|
Branko N. Filipović: MRTVI NE ZBORE Autor knjige »Mrtvi ne zbore« ističe da je ona nastala »kao vid protesta protiv falsifikovanja istorijske istine i neodgovornosti« priređivača i autora zbornika "Pomenik postradalih u bratoubilačkom ratu 1941-1945. u ondašnjem Danilovgradskom srezu", objavljene u Danilovgradu 2003. godine. Knjigu »Mrtvi ne zbore«, uz saglasnost autora, objavljujemo u nastavcima. Odvojiti žito od kukolja U avgustu 2003. godine, pod blagoslovom mitropolita SPC Amfilohija Radovića, izašla je iz štampe knjiga »Pomenik postradalih u bratoubilačkom ratu 1941-1945. u ondašnjem Danilovgradskom srezu«. Kako ta knjiga, satkana od neistina, grebe po još nezaraslim ranama iz naše nedavne prošlosti, odlučio sam da u ovom radu podsjetim na neke davno utvrđene činjenice, koje su autori »Pomenika« svjesno zaobišli, ali i da iznesem neka nova saznanja, pa i da izvršim neophodna upoređenja i elaboracije u vezi sa njenim sadržajem. Naime, autori su u »Pomenik«, lukavo i zaobilazno, ali prozirno, unijeli i veliki broj časnih i poštenih ljudi, pokušavajući i na taj način da najvećim četničkim zlikovcima «sačuvaju obraz». Upravo je Savo D. Lakić, sa svojom družinom, u »Pomeniku« promovisao izdajnike i najveće zločince II svjetskog rata u »oslobodioce«, a period narodnooslobodilačke borbe kao »najsramniji period u istoriji Bjelopavlića«. Time je učinio ne samo duboko nemoralno, nego i teško krivično djelo. Koautori »Pomenika« su duboko uvrijedili svakog poštenog građanina danilovgradske opštine, uključujući i mnoge »dopisane« ličnosti i njihove bližnje. Navedenu tvrdnju najbolje ilustruje činjenica da je u tadašnjem danilovgradskom srezu, na strani Narodnooslobodilačke vojske, ratovalo oko 3000 građana, ili gotovo 80% ljudskog potencijala u Srezu. Među ovim borcima nalazio se određeni broj onih koji su povremeno ratovali u sastavu četničkih snaga, koje su napustili kad su shvatili njihovu izdajničku ulogu. Moja knjiga je pokušaj da se odvoji žito od kukolja, odnosno da se od tankog sloja četničkih zločinaca, svjesnih slugu okupatora, odvoje poštene, rodoljubive, zavedene i nasilno mobilisane ličnosti, što su »pomeničari« u cjelini namjerno izbjegli. PERIOD IZMEĐU DVA RATA Da bi se što bolje razumjeli događaji iz perioda 1941-1945. godine i da bi se moglo raspravljati o knjizi »Pomenik«, neophodno je, makar ukratko, prikazati prilike i neka značajnija događanja između dva svjetska rata, koja su umnogome uslovila buduća događanja. Pokojni Boško Đuričković, general potpukovnik JNA, u svojoj knjizi »Sjećanja, razmišljanja, reagovanja« (1990), dugogodišnjim radom ustanovio je evidenciju naprednih studenata-komunista na Beogradskom univerzitetu, koji su ličnim radom i aktivnošću razvijali slobodarske, revolucionarne ideje u predvečerje napada fašizma na Jugoslaviju. Iz njegovih podataka proizilazi da je neposredno pred rat, dakle 6. aprila, bilo na Beogradskom univerzitetu 1040 studenata-komunista; od ovog broja bilo je 503 studenta ili 48,4 odsto iz Crne Gore, 180 ili 17,3 odsto iz Srbije, a ostatak se odnosi na studente iz drugih krajeva Jugoslavije. Iako navedeni podaci moraju biti u cjelini vjerodostojni, iz metodoloških i drugih razloga, oni ipak govore da su tada na Beogradskom univerzitetu dominirali studenti iz Crne Gore više čak i od Srbije, čije je stanovništvo 16 puta brojnije od stanovništva Crne Gore. Radi se zaista o relativno velikoj intelektualnoj snazi koju je, uoči II svjetskog rata, Crna Gora imala na Beogradskom univerzitetu. Ako znamo da su ti studenti mahom došli svojim kućama, u Crnu Goru, uoči i poslije sloma Kraljevine Jugoslavije, onda se zaista ne treba čuditi zašto je u Crnoj Gori buknuo tako rano masovni Trinaestojulski ustanak protiv okupatora, prije od ikoga u porobljenoj Evropi. Biće takođe i jasnije zašto crnogorski rukovodeći kadrovi u Narodnooslobodilačkom ratu (1941-1945) čine preko 36 odsto rukovodećih kadrova NOR-a Jugoslavije, iako u ukupnom broju stanovnika Crnogorci čine tek 2 posto. U ukupnom broju Đuričkovićevih »narodnih studenata« u Crnoj Gori (503), 70 njih su iz bivšeg Danilovgradskog sreza (14 odsto), što je predstavljalo značajni intelektualni potencijal, pogotovo ako se zna da ovaj srez u ukupnom stanovništvu Crne Gore učestvuje (takođe) sa svega 2 posto. UČITELJSKI POKRET Razvoju kulturno-prosvjetne djelatnosti u bivšem Danilovgradskom srezu veliki doprinos dalo je otvaranje Učiteljske škole koja je 1919. godine prenešena iz Peći u Danilovgrad. Za vrijeme od 10 godina, koliko je ova škola radila u Danilovgradu, u njoj je školovanje završilo 437 učenika i učenica. To je za te prilike relativno značajni prosvjetni kadar, ne samo za Danilovgrad nego i za cijelu Crnu Goru. Karakteristično je da je napredni učiteljski pokret u bivšem Danilovgradskom srezu bio veoma razvijen, jer su se u njegove redove svrstavali svi oni koji su bili za demokratiju, za narodne slobode, za napredak, a protivu diktature i svih oblika potčinjavanja. Zato je bio u stalnom sukobu sa ondašnjim korumpiranim i diktatorskim režimom. A malo je bilo učitelja koji su služili protivnarodnim režimima i pokretima, pogotovo onih koji su se svrstavali u petu kolonu i služili okupatoru. Svi su oni mahom prkosili i austrougarskom okupatoru u I svjetskom ratu i fašističkom okupatoru u II svjetskom ratu. Sve je to išlo na ruku ustaničkom rukovodstvu, a slabilo redove pete kolone. U NOB-u (1941-1945) u Crnoj Gori poginulo je 275 prosvjetnih radnika – učitelja, nastavnika, profesora. Od ovog broja u bivšem Danilovgradskom srezu poginuo je 51 prosvjetni radnik, ili 18,5 odsto. To je zaista tužna slika, pogotovo ako se zna da je stanovništvo bivšeg Danilovgradskog sreza učestvovalo u ukupnom broju stanovnika Crne Gore sa svega 2 posto. Mnoge od ovih učitelja pobili su četnici, samo zato što su se borili za narodnu slobodu. Stoga ne stoji na čast autorima »Pomenika«, na čelu sa mitropolitom Amfilohijem, što period 1941-1945. godine, u kojem su ovi učitelji dali živote za slobodu svoga naroda, nazivaju »najsramnijim periodom u istoriji Bjelopavlića«. Oni u najmanju ruku treba da se izvine njihovom potomstvu. Nijesu, valjda, ovi vrsni intelektualci, ova relativno značajna intelektualna mlada energija iz tadašnjeg Danilovgradskog sreza, svojim radom taj period (1941-1945) učinili »najsramnijim periodom u istoriji Bjelopavlića« (čitaj i Crne Gore) samo zato što su se borili protivu okupatora, kako to tvrdi mitropolit Amfilohije sa svojim kapelanima. Radi se zaista o teškoj uvredi koja premašuje granice tolerantnosti. Gospodin Amfilohije i njegovi kapelani snose svu odgovornost za ovakvo uvredljivo ponašanje prema svima onima koji su učestvovali u antihitlerovskoj koaliciji. Iako mnogi od pominjanih studenata nijesu bili članovi komunističke partije, svi su se oni svrstali u redove boraca za nacionalno i socijalno oslobođenje i društveni progres, iskazujući sve vrline narodnih boraca i revolucionara. Svi oni, i mnogi drugi borci za slobodu, nalazili su smisao moralnog i duhovnog nadahnuća u riječima Svetoga Petra Cetinjskoga koji je, pritiješnjen sa svake strane neprijateljima, rekao:»Dosta je živio svako ko nije umro ka rob«. Tako je vladika i vladar crnogorski Petar I Petrović Njegoš hrabrio svoje Crnogorce, a današnji vladika Amfilohije, koji je zasio na njegovu stolicu, propovijeda nam da je trebalo da pognemo šiju pred fašističkom armadom, da im služimo u gasnim komorama i logorima za izvođenje raznih opita, da budemo sluge fašističkih okupatora. Treba samo zamisliti gdje bi se danas nalazili Crnogorci i Srbi, gdje bi se nalazili narodi na ovim prostorima, da su naše vladike i drugi duhovnici zastupali slične stavove i radili ono što danas radi i propovijeda srpski mitropolit Amfilohije sa svojim saradnicima koji su učestvovali u sastavljanju »Pomenika« (ili, bolje reći, nepomenika). BJEKSTVO VLADE I KAPITULACIJA Poslije poraza na svim frontovima i sloma Kraljevine Jugoslavije, jugoslovenska Vlada je, 15. aprila 1941. godine, napustila zemlju i sa aerodroma u Nikšiću avionom odletjela za Grčku. (Kralj Petar II je sa pratnjom, po savjetu patrijarha Gavrila, odletio za Grčku 14. aprila). Takođe je za Grčku odletjelo još desetak preostalih jugoslovenskih aviona sa »istaknutim političarima«, dok su ostali avioni (koji zbog malog akcionog radijusa nijesu mogli da prelete do Grčke) kasnije uništeni. Bjekstvo Kralja i Vlade samo je logična posljedica kapitulantskog stava većine članova Vlade, a njeno neodgovorno držanje u kritičnoj situaciji u zemlji i ostavljanje naroda na milost i nemilost okupatoru ne može se ničim opravdati. Pošto je čitava teritorija Jugoslavije bila pritisnuta pješadijskim, oklopnim, motorizovanim, artiljerijskim, tenkovskim i vazduhoplovnim jedinicama Sila osovine, novi jugoslovenski opunomoćenici Cincar-Marković i Janković doputovali su iz Sarajeva u Beograd i pred komandantom II njemačke armije, generalom Vajksom, 17. aprila potpisali bezuslovnu kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije. OKUPACIJA I RASTURANJE JUGOSLAVIJE Poslije poraza vojske Kraljevine Jugoslavije, vođa Rajha izdao je smjernice za rasparčavanje Jugoslavije, prema kojima se djelovi Slovenije i Bačke priključuju Austriji, Mađarskoj i Njemačkoj; područje Srbije se stavlja pod njemačku vojnu upravu, a dio Kosova i Metohije priključuje se Velikoj Albaniji; Makedonija se dodjeljuje Bugarskoj i Velikoj Albaniji, a Bosna, Hercegovina i Crna Gora se prepuštaju Italiji. Fašistička Hrvatska postaje samostalna država u okviru svojih nacionalnih granica. Njemačka, Italija i Mađarska su na okupirane djelove primijenile svoju suverenost i organizovale političku upravu po uzoru na upravu u svojim državama. U Srbiji, pod njemačkom vojnom upravom, uspostavljena je »komesarska vlada« Milana Aćimovića, koga je u avgustu 1941. godine zamijenio general Milan Nedić. Obje vlade su, u stvari, bili samo kvislinški administrativni organi koji su radili po naređenjima i pod kontrolom njemačke vojne uprave, bez i jednog elementa srpske državnosti. Područje Crne Gore najprije su okupirale jedinice Osme oklopne divizije njemačke II armije, koje su prodrle pravcem Prijepolje - Bijelo Polje – Berane – Andrijevica – Podgorica – Danilovgrad - Nikšić i Trebinje, zatim pravcem Pljevlja – Šahovići – Mojkovac – Kolašin; a već početkom maja napustile su ovo područje. Italijanske snage su 17. aprila prodrle pravcem Skadar-Dubrovnik kroz južni i jugoistočni dio Crne Gore, a 21. aprila je na Cetinju formirana Komanda 17. korpusa italijanske IX armije, koji je uglavnom imao divizije »Sentauro«, » Messina« i »Marshe«, kao i neke manje formacije i 108. fašističku legiju »crnih košulja«. Italijanska komanda u Albaniji naredila je 25. aprila 1941. diviziji » Messina« da okupira preostalu Crnu Goru, što je uskoro zatim i učinjeno. Osim ove divizije u toj okupaciji sudjelovale su i neke druge manje italijanske vojne jedinice. Uskoro zatim uspostavljeni su italijanski garnizoni na Cetinju, u Podgorici, Beranama, Danilovgradu, Tivtu, Budvi, Ulcinju, Kolašinu, Andrijevici, Pljevljima, Bijelom Polju, Šavniku, Grahovu, Vilusima i Virpazaru, dok su karabinjerske jedinice i granične snage bile raspoređene i u još nekim mjestima. Ukupna jačina italijanskih okupacionaih snaga u Crnoj Gori iznosila je oko 16 hiljada ljudi. Sve navedene podjele i rasparčavanja Crne Gore prekinuli su trinaestojulski ustanički plotuni, koji su se kasnije rasplamsali i u drugim krajevima Jugoslavije. To je, u stvari, bio prvi opštenarodni ustanak u porobljenoj Evropi, koji je rekao fašističkim silama – ne! Zbivanja u vrijeme Trinaestojulskog ustanka Osmog jula 1941. godine u Stijeni Piperskoj održan je sastanak Pokrajinskog komiteta na kojemu je prorađena tek prispjela direktiva Centralnog komiteta KPJ o otpočinjanju oružane borbe i donešena odluka da borba protiv okupatora u Crnoj Gori otpočne u što kraćem roku. U Crnoj Gori su formirana četiri okružna komiteta i imenovana okružna rukovodstva. Za područje Podgoričkog i Danilovgradskog sreza, za sekretara Okružnog komiteta imenovan je Jefto-Čajo Šćepanović, a za članove Jagoš Uskoković, Boško Đuričković i Vaso Stajkić. TEMELJNE PRIPREME U bivšem Danilovgradskom srezu, shodno tome, napravljene se opsežne i temeljne pripreme, kao i detaljni planovi za pojedine operacije koje treba izvesti. Do tada su već bili održani brojni sastanci i formirane pripremne grupe sa kojima je izvođena obuka, a s nekima čak i bojeva gađanja. Na području Podgorice i Danilovgrada kapitulirale su mnoge jedinice vojske Kraljevine Jugoslavije, koje su se povlačile sa albanskog fronta. One su ostavile dosta oružja, materijala i opreme, što je po direktivi partizanskih organizatora sklanjano u za to posebno određena skladišta. Takođe su se u velikom broju naoružavali i pojedinci, noseći oružje svojim kućama i skrivajući ga na određena mjesta. Prikupljeni su podaci o neprijatelju, održani skupovi sa seljacima i obavljeno je još mnogo predustaničkih poslova i zadataka. 13. jula su naveliko vođene žestoke borbe u Crmnici, a čuli su se plotuni cetinjskih ustanika u napadu na Čevo. U noći između 14. i 15. jula počele su akcije i u Danilovgradskom srezu. Najprije je napadnuta karabinjerska i žandarmerijska stanica u Spužu sa finansijskom postajom, ukupno 28 neprijateljskih vojnika (posadu žandarmerijske stanice sačinjavali su 8 bivših jugoslovenskih žandarma, posadu karabinjerske stanice – 8 karabinjera, dok su finansijsku posadu sačinjavali 6 talijanskih i 6 bivših jugoslovenskih finansa). U ponoć 14/15. jula napalo ih je 40 ustanika. Ustanici su prvo došli u finansijsku postaju (gdje se predalo 9 žandarma i finansa), a potom su jurnuli u žandarmerijsku stanicu koja je bila napuštena. Karabinjeri su uporno branili svoju stanicu. Uporno su se branili i bivši jugoslovenski žandarmi, povezujući svoju sudbinu sa sudbinom okupatorskih vojnika. Do svanuća je pristiglo oko 500 naoružanih seljaka iz Spuža i bliže okoline, koji su uzeli učešća u borbi. Opsada je trajala oko osam sati, a kroz prozor su ubacivane i ručne bombe. Kada opkoljeni okupatorski vojnici nijesu imali više nikakve nade za uspješnu odbranu, a svi su zadobili lakše ili teže rane, u 8 časova ujutru prestali su da daju otpor. Zarobljeno je 15 vojnika, od kojih 5 bivših jugoslovenskih žandarma. Zaplijenjeno je 25 pušaka, tri puškomitraljeza, 15 revolvera, znatna količina municije, ručnih bombi i ostale opreme. Karabinjeri iz stanice u Ostrogu (6) i bivši jugoslovenski žandarmi (5), kao i žandarmi iz stanica Martinići i Zagarač predali su se ustanicima bez otpora. Civilni komesar za Crnu Goru Serafino Macolini, koga je Musolini postavio za visokog civilnog komesara za Crnu Goru, u vršenju građanske vlasti oslanjao se na stari jugoslovenski aparat. Njemu su za održavanje javnog reda stajali na raspolaganju sekcija karabinjera i bivši Zetski žandarmerijski puk, sastavljen većinom iz ranijih žandarmerijskih stanica i onih žandarma koji su ostali na svojim mjestima. Za novog komandanta žandarmerijskog puka Macolini je postavio jednog svog karabinjera, pukovnika, a od grupe starijih jugoslovenskih žandarma formirana je 4. decembra 1941. godine tzv. Crnogorska žandarmerija. U ponoć 15. jula, 45 kosovoluških ustanika napalo je posadu koja je obezbjeđivala gvozdeni most na Sušici. Posada je bila dobro utvrđena, očekivala je napad i bila je pripravna. Poslije tri sata borbe posadi je stiglo pojačanje na tri kamiona iz Danilovgrada, pa su se ustanici povukli unazad, obrazujući blokadu posade u širem krugu, a skoro se cijela kosovoluška opština digla na ustanak. U zasjedi pod Stologlavom, na putu Podgorica – Danilovgrad, oko 11 sati, ustanici su napali tri kamiona natovarena artiljerijskom i minobacačkom municijom i zarobili 7 vojnika i jednog oficira. Oko 15 časova iz Danilovgrada je krenula kolona od oko 400 vojnika s namjerom da deblokira posadu kod gvozdenoga mosta na Sušici. Njih su dočekale snage ustanika i žestokom ih vatrom prinudili na povlačenje, nanoseći im znatne gubitke (25 mrtvih vojnika i veći broj ranjenih), dok je na ustaničkoj strani bilo tri poginula ustanika. Povlačeći se, Talijani su za odmazdu strijeljali sedam seljaka iz bratstva Dragovića, koje su zatekli na guvnu gdje su vrhli žito. Posada na gvozdenom mostu je noću između 15/16. jula uspjela da se izvuče i domogne garnizona u Danilovgradu. OPSADA I NAPAD NA DANILOVGRAD 15. jula ustanici su uspjeli da oslobode cio Danilovgradski srez, izuzev samoga grada. Presječene su sve komunikacijske veze sa Nikšićem, Podgoricom i Cetinjem, a garnizon u Danilovgradu je bio potpuno blokiran. Gotovo se cijeli Danilovgradski srez digao na oružje. Formirano je 25 ustaničkih četa, čiji su komandni sastav birali sami ustanici – aklamacijom. Veoma je značajno istaći da su ove čete formirane na masovnim narodnim skupovima i one su imale preko 3000 ustanika. Brigu o njihovoj ishrani i snabdijevanju uopšte, počev od 19. jula, preuzeo je Nacionalno-oslobodilački front (NOF), koji je već tada formiran. Od strane Operativnog štaba napravljen je plan napada na Danilovgrad i sve pripreme su bile završene 18. jula do 10 časova, kada su ustaničke čete počele da stežu obruč oko grada. Kasnije se u nekim krugovima pričalo da je operativni plan za napad na Danilovgrad i Bralenovicu radio pukovnik Bajo Stanišić, budući vođa pete kolone u Crnoj Gori. A tih dana Operativni štab su posjetili Arso Jovanović i Milovan Đilas, koji su bili saglasni sa tim planom. U rano jutro 19. jula ustaničke snage su sa svih strana ugrozile i sam grad, pa su se italijanske snage, bez izgleda da se održe na širem frontu, popodne povukle iz grada u logor Bralenovica, zapalivši barutni magacin koji je svojom detonacijom potresao širu okolinu Danilovgrada. Operativni se štab našao u delikatnom položaju. Kako da savlada jake italijanske snage u objektima koji su bili utvrđeni za odbranu? Ustanici su u prethodnim uspješnim borbama zadobili novi polet; svaka je četa željela da se istakne, nenaviknute na vojnu disciplinu. Računalo se da Italijani posjeduju artiljeriju i minobacače sa dovoljnim količinama municije, a trebalo je savladati neprijatelje sa što manjom pogibijom. Nikakvi operativni planovi i sumnje u neuspjeh napada nijesu mogle zaustaviti ustanike da odustanu od napada za konačno slamanje okupatora. Znao je to dobro i Operativni štab koji je napravio uspješan plan zauzimanja ovog posljednjeg okupatorskog uporišta u Danilovgradskom srezu. Preko 2000 ustanika, pridošlih iz svih sela i plemena, organizovanih u čete, jurnuli su 20. jula u 10 časova na utvrđenje Bralenovice. Iz neposredne se blizine pucalo iz pušaka i iz puškomitraljeza, bacane su ručne bombe, što je sve deprimiralo okupatorske vojnike. Uplašeni od ognja i plotuna i odlučnosti ustanika da savladaju utvrđenje, a i svim što su preživljavali posljednjih nekoliko dana, Italijani su na prozore zgrada istakli bijele čaršave, što je značilo kapitulaciju posade Bralenovice. Na Bralenovici su italijanske okupatorske snage imale 14 mrtvih, 70 ranjenih i 825 zarobljenih vojnika, među kojima i 28 oficira. Od njih je oduzeto je 14 topova raznih kalibara, 18 minobacača, 12 mitraljeza, 50 puškomitraljeza, oko 1000 pušaka, 18 kamiona, 1 putnički automobil, 4 motocikla, 300 mazgi, oko 2 vagona municije i velike količine opreme, namirnica i drugog ratnog materijala. Nasuprot tome, ustanici su imali dva mrtva i četiri ranjena borca. VELIKA KONTRAOFANZIVA Odmah nakon 13-julskog ustanka okupator je za njegovo slamanje morao da angažuje preko 80 hiljada vojnika, ne računajući jedinice crnogorske žandarmerije i raznih doušnika i kvislinga, jačine oko 2000 ljudi. Italijanska komanda je angažovala pet divizija iz Albanije: »Pusteria«, »Puglie«, »Taro«, »Kassiatori delle Alpi«, »Venezia«, kao i preostale snage divizije »Messina«, šest borbenih grupa, Četvrti bersaljerski puk i druge manje jedinice. Upotrijebljena je i albanska grupa »Skenderbeg«, zatim 108. i 164. Legija crnih košulja, dva bataljona granične straže i Druga alpska grupa Valle (ukupno 80 hiljada). Radi se zaista o impozantnim snagama angažovanim na frontu, što je, relativno značajno, doprinijelo olakšanju sovjetskog fronta, pa i drugih frontova zahvaćenih svjetskim ratom. Otuda nije nikakvo čudo što je ustanak u Crnoj Gori toliko cijenjen od antihitlerovske koalicije. Komandant Glavne komande oružanih snaga Albanije A. P. Biroli izdao je već 15. jula naređenje za preduzimanje operacija da se uguši ustanak u Crnoj Gori. Neprijateljske kolone su se kretale u svim pravcima, prije svega tamo gdje su se nalazila najveća ustanička žarišta. U širem rejonu Podgorice koncentrisane su snage jačine dvije kompletne divizije. Konjička grupa »Guido« i djelovi divizije »Mesini« koji su se zatekli u Podgorici. Sve te jedinice mogle su biti angažovane za borbu protivu ustanika u Podgoričkom i Danilovgradskom srezu. Operativni štab Danilovgradskog sreza nije znao ni koje su to jedinice, ni koja im je jačina, jer Pokrajinski komitet, koji je rukovodio ustankom, nije imao organ koji bi se isključivo bavio prikupljanjem podataka o neprijatelju, a takav organ nijesu imala ni niža partijska rukovodstva. Stoga je Operativni štab istoga dana (21. jula) kada je osvojena Bralenovica, osnovao od ustaničkih četa sedam danilovgradskih bataljona sa blizu 2500 ljudi i rasporedio ih prema Veljem brdu. Njihov zadatak je bio da se zajedno sa snagama iz Podgorice suprotstave neprijateljskoj ofanzivi prema Danilovgradu. Zahvaljujući svom borbenom elanu i hrabrosti, danilovgradski ustanici su uspijevali da odbiju neprijateljeve napade i da do kraja dana 21. jula održe sve položaje, tako reći goloruki u odnosu na višestruko naoružanog neprijatelja, osposobljenog za moderna ratovanja u svim prilikama. U popodnevnim časovima 21. jula situacija se na bojištu pogoršala. Moćnim snagama neprijatelj je sve više nadirao prema Danilovgradu, pa su se danilovgradski bataljoni, u panici i neredu, i bez komandi, povlačili u rejonu Spuža, ili su hitali svojim kućama da pomognu evakuaciju svojih porodica ispred pomahnitalog fašističkog neprijatelja. Splašnjavanje ustanka Kako ustanici stacionirani u rejonu Spuža nijesu imali nikakvih podataka o kretanju neprijatelja, koji je mogao svakog trenutka da ih iznenadi, tražili su se dobrovoljci koji bi pošli iza Kaznovice – Cerovicom da vizuelno izviđaju teren prema Podgorici i položaj i kretanje neprijateljskih jedinica. Javili su se njih pet starijih, iskusnih ustanika iz Jelenačke čete, koji su već imali bogato ratničko iskustvo stečeno u balkanskim i Prvom svjetskom ratu i to: Marko Matov Iković, iz Siga, Đorđija-Đole Matov Brajović, iz Jelenka, Marko Petkov Jovović, barjaktar iz Luka, Jovan Tomanović, iz Siga i Novo Petrov Filipović, iz Luka. BANULI NA ITALIJANSKI LOGOR Ova grupa ustanika se u popodnevnim časovima Cerovicom iza Kaznovice uputila da osmatra kretanje neprijatelja. Prelazila je iz uvale na uvalu i odjednom je na vrhu jedne od njih stala. Imala je što da vidi – na stotinak metara ispod njih odmarala se ogromna gomila italijanskih vojnika. Razbaškarili se. Ustanici nijesu znali što da rade. Opazio ih je italijanski stražar i sa udaljenosti od oko 50 metara odmah pripucao na njih, a ustanici su prilegli i vatrom ga prinudili u bjekstvo. Sada su se našli u velikoj nedoumici. Ako pođu odmah niz uvalu, Italijani će odmah izaći na vrh uvale na kojoj su oni stajali i sa nje ih pobiti prije nego oni izađu na vrh sljedeće uvale. Odlučili su da otvore puščanu vatru na italijanski garnizon, kako bi on stekao dojam da se radi o većem napadu. Gomile italijanskih vojnika su se uskomešale i prihvatale oružje. Nastala je vreva i galama. Poslije posljednjeg plotuna ustanici su niz uvalu pobjegli i bezbjedno je priješli. Talijani su tek tada izašli na vrh uvale na kojem su dotle bili ustanici i počeli da otvaraju vatru iz raznog naoružanja. Čuvši veliku italijansku pucnjavu iza Kaznovice, Jelenačka četa i druge ustaničke jedinice koje su se tu zatekle hitno su se razišle i pošle svojim kućama da spašavaju svoje porodice od italijanske najezde, saopštivši porodicama da su svih petorica izviđača poginuli. Međutim, kad su izviđači sjutradan došli kod svojih porodica živi i zdravi, nastupilo je pravo veselje, iako to nije bilo vrijeme za veselje. (O podvigu ove petorke pisao je i Batrić Jovanović u svojim zapisima.) KO SIJE VJETAR ŽANJE BURU U samu zoru, 22. jula, jedinice divizije »Kačatori dele Alpi«, u kompletnom sastavu, krenule su u nastupanje s obje strane Zete. Otvorile su jaku vatru iz pušaka, puškomitraljeza i mitraljeza, a prema nebu su se dizali crni kolutovi dima iz popaljenih seoskih kuća. Ustanici su napuštili položaje prema Veljem brdu, čime je italijanskim jedinicama otvoren put za nesmetano nastupanje ka Danilovgradu i dalje prema Nikšiću. Nastupajući prema Spužu, okupator je ne samo popalio sve kuće, već je uništio i opljačkao cjelokupnu imovinu i spalio u kućama pojedine stare i iznemogle osobe koje se nijesu bile sklonile, vjerujući da ih okupator, kao takve, neće dirati. Ustanici su se mahom razišli da pomognu evakuaciju svojih porodica, prije svega iz ravničarskog dijela, u okolna brda i na planinske katune. U toj velikoj nevolji i nesreći koja je zadesila stanovništvo, postojala je i srećna okolnost što se sve ovo dešavalo u ljeto kada su mnogi seljaci izdigli na svoje katune, obezbijedivši se za određeno vrijeme neophodnim životnim namirnicama. Kolibe, štale i razna improvizovana skloništa naselili su mnoge pridošlice iz gradova i bjelopavlićke ravnice, tako da su se svugda po okolnim brdima i planinskim katunima formirali pravi izbjeglički logori. U stvari, cijelo se stanovništvo ustaničke Crne Gore našlo u ovakvim i njima sličnim izbjegličkim logorima. A u takvim okolnostima svaki je otpor okupatoru bio besmislen, zato više nije ni bilo raspoloženja, pa je narod uvidio da mu je preostalo jedino da se po mogućnosti sklanja što dalje od komunikacija i iz ravnice, u brda i planine. Narod je to i sam shvatio, pa se na brzinu povlačio. U planinskim katunima i logorima bilo je sumorno, a u narodu je zavladalo nezadovoljstvo i panika. Prilike nijesu više bile ni nalik onima prije sedmicu dana, kada su ustanici unosili paniku u neprijateljske garnizone i nanosili okupatoru velike gubitke, sileći ga da se predaje. Sad taj isti neprijatelj nesmetano nastupa Bjelopavlićkom ravnicom, ostavljajući za sobom pravu pustoš okupirajući po drugi put Danilovgrad. I, zaista, obistinila se stara izreka: »Ko sije vjetar, žanje buru«. Zbog svih navedenih činjenica, situacija u Crnoj Gori, pa i u Danilovgradskom srezu, bila je ne samo teška, već, na prvi pogled, i bezizlazna. Nju je pogoršavao i dolazak u Crnu Goru 20.616 izbjeglica iz svih krajeva Jugoslavije, a najviše sa Kosova i Metohije. U Danilovgradski srez dobjeglo je 2.129 beskućnika, tako da je sada svaki deseti stanovnik bio dobjeglica. Da bi nevolja bila veća, to je bio sloj stanovništva koji se iselio iz najsiromašnijih djelova Danilovgradskog sreza, da bi se u zavičaj vratili kao prognanici, u najteže vrijeme. Ljuta nemaština izbjeglica teško se mogla ičim nadomjestiti. Poslije onakvog paljenja i pustošenja, Italijani su počeli primjenjivati »blaže« mjere prema stanovništvu, sveteći se samo porodicama i imovini najaktivnijih ustanika, čime su nakratko postizali određene efekte. Počelo se agitovati da će »oni koji su mirni, ili su spremni da bar budu mirni, biti pošteđeni represija«. Okupator je otvoreno pozivao seljake da predaju oružje, ubjeđujući ih da je to za njih jedini spas. Pojedini udvarači od nevolje, među kojima i mnogi špijuni i petokolonaši, organizovali su potpisivanje raznih peticija i rezolucija u kojima se izražava lojalnost okupatoru. Potpisnici su obećali da će okupatoru predavati čak i vođe ustanka, ako do njih dođu. Mnogi seljaci su tada, da bi spasli sebe i svoje porodice, prihvatili takve uslove. Treba objektivno reći da je situacija bila tragična i da oni, u tim prilikama, i nijesu imali drugoga izlaza. Istini za volju, često su od dvije ili tri sakrivene puške predavali samo po jednu, ili sasvim stare puške iz ranijih ratova. Iako o predaji oružja ne postoje pouzdani pisani tragovi, ipak neki podaci ukazuju da ova pojava i nije bila tako mala, kako su to željeli da prikažu pojedini agitatori, prije svega komunisti. A griješili su neki komunisti boljševičkoga kova što su svakoga onoga ko pokuša da dobronamjerno stupi u kontakt sa okupatorom, radi spasavanja stanovništva, nazivali izdajnikom, što će kasnije dovesti u nekim mjestima do tzv. lijevih skretanja, sa neviđenim zločinima. OŽIVLJAVANJE USTANKA Uoči samog Ustanka, 10. jula, na području Mjesnog komiteta za Danilovgradski srez, bile su osnovane 33 gerilske grupe u kojima je bilo oko 600 boraca koji su činili kičmu ustaničke vojske u julskom ustanku. Splašnjavanjem ustanka, poslije okupatorske kontraofanzive i ponovne okupacije Danilovgrada, 22. jula, od ustaničkih bataljona su ostale samo grupice. Prestao je svaki otpor neprijatelju. No, to je bio nesrećni završetak samo jednog čina naše velike drame kojoj se još uvijek nije nazirao kraj. Početkom avgusta održani su partijski sastanci u svim ćelijama i na njima analizirane bitke u ustanku. Partija je omasovljena ljudima koji su se primjerno istakli u 13-julskim borbama. Shodno odlukama Pokrajinskoga komiteta, od preostalih grupica stvorene su nove vojne jedinice i gerilski odredi na dobrovoljnoj osnovi, ali je kriterij prilikom odabiranja boraca bio strog. U odrede su primani samo oni koji su bili spremni da podnesu sve teškoće i istraju do kraja. Tako je na teritoriji Danilovgradskog sreza već 1. avgusta bilo 13 gerilskih odreda sa oko 430 dobro naoružanih boraca. Odredi su brojali 30 do 35 gerilaca, a gotovo sve automatsko oružje i ono koje je bilo zaplijenjeno bilo je u njihovim rukama. Gerilski odredi sa terena koji je kontrolisao okupator povukli su se u brdske krajeve i stalno su bili mobilni i pod oružjem. Živjeli su logorskim životom. Namirnice su donosili od svojih kuća i kolektivno se hranili. A gerilci koji su živjeli u mjestima koja nije kontrolisao okupator živjeli su po kućama i okupljali se po potrebi. Gerilci su mahom bili obrazovani mladi ljudi, sposobni za političko objašnjavanje i agitovanje za ciljeve oslobodilačke borbe protiv fašističkog okupatora, pa su zato u narodu postali omiljeni, a pomagali su im u patroliranju i seljaci iz pojedinih sela jer su oni čuvali svoj narod. Ovi gerilski odredi su stalno narastali i tokom cijeloga avgusta intezivno izvodili vojnu obuku, obučavajući se u rukovanju svim vrstama naoružanja. OSVRT NA »POMENIK« Autori »Pomenika« za svakog poginulog četnika tvrde da je učestvovao u 13-julskom ustanku, ali da su oni pošli u četnike zato što nijesu htjeli ratovati zajedno sa komunistima, odnosno u jedinicama koje oni organizuju. Ovakva njihova tvrdnja nije tačna. Opšte je poznato da su 13-julski ustanak organizovali i njime rukovodili komunisti, odnosno njihova pokrajinska, okružna i mjesna rukovodstva, te da su i četnici masovno učestvovali u ovom ustanku, kako tvrde i sami autori »Pomenika«. A veliki se broj četnika u periodu 1941-1945. godine priključio jedinicama NOR-a, kojima su komandovali komunisti, među kojima i autori ove knjige. I kralj Petar II izdao je, u oktobru 1944. godine, proglas kojim poziva sve četnike da se priključe Titovim partizanima radi vođenja zajedničke borbe protivu okupatora. Zašto mitropolit Amfilohije tako žestoko mrzi građane koji su bili u Savezu komunista i borce koji su dali živote za slobodu, a drži ruku fašističkom okupatoru? Nekada je u Savezu komunista bilo preko 40 hiljada članova iz najelitnijeg stanovništva Crne Gore, koje je u njoj obilježilo čitavu jednu veoma uspješnu epohu. Zašto Amfilohije vrijeđa i žive i mrtve? To, svakako, ne priliči duhovnicima. Treba reći da nikad narod i borci Danilovgradskog sreza, odnosno Bjelopavlića, nijesu bili toliko jedinstveni, toliko složni i odlučni da zajednički savladaju fašističkog okupatora, koji im je oteo slobodu i dostojanstvo i vršio nad njima neviđeni teror, kao što je to bilo u julskom ustanku 1941. godine. Zato oslobođenje Danilovgradskoga sreza u julskom ustanku predstavlja veliku, možda i najveću pobjedu ustanika, izvojevanu u jednoj relativno velikoj bici u prvoj godini rata, ne samo u Jugoslaviji, nego i drugim okupiranim krajevima Evrope. Ispaljivanjem, 13. jula, prvih plotuna protivu okupatora ustanici Cetinjskog i Barskog sreza oslobodili su Čevo, Virpazar, Rijeku Crnojevića i druga mjesta, a okupator je u većini gradova dobro pritiješnjen. Tih vrelih julskih dana ustanici su oslobodili Berane, Andrijevicu, Bijelo Polje, Mojkovac, Kolašin i Šavnik, kao i veliki dio teritorije sjeverne Crne Gore, nanijevši okupatoru teške poraze i velike gubitke. Jednom riječju, čitava je Crna Gora bila na nogama, sa preko 30 hiljada ustanika, što je jedinstven i najsvjetliji primjer u ondašnjoj porobljenoj Evropi. Prilika je da se kao istorijska istina konstatuje da je fašistički okupator u julskim borbama na području bivšeg Danilovgradskog sreza doživio najteži poraz. Od ukupno 4.000 vojnika i oficira ubijenih i zarobljenih tih dana u Crnoj Gori, u borbi za oslobođenje ovoga kraja ubijeno je, ranjeno i zarobljeno više od četvrtine toga broja. Ponovni uspon ustanka Sve jače i sigurnije gerilski odredi su počeli da izvode manje akcije i diverzije. Tako su kosovoluški gerilci kidali telegrafsko-telefonske linije između Danilovgrada i Podgorice i do 10. septembra te su linije prekinute više puta, usljed čega se okupator svetio narodu odvodeći pojedince u internaciju. Okupator je, inače, i ranije i sada, postepeno i nečujno, odvodio u internaciju pojedine viđenije ljude iz sreza danilovgradskog za koje su smatrali da mogu biti od uticaja za dizanje ustanka. OŽIVLJAVANJE USTANKA Već u septembru su svi gerilski odredi prerasli u čete sposobne da vode i veće akcije. Oko 20. septembra 60 gerilaca porušili su drum Danilovgrad - Nikšić na nekoliko mjesta kod Žute grede, prekinuvši saobraćaj u tom pravcu na 6 dana. Odred kombinovan od nikšićkih i danilovgradskih gerilaca je 26. septembra napao italijanski kamion sa 15 vojnika i poslije kraće borbe jedan dio njih je ubijen, a drugi dio zarobljen. Tom prilikom je drum Danilovgrad-Nikšić ponovo porušen. Ovo je bila i prva oružana akcija u Crnoj Gori poslije julskih borbi. Sjutridan su Talijani, kao odmazdu, zapalili selo Stubicu, ubili jednog mladića i dva starca. Tako se od neprijateljske kontraofanzive, kada su utihnula oružja i ustanak splašnjavao, polje raščišćavalo, ali za bitku. Neprijatelj je primjenjivao novu taktiku, ali su joj i partizani parirali na adekvatan način. Istovremeno su oživljavani, učvršćivani i proširivani odbori Narodnooslobodilačkog fronta (NOF). Birani na seoskim skupovima, odbori su obavljali mnoge funkcije koje su kasnije obavljali narodnooslobodilački odbori. Odbori su formirani i na područjima koje je kontrolisao okupator, što je umnogome doprinijelo povezivanju i jačanju borbe protiv okupatora. Narodnooslobodilački odbori su rješavali sve seoske sporove, organizovali obrađivanje zemljišta, skupljanje ljetine, razvijali borbeno raspoloženje u narodu i pružali značajnu pomoć partizanskoj vojsci. U septembru je bila takva situacija da su gotovo svi gerilski odredi prerasli u čete. Formiraju se i bataljoni i već od 5. oktobra u Danilovgradskom srezu formirana su tri bataljona. Kada je početkom oktobra formiran Zetski narodnooslobodilački odred za srez podgorički i danilovgradski, tada se uvode desetine, vodovi, čete i bataljoni, pa se dotadašnji naziv »gerilac« zamjenjuje nazivom »partizan« (tim imenom su Napoleonovi zavojevači 1812. nazivali ruske seljake koji su se samostalno organizovali i, oružjem otetim od neprijatelja, napadali i uznemiravali pozadinu francuske vojske). Ovakvom organizacijom, učvršćivanjem i jačanjem partizanskih jedinica, situacija se krajem oktobra znatno izmijenila u korist partizana, koji su postali realna snaga sposobna da se odupre moćnoj talijanskoj vojsci. Ako ovome dodamo da je u ovom vremenu formiran i Odred »Bijeli Pavle«, kao vojni i operativni organ koji je objedinjavao sve jedinice na području Danilovgradskog sreza, onda se zaista radi o impozantnom broju operativnih partizanskih jedinica, sposobnih za izvođenje i većih ratnih operacija. Okupator je ponovo potisnut u Danilovgrad i pod kontrolom je držao samo uski pojas duž puteva prema Podgorici i Nikšiću, na kojima su ustanici i dalje izvodili diverzije i prepade. Na lijevoj strani Zete okupatoru je prekinuta komunikacija Danilovgrad – Sekulići – Martinići – Spuž. CRNOGORCI U POMOĆ SRBIJI U jesen 1941. godine ustanak u Crnoj Gori se ponovo razgorijevao, obuhvativši sve njene krajeve. Krajem septembra i u prvoj polovini oktobra izvedene su mnoge akcije i diverzije na okupatorske garnizone u cijeloj Crnoj Gori. U istom periodu izvedeno je i nekoliko smjelih akcija većeg zamaha – na komunikacijama širom Crne Gore. Tako je 18. oktobra uništena jaka talijanska motorizovana kolona na putu Podgorica - Lijeva Rijeka. Pokidane su gotovo sve komunikacije italijanskih garnizona u Crnoj Gori, tako da je neprijatelj, sabijen u gradove, mogao saobraćati samo uz žestoke borbe i uz stalne i visoke žrtve. Ponovo je stvorena prostrana slobodna teritorija. Izuzev većih i utvrđenih gradova, koje su držali Talijani svojim jakim snagama, Crna Gora je bila ponovo oslobođena. To je jedinstven primjer u porobljenoj Evropi. Sve su oči uprte na Crnu Goru da se vidi kako ona uspijeva da po drugi put za nepunih sedam mjeseci okupatorske snage od gotovo 100.000 vojnika, satjera u, tako reći, mišje rupe. Stegla ih je kao u mengele zahvaljujući činjenici da je gotovo cijeli narod bio jedinstven. Nasuprot tome, u Srbiji su istovremeno jake četničke snage Draže Mihailovića, Koste Pećanca, zatim nedićevaca, ljotićevaca i raznih drugih kvislinga, zajedno s njemačkim okupacionim snagama, uspjele da malaksale snage Narodnooslobodilačke vojske, s Vrhovnim štabom i Titom na čelu, iz zapadne Srbije potisnu ka Sandžaku, a onda, definitivno, u prvacu Bosne. U takvoj situaciji partizani pokušavaju da ostvare ideju sa savjetovanja u Stolicama (26. septembra 1941) o formiranju pokretnih operativnih jedinica koje neće biti vezane za određenu teritoriju. U stvari, radilo se o krizi pokreta otpora u Srbiji, kojemu treba u pomoć da pristignu Crnogorci. Sljedstveno tome Tito, 3. oktobra, naređuje Glavnom štabu za Crnu Goru i Boku da pod hitno uputi pomoć u Srbiju, snage 2500-3000 ljudi, iako situacija u Crnoj Gori u oktobru nije bila takva da se moglo toliko ljudi uputiti u Srbiju. Izgledalo je malo čudno kako to da «šaka» Crnogoraca u takvoj svojoj situaciji ide sada u pomoć Srbiji, ostavljajući svoj narod i započetu borbu? Titovo naređenje je donio Ivan Milutinović, koji je u štab Crne Gore stigao 5. novembra 1941. godine. Kasnilo se sa naređenjem iz raznih razloga, pa i pod izgovorom da je ono kasnilo na putu. Začuđuje zašto Titovo naređenje o slanju crnogorskih snaga za Srbiju nije neopozivo izvršeno, već je donešena odluka da se u Crnoj Gori formiraju jedinice koje će prvo osloboditi Pljevlja, pa tek onda (te iste jedinice) krenuti u Srbiju. Računalo se da će Pljevlja biti lak plijen. No, o tome ovdje samo toliko, a na istoričarima je da ovo pitanje izuče i daju svoj sud. Crnogorske snage za napad na Pljevlja (a zatim i za operacije u Srbiji) sačinjavalo je devet bataljona iz svih krajeva Crne Gore i jačine 3690 boraca (po podacima nepogrješivog Boška Đuričkovića). Bio je to cvijet i duša crnogorske mladosti i inteligencije, junaka bez uzmaka, koji su organizovali i vodili ustanak u Crnoj Gori. (To nijesu bili ljudi koji su ispisali najsramnije stranice u istoriji Bjelopavlića »u periodu od 1941-1945. godine«, kako to tvrde Amfilohije i njegovi kapelani u svom »Pomeniku«). Začuđuje da je novo Titovo naređenje da se Pljevlja ne napadaju, već da se jedinice namijenjene za tu akciju upute u Srbiju, takođe stiglo sa zakašnjenjem – svega jedan sat prije početka napada na Pljevlja. Začudo? BESPRIMJERNO JUNAŠTVO Porazom u bici na Pljevljima, te ranom pojavom vasojevićke pete kolone majora Đorđija Lašića i Pavla Đurišića, odred »Bijeli Pavle« i drugi odredi u Crnoj Gori zapali su u krizu. Da bi se zaustavila dalja invazija pete kolone, na sektor prema Kolašinu upućivane su brojne partizanske snage iz svih partizanskih odreda u Crnoj Gori. Te su snage, zajedno sa tamošnjim snagama, u martu iznosile preko 2000 boraca. Međutim, peta kolona je napadala svom žestinom i u drugim krajevima Crne Gore, pa je zakucala i na vrata Narodnooslobodilačke vojske Danilovgradskog sreza. MNOŽE SE PETOKOLONAŠI Upravo je peta kolona zahvatila cijelu Crnu Goru. Počeli su se pojavljivati tzv. preletači, odnosno petokolonaši, kako su ih tada nazvali. Oni su iza leđa i unutar oslobodilačkog fronta djelovali razbijački, a kad osjete da su otkriveni - bježali su iz oslobođene zone kod okupatora, primajući njegovo oružje. Priključivali se Baju Stanišiću i tako odmah stupali u akciju protivu oslobodilačke vojske. Takva situacija primorala je oslobodilačku vojsku da tokom januara 1942. godine osnuje posebne udarne jedinice za borbu protiv pete kolone, koju su sačinjavali vojna lica – oficiri, podoficiri i drugi predstavnici građanske klase, na riječima vjerni dvoru Karađorđevića, a u stvari okupatoru. Oslobodilačka vojska je tada bila u defanzivi, pa je u obračunu sa petom kolonom bila neselektivna, počinivši i grube, monstruozne radnje, koje ćemo naknadno elaborirati. Autori »Pomenika« su period od 13. jula 1941. do 4. februara 1942. godine prikazali »u kumbulj«, iako ga karakterišu neke vrlo značajne specifičnosti koje su oni svjesno izbjegli, kako bi NOV prikazali kao »zločinačku organizaciju«. Naime, u ovom periodu javljali su se u narodu razni potkazivači koji su, iz koristoljublja i drugih pobuda, dostavljali okupatoru podatke o pojedinim ciljevima koje on treba da gađa ili da pošalje vojsku za njegovo uništavanje. Špijuna je bilo od pamtivijeka u svim sredinama, pa i u Crnoj Gori. Sjetimo se samo špijuna pod austrougarskom okupacijom, koje su crnogorski komiti strogo kažnjavali. Za autore »Pomenika« ti su potkazivači maltene heroji; oni ih stavljaju u istu ravan sa časnim građanima. Kako, na primjer, mogu u »Pomeniku« da bolje tretiraju lica koja su vodila italijanske okupacione snage na paljenje ustaničkih kuća, sječu njihovih šuma, pljačku njihove imovine i vršenje drugih raznih nedjela za šaku okupatorskih para – nego borce za slobodu svoga naroda? Zna se da su u ovom periodu sve ustanike, dok su zajedno s njima ratovali protivu okupatora, otkrivala i ubijala ova lica. Najviše su takvih ubistava baš počinili oni koji su se ranije eksponirali kao četnici. POLEMIKA S AUTORIMA »POMENIKA« Autori »Pomenika« za svakog poginulog četnika kažu dvije ključne neistine: da su se oni priključili četnicima »zbog neslaganja sa komunističkom ideologijom«, odnosno zbog ubistava i »bacanja u jame nevinih ljudi«. Kakva laž! A koliko su tek četnici napravili gnusnih zločina, pa nikome iz njihovih redova nije ni padalo na pamet da zbog toga napusti kvinsliški pokret! A što se tiče tvrđenja da su to činili »zbog neslaganja sa komunističkom ideologijom« odgovor je jednostavan: najveći broj četnika je tokom rata prešao u jedinice NOP, pa su neki činili njegovu rukovodeću okosnicu i u ratu i poslije rata. Dobar primjer za to su i neki autori »Pomenika«. Prema autorima »Pomenika« ispada da nikad ne bi ni došlo do pojave četništva, u cijeloj Jugoslaviji, da nijesu komunisti u Jelenačkoj opštini počinili nekoliko ubistava, što je čista besmislica koja može da posluži samo efemernim političkim ciljevima, tj. da bude prihvaćena od neukih i primitivnih ljudi. Da prvo počnemo od komunista. Od 13-julskog ustanka i oslobođenja Danilovgradskog sreza od okupatora, pa do njegove ponovne opsade, poslije velike kontraofanzive okupatorske vojske u januaru i februaru 1942. godine, gotovo svi budući četnici veoma uspješno su ratovali u sastavu partizanskih jedinica, tj. u organizaciji i pod rukovodstvom KPJ. Tako je to bilo, iako su već tada, u oktobru 1941. i dalje, četnici majora Lašića i Pavla Đurišića, u sastavu okupatorske vojske činili pogrome nad oslobodilačkom vojskom i nedužnim građanima. Zar u bici na Pljevljima, decembra 1941, nije učestvovao znatan broj budućih četnika, boreći se rame uz rame sa komunistima? Jeste. Pa i otac autora »Pomenika«, Drago V. Lakić, učestvovao je u toj bici. Prema kazivanju Đura Čagorovića, komesara bataljona odreda »Bijeli Pavle«, Lakić je na Pljevljima bio među najboljim junacima. U toj bici učestvovali su i Jovo Lazarev Jovović i sin mu Blagoje, iz Kosića, i mnogi drugi koji su se, poslije prelaska Baja Stanišića kod okupatora, opredijelili za njegovu stranu. I Bajo Stanišić je bio član Glavnoga štaba partizanskih odreda za Crnu Goru i Boku. Za cijelo ovo vrijeme komandant Jelenačkog partizanskog bataljona bio je oficir Ivan Minić, koji je komandovao svojim bataljonom u odbrani Taraša, 4. februara 1942. godine (Minić je daljnji ujak autora »Pomenika« Sava D. Lakića). Odmah poslije bitke na Tarašu i »neuspjeha« njegovog bataljona, Minić je odbjegao u jedinice Pavla Đurišića, slijedeći ga do kraja rata. Ako Savo D. Lakić tvrdi da su partizani u Jelenačkoj opštini poubijali i bacili u jame 64 rodoljuba, zašto već tada nije zapitao svoga ujaka Ivana Minića, tadašnjeg glavnokomandujućeg oficira Jelenačke opštine – koliko je (i zašto) njegov bataljon poubijao ljudi? Zašto su se četnici Ivana Minića sklonili kod Pavla Đurišića, tek treba razjasniti. U odbrani Taraša, februara 1942, u sastavu Brajovićke partizanske čete učestvovali su i petorica Jovovića, koje su partizani, poslije odmetanja Baja Stanišića, poubijali kod njihovih kuća ili ih bacili u jame. U toku NOB-a priključiće se partizanskim jedinicama brojni četnici iz Danilovgradskog sreza i čitave Crne Gore. Kakva je, dakle, izmišljotina autora »Pomenika« da četnici nijesu htjeli da ratuju u partizanima zbog neslaganja sa komunističkom ideologijom?! Autori »Pomenika« su izmislili mnoge likvidacije ljudi, koje su partizani poubijali i bacili u jame u Danilovgradskom srezu. Po njima, valjda, oslobodilačka vojska je trebala da se prepusti petoj koloni da ih ona predaje okupatoru, koji bi ih ubijao i deportovao u logore i gasne komore. Partizanske jedinice su se, međutim, odlučno suprotstavile okupatoru i njegovim slugama i u toj borbi zadobile svjetsku slavu. JELENAČKA OPŠTINA U »Pomeniku« Savo D. Lakić kaže sljedeće: »Najveći zločini su se odigrali u opštini jelenačkoj, u kojoj je ubijeno 64 građana, od kojih je 17 bačeno u jame«. Kakva neistina! Da bi ostvarili svoje namjere, autori »Pomenika« su krivotvorili i vlastite podatke, iznešene u samom »Pomeniku«; navodeći jedno a zaključujući drugo, učinili su da je cio »Pomenik« jedna velika laž, i pamflet dakle. Za autore toga pamfleta zločin je boriti se protiv okupatora i njegovih slugu. Početkom septembra 1941. godine bio je formiran Jelenački partizanski bataljon Odreda »Bijeli Pavle«, čiji je komandant bio oficir jugoslovenske vojske Ivan Minić, politički komesar Rade Kovačević, zamjenik komandanta Vlado Raspopović i zamjenik političkog komesara Zarija Škerović. Bataljon je u svom sastavu imao tri čete – Martinićku, Donjopetrušinovićku i Brajovićku. Kako su se najveći zločini dogodili na terenu Brajovićke čete, a pisac ovog teksta potiče iz tog kraja, posebna će se pažnja posvetiti baš ovoj četi i događajima koji su tada postali čuveni na prostoru cijele Crne Gore. Osim toga, pisac ove »hronike«, iako mlad, bio je u neku ruku svjedok tih događaja i rano se počeo baviti istraživanjima ubistava počinjenih u tom periodu u Brajovićima i okolini. (Još kao dijete gledao sam i slušao kada je moja majka Dobrana razmetala malko kačamaka za večeru Branku Ikoviću, tadašnjem komesaru Brajovićke partizanske čete, koji je po naređenju bio dodijeljen našem domaćinstvu na hranu, kao bajagi da smo imali nešto više brašna od drugih. Moj otac Novo, iako star, bio je zakleti borac te čete, pa je Branko sa njim često kod nas dolazio na ručak i večeru. Komesar Iković ju je, sjedeći iznad ognjišta, upitao što to radi. Ona mu je, sakrivajući suze, odgovorila: »Metem ovo malo kačamaka za tebe, a đeci sam zamela skrob sa žućenicom, jer nijesam imala što drugo da im dadem«. Komesar je tada rekao da on neće da jede taj kačamak, da bude privilegovan, već samo ono što je ona dala đeci. Majka mu je dala pjat skroba, pojeo ga je i zatim pošao. Poslije toga moja majka je prozborila kao za sebe: »Dabogda se otrovao od ovog skroba! On je bacio Zekoviće u jamu«. Sve me to duboko dirnulo i zaintrigiralo da istražujem ko je zaista osudio Zekoviće na smrt: Ko ih je odveo i bacio u jamu? Da li je to, zaista, bio Branko Iković, kako se svugda nagađalo i pričalo, pa evo i dan-danji.) BRAJOVIĆKA PARTIZANSKA ČETA I BACANJE U JAME Brajovići su veoma brojno, starosjedilačko bratstvo, čiji korijeni sežu još iz XVI vijeka. Do sredine XIX vijeka mahom su se prezivali Brajovići, a od tada je počela dioba na niža bratstva, kao: Jovovići, Ikovići, Savićevići, Tomkovići, Filipovići, Erakovići, Ivanovići, Jugovići, Điknići, već prema tome koje su porodice poticale od svog neposrednog pretka. Mnoge porodice ili njihovi članovi, iz ovih užih bratstava, zadržali su svoje ranije prezime (Brajović) ili su ga naknadno primale, pa su nastale porodice sa mješovitim prezimenima. U njima se neki članovi prezivaju Brajovići, a neki, recimo, Jovovići, Ikovići itd. Ali, sva ova niža bratstva pripadaju jednom velikom bratstvu Brajović. Danas Brajovića ima mnogo u rasijanju, znatno više nego u matičnoj postojbini. Pleme Brajovići se (sa selima: Gostilje Brajovićko, Laće, Kološinovići, Luke, Jelenak, Sige, Kruščica, i selom Kosić, koje je, iako naseljeno Brajovićima, odvojeno od ovih sela rijekom Zetom) cijelim svojim uskim pojasom, oko 12 kilometara, graniči se sa plemenom Martinići, koje je znatno brojnije. Stoga su ova dva plemena prirodno, u svim ratovima imali zajedničku ratnu jedinicu - bataljon ili četu. Tako su partizani imali partizanski bataljon, a četnici su imali četnički bataljon; partizani svoju partizansku četu, a četnici - Brajovićku četničku četu, u okviru Martinićko-brajovićkog bataljona. U okviru Jelenačkog partizanskog bataljona, kojim je komandovao Ivan Minić, početkom septembra 1941, formirana je Brajovićka partizanska četa, čija je komanda bila u selu Luke, u kući Dragutina Filipovića, dakle u neposrednoj blizini kuće pobijenih Jovovića (Zekovića, po đedu Zeku). Komandir Čete je bio Vuko Jovović, a komesar Vojislav Savićević. Komandir prvoga voda bio je Petar Spasojev Brajović, sada general major u penziji, komandir drugoga voda - Ljubomir Savov Jovović, svršeni maturant Državne trgovačke akademije u Podgorici i rezervni poručnik Jugoslovenske vojske, a komandir Gostiljskog voda bio je Marinko Iković, seljak iz Gostilja. Gostiljski vod ove čete, pod komandom Marinka Ikovića, nije nikada dolazio u komandu Čete, niti je skoro nikada vodio borbu u njenom sastavu. Jedan od razloga za ovo bila je udaljenost komande voda od sjedišta komande čete (oko 2 sata), zbog planinske odsječenosti. Vuko Jovović, iako zvanični komandir čete, nije nikada rukovodio ovom četom, pogotovo ne u njenoj komandi u Lukama, usljed čega ga je zamjenjivao Petar Brajović, bivši podoficir. Petar je, u stvari, od tada i slovio kao komandir Brajovićke partizanske čete, jer je na njegovo mjesto za komandira Jelenačkoga voda postavljen Vukašin-Vuko Brajović, takođe bivši podoficir. Brajovićka partizanska četa Brajovićka partizanska četa brojala je između 50 i 60 boraca, katkad više ili manje, već u zavisnosti od razvoja događaja. Borci ove čete polagali su zakletvu pred svojim komandirom, iako u njoj nije bilo ni jednog člana KPJ, sa izuzećem voda gostiljskoga koji, kao što je već rečeno, nije nikad ratovao u njenom sastavu. Čak ni njeni komandir i komesar nijesu bili članovi KPJ. U četi je bio elitni dio Brajovića i zadugo nije bilo podjele na četnike i partizane - sve do odmetništva Baja Stanišića kod okupatora. Pri odstupanju partizana za Bosnu, aprila 1942. godine, znatan broj boraca ove čete priješao je na stranu tek formirane četničke Brajovićke čete, pa kad su se partizani konačno vratili iz Bosne mnogi su iz Brajovićke četničke čete prelazili u partizane, što se počesto događalo i u drugim krajevima Crne Gore. Teško se tada bilo snaći kuda da ideš, rizikujući i sebe i svoju porodicu. Ali, ipak, kod većine je osnovno opredjeljenje bilo za borbu protivu okupatora, a ne za služenje okupatoru, kako su to činili najekstremniji četnički elementi. Brajovićka četa držala je u blokadi Danilovgrad sa jugoistočnog pravca. Povremeno je vodila uspješne borbe sa Italijanima na Tarašu, Garču i u drugim mjestima. Četa je držala dio komunikacije Danilovgrad – Sekulići – Martinići, gdje okupator nije mogao da saobraća, osim kada je prodirao s jačim snagama. Četa je na tom pravcu rušila telegrafsko-telefonske stubove i prokopavala neke djelove druma. Četa je na svoj način razvijala kulturno-zabavni život za građane tog kraja, priređivale zabave, recitacije i pojedine manje skečeve, za što je bio zadužen Dragutin Filipović. POGIBIJA BRAJOVIĆA Pri četi je organizovana i pionirska četa, čiji je komandir bio Svetozar Savov Jovović, đak, (poslije rata kapetan prve klase), a komesar Miodrag Novakov Brajović, takođe đak (poslije rata pukovnik JNA). U toj četi bio je najaktivniji pionir Ljubo Petrov Brajović, kojega je, prilikom odstupnice, odveo sa sobom otac za Zidani most, gdje je i poginuo. Pionirska četa je bila od velike pomoći: nošenje pisama, branje drva, kurirski poslovi, snabdijevanje i dr. U partizanskoj četi je vladao duh drugarstva i solidarnosti, što je prenošeno i na građane toga kraja. Sve je to teklo uglavnom lijepo do onog kobnog dana kada je Bajo Stanišić, februara 1942, pošao u otvorenu izdaju. (Rana pojava četnika Pavla Đurišića i majora Lašića, oktobra 1941, nije imala bitnijeg uticaja na političku diferencijaciju u Brajovićkom kraju). Od Brajovića je u II svjetskom ratu poginulo 176 osoba: 78 u četnicima ili 44,3 odsto, a 98 u NOP ili 51,2 odsto, dok su 8 ili 4,5 odsto ubili partizani i bacili u jame u tzv. lijevim skretanjima. U okviru Brajovića najviše je poginulo Jovovića – 66 ili 37,5 odsto od ukupnog broja. Od ovog broja 28 njih poginulo je u četnicima, a 31 u partizanima, dok su partizani sedam Jovovića ubili i bacili u jame. Navedeni podaci pokazuju kakvu je podjelu u narodu napravio velikosrpski nacionalizam i šovinizam oličen u Baju Stanišiću koji se. U pedesetogodišnjem periodu postojanja Titove Jugoslavije (SFRJ) ove rane su bile gotovo zacijeljene. Malo ih je ko potencirao sve do danas, kada te »iste snage«, oličene u mitropolitu Amfilohiju i autorima »Pomenika«, ponovo oživljavaju podjele po istim šavovima, kao što je to bilo 1918. i 1989. godine. JOVOVIĆI NEZADOVOLJNI, ALI DOSTOJANSTVENI Nedaleko od komande čete (50 metara) živjela je porodica Đura Zekova Jovovića i njegovog brata Jovana. To su porodice koje su uživale veliki ugled, ne samo u plemenu Brajovića nego i znatno šire. Porodice ljudi i junaka dostojanstvenih i odvažnih, a za ondašnje prilike i porodice sjajnih crnogorskih intelektualaca. To su ljudi koji su gorjeli, a nijesu tinjali, kako ih je predstavio u svojim tekstovima Aleksa M. Brajović. Mnogi od njih su išli na zaradu u Južnu Ameriku, ali su se po ulasku Crne Gore u rat sa Austro-Ugarskom (1914), vratili u otadžbinu da brane njenu slobodu. Đuro Zekov Jovović bio je ljuti ratnik u svim ratovima, balkanskim i I svjetskom ratu, prkosni i neustrašivi komita za vrijeme austrougarske okupacije, čovjek kadar stići i uteći i na strašnom mjestu postojati. Pričalo se tada da Đuro nije bio predviđen za ubistvo, ali su se ubice i presuditelji od njega toliko bojali da ga ne bi ni po kakvu cijenu ostavili živa. Sa ženom Krstinjom imao je pet sinova, od kojih su dvojica – Zarija i Luka poginuli u I svjetskom ratu. Tri sina su mu pobili partizani u II svjetskom ratu Nikolu, Šćepana i Toka, od kojih su dvojicu, Šćepana i Toka, zajedno sa Đurom i snahom Danicom, bacili partizani u zloglasnu Kečinu jamu, koja se nalazi između Kopilja i Gostilja. Sina mu Nikolu sa ženom ubili su u krevetu, u njihovoj kući. Porodica Zekovića, najbrojnija među bratstvom Jovovića, bila je veoma napredna i cijenjena između dva svjetska rata. Pavle Jovanov Jovović, advokat, bio je jedan od uglednih crnogorskih intelektualaca. Na listi opozicije (1938) pobijedio je jerezovskog kandidata Mihaila Boškovića, što je kasnije imalo značajnog uticaja na razvoj naprednog pokreta u Danilovgradskom srezu. Pavle i uža porodica Zekovića okupljali su tada oko sebe »napredne snage« u Danilovgradskom srezu koje su tom prilikom glasale za listu opozicije, uključujući i tadašnjeg komunističkog kandidata Slobodana Marušića. Radoslav-Puco Vidakov Jovović, divni i sjajni beogradski student, došao je uoči Ustanka da pomogne svoj kraj. Poginuo je u NOP, s velikom ranom u duši što su mu neki »nepoznati zli ljudi«, izvlačeći mu iz puške udarnu iglu, istrgli ispred njega stričeve, đeda i strinu, i odveli ih i bacili u zloglasnu Kečinu jamu. I pored tako svirepog ubistva, on je prikupio snage da istraje u borbi protiv okupatora i njihovih domaćih saradnika, ostajući tako na vječnoj straži slobode. ZBOR NA LEKETUŠI Noću, uoči Trinaestojulskog ustanka 1941, u organizaciji napredne omladine održan je zbor u selu Luke, u mjestu zvanom Leketuša, radi formiranja Brajovićke ustaničke čete i priprema za sjutrašnji napad. Na ovaj zbor su došli i Jovovići, na čelu s najstarijim bratom Nikolom. Pošto Brajovići tada nijesu imali ni jednog člana KPJ, na ovom sastanku je u ime partije govorio Savo M. Žarić, iz dotičnog sela Bobulje, student Beogradskog univerziteta. Bio je to dobar i pametan čovjek, savjestan i tolerantan. Na tom je zboru izvršen raspored ustanika za sjutrašnju borbu. Za komandira ustaničke čete izabran je Tiodor Ivanović, kapetan crnogorske vojske, a potom i vojske Kraljevine Jugoslavije. Uočivši da ovaj zbor vode komunisti, ispred Jovovića se javio njihov najstariji brat Nikola i rekao »da oni ne žele dalje da prisustvuju zboru iz razloga što ga vode komunisti«. Toga trenutka Jovovići su napustili ovaj zbor. U polasku Žarić im je rekao: »Ko nije protiv nas, taj je s nama«. Sjutridan je glasno govoreno kako su Zekovići napustili ovaj zbor sa prizvucima neke zle slutnje. Međutim, Zekovići su prije ovih reagovanja, već ujutro uzeli svoje oružje i priključili se brajovićkim ustanicima u Trinaestojulskom ustanku. Bili su hrabri i dostojanstveni. Ali, tada Zekovići nijesu ni u primisli mogli da naslute do čega ih može dovesti sinoćnji postupak, koji su oni smatrali normalnim. Ovdje treba reći da su Zekovići bili »jačica« Jovovića, isto kao što su Jovovići bili jačica Brajovića, pa Zekovićima možda nije bilo pravo što su oni, pri odabiranju rukovodstva ustaničke čete, bili u neku ruku zaobiđeni. Poslije italijanske kontraofanzive (22. jula) i slamanja ustanka Zekovići su sa svojim porodicama izbjegli u planinske krajeve, sklanjajući se od okupatorske odmazde, kao i svi drugi građani iz Bjelopavlićke ravnice. Kao da je zaboravljen njihov istup uoči Trinaestojulskog ustanka, u kome su Zekovići uzeli vidnog učešća. Međutim, kada je početkom septembra 1941. godine formirana Brajovićka partizanska četa, sa sjedištem u selu Luke (kuća Dragutina Filipovića, udaljena oko 60 metara od kuće Zekovića), Zekovići nijesu ušli u sastav ove čete, ali su povremeno dolazili u njeno sjedište i bili raspoređivani u patrole i straže, i na obezbjeđenje komunikacija prema Danilovgradu. Toko, njihov mlađi brat, činio je to češće od ostalih. Italijani su bili sve više i više stješnjavani u uži rejon Danilovgrada. Bojali su se od iznenadnih napada, pa su po svu noć pucali iz pušaka i puškomitraljeza - da bi rastjerali svoj strah. Preko određenih potkazivača (koje »Pomenik« smatra herojima) gađali su pojedine ciljeve i kuće u kojima su boravile ustaničke jedinice. Prva kuća koju su Italijani pogodili granatom u Brajovićima bila je kuća Đura Zekova Jovovića. Sreća što tada u njoj nije bilo nikoga, a kuća je značajno stradala. PRVE ŽRTVE U Jelenačkoj opštini su se u ovom periodu dogodile prve pogibije od strane komandanta partizanskog bataljona, kapetana I klase Ivana Minića. Prva žrtva bio je Gavro Drekalov Lakić, iz Podglavica – Martinići: ubijen je 19, avgusta. Gavro je bio radnik u Americi, ali se kao patriota vraća u zavičaj da bi Crnu Goru pomagao u balkanskim ratovima. U I svjetskom ratu je ranjen, i kao ratni vojni invalid je stekao uzornu porodicu: pet sinova i dvije kćeri. Sa svoja tri poodrasla sina Gavro je učestvovao u Trinaestojulskom ustanku. Prema kazivanju »Pomenika« (izvor: knjiga Ratka Radovića) Gavro je ubijen na osnovu odluke Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak zato što je, navodno »potkazao« italijanskom okupatoru ustanike sela Podglavica. Nije se tada istraživalo ni sudilo da li je Gavro zaista počinio ovo djelo. Tada je bila dovoljna riječ nekoga uticajnog partizanskog vođe, ili lična mržnja, pa da čovjeku padne glava. Surova su to bila vremena. Gavrovo ubistvo bilo je prvo ubistvo u Crnoj Gori. Prema »Pomeniku« (R. Radović), kod Gavra je pronađen spisak sa novim imenima, koji je, navodno, trebalo predati italijanskom okupatoru sa novim imenima. Kasnije je, prema kazivanjima nekih martinićkih prvoboraca, »utvrđeno« da je taj spisak pisao Mato Milovanov Radović, zemljoradnik iz Martinića, pa su jedinice Ivana Minića i njega ubile u novembru 1941. godine. Štab Martinićko-brajovićkog partizanskog bataljona Odreda »Bijeli Pavle« nalazio se sa svojim sjedištem u Martinićima. Komandant ovog bataljona je Ivan Minić, kapetan I klase bivše jugoslovenske vojske, a njegove udarne čete i vodovi su bespogovorno izvršavali sve borbene zadatke, pa i one vezane za likvidacije. Za cijelo vrijeme likvidacija u Jelenačkoj opštini, uključujući i bacanja u jame, Ivan je bio komandant ovog bataljona, sve do aprila 1942. kada se, iz još uvijek nepoznatih razloga, bjekstvom priključio ratnom zločincu Pavlu Đurišiću. Ove su jedinice, 23. septembra 1941, ubile Gorčina Nova Stojovića, iz Martinića, što je u svakom slučaju bio pogrešan potez, ne toliko zbog »grešaka« koje je eventualno Gorčin imao na svojoj duši, koliko zbog njegove brojne porodice. Novo Jokičin Stojović, otac Gorčinov, ugledni seljak iz Martinića, imao je sedam za borbu stasalih sinova, sa kojima je učestvovao u 13-julskom ustanku. Poslije Gorčinovog ubistva Novo se, sa preostalih 6 sinova, priključio četnicima da bi, kako su govorili, osvetili Gorčina. Svi su oni poginuli u četničkim jedinicama, tako da je zauvijek ugašeno Novovo ognjište. Tu se nije gledalo na ideologiju – komunističku ili četničku, već samo na onaj crnogorski inat – da osvete svoga sina i brata Gorčina. Početak »lijevih skretanja« Prema kazivanju partizanskih boraca toga kraja, Nova Stojovića sa sinovima nije bilo teško ubijediti da ratuje na strani NOP, samo da nijesu ubili njegovog sina i njihovog brata Gorčina. Ubila ga je »nevidljiva ruka« iz bataljona Ivana Minića, kojemu su Stojovići bili spremni da pristupe u svako vrijeme, samo da je u partizanskim jedinicama bilo malo više sluha za rad na pridobijanju ljudi za rat protivu okupatora. Sigurno da je na djelu bio đilasovski boljševizam i jednoumlje, a možda i djelo pripadnika pete kolone, kojih je tada bilo u bataljonu Ivana Minića. Važno je istaći da, osim navedena tri ubistva, na teritoriji Jelenačke opštine, nije bilo više ubistava od strane partizana, sve dok Bajo Stanišić i Ivan Minić nijesu prišli okupatoru, februara 1942. Otkuda, onda, autorima »Pomenika« podaci da je u Jelenačkoj opštini u to vrijeme »ubijeno i bačeno u jame 64 nedužna građanina«? Kome te grube neistine i podmetanja koriste i za koje ciljeve? Takva podmetanja ne koriste ni brojnim srodnicima nedužnih i zavedenih građana, upisanih u »Pomeniku«. Naprotiv, one će najviše štetiti njihovim potomcima. Koliko puta treba ponavljati da je odmetanjem Baja Stanišića na stranu okupatora zabijen nož u leđa NOV. Dvije partizanske čete Pavkovićkog bataljona napustile su položaje za odbranu Taraša i priključile se Baju. U pozadini NOV su nicale grupe pete kolone i dezerterstva, pa su partizanske jedinice morale da prihvataju borbu i sa okupatorom i sa onima koje je okupator naoružavao, opremao i hranio za juriš na izgladnjele i iznemogle borce NOV. Konačno su petokolonaši i okupatorske snage slomili NOV, istjerali je iz Crne Gore, uz velike pogibije i masakre, aprila 1942. godine. U tim pogibijama autori »Pomenika« prebrojavaju samo poginule na strani okupatora (petokolonaše), a oslobodilačke snage označavaju kao – teroriste! Groteskno, zar ne?! LIKVIDACIJA (I) KOMUNISTA Sredinom novembra 1941. godine, od strane partizana u Vražegrmcima je ubijen Slobodan Marušić, kandidat KPJ na listi Radničko-seljačke strane na parlamentarnim izborima 1938. godine, i Aleksa Pavićević iz Slapa, ranije sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru. »Narodna Borba«, organ Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak, u prvom broju, (15. septembra 1941) objavila je članak o aktivnosti partizanskih elemenata. U članku se piše o Marušiću, Pavićeviću i Milovanu Anđelijiću kao o tobožnjim »velikim apostolima komunizma na riječima« a »u stvari, o narodnim izdajnicima na djelu«. Ističe se da ih pred narodnim masama treba raskrinkati kao narodne izdajice i sluge okupatora. Po svoj prilici taj je članak napisao Milovan Đilas, koji je tih dana povučen u CK KPJ (u Užicama) kao krivac za tzv. lijeva skretanja u Crnoj Gori. Želio je možda da sebe što bolje opravda za greške o lijevim skretanjima, ali kasnije Đilas u svojim memoarima svu odgovornost za ubistvo ovih vrsnih ljudi i intelektualaca prebacuje na druge ondašnje partijske funkcionere. Ubistvo Slobodana Marušića i Alekse Pavićevića ostavilo je krupne političke posljedice, ne samo u Danilovgradskom srezu, nego i daleko šire. Sada su se počeli pribojavati i drugi partijski funkcioneri - može li se i njima dogoditi da budu ubijeni bez suđenja i bez prava na odbranu. Podozrenja je bilo dosta, ali su se događaji tada dramatično nizali, pa je trebalo ići dalje, kako se ne bi usporila borba protiv okupatora. Ovim likvidacijama stvarani su od prijatelja neprijatelji NOP; sinovi, braća i bližnja rodbina ubijenih sa nepovjerenjem su gledali na partizane i njihovu borbu. Ali, zahvaljujući tome što su takva ubistva u Danilovgradskom srezu, i još nekim crnogorskim krajevima, bila relativno rijetka pojava, nijesu imala šireg odjeka u NOP Jugoslavije. To je, izgleda, bila naša specifičnost, koju danas obilato koriste autori »Pomenika« s namjerom da kompromituju cjelokupnu antifašističku borbu naroda Jugoslavije. PREPRIČAVANJA I NAGAĐANJA Ubistva u Martinićima (Gavra Lakića, Gorčina Stojovića i Mata Radovića) uznemirila su Brajoviće. Radilo se o uglednim i čestitim porodicama, a sada ih evo sačekuje i ubija neka nevidljiva ruka, kao da ih noć popije, bez suđenja i bez obrazloženja. Mnogi su se plašili da i njih ne zadesi slična sudbina. Počeli su da funkcionišu narodnooslobodilački odbori koji su davali »obrazloženja« - da su oni bili špijuni, ali se to teško prihvatalo u narodu. Međutim, kako je vrijeme proticalo a novih ubistava nije bilo, sve više su se strasti smirivale i nije dolazilo do bitnijih devijacija. Jedna grupa mladih boraca iz Brajovićke čete pošla je krajem novembra ka Pljevljima, tako da je smanjen njen brojni sastav. On je nadomješten pretežno starijim ljudima, ali iskusnijim i vičnijim ratovanjima. I Zekovići su povremeno, po potrebi, dolazili u komandu čete radi obavljanja određenih zadataka. Poslije ubistva Zekovića, naročito poslije okončanja rata, prepričavalo se kako se Nikola, najstariji brat, navodno povezivao sa bratom od tetke Bogdanom Pavićevićem, na Slapu, koji je bio bliski saradnik Baja Stanišića. Bogdan je, inače, bio načelnik odjeljenja za unutrašnje poslove Zetske banovine. Prema ovim pričama Bogdan je slao Nikoli pisma, koja je kucao i otpremao njegov lični sekretar. To lice je bilo u vezi sa partizanskim štabom na Gostilju, pa je original pisma slao Nikoli, a kopiju štabu na Gostilje, na osnovu čega je štab donio odluku o likvidaciji Zekovića. Ovakve priče nemaju nikakvog utemeljenja, nijesu zasnovane na činjenicama, što su potvrdili istraživači koji su se bavili ovom problematikom. DRAŽIN POKLISAR Drugu je priču piscu ovih redova ispričao Marko Jovović, tadašnji komandant mjesta u Kosiću kod Danilovgrada. Prema toj priči, Marko je uoči samog ubistva Zekovića uputio povjerljivog čovjeka kod Nikole Jovovića na Osojnik (zaselak Brajovića) da mu saopšti da oni, Zekovići, u čemu se nađu, hitno bježe u »blok« - kod Italijana. U protivnom, partizani će ih ubrzo poubijati. Nikola je sve to sa indignacijom odbio, ističući da oni nemaju od koga da se boje, jer nijesu ništa krivi, te da je bolje da izgube i glavu, nego da bježe kod okupatora. Jednu priču ispričao je piscu ovog feljtona Branko Krstov Jovović, tadašnji politički komesar Udarnog bataljona za borbu protiv pete kolone. Prema toj priči, partizani su u Morači uhvatili izvjesnog poklisara Draže Mihailovića, koji je nosio neke papire Baju Stanišiću na Kujavi. Na tom spisku je, po Brankovom kazivanju, bilo 70 pripadnika pokreta Baja Stanišića, uglavnom sa lijeve strane Zete. Na tom spisku su bili i Zekovići, kao i druga lica iz Brajovića koja su poubijali partizani. Pošto je tog Dražinog poklisara Branko lično saslušao, ta osoba je strijeljana, a spisak dostavljen njegovom Udarnom bataljonu na »izvršenje«. Kazivanje Branka Jovovića nije ubjedljivo s obzirom da je prethodno izjavljivao da ništa ne zna o pogibiji i bacanju u jamu svog ujaka, kapetana Tiodora Ivanovića. Niko od poslijeratnih istraživača tog zločina nije naišao na trag priče koju je lansirao Branko Jovović. Međutim, najčešće pominjana ličnost kao presuditelj i izvršitelj ovih zločina je Branko P. Iković iz Gostilja, koji je tada bio komesar Brajovićke partizanske čete. Uža i šira porodica Zekovića smatrala je, i danas smatra, da je za ubistvo i bacanje u jamu njihovih najmilijih ključna ličnost bio baš Branko Iković. Mahom svi preživjeli borci ove čete su proturali priče da je Branko jedino kriv za krvavu dramu koja se dogodila tog kobnog dana sa porodicom Đura Zekova Jovovića i još nekim zločinima koje su partizani počinili u Brajovićkom kraju. Osim toga, kod građana ovog kraja se od samog početka do današnjih dana uvriježilo mišljenje da je Branko, zaista, glavni vinovnik svih tih zločina, pa se i danas odnose prema njemu kao prema zločincu. Međutim, osim priča, ne postoje materijalni dokazi da je ta djela izvršio Branko Iković. Stoga ćemo ovdje prezentirati nekoliko poznatih činjenica koje drugačije prikazuju dramu Jovovića, uključujući i slučaj Branka Ikovića. Branko je u ratu živio kratko. Došao je krajem 1941. godine za komesara Brajovićke partizanske čete, a poginuo je početkom aprila 1942, dakle poslije nepuna četiri mjeseca. Nema nikoga, čak ni bližnju rodbinu, pa se podaci o njemu daju proizvoljno i po sjećanju. Da nije bilo tih zločina ne bi se znalo ni da je postojao. Četnici su zabranili da se on sahrani u sjen crkovni. Teško je bilo tražiti prave krivce za zločine, nije se ni smjelo, pa je svima bilo najlakše reći da je Branko Iković za sve kriv. Neki borci su sakrivali svoje zločine preko Branka, zato što njega nema ko da zastupa. Uz to, bio je i kratkovid, zbog čega je rijetko nosio pušku. ENIGMA TARAŠ Joveta Bobičić, pukovnik u penziji, u knjizi »Treći bataljon Četvrte proleterske crnogorske brigade (Zbornik sjećanja)«, smatra da je Bajo Stanišić »imao velikog udjela u slučaju Taraš«, što se može zaključiti iz sljedećih navoda: »... Zato je trebalo ovim četničkim organizatorima da pomoću Italijana stvore neko uporište vojničko na lijevoj obali Zete, pa su u tu svrhu dali zadatak Nikoli Jovoviću da omogući zauzimanje Taraša, odakle bi se kasnije širili, a Taraš je brdo koje dominira čitavom ravnicom u dolini Zete, na lijevoj obali. Nikola Jovović je pripadao vodu Brajovićke čete iz Donjih Brajovića i zahvaljujući Nikolinoj izdaji i njegovom uticaju na jedan dio boraca ovog voda, Italijanima je uspjelo da ujutru, 4. februara, kada su na obezbjeđenju, tj. na položaju Taraš, bili borci pomenutog voda, izađu neprimjetno i iznenade ove i vrlo ih lako zbace s Taraša, što im je omogućilo da se brzo učvrste na vrhu zvanom Ljiljak.« »... To se ima pripisati izdajničkom djelovanju pete kolone i četničke bande Baja Stanišića koja je prvo otvorila neprijatelju front kod Taraša, zatim dalje, što je djelovalo demorališuće na partizane i narod...« »... Bjelopavlićki partizani su ranije dva puta odbili napad Italijana na Taraš. Treći napad je uspio bez borbe, jer je četnik Bajo Stanišić sa svojim četnicima pustio okupatora na Taraš...« »... Kao posljedica ovog izdajničkog rada pala je u ruke neprijatelju važna pozicija (brdo Taraš) koju smo mi držali i koja dominira Danilovgradom....« Navedeni tekst Jovete Bobičića preuzet je u cjelini iz Vojno-istorijskog instituta u Beogradu, koji je »dokumentovalo« anonimno lice, zbog čega se od strane istoričara i analitičara smatra nevjerodostojnim. RADOSLAV-PUCO JOVOVIĆ Radoslav - Puco Vidakov Jovović rođen je 1922. godine u selu Luke, kod Danilovgrada. Bio je student agronomije i pripadao je Skojevskoj naprednoj omladini. Momačka delija i čovjek široke kulture. Milina ga je bila i pogledati. Učestvovao je u mnogim bitkama i bojevima, a između ostalog bio je i u bici na Pljevljima. Bio je komesar čete u Četvrtoj crnogorskoj proleterskoj brigadi sa kojom je uspješno izvodio mnoge borbene akcije. Poginuo je avgusta 1943. godine, u Šehovićima, u borbi protiv ustaša i Njemaca. A kakvu su mu tek gnusnu podvalu napravili autori »Pomenika«, tvrdeći da su Puco i grupa brajovićkih boraca odveli njegove stričeve i đeda Đura svezane žicom iz kuće i bacili ih u Kečinu jamu. To mogu da izmisle samo ljudi niskih pobuda, bez imalo stida i srama, što će se vidjeti iz nastavka ovog teksta. Kako je palo brdo Taraš Moramo se, ipak, vratiti na pad Taraša, brda koje je strategijski ključno za odbranu Danilovgrada i kontrolu komunikacija Podgorica – Danilovgrad – Nikšić. I ne zbog samo toga. Važno je doći do potpunijeg saznanja kolika je uloga pete kolone u padu Taraša, odnosno da li se u njegovom padu kriju uzroci gnusne pogibije porodice Đura Zekova Jovovića. Sva dosadašnja nagađanja, odnosno prepričavanja, bez materijalnih dokaza su samo tračevi, koji ničemu ne vode, što sve ide na uštrb ove dostojanstvene porodice. A dosta je bilo nevinih pogibija i krvi koje su prouzrokovali takvi tračevi. (I danas mitropolit Amfilohije sa svojim kapelanima traži svježu krv među Brajovićima. On kopa po našim ranama samo zbog toga da bi nas ponovo zavadio, što nije saglasno sa njegovim duhovnim dužnostima). IZOSTALO RASVJETLJAVANJE Na žalost, preživjeli akteri ovih događaja nerado su se poslije rata upuštali u rasvjetljavanje ovog zločina, osim u slučajevima kad je bila u pitanju njihova lična odbrana ili prestiž. Zato o gnusnom ubistvu Zekovića postoji veoma oskudna dokumentacija, osim ona koja se formirala u raspravama oko pada Taraša. Koristeći se informacijom anonimnog autora, Vojno-istorijski institut JNA u Beogradu upisao je svojevremeno u svoju kartoteku za istorijat razvitka i borbe Jelenačkog partizanskog bataljona odreda »Bijeli Pavle« - zabilješku po kojoj je za pad Taraša, 4. februara 1942, kriva izdaja Jovovića, s Nikolom na čelu. Podacima iz ove kartoteke počeli su naveliko da se koriste razni autori koji su pisali o događajima iz tog perioda. Tako su Joveta Bobičić, akter taraških borbi i poznati publicista iz oblasti NOB-a Batrić Jovanović, u svojim publikacijama objavili ovu »izdaju«, markirajući je i imenom i prezimenom. Otada se Petar S. Brajović, general-major u penziji i tadašnji komandir Jelenačke udarne čete, angažovao da pobije ovu tvrdnju. Mučilo ga je kako to da se takva laž dogodi četi kojom je on nekada rukovodio i s njom toliko vremena uspješno ratovao. Posjećivao je i okupljao preživjele borce da ih mobiliše za stvaranje novog dokumenta kojim bi se zamijenio onaj »izvještaj« anonimnog autora. Za prvo reagovanje Brajović je angažovao Ratka Radovića, general-majora iz Martinića, Radisava P. Brajovića, pukovnika u penziji iz Jelenka i Bogdana-Boću Brajovića, potpukovnika u penziji iz Jelenka (svi borci tadašnje Brajovićke čete), da napišu zajedničko pismo Joveti Bobičiću o neslaganju s njegovim pisanjem. U pismu koje su objavili u »Pobjedi« od 23. XII 1986, ističu: »Nije tačna tvrdnja u tom tekstu da je Nikola Jovović bio noću trećega na četvrti i četvrtoga februara 1942. godine, u drugom vodu Brajovićke partizanske čete na položajima na sektoru Taraša, već je bio kod svoje kuće u selu Osojnik. Prema tome, ne stoji tvrdnja, navedena u ovim tekstovima, da je mogao da izvrši ma kakav uticaj na borce ovog voda«. Tvrdnja grupe visokih vojnih rukovodilaca da Jovovići nijesu toga dana bili na položajima Taraša, već da su se nalazili kod svoje kuće, nije tačna jer je opštepoznato da su oni faktički bili toga datuma na položajima Taraša u sastavu drugoga voda Brajovićke čete. Prosto nije poznato što su htjeli time da kažu ovi ugledni ljudi i revolucionari iz našega kraja. Možda im je bilo stalo da »skinu sramotu« sa Brajovićke čete i da istovremeno dokažu da Jovovići nijesu zbog toga ubijeni i bačeni u jamu. Ali time se ni jedno ni drugo ne postiže – jedna se neistina zamjenjuje drugom neistinom. IZBLIJEDJELA SJEĆANJA U odgovoru na pismo grupe vojnopolitičkih rukovodilaca, na čelu sa Petrom S. Brajovićem, oglasio se pukovnik Joveta Bobičić (»Pobjeda« od 13. I 1987) koji, između ostalog, kaže: »U vezi tvrdnje Ratka Radovića i pomenutih drugova da Nikola Jovović nije bio noću treći na četvrti i četvrtog februara na položaju Taraš u sastavu drugoga voda Brajovićke čete, zaista, poslije 45 godina ne bih mogao ništa da kažem, jer mi je to nepoznato. Takođe mi je nepoznato što su Nikola Jovović i još sedam tadašnjih pripadnika Brajovićke čete kažnjeni smrću i strijeljani od strane partizanske vlasti i to svi u toku februara 1942. godine, poslije pada Taraša. To mi je jedino poznato iz dokumenata Vojno-istorijskog instituta Beograd«. Ali se Petar odgovorom Bobičića ne zadovoljava. U jednom pismu koje šalje Vukoti Radoviću (muzejska dokumentacija) krajem 1987. godine, Petar piše da je bio na razgovoru sa Jovetom Bobičićem i da mu je tom prilikom citirao stav Vukašina-Vuka Brajovića (koji je bio komesar drugoga voda u vrijeme napada na Taraš) u vezi sa pisanjem Bobičića: »Duboko sam ubijeđen da ne odražavaju istinu tog ratnog trenutka, već su navodi, iz toga navedenoga materijala, najblaže rečeno, formulisani sa adekvatnim tendencijama, a iznad svega to su neuvjerljivi navodi...« Ove Vukove konstatacije su »apsolutno« tačne – piše Petar Vukoti. U istom pismu Petar se žali Vukoti kako mu je Joveta Bobičić tog istog trenutka citirao Vukov stav u kojemu se on »u potpunosti slaže sa mojim navodima po ovom pitanju, te da sam mu ja (Petar), tom prilikom, rekao da nije red da sada ovdje citiramo Vuka mrtvoga«. U istom pismu Petar piše Vukoti kako članci Jovete Bobičića i Batrića Jovanovića »ne odgovaraju istorijskim činjenicama«. »Tamo Batrić na osnovu tih bilježaka piše da su Nikola i Toko izdali položaje drugog voda Brajovićke čete na Tarašu, a što ne odgovara činjenicama. Nikola i Toko su prema izjavi Mihaila Savića Tomkovića, koji su isto stanovali u Osojniku, vidjeli da su Nikola i Toko bili stalno na Osojniku i nijesu dolazili u četu, a ovo tvrde i ostali borci iz naših četa« - zaključuje. Koristeći se podacima »anonimnog« autora, Batrić Jovanović je u svojoj knjizi: »Crna Gora u NOR i socijalističkoj revoluciji« napisao: »Italijani su krajem januara, zahvaljujući četnicima, bez borbe posjeli brdo Taraš koje dominira ravnicom na lijevoj obali Zete, u rejonu Danilovgrada. Prikriveni četnici, Toko i Nikola Jovović, povezali su se, vjerovatno u sporazumu sa Bajom Stanišićem sa italijanskom komandom u Danilovgradu i omogućili njenim jedinicama da bez borbe posjednu Taraš, i to baš u trenutku kada je trebalo da ga posjedne jedan vod Brajovićke čete, u kome su dotad i oni bili. Italijani su odmah postavili topove na Taraš i počeli svakodnevno da djejstvuju vatrom po selima Pavkovićke i Jelenačke opštine, što je unosilo demoralizaciju kod seljaka. To je ustvari bila italijanska priprema za akciju Baja Stanišića među seljacima koji su pripadali partizanskim jedinicama. Padom Taraša, čitav Jelenački bataljon orijentisan je prema jugu, da bi branio selo sjeverno od Danilovgrada i u širem rejonu Taraša«. SVJEDOCI DOGAĐAJA Hendikepiranu Brajovićku četu preuzeo je zamjenik komandira Ljubomir-Ljubo Savov Jovović, dok je Branko Iković i dalje vršio komesarsku dužnost. Četu su popunjavali stariji ljudi i oni koji su u nju povremeno dolazili i priticali u pomoć, uglavnom za patroliranja i stražarenja, pa je gotovo svedena na terensku četu. U slučajevima kada se bolje konsolidovala, vodila je i neke borbene akcije, kao što je ona u odbrani Taraša. BRAJOVIĆKA ČETA Novoimenovani komandir Brajovićke čete Ljubomir - Ljubo Savov Jovović, svršeni maturant Državne trgovačke akademije u Podgorici i rezervni poručnik jugoslovenske (kraljevske) vojske, bio je od početka formiranja ove čete komandir njenoga voda, čime je stekao značajno iskustvo, a u bici za odbranu Taraša pokazao se kao dobar starješina i lični junak. U toj bici Ljubo je ranjen. Osim toga Ljubo je važio kao dobar i primjeran intelektualac, sa kulturnim manirima, blag i odmjeren, ali odlučan i energičan u borbi protiv okupatora. Njegov stameni ljudski sklop nije odavao lik pakosnog čovjeka, zbog čega nije ni bio angažovan za ubistva »petokolonaša«, iako je on, na božju pravdu, to platio svojom glavom. Selo Laće, sa zaseocima Osojnik i Tvrdani, gdje su Zekovići bili izbjegli od okupatora, udaljena su i odsječena kamenitim predjelom od sela Luka, na rubu Bjelopavlićke ravnice (gdje se nalazila komanda Brajovićke čete) za oko sat pješačenja. A nijedan borac Ljubove čete nije učestvovao u opsadi i ubistvu Jovovića, u selu Laće i njegovim zaseocima. Sestra Ljubova, Milka, koja je bila među najljepšim partizankama u NOV, vaspitana u skladu sa najboljim crnogorskim tradicijama, uvjerljivo je uvijek govorila, i danas govori, onako iskreno, priču o događajima koje je tada doživjela. Tu priču prenosi pisac ove knjige, onako kako ju je tada zapisao. ...One noći (13/14. februar 1942) kada su Jovovići opkoljeni i poubijani u selu Laće, vraćali su se sa večernje sjednice poručnik Milan Brajović, i brat mu Ljubo, iz Luka u dotično selo Sige. Tada ih je na Lučkom mostu zaustavila partizanska straža koja je, po svoj prilici, obezbjeđivala izvršioce ubistva Jovovića u selu Laće, ne dajući im da produže put sve dok se ne utvrdi njihov alibi. Kako je kuća Ljuba Jovovića udaljena od tog mjesta 70-80 metara, Milan i Ljubo su se pozvali na njega i njegovu porodicu. Tada je iz kuće na most došao Ljubo, rekavši zasjedi da on garantuje za njih i da ih mogu osloboditi. Ljubo ih je zapitao ko su i kojoj jedinici pripadaju, ali mu oni nijesu htjeli kazati. Tako je Ljubo tek sjutradan čuo da su Jovovići poubijani. A i stariji borci iz Brajovićke čete, koji su se te noći zatekli u komandi Čete sa komesarom Ikovićem, tvrdili su da nijesu te noći ni pojma imali o ovom ubistvu, sve do sjutradan kad je data bliža informacija. Ljubovog oca, Sava, ratnika iz Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, majora bivše jugoslovenske vojske - teško je pogodila kapitulacija Kraljevine Jugoslavije. Savo je važio za najugledniju ličnost među Brajovićima, pa su mnogi nevoljnici dolazili kod njega za savjete. Bio je bliski rođak sa porodicom Đura Jovovića i jako ga je pogodila njihova smrt. OPSADA I LIKVIDACIJA JOVOVIĆA Ispred same noći, 13. februara 1942. godine, samo osam dana poslije pada Taraša, Jelenačka udarna partizanska četa zaposjela je i opkolila uži i širi rejon Laća i zaseoke Osojnik i Tvrdan. Naoružana do zuba. To su bile »čvrste i elitne jedinice« spremne da izvrše svaki zadatak. Tada su kuće u Laćama i pomenutim zaseocima bile pune izbjeglica iz ravničarskog dijela Bjelopavlića. Došli su kod svojih prijatelja i rođaka da spasu svoje i živote svoje djece. U zaseoku Osojnik nalazila se kuća Nikole Jovovića, udaljena od sela Laće oko jedan kilometar, gdje je boravio njegov otac Đuro sa sinovima Šćepanom i Tokom i ostalom porodicom. Malo iznad Laća, u zaseoku Tvrdani, nalazili su se u svojim kućama Milo i Radovan (Mitrovi) Jovovići i Spasoje Punišin Jovović, koje je te iste noći trebalo ubiti “na svojim kućama”. Ubijati naoružane ljude nije bilo lako, makar to bilo i jednovremeno grupno likvidiranje na licu mjesta. Po svim izgledima naredbu za ta ubistva izdao je Glavni štab iz Gostilja. Prema kazivanjima očevidaca, prve puške su se oglasile na Osojniku. Crna trojka je upala u kuću Nikole Jovovića, punu izbjeglih žena i djece. Pozvali su Nikolu. On se, onako trebunjav, pripodigao sa ležaja, a zatim i njegova žena Nuka. Zagrmjele su puške i na licu mjesta usmrtile Nikolu, dok je njegova supruga umrla od zadobivenih rana nekoliko dana poslije. Autori »Pomenika« pišu: »Njen suprug Nikola je ubijen, a ona je bez ljekarske pomoći izmučena i iscrpljena umrla nakon devet dana«. To je neistina, jer je Vidosavi tada pružena ljekarska pomoć od jedinog ljekara koga su tada imali partizani u Danilovgradskom srezu, Miomira-Mita Savićevića, za što su mu, poslije rata, zahvaljivale Vidosavine kćerke. Njihovog sina Dimitrija-Musu, od pet godina, koji je spavao među roditeljima, nijedno zrno nije pogodilo. Ostao je živ, sav okupan krvlju svojih roditelja. Musa je, inače, jedini živi muški potomak Đura Zekova Jovovića, od pet njegovih sinova. Odmah zatim oglasile su se puške i na Tvrdane, gdje su crne trojke pobile na njihovim ognjištima Mila Mitrova i Spasoja Punišina Jovovića. Tom prilikom su uhvatili Radovana Mitrova Jovovića, odveli ga na nepoznato mjesto i ubili. Nešto je komplikovanija situacija bila u selu Laće, u kući Đura Zekova Jovovića sa sinovima Šćepanom i Tokom. Milovan Pajov Brajović, sa Osojnika, hitro je dotrčao na Laće, rizikujući život, i obavijestio Đura sa sinovima da su partizani ubili Nikolu, te da oni pod hitno bježe. Kasnije se govorilo da su Đuro i njegovi sinovi tada mogli lako da pobjegnu u blok kod okupatora, ali da nijesu htjeli, već su se zabarikadirali u kući, gdje su bili i ostali članovi njihove porodice. Smatrali su da nijesu ništa krivi i, oslanjanjući se na razum i savjest ljudi, riješili da pregovaraju i dokažu svoju nevinost. Ali su ih odmah borci Jelenačke udarne čete opkolili, čekajući priliku da i njih likvidiraju čim porodice napuste kuću. Držali su ih dan-dva u opsadi, u namjeri da se porodice isele, a onda da kuću sruše ili zapale, tako da i njih, na neki način, likvidiraju. TOKO TRAŽI RAZGOVOR Blokirani od strane boraca Jelenačke udarne čete, a ubijeđeni u odlučnost da će i njih pobiti, Jovovići su tražili pregovore sa drugom stranom. Pregovore je počeo Toko Jovović, mladi poručnik-intelektualac, delija ljudska – »da mu se ljepote ne možeš nagledati«. Još je ljepša bila njegova supruga Danica. Smatrani su tada najljepšim parom u cijelim Bjelopavlićima – "božanstveni bračni par", govorilo se. Iz opkoljene kuće Toko i Šćepan su poslali Vukosavu kod svoje braće i rođaka da ispita ima li ikakve mogućnosti za razumne razgovore o predaji. Vukosavi je, osim toga, i ranije dozvoljavano da može povremeno izlaziti i ulaziti iz opkoljene kuće radi podmirivanja njihove stoke, od koje se tada jedino živjelo. U opkoljenoj kući su joj se nalazile dvije maloljetne kćerke, od kojih je starija imala tek tri godine. Tom prilikom Vukosavi je bilo dozvoljeno da se sretne sa svojom braćom i još nekim prijateljima od kojih je zahtijevala da im pomognu. Međutim, svima njima je odgovor bio jedan te isti – da oni nemaju ama baš nikakve mogućnosti i ovlašćenja da im pomognu, osim da se bezuslovno predaju, ispovijedala se Vukosava, poslije rata, piscu ove knjige. Tako je tada bilo stravično stanje – od najmanje neopreznosti padale su glave. I da su kojim slučajem htjeli da im pomognu svi borci Jelenačke udarne čete, sa svojom komandom, objektivno, oni to nijesu mogli, a da glavom ne plate. Jer je ta četa Glavnog štaba, preko štaba bataljona Ivana Minića, dobila samo jedan zadatak – da ih poubija na kuće. Pošto su se Vukosavini pokušaji pokazali neuspješnim, Toko je po svom starijem bratu od strica, Vidaku, poslao pismo u Luke, Dragutinu Filipoviću, sa kojim su živjeli komšijski i rođački, kao rođena braća, i Branku Ikoviću, komesaru Brajovićke čete, tražeći od njih pomoć i pregovore. Toga jutra je Dragutin Filipović pisao, a Branko Iković diktirao, dok je stari Vidak Jovović nosio pisma iz Luka do Toka, na Laće. Na to pismo Branko odgovara Toku da on lično nema nikakvih objektivnih mogućnosti, niti pak ovlašćenja da im pomogne jer Brajovićka četa, čiji je on komesar i ne učestvuje u tim poduhvatima. U odgovoru na ovo pismo Toko je po Vidaku poslao novo pismo Branku Ikoviću, u kojemu mu poručuje da bi se oni predali ako bi im on (Branko) garantovao da će ih predati Glavnom štabu na Gostilje, pa što on učini. Dragutin Filipović, osim kao pisar, nije imao nikakvu drugu ulogu niti mogućnosti da im pomogne, a nije bio ni član KPJ. Ali su on i Vidak vršili uticaj na Branka da pomogne Jovovićima, posebno ženama i djeci koja su se našla u opsadi sa njima. Branko Iković je tada rekao: »Vidače, i ja sam za to da se spasi što se spasiti može«. Ove su Brankove riječi čuli i neki borci koji su se tada zatekli u komandi Čete, što je i sam Vidak potvrđivao poslije rata. Ali, Branko nije nipošto smio da prihvati ove pregovore bez odobrenja Glavnog štaba. Istog trenutka napisao je pismo Glavnom štabu koje su hitno odnijela dva mladića iz pionirske čete. Tamo se nije nalazio Ivan Milutinović, pa je neko iz Štaba odobrio Branku da može pregovarati sa Jovovićima, ali samo pod uslovom da ih dovede u Glavni štab. U posljednjem pismu, koje je poslao Toku po Vidaku, Branko im garantuje pratnju i predaju Glavnom štabu na Gostilje, ako se oni predaju. Konsultujući se sa ocem Đurom i bratom Šćepanom, Toko je prihvatio ovu Brankovu ponudu. Ujedno je to bila i posljednja šansa da se spasi što se spasit može. Danica, Tokova supruga, imala je u Glavnom štabu rođenog brata od ujaka, koji je važio za značajnu ličnost, pa je računala na njegovu pomoć. ZEKOVIĆI SE PREDAJU Branko Iković je odlučio da im, u granicama svojih ovlašćenja, pomogne, posebno nedužnoj djeci i ostalim članovima njihove porodice. Trećeg dana opsade, kada su Zekovići odlučili da se predaju, Branko Iković i Dragutin Filipović pošli su iz Luka u Laće, gdje su prisustvovali predaji. Po kazivanjima očevidaca, posebno Vukosave, najprije je izašao Toko, pa za njim Đuro i Šćepan, a odmah se potom pred njima sa uperenim pištoljem pojavio Petar S. Brajović, komandir Jelenačke udarne čete i uzviknuo: »Ruke uvis, Toko Jovoviću!« Jovovići su tako i učinili. Tom prilikom Petar ih je pretresao i uputio pod drvo pored kuće. Pristupilo se formiranju njihove pratnje do Glavnog štaba na Gostilje (oko jedan i po sat hoda). Odlučeno je da im u pratnji bude Radoslav-Puco Jovović, njihov sinovac (sin Vidakov), a zatim braća Ćirilo i Vidak Pavićevići, njihovi bližnji sestrići, Radisav Perov Brajović, rođeni brat od tetke Vukosavin, Savićević Toma Radomir, njihov kum, Brajović Aleksin Nenad, (kasnije se odmetnuo kod Baja Stanišića), Brajović Vladislav, rođeni Vukosavin brat, Đuković Radomir, iz Kruščice, Dragutin Filipović (na Tokov zahtjev)... i tako redom. Pratnju je sačinjavalo 14 boraca na čelu sa Brankom Ikovićem. Tako se tog februarskog dana zaputila ta iznurena grupa bespomoćnih ljudi da otprati Zekoviće do Glavnog štaba na Gostilje i ne sluteći što će se s njima tamo dogoditi. Niko im ovdje nije mogao pomoći, osim ako bi se svi složili da bježe kod okupatora, izlažući velikom riziku sebe i svoju porodicu. Okončali u Kečinoj jami Prilikom polaska Toko je stalno odvraćao svoju suprugu da ne ide sa njima na Gostilje, već da ostane kod kuće, ali mu je Branko Iković tom prilikom rekao: »Toko, bolje da ide i Danica jer ona u štabu ima brata od ujaka, pa vas može pomoći«, pa se i Toko sa time složio. Kada su stigli pred Glavni štab, koji je bio smješten u školi, Zekovići su posijedali na klupu u dvorištu, a Branko Iković se sa još dvojicom iz pratnje odmah srio sa Ivanom Milutinovićem. Prema pričanju očevidaca i Dragutina Filipovića, koji je ušao sa Brankom, tada je nastala mučna situacija. Ivan je galamio na Branka. Ne poznajući ga, upitao je: »Ko si ti? Da li si član Partije? Ko te ovlastio da ih dovodiš u Glavni štab? Zašto nijesu odmah pobijeni kako je i naređeno?» - galamio je Ivan na Branka. A Branko je pognute glave prozborio da ima odobrenje Štaba da ih dovede. »Dao sam riječ pa, druže Ivane, činite od mene što znate«. Branko je podigao glavu i prepoznao Daničinog brata od ujaka, koji sve to slušao, ali se nije oglašavao. Branko se odatle vratio u Luke. Na zahtjev Tokov zadržao se još izvjesno vrijeme Dragutin Filipović, da vidi što će se dogoditi sa njegovim bliskim rođacima, komšijama i drugovima, ali se i on zatim vratio kući. Prema kazivanjima nekih poznavalaca ovih prilika, Milovan Đilas i Ivan Milutinović su imali grupu obučenih dželata na Gostilju, koji su «profesionalno» obavljali posao. Oni su ih te noći odveli i bacili u Kečinu jamu, koja se nalazi na granici Gostilja i Kopilja. Poslije odstupnice partizana za Bosnu, juna 1942. godine, Jovovići su izvađeni iz Kečine jame i sahranjeni na Jelenačkom groblju. Većih pravednika, a brutalnijeg smaknuća nije bilo. Kako su vodili, ubijali i bacali u Kečinu jamu mogli su da znaju samo dželati. Za Danicu se pričalo da je iz ljubavi prema Toku sama skočila u jamu. Danica je, zaista, zračila raskošnom ljepotom i ženskim sjajem. Bila je inteligentna i senzibilna žena. Pričalo se da je po manirima i lansiranju mode ličila na pravu parisku damu i da je Toko bio njen pravi partner. UBIJENA DOBRA ŽENA NUKA Po svim poslijeratnim provjeravanjima ustanovljeno je da crna trojka nije imala zadatak da ubije Vidosavu-Nuku Jovović, već samo njenog supruga Nikolu. Kad su se te noći začuli pucnji u obližnjem zaseoku Tvrdane, ubice su se plašile da će zbog toga Nikola biti na oprezu, te da će im pružiti otpor. A znali su da je Nikola hrabar čovjek. Upali su noću u punu kuću dobjeglica, koji su spavali po tavanu i ne sluteći što će se dogoditi. Jednostavno su u mraku pucali u pravcu Nikole, pomoću upaljene šibice i pravo je čudo što nijesu pobili još i njihovo dvoje djece koja su spavala sa roditeljima. No, crna trojka je bezobzirnim pucanjem pogodila i Nuku, koja je od teških rana umrla, nakon šest dana. Nuka je rođena 1893. godine u porodici Đoka Markova Tomkovića, znamenitog barjaktara crnogorske vojske, u jelenačkom kraju (Osojnik). Bila je to u svakom pogledu vrijedna i plemenita osoba, koja je svoje vrline umnožila udajom u junačku i aristokratsku crnogorsku porodicu Nikole Đurova Jovovića. Sa suprugom Nikolom imala je četiri kćerke i sina. Vaspitavala ih je onako kako su to odvajkada činile majke Crnogorke – da budu dobri ljudi i đaci i da vole svoju domovinu. GORJELA KAO SVIJEĆA NA VJETRU U drami porodice Đura Zekova nezavidnu ulogu imala je snaha Vukosava, mlada nevjesta njegovog sina Šćepana. Razapeta između doma i roda hodala je kao po zategnutom užetu. Dva Vukosavina rođena brata i dva brata od tetke bili su borci Jelenačke udarne čete, a ona je bila zatočena u domu Đura Zekova sa dvije male kćerke i suprugom Šćepanom. U svim tim situacijama i kroz cijeli udovički život Vukosava je ostala duhovna i stamena žena. Samo se u pozitivnom smislu može govoriti o njenom ljudskom, moralnom i dostojanstvenom životu, o dobroti i toplini njene duše. Bila je nježna i požrtvovana majka, mudra i blažena žena. Svoje divne kćerke – Sonju i Nadu podizala je Vukosava, kako narod kaže, na desnici i preslici ruci. Sonja je profesor, a Nada ljekar-specijalista. Manje je poznato da je Vukosava bila načitana žena, što je posebno uticalo na oblikovanje njenog karaktera. Tužeći na odru svog đeveričića, Vukosava je iznenada umrla 1986. godine, u 73 godini života. TRAŽE NOVU KRV Poslije odstupnice partizana za Bosnu, aprila 1941, četnici su se domogli 9 brajovićkih omladinaca i rodoljuba, optuživši ih, bez ikakvog dokaza, za ubistva i zločine koje oni nijesu imali na svojoj duši. Potom su ih predali okupatoru koji ih je, poslije mučenja i zlostavljanja u logorima, strijeljao. Čak ni fašistički okupator nije htio da izvrši ta strijeljanja bez saglasnosti i potpisa četničke vlasti. A te saglasnosti su davane bez saslušanja i bez suđenja. Strijeljani su: Brajović Radivoja-Prela Novak, učitelj iz Siga, Filipović Đorđije Milutin, učitelj iz Luka, Jovović Sava Ljubomir, omladinac iz Luka, Pavićević Jagoša Ćirilo, omladinac iz Kruščice, Brajović Pera Vladislav, omladinac iz Laća, Jovović Toma Milutin-Šanjo, omladinac iz Gostilja, Đuković Lazara Borislav, omladinac iz Kruščice, Marko Saviević, publicista, Brajović Boža Radivoje, omladinac iz Jelenka, Milovan Jovićević, perjanik. Da nijesu stupili u NOV, sasvim je sigurno da bi četnici i okupator strijeljali još najmanje 20 »brajovićkih« omladinaca i rodoljuba zbog sumnjičenja da su navodno počinili ova ubistva. To su činili osvetoljubivi pogromaši, »elita« četničkog vođstva, koji se jedino mogu porediti sa zločinačkim »elitama« koje su žive ljude bacali u jame. I kada su pogromaške rane u šezdesetogodišnjem periodu gotovo zacijeljene, »pomeničari« otvaraju nove. Evo što oni u »Pomeniku« pišu o ubistvu porodice Đura Zekova Jovovića: »Februara 1942, Đura, dvojicu njegovih sinova i snahu, grupa partizanskih gerilaca odvela je iz kuće, sa garancijom da im se neće ništa dogoditi, pošto su prethodno ubili njegovog sina Nikolu, u partizanski štab koji se nalazi u Gostilju Martinićkom. U toku noći vezali su ih i odveli za Kečinu jamu, bez ikakvog saslušanja i suđenja i brutalno ubili. Ovo stravično ubistvo izvršila je Brajovićka četa čiji je politički komesar bio Branko Iković, komandir Petar Brajović, a saučesnik - prvi komšija Dragutin Filipović«. Ni jedan navod u »Pomeniku« nije tačan i njegovi se autori služe istim »činjenicama« kojima su se služili četnici prilikom predaje 8 brajovićkih omladinaca i rodoljuba okupatoru na strijeljanje. I zaista je mitropolit Amfilohije zmijsko klupko koje još traži osvetu, mržnju i krv ne samo među Brajovićima i Bjelopavlićima nego i u cijeloj Crnoj Gori. Kažu da je čestita porodica Zekovića dala »Pomeničarima« pristojan i odmjeren tekst koji je trebalo upisati u »Pomeniku« o ubistvu njihovih najmilijih, na koji oni nijesu ni glave okrenuli. Iskonstruisali su novi, otrovni tekst, koji mogu napisati samo bolesne osobe. Treba samo pogledati sastav grupe koja je, na njihov zahtjev, pratila Zekoviće do Štaba na Gostilju, pa će se tek tada saznati kakve su sve monstruozne izmišljotine stvorili autori »Pomenika«. Budući da su Zekovići bili časni i pošteni ljudi, ne mogu se oni upisati u iste knjige sa ratnim zločincima, kao što se ne može tu upisivati ni veliki broj časnih i zavedenih ljudi koji su poginuli na strani četnika, često ne njihovom krivicom. (Nastavlja se) BRANKO PEROV IKOVIĆ Branko Perov Iković rođen je 1912. godine u Gostilju Brajovićkom. Osnovnu školu završio je u Gostilju, a nižu gimnaziju u Danilovgradu. Bio je odličan đak, pa je imao neodoljivu želju da se školuje, ali je bio ograničen siromaštvom. Poslije završene niže gimnazije, upisao se u Višu gimnaziju u Podgorici i maturirao 1934. godine. Rano je ostao bez oca, pa ga je kao jedinca sina podizala majka Veruša – u velikom siromaštvu. Kao vrsni matematičar, pripremao je đake iz matematike, što mu je pomagalo da se školuje. Branko je mnogo čitao, najviše marksističko-lenjinističku literaturu, pa je za one prilike mogao da drži predavanja o marksizmu i lenjinizmu. Bio je tih i povučen, malo je i probirljivo govorio – principijelan i pošten. Radio je na organizaciji »Seljačke pomoći« i zadružne omladine. Krajem 1941. imenovan je za komesara Brajovićke čete. Zalagao se da organizuje kakav-takav kulturno-zabavni život u ovom kraju. Posebno se angažovao za formiranje narodnooslobodilačkih odbora. Kratko je radio i živio boreći se za ciljeve NOP. Poslije odstupnice partizanskih jedinica za Bosnu, aprila 1942. godine, Branko je po zadatku partizanskih vlasti ostao na terenu Gostilja, kao ilegalni partizanski radnik. Bio je vrlo hrabar čovjek. Vjerovao je ljudima i trudio se da do granica izdržljivosti odradi svoj posao. Iz četničkih redova, od svojih rođaka, Branku je bilo poručeno da se čuva, jer mu četnici pripremaju ubistvo, ali on tome nije poklanjao pažnju. Ipak, jedne aprilske noći 1942. Branka su četnici sačekali u zamci i ubili. Dr MIOMIR MITO SAVIĆEVIĆ Rođen je 1916. godine na Cetinju, gdje je završio gimnaziju. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Beogradu marta 1941. U Trinaestojulskom ustanku je organizovao prve sanitetske kurseve za omladinu. Rukovodeći se duhom Hipokratove zakletve, dr Savićević je predano pružao zdravstvenu pomoć Vidosavi-Nuki Jovović, koju su teško ranili kad su joj (1942) ubili muža (od kojih rana je neđelju dana kasnije u mukama umrla). U ratu je bio na funkcijama od šefa Saniteta IV crnogorske proleterske brigade do načelnika saniteta III divizije. Bio je profesor beogradskog Medicinskog fakulteta, i više od 20 godina savjetnik i potpredsjednik Svjetske federacije za preventivnu i socijalnu medicinu. Akademik Savićević bio je i predsjednik prvog Savjeta za nauku Jugoslavije. Nosilac je »Partizanske spomenice 1941«. Umro je 1996. godine. DRAGUTIN SIMOV FILIPOVIĆ Dragutin Simov Filipović rođen je 1908. u selu Luke, Danilovgrad. Osnovnu školu završio je 1921. u Ždrebaoniku, nižu gimnaziju 1925. u Danilovgradu, a Trgovačku školu u Podgorici 1927. Član je SKOJ-a od 1926, a član KPJ od 1933. Zaposlio se 1940. u Peći, od kada gubi svaku vezu sa KPJ. Ponovo je primljen u KPJ, februara 1943. Sa velikim se teškoćama 1941. prebacio iz Peći do Danilovgrada sa cijelom porodicom. U ustaničkoj četi 13-og jula 1941. bio je komandir voda, zatim kulturno-prosvjetni radnik u selu Luke. Između dva rata pisao je pjesme, anegdote i priče, ali mu je sve to uništeno tokom rata. Nosilac je Partizanske spomenice 1941, i drugih brojnih odlikovanja. Najviše je vremena ratovao u IV crnogorskoj proleterskoj brigadi - kao desetar, vodnik i zamjenik komandira čete, a zatim i komandant bataljona. Juna 1948. imenovan je za vojnog izaslanika u Bugarskoj (ataše), kao potpukovnik JNA. Kao visoki oficir radio u Sarajevu, Mostaru, Tuzli i Titogradu, gdje je penzionisan 1963. u činu pukovnika JNA. Bio je član Savjeta Republike Crne Gore, predsjednik Uduženja rezervnih starješina Crne Gore i član Predsjedništva SUBNOR Crne Gore. Bio je markantna i ugledna ličnost, blage naravi, zbog čega je bio cijenjen u sredinama gdje je živio i radio. Umro je 1997. godine u 89. godini života. Ko je ubio kapetana Tiodora Devetnaestog februara 1942. godine, crna trojka je odvela i bacila u jamu blizu Gostilja kapetana Tiodora Mitrova Ivanovića, iz sela Kruščice. Tiodorov otac, Mitar Radev, bio je oficir i komandir čete u ratovima 1912-1916. godine. Bio je ugledna i poštovana bjelopavlićka ličnost i hrabar čovjek. Tiodor Mitrov (1895) bio je poručnik i komandir čete Crnogorske vojske, a 1913. godine biva ranjen. Tiodor je posjedovao osobine svoga oca Mitra i đeda po majci Pera Đelova Ikovića, znamenitog crnogorskog junaka. U jugoslovenskoj kraljevskoj vojsci imao je čin kapetana, ali je zbog vjernosti Crnoj Gori i kralju Nikoli rano penzionisan. U Trinaestojulskom ustanku Tiodor je, na narodnom zboru, izabran za komandira Brajovićke ustaničke čete, gdje se u komandovanju pokazao kao umješan i hrabar starješina. Kapetan Tiodor je bio stamena ličnost, častan i istinit čovjek, zbog čega je bio uvažavan i cijenjen. U narodu je teško primljena vijest o njegovom ubistvu. Narod se pitao – kako je moglo doći do njegovog ubistva pored jedinca sina (skojevca) prvoborca Dušana i njegovih sestrića, Radomira S. Babića, tadašnjeg komandanta odreda “Bijeli Pavle” i Branka K. Jovovića, komesara udarnog partizanskog bataljona tog odreda. S pravom se narod pitao ko je taj što se usudio da ubije njihovog voljenog i dragog oca i ujaka Tiodora. A mnogi su ćutali, plašeći se da i njih ne zadesi takva sudbina, pa su počeli noću da se sklanjaju od kuća, osjećajući strah i nesigurnost. Tiodor je toga dana izbjegao od okupatora u brda, kada ga je sačekala crna trojka i u neposrednoj blizini Glavnog štaba bacila u jamu. A u aprilu su ga četnici izvadili iz jame i pred Jelenačkom crkvom učinili veliku žalbu. Govorio mu je marinski kapetan Jakov Jovović da bi ga poslije govora otkrio i pokazujući Tiodorovu smrskanu glau rekao: »Pogledajte što su učinili komunisti!?« I zaista, partizani su smrću Tiodora Ivanovića izgubili svoj ugled kod mjesnog stanovništva, pa i u samim sopstvenim redovima. Postojala je tada u gostiljskom Štabu neka neviđena sila koja je, poput kuge, gutala ljude. A svi borci su, i tada, i kasnije, bezrezervno i sa indignacijom osuđivali takve postupke. O ubistvu kapetana Tiodora ništa novo nijesu otkrili autori »Pomenika«, osim što izazivaju nove mržnje među stanovništvom toga kraja. U junu 1943. godine četničko-okupatorska vojska zapalila je rodnu kuću kapetana Tiodora M. Ivanovića u selu Kruščica, zbog pripadnosti njegovog sina jedinca, Dušana, Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije. UBISTVO MINJE BRAJOVIĆA U toku rata partizani su imali ilegalnu grupu u Podgorici, koja je djelovala u neprijateljskim redovima, a bila povezana sa Glavnim štabom na Gostilju. Grupa je javila Štabu “da poštara Brajovića treba likvidirati”. Glavni štab je ovo obavještenje proslijedio Štabu Martinićkog bataljona, sa zadatkom da izvrši ovu likvidaciju. Iako se ovo obavještenje nije odnosilo na Minju, nego na neko drugo lice, također poštara Brajovića, Štab je, i ne provjeravajući ga, dao nalog Jelenačkoj udarnoj četi da likvidira Minju Blažijinog Brajovića, koji je sa brojnom porodicom bio izbjegao iz Podgorice na svoje imanje u Jelenku. Jelenačka udarna četa uputila je svoju crnu trojku sa zadatkom da likvidira Minju. Oni su ga preko jednog njegovog rođaka pozvali da dođe u komandu čete radi nekih razgovora. Uvjeren u svoju ispravnost i čistu savjest, Minja se uputio u pravcu komande čete. Na putu ga je sačekala crna trojka, odvodeći ga u jedan kamenjar i brutalno ga ubila. Kasnije su Branko Lazović i Branko Nilević, inače tadašnji obavještajci, otvoreno izjavljivali kako su napravili grubu grešku zbog koje je Minja likvidiran, jer se obavještenje Glavnom štabu nije odnosilo na njega. Minja Blažijin Brajović bio je častan čovjek, a uz to i ratni vojni invalid. Imao je vrlo naprednu i brojnu porodicu – šest sinova i kćeri. U okviru Brajovića, pripadao je užem bratstvu Nikolića, koje je tada imalo osam boraca, što u Jelenačkoj, što u Brajovićkoj partizanskoj četi. Svi su oni, kao i građani toga kraja, bili zaprepašćeni Minjinom likvidacijom. Užasavali su se kako to da neka skrivena lica odvedu od djece njihovog uzornog oca i tako brutalno ubiju. A tada su u tim krajevima vladali strah, bijeda, glad i svakojake nemaštine, pa su se građani s pravom pitali ko će sad preuzeti brigu o njegovoj brojnoj i nejakoj porodici. Zbog svega navedenog, Minjino mnogobrojno potomstvo, uprkos svemu, treba da bude ponosno na njegov plemeniti lik - čovjeka koji je s indignacijom odbijao svaku saradnju sa okupatorom u borbi protivu svoje braće i svoje otadžbine, radi čega njegovo ime treba da bude upisano na časnom mjestu. UBISTVO PORODICE ŽARIĆ U martu 1942. godine partizani su ubili šest članova porodice Novaka Neška Žarića iz sela Podglavice u martinićkom kraju. Ovo ubistvo je izazvalo konsternaciju brojnih građana u Danilovgradskom srezu, čak i u partizanskim redovima. Najprije je crna trojka upala u kuću Novaka Žarića i odvela ga sa dva sina u štab Martinićko-brajovićkog bataljona, u Donje Selo, čiji je komandant bio Ivan Minić. Zatvorili su ih u izbu kuće u kojoj se nalazio štab Bataljona. Potom su oslobodili mlađeg sina Vasilija, koji je imao tek 10 godina, dok su Novaka i sina mu Vlada odveli prema Gostilju, a zatim bacili u jamu. Novakov sin Vlado imao je tek 20 godina i bio je borac Martinićke partizanske čete. Učestvovao je u bici na Pljevljima. Istoga dana crna trojka je odvela od kuće Novakovu suprugu Stanicu i tri njene kćerke – Nataliju, Draginju i Stanku, najprije u štab Bataljona a zatim u brdo Gorević, gdje su ih na brutalan način poubijali. Najstarija ćerka Natalija je imala tek 19 godina, Draginja 17, a najmlađa ćerka tek 15 godina. Po pričanju čobana, dželati su ih sahranili u plitku rupu, pa su ih psi iskopali i odnijeli njihova tijela. Poslije rata se tvrdilo, a i danas se tvrdi, da su ovo bila najmonstruoznija i najbrutalnija ubistva na teritoriji koju su tada kontrolisale partizanske jedinice, ne samo Crne Gore. Tome su se grozili i ljudi u partizanskim štabovima, pa čak i oni u Vrhovnoj komandi. Za ovo se ubistvo nijesu mogli dati ama baš nikakva obrazloženja. Najstariji Novakov sin Mihailo bio je borac Jelenačke udarne čete, u kojoj je bio raspoređen odmah poslije povratka sa Pljevaljske bitke. Poslije odstupnice partizanskih jedinica za Bosnu, Mihailo se priključio Četvrtoj proleterskoj udarnoj brigadi, gdje se kao rukovodilac borio sve do kraja rata. Poslije rata je bio pukovnik UDB-e. A najmlađi Novakov sin, Vasilije, bio je na privremenom radu u inostranstvu. Mihailo i Vasilije stvorili su divno potomstvo sa kojim bi se svako mogao ponositi. UBISTVO ŠARANOVIĆA Jelenačka udarna četa je 12. marta 1942. godine, ubila tri brata Šaranovića – Punišu, Radoja i Boška, kao i njihovog bližnjeg rođaka Novaka Niše Šaranovića. Grupa udarne čete došla je u njihovu kuću i saopštila im da treba sa njima da pođu u Glavni štab na Gostilje, radi nekog saslušanja, a onda ih na putu, u obližnjem selu Laće - ubila. (Njihovi posmrtni ostaci su prenešeni u porodičnu grobnicu 1997. godine). Jedan od braće Šaranovića, Puniša, bio je borac Donjopetrušinovićke partizanske čete, u sastavu Jelenačkog bataljona, kojim je komandovao Ivan Minić. Puniša je učestvovao u prvodecembarskoj bici na Pljevljima. Drugi brat, Jovan, bio je borac Jelenačke udarne čete, koja je imala specijalni zadatak da u pozadini vodi borbu protiv »pete kolone«. Kao dobar borac Jovan je dodijeljen štabu Udarnog bataljona Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, čiji je komandant bio Vidoje-Keša Đurović, iz sela Viš, kod Danilovgrada. Prema tadašnjem saopštenju, Keša je držao savjetovanje u nekoj kući u Višu, a Jovan Mirkov Šaranović je toga dana obezbjeđivao učesnike ovog savjetovanja. Iznenada je Jovan, neopaženo i hitro, prešao kod Baja Stanišića, a onda i kod italijanske artiljerije, odajući joj kuću u kojoj se održavalo savjetovanje. Nepogrješivi italijanski artiljerijci su jednom minobacačkom granatom gađali ovu kuću, pogodivši je u šljeme, odakle se granata probila do ognjišta i eksplodirala. Od ove granate na licu mjesta poginuli su Keša i još 12 učesnika savjetovanja. Odmah je utvrđeno da nema Jovana Šaranovića i da se odmetnuo kod Baja Stanišića, odnosno kod italijanskog okupatora, te da im je on pokazao kuću u kojoj se održavalo ovo savjetovanje. U strahu da će se sa sličnim zločinima odmetnuti i Jovanova braća – Puniša, Radoje i Boško, i njihov bližnji rođak Novak, Jelenačka udarna četa ih je »proskribovala«, a potom pobila. Jovan se poslije ovog ubistva priključio četnicima Baja Stanišića. Poginuo je u jesen 1944. godine, u borbi protiv partizana, pa se ovoj porodici zauvijek tragično ugasilo ognjište. Partizanska grupa Jelenačke udarne čete, 16. februara kasno u noć, po sniježnoj vijavici, banula je u kuću Sava Jakova Šaranovića, učitelja i Novaka-Šaba Niše Šaranovića iz ugledne barjaktarske porodice. Izveli su ih iz kuće i iste noći ubili, ostavljajući ih na snijegu, gdje su ih sljedećeg dana pronašli mještani sela. Sahranjeni su u Slatini. Nešto ranije grupa partizanskih gerilaca ubila je iz zasjede Ćetka Boža Šaranovića, iz sela Podkraj. U Donjopetrušinskom kraju, u selu Gorica, ubijeni su Pavličić Periše Marko i Pavličić Marka Milo, učitelj (februar 1942). Marko je ubijen kod svoje kuće, a Mila je odvela grupa boraca Jelenačke udarne čete sa partizanske straže – i ubila. Njegov grob nije nikada pronađen. Poslije rata Milo Pavličić je rehabilitovan od strane Komisije za ratne zločine, prema kojoj se on »ne smatra narodnim neprijateljem«. Ubistvo ovih uglednih ljudi izazvalo je zaprepašćenje građana ovog kraja, posebno zato što se za njihovo ubistvo nijesu davala nikakva obrazloženja, niti su, pak, prethodno vršena bilo kakva saslušanja i suđenja. LjUBICA DRAGOVIĆ - JOVOVIĆ (1885-1973) Ljubica je jedina ćerka Đura Zekova Jovovića, među šestoro njegove djece. Udala se za Lazara Dragovića, oficira crnogorske vojske, sa kojim je imala divan porod – tri kćerke i pet sinova. Cijelog života, u rodu i domu, grijala nas je njena sestrinska i materinska ljubav i dobrota. Iako je s porodicom imala mnogo lijepih trenutaka u svom životu, sa velikim ranama je pošla na onaj svijet. U Prvom i Drugom svjetskom ratu izgubila je petoro braće, godine 1936. izgubila je sina Dušana, a odmah poslije Drugog svjetskog rata još dva sina. Iako je smrću svojih najmilijih bila duboko ucviljena, Ljubica se dostojanstveno zalagala za ljubav i slogu među ljudima, vjerujući da samo time može nadvladati nagomilanu mržnju i obezbijediti pobjedu i pravdu nad silom i mrakom. Vjerujući u Boga trudila se cijelog života da živi u skladu sa njegovom voljom, moralnošću čije stamene nazore ni najteža vremena nijesu mogla poništiti. Kriza u Danilovgradu Poraz (i povlačenje) glavnine NVO na Pljevljima osokolio je srpske četnike i Dražu Mihailovića za dalju borbu protiv NOP-a u Crnoj Gori. Uzaludno je Glavni štab NOV Crne Gore opremao i slao djelove mnogih crnogorskih jedinica da uguše nezadrživi pokret Pavla Đurišića i Đorđija Lašića u vasojevićkom i kolašinskom kraju. PODGORICA PUNA CRNOKOŠULJAŠA Takve akcije nijesu urodile plodom, ali su na drugoj strani slabljeni frontovi NOV u drugim krajevima Crne Gore. Podgorica je već bila puna pete kolone, uključujući i fašističku omladinsku organizaciju, špijune, četnike i razne druge crnokošuljaše. Fašistički okupator imenuje Baja Stanišića za glavnog komandanta svih tih snaga, uključujući i Nacionalni pokret u Podgorici i dolini Zete. Takozvani Nacionalni odbor u Danilovgradu šalje pismo 5. marta Upravi opštine Zagarač, tražeći da pošalju 30 najuglednijih Zagarčana radi stupanja u kontakt sa okupatorom. U protivnom očekuju ih teške posljedice. Pisma slične sadržine upućivana su i u druge krajeve Crne Gore. Raspadom NOV kod Mateševa i Kolašina, izvršen je prevrat i u Brskutu i formiran četnički bataljon od 140 četnika. Znatan je broj partizanskih boraca dezertirao i priključio se tim jedinicama. Četnici su napali osnovnu školu na Pelevom Brijegu i poslije pet sati borbe potisnuli partizane, a zatim 20. marta formirali Bratonožićki nacionalni odred. Narastajući iz dana u dan, četnici su sa oko 400 svojih pripadnika, od 2-7. marta, stigli u Cvilin, Orahovo, Ubli, Dučiće, Liješta, Kosor, Fundinu, Sjenicu i Vrbicu. Došlo je do naglog osipanja partizana iz bataljona »Marko Miljanov«. Četnici su 8. marta na Ublima održali zbor svih »obveznika« Kuča i svih Bratonožića (oko 1800). Na tom su zboru formirali Kučko-bratonožićki odred sa bataljonima i četama, izabravši i njihov komandni sastav. Četnici su polovinom marta potisnuli jedinice NVO prema Piperima i zaposjeli sve položaje na lijevoj obali Morače od Smokovca, do Bioča i dalje lijevom obalom Male rijeke, sve do Klopota u Bratonožićima. Okupator je uporno nastojao da ovlada komunikacijama Podgorica-Rijeka Crnojevića - Cetinje, koju su pod kontrolom držale jedinice Narodnooslobodilačke vojske. Fašistički okupator postiže, prije svega, sporazum sa Glavnim nacionalističkim odborom Podgorice da u okolini grada i u dolini Zete vrše zajedničke akcije protiv jedinica NOV. Tim sporazumom se razvija puna saradnja između okupatora i četnika. Okupator se obavezuje da pomaže četničke jedinice u snabdijevanju oružjem, municijom, hranom, odjećom i obućom. Okupator je, takođe, po prethodnim dogovorom sa glavnim odborom, prema spiskovima koji su mu dostavljeni, oslobodio iz logora i internacije okorjele nacionaliste, uz obavezu da četnici pohapse i interniraju pristalice NOP. Tim sporazumom četnici su se obavezali da ubrzano rade na proširivanju postojećih i stvaranju novih vojnih jedinica, koje bi, u zajednici sa okupatorom, vršile veće i šire operacije protiv jedinica NOB. Motorizovane okupatorske kolone su 1. marta iznenadno prodrle u Lješkopolje i zajedno sa četničkim jedinicama potisnule jedinice Lješkopoljskog partizanskog bataljona, nadirući u pravcu Lješanske Nahije. Iza okupatora četničke vođe iz Podgorice su učinili zbor u Lješkopolju i formirali Lješkopoljski nacionalni bataljon, uspostavivši svoju vlast u ovom kraju. Sredinom marta 1942. godine brojno stanje Lješkopoljskog partizanskog bataljona svedeno je na svega 100 boraca, tako da je »svaki rad među partizanima nedovoljan i labav, a način ishrane slab, te su prema tome moral i disciplina prilično popustili« (Izvještaj Lješkopoljskog bataljona Štabu Zetskog NOP odreda). OKUPATOR I ČETNICI NAPREDUJU Italijanske i četničke snage su upornom borbom uspjele da se kod Carevog laza susretnu sa okupacionim jedinicama iz Rijeke Crnojevića i da ovladaju ovom komunikacijom. Najveći broj Donjolješkopoljskog (partizanskog) bataljona pristupio je četnicima, tako da je ova jedinica prestala da postoji. Tako je okupatoru i četnicima pošlo za rukom da do 22. marta uspostave vlast u gotovo svim selima Donjolješanske nahije. Četnički nacionalisti, uz pratnju italijanskih tenkova i vojnika, uspjeli su da razbiju i potisnu Zetski partizanski bataljon, tako da je do kraja 17. marta sva Zeta bila u njihovim rukama. Jedan dio boraca ovog Odreda se predao četnicima ili bio zarobljen, dok se drugi dio povukao na nove položaje. Tokom marta fašistički okupator i četnici vrše opsežne vojne pripreme za opštu ofanzivu protiv jedinica Zetskog odreda i odreda »Bijeli Pavle«. Prekidaju se komunikacije za povezivanje razbijenih partizanskih jedinica. Paralelno sa aktiviranjem četničkih jedinica i okupator vrši opsežne pripreme za ovu zajedničku ofanzivu protiv NOV-a. Za izvršenje ovog zadatka okupator je već polovinom marta kompletirao dvije divizije, locirane u Podgorici i Danilovgradu (»Ferari« i »Alpi Graje«). POLEMIKA SA »POMENIČARIMA« U »Pomeniku«, na strani 364, stav 3, Savo D. Lakić kaže: »Najveći zločini su se odigrali u opštini Jelenačkoj, u kojoj je ubijeno 64 građana, od kojih je 17 bačeno u jame«. Proizilazi da je u periodu o kojemu govori Lakić, u toj opštini ubijeno i bačeno u jame 29 građana - ubijeno 22, a 7 bačeno u jame. Odakle tvrdnja da je u tom periodu ubijeno i bačeno u jame još 35 građana (ili ukupno 64)?! O kojim se to građanima konkretno radi? To nije mala brojka, i Lakić, kao ugledna ličnost, morao bi to da dokaže, ili da se izvini svojim sugrađanima za netačno iznošenje važnih podataka. Isto to važi i za ovog autora, ukoliko se dokaže da su ti podaci netačni. Savo D. Lakić je morao znati da u Danilovgradskom srezu, od 13. jula 1941. do sredine februara 1942, nije bilo podjela na četnike i partizane, već se zajednički ratovalo protiv okupatora. U stvari, sve dok se Bajo Stanišić nije odmetnuo i kolaborirao s okupatorom, sredinom februara 1942. godine, u Jelenačkoj opštini su bila likvidirana, kao potkazivači, samo 4 lica, a sva ostala lica su ubijena i bačena u jame (njih 25) poslije ovog perioda. Tako, ubijanja i bacanja u jame nijesu objektivno ni mogla biti uzrok odmetanja četnika Baja Stanišića kod okupatora, sredinom februara 1942. »Pomeničari« na strani 364. “Pomenika” kažu: “Najtragičniji period u istoriji Bjelopavlića, odnosno bivšeg Danilovgradskog sreza, je vrijeme poslije neuspjeha narodnog ustanka, jula 1941. pa do kraja aprila 1942. godine. Samo u tom periodu ubijeno je oko 260 lica, od kojih je 51 bačeno u jame”. Koliko je ta bezočna neistina »pomeničara« multipilcirana, najbolje pokazuju podaci koje je Bajo Stanišić poslao vladi na Cetinju, krajem 1942. godine. Prema Bajovom spisku, u Danilovgradskom srezu je u pomenutom periodu ubijeno 62 osobe, od kojih je 16 bačeno u jame. Iako su i ti Bajovi podaci znatno uvećani, oni ipak govore kakve krupne neistine nude »pomeničari« koji ne vjeruju čak ni svom «idolu» Stanišiću, samo da bi javnosti podmetnuli monstruozne laži. Proces podvajanja četnika i partizana u Danilovgradskom srezu išao je postepeno – od 14. februara, da bi se definitivno prekinuo konačnom odstupnicom partizana za Bosnu, početkom maja 1942. godine. U tom procesu je blizu 70 posto boraca iz udarnih i partizanskih četa prešlo na stranu četnika. Pa i sam Ivan Minić je prešao u četnike Pavla Đurišića. Tako se kasnije s pravom tvrdilo da su više ubistava i bacanja u jame počinila lica koja su se tada eksponirala na četničkoj strani, nego partizanski borci koji su odstupili za Bosnu, ili su ostali da rade u ilegalstvu. VIDOJE - KEŠA ĐUROVIĆ - narodni heroj Keša Mitrov Đurović rođen je 1912. godine u Veletima, kod Danilovgrada. Potiče iz siromašne seljačke porodice. Završio je Državnu trgovačku akademiju u Podgorici, a Visoku ekonomsko-komercijalnu u Zagrebu. Pripadao je naprednoj omladini, zbog čega je bio hapšen i proganjan. Učesnik je belvederskih demonstracija 1936. U 13-julskom ustanku aktivno učestvuje kao rukovodilac jednog partizanskog odreda u Podgorici. Potom je komandir Petrušinske čete, komandant Petrušinskog batljona i komandant Prvog udarnog bataljona. Naročito se istakao protiv fašističko-četničkih snaga na Šarenoj ploči, Tarašu i Žutoj gredi 1942. godine, gdje je pokazao izvanrednu hrabrost i hladnokrvnost.Keša je bio čovjek dobrih intelektualnih sposobnosti, spreman na razumne kompromise i sporazume sa četnicima Baja Stanišića. Poginuo je 11. marta 1942. godine, sa 12 članova svoga Štaba. Okupatorska granata je pogodila kuću u kojoj je održavan bataljonski sastanak, a koju su fašističkom okupatoru prokazali četnici Baja Stanišića. DRAGUTIN-DRAGO ŠKEROVIĆ Jedini preživjeli član Štaba udarnog bataljona Keše Đurovića - koji je stradao od minobacačke granate koju su 8. marta 1942. godine ispalili okupatorski vojnici - bio je Drago Pavlov Škerović. Tom prilikom je poginulo 13 članova Štaba bataljona, među kojima i Dragov brat od strica Novica i sestra od strica Zaka. U toj kući u selu Viš, kod ognjišta, ranjenog i kontuzovanog Draga pronašla je neka seljanka i poslije ukazane prve pomoći predala ga partizanima, koji su ga smjestili u partizansku bolnicu u Dobrom Polju, kod Nikšića. Drago je rođen u Glavici, kod Danilovgrada, 1919. Otac mu se bavio trgovinom. Drago je imao tek 28 dana života kada su mu od »španjolske groznice« umrla oba roditelja. Od tada brigu o njemu preuzimaju tetke i stric Šćepan. U Vitomirici kod Peći završava malu maturu, a poljoprivrednu školu rezervnih oficira u Mariboru, poslije čega se vraća u Crnu Goru. Škerović aktivno učestvuje u 13-julskom ustanku i svim borbama koje se vode u Danilovgradskom srezu. Poslije teških rana od granate, oporavlja se i nastavlja borbu sa svojim bataljonom, koji ulazi u sastav novoformirane Pete proleterske. U Četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi, u blizini Prozora, ponovo je ranjen. Nakon liječenja, poslije Pete ofanzive, dolazi u Danilovgrad, gdje je komesar Lovćenskog odreda, a potom komesar Prvog bataljona 12. hercegovačke brigade. Bio je umješan rukovodilac, cijenjen među borcima, dobar čovjek i junak, u skladu s najboljim tradicijama crnogorskog ratničkog morala. U Sedmoj ofanzivi, kod Nevesinja, treći put je teško ranjen. Prebačen je u Grumi (Italija) na liječenje, a decembra 1944. još neoporavljen stiže na Cetinje i aktivno radi u CASNO-u. Sa suprugom Ljubicom imao je divan porod – dvije kćerke i sina. Obavljao je uspješno mnoge odgovorne poslove. Bio je direktor Poljoprivredne škole u Baru, pa pomoćnik ministra industrije u vladi Crne Gore. Oko 10 godina bio je predsjednik Sreskog narodnog odbora, a zatim predsjednik Opštine Danilovgrad. Za njegovo ime je vezana izgradnja prve industrije u danilovgradskoj opštini, posebno Fabrike radijatora; zatim elektrifikacija sela, izgradnja vodovoda i posebno razvoj i unaprjeđenje poljoprivredne proizvodnje. Drago Škerović je bio čovjek primjerne kulture i obrazovanja i znatno je uticao da se ove značajne djelatnosti unapređuju u danilovgradskoj opštini. Imao je važnu ulogu u osnivanju Zavičajnog muzeja, a naročito na unaprjeđenju i razvoju sporta u opštini. Danilovgrađani su ga zapamtili kao vrlog predsjednika i prijatelja, čovjeka od dijaloga i demokratske kulture. Biran je za narodnog poslanika u Skupštini NRCG, a potom i za direktora PTT Crne Gore, te direktora Poštanske štedionice Jugoslavije (14 godina). Pored »Partizanske spomenice 1941«, imao je više ratnih i mirnodopskih odličja. Umro je u Beogradu, 1944. godine. “Partizani crni vrani...” Italijansko-četničke snage brižljivo su pripremale proljećnu ofanzivu na snage NOP-a u Crnoj Gori. Preduzele su napad na Crnu Goru prema tromeđi Bosne, Hercegovine i Sandžaka, sa nesrazmjerno jačim snagama od onih kojima je raspolagala Narodnooslobodilačka vojska. Daleko su bile jače i brojno i tehnički. U proljeće 1942. godine na ovoj teritoriji bilo je 12 italijanskih divizija sa oko 160 hiljada vojnika. Njemačke snage bile su jačine 15.000 vojnika, a četničke snage oko 30, do 35 hiljada četnika (pretežno prisilno mobilisanih), dok su ustaške snage imale oko 15 hiljada vojnika. Tako su četničke jedinice prvi put ratovale i sa ustaškim snagama protiv jedinica NOV. Okupatorsko-četničko-ustaške snage su tako u proljećnoj ofanzivi raspolagale sa oko 220 hiljada vojnika. Do tada nije bilo veće koncentracije ovih snaga na jednoj teritoriji protiv Narodnooslobodilačke vojske. Nasuprot tim snagama na teritoriji Crne Gore, dijela Sandžaka i Hercegovine bilo je oko 10 hljada vojnika Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, od čega su preko 50 odsto činili Crnogorci. Ove snage su bile do krajnjih mogućnosti iscrpljene, slabo naoružane, gladne, neodjevene i neobuvene. Nemilosrdno su ih po planinama šibali vjetrovi, snjegovi i poledice, praveći od njih «kipove leda». Nasuprot njima, okupatorsko-četničko-ustaške snage su imale obilje oružja i municije, dobru ličnu opremu, pogodnu za savremeno ratovanje. Stoga su četnici i ustaše tada pjevali pjesme poput one: »Partizani crni, vrani/ crni su vam došli dani«, prosto se «sladeći» zbog toga što se NOV našla u takvoj situaciji. Duboko je nečovječna teza autora »Pomenika«, to što oni poginule četnike u tim neravnopravnim borbama nazivaju žrtvama »komunističkog terora«. I DRAŽA I TITO U CRNOJ GORI Cijelo težište borbe u proljećnoj neprijateljskoj ofanizivi prenijelo se na Crnu Goru. Draža Mihailović se sa svojim štabom doselio u Kolašinski kraj (Gornje Lipovo). Zajedno sa italijanskim okupatorom, on pravi planove za »definitivno uništenje«Narodnooslobodilačke vojske Crne Gore, kao glavne okosnice NOV Jugoslavije. Početkom druge polovine maja 1942. godine propao je pokušaj NOV Crne Gore da ponovno zauzme Kolašin. Uz veliki broj poginulih i ranjenih boraca u napadu na Kolašin, jedinice NOV vojske, pri povlačenju ka Sinjajevini, dodatno su izgubile znatan broj boraca koji su pali u četničko-okupatorske ruke. Neke od njih su četnici odmah strijeljali, a neke predali okupatoru. Znatan broj boraca i rodoljuba sproveden je u zloglasni Kolašinski zatvor. Četnici i okupatorske jedinice su u zoru 4. maja napali jedinice NOV kod Mojkovca i zauzele to mjesto. Dvadeset drugoga maja 1942. godine na Žabljaku je održano savjetovanje kojim je lično rukovodio Josip Broz Tito. Razmotrena je vojno-politička situacija i donijeta odluka da glavnina crnogorske NOV, organizovana u dvije brigade, privremeno napusti Crnu Goru. Nije više postojalo nikakvih mogućnosti i uslova da se NOV Crne Gore održi pred onolikom naletom četničkih i okupatorskih snaga. A četničke i italijanske snage su već 27. maja ušle u Šavnik i Žabljak. Zbog toga sve borbe koje su tada vodile jedinice NOV Crne Gore imale su za cilj da se dobije u vremenu, kako bi se glavnina crnogorskih snaga, zajedno sa sandžačkim, izvukla iz Crne Gore sa što manje gubitaka. U prvoj polovini juna 1942. godine, na tromeđi Bosne, Hercegovine i Crne Gore, formirane su tri proleterske brigade – Treća sandžačka i Četvrta i Peta crnogorska, koje su zajedno sa Prvom i Drugom proleterskom brigadom činile glavninu NOV Jugoslavije. Blizu 50 odsto sastava ovih brigada činili su Crnogorci. ČETNICI SVE MASOVNIJI Otkako se odmetnuo kod okupatora, 11. februara 1942. godine, Bajo Stanišić i njegovi trabanti preduzimaju niz mjera za učvršćivanje i omasovljavanje svog pokreta. Povezuju se sa pojedinim licima po selima, vrbujući ih za svoj pokret. Radi se o njegovim veoma zagriženim i opasnim pristalicama – oficirima, podoficirima, žandarmima, finansima i raznim službenicima bivše Kraljevine. Još za vrijeme dok je bio komandant podoficirske škole u Bileći, Bajo Stanišić je odškolovao znatan broj podoficira koji su mu mahom bili privrženi u toku njegovog četnikovanja. Počela su masovna »prelijetanja« kod Baja Stanišića. I kod ne malog broja partizanskih boraca javlja se neodlučnost i kolebljivost, pa i prelazak kod okupatora. U takvoj situaciji, a željeći da izbjegnu međusobne sukobe, partizanske vlasti su tražile razgovor sa Bajom Stanišićem - s ciljem da ga privole na dalju zajedničku borbu protiv okupatora. Međutim, Bajo je ovu ponudu ocijenio kao slabost NOP-a, pa nije bio spreman ni na kakav razgovor, osim borbe do konačnog istrebljenja NOV. Bajo je, znači, više volio da ide u zagrljaj fašističkom okupatoru, nego da vodi zajedničku borbu sa svojim narodom za oslobođenje svoje zemlje. Stoga su partizanske vlasti Danilovgradskog sreza prikupljale određene jedinice za borbu protiv četnika Baja Stanišića, ali u panici i s velikim zakašnjenjem, pa su u tom obračunu bili neselektivni i brutalni, što pokazuju su i ona bacanja u jame nedužnih ljudi. Da bi se osjećao »sigurnijim« Bajo Stanišić 11. februara odlazi na Kujavu, gdje mu »leđa« osiguravaju italijanske okupatorske jedinice. Tek tada su partizani u Danilovgradskom srezu bili prinuđeni da vode borbu, kako protiv okupatora, tako i protiv njegovih pomagača – četnika. Druge časne alternative nije bilo. Bajo Stanišić je već 17. februara sklopio ugovor sa komandantom italijanske divizije »Taro«, generalom Podrocolijem, kojim se četnicima dozvoljava da se slobodno kreću duž puta Danilovgrad Nikšić na dijelu Orja Luka – Drenoštica i na prostoru gdje sami budu uspostavljali vlast. Tim ugovorom Baju je obećano da će, pored oružja i municije, dobijati sljedovanje hrane - i za četnike, i za građanstvo koje mu bude lojalno. NOVI SPORAZUM Bajo se povezuje i sa generaom Luiđijem Mentocijem, komandantom italijanskih okupacionih trupa u Crnoj Gori, sa kojim 6. marta sklapa sporazum kojim se četnici obavezuju da vode beskompromisnu borbu protiv jedinica NOV, a da italijanska vojska svojim trupama i sredstvima učestvuje u akcijama protiv Narodnooslobodilačke vojske, zajedno sa »nacionalnim odredima iz Podgorice i doline Zete«. Po tom sporazumu italijanske trupe će obezbjeđivati red i poredak u gradovima, a po selima »crnogorski nacionalisti«. Tim sporazumom se okupator zaštitio od neposrednih sukoba sa jedinicama NOV, a sljedstveno tome i od pogibija svoje vojske, jer ga sada štite četnici svojim životima. Isto tako, okupator je prestao da cjelonoćno šenluči iz pušaka i raznog automatskog oružja samo da bi otjerao strah od iznenadnog upada partizanske vojske. Okupatora, dakle, štiti danilovgradska peta kolona. Tako je radio Bajo Stanišič i pripadnici pete kolona nad kojima lamentiraju »pomeničari«, nazivajući ih oslobodiocima i časnim ljudima, a pripadnike NOV zločincima i izdajnicima. Bajo Stanišić je sa Kujave povremeno otvarao vatru iz automatskog oružja i bacača, koje je u izoblju dobijao od fašističkog okupatora. Okupator mu je artiljerijom krčio put za upade na teritoriju pod kontrolom jedinica NOV. 10. marta Bajo i njegovi četnici prebacili su se okupatorskim kamionima na Bogetiće i pod zaštitom njegove artiljerije upali u selo Daboviće i Vrelo Zete u Vražegmcima, ali su, zbog protivudara jedinica NOV, bili prinuđeni da se povuku. Istog dana su bataljon zloglasnog kvislinga Relje Piletića i čete Špira Stojanovića iz Danilovgrada izvršili napad preko Taraša i upali u selo Međica i Vučica, a potom se uputili u selo Kaleziće u Pavkovićima. Sjutradan su ih jedinice NOV vratile na početne položaje. Iste četničke snage su, uz podršku okupatorskih tenkova i artiljerije, zauzele selo Goricu, u blizini Danilovgrada, gdje su se i stabilizovale. Inače, tokom cijelog marta i aprila okupatorska artiljerija je krčila put četnicima Baja Stanišića, tukući neprekidno položaje pod kontrolom jedinica NOP-a, nanoseći im gubitke u ljudstvu i materijalu. Samo u periodu od 10. do 15. marta, 25 boraca NOP-a poginulo je i ranjeno od okupatorske artiljerije koju su usmjeravali četnici Baja Stanišića. I u Zagaraču je peta kolona bila veoma aktivna. Pop Pavić Keković je na zboru otvoreno pozvao sve prisutne da napuste jedinice NOP-a i da se priključe četničkim i okupatorskim jedinicama. Prvo je to učinio njegov brat, a zatim većina boraca ove čete. Nakon toga su formirali zagarački kvinsliški bataljon i uzeli svu vlast u zagaračkom kraju. BORBE U ZAGARČU I PALJENJE KUĆA Okupator spašava Stanišića
|