Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

      

 

Radovan Bošnjak:
BREZANSKI AERODROM

 

Godine 1944. sa privremenog aerodroma u Breznima (Piva) prevezeno je savezničkim avionima u Italiju 1000 partizanskih ranjenika na liječenje. Neki malo poznati detalji o ovom značajnom događaju

Evo, ovdje, gdje je pobodena olovka

Mljetičak, 18. avgusta 1944. godine. Dan vedar i lijep, da se takav poželi. Drugi korpus Narodno-oslobodilačke vojske, brani Pivu i Drobnjak, od velike njemačke ofanzive. Njegov komandant, general Radovan Vukanović, rasporedio svoje jedinice po brdima i obroncima Durmitora, Prutaša i Pivske planine, pa razmišlja, šta da čini sa ranjenicima. A njih velik broj, skoro ravna hiljada. A tu se, pored njega, zadesio i Komesar Korpusa, pukovnik Radoje Dakić, pa se dogovaraju i traže rješenje, kako izaći iz ovog paklenog obračuna, u kome se nađoše. Onda se kurir tu obrete:
- Izvolite druže Generale!
- Potraži šefa Korpusnog saobraćaja, pa mu reci da mi se javi. I neka ponese torbicu s vojnim kartama.
Razumijem druže Generale - otpozdravi omanji štrkljasti omladinac, pa se brzo udalji i ode u pravcu jednog obližnjeg grmena.
Ni pet minuta ne prođe, a ispret Komandanta i Komesara, nađe se inženjer, major Obrad Bojović.
- Javljam se po vašem naređenju, druže Komandante - žustro se i momački odazvao major Bojović, a onda i on sjede na ono prostrto šatorsko krilo, koje se tu zadesilo.

Prekinut transport ranjenika

General Vukanović, potom otpoče:
- Druže Inženjeru, kao i što znaš, Njemci su zauzeli oba naša aerodroma, u ovom dijelu Crne Gore. I onaj u Beranama, i onaj na Žabljaku. Tako su prekinuli transport naših ranjenika, prema slobodnim savezničkim teritorijama. Pa šta da radimo majore Bojoviću? Ranjenika mnogo, a aerodroma nemamo. Znaš li neko zgodno mjesto, na ovim prostorima, koje bi moglo poslužiti za izgradnju privremenog aerodroma? Jer, naših 1000 ranjenika, nema drugoga spasa.
Major se Bojović dobro zamisli, pa iz svoje kožne torbe izvadi jednu omanju i dosta pohabanu vojničku kartu, pa je razvi i postavi na svoja koljena, i u nju zagleda, a onada reče:
- Čini mi se, druže Komandante, da je Krnovo najpogodnije za izgradnju aerodroma. Evo na ovom mjestu, a to se vidi i na karti, postoji, jedna dosta velika poljana, koja bi za aerodrom bila podesna. Pa, i za slijetanje, onih većih transportnih aviona. A tu bi se brzo i izgradio. Za dan-dva bio bi gotov.
- Predlog ti je, druže Bojoviću, sa tog gledišta, koje si iznio, sasvim dobar, ali tu postoji jedan ozbiljan problem, zbog koga taj prostor ne bi mogao da se koristi za aerodrom. Krnovo je na pragu Nikšića, pa kako aerodrom zaštititi od Njemaca? - U razgovor se umiješa politički komesar Korpusa, pukovnik Dakić. Ja mislim, a to se i iz ove karte vidi, da bi tome najbolje odgovaralo selo Ravno, i to one njegove Bare, na zapadnoj strani, gdje se graniči Piva sa Hercegovinom.
Major Bojović na ovaj predlog odma reagova:
- Bare, na Ravnom, su i uske i kratke, a nijesu dovoljno ni ravne jer se po njima nalaze i neka veća ispupčenja, a uz to, i one su u blizini Gacka, pa bi i to bila velika opasnost za aerodrom, te bi se taj predlog teško mogao prihvatiti.
A onada, nasta mala pauza, poslije čega se ponovo major Bojović oglasi:

Mjesto nađeno

- Evo, ovdje, gdje sam pobo olovku, ova poljanica što se tu vidi, to su Donja Brezna. Izgleda da je to još i jedino slobodno mjesto u Pivi, gdje bi se aerodrom mogao izgradiditi. Odista, karta je nešto sitnije razmjere, pa je teško ocijeniti dužinu i širinu ovog prostora, ali vrijedi pokušati.
- Vrijedi, odista, i nemamo drugog izbora, niti imamo o čemu više raspravljati, a i vrijeme je priškrbalo, pa se, druže majore, pripremi, da čim prije kreneš za Donja Brezna - očito se Generalu žurilo, i nije imao strpljenja, a ni potrebe, da o tome i dalje razgovara.
Iz istih stopa ode depeša Vrhovnom štabu, koju svojom rukom, lično napisa komesar Korpusa, Radoje Dakić - Brko:
"Pravi se aerodrom na Breznima. Biće gotov 21. avgusta. Sa tim je saglasan i Šef Engleske vojne misije. Avioni mogu slijetati samo danju i očekujemo ih navedenog dana, poslije podne. Ranjenika imamo oko 1000. Javite hitno, radi dopreme ranjenika".
Na dobijenu depešu Vrhovni štab je vrlo brzo poslao svoju saglasnost.
Sa depešom, koja je otišla prema Vrhovnom štabu, bio je upoznat i inženjer Bojović, pa su iz nje proisticale i njegove obaveze, u vezi sa izgradnjom aerodroma, kao i obaveze pojedinih vojnih formacija i jedinica, na području Pive, pa i njenog ukupnog lokalnog stanovništva.
Na pivskoj teritoriji su, tih dana, pored Drugog korpusa, bile i jedinice Dvanaestog korpusa i Šeste ličke divizije.
Ostatak dana je, inženjer Bojović, proveo u pripremama za odlazak u Pivsku Župu formirao je inženjersko odjeljenje, uzeo potrebnu opremu i krenuo na put, ispred same noći.
General Vukanović nije zaboravio da mu se još jednom obrati:
- Znam, druže Bojoviću, da je rok za izgradnju aerodroma, dosta mali, ali vremena više nema, jer se ni frontalno, na duži rok, ne moženo oduprijeti Njemcima. Odviše su brojni i jaki i dobro naoružani. Ja se nadam u vaš uspjeh i u dogovorenu izgradnju aerodroma. Rok se ne smije probiti.

Dva dana za nemoguće

A onda, na ispraćaju inženjera Bojovića, i pukovnik Dakić, tome, dodade:
- Dobro znaš i sam moj Bojoviću, kako smo prošle godine, za vrijeme Pete neprijateljske ofanzive, prošli s ranjenicima u Pivi, pa bi to isto moglo da nam se desi i ove godine, ako se aerodrom ne izgradi, za ova dva-tri dana, što su nam preostala da zadržimo najezdu Njemaca.
A onda, znaš šta je prošla godina i Pivi donijela, a naročito Pivskoj Župi. Pa se bojati, da joj i ova godina, zlo ne nanese. A naročito, ako se Njemcima uspješno ne suprostavimo. A to možemo, samo ako ranjenike iz Pive odpremimo.
Inženjera Bojovića obuze nekakava neprijatna jeza, i mučan osjećaj tragedije iz Pive i sa Sutjeske, o čemu poslije pričaše:
- Odjednom sam se trgao, i stresao, na osjećaj onog strašnog prizora, koji me još uvijek držao, iako je od tada prošla puna godina, pa u meni uđe neko pouzdanje, da ću dobijeni zadatak, na vrijeme završiti. Da ću, za preostala dva dana, uraditi nešto nemoguće: da ću napraviti aerodrom za slijetanje i uzlijetanje aviona.
I onih najviših teretnjaka, što ih saveznici imaju, i na frontovima koriste, a naročito za prevoz ranjenika. Pa, kako nije bilo vremena za gubljenje, krenemo, da se još jednom upišemo u istoriju partizanskog ratovanja. Bojoviću, u tvojim se rukama nalazi 1000 ranjenika, pa ako ne uspijemo, Piva će biti druga Sutjeska, i ponoviće se Peta ofanziva - odzvanjale su u ušima inženjera Bojovića riječi politkoma Korpusa, pukovnika Dakića.

Teško breme odgovornosti

A onda, i ovo major Bojović, kasnije, pričaše:
- Teže breme ni veću odgovornost, živ čovjek, na svoju dušu, ne može primiti. Odisa, najteži i najodgovorniji zadatak u mome životu. Ljudi, pa je li moguće, da za dva dana izgradim aerodrom. Da se na njega, prizemlje one savezničke grdosije, i da, odatle, ponovo polete. A u povratku, teža svaka, za po tridesetak ranjenika. Onih najtežih, bez oči, bez nogu, bez ruku. Ali, opet mi sinu pred očima, da neki put i nemoguće postaje moguće. Pa, koliko mi se to puta desilo za protekle tri godine. U takvim slučajevima tu se više ne poštuju ni norme, ni normativi, već samo naša spremnost i moral. A imali smo i jedno i drugo.
Donja Brezna od Mljetička daleko. I za ljetnji dan, a kamo li za njegovu noć. Ali, noć vedra, a mjesečina, skoro kao sunce. Pa je i to davalo snagu Majorovim inženjerima. A mladi, pa će izdržati.
A inženjer Bojović je, u putu za Pivu, u svojim mislima, izvršio i "zapisao" čitavu organizaciju izgradnje Aerodroma, skicu njegovog idejnog projekta, i do detalja izveo proračun pojedinih elemenata, ogromene avionske piste, od 800 metara dužine i 40 metara širine, ne računajući i one dodatne površine, koje ga ograđuju. A onda je, onako u hodu, uz osjetan drijemež, koji ga je, s vremena na vrijeme, na noć opominjao, sam sebi govorio:

Neko lopatom, neko motikom...

- Nijesu, inženjeru Bojoviću, dva dana mala. To je 48 sati. Pa kad to umnožimo sa onom velikom masom Župopivljana, koji će u pomoć priskočiti, i borcima koji će se u te poslove uključiti, onda tu imamo vremena i na prijetek. Bezmalo i čitava godina. A i snaga velika. Neko lopatom, neko motikom, neko capunom, neko ćuskijom, a neko i golim rukama, pa da vidiš, brajkoviću, šta se može. Inženjeru Bojoviću, moramo 21-voga dočekati avione i spasiti ranjenike. I ispustiti obećanje koje sam dao komandantu Vukanoviću i komesaru Dakiću, a oni Vrhovnom štabu. Nema odstupanja, ni povlačenja na rezervne položaje. A i nije mi prvi put, da pravim partizanske aerodrome. Pa, uvijek se na dobro završavalo, te, dako i ovo, na dobro izađe. Kao i što hoće.
Taman se razdanilo, kad u Donja Brezna zajkoračiše. Naprijed major Bojović, malo im odmakao, a za njim ostala družina od dvadesetak odbrambrenih momaka, a iza, u istoj koloni, trojica Engleza:šef Engleske vojene misije, major Džon Rid i njegova dva pomoćnika. Odista, dobro se i umorili, dok su, nešto više od tridesetak kilometara, za kratku ljetnju noć prevalili.
- Bio sam nestrpljiv, kao nikad u životu - prisjeća se Bojović, da dođem na novu avijonsku pistu, na novi partizanski aerodrom i da ga što prije osmotrim. I evo nas među Vojnik i među Goliju, na visini od 1200 metara. A Brezna dugačka. Prvo Gornja, pa tek Donja. I prvi pogled, sa dosta strepnje i uzbuđenja. Ćutao sami razmišljao. I čekao majora Rida, da prvi progovori. Vidio sam dobro, počeo se mrštiti i nije bio zadovoljan. Nijesu mu odgovarali navigacioni uslovi. Vojnik i ona okolna brda, bili su velika smetnja, za slijetanje i uzlijetanje aviona. A ni prirodna okrenutost avionske piste, nije odgovarala potrebnim i traženim uslovima, a što se, ni na koji način, nije moglo izmijeniti i nadomjestiti.
I dva majora, stali jedan pored drugog, pa motre i razmišljaju. I usnama nešto migolje. A oni su opredjeljivali sudbinu ono hiljadu ranjenika koji su se, u tom momentu, na pivskoj površini nalazili. Ali, još uvijek, ništa jedan sa drugim ne progovaraju. Dok se malo saberu i predomisle.

Da je avion koliko pijevac!

A onda, počeše lagano: pa svaki svoje mišljenje iznosi. I problem prvi usaglasiše: okrenutost piste, i navigacioni uslovi, zadovoljavaju. A onda i na drugi problem tačku staviše: podloga kao da je asvaltirana, kiša nije padala, pa je sunce stvrdnulo. I odoše mjeriti. Koracima, jer pantljiku nijesu imali. Te udri, uzduž i poprijeko, sve korak po korak. Major Bojović o tome pričaše ovako:
- Kad krenusmo mjeriti koracima, vidim, da je Rid gledao, da mu korak bude što duži, te i ja, onda, malo skrati moj korak, pa u prvom mjerenju on nabra 750 metara, a ja 850. Razlika dosta velika, pa odosmo u novo mjerenje.
On nađe 780, a ja 830. A onda se u trećem mjerenju uskladismo: da dužina zadovoljava. Nekako, na pisti nađosmo, i 40 metara širine, i nešto malo prida "zelenog" pojasa, možda svega petnaestak metara. A trebalo je dvadesetak. "Sitnica" Rid se našali. I tada mi je tek laknulo. Kao da sam jedan dio onog teškog bremena, skinuo s leđa.
Pošto major Rid, tog jutra, nije imao više posla, a i bio je dobro umoran, to ga otpratiše, u jednu obližnju kuću, da se odmori i malo zaspe. A ona momčadija, što sa njima dođoše, raširiše, po livadi, svoje šatore, pa se, svi izreda, prizemljiše. I pospaše, kao jaganjci.

Susret s Brežnjanima

Inženjer Bojović se prisjeća i svog prvog susreta s Brežnjanima, pa o tome ovako kazuju:
- Tamana kad završismo mjerenje i kad major Rid poče da se odmora, evo mi prilaze nekolicina mještana, nešto starijih ljudi. Gledaju me, nekako radoznalo, pa možda malo i nepovjerljivo, a onda mi nazvaše "Dobro jutro" i svaki izreda priđe, te se sa mnom rukovanjem pozdravi. Rekoše, da su, Durutovići i Jovovići i da su odatle, iz Donjih Brezana i iz obližnjeg Bajova Polja, koje se nalazi, na sjevernoj strani Brezana. A onda će jedan od njih, Durutović, malo i o godinama:
- Mi smo vas viđali i kad ste došli, i posmatrali vas, kako ovom livadom, ispred škole, vas dvojica koračate i nešto razmjerate. Ali, nijesmo htjeli da vam prije prilazimo i da vas u poslu ometamo.
- Znaš, jedan će drugi, iz te grupe Brežnjana i Bajopoljaca, mi rano ustajemo, u cik zore. Odista, noć je kratka, ali rano i liježemo, te se i naspavamo. A onda, treba ovce i krave pomusti, pa stoku u pašu zapratiti, jer su vrućine velike, pa rano oće i na plandovanje.
- A i naučili smo da se rano budimo, opet će jedan, pa nije nikakvo čudo i što smo vas jutros tako rano viđeli - kao da je htio da se opravda za ovaj rani jutrošnji susret.
- Odista, i topovi nas neki put razbude, ne prestaju Brežnjani, ali još su daleko, tamo neđe u Crkvicama, na Planini Pivskoj, pa se i ne bojimo, da će i do nas doturiti.
- Napokon, i ja progovorih, zaučinje Bojović, ali, vidim, sve me nešto ispitivački zamatraju i bi da se domognu moje biografije. Pa im, onda, rekoh i ko smo i što smo, i odakle smo došli, i što smo došli. A oni se u uvo pretvorili, pa bi da čuju svaku moju riječ. Prvo što im bi, poželješe mi dobrodošlicu, a onda se raspričaše:
- Reče li to, inženjer si?
- Iz Župe Nikčićke?
- I hoćeš aerodrom da praviš?
- Ođe, u Breznima!?
- Na ovu našu livadu!?
- Tu blizu, pored Škole?
- Đe smo se plovkali i loptali?
- I momačka igrali?
- A i đe bi, drugo!
- Ne vala, pa da je avion koliko pijevac! - A kod nas: ako ti treba, možeš i dva napraviti!
- Jedan ođe, a drugi u Bajovom Polju.
- A đe bi, onda, konje trkali, kad nam ove potrke uzmete?
- A kažeš ranjenike gonite, u Italiju?
- U savezničke bolnice?
- A dolaze li ruski avioni?
- Ne valja, ako ih nema!
- A ima li tamo, ruskih doktora?
- Ni to ne valja, ako ih nema!
- Rusi su naši stari prijatelji.
- Pomagali nas i za vrijeme Petrovića.
- Davali nam ranu i džebanu.
- I nikada nas nijesu iznevjerili!
- "Nas i Rusa dvjesta miliona", štono kažu.
- A reče li, ono, da ti je Brko, komesar?
- E, naš Brko, dobar čoek!
- Boljega, nijesi mogao naći!
- Ne vala, pa da si ga lučem tražio!
- I oni ti je rekao da ođe praviš aerodrom?
- A da i ko bi drugi?
- Ne boj se, neće taj pogriješiti!
- Reče da ga, za dva dana, moraš završiti?
- I za jedan dan, ako je potrebno!
- Ne boj se, inženjeru, radićemo zajedno!

Gradilište neće biti bez radnika

- Eto tako, ponovo će Bojović, Brežnjani se raspričali, a ja i nemam mnogo vremena da ih slušam. A što je najvažnije, oni obećaše, da gradilište neće biti bez radnika. Koliko je god potrebno, doći će za tili čas.
- Kako da ne pomognemo našim ranjenicima, u jedan glas zaučinješe, pa se, onda, polako počeše razilaziti.
Inženjer Bojović zanimljivo i dalje priča:
- Devetnaestog, nešto ispred podneva, kao da je došlo do opšte mobilizacije. Dolazilo se trčeći, sa alatom preko ramena, ko je šta imao. Obično, to su bili stariji ljudi i đevojeke, ali i mladež do 16 godina, jer su se, jači i snažniji momci, nalazili u partizanima, a dosta ih je, prve godine, za vrijeme Pete neprijateljske ofanzive, i izginulo. A naročito Blagojevića iz Bukovica i Dube, ali mnogo i drugijeh, iz ostalih pivskih sela.

Odlijegali Vojnik i Golija

Godine 1944. sa privremenog aerodroma u Breznima (Piva) prevezeno je savezničkim avionima u Italiju 1000 partizanskih ranjenika na liječenje. Neki malo poznati detalji o ovom značajnom događaju
Odista, nijesam svojim očima, do tada, nikad vidio, toliko pregalaštvo i takav rad, kako je to ova dva dana bilo na Brežnjanskom aerodromu. Ravnjanje livade, njeno proširenje, trijebljenje i vađenje kamena, pa onda organizovanje i donošenje hrane, ama sve je išlo bez i jedne primjedbe. Nije, moglo hvaliti ni mlijeka, ni sira, ni mesa, niti je tu ostao neko gladan, pa da je došao čitav Brkov korpus.
Odista, major Bojović tako olako ne zaboravlja i još neka događanja, sa ovog dvodnevnog gradilišta. Pa, vrlo rado i ovo priča:
- Priđe mi jedna omladinka: kršna i visoka, i u znoj okupana, a lijepa ko no što je jabuka, te mi reče:
- Druže inženjeru, jesmo tužni odista, jesmo karni i ožalošćeni, koliko je dosta, zbog one nesrećne prošlogodišnje pete ofanzive, ali, daj Bože, da na dobro okrene i da se to više nikada ne povrati! Pa, ako veliš, da za sreću ovog novog aerodroma i za zdravlje naših ranjenika, zapjevamo?
- Pjevajte, dušo moja!, zaučinje major Bojović, koliko vam volja. A i mi ćemo sa vama. Poslije mi rekoše da je to SKOJ-evka iz Bajova Polja, Jovović. Čini mi se da Jovuša i ne uze lopatu, a pjesma ko po dogovoru:

Ide Peko pro Jezera,
Sa Korpusom proletera.
Ajde Peko, ajde rise,
Crnoj Gori, požuri se!
- A potom odliježe Vojnik i Golija:
Oj, da mi je, i da mogu
Da crvenu nosim robu,
Da se šetam Lenjingradom,
Sa Crvenom ruskom gardom,
- I svi, u jedan glas, nanovo.
Amerika i Engleska,
Biće zemlja proleterska,
Pa će onda Zemlja cjela,
Bit u ruke proletera.

Pjevali i ranjenici

- Pjevali smo i veselili se, svi koliko nas je bilo, s ponosom i sjetom, priča inženjer Bojović. I staro i mlado, i muško i žensko, i civili i patrizani. Pa i ono nešto ranjenika što su se tu zadesili. Kad opet glas, one lijepe Jovuše:

Avione, avione, dođi do Brezana,
Da privatiš, da privatiš mojega dragana.
Čekaću ga, čekaću ga, dok se izliječi,
Viđećete, viđećete biću od riječi.

- Zamalo mi suze ne pođoše, izreče se inženjer Bojović. Od nekakve velike sreće i radosti, ali i od tuge goleme. No, uzdržah se. A radilo se bez odmora. Radilo, smjenjivalo, zamjenjivalo i opet nastavljalo. Punih 48 sati. A niko ni da hukne, ni da se na lopatu nasloni. Topovske kononade, odozgo sa Planine Pivske, s Pišča i Borkovića, sve su se jače čujale, pa se, pomalo, Breznima i primicale. Malo smo i strepljeli, ali smo vjerovali da se preko živih Crnogoraca i Ličana, ne mogu tako lako probiti. A one pjesme i dalje odliježu, pa se gube u obroncima Golije i Vojnika. Neke sam morao prevoditi i mom engleskom prijatelju, Ridu. Pomalo je razumijevao naš jezik, ali nije bio siguran u svim slučajevima. Posebno kad ču ono: Amerika i Engleska, i to u horskom pjevanju, bi mu nešto nejasno, pa zašto da mu to prevedem. I ja mu to prevedoh, baš onako kako su to đevojke i pjevale:
Amerika i Engleska, biće zemlja proleterska,
Pa će onda zemlja cjela, biti u ruke proletera.
A Rid se ustremio na prevod, pa sluša li, sluša. Pa kad razumlje, nešto se kao malo namršti, pa se okrenu u pravcu mene i upita me:
- Misliš li i ti tako majore Bojoviću? Hoće li Amerika i Engleska biti proleterske zemlje, kano i Rusija?
Onda im se pogledi sretoše, pa se obojica nasmijaše.

Pista spremna za "dakote"

Kao i što su predviđali, u ranim časovima 21-oga, aerodrom je bio završen i pista spremna za slijetanje velikih "dakota", o čemu, putem radija, major Rid, izvijesti svoju Komandu. A to je učinio i Štab Drugog korpusa.
Ovom uspjehu su se posebno obradovali partizanski oficiri Obrad Cicmil i Vojo Nikolić, koji su, od strane Drugog korpusa, bili zaduženi za ukrcavanje ranjenika u avione.
Ubrzo, toga dana, kako se i očekivalo, na Brezna stigoše i komandant i komesar Drugog korpusa. Radovan Vukanović i Radoje Dakić-Brko. Odista, radosni i ushićeni i sa velikim zadovoljstvom čestitaše graditeljima na velikom uspjehu i požrtvovanju pri izgradnji aerodroma. Jedan dio Pivljana, koji su pomagali na toj izgradnji, otišao je, odmah poslije završetka radova, svojim porodicama, koje su se nalazile u zbjegovima, po kanjonima pivskih rijeka, ili u pećinama Vojnika i Golije, dok se jedan dio zadržao, sve do ukrcavanja ranjenika u avione, i njihovog transporta za Italiju. Odista, za tu njihovu nesebičnu pomoć, inženjer Bojović je bio pun hvale i velikog priznanja.

Uporedo sa izgradnjom aerodroma, partizani su vodili ogorčene borbe sa njemačkom Sedmom SS divizijom, na prostoru Tare, Šćepan Polja i Uzlupa. Ipak, Njemci su 20-tog avgusta ovladali selima Pive, sjeverno od Tare i prijetili daljim napredovanjima, u pravcu Plužina, Goranska, Pivskog manastira i Miljkovca. Zbog toga je, naloženo nekim jedinicama Drugog korpusa, da, čim prije, izvuku i prebace sve ranjenike sa Planine pivske i da ih, preko Pive i Komarnice, transportuju u pravcu Brezana, kao i da se, od njemačkih jedinica, koje nadiru sa sjeverne strane, od Crkvičkog Polja, brane položaji Pišče - Borkovići - Dubljevići - Bezuje.

Svjetlost velika dočeka avione

Kako je na području, između Nikovića i Borkovića, bilo najviše ranjenika, a pošto su Njemci nadirali od Tare, Crkvica i Šćepan Polja, to se, pod hitno radilo, na prenošenju ranjenika preko Pive i Komarnice, u pravcu Seljana i Rudinica. Zakašnjenja nije smjelo biti, niti se u zbjegovima dalje zadržavati. A sela i katuni, u Pivi, bili su pusti, jer se sve živo sklanjalo i bježalo od Njemaca. Neki put bi se, u onoj grobnoj tišini, začuo jauk nekog ranjenika ali se i to rijetko događalo, jer su ranjenici znali da je to jedna velika bitka za njihov spas, pa su se i oni uzdržavali, koliko su god mogli, da iz sebe krika ne ispušte. Odista, nadali su se nečem boljem, pa su se i stezali od bolova i grčeva, a da se i ne oglase. Tu bi se, između tih silnih nosila, neki put, našao i poneki ljekar, ili drugi medicinski radnik, pa bi, od njih, dolazile riječi utjehe i hrabrenja, ne samo ranjenicima, nego i onijem što ih nose. A obično su, niz one strme litice i kanjone, nošeni noću, skoro bez odmora.
Inženjer Bojović se još nečega prisjeća:
- Usljed neprijateljske ofanzive na Vasojeviće, 12-tog avgusta, jedan broj naših ranjenika opremljen je sa beranskog i žabljačkog aerodroma, ali je u Vasojevićima i ostalo oko 120 teških ranjenika, koje su Vasojevići i Moračani, prenijeli do Drobnjaka, uvećavajući se taj broj, usput, na 200 ranjenika. Zbog toga je izvršena dodatna moblilizacija ljudi Jezera, Uskoka i Drobnjaka, nešto više od 500, za prenos tih ranjenika na Brezna.

Teško čekanje

Aerodrom se na Breznima izgradi, 1000 ranjenika na njega pristiže, pa još samo da avioni dođu i da transport otpočne. A, u vezi sa tim, inženjer Bojović, tiho i razočarano priča:
- U određeno vrijeme, avioni na aerodrom ne pristižu, pa se sumnja u mene uvuče. Još kad Vrhovni štab javi Drugom korpusu "da će saveznički avioni moći da evakuišu ranjenike tek 23-ćeg avgusta", poče nada da me napušta. A i Njemci se sve bliže Breznima primiču. Žabljak i Šavnik već su zauzeli, a i od Crkvica njihove jake snage nadiru. Pa šta, ako sjutra pređu Pivu i Komarnicu i izbiju na pomol Brezana? Odista, partizani jedva odolijevaju. Zbog toga Štab Drugog korpusa, opet novom depešom urgira: "Ako avioni ne dođu 21-vog, trebaju doći 22-gog. Nijesmo sigurni da aerodrom možemo obezbijediti za 23. avgust".
- Odista, nastavlja dalje major Bojović, treba shvatiti problem i kod Vrhovnog štaba, pa i one na strani komandanta Savezničke avijacije, vice - admirala Hernuoa, jer, nije jednostavno, za tako kratko vrijeme, organizovati, pripremiti i poslati, preko Jadrana, na jugoslovensko ratište, i to još na improvizovan aerodrom, ništa manje, nego 80 transportnih i lovačkih aviona.
Tamo negdje između Vojnika, Durmitora i Golije, dirktno u čeljustima jakih njemačkih jedinica. A onda, treba u Italiji prihvatiti, na liječenje, 1000 ranjenika, što nije ni malo laka stvar. Mučna situacija i na jednoj i na drugoj stani. A broj ranjenika se stalno povećava.
- Jedan mali stručak nade - prisjeća se Bojović, pojavi se naveče, 21-vog avgusta. Obavijestiše nas da 22-gog dolaze avioni, i to, izjutra, ali samo ako ne bude kiše i magle. A šta, ako osvanu oblaci i kiša se odvrzne? Brezna su među ovim visokim planinama, pa ako igdje okvasi tu će najprije. A ako Njemci navale i počnu aerodrom da tuku? Odista, mnogo pitanja, a malo odgovora. Čini mi se, da te noći, oka na oko nijesam sklopio. Ležao sam na leđima, na šatorskom krilu i gledao čas u nebo, čas u Durmitor, da nas ne izdaju. Neće, valjda, postali smo saveznici, odavno. Na našu veliku sreću, jutro osvanu čisto i vedro, bez trunke oblaka. Uostalom, kao i prvijih dana. Ali, ovog jutra, umjesto očiju, napregnusmo uši.

Evo aviona...

I cvrkut ptica nam je smetao, pa i zrikanje skakavaca. Napregli se ranjenici, pa i oni prisluškuju neće li se čuti zvuk avionskih motora preko Javorka. Ako zabrundaju,odista će biti saveznički, jer se njemački, odavno na ovim prostorima, nijesu pojavljivali.
22-vi avgust. Već se objutrilo i počelo Sunce da prigrijava, pa i da pomalo peče i prži. Ka durmitorskim prostorom zaparaše one tri lovačke munje. A onda iza njih i jedna transportna grdosija, kakva se do tada, na ovim prostorima, nije gledala. Pa ne prođe dugo, kad opet lovci i "dakote", pa zaokružiše iza Vojnika i pravo iznad Brezana. Da vide šta je inženjer Bojović uradio i mogu li na livadu, ispod Golije? A dolje, na aerodromu, sreća i radost. Posebno među ranjenicima. Oni lakši čestitaju jedni drugima, pa onda prilaze i onijem na nosilima, te ih grle i ljube, ko braću rođenu. A to, u ovijem mukama, odista i jesu. Zbližila ih nevolja i teške rane, njihove. Pa onda, ugovorene petarde i svjetlosne rakete u nebo odoše i crveni barjačići u vis okrenuše. A i vatre se mnoge zapališe i svjetlost njihova avione dočeka.

"Dakote" čuvalo pedeset lovaca

I počeše da slijeću, jedan po jedan. Na novi partizanski aerodrom. U Brezna između Vojnika i Golije. A dolazili su u jatima, po šestorica. Dobro čuvani brzim lovcima. Pa jedan za drugijem, pravo naniže. Koridorima koje su odredili dvojica majora, partizanski Bojović i saveznički Rid.
Pedeset munja, lovaca, Pivu prekrilo. Između Durmitora, Volujaka i Vojnika. A dalje, ispod, pjesma u nebo ide. A Njemci kidisali na Božur, iznad Borkovića, pa da mu srce izvade. Nema te cijene koju ne bi platili, samo da ga zauzmu. Jer, od njega do Brezana, samo 12 kilometara, vazdušne kanure, pa bi, odatle, mogli aerodrom topovima da tuku. Ali, hoćeš! Crnogorci i Ličani na putu im se ispriječili, pa ni makac naprijed! Preko njih, živih, nije se moglo! Proleteri su to i bitka za ranjenike! Za hiljadu ranjenika!

"Led probijen"

Prvih šest "dakota" spustilo se na aerodrom. A onda su oni potovareni i ponovo se u nebo vinuli. Čitavi sat to je trajalo. I na sreću, led je probijen. A 36 "dakota" došlo je. Šest transportnih grupa, svaka sa po šest aviona. A gore, iznad, krstarilo je 50 lovaca. Ni ptica sa aerodroma nije se mogla primaći. Nebom durmitorskim gospodarili su saveznici.
Svaki "dakota" nosio je po 30 i nešto ranjenika. Avijatičari su govorili da jedan avion može primiti samo po 24 ranjenika, a njih je u avionu ulazilo i po 35. Ali, znalo se, da ni jedan ranjenik nije teži od 50 kilograma, pa se avioni nijesu mogli da opterete. Tačno u 16 časova posljednji je avion napuštio Brezna, odnoseći sa sobom i posljednju grupu ranjenika.
U korpusu generala Vukanovića i komesara Dakića, bio je i Dušan Jovović, mladić sa 23 godine, iz pivskog sela Zabrđa. Potomak junaka sa Ostroških greda i Muratovice, sa Bezuja i Glasovite, sa Skadra i Mojkovca. Izdanak Toma i Aćima, Ilije i Obrada, Jovovića iz "Kola" Gospodara Crne Gore, Nikole Petrovića. Čuvenih barjaktara i ustanika iz hercegovačkih i crnogorsko-turskih ratova. A miran, tih i nenametljiv. Da ga čovjek na ranu privije. Bombaš među prve. Dobrovoljac na bunkere i žice bodljikave, šestorede. Bez straha imalo, bila noć ili dan, bila kiša ili snijeg. Ne zaustavljaj ga, nećeš uspjeti. A ruka stalno na obaraču puškomitraljeza. Pa njegove pitome oči teku niz nišan, a misli se pretvaraju u juriše. Tako i u borbi sa Njemcima, na Balje. Oni odonud, a partizani odovud. Sreli se i sudarili, junački.
- To bi na Čakoru, Dušane?
- Napadoše, iznenada, noću. Pa jedni na druge, skoro do zore. Prsa u prsa. Jedva natrag odoše.
- A ti rana dopade?
- Ruku mi jednu iz ramena odnese. A i onu drugu, više nego napola, izlomi je i pogrbi. Leđa i ramena u grdne rane ostavi. Pola me nestade.
- Drugovi te izniješe?
- Te, s nama, u partizansku ambulantu. I tri dana u njoj ostasmo. A onda, na Brezanski aerodrom, pa u Italiju. Puna "dakota" ranjenika. Malo je reći teških. Svi na nosilima. Pa po troje u avion, jedna do drugijeh. A onda, ponovo troja, dok se avion ne napuni. A on veliki, ali, brate, i ranjenici veliki. Oni lakši između nas posjedaše, pa se nakrca, ko no kutija šibica. Piloti vele. "Može trideset", a ono, bilo je, i pedeset. Ali, ni u jednom preko četrdeset kila, onako, s nosilima.
- I avion, preko mora u Bari?
- Kad se poče da uspinje, prvo osjetismo drmusanje i zapinjanje njegovih točkova po pisti, koja nije bila ravna. A onda, odosmo nekud naviše, pa u krug, iznad Krnova, Nikšića i Podgorice. Pa preko Bara i Jadrana. A oni lakši ranjenici, što između nas posjedaše, na prozore se nakučuju, pa na glas pričaju: "Eno nekog grada", "Eno rijeke", "Eno kanjona", "Eno mora", i sve tako dok smo lećeli. A ljuljanje, ko no da nas je neko u bešiku stavio.

Poljubio zemlju

- I u Bari sleće ona grdosija?
- Prvo što viđok, vrata se na avionu otvoriše. Velika, kao što je i avion. Manja mu, odista, ne bi ni odgovarala. A onda nas zapljusnu nekakav blag i mekan vazduh, kakav ranije nikad nijesam osjetio. Pa, prvo izađoše oni lakši ranjenici. Oni što su mogli da se sami kreću i bez pratilaca. Potom nama priđoše, oni momci i đevojke u bijelim mantilima, pa po četvorica na jedna nosila. Te nas iz aviona izniješe i na zemlju položiše. Kad, iz aviona, u taj isti momenat, istrča jedan vojnik sa petokrakom na glavi i kratkom engleskom bluzom na ramenima, pa se zaleće koliko ga noge nose i na zemlju baci. A onda, poče da udara i tuče i nogama i rukama i da se nečem raduje i veseli. Pa, potom, pripade i zemlju da ljubi. Pomislih, bilo ga strah u avionu, pa se raduje što je na zemlju sletio i živ ostao i zaklinje da neće više nikada u njega sjesti.
- A ono nije, a i kako bi se neki jugoslovenski partizan tako isprepadao?
- Poslije nam ispričaše da je to jedan talijanski vojnik, koga su partizani, još ranije, negdje zarobili i kod sebe primili, pa se on, nekako, prošvercovao kao ranjenik, uvuče u naš avion i dođe u svoju domovinu.
Dušan se u Bariju, to što je moglo, zaliječi, a poslije se, kao težak ratni vojni invalid, u Crnu Goru vratio. Pa je službovao i radio u Meljinama, Šavniku, Žabljaku i Plužinama. Odista, uvijek predano i srčano, kao da je u 23-ćoj. Umro je u 76-tog godini i sahranjen u Nikšiću, gdje je živio kao penzioner.
Pa, da se ne zaboravi!

Teks preuzet iz dnevnog lista Pobjeda.