiške". Izdvojenu grupu sa Pavlom, brodom, pod jakom stražom hrvatskih ustaša, general Luburić odvodi za Jasenovac, „gde je sa sekirom skidao glave srpskim vitezovima, žrtvama zablude".


Gardisti opet sa četničkim šubarama



Zidani Most

Prema M. Miniću, dr Ante Pavelić je u znak zahvalnosti sa saradnju darovao đeneralu Đukiću zlatni sat sa lancem na koji je utisnut Pavelićev monogram. O pregovorima opunomoćenika Draže Mihailovića sa Antom Pavelićem u Zagrebu piše i general Milan Basta u knjizi Rat je završen sedam dana kasnije. Uhvaćeni general NDH Đuro Grujić izjavio je na suđenju da je prisustvovao razgovoru Dražinog izaslanika generala Svetislava Đukića i Ante Pavelića i da je Dražin izaslanik nudio saradnju četnika s Pavelićem. Draža Mihailović je 15. i 23. aprila 1945. slao svog izaslanika dr Ranka Brašića Paveliću i nadbiskupu Stepincu kako bi se ostvarila saradnja u borbi protiv boljševizma. Basta, dalje, navodi da je Draža Mihailović uputio dvojicu svojih komandanata, Dragoslava Račića i Neška Nedića, u Zagreb 6. aprila 1945. godine, u pratnji njemačkog potporučnika, s njemačkom komandantu Balkana, generalu fon Leru da od njega i Pavelića traže oružje i slobodan prolaz prema Sloveniji i Austriji. Dražini komandanti pozvali su se na ranije sklopljeni sporazum između Njemaca i četničkih jedinica popa Đujića, kojima je dozvoljen prolaz preko teritorije NDH na Zapad.
U nedostatku autentičnih izvora nije lako sklopiti mozaik jednog tragičnog događaja o kome se različito pisalo u redovima četničke emigracije. Analizom literature i oskudnih izvora nameće se pitanje: zašto su hrvatske snage omogućile prolaz preko Hrvatske naroda i vojske koje je predvodio vojvoda Momčilo Đujić, a pokušaj prolaza crnogorskih četnika s Pavlom Đurišićem na čelu završio se masovnim pogibijama i teškim stradanjima.

Iz raspoložive dokumentacije prije bi se moglo zaključiti da je stradanje Pavla Đurišića i njegovih trupa na Lijevče Polju dio njegovih veza sa dr Sekulom Drljevićem i njihovog sporazuma od 16. marta 1945. godine. Drljević je za potporu potpisanog sporazuma s Đurišićem imao na raspolaganju dio hrvatske vojske pod komandom generala Metikoša i pukovnika, ranijeg jugoslovenskog majora Džala. Pavle Đurišić je iskoristio sporazum s Drljevićem da se oslobodi velikog broja svojih ranjenika, bolesnika i izbjeglica, a onda je otkazao sporazum, kojim ga je priznao za „Vrhovnog komandanta Crne Gore".

Potvrdu ovih navoda nalazimo u knjizi Milana Baste Rat je završen sedam dana kasnije (str. 462): „... Izvještaj Pavelićevog generalštaba od 4. aprila 1945. govori o sukobu Drljevića i Đurišića. Crnogorski nacionalisti (10.000 do 12.000) stigli su u svom pokretu prema zapadu do Lijevča Polja i ceste Banja Luka - Bosanska Gradiška. Crnogorske vođe otkazale su poslušnost svome vrhovnom komandantu dr Sekuli Drljeviću".

Sudbina četničke grupacije koja je s Pavlom Đurišićem pokušala da se probije prema Sloveniji bila je katastrofalna. Najveći dio njih bio je likvidiran. Mali dio grupe uspio je da iskoristi haotično stanje i da se prebaci prema zapadu, a ostali dio, ostavši bez vođstva, pripojen je Drljevićevim jedinicama i usmjeren prema austrijskoj granici.

Istog dana (10. aprila) pošto je formirana Crnogorska narodna vojska izdato je naređenje za pokret izbjegličkom narodu, koji je bio formacijski organizovan po ranijem uzusu - pripadnosti srezu. Dotadašnjeg komandanta zbjega Svetozara Dobrašinovića zamijenio je kapetan Milatović, rodom iz Danilovgrada. Lakši bolesnici i ranjenici raspoređeni su po principu izbjeglica, a teži bolesnici od tifusa i ranjenici ostali su u bolnici u Staroj Gradiški, pod izgovorom da će se o njima starati „naročito određene osobe". Sa njima je u zgradi bolnice ostao, teško bolestan od tifusa, Leko Lalić, komandant Pete divizije četnika Pavla Đurišića.
Za izbjeglim narodom, lakšim bolesnicima i ranjenicima, kretale su se novoformirane Drljevićeve jedinice, pod nadzorom i komandom Boška Agrama i Vukosava Drljevića. Put ih je vodio prema selima nedaleko od željezničke stanice Okučani. Tu su ostali do 21. aprila, toplo prihvaćeni od lokalnog srpskog stanovništva, koje je stradalo od ustaša. Istog dana kada je Đurišić sa svojim najistaknutijim komandantima i intelektualcima odveden brodom prema Jasenovcu, izbjeglice i vojska Drljevića dobili su naređenje za pokret prema Jasenovcu, desnom obalom rijeke Save.

U Novskoj crnogorske jedinice našle su brojne hrvatske izbjeglice sa teritorije Bosne i Slavonije, koje su bježale prema Zagrebu. Put crnogorskih izbjeglica i četnika vodio je u pravcu Banove Jaruge, prema varošici Kupina, Voldoderu, Popovači, Ivanić Gradu. Na ovom putu kolona je skoro svakodnevno bila mitraljirana i bombardovana iz aviona, pa je kretanje bilo oprezno i u razvučenom poretku, po manjim skupinama.
Dana 29. aprila 1945. zbjeg i jedinice su se pribirale u blizini Drugog Sela, radi novog rasporeda za pokret.
U to vrijeme četničke snage Crne Gore i izbjeglice, pod komandom Drljevićevih ljudi, nalazile su se u okolini Zagreba, razdvojene i udaljene jedne od drugih i preko pedeset kilometara. Dana 6. maja 1945. godine ove jedinice su zbacile nametnuto vođstvo, postavljeno u tvrđavi Stare Gradiške, prikupile sopstvene snage i nastavile kretanje preko Hrvatske ka Sloveniji. Kao centar za prikupljanje svih jedinica određen je Zidani Most. Izmučeni narod i dio jedinica 7. maja 1945. godine najvećim dijelom prošao je kroz Zagreb.
Najveći dio jedinica Crne Gore i Boke napustio je Hrvatsku i prešao na teritoriju Slovenije tokom 7. maja s velikim oduševljenjem - „svi smo u duši osetili lakost", a članovi lične garde Sekule Drljevića, poslije prelaza mosta na rijeci Sutli, sa hrvatske na slovenačku stranu, postrojeni poskidali su kape sa glava, koje im je Drljević nametnuo i bacili ih sa obale u rijeku „iz džepova i torbaka, gardisti su izvadili šajkače i četničke šubare sa amblemima, stavili na glave i veselo zapevali četničke pesme", piše M. Minić. Uvrijeđeni komandant garde Burić krenuo je sa svojom pratnjom i ustašama da urazumi dotadašnje gardiste, ali je bio preduhitren.

Narednog dana stigli su na teritoriju Slovenije i bolesnici i ranjenici. Njih je obezbjeđivao sa posebnom jedinicom i starao se o njihovom prebacivanju Ilija Medenica, novi rukovodilac.
Kretanje crnogorskih četnika i naroda sa bolesnim i ranjenim nastavljeno je kroz Sloveniju pravcem Brežnica, Krško, Savince, Radeče, Zidani Most. Na prostoru ispred Krškog, kolonu su mitraljirali i bombardovali avioni, nanijevši joj velike gubitke.

Put od Radeče do Zidanog Mosta bio je zakrčen napuštenom i uništenom njemačkom artiljerijom, tenkovima, automobilima i drugim motorizacijom, koja nije mogla zbog svoje težine da bude prevezena preko oštećenih mostova kod Zidanog Mosta. Sve je to otežavalo i usporavalo kretanje četničkih jedinicama, koje su tamo 8. maja pristizale u područje Zidanog Mosta. Usamljeni, opkoljeni i napadnuti od snaga NOVJ, četnici su se probijali kako je ko mogao. Jedan dio jedinca probijao se uz rijeku Savu prema Ljubljani. Snalažljive, koje su imali dosta novaca, plaćeni vodiči prebacivali su u Italiju. Veći dio jedinica poslije proboja pošao je od Zidanog Mosta dolinom rijeke Savinje prema Celju. Teški ranjenici i bolesnici od tifusa, njih oko tri stotine, pali su u partizanske ruke. Kakva je bila njihova sudbina teško je pouzdano reći, a u emigrantskoj literaturi stoji da su svi na licu mjesta ubijeni, a njihovi leševi bačeni u rijeku Savu. Grupa od oko dvije hiljade četnika koja se probijala prema Ljubljani takođe je stradala u okršajima sa snagama NOVJ, a mnogi zarobljenici bili su likvidirani i „pobacani u jamu Toško Čelo". Sa tom grupom uništena su i dva puka dobrovoljaca, oko četiri hiljade boraca, koji su bili upućeni iz Slovenije u pomoć četnicima Đurišića.


Prevara britanske komande



Četnički marš

Glavnina četničkih jedinica, koja se probijala kroz borbu, prema Celju, prošla je 9. maja kroz grad, koji je bio „okićen zastavama sa srpom i čekićem". Istog dana Njemačka je kapitulirala, a vođstvo četničkih jedinica nije se moglo povezati kako bi donijelo zajedničku odluku o pravcu daljeg kretanja. Obezglavljeni i posve iznemogli, pod snažnim napadima snaga NOVJ, četnici su se i ovdje razdvojili i krenuli u dva pravca. Više i nije postojala vojnička organizacija, jer je većina oficira i drugog komandnog kadra bila nestala. Osjećaj bespomoćnosti bio je najteži. „Koračaš, koračaš a ne znaš kuda ideš". U jedinicama stalna pometnja. Nije lako vojsci u kojoj nema reda i discipline, a četnici su to već odavno bili. Već kod Zidanog Mosta vojska je bila posve razbijena". O ranjenicima više niko nije vodio računa, a zaštitni dio jedinica sve je više zaostajao za prethodnicom, u čijem je sastavu bila i komanda. Iz Celja je jedna grupa četničkih jedinca i izbjeglica pošla prema Kamniku, s namjerom da preko planinskih prevoja stignu u Klagenfurt, u Austriju, gdje se nalazila vrhovna komanda britanske vojske za Austriju. Veliku grupu izbjeglica snage NOVJ su lako zarobile i odvele u logor u blizini Kamnika. Ostale četničke snage (oko 1.500) predvođene majorima: Kujovićem, Kasalovićem, sudijom - kapetanom Ljubom Minićem, advokatom N.S. Svilokosom i Lekom Šoškićem - probijale su se poslije borbi i prešle preko Karavanki u više pravaca u Austriju. Došavši u Austriju, u blizini naselja Marija Rajna, četnici su stupili u kontakt sa Englezima, koji su ih razoružali i uputili u logor u Vetrinju kod Klagenfurta. U tom logoru već su se nalazili slovenački domobrani i izbjeglice iz Slovenije, kao i tri puka Ljotićevih dobrovoljaca, sa jednim dijelom u Vilahu. Zahvaljujući znanju engleskog jezika i svojoj snalažljivosti, advokat Svilokos, sa malom grupom svojih ljudi, uspio je da izbjegne odvođenje u logor i da iz engleske zone pređe u američku zonu u Austriji. Engleska vojna komanda u sporazumu sa vladom u Jugoslaviji donijela je odluku o vraćanju četnika i slovenačkih domobrana u otadžbinu i njihovoj predaji vlastima. U tom smislu britanska vojna komanda u Vetrinju kod Klagenfurta pregovarala je 22. i 23. maja 1945. sa vođstvom četnika i slovenačkih domobrana, kako bi ih privoljela na dobrovoljni povratak u otadžbinu. Pošto nije dobila njihov pristanak, britanska komanda je pribjegla prevari, tvrdeći da se u Italiji formira jugoslovenska vojska kralja Petra II i da u taj sastav treba da uđu svi Jugosloveni koji su izbjegli u Austriju. Ponudili su i transport za prevoz jedinica iz Austrije u Italiju. Ponuda je prihvaćena sa oduševljenjem i zahvalnošću savezniku, i već 24. maja iz Vetrina je pošao prvi transport, koji su sačinjavali tri puka dobrovoljaca. Drugim transportom (25. i 26. maja) pošli su crnogorski četnici, njih oko 1.500, a treći transport organizovan je od 27. do 31. maja. Umjesto obećanog prevoza u Italiju srpski dobrovoljci, četnici i slovenački domobrani, uz budnu pratnju naoružanih britanskih jedinica i tenkova dovezeni su do stanice Podrožac, gdje se nalazio prihvatni logor. Tu su pretreseni, oduzeti su im revolveri, a uzimani su im i satovi i prstenje. Poslije pretresa, koji nije bio naročito strog, pod jakim obezbjeđenjem naređeno je četnicima da ulaze u vagone već pripremljene kompozicije. Pod prinudom, vojnici su ulazili u stočne vagone, a vrata su poslije popune prostora odmah spolja zatvarana i plombirana. Već tu na stanici Podrožac kod pojedinaca se javila sumnja, uvjerenje da kompozicije neće biti upućena prema Italiji, već nazad u Jugoslaviju, pa su protestvovali kod britanskih pratilaca, na šta su engleski vojnici silom reagovali, a mnoge i ranili. Pojedince koje su teško ranili vratili su u Klagenfurt u bolnicu, a zatim predali jedinicama NOBJ. To je za pojedince bila šansa da prežive, da poslije oporavka, kada im je bilo jasno da su prevareni, pobjegnu iz bolnice. Na taj način je uspio da se spase kapetan Milatović, u jednom periodu komandant izbjeglog naroda, ranjenika i bolesnika. Transport od Vetrina do željezničke stanice Podrožac na Dravi obavljen je kamionima. Prema sjećanju jednog od preživjelih, Neđeljka J. Tijanića, čitava kolona brojila je dvadeset osam kamiona, sa po trideset šest četnika u svakom pojedničano, što znači da je to bio transport od preko hiljadu ljudi u jednom danu. On piše: ,,Tek tada nam je bilo jasno da smo naseli časnoj reči britanskih oficira, datoj u ime njihove komande i imperije''. Kompozicije vozova stizale su nekoliko dana, po utvrđenom planu i zadržavane na prostoru od Jasenica do Ljubljane. Na pojedinim stanicama i improvizovanim logorima, uz brojnu pratnju naoružanih partizana, popisivani su zarobljeni četnici i slovenački domobrani, zatim odvođeni po grupama vezani „izolovanom telefonskom žicom - na gubilišta u šume kod Tadovljice, Turjaka, Škofje Loke, Križme Jame, Kočevskog Roga... i drugih stratišta". Sa svih ovih gubilišta pojedinci su uspjeli da pobjegnu. Prema navodima M. Minića, sa gubilišta kod Radovljice na Savi uspjeli su da pobjegnu Miljan Marsenić i Stevan Praščević, oba iz sreza andrijevačkog, a na mostu kod Radovljice i Todor Miletić iz Goranskog - Piva. Sa stratišta, u blizini mjesta Sveti Arah, pobjegao je i Mihailo P. Minić, sreski načelnik u Kolašinu, i o tome ostavio svjedočenje u knjizi Rasute kosti, a na putu prema gubilištu uspio je da pobjegne i Neđeljko J. Tijanić. Pogubno su prošli mnogi četnici koji su 9. maja 1945. godine bili zarobljeni u blizni Celja, a zatim su iz logora izvođeni na gubilište - Teharje. Prema jednoj verziji, među njima su bili mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije sa oko šezdeset sveštenika i Savo Vuletić. Prema ovom navodu, Joanikije Lipovac i Savo Vuletić odvedeni su iz Celja za Beograd i poslije saslušanja u Beogradu „posljednji put su viđeni na željezničkoj stanici u Mladenovcu". Sa stratišta u Sloveniji pobjegao je mali broj ljudi i oni su, uglavnom, uspjeli da pređu granicu Austrije i Italije, i najčešće dospjeli u SAD. Većina je ostavila svoje pisane uspomene na te dane stradanja. Mnoge izbjeglice koje su stigle do Vetrinja spasilo je saznanje da su četničke i domobranske jedinice umjesto u Italiju stigle u Jugoslaviju i predate na milost i nemilost Titovim snagama. Povratak Todora Miletića, rodom iz Pive, koji je uspio da pobjegne sa strelišta, kao i drugih četnika i domobrana i njihova obavještenja narodu i britanskoj komandi, uticali su na vojnu komandu u Klagenfurtu da odustane od daljeg nasilnog vraćanja u Jugoslaviju. Kozačke snage vratile su se nazad da pronađu drugo mjesto za prelaz u Austriju, a ustašama je stigao pojačanje koje je predvodio general Boban. Sa njima su došli Drljevićevi ljudi: Boško Agram, Vukosav Drljević i Dušan Krivokapić, stvarajući plan za napad i proboj prema Dravogradu. Plan je predviđao iznenadni napad bombaša na partizanka utvrđenja u Dravogradu. Agram je tražio da se 150 boraca iz redova četnika javi za planiranu akciju. Međutim, niko se nije javio. Zatim su Agram, Drljević i Krivokapić izdavali oštra i prijeteća naređenja pozivajući se na vojničke obaveze, ali se niko na te pozive i prijetnje nije obazirao. Četnici su tražili da im se dodijeli poseban položaj za borbu, što ustaški komandatninijesu prihvatili. Inače, Agram, Drljević i Krivopakić nijesu se smjeli pojaviti među četnicima, nego su svoja naređenja saopštavali preko svojih zaštitnika, ustaških komandanata.


Razočarana vojska spaljuje oružje



Dravograd - kolona

Druga grupa četnika, koja se 9. maja 1945. godine odvojila sa namjerom da pređe granicu kod Dravograda i da stupi u vezu sa engleskom vojnom komandom u Austriji, kretala se u dugoj koloni pomiješanih boraca i izbjeglica. Sa ovom grupom četnika bili su major Vaso Vukčević i kapetan Miraš Savić, kao najstariji oficiri. Jedna grupa, koja nije imala svojih članova u zbjegu i bolesnih i ranjenih, predvođena Đolem Radoičićem iz Nikšića, udaljavala se od glavnine, na putu za Dravograd. Kada su saznali da se Dravograd nalazi u rukama snaga NOBJ, promijenili su pravac kretanja podnožjem Karavanki, ne obavijestivši glavninu o događajima kod Dravograda. Tu na prelazu u Austriju snage NOVJ postavile su zasjedu i hvatale sve one koji su nastojali da pređu granicu. U klancu kod mjesta Crnje, stiješnjeni i iznenađeni, morali su da odlože oružje a zatim su odvedeni u logor nedaleko od Kamnika. Njihova sudbina je bila ista kao i mnogih drugih zarobljenika. Uz ove grupe četnika uspio je da se spasi učitelj Zečević, rodom iz okoline Nikšića, koji je o ovome događaju ostavio zapis, kao i Velimir Radojević iz Mojkovca, Rade Božović iz Ravne Rijeke i Jovo Mitrović iz Prošćenja. Drugi dio ove grupe četnika, u kojoj je bilo izbjeglica, ranjenika i bolesnika, kretao se preko varošica Podgorja i Slovengrada za Dravograd. Ispred Dravograda su se ulogorili, da bi ispitali mogućnost daljeg kretanja. Uskoro su na istom prostoru pristizale ustaške i kozačke divizije, sa velikim brojem izbjeglica. Oni su stupili u kontakt sa partizanskim jedinicama koje su se nalazile u Dravogradu, tražeći sporazum o slobodnom prolazu za Austriju. Pregovori su od strane rukovodstva NOBJ odugovlačeni da bi dobili u vremenu za koncentraciju svojih jedinica iz Maribora, Celja, Klagenfurta i cijele Koruške. I britanska vojna komanda iz Klagenfurta pridružila je svoje jedinice snagama NOBJ, kako bi odstupnica četničkim, ustaškim i kozačkim jedinicama bila onemogućena. Na kraju, 13. maja 1945. kao odgovor na pregovore - otvorena je paljba iz artiljerijskih oruđa i minobacača po snagama boracije. U snažnom okršaju bilo je mnogo mrtvih i ranjenih.

Kozačke snage vratile su se nazad da pronađu drugo mjesto za prelaz u Austriju, a ustašama je stiglo pojačanje koje je predvodio general Boban. Sa njima su došli Drljevićevi ljudi: Boško Agram, Vukosav Drljević i Dušan Krivokapić, stvarajući plan za napad i proboj prema Dravogradu. Plan je predviđao iznenadni napad bombaša na partizanska utvrđenja u Dravogradu. Agram je tražio da se 150 boraca iz redova četnika javi za planiranu akciju. Međutim, niko se nije javio. Zatim su Agram, Drljević i Krivokapić izdavali oštra i prijeteća naređenja pozivajući se na vojničke obaveze, ali se niko na te pozive i prijetnje nije obazirao. Četnici su tražili da im se dodijeli poseban položaj za borbu, što ustaški komandanti nijesu prihvatali.

Komandu nad ovim dijelom četničkih jedinica još ranije preuzeli su majori: Vaso Vukčević, Kasalović, Rajić, Savić i drugi oficiri. Oni su odlučili da četničke snage izbjegavajući sukobe promijene pravac i da dolinom rijeke Meze pokušaju prelaz granice prema Pliberku. Raspoređeni u kolonama, četnici i brojne izbjeglice su 14. maja praćene snažnom artiljerijskom vatrom, uz brojne gubitke, prelazile rijeke Mesinju i Mezu. Snage NOBJ su zarobile oko pet stotina onih koji nijesu uspjeli da pređu opasnu zonu u blizini Dravograda. Većina od njih je strijeljana. Ovdje je sa strelišta pobjegao Aco Grbović, rodom iz Andrijevice. Znatan broj vojnika i izbjeglica razbježao se po okolnim šumama, a ostali su mrtvi i teško ranjeni. Glavnina kolona, prema nekim izvorima od oko osam hiljada vojnika i izbjeglica, a drugi tvrde da se radi o znatno manjem broju, prešla je opasnu zonu kod Dravograda i nastavila kretanje prema Plibertu u Austriji. Na tom putu nailazili su na brojne zamke. Posebno na minirane prostore koje su snage NOBJ ranije postavile. Dana 15. maja četničke snage su stigle na domak Pliberga, na Homlec polje, u podnožju Karavanki. U neposrednoj blizini nalazili su se britanski tenkovi, moćna artiljerija i brojne vojne jedinice. Istovremeno su ih nadlijetali britanski bombarderi. Tada je donijeta odluka da se u britansku vojnu komandu u Plibergu uputu delegacija na pregovore. Na pregovorima su bili: dr Nikola Jergović, major Vaso Vukčević, kapetan Miraš Savić i poslanik Velimir Jojić. Pregovori nijesu dali pozitivan rezultat.

Englezi su bili izričiti: svako da se vrati u zemlju kojoj pripada. Engleska vojna komanda, po naredbi komandanta Osme armije generala Aleksandra, neće dozvoliti nikome da boravi na teritoriji njene zone dejstva, a pošto je rat završen, svi su dužni da polože oružje i vrate se kućama. Oni koji pokušaju bjekstvo, biće uhvaćeni i silom vraćeni u zemlju, a sa takvima će se postupati kao sa ratnim krivcima.
Razočarenje u saveznike, osjećaj bespomoćnosti i izgubljenosti obuzeo je i vojsku i narod. Vojska lomi oružje, stavlja na gomilu, posipa barutom i spaljuje, „razočarenje prelazi u ravnodušnost prema životu". I pored toga pojedinci se nijesu mirili sa novonastalom situacijom. Bježali su u grupama, koristeći zabunu, ali je većina uskoro bila uhvaćena i ponovo se našla u rukama britanskih vojnika, a zatim nasilno predata vojsci Jugoslavije.

Umorna od svega, a najviše od ratovanja, šokirana stavom saveznika, ogromna većina se predala sudbini, još uvijek se nadajući kakvom-takvom regularnom sudu, s obzirom na to da je rat bio završen. Ali, nijesu svi bili takvog mišljenja. Jedna grupa od oko tri stotine vojnika odlučila je da se ne predaje, nego da pokuša zaobilazeći britanske jedinice, da pređe na zapad. Neki su u tome uspjeli, na primjer: Marko Vukčević, Milo, Savo, Boško, Zarija, Vaso, Mihailo i Jovan Bojanić i drugi, koji su pojedinačno ili u manjim grupama uspjeli da se otisnu u svijet. Koliko je ukupno uspjelo da pređe na zapad nije nikada pouzdano utvrđeno. Najčešće se pominje brojna od oko stotinu i pedeset ljudi.

U rano jutro 16. maja 1945. godine partizanska vojska izlazi iz šuma i poziva obezglavljeni narod i vojsku da krenu prema Mariboru. Postrojena po srezovima, kolona je uz pratnju dobro naoružanih boraca NOBJ više ličina na pogrebnu povorku nego na dojučerašnju vojsku. Kada su stigli u blizini Dravograda, razdvojili su žene i djecu od odraslih, pod izgovorom da će nastaviti put vozom. Strogost se povećavala, tako da premlaćivanja ili ubistva nijesu bila rijetka, naročito ako bi neko pokušao da na bilo koji način poremeti nametnuti poredak. Kroz Dravograd četnici su prošli kroz špalir partizanskih vojnika, koji su veselili i u pobjedničkom zanosu pjevali najčešće pjesme o Titu, a kolone zarobljenika nazivali izdajnicima i fašistima. Bilo je slučajeva prepoznavanja i izvođenja iz kolone. Uz put je bilo maltretiranja, grubog ponašanja, psovki, udaranja, oduzimanja vrijednih stvari - nakita, zabrane da usput piju vodu bez odobrenja, tjeranja da trče, a ko ne može, ostajao je po drumu. Kada su prolazili kroz Maribor, građani su pokušavali da nemoćnim ljudima u koloni dodaju vodu i hljeb, ali im je to zabranjivano.

Duga kolona vojnika stigla je u Maribor 18. maja i bila smještena u malom logoru nekoliko kilometara južno od grada. Tamo su se nalazile žene i djeca koji su od Dravograda prevezeni željeznicom. Prema navodu P. Minića, kod Maribora bilo je oko dvije hiljade žena i djece i njima je naređeno da „idu kuda ko zna". Pojedini su odmah napustili logor u Mariboru, a mnogi su ostali u blizini svojih zarobljenih članova porodice da čekaju njihovu sudbinu.


Marš smrti

Prema Borivoju M. Karapandžiću, masovna strijeljanja predatih zarobljenika su izvršena: na planini Pohorju i oko Maribora i na „maršu smrti" strijeljano je oko 200.000 Hrvata, koji su dotjerani iz Pliberka (Blajburga); u šumama oko Kočevja, a naročito u tzv. Kočevskom Rogu strijeljano je oko 12.000 Slovenaca, oko tri hiljade srpskih dobrovoljaca, oko hiljadu crnogorskih četnika i oko hiljadu Rusa bjelogardejaca. Ovih 12.000 zarobljenika predatih partizanima poticalo je iz logora Vetrinje, koji se nalazio blizu Celovca (Klagenfurta). U literaturi na srpskohrvatskom podrobno je u više varijanata opisana predaja boracionista od strane Engleza partizanima. Britanska vojna komanda je 23. maja 1945. godine saopštila vojničkim starješinama u vetrinjskom logoru, kod Celovca, da cjelokupno ljudstvo treba da bude spremno za pokret radi prebacivanja u sastav Istaknutog dijela štaba Vrhovne komande Jugoslovenske vojske, koji se nalazi u Italiji. Sjutradan su ukrcavani i prebacivani kamionima do željezničke stanice Marija Elend, gdje su zarobljenici ukrcani u željezničke vagone, koje je lokomotiva povela u pravcu jugoslovenske granice, a na vagonima se za čas našli skriveni partizani u stanici, kao straža. Među ovim vetrinjskim zarobljenicima bilo je tri hiljade srpskih dobrovoljaca, dvije hiljade i pet stotina Hrvata i dvije stotine pedeset crnogorskih četnika. U publicistici je engleski postupak okarakterisan kao „podao, mučki, kukavički, izdajnički, nedoličan ljudskog dostojanstva". Britanci su i u ovoj prilici - sa svim uvažavanjem ove izdaje u ljudskom smislu - opet razočarali Jugoslovene, jer se nijesu odlučivali prema emocijama već prema hladnim interesima, što je uopšte karakteristično u svijetu politike i javne aktivnosti. Oni su htjeli da se oslobode ove mase ljudi koji su im smetali u kretanju i manevrisanju, koje nijesu među sobom ni razlikovali; htjeli su da imaju čist prostor ukoliko dođe do konfrontacije Titove armije i Britanaca, potpomognutih Amerikancima. Tada je zaista izgledalo da će oko Trsta početi novi svjetski rat, ukoliko se Jugoslovenska armija ne povuče iz Trsta. Tito je znao da se sa Čerčilom dogovorio u Kazerti ( 1944) da nema rješavanja teritorijalnih pitanja putem osvajanja i stavljanja saveznika pred svršen čin. Na Osnivačkom kongresu Komunističke partije Srbije maja 1945. godine Tito se izjasnio da se „prebacio", te da je mislio da je „ratni paragraf da što ko osvoji da njemu i pripada", ali se tako nije desilo. Staljin nije podržao Tita u tršćanskoj krizi i jugoslovenski vođa je morao da se povlači pred angloameričkim ultimatumom. Pokazalo se kao i ranije, i poslije 1945. godine, da je to bilateralno sovjetsko-angloamerički odnos, a ne odnos zapadnih saveznika i Jugoslavije, ili poražene Italije i Jugoslavije. U strahu od eventualnog sukoba Britanci su bili zaokupljeni kako „počistiti palubu", to jest osloboditi se košmara ratnih zarobljenika i prepustiti njihovu sudbinu partizanskoj osveti.
Britanska diplomatija može izgledati cinična, perfidna, egocentrična - što je sve tačno. Samo što je sve to realno u svijetu katoličke i protestantske civilizacije. General Skot nije razaznavao ove grupe, pa ni da li su Bugari „prijatelji" ili „neprijatelji". Britanci su se kasnije pravdali da nijesu mogli pretpostaviti sudbinu izručenih ljudi, ili da su oficiri smatrali apsurdnim izručivanje ljudi njihovim smrtnim neprijateljima. Lord Nikola Betel zabilježio je u razgovoru sa generalom Skotom, koji je zarobljenike predao partizanima, da su Englezi imali veće probleme sa Titom nego sa Staljinom, jer je ovaj bio više „lijevo", agresivniji, ekspanzivniji.

Ljudstvo je dovedeno u Šent Vid, predgrađe Ljubljane, gdje se nalazio koncentracioni logor. Predati zarobljenici su bili psihički slomljeni, jer su predati partizanima kada su već računali da su izbjegli predaju dolaskom do Klagenfurta. Zarobljenici su zavaravani, kako bi se izbjeglo očajanje, da će svakome od njih suditi „Narodni sud" i to iz onog kraja odakle je bio rodom.

Iz Šent Vida zarobljenici su transportovani 28. maja u nepoznatom pravcu, zapravo u pravcu kočevskih šuma, gdje je počela likvidacija u šumama „ispred kojih je bila iskrčena čistina za strelište".
„Marš smrti" je počeo 16. maja 1945. lijevom obalom Drave prema Mariboru, na čelu sa Crnogorcima i njihovim familijama. „Križni put" Crnogoraca, među kojima je bilo dosta staraca, žena i djevojaka, završen je u pravcu Ptuja, 10 do 12 km od Maribora, u jarkovima koji su bili iskopani za protivavionske prepreke.
Engleska dokumentacija otkriva okolnosti pod kojima su britanski generali i oficiri pod „časnom riječju" da će ih odvesti u logore u dubinu Italije te nesrećnike predavali partizanima.

Ima li naših dokumenata o tome? Autor knjige Stradanje crnogorskih četnika 1944-1945. godine kaže da ih do danas nije pronašao. Postavlja se logično pitanje da li se naredbe o masovnom uništavanju, masakru, daju u pisanoj formi? Pa i da su takve naredbe postojale najvjerovatnije su uništene.

STRADANJE SVEŠTENIKA

Kod Zidanog Mosta strijeljano je oko šest hiljada zarobljenih Crnogoraca sa Mitropolitom Joanikijem (Lipovcem) na čelu i sedamdeset pravoslavnih sveštenika iz Crne Gore. Međutim, ovaj pisac gubi iz vida činjenicu da su pravoslavni sveštenici ubijani i za vrijeme rata u Crnoj Gori (1941-1944), kao i u pokretu jedinica Đurišića. Što se tiče sudbine mitropolita Joanikija ostaje sporno gdje je taj visoki dostojanstvenik pravoslavne crkve završio: na Zidanom Mostu, po nekim u blizini Klagenfurta, po trećima u Jagodini, po četvrtima u Bukulji kod Aranđelovca. Izvori kojima raspolažemo govore o velikoj pogibiji pravoslavnih sveštenika i rastrojstvu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori. Ovi izvori su protivurječni i kada navode broj sveštenika koji su se povlačili sa vojskom i izbjeglim narodom. Pominje se broj od 56 do 76 sveštenika, koji su se sa crnogorsko-primorskim mitropolitom Joanikijem na čelu našli u dugoj odstupničkoj povorci, koja je 6. decembra 1944. godine napustila Podgoricu.

Prema istraživanju izvora i literature od devedeset i tri sveštenika, sveštenomonaških lica, teologa i bogoslova Srpske pravoslavne crkve koji su sa teritorije Crne Gore pošli sa četnicima Pavla Đurišića, preživjeli su petorica: Krsto Roganović - uspio je da pređe jugoslovensku granicu i dospije u Italiju, a kasnije je prešao u Sjedinjene Američke Države; poginuo je u saobraćajnom nesreći u SAD 1957. godine. Marko Kusovac, sveštenik sa Cetinja, vratio se u rodni kraj i prije dvedesetak godina preminuo. Jovan Jovetić, profesor Cetinjske bogoslovije, uspio je da pređe u Englesku, a zatim u Kanadu. Preminuo je 1987. u Torontu. Vlajko Vlahović, profesor Cetinjske bogoslovije prešao je u Njemačku. Krajem 1990. godine vratio se u Crnu Goru. Preminuo je dvije godine kasnije u Podgorici. Preživio je i Radojica Gajov Popović, iz Orašja, Danilovgrad, sveštenik. Poslije mnogo peripetija, Popović se obreo u Australiji. Prema navodima u knjizi Pomenik postradalih u bratoubilačkom ratu 1941-1945. u ondašnjem danilovgradskom srezu, Popović je učestvovao u prikupljanju podataka o kretanju Anta Pavelića i nabavci sigurnog oružja za Blagoja Jovovića, koji je izvršio atentat nad ustaškim poglavnikom Antom Pavelićem. Nešto kasnije, sveštenik Radojica Popović gine „padom iz putničkog voza".


Ćutanje pobjednika


Milovan Đilas

Masovne odmazde nad kaloboracionistima, koji su bili protiv novog komunističkog režima, nijesu izvršene na jednom mjestu, niti istovremeno. Iz postojeće naučne i memoarske literature se vidi da se radi o tri, uglavnom, odvojena slučaja u relativno dužem vremenu. Prvi se odnosi na opkoljavanje i zarobljavanje njemačkih i ustaških vojnih snaga na prostoru Slovenj Gradec - Blajburg - Dravograd; drugi - izručenje zarobljenika od strane Britanske armije iz logora Viktring, i treći - nazvan ,,marševi smrti", kada su zarobljenici upućivani u privremene logore u unutrašnjosti Jugoslavije, ,,čak i do Makedonije". Koliko je u svim tim slučajevima poginulo vojnika i civila, gdje su sahranjeni, zašto se sve to moralo dogoditi? Na ova i druga pitanja još nema pravih odgovora, a nas od tih događaja dijeli šest decenija. Kakva je bila sudbina crnogorskih četnika, koji su bili zarobljeni na slovenačkoj teritoriji, kao i onih koji su prešli u Austriju i otuda vraćeni od strane britanske armije? Raspoloživi podaci su kontradiktorni, parcijalni, nepotpuni. Tako, Milan Basta, ondašnji ratni komesar 51. vojvođanske divizije, koja je bila u sastavu Treće armije, u knjizi Rat poslije rata (Zagreb, 1963) piše o nekoliko hiljada zarobljenika crnogorsko-hercegovačkih četnika, ne navodeći ništa o tome kakva je bila njihova sudbina. U poglavlju "Mračna kolona poraženih - zločin u službi fašizma" Basta piše o zarobljenicima koji su 15. maja 1945. godine odvođeni natrag prema Mariboru i dalje prema unutrašnjosti, jedno vrijeme čak i u logor Jasenovac. Istina, ovdje je riječ o raznim skupinama zarobljenika, ali je među njima bilo i onih iz Crne Gore.

General Kosta Nađ, ratni komandat Treće armije, u knjizi Druže Tito, rat je završen, pominje "oko 60.000 ustaša i domobrana i 5.000 četnika" koji su zarboljeni 14. i 15. maja 1945. godine. Britanski kapetan Tomson iz Petog korpusa u svom izvještaju piše da je do 15. maja 1945. godine, kada su deportacije i službeno obustavljane, snagama Jugoslovenske armije predano 26.339 osoba, a od toga su 5.880 bili srpski i crnogorski četnici i ljotićevci. Feldmaršal Aleksander, vrhovni zapovjednik savezničkih snaga, 15. maja 1945. traži od Londona direktivu šta da radi sa 50.000 Kozaka, 35.000 četnika (autor knjige Stradanje crnogorskih četnika 1944-1945. godine Branislav Kovačević smatra da je ovaj broj od 35.000 četnika visok) i 25.000 Hrvata, ističući u svojoj depeši uvjerenje da bi povratak ovih ljudi u domovinu "mogao biti fatalan za njihovo zdravlje".

Dr Radoje Pajović piše da je oko 1.000 četnika uspjelo da se prebaci u Austriju, ,,ali su ih Britanci izručili jedinicama Jugoslovenske armije. Kako se računa, iz ove grupe uspjelo je da emigrira samo 150 crnogorskih četnika.

Prema objavljenim svjedočenjima preživjelih zarobljenika iz logora u Viktrinu, koje su Englezi predali Jugoslovenskoj vojsci, samo u Kočevskom Rogu, toj najvećoj masovnoj grobnici antikomunističkih boraca, usmrćeno je 1.000 četnika.

Iako nema izvornih dokumenata o tačnom broju poginulih pripadnika antikomunističkih snaga, odnosno pripadnika kvislinških formacija i boracionista, procjenjuje se da je u ,,završnim operacijama" 1945. godine ubijeno oko 100.000 osoba, pri čemu se ne određuje precizno pojam ,,završne operacije", jer je izručenje tih osoba okončano poslije formalnog završetka Drugog svjetskog rata u Evropi, a odmazda nam njima izvršena u tzv. ,,marševima smrti".

Da su likvidacije bile masovne i brojne potvrđuju i riječi Josipa Broza Tita u poznatom javnom govoru u Ljubljani 27. maja 1945. godine:
,,Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice - to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje". Iste godine 7. avgusta na Trećem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu Broz će podvući:
,,... U toj konačnoj ofanzivi, potpuno je razbijena ne samo njemačka nego i Pavelićeva vojska, koja je brojala preko 200 hiljada vojnika. Usljed jakog otpora uništen je ogroman broj Njemaca i ustaša, a preko 200 hiljada je zarobljeno, zaplijenjena je ogromna količina ratne opreme..."

U vezi sa ovim masovnim likvidacijama u proljeće 1945. godine u navedenim izjavama Josipa Broza Tita, Milovan Đilas piše da mu je jedan poljski diplomata u ljeto 1946. pričao kako je godinu dana ranije, Staljin prigovarao poljskim drugovima neodlučnost prema reakciji, pozvavši ih da slijede Titov primjer: ,,Tito je pametan momak. On nema problem s neprijateljima - on ih je sve riješio!".

O navedenim pokoljima govori i Milovan Đilas, iako se u to vrijeme nalazio u Crnoj Gori. U knjizi Revolucionarni rat piše: „Neke grupe tih naših protivnika su se bile probile do Britanaca u Austriji, pa su nam ih oni izručili". Svi zarobljeni su poubijani, osim mladića ispod 18 godina i nejači - žena i djece. „Pobijeni su odvojeno - svaka grupa u prostoru gdje je zarobljena... U slovenačkom CK, godinu ili dvije kasnije, gunđali su da su imali neugodnosti sa seljacima iz nekog od tih prostora: ponornice su izbacivale ljudska tela. A pričalo se ovo: gomile leševa su bubrile, truleći u plitkim masovnim rakama, tako da se činilo da zemlja diše...".

Vladimir Tomić, čovjek koji je uspio da emigrira 1945. godine, u svom radu „Fragmenti iz života u Celovcu" o stradanjima crnogorskih četnika, koje su britanske snage vratile i predale snagama NOBJ, a zatim su pobijeni u predjelu Kamnika, piše: „Kažu da su šume u tom prostoru, svakog proljeća nekako naročito kršne, stasite, jedre, silno zelene...".

Ko je naredio takvo uništavanje zarobljenika? Poslužićemo se odgovorom Milovana Đilasa, koji je tada bio u najužem jugoslovenskom rukovodstvu:
„Prema strukturi i hijerarhiji - tako nešto nije mogao izvršiti niko bez odobrenja vrha. Već pre toga se sazdavala atmosfera odmazde i obračuna. Centralni komitet nije to odlučivao. A i da jeste? Bez sumnje bi se CK saglasio sa autoritetima". „Kao da nije bilo pravednosti, istine i milosrđa izvan ideologije, partije, pobunjenog naroda i izvan nas vođa kao njihovih suština... Nikada to nismo spominjali ni u CK, ni među sobom. Jednom sam ja u nevezanom razgovoru - dakako posle sukoba sa sovjetskim vođstvom 1948 - spomenuo da smo tada preterali, jer je da je tu bilo i onih koji su bežali jedino iz ideoloških razloga. Tito je odvratio, odmah, kao na nešto o čemu je odavno stvorio konačni, ako ne i utešni zaključak: Svršiti jednom zauvek! Jer kakvi su bili naši sudovi... Tako je, nekako, i bilo - 'jednom zauvek', a je OZN-a i dalje vršila pogubljenja, po svojim kriterijumima, često lokalnim i neujednačenim. Sve dok Tito nije, krajem 1945. revoltirano uzviknuo na sastanku CK: 'Dosta više s tim smrtnim osudama i ubijanjem! Smrtna kazna više nema efekta - više se niko i ne boji smrti!"....
Poslije ovih riječi čovjeka iz najužeg komunističkog rukovodstva Jugoslavije, ne možemo a da ne podsjetimo da opomenu sv. Avgustina: „Država bez pravde nije ništa drugo nego jedna velika razbojnička družina".

Tito: ,,Nema revizije''

Prema izjavi Andrije Mugoše Branislavu Kovačeviću 1987. godine, u partijskim i državnim rukovodstvima nije se razgovaralo o zločinima prema ideološkim protivnicima. Ćutanjem pobjednika se zatiralo sjećanje na sopstvena nedjela. Na jednom sastanku organizacionih sekretara komunističkih odnosno pokrajinskih partija republika početkom 1948. godine, kojim je rukovodio Aleksandar Ranković a prisustvovao i Josip Broz Tito, Andrija Mugoša (organizacioni sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru) predložio je kritički osvrt na sopstvene greške učinjene u ratu i odmah poslije oslobođenja kada su počinjene brojne nepravde, pa i ubistva nevinih ljudi, i da se nedužne porodice oslobode nepostojeće krivice, te da im se vrate nepravedno konfiskovana dobra. Mugoša je to obrazložio činjenicom da je Crna Gora mala i da se u njoj tačno zna da li je neko opravdano ili neopravdano likvidiran. „Čim sam završio svoje glasno razmišljanje Tito je energično reagovao: 'Nema revizije'. Od tada više niko nikada nije na bilo kojem partijskom ili državnom nivou postavio pitanje", sjeća se Mugoša.


Isprazniti paljbu




Ko je kriv za stradanje brojnih četničkih jedinica i građanskih lica iz Crne Gore? Ustvari, suštinsko pitanje je zašto se kao u cijelom civilizovanom svijetu nije poštovalo načelo „davanja političkog azila" ljudima koji su napustili svoju otadžbinu i otišli ka zapadnim saveznicima u nadi da će biti prihvaćeni kao političke izbjeglice i time se zaštitili od svakog progona? Engleska odgovornost je nezaobilazna. Englezi su one koje su bježeći ispred snaga NOP-a uspjeli da pređu u Austriju, vratili natrag u Jugoslaviju. Kako je čitav proces pregovora i predaje tekao svjedoči Milan Basta u knjizi Rat je završen... Na kraju pregovora Engleza (15. maja 1945) sa ustaškim generalom Ivanom Herenčičem i političkim komesarom i potpukovnikom 51. vojvođanske divizije Milanom Bastom korpusa riječima: „Gospodine komandante, moji tenkovi su vam na raspolaganju". Ova izjava britanskog generala izazvala je snažan utisak na partizanskog komandanta, koji to komentariše ovako: „Trgao sam se. Bio sam iznenađen neočekivanim, oštro izraženim i jasnim stavom koji se saveznički general definitivno stavljao na našu stranu". Britanski general tu „neočekivanu odluku" nije mogao donijeti sam, u svoje ime, već je u pitanju stav engleske vlade, bez obzira na to što o tome nema dostupnih dokumenata, koja je tada protivno svim međunarodnim konvencijama i običajima rata odbila da primi i zaštiti razoružane vojne jedinice i nejač, već ih sračunato i na prevaru prepušta svome savezniku kao dar za krvavu proslavu završenog „rata poslije rata". O drastičnim postupcima ubijanja zarobljenika, ideoloških protivnika, na kraju Drugog svjetskog rata od strane pobjednika NOP-a doznalo se još u toku događanja. Britanska strana bila je prva obaviještena. Britanci su ostali nijemi, nastavljajući sa isporukom zarobljenika. Amerikanci su sa zakašnjenjem reagovali i bili protiv takvih postupaka. Porodice umorenih nijesu nikada dobile službena obavještenja osudbini svojih članova. Naprotiv,širene su glasine o tome kako su mnogi uspjeli da prebjegnu i nastavili da se skrivaju negdje po zemlji i inostranstvu. Na toj ljudskoj nesreći dovitljivi, domišljati i beskrupulozni ljudi pokušavali su da zarade, šireći priče kako su, mnogo godina poslije događaja, „vidjeli" pojedince koji kao strani turisti obilaze mjesta odakle su poticali i sa sjetom u očima posmatrali prostor svoje mladosti. Isto tako su širene priče da pojedinci pod tuđim imenom žive u inostranstvu. Povremeno se poslije više godina pisalo po nekim glasilima o događajima na kraju rata, ali o silnim zločinima nad pobijeđenim i pojedinačnim ubistvima nikada nije bilo ni riječi, osim rijetkim kojima je suđeno, a izvršena presuda „na smrt" objavljena. U raspravama o Blajburgu, Zidanom Mostu, Celju, Dravogradu, Kočevskom Rogu, Teharju, Mariboru... tim simbolima zla i izvorima veliki tragedija jugoslovenskih građanaposlije završetka rata, objavljena su u inostranstvu različita mišljenja. Prema jednom, da je britanska vlada, sa Vinstonom Čerčilom na čelu, poznavala „opaku" partizansku narav ne bi vojsku i izbjeglice na silu predala snagama Jugoslovenske armije. Uz takvo mišljenje isticalo se da su Britanci velike demokrate koji ne podnose nikakvo nasilje, a najmanje komunističko, pa su, navodno, očekivali da će partizani poštovati međunarodne propise o postupanju sa zarobljenicima i izbjeglim građanstvom. Kasnije su branioci ovakvog britanskog postupka pisali o britanskoj lakovjernosti, o tome kako je „Tito nadmudrio Čerčila" još ranije, o pogrešnoj procjeni prilika i naravi svog saveznika. Za ovakva objašnjenja i opravdanja britanskog postupka nema materijalnih dokaza. Istina, po međunarodnom ratnom pravu saveznik može predati svoje zarobljenike, ali uz čvrste garancije da će sa njima postupati po propisima o ratnim zarobljenicima i običajima rata. U ovom slučaju, rat je bio završen i izručenje ratnih zarobljenika koji su tražili utočište zbog straha za život u sopstvenoj zemlji nešto je sasvim drugo. Suština je bila u tome da li će primalac poštovati obaveze koje proističu iz međunarodnog prava. Britanci to nijesu poštovali, odnosno njihovo vojničko vođstvo. Pri takvom stanju stvari postavlja se pitanje - zašto su tako postupile britanske vojne vlasti, čiji su pojedinci davali „časnu oficirsku riječ" da neće biti izručeni jugoslovenskim partizanima, već transportovani u izbjegličke logore u Italiji? Na sastanku velike trojice u Jalti (4-11. februara 1945) američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt i britanski premijer Winston Churcil prihvatili su Staljinov zahtjev da se sovjetski ratni zarobljenici i građani na tlu poražene Njemačke, čim se rat završi, moraju izručiti sovjetskoj vojnoj upravi. Ovim su vođe demokratskih država prenebregli demokratiju, potvrđujući pravilo da „veliki" sami odlučuju o pravu i pravdi. Rezultat je poznat - desetine hiljada sovjetskih zarobljenika deportovane su u Sibir. U duhu zaključaka u Jalti, govorilo se kako su se oni isti odnosili i na jugoslovenske zarobljenike u Austriji, želeći time da se opravda britanski postupak i nađe alibi. Međutim, o tome nema pomena u zaključcima Krimske konferencije. Naprotiv! Ante Beljo u knjizi YU genocid - Blajburg, Križni put, Udba o tome piše: „Još u Jalti u veljači 1945. potpisan je sporazum o izručenju građana Sovjetskog Saveza (Rusa, Kozaka) i zarobljavanju Nijemaca. Na druge se narode to nije odnosilo. Glede ‘Jugoslovena' (misli se na sve narode s područja Jugoslavije) postojale su izričite smjernice da izručenja ne smije biti. Kada se o tim izručenjima saznalo u Foreign Officeu u Londonu, a u službenoj je izjavi protumačeno da se radilo o ‘gadnoj zabuni' (ghasty mistake)". Britansku „gadnu zabunu" platio je visokom cijenom, nikad tačno utvrđeni broj jugoslovenskih građana (vojnika i civila). Suptilniji analitičari ovih zbivanja ne prihvataju britansku „gadnu zabunu", podsjećajući na put subordinacije od predsjednika vlade Čerčila do feldmaršala Aleksandera i generala Skota u Koruškoj, izvršioca tzv. gadne pogreške. Prema ovim mišljenjima, Čerčilova naredba bila je jasna, a potčinjeni su imali da je realizuju. Ako nije tako, kako se moglo dogoditi da u zemlji pravde i demokratije nije niko odgovarao za „gadnu zabunu" ? Oni koji su željeli da na neki način amnestiraju britansku vladu istuču kako je ona za vrijeme rata ostavljala veliku slobodu odlučivanja vojnim vlastima. Ovdje se ne smije gubiti iz vida britansko staro pravilo - u stranim zemljama održavati vezu sa obje zaraćene strane, čekajući da vidi koja će biti jača (Slobodan Jovanović). Prof. dr Mate Šimundić i više drugih istraživača i savremenika događaja smatraju da je u austrijskoj Koruškoj obavljena „kuproprodaja" između britanskih vojnih vlasti i Titovih vojnih snaga, koje su ranije bile zaposjele teritorije u britanskoj sferi u Austriji. Feldmaršal Harold Aleksander, glavni britanski zapovjednik na Sredozemlju, sa sjedištem u Kazerti, uputio je komadantu Petog korpusa generalu Tobyu Lowu (lordu Aldingtonu) lakonsku depešu: ISPRAZNITI PALJBU! Sadržaj ove poruke mogućeje različito tumačiti. Ako su Britanci, a s njima i Amerikanci, željeli da se oslobode zarobljenih jugoslovenskih vojnih i civilnih građana, da bi imali čisti prostor u slučaju vojnog sukoba sa jugoslovenskom vojskom i Crvenom armijom, mogli su ih uputiti u Italiju i Njemačku, odakle bi se uskoro razišli po svijetu. Umjesto toga Hrvati, Srbi, Crnogorci, Ukrajinci i Rusi, koji su se 15. maja 1945. nalazili u austrougarskoj Koruškoj, vraćeni su jugoslovenskoj i sovjetskoj armiji. Naredbu feldmaršala Harolda Aleksandera izvršio je general Patric Scot, komandant 38. irske brigade. Cijeneći prema posljedicama, naredba - ISPRAZNITI PALJBU značila je da sve jugoslovenske vojnike i građane treba silom vratiti u Jugoslaviju!


Crnogorski ekstremizam



Svetozar Vukmanović Tempo

I poslije bezuslovne kapitulacije Njemačke 8. maja 1945, njemačke trupe pod komandom Aleksandra Lera i kvislinzi nastavili su ogorčenu borbu protiv snaga Jugoslovenske armije, nastojeći da pređu u Austriju i predaju se britanskim vojnim snagama. Njemačka balkanska vojska i opkoljene jedinice četnika, ustaša i domobrana nastavili su borbu do 15. maja 1945. Zarobljeno je oko 50.000 kvislinških vojnika i oko 24.000 izbjeglica, kao i oko 120.000 njemačkih vojnika. U istoriografskoj literaturi, domaćim i stranim izvještajima, objavljeni su veoma različiti podaci o broju zarobljenih kvislinških vojnika i izbjeglica. Prema istraživanjima Branka Petranovića (Istorija Jugoslavije 1918-1988, str. 422), u završnim operacijama snage jedinica Jugoslovenske armije zarobile su oko 300.000 neprijateljskih vojnika i kvislinga, sa vrhovnim komandantom za Jugoistok general - pukovnikom Aleksandrom Lerom i štabovima 21, 91 i 97. armijskog korpusa. Prilikom kapitulacije njemačko-kvislinške grupacije zarobljeno je i 13 generala NDF. U pobjedničkom kretanju, jugo- slovenska vojska je dijelom prešla slovenačko-austrijsku granicu i našla se na prostoru strane države, pod izgovorom da progoni neprijatelja. Jasno je da je jugoslovenska vlada nastojala da austrijsku Korušku pripoji Jugoslaviji u kojoj se nalazila slovenačka manjina. Zaposjedanjem pograničnog pojasa u Austriji jugoslovenska armija je ostvarila strategijsku prednost, koju nije željela da izgubi kao što je izgubila Trst. Budući da se ovaj prostor nalazio u britanskoj okupacionoj zoni u Austriji, Britanci su nastojali da se oslobode jugoslovenske vojske, u čijoj se blizini nalazila moćna Crvena armija kao najjači mogući neprijatelj u slučaju ratnog sukoba jugoslovenskih i britanskih snaga. U takvoj situaciji britanska vlada i glavni komandant na Sredozemlju, prema jednom broju istraživača, „žrtvovali su svoju čast, posebno čast britanske vojske", izručujući silom zarobljene i predate hrvatske oružane snage i izbjeglice, tzv. Crnogorsku narodnu vojsku - crnogorske četnike i nešto drugih četnika sa izbjeglicama kao ustupak za povlačenje jugoslovenske vojske s austrijske teritorije. Da li je u Austriji izvršena „kupoprodaja", kako o tome pišu pojedini istraživači ovog perioda, teško je reći, jer su u pitanju tumačenja i zaključivanja bez istorijskih izvora, zasnovana na analizi događaja i iskazima svjedoka - pretpostavkama. Da li se još jedanput potvrdilo pravilo da velike sile ne drže do velike pravde, već predstavljaju pragmatični svijet kome vlastiti interesi ponekad zasjene vojničku čast i dostojanstvo? U svojem radu o Drugom svjetskom ratu, Čerčil kaže: „U ratu: odlučnost. U porazu: prkos. U pobjedi: velikodušnost. U miru: dobra volja". Umjesto proklamovanja VELIKODUŠNOST, engleske vojne vlasti (sa ili bez saglasnosti svoje vlade" su „VELIKODUŠNO" predale jugoslovenske zarobljenike snagama Jugoslovenske armije na milost i nemilost. Odmazde u proljeće 1945. godine poslije završetka rata potvrda su teze da je u Jugoslaviji „nastavljen rat u formi osvetništva pobjednika protiv nemoćnog i poraženog golorukog protivnika". To je istovremeno potvrda one Paskalove misli da je građanski rat najveće od svih zala. Navešćemo ovdje i ocjenu koju je o Pavlu Đurišiću dao Herman Nojbaher, specijalni Hitlerov izaslanik za Balkan. „On je bio pravi Crnogorac iz prošlog veka. Politika ga nije interesovala, a do političara nije mnogo držao. Njegovo zanimanje, njegov poziv bio je: uvek, i dan i noć, da bude junak Crne Gore. On je vodio krvavi gerilski rat protiv partizana. Ali, i kod mnogih partizana je takođe, postojala ista želja i to uprkos svojoj komunističkoj ideologiji. U toj crnogorskoj herojskoj tradiciji, dok je besnio okrutan građanski rat, uništeni su mnogi životi". Podsjećanje i pisanje o žrtvama prije šezdeset godina ima i opravdanje i smisao, naučni i opštečovječanski. Naučni da porazi predrasude. Ljudski da mlađe generacije ne bi doživljavale sličnu sudbinu, kako bi im istorija bila i pouka i poruka. „Zločin je po svojoj težini uvijek zločin bez obzira ko ga činio, a žrtva je žrtva". Posljedice rata u Jugoslaviji i posebno u Crnoj Gori bile su veoma teške. Još su ih više uvećale likvidacije poslije rata. Razoren je građanski moral, prenebregnut pravni poredak, nastradala je okosnica domaćinskih gazdinstava, umanjena biološka supstanca naroda, promovisana sila nad pravom i pravdom, demonstrirana je „revolucionarna pravda", kao vrhovna i neprikosnovena, koja je bila iznad humanizma i prava, uvjerena da „pobjedniku ne sude". Sve je podsjećalo na poznatu misao Žan Pol Sartra „Pakao su drugi ljudi". U slovenačkim šumama partizani su odmah poslije Drugog svjetskog rata ubijali vojnike njima neprijateljskih formacija: srpskih, crnogorskih, slovenačkih, hrvatskih, ali i civile. Od stratišta i masovnih neobilježenih grobnica po slovenačkih šumama i jarugama u Crnoj Gori se najviše čulo za Zidani Most: u Hrvatskoj za Blajburg, Srbiji i Sloveniji - za Kočevski rog, a svi zajedno su metafore velikog stradanja civilnih i nevinih jugoslovenskih građana, što predstavlja moralni poraz politike najužeg rukovodstva narodnooslobodilačkog pokreta, koji nikad nije bio priznat i objelodanjen. Crnogorski ekstremizam, borbena sposobnost, odvažnost, odanost ideji koja ih je odvela u rat, želja za isticanjem, uspjehom, slobodarska tradicija, nastojanje da se ne izostane tamo gdje se „stvara istorija", brzo donošenje odluka, istrajavanje na stavovima, makar bili i pogrešni, značajno su doprinijeli rigidnom antagonističkom ponašanju u partizansko-četničkom sukobu. Sukob nije bio samo ideološki, već i generacijski, klasni, građanski, bratstvenički, liderski, seosko-gradski, plemenski, prestižni... U njemu se nazirala mogućnost za promjenu dotadašnjeg položaja naročito onih koji su bili na marginama života: očito je bilo nastojanje da se izmijeni dotadašnji sistem vrijednosti i zauzme nova pozicija u društvu. Sve su to bili izazovi kojima se hitalo u susret bez obzira na cijenu koju je trebalo platiti. A ona je bila veoma visoka. U vojnom i političkom vrhu oba sukobljena pokreta nalazio se znatan broj ljudi iz Crne Gore. U najužem rukovodstvu Narodnooslobodilačkog pokreta bil su Milovan Đilas, Ivan Milutinović, Svetozar Vukmanović Tempo, Mitar Bakić, Arso Jovanović, Rifat Burdžović, Velimir Terzić, Savo Orović, Peko Dapčević, Radovan Vukmanović, Sava Kovačević Mizara, Budo Tomović, Blažo Jovanović, Savo Burić, Božo Ljumović, Pero Ćetković, Ljubo Vučković, dr Niko Miljanić, dr Obren Blagojević, Radoje Dakić, Velimir Jakić, dr Simo Milošević, Dragiša Ivanović, Andro Mugoša, Đoko Pajković, Stojan Cerović, Nikola Lekić... U četničkom pokretu Draže Mihailovića crnogorske jedinice predstavljale su njen najborbeniji dio. U njemu su se nalazile istaknute vojne ličnosti kao što su general Blažo Đukanović, pukovnik Bajo Stanišić, major Đorđije Lašić, kapetan Pavle Đurišić, majori Zaharije Ostojić i Mirko Lalatović, Milan Bandović, Luka Baletić, Savo Vukadinović, Ljubo Vuksanović, Jakov Jovović, Arso Petrović, Bećir Tomović... Prema tome, oba pokreta bila su u znatnoj mjeri zastupljena kadrovima iz Crne Gore, i to istaknutim ličnostima. Sve je to produbljivalo nesporazume i sukobljavanje, jer su se mnogi u početku neopredijeljeni povodili za istaknutim pojedincima ili su zbog njih prelazili na „drugu stranu", bez jasnog programskog ili idejnog opredjeljenja. Posmatrano u tom kontekstu, može se donekle shvatiti odnos crnogorskih partizanskih jedinica prema zarobljenim crnogorskim četnicima, ali ne i opravdati.


Istina - jedino dostojanstvo



Milovan Đilas

Likvidacije bez suđenja istaknutih ličnosti drugačijih političkih i ideoloških uvjerenja nijesu samo manir ,,crvenog terora". Sila pobjedničkog oružja pokazivala su uvijek, i tada, i kod drugih mnogo naprednijih naroda. Da se ovdje poslužimo riječima kanadskog istoričara Džemsa Baka, koji u svojoj knjizi Ostali gubici, govoreći o masovnom pomoru njemačkih ratnih zarobljenika u francuskim i američkim logorima poslije 1945. godine. On ističe - ,,onome kome pripada vojna slava u isto vrijeme pripada i stid" za nehumana djela koja su činili, sa ,,višim ciljevima", nad nezaštićenim ljudima. U našem, jugoslovenskom slučaju to je bila smišljena politika uništenja klasnog neprijatelja, ,,izdajnika naroda i države", kako se ne bi pridigao i ohrabrio na nove ratove. ,,Otvaranje tabuisanih tema i postavljanje pitanja ma koliko bilo provokativno i izazovno, optužujuće ima samo jedan cilj - istinu, da se sazna istina o vremenu, zbivanjima, ljudima, zemlji, njenoj prošlosti, žrtvama i da se, posredno, podučimo i poučimo u otkrivanju puteva budućnosti. Sloboda je u istini", navodi Branislav Kovačević u svojoj knjizi. Cilj njegove knjige, kako kaže, nije u oživljavanju aveti Drugog svjetskog rata, u uslovima kada potomci poraženih, a ne samo oni, jednostrano i tendenciozno za sva zla na jugoslovenskom prostoru optužuju Komunističku partiju s Brozom na čelu. Uostalom, istorija je pokazala da su na kraju svi poraženi. Zar je pobjeda nad dijelom sopstvenog naroda pobjeda?! "Obrada ovih zbivanja na kraju i poslije rata ima konkretan cilj - naučnu istinu, spoznaju o zabludama, zanosima, stradanjima, kako bi se upoznavanjem prošlosti novim djelima prevazilazilo opako iskustvo".

Prošlost pritiska sadašnjost. Ćutanje ili prećutkivanje događaja iz prošlosti, takođe, opterećuje savremenost. Počinjeno zlo u prošlom oslobodilačkom, građanskom, bratoubilačkom, pa i vjerskom, klasnom ratu, različito se tumači. Naročito je naglašeno tumačenje ,,nepravde" na svakoj od strana u sukobu, u suštini oprečno. Istina je za svaku od njih ono što odgovara njoj samoj, što opravdava postupak. Takav pristup nepomirljivih ne daje pravo nauci da ćuti, još manje da prećutkuje ili jednostrano ocjenjuje. Nauci je potrebna naučna - istorijska istina o sudbonosnim zbivanjima u zemlji, čije višedecenijsko potiskivanje više ne trpi odlaganje. Otuda i apel vlastima da se otvore arhivi i saopšte imena ubijenih lica, kako bi se sagledala i tragedija svakog pojedinca i eliminisala neistina koja je bila oruđe za skraćivanje puta ka željenom naučnom cilju. Neistina ostavlja neizbrisiv trag. Uostalom, "zakon jačega je najveće bezakonje". Politika je uvijek nalazila opravdanje da se ne ,,kopa po utrobi". Gušenje prava na slobodno izražavanje nedavanjem relevantnih istorijskih podataka o svim događajima prošlosti, ne rješava nijedan savremeni problem.

I odlaganje pravde je nepravda. Da se ispravi nepravda nikada nije prerano, ali može biti prekasno. Svako gušenje pravde samo pojačava tenzije, hrani fame, pospješuje nezadovoljstvo. Istorija ljudi, pokreta, naroda i država nije sastavljena samo od pitanja, nego i od odgovora. Slobodan čovjek jedino može da pobijedi i prevaziđe prošlost otvorenošću i mogućom istinom.

"Ova knjiga ne optužuje niti presađuje, samo prezentira činjenice u mjeri koja je moguća s obzirom na nedostupnost građe. Uvjeren da niko nema pravo da taji nešto što se dogodilo, tim prije što ni naredbodavci ni egzekutori više nijesu na vlasti, većina ni u životu, daljim odlaganjem ništa se ne dobija, ali se postiže suprotan efekat od željenog. Zar šezdeset godina poslije tragičnih događaja porodice ubijenih nemaju pravo na istinu? To je, nesumnjivo, bolno pitanje. Sadašnji vlastodršci nemaju nikakve veze s počinjenim nedjelima. I zašto onda odlagati pravo na istinu?! Brojke koje se često prezetiraju u javnosti o poginulim u Sloveniji poslije predaje i zarobljavanja četnika, daleko su veće od mogućih, jer se gubi iz vida činjenica da su crnogorski četnici na ‘pogubljenim putevima' od Podgorice do Austrije svuda ostavljali svoje kosti. Zato, još jednom ističem potrebu da se što prije otvore arhivi, da se učini dostupnom sva dokumentacija koja može ukazati na sudbinu tih ljudi. Ako je ranije vlast planski i smišljeno represivnom ideologijom ulivala strah i nametala zaborav ćutanjem, aktuelna vlast, kako sam već istakao, ne nosi takvu hipoteku, i baš zbog toga u ime humanizma i sveljudskih vrijednosti, u ime ideje slobode, istine i pravde - neophodno je saznanje o svim tih događajima, ma koliko bilo bolno i teško. Duh vremena propisuje nove standarde i tu činjenicu trebalo bi prihvatiti bez protivljenja i opiranja, uz toleranciju i podjednako poštovanje tradicionalnog i novog. Istina je u cjelovitosti ne u fragmentima. Istina - jedino dostojanstvo. Istina je ljekovita. Ponekad, na žalost, surova i tragična", zaključuje Kovačević.

KRITERIJUMI ZA UBIJANJA

,,Sigurno je da je među ubijenim bilo i onih koje bi i najstrožiji i najnepravedniji sud poštedio. Ali ratovi, a specijalno revolucije i kontrarevolucije se važu prema dogmatskim i ideološkim kriterijima - kriterijima koji u postupku istrebljenja postaju strast i praksa, navika i vrlina; osoba je kriva ne zato što je možda učinila nešto nego jednostavno što je pripadala nečemu. Bijes i mržnja su važni činioci u tim odlukama, ali ne i odlučujući. Za te ljude je pravni postupak izgledao besmislen, osim u spektakularnim procesima gdje se radilo o vođama, sud ne bi mogao donijeti stotine, tisuće smrtnih osuda".

(Milovan Đilas: ,,Wartime")

ŽRTVE REPATRIJACIJE

U razgovoru 1979. godine za Encounter o žrtvama nasilno vraćenim u Jugoslaviju (,,Victims of Repatriation"), na pitanje novinara Georgea Urbana koji je želio da sazna sudbinu ,,Jugoslovena" koje su predali Englezi, Milovan Đilas je uporno ponavljao brojku 20. 000 - 40.000.

- Možda bi bilo najprikladnije završiti ovaj razgovor s temom koja je uzburkala javno mnjijenje u Britaniji u zadnjih nekoliko godina - prisilna repatrijacija ruskih i jugoslovenskih izbjeglica od strane britanske vlasti u proljeće i ljeto 1945. Okolnosti, bolje reći činjenice o prisilnoj repatrijaciji prvi je izbio na javu Alexandar Solzhenityun u svom djelu Arhipelag Gulag. Do još većeg publiciteta i još upornijeg istraživanja je došlo nakon što je Nicholas Bethell objavio knjigu The Last Secret (Posljednja tajna), u najnovije vrijeme je pokrenuo opet istu temu Nikolais Tolstoy u Vistims of Yalta (Žrtve Jalte). Političari i državni službenici koji su napravili odluke u to vrijeme ostali su šuteći. Sve do Solzhenitsynova otkrića javnost je bila držana u mraku. Činjenice su sada već toliko poznate da bi ih bilo suvišno ponavljati. Dopustite da Vas jednostavno upitam, da li sada mislite da je prisilna repatrijacija 20 - 40.000 Jugoslovena bila ispravna.

Đilas: Ne, nije! Velika većina ljudi koje su Britanci prisilno vratili iz Austrije bili su obični seljaci. Nisu nikog ubili. Nisu bili ni ustaše ni slovenski domobrani. Sav njihov zločin je bio strah pred komunizmom i glasine o komunistima. Njihova jedina motivacija da napuste zemlju bila je panika. Da su nam Britanci predali ‘kvislinške' vođe kao Nedića i policijske agente koji su zajedno s nacistima mučili i ubijali ljude, ili su to sami radili, ne bi se postavljalo pitanje moralnosti britanskog postupka. Ali to nisu napravili. Oni su prisilili na povratak svu silu ljudi, a to je bilo potpuno pogrešno.

- Njihov broj se računa čak na 40.000 ...

Đilas: Ne mislim da je bio tako velik jer smo mnoge četnike i četničke simpatizere uhvatili na tlu Jugoslavije prije nego su imali prilike izbjeći u Austriju. Ali Britanci su imali zasigurno nekih 20 - 30.000 u njihovim rukama. Velik broj se odnosio na Ruse - Kozake i Vlasovce - koje su Britanci takođe repatrirali, neke u neposrednu smrt, druge u sporo umiranje u sovjetskim logorima.

(Encounter)

Tekst preuzet iz nedjeljnika Monitor.