Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Mišo Drašković:

Oni koje ne zaboravljamo
STRADANjE CRNOGORSKIH DOBROVOLjACA NA BADNjI DAN 1916.


Plavi pokrov pod Medovom



Petar Grubač iz Kočana kod Nikšića bio je potonji preživjeli patriota iz brodoloma u medovskoj luci, kada je od pet četa crnogorskih dobrovoljaca iz Amerike preživjelo njih 164.

Kažem ti, bilo nas je pet četa, a danas od tih pet četa, od više od 500 vojnika, ostadoh ja jedini, potonji. Živim dobro, ali mi nije lako”...
Ove riječi podavno je izgovorio Petar Grubač, potonji preživjeli crnogorski dobrovoljac iz brodoloma u medovskoj luci na Badnji dan 1916. godine.
Petar Grubač, dični starina iz Kočana kod Nikšića, odavno se preselio u pamćenje. Piscu ovih redova Petar je ispričao priču o „krvavom Badnjem danu pod Medovom”.

- Bilo je to davno, bio sam mlad, a zlo se lako ne zaboravlja, pričao je starina. Kao i većina Crnogoraca u ono vrijeme, i ja sam za korom hljeba, 1913, otišao u Ameriku. Tamo sam radio svakojake naporne poslove. Najviše smo kopali kanale i izvodili razne zemljane radove. Radio sam u državi Teksas, pa u Kaliforniji, a potom u Los Anđelesu. Negdje, čini mi se u julu 1915, došli su u Ameriku predstavnici ondašnje crnogorske vlade Savo Đurašković i Jovan Matanović. Tražili su dobrovoljce da se bore za slobodu svog zavičaja. Pročitali su nam poziv kralja Nikole koji je, čini mi se, glasio ovako: „U ime njegovog veličanstva kralja i gospodara Crne Gore, pozivam moje Crnogorce i sve ostale rodoljube, koji misle na slobodu južnih Slovena... Koji mi se Crnogorac na ovaj poziv ne odazove, kasnije neće imati mjesta u domovini... Nikola svojeručno”...

Iz raznih mjesta Amerike, nas preko 700 dobrovoljaca, kazivao je Petar, u julu 1915, okupili smo se u kanadskom gradu Tri Riveru. Među nama je bilo Hercegovaca, Ličana i jedan Rus, mislim da se zvao Ivan. Bio je barjaktar našeg dobrovoljačkog bataljona. U ovom kanadskom gradu zadržali smo se tri i po mjeseca i tu smo učili ratne vještine... Poslije završene obuke, jedan broj naših ljudi ostao je u Kanadi i Americi, a nas 520 dobrovoljaca ukrcali smo se u engleski brod i zaplovili okeanom prema našoj miloj domovini. Nakon višednevnog putovanja stigli smo u Napulj i odatle do Brindizija nastavili željeznicom. Tu smo se odmarali tri dana, a onda smo putovali prema otadžbini nastavili italijanskim trgovačkim brodom „Brindizi”.

- To se ukratko ne može opisati, jedva očekujemo trenutak da se iskrcamo na našu obalu, a putovanje se oteglo kao vječno. Na brodu je vladalo pravo veselje.
Orila se pjesma: „Oj svijetla majska zoro”!
Kad sam iz daleka ugledao naše i albanske planine, grudi su mi se nadimale nekom milinom, a srce je igralo od radosti...

Bilo je to izjutra, na Badnji dan, 6. januara 1916. godine. Mislim da je to bio i dvadeseti dan našeg putovanja. Obala nije bila daleko možda 10 - 12 milja. Odjedanput odjeknula je snažna eksplozija. Brod se zaljuljao i počeo da tone. Stajao sam na kraju palube i držeći se za jednu cijev, u prvi mah, nijesam shvatio da je brod miniran. Umjesto pjesme i veselja, na brodu je nastala panika. Italijanski mornari su prvi skočili u vodu, pa za njima i mi, koji smo znali plivati. Brod je brzo tonuo. Na njemu se čuo prasak revolvera: to su se naši dobrovoljci ubijali, odabirali su lakšu smrt jer nijesu znali da plivaju...

More se bilo pomamilo. Talasi su upravljali sa mnom. Doplivao sam do italijanskog oficira koji se pridržavao na jednoj dasci. To parče drveta i meni je pomoglo da se spasim. Oko pet sati smo se borili sa morskim talasima, a onda su nam u pomoć pritekli engleski čamci u kojima smo pronašli spas. A, muke su to bile. Mnogo naših hrabrih dobrovoljaca nađe vječiti plavi pokrov pod Medovom.

Kralj Nikola nas je primio na Kruševcu. Ivan, mislim da je bio iz Vladivostoka, uspio je da prilikom brodoloma sačuva crnogorsku ratnu zastavu, koju je predao gospodaru. Kralj je zaplakao... Šta bih još više mogao da pričam. Luka pod Medovom bila je posijana austrijskim podvodnim minama. Eto, to je to. Od slobode ničeg ljepšeg nema, a ja sad živim i radujem se mojim unucima i potomcima, u koje duboko vjerujem...
Potomci Petra Grubača, crnogorskog dobrovoljca iz Amerike, ponosni su na svoga djedu. Njegovo ime često pominju s poštovanjem i rado pričaju o svom djedu, koji ostavi „vreću dolara” da bi došao da brani slobodu svoga zavičaja.