Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |



OTRGNUTO OD ZABORAVA:
SJEĆANjE ILIJE Ž. VUJOVIĆA (92) NA JEDAN DOGAĐAJ IZ VREMENA OKUPACIJE CETINjA

ISTOG DANA KADA JE ODLUČENO da budem pogubljen, neustrašivi četrnaestogodišnjak Ilija J. Jabučanin uspio je da me na biciklu odveze iz dobro čuvane cetinjske bolnice i...

Dječak spasio osuđenog na smrt

Mnogo sam preturio preko glave. Zahvaljujući porodici Jabučanin koja, nažalost, odavno nije među živima, dočekah duboku starost, kaže Ilija Živkov Vujović, kojeg smo posjetili u cetinjskom naselju Podgranicom. Priča o događaju , od prije šest decenija, za vrijeme okupacije Cetinja povod je za razgovor sa ovim krepkim i odvažnim čovjekom.
- Mnogo je događaja iz tih teških i krvavih ratnih vremena kada se branila sloboda i čast našeg naroda, a kako pretekoh - jeste priča za divljenje o podvigu Ilije Jolovog Jabučanina i njegove majke Ljubice, koji, rizikujući živote, uspješe da me spasu od fašista i domaćih izdajnika koji su namjeravali da me pogube.
Prije nego sam smješten kao teški ranjenik sa slomljenom nogom i pod nadzorom čuvara u cetinjsku bolnicu, mučen sam u zloglasnom zatvoru Bogdanov kraj. Htjeli su da odam partizanske drugove i njihove porodice. Znali su da sam komesar Lovćenskog odreda. Na jednom od ispitivanja, visoki njemački oficir je za saradnju nudio da se liječim u Berlinu. Nijesam pristao i odlučno sam odbio. Ipak, cijeneći moje držanje, taj oficir je naredio da me liječe u bolnici "Danilo Prvi". Poslije desetak dana, pod uticajem domaćih izdajnika (četnika), donijeta je odluka da me strijeljaju, na dan 17. oktobra 1944. godine, u večernjim satima. O tome se pročulo u okupiranom Cetinju, gdje je, uprkos neprijatelju, u tajnosti djelovao naš pokret otpora, koji je zadužio Ljubicu Jabučanin da me obilazi. Inače, njen stariji sin Veljko, već je bio borac u našoj partizanskoj četi. Pravio se plan kako da me izbave, ali sam uporno odbijao, bojeći se da neko strada. Već pomiren sa sudbinom koja me čeka, ipak sam tražio da mi dobave oružje, da bar zamijenim svoj život sa nekim od krvnika. Popodne, na taj sudnji dan, Ljubica je donijela revolver, s dva šaržera, civilno odijelo i štake, i rekla mi da će mali Ilija doći u šest popodne, s biciklom da me izbavi. Neću da neko strada, uzaludno sam govorio Ljubici, prisjeća se Ilija, a ona je, odlazeći, rekla: "Ja sam ga rodila, a on je odlučio da dođe, pa neka ide s tobom, da uspijete, ili da poginete". Te riječi dovoljno govore o toj veličanstvenoj ženi i majci, Crnogorki, a znao je za to i njen suprug Jole, kojeg su, inače, neprijatelji pratili.
Sa prvim mrakom, čim je stražar negdje otišao, iz potkrovlja bolnice, uz pomoć štapa, preobučen i naoružan, oprezno sam sišao do prizemlja, i kroz prozor iskočio u slabo osvijetljeno dvorište. Već me čekao dječak Ilija, koji je bio razvijen za svoje godine. Popeo me je na biciklo, ispred sebe, i hladnokrvno prošao pored kapije, ispred koje su stražari kontrolisali neke ljude. Sporednim ulicama smo se vozili i naišli na dvije grupice neprijateljskih vojnika, kojima je čak otpozdravio. Sjećam se kada je rekao: "Da samo znaju koga pozdravljaju". Već je bio iscrpljen od vožnje, posebno kada smo prelazili preko mekog terena i livade u Donjem Kraju. Tada se začula sirena za uzbunu. Znao sam da mene traže i da će brzo orgnaizovati potjeru. Rekao sam Iliji da bježi, ali on ni tada nije odustao. Nekako smo se dograbili kuća na periferiji ispod Špadijerskog vrha. Sakrili smo bicikl, i uspuzali iza nekih stijena. Nedugo zatim, čitav kraj se pretraživao i skoro su bili došli na nišan. Tada sam poslao dječaka da ide i da se spašava, ako mogne, potraži pomoć, jer sam pretpostavljao da ima partizana u zaseoku Gnjijevi Do, nedaleko preko brda. Pod okriljem mraka, sve se utišalo. Znao sam da su obustavili potragu. Poslije nekoliko sati, došla su dva naoružana partizana i moj spasilac Ilija. Tako smo zajedno dočekali dane slobode. Moj otac Živko je toliko poštovao porodicu Jabučanin da smo se čak pobratimili, a Ljubici, koja je bila kasnije predsjednik AFŽ na Cetinju, često je govorio: "Ti si mi sada isto kao Stana", misleći na moju majku, sjeća se Ilija Vujović, dodajući da ova istinita priča ima žalostan završetak. Nakon oslobođenja, kao veoma perspektivan mladić, Ilija J. Jabučanin je poslat na školovanje u Češku. Nažalost, tamo se razbolio i umro, a tek je imao 18 godina, priča nam, sa suzom u očima, starina Ilija. Mogo sam patio i molio nadležne. Tada je to bilo veoma teško da mog Iliju sahrane na Cetinje. Kasnije, na intervenciju ondašnjeg predsjednika Crne Gore Blaža Jovanovića, to je i urađeno. I stariji od braće Jabučanin, Veljko, nije doživio srećne dane za koje se borio. Umro je u jeku mladosti, kao i Ilija, od bolesti pluća. Samo nekoliko godina zatim, slomljeni tugom i bolom za tek stasalim sinovima, umrli su, gotovo u istoj godini, Jole i Ljubica Jabučanin.
Od nezaborava na Iliju i porodicu Jabučanin u amanet ostaje i za moje sinove Veselinu i Čedu, zajednička fotografija iz 1946. godine, koju držim na zidu spavaće sobe, a u potkrovlju kuće čuvamo staro biciklo, koje je moj spasilac Ilija u djetinjstvu vozio, kaže Ilija Vujović.


P. Sekulić