Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Stevan BAJKOVIĆ:
SRBIJANSKI AGENTI U CRNOJ GORI 1914. I 1915. GODINE

 

Iz memoarske knjige Stevana Bajkovića, crnogorskog patriote i poručnika ruske vojske, objavljujemo šire izvode, koji govore o brojnim otvorenim i zakulisnim rabotama zvaničnika Srbije i njenih eksponenata u Crnoj Gori, uperenih protiv kralja Nikole, a posebno protiv crnogorskih državnih interesa

 

Nesposobna intendantura - narod i vojska gladuju

 

Početak evropskog rata zatekao me je u Abisiniji, gdje sam se nalazio kao činovnik ruskoga poslanstva. Na glas, da je Crna Gora objavila Austro-Ugarskoj rat, krenuo sam, početkom avgusta, iz Adis-Abebe u domovinu s namjerom da se stavim na raspoloženje Ministarstvu vojnom na Cetinju. Početkom septembra stigao sam na italijanskom brodu ''Ćita di Bari'' u San Đovani di Medua, odatle ribarskom barkom produžio za Ulcinj i stigao na Cetinje 10. septembra.

NEMA HLjEBA NA CETINJU

Idućeg dana odredio me je ministar vojni, na zahtjev francuskog poslanstva i artiljerijskog komandanta Grelijea, na službu pri francuskom detašmanu teške artiljerije na Lovćenu. Odmah sam se javio na dužnost i osmog dana bio sam određen kao tumač pri baterijama na Kuku. Tu sam vršio službu sve do konca februara 1915. kada je posluga stare, topovima austrijskih ratnih brodova uništene francuske artiljerije konačno napustila Lovćen i otišla u Francusku.
Za sve ovo vrijeme hranidbene prilike, kako vojske tako i stanovništva, bjehu mizerne. Glavna vojna intendantura, koja je bila u rukama potpuno nesposobnog Danila Gatala, nije bila u stanju da organizuje u zemlji ni dobavu, ni podjelu ovih namirnica, koje su se još i mogle nabaviti. Još manje je pažnje bilo posvećeno uvozu životnih namirnica iz onih susjednih zemalja u kojima ih je u to vrijeme bilo još u izobilju.
Već u decembru 1914. nestao je hljeb, a peći su potpuno prestale raditi na Cetinju. Lovćenski odred životario je sa ono malo hrane, koja se mogla nabaviti u Budvi, a ostala vojska dobijala je, s vremena na vrijeme, nešto hrane iz Zete i Podgorice. Narod je ovom nesposobnošću vojne intendature, od čije je djelatnosti većinom zavisila i njegova ishrana, u to doba bio doveden u očajno stanje, pa je Vlada crnogorska došla u toliko težak položaj da je u ovakvom stanju gledala najozbiljniju opasnost po opstanak cijele zemlje.
Ovu državnu nezgodu iskorišćavali su neumorno kako srbijanski oficiri, koji su bili na službi u Crnoj Gori, tako i oni Crnogorci, koji su se školovali u Beogradu i koji su se već nalazili u službi Nikole Pašića i Crne ruke, pa je zabuna u narodu njihovim rovarenjem dostigla bila vrhunac. Cilj ovih mahinacija bijaše stvoriti u narodu nepovjerenje u sposobnost i iskrenost sopstvene državne uprave i pripremiti teren za bezuslovno pripojenje Crne Gore Srbiji.

ROVARENJE PROTIV KRALJA NIKOLE

Narodu, kako onom pod oružjem, tako i onome na domu, govorili su ovi agitatori, da je kralj Nikola tajnim ugovorom sa Austrijom ''prodao'' Crnu Goru ovom vjekovnom neprijatelju, da dvor i ministri primaju od saveznika novac i hranu u izobilju, ali je ne daju narodu, jer je to, bajagi, ugovoreno sa Austrijom, da crnogorski vladar i državnici takvim radom idu protiv interesa sestrinske Srbije, žele njenu privremenu propast, poslije koje kralj Nikola iz ruku Austrije ima da primi krunu sviju Jugoslovena. Ovi glasovi bili su vješto i proračunato lansirani u najtežim momentima, kada je glađu izmučeni narod bio veoma blizu da im i vjeruje, jer, s druge strane, nije vidio, da se išta od strane dvora i Vlade preduzima, kako bi se ova agitacija u začetku još ugušila.
Trgovci, koje je vojna intendatura, na zahtjev predsjednika opština, bila poslala u inostranstvo da nabave životne namirnice, vratili su se koncem februara potpuno praznih ruku. Oni su bili poslati sa velikim dijurnama, a rezultat njihova bavljenja u inostranstvu bješe jednak nuli. Ljudi iz vojne intendature, poimenično, pak, glavni intendant Danilo Gatalo i glavni inspektor nabavke hrane, odjela i ratnog materiala Andrija Radović govorili su otvoreno da inostranstvo hranu Crnoj Gori ne daje pod izgovorom da se za sve to ima Crna Gora obraćati Srbiji.
Odlaskom francuskog artiljerijskog odreda iz Crne Gore ostao sam bio bez dužnosti i bavio sam se na Cetinju, stojeći i dalje na raspoloženju Ministarstvu vojnom. Neuspjeh poslatih trgovaca za nabavku hrane mnogo me je bio začudio i ja se, iako nikada ne trgujući, počnem ozbiljnije baviti ovim pitanjem, koje je, po mome mišljenju, bilo sudbonosno po dalji razvoj događaja u mojoj otadžbini. Naročito me je bio iznenadio fakat da ijedan od ovih trgovaca nije posjetio Grčku, te, iako sam i sam vjerovao da su glasovi, puštani iz vojne intendanture istiniti, riješim se da poznavanje jezika i ljudi te zemlje iskoristim i pokušam ondje redovnu kupovinu, pa ako ona ne uspije, da se koristim naposljetku i grčkom vještinom kontrabande.

ODLAZAK ZA GRČKU

Obratim se odmah cetinjskoj Opštini sa ponudom u ovome smislu. Predsjednik njen, Vladimir Popović, pristade na moj prijedlog, učini korake kod Ministarstva vojnog i ovdje izradi da mi se dozvoli odlazak u inostranstvo. Bez ikakvih dijurna, iako mi one bjehu nuđene, krenem se prvih dana marta u Ulcinj, odakle parnim čamcem ''Galeb'', koji je nosio dva mala topa i dva mitraljeza, stignem sa Savom Đuraškovićem u Drač. Odmah idućeg dana na krovu grčke lađe ''Arkadije'' otplovim za Pirej.
Stigavši u Atinu, potražim odmah srbijanskog poslanika g. Balugdžića u namjeri, da od njega dobijem posredovanje kod grčkih vlasti za dozvolu izvoza hrane. Izložio sam mu bio veoma teške hranidbene prilike u Crnoj Gori i napomenuo mu da sam ovaj put, sa odobrenjem crnogorskih vlasti, preduzeo potpuno na svoj trošak i rizik. G. Balugdžić primio me je lijepo i odmah izvijestio, da od moje namjere, po njegovom mišljenju, neće moći biti ništa, jer je nekako baš tih dana između Grčke i saveznika postignut sporazum, po kome se Grčka obavezuje, da ni saveznicima niti njihovim neprijateljima apsolutno ništa ne izvozi.
Iako je ovaj odgovor učinio na mene veoma težak utisak, nijesam htio odustati od namjere, nego pravo iz srbijanskoga poslanstva odem u rusko-poslanstvo, gdje sam se nadao koliko - toliko izdašnijoj pomoći. Primio me je bio prvi sekretar knjaz Urusov i, poslije moga izlaganja o cilju dolaska u Grčku, odgovorio mi je potpuno kao i g. Balugdžić. I pokraj toga nijesam klonuo duhom, nego sam knjaza, poslije nekoliko dana, ponovo posjetio i vraćao se na stvar, koja mi je ležala na srcu. Htio sam dobiti od njega privatnu njegovu preporuku za koju višu ličnost u grčkom Ministarstvu spoljnih poslova, pomoću koje bih došao do cilja, naime, mogao u Crnu Goru otposlati životnih namirnica.
Knjaz Urusov dao mi je jedino svoju kartu, koja mi je otvorila vrata načelnika Ministarstva g. Kaklamanosa. Moje opisivanje veoma teškog položaja Crne Gore natjeralo je ovom plemenitom čovjeku suze na oči i, nemogav mi dati pomoći, prijavi me samome ministru predsjedniku g. Venicelosu. I g. Venicelos duboko je bio potresen mojim izlaganjima, ali mi je pokraj svega toga rekao da mi zvaničnim putem ni on ne može dozvoliti izvoz, jer je ovaj, prema skorašnjem sporazumu sa saveznicima, potpuno onemogućen. Na moju molbu i energično zauzimanje data mi je u ovom ministarstvu preporuka na ministarstvo finansija, te me na osnovu nje i primi načelnik g. Kofinas.

TRI UZALUDNE DEPEŠE

Srećnim slučajem baš toga momenta nalazio se kod njega upravnik carinarnice u Pireju, g. Kazijanis, kojemu budem od strane g. Kofinasa toplo preporučen sa napomenom, da bi se lađa, koju bih životnim namirnicama natovario za Crnu Goru, propustila i njezin odlazak održao u tajnosti.
Potpuno zadovoljan ovakvim ishodom, izvjestim depešom i privatno i preko srbijanskog poslanika g. Balugdžića, glavnog intendanta Gatala, da sam za izvoz iz Grčke stvorio mogućnost i samo neka mi se javi, koju količinu i od kojih namirnica da ukrcam, istodobno, pak, zamolim da se za isplatu ovoga tovara otvori kredit kod srbijanskog poslanstva, pošto crnogorske ekspoziture u Atini i ne bijaše. Iako sam iza toga ovu depešu tri puta još ponovio, proteklo je bilo punih petnest dana bez odgovora.

 

Crnogorski zvaničnici opstruišu dopremanje hrane

 

Ne želeći gubiti vrijeme, stavim se u poslovnu vezu sa firmom Đ. Japapa u Pireju, uzmem sobom zastupnika iste kuće Ger. Zaharatosa i s njim preko Brindizija, San Đovanija, Skadra i Rijeke Crnojevića stignem aprila mjeseca na Cetinje. Sa Zaharatosom posjetim odmah našeg glavnog intendanta Danila Gatala, kome sam opširno izložio rezultat moga putovanja. Punih dvadeset dana zadržao je Gatalo Zaharatosa ne svršujući s njim ništa, a poslije ovoga vremena, sa izgovorom da je ponuda skupa, htjede, a pokraj nečuvene bijede u vojsci i narodu, prekinuti dalja pregovaranja.

GATALO U SLUŽBI PAŠIĆA

Ne želeći da ovu, ipak veoma povoljnu priliku propuste, predsjednik cetinjske Opštine Vlad. Popović i predsjednik Opštine podgoričke Stanko Marković odmah zaključe sa Zaharatosom po hiljadu kvintala kukuruza i nešto brašna. Privatni trgovci, pak, poruče prilične količine brašna, šećera, pirinča, kafe i kukuruza. Čuvši za ove porudžbine, Gatalo ponovo pozove Zaharatosa i poruči u njega deset hiljada kvintala brašna, kukuruza i pirinča, iako mu je sada Zaharatos podnio ponudu za 27 hiljada drahmi više od one prve, prije nepuna dva dana!
Kredit bi otvoren kao obaveza srbijanskog poslanstva u Atini, a posredovanjem našeg poslanika u Srbiji g. Lazara Mijuškovića, po nalogu srbijanskog ministra finansija Pačua. Moja raspitivanja, zašto mi intendantura na moje hitne depeše iz Atine nije odgovarala, ostala su bez razjašnjenja. Ipak, bijaše jasno kao dan, da je Gatalo, sada već potpuno u službi anticrnogorske organizacije Pašićeve, svoj položaj glavnoga intendanta crnogorskog upotrebio na to, da izgladnjelu crnogorsku vojsku priugotovi na bezuslovno ''ujedinjenje'' sa Srbijom.
Docniji događaji dali su ovim mojim zaključcima potpuno za pravo.
Svršivši posao oko porudžbina, krenem sa Zaharatosom u Skadar, odatle 28. aprila talijanskom lađicom ''Jolanda'' za Medovu. Usput nas zadrži sumaren ''U 6'', no blagodareći komandantu našega broda ostadosmo neopaženi te srećno stigosmo u Medovu. Odatle odmah produžimo lađom ''Molfeta'' za Bari, odakle opet grčkim brodom ''Atromitos'' za Pirej. Poručena roba u Grčkoj bi odmah ukrcana u brod ''Margarita'', koji srećno stigne u Medovu i roba bude prenijeta u Crnu Goru.
Kako odmah iza ove pošiljke nije bilo moguće u Grčkoj brzo i neopaženo tovariti dalje brodove, ne htjedoh oklijevati, no se obratim g. Eliotu, britanskom poslaniku u Atini, koji mi dade toplu preporuku na visokog komesara britanskog u Egiptu g. Mak-Mahona, te tako krenem za Egipat i mjeseca maja stignem u Kairo. Obratim se komesaru g. Mak-Mahonu, koji me lijepo primi i preporuči me šefu kabineta lordu Lesilu i sekretaru g. Mićelu sa napomenom, da mi se od strane carinskih vlasti u Aleksandriji za izvoz životnih namirnica za Crnu Goru imaju učiniti sve moguće olakšice. Iste one simpatije, koje su gajili za crnogorski narod, svi bez razlike u Grčkoj, našao sam i u Egiptu.

OBAVLJEN DOBAR POSAO

Dobro raspoloženje u Egiptu za Crnu Goru iskoristio sam odmah za spremanje transporta sa životnim namirnicama. Preporukom moga znanca g. Žorža Šica, holandskog konsula u Kairu, učinim poznantsvo sa g. Diksonom, direktorom banke Anglo Ežipsien. Ovaj naš prijatelj sklopi društvo finansijera, sa kapitalom od 10 miliona franaka, koji su odmah stavljeni na raspoloženje za nabavku i prodaju hrane Crnoj Gori.
Uglavljeno je bilo da ovo društvo doveze veliku količinu robe u Crnu Goru, podigne u Baru, ili Skadru, velike magacine i iz njih prodaje hranu i materijal, kako državi tako i privatnim društvima i osobama, a sve po najpovoljnijoj cijeni, za svo vrijeme rata. Od brodarskog društva dobijene su na raspolaganje dvije lađe, koje bi, po najpovoljnijim novčanim uslovima za nas, za sve vrijeme rata prenosile u Crnu Goru hranu i potreban materijal, izuzev vojni.
Brod ''Đozua Nikolson'', od 5.000 tona, već je bio spraman u Aleksandriji za utovar, a g. King Levi, upravnik aleksandrijske carinarnice pozvao me je i saopštio, da je dozvola za tovar i propust broda iz pristaništva već stigla.
O svim ovim pripremama izvještavao sam redovno našu intendanturu na Cetinju, napominjući, ujedno, da se brodovi mogu odavde krenuti bez ikakve ranije novčane uplate od strane crnogorske države.
U jeku ovih pripremanja dobijem telegrafski poziv od g. Mićila, koji se tada nalazio na ljetišu u okolini Aleksandrije, a u mjestu Ramlje. Otišav njemu saznadoh, da je od glavnog delegata crnogorskog u Londonu, Andrije Radovića, dobio telegrafski zahtjev, da se sve moje pripreme za izvoz hrane u Crnu Goru imaju osujetiti i dalji rad u tom pravcu u Egiptu prekinuti g. Mićel izrično me je upozorio, da je Radović i moju osobu u depeši označio kao sumnjivu, a da spremani transport nije za Crnu Goru, nego za Kotor, za – Austriju!
Odmah izvjestim o ovome g. Ž. Šica i Diksona u Kairu i oni odmah odu do vojnog komandanta đenerala g. Maksvela, izlože mu cijelu stvar i dadu mu obavezu od svoje strane, da će ovi transporti pod engleskom zastavom biti otpremljeni jedino u Crnu Goru. G. Maksvel odgovori da on protiv izvoza za Crnu Goru nema apsolutno ništa, no da je moja ličnost baš od strane zvaničnog delegata crnogorskog označena kao austrofilska i, da bi se lađe mogle krenuti, potrebno je da ja odem na Cetinje, dobijem od naše Vlade zvanične uvjerenja o mojoj misiji, koja bi i engleski poslanik na Cetinju imao potvrditi, te bi odmah iza toga lađe bile krenute i štaviše, od engleskih torpiljera praćene do same Crne Gore.

NOVO IZNENAĐENJE U SOLUNU

Banka Anglo Ežipsien zadovolji se ovim odgovorom, spremi sve dokumente, koji su se odnosili na ovu akciju, i pokraj toga preda mi pismenu izjavu i obavezu, da je ona, osim ovih transporata, voljna da dadne crnogorskoj državi 400 hiljada funti sterlinga zajma sa interesom pet procenata, na duže vrijeme.
Početkom jula krenem se za Pirej i odatle odem u Solun. Iz Soluna namjeravao sam otići u Crnu Goru suhim putem, preko Skoplja i Mitrovice, kako bih bio osiguran od prepada austrijskih sumarena. Oko sredine jula bio sam već u Solunu, gdje me dočeka novo iznenađenje.
Nekoliko atinskih trgovaca, mojih poznanika, upozore me, da se u Solunu bez licitacije prodaje kukuruz, koji je iz Rusije stigao za Crnu Goru još prije mjesec. Rekoše mi još da su držali da većih kradljivica od članova raznih srbijanskih komisija za primanje materijala za Srbiju, nema, no sada su se uvjerili, da su crnogorski agenti veći kradljivci i od samih srbijanskih. U prvi mah nijesam ni znao o čemu se radi, te sam držao da je ovdje posrijedi nekakav nesporazum.
Odem našem delegatu za primanje hrane i materiala iz Rusije, Niku Hajdukoviću, i stavim mu do znanja to što su mi Grci rekli. On mi tu vijest potvrdi, no sa izgovorom, da se kukuruz mora prodavati, jer se već počeo užeći, te je opasnost da bi se za najkraće vrijeme ukvario sav. Reče mi da je to i komisijski utvrđeno, zapisnik o ovome da je potpisao on, delegat Srbije i ruski konsul Kan.

OPET OPSTRUKCIJA

Na moje pitanje zašto ta hrana nije već ranije otpremljena u Crnu Goru, rekao mi je da ne može da dobije lađe. Odmah sam vidio da je ovo apsolutno netačno, jer je tada, kako u solunskom, tako i u ostalim grčkim pristaništima, bilo praznih lađa i odviše.
Na moju primjedbu da ću mu ja naći lađe za nepuni sat, izjavi mi Hajduković da je i on bio već u pogodbi, no da mu Grci traže za prevoz do Medove po tonaleti 37 drahmi, a on im je davao – 35!

 

Dok Crnogorci gladuju, njihova hrana ide drugima

 

Što se tiče prodaje, primjetio mi je, da će za nju svakoga časa dobiti telegrafsku dozvolu od glavnog intendanta Danila Gatala i od delegata Andrije Radovića. Vidjeći, da su i ovu stvar umiješali svoje prste Radović i Gatalo, stvar me još više zainteresuje, te se riješih da je ispitam do kraja. Upitam Nika Hajdukovića, zašto se prodaja ne vrši javnom licitacijom, pošto znam Grke trgovce, koji ovu stvar nazivaju javnim skandalom, jer prodajna cijena kupcu, inače problematičnom tipu Milanu Varoščiću, a prijatelju samoga Hajdukovića, bijaše 12 i po drahmi po kvintalu, dok cijena na solunskoj pijaci bijaše – 34 drahme!

RUSKA HRANA IDE TURCIMA

Kukuruz je Varoščić prodavao jednom Solunjaninu za 28 drahmi, a ovaj dalje za 32 drahme. Hrana je odmah bila natovarena u brod, koji ju je nosio u Dedeagač, a odatle je transportovana za Tursku.
O svemu ovome postoje i dokazi, koji su i za sudove pravovaljani. Dakle, ruska hrana – oko nekih 300 vagona – koja je bila određena i sa najvećim trudom prevezena preko Rumunije i Srbije do Soluna, kako bi crnogorski narod spasla od neminovne gladi, blagodareći Niku Hajdukoviću, Andriji Radoviću i Danilu Gatalu ishranjivala je tursku vojsku, koja je jade zadavala našim saveznicima na Dardanelima!
Sa podacima o ovom nečuvenom skandalu, krenem se iza petodnevnog boravka u u Solunu preko Skoplja i Mitrovice za Crnu Goru. Stigav u Podgoricu zateknem ondje o sebi glas, da su me Englezi bili u Aleksandriji zatvorili, jer sam odande izvezao hranu za – Austriju. Ovu informaciju o meni poslao je našoj vojnoj intendanturi iz Londona glavom Andrija Radović. Dobiv isti glas i na Cetinju kako od predsjednika Opštine Vlad. Popovića, tako i ministra Riste Popovića i ostalih članova Vlade, obratim se g. Slavu Ramadanoviću, načelniku Ministarstva inostranih djela sa molbom, da se preko ministra Velike Britanija zatraži iz Egipta od engleskih vlasti razjašnjeno po ovoj stvari. Poslije petnaest dana izvještava britanski poslanik grof Salis naše Ministarstvo inostranih djela da su, prema izvještaju iz Egipta, glasovi o mome hapšenju lažni.
Bavljenje na Cetinju upotrijebio sam, da našu Vladu informišem i o radu Hajdukovića u Solunu. Odmah iza moga dolaska pukao je na Cetinju glas o zloupotrebama ovog našeg povjerenika, stvoriše se razne grupe uglednijih ljudi, koji su po ovome pitanju učinili korake kako kod Vlade, tako i kod samoga vladara. Akciju ovu pothranjivala je i golema nevolja narodna u ishrani, jer je i moj prvi transport hrane iz Grčke bio već gotovo potpuno ugrožen.

MANIPULACIJE HAJDUKOVIĆA

Vidjeći se ponovo u opasnosti od mojih izvještaja, glavni intendant Gatalo podnese odmah, treći dan iza moga dolaska, oblasnoj upravi optužbu i oblasni upravitelj Đ. Đurašković pozove me na odgovornost saopštavajući mi, da će, ako i dalje, budem govorio o događajima u Solunu, staviti me u zatvor. Ja odmah zatražim da se o ovome učini saslušanje, te po naredbi oblasnog upravitelja sastaviše o mojoj izjavi zapisnik sekretar B. Martinović i pisar Fil. Vukmirović. Zapisnikom je obuhvaćen potpun izvještaj moj o skandaloznim manipulacijama Hajdukovića i završen je mojom izjavom, da ja o toj stvari neću ćutati, nego ću je publicirati i staviti je do znanja neposredno samome vladaru.
Za ovo vrijeme predsjednik cetinjske Opštine g. Vl. Popović, razumjevši svu važnost mojih priprema u Egiptu, učini sve moguće samo da se od naše strane ubrza transportovanje hrane iz Aleksandrije. Glavni intendant Gatalo istovremeno je činio sve moguće da ovu akciju omete. No, kako je nezadovoljstvo u narodu neprekidno raslo, a stvar po Gatala lično postala sve više opasnom, dobijem 8. septembra od Ministarstva vojnog, a na zahtjev istoga Gatala, sve potrebne papire i nalog, da se krenem ponovo u Egipat.
Zvanična uvjerenja o ovoj mojoj misiji dadoše mi od stane engleskog poslanstva grof Salis, a od strane ruskog poslanik g. Obnorski, kako bi mi, na osnovu njih, engleske vlasti i ruski predstavnik u Egiptu g. Smirnov bili u svemu na ruci.
Preko Peći, Mitrovice, Skoplja, Soluna i Pireja pođem ponovo i početkom oktobra iskrcam se u Aleksndriji. Javim se odmah engleskim i ruskim vlastima, koje dadoše banki Anglo Ežipsien obećanje, da će se od njihove stane dozvoliti sav rad oko izvoza hrane i materijala za Crnu Goru i koje saopštiše, da su vojne vlasti o tome obavještene i da će se konačna dozvola dobiti od njih. Čekala se samo dozvola komandanta đenerala Maksvela.
Međutim, o svemu ovome bio je od Gatala izviješten Andrija Radović, koji je odmah, ponovnom depešom obavjestio engleske vlasti da se rad moj, iako imam dozvolu od naših, ruskih i engleskih vlasti, ima apsolutno prekinuti. Sadržinu ove depeše saopštio mi je g. Mićel, sekretar britanskog glavnog komesara. Ja opet uputim telegrafski protest vojnom Ministarstvu na Cetinje, no u tom Bugarska izvrši prepad na Srbiju, koji je, samim sobom, čitavom mome radu dao sasvim drugi pravac. Ostav bez ikakvih veza sa domovinom, krenem se 5. decembra 1915. lađom ''Dafne'' za Atinu, gdje sam ostao do konca marta 1916. godine. Prvih dana aprila 1916. došao sam iz Atine u Rim.

INTRIGE U ITALIJI I FRANCUSKOJ

U to vrijeme crnogorska Vlada nalazila se u Francuskoj, u Bordou, a u Rimu se zadržavahu grupice Crnogoraca, koje su namjeravale ovdje sačekati svršetak rata. Svi su se nadali, da do završetka rata neće proteći mnogo vremena.
Jedne večeri, oko 18. aprila, bijaše u kafani ''Latur'' neće izbjegličko društvo – u njemu, između ostalih, Andrija Radović, inžinjer Dešković sa gospođom g. i g-đa Đ. Vukotić, Novak Matanović, te Drag. Matanović – koje je, kao i redovno, pretresalo pitanje rata i nedaće Crne Gore. Između ostaloga dođe i riječ na moj rad u inostranstvu za ishranu Crne Gore, te na to stavih ja A. Radoviću direktno pitanje zašto me je on ometao depešama da iz Egipta dovozim hranu za Crnu Goru.
Radović se izgovarao da se je to moralo činiti kako bi se stalo na put raznim spekulacijama. Kao primjer naveo je, da je on u stanju bio liferovati slaninu za 20 santima jevtinije po kili, no što bi je mogao dobaviti ja. (Potebno je napomenuti da se ja nabavkom slanine nijesam ni bavio!)
Na to sam primjetio da nije isključeno da državni inspektor A. Radović može da bude i – liferant, pa da je on to i počinjao činiti, samo što je sva roba, koju je on za Crnu Goru dobavljao, trunula u italijanskim pristaništima i ondje dočekala i propast Crne Gore. Podvukao sam mu i njegov podvig, da je, uprkos ovoj njegovoj izjavi, on baš pomogao Niku Hajdukoviću da u Solunu prodaje crnogorsko državno žito, a u korist svog privatnog džepa.

RADOVIĆ BLIJED KAO KRPA

Pokušavajući da se od ovih optužaba isplete, imao je Radović, pred čitavim društvom, iz mojih usta i ovo da čuje:
- Ti si, Radoviću, onaj koji si takvim radom upropastio Crnu Goru! Za čiji je to račun bilo, to će se čuti docnije.
Vas blijed kao krpa, ustade Radović i reče društvu:
- Čuste li, gospodo, šta mi reče Bajković?!
A meni poprijeti prstom:
- Sa takvim Vašim govorom zaslužili ste da budete već odavno ''na mjestu''!
Na tu jadničku prijetnju ja se osmjehnuh i rekoh:
- Takvih se ne bojim! A što govorim, uvjek sam gotov i dokazati!
Radović ustade i ode. Na primjedbu Đ.Vukotića da je Radović dobro upisan na dvoru i da mi može naškoditi, te da je bolje da o ovome nikome ništa ne govorim, rekoh, da se ja ne bojim onoga, što uvjek mogu kao istinu zasvjedočiti.
Oba Matanovića, pak, primjetiše da sam potpuno dobro učinio što sam Radoviću ovo, o čemu se i na drugim mjestima već sumnjalo, rekao u lice i da tu hrabrost treba da ima svaki čestiti Crnogorac.

 

”Specijalni bezobrazluk” srpskog premijera Pašića

 

Peti dan poslije ovoga, dakle 22. aprila, u deset časova prije podne dođoše u moj stan dva detektiva, narediše da sve svoje stvari imam spakovati i krenuti odmah s njima u kvesturu. Na moje pitanje, zašto je to, ne dobih nikakva odgovora,nego mi je naredba ponovljena.
Spakovah se odmah i automobilom dođoh u kvesturu. Tu mi nije protest saslušan, nego mi je komesar Bandeloni samo rekao, da se proganjam na Sardiniju kao – austrijski podanik! Ja se na ovo prenerazih i pokušah da dokazujem, da sam podanik crnogorski, no sve to ništa nije vrijedjelo. Nije mi bilo dozvoljeno ni da se stavim u vezu sa crnogorskim konsulatom u Rimu, koji bi mogao najbolje dokazati ništavost takve optužbe.

“OPASAN AUSTRIJSKI PODANIK!''

Još iste večeri budem proveden vozom do Čivitavekije, odatle odmah lađom u Golfo Aranći, tu budem utrpan među austrijske zarobljenike i proveden željeznicom u selo Saramana. Seljaci, koji su sve nas smatrali Austrijancima, samo što nas ovdje budacima nijesu poubijali. Duševno skrhan držao sam da ću ovdje, u ovim groznim prilikama, izgubiti i svoje tjelesno zdravlje.
Sva sreća bijaše da mi je ondje, u žandarmerijskoj upravi rečeno, da sam interniran na ličnu strogu naredbu tadašnjeg ministra predsjednika Salandre. Uzrok tome je, što sam ''osumnjičeni opasan austrijski podanik!'' Bi mi dozvoljeno, da se odatle branim.
Depešom izvijestih o ovome odmah naš konsulat u Rimu, knjaza Petra i Đura Vukotića. Zauzimanjem njihovim i g-đe Zlatane Jovićević kod same italijanske kraljice, naredi Salandra da se imam pustiti na slobodu, no da moram napustiti Italiju. To mi je saopšteno 22. maja u prefekturi u Kaljariju. 25-og stigoh u Rim, dovedem u red svoje papire, viziram ih kod francuskih vlasti i 28-og krenuh za Bordo. Tako, 21. juna stigoh u Pariz. Kako sam svoga, još prije rata ušteđenog, novca imao, živio sam u Parizu bez ičije pomoći, gdje sam dočekao da Andrija Radović, u to vrijeme crnogorski ministar-predsjednik, odlazi sa toga položaja otvoreno u – srbijansku službu. Moja ranija optuživanja da je Radović agent zvanične Srbije, a protiv napretka i samostalnosti Crne Gore, potvrdio je, eto, baš glavom sam Andrija Radović.
Potrebno je ukazati i na to da je A. Radović, kao predsjednik ministarstva, u Francuskoj uspio da sve uglednije Crnogorce dovede u opreku sa kraljem Nikolom. Zato su za crnogorske ministre dolazile najneznavenije ličnosti, čiji je moralni kvalitet, uz to, bio od čiste štete po ovu jadnu zemlju. Vidjelo se, da se ovo događa živom akcijom Radovićevom, kome je tada na raspoloženju stojao dispozicioni fond – srbijanski. Tako se moglo desiti da je, poslije ostavke kabineta brigadira Matanovića, jula 1917. godine, došao za ministra unutrašnjih djela saradnik Radovićev, glavom “onaj” isti Niko Hajduković. Gora pljuska po obrazu poštenijeh Crnogoraca nije se mogla zamisliti. I da sramota bude još i veća, Hajduković je zastupao i crnogorskog ministra vojnog!?

SUSRET SA ĐENERALOM GOJNIĆEM

Ja se riješih da napustim Francusku. U to vrijeme stiže u Pariz iz Petrograda, od Kerenskoga imenovani komandant jedne ruske brigade na solunskom frontu, Crnogorac, đeneral Luka Gojnić. Znajući se s njim još iz ranije, udesismo da kao njegov ordonans-oficir pođem u Solun. Moja potraživanja kod crnogorske Vlade da mi se izda putni list, Hajduković, naravno, odbije. Đeneral Gojnić, ipak, nekako isposlova da mi se dadne diplomatski pasoš srbijanski. Taj pasoš potvrđen je bio u francuskom Ministarstvu inostranih djela. Bio sam srećan da mogu napustiti Francusku i kao ruski oficir koristiti i svojoj otadžbini, a đeneral Gojnić bijaše zadovoljan, što me je imao uza se kao staroga znanca.
Četvrtog septembra 1917. Godine stigoh sa đeneralom Gojnićem u Rim. Tu se moradosmo zadržati nekoliko dana radi popunjavanja garderobe i putničkoga prtljaga, a odatle namjeravasmo preko Galipolja u Solun.
Dva dana iza toga stiže u Rim srbijanski ministar predsjednik g. Nikola Pašić. Prilikom posjete, koju mu je, sa mnom u društvu, učinio u ''Grand Hotelu'' đeneral Gojnić, ponudi g. Pašić da se koristimo istim torpiljerom, koji će njega odvesti iz Brindizija na Krf i tako se osiguramo od eventualnih napadaja austrijskih sumarena. Đeneral Gojnić prihvati ovu ponudu sa blagodarnošću i mi dobismo od g. Pašića obećanje da će nas još blagovremeno, a najmanje dva dana prije polaska, o času kretanja izvijestiti. Tako, 11-og septembra, u četiri i po časa po podne, dođe u naš hotel lični sekretar Pašićev, Kojić, i izvještava da se g. Pašić kreće te iste večeri u osam časova, te prema tome da i mi imamo biti spremni za polazak.

MUKE U PREPUNOM VOZU

Ipak, iako je ovo došlo iznenada i nesaglasno sa obećanjem Pašićevim, mi se, na vrat na nos, spremismo i prije osam bili smo na stanici. Pašić je sa pratnjom već bio tu i prikazao nas je srbijanskom poslaniku i nekolicini viših oficira, koji su ga na stanicu bili ispratili.
Ušavši u vagon, zapitah sekretara Kojića, gdje ćemo se smjestiti. Kojić reče da se on za to ne brine. Đeneral Gojnić stajaše ljut u koridoru, a ja pokušah naći makar jedno mjesto, no sve bijaše uzalud. Voz je bio prepun. G. Pašić se nije viđao.
Ne želeći stojati kao kakva budala, pođoh da vidim gdje je Pašić. Na kraju vagona, a u jednom salonu gdje bijaše mjesta za 12 osoba, sedjelo je njih - četvoro: Pašić, jedna njegova rođaka, đeneral Vasić i sekretar Kojić. Ja se prenerazih. Kad rekoh Gojniću šta sam vidio, on, ljut kao ris, a uvrijeđen kao Crnogorac, ode onamo, otvori vrata i vidi Pašića gdje sjedi, opružen nogama preko tri mjesta, a svakog od ostalih raskomoćenog sa novinama u rukama. Uvrijeđen ovim specijalno srbijanskim bezobrazlukom, đeneral Gojnić vikne:
- A što ste se tu zatvorili kao drolje, da vi majku ..... Džore! S kim da se vi sprdate!...
Pašić i društvo mu preblijediše i zabiše nos u novine.
Đeneral Gojnić okrene se meni i reče:
- E, vala, Bajkoviću, milo mi je jer poznadoh ove svinje, koliko i onome Bajici, kome maska otkide uvo, a on se zaradova da poznade ćud maske i sačuva ono drugo!
Vidjev, da je Gojnić gotov da dograbi Pašića, povukoh ga svom snagom sa vrata i odoh s njim u vagon iza ovoga.

PAŠIĆ ODMAH ODMAGLIO

Stojeći cijele noći u hodniku, stigosmo idućeg dana u 10 časova prije podne u Brindizi. Tu je Pašić, sa pratnjom, odmah odmaglio automobilom u pristanište, a mi se riješismo da odemo u Galipoli. U tom ispade pred đenerala italijanski mornarski kapetan i reče da je iz Ministarstva marine iz Rima primio naređenje da uzme na torpiljer đenerala Gojnića i mene i preveze nas na Krf. Odosmo na kontra-torpiljer ''Misori'' i, u pratnji drugih talijanskih brodova, u pet časova po podne stigosmo na Krf.
Za sve vrijeme vožnje đeneral Gojnić Pašića nije ni pogledao, no je, da Italijanima ovo ne bi palo u oči, jedino sa đeneralom Vasićem za vrijeme ručka izmijenjao hladno nekoliko riječi.
Na Krf se iskrcasmo bez ikakvoga pozdrava sa Pašićem.

 

Nitkovluci i zvjerstva srpskih oficira u Solunu

 

Poslije osmodnevnog boravka na Krfu, za koje vrijeme je đeneral Gojnić činio posjete savezničkim komandantima, motoskafom talijanskog đenerala Maro iskrcasmo se na albansku obalu i preko Santi-Karanti i Florine dođosmo bitoljskom željeznicom 21. septembra 1917. godine u Solun.
Idućega dana posjetismo vrhovnog komandanta savezničkih trupa, đenerala Saraja, kojom prilikom mu đeneral Gojnić preda svoje papire. Prijem je bio veoma srdačan i Saraj izjavi da mu je veoma milo što jednog Crnogorca prima kao ruskog đenerala, no još bi mu, reče, milije bilo vidjeti ga kao komandanta trupa crnogorskih. Posjeta je učinjena i ostalim komandantima savezničkih odreda.

SPREMANJE ZA ODLAZAK NA FRONT

Odsjeli smo u privatnoj kući, a hranili smo se u oficirskoj mepaži, gdje smo učinili poznanstvo sa velikim brojem oficira iz sviju savezničkih odreda. Od strane đenerala Gojnića bio sam svima višim oficirima predstavljen kao njegov ordonans-oficir i, u uniformi ruskog potporučnika, bio sam za kratko vrijeme poznat svima važnijim ličnostima u Solunu.
Prve dane bavjenja u Solunu upotrijebili smo na spremanje za odlazak na front. U to vrijeme je đeneral Gojnić učinio posjetu i srbijanskoj vrhovnoj komandi, a iza toga i regentu Aleksandru Karađorđeviću. Tom prilikom na papire đenerala Gojnića o njegovom cjelokupnom dotadašnjem službovanju, svojeručno je stavio svoj potpis regent Aleksandar, sa pismenom izjavom da je Gojnić jedan od onih crnogorskih đenerala koji su, svojim držanjem na frontu, spasili 1915. godine odstupnicu srbijanskoj vojsci.
I svi srbijanski oficiri, kako viši tako i niži, trudili su se da prema đeneralu Gojniću budu što ljubazniji, a prosto su ga bili maltretirali postavljanjem raznih pitanja o njegovim namjerama i o držanju prema Crnoj Gori. Neki srbijanski pukovnici čisto su mu prebacivali zašto nije stupio u srbijansku vojsku, nego je otišao u rusku. Đeneral je odgovarao da je to učinio zato što je ruski đak, a Rusija ga je primila odmah kao đenerala, dok su mu Srbijanci nudili čin pukovnički.
Za sve to vrijeme činjene su od strane đenerala Saraja naređene preko šefa štaba đenerala Mišoa sve moguće pogodnosti i usluge đeneralu Gojniću, a pokraj toga imali smo na raspoloženju od Saraja i jedan francuski vojni automobil. To, kao i moje često odlaženje u francusku vrhovnu komandu i veliko moje prijateljstvo sa francuskim oficirima, nije godilo Srbijancima, te me je čak i Gojnić bio upozorio da se, iz obzira prema Srbijancima, ne izlažem mnogo. Ovo zbog toga što su mu Srbijanci direktno stavljali pitanja o meni; ne znajući da sam ja bio francuski đak i da je moje prijateljstvo sa mnogim francuskim oficirima mnogo starije od njihovoga.

NE SMIJE SE OBNOVITI CRNOGORSKA VOJSKA

Jednoga od tih dana posjeti nas u našem privatnom stanu potporučnik Milutin Dragović, rodom Crnogorac, no naturalizovani Srbijanac, koji je bio i narodni poslanik u beogradskoj skupštini. Izjavljivao nam je svoje velike simpatije za slobodnu Crnu Goru i žaljenje, što nema samostalne crnogorske vojske na solunskom frontu, pošto su i posljednji crnogorski bataljoni Srbijanci, pomoću Francuza, internirali na Korziku kao – austrijske zarobljenike.
Ovakve posjete je Dragović činio tih dana počešće i napominjao da je “Srpstvo u opasnosti” i da bi trebalo na svaki način učiniti u Americi, a tako isto i u Africi i Australiji, korake, da se što veći broj dobrovoljaca, Jugoslovena, javi u solunsku vojsku. Znajući, pak, da su američki Crnogorci do dna duše uvrijeđeni uništavanjem crnogorske vojske, kao i to da je američkim Jugoslovenima poznato kako su životinjski postupali srbijanski oficiri sa dobrovoljcima jugoslovenskim, predlagao je Dragović da đeneral Gojnić, kao Crnogorac, potpiše poziv za skupljanje dobrovoljaca i primi ih u vojsku rusku. Na pitanje Gojnićevo, da li bi na ovo pristala Vlada Srbije, odgovorio je Dragović da je to njegova stvar i da će on to sve urediti sa Pašićem.
Odobrenje stigne iz Petrograda osmoga dana. I taman da Gojnić počne akciju u ovom pravcu, Srbijanci učine korake kod glavnog ruskog vojnog delegata u Solunu, đenerala Artamonova, da se ova namjera osujeti. Oni su u ovom koraku Gojnićevom gledali rad na ponovnom stvaranju vojske crnogorske, koju ni po koju cijenu oni više nijesu htjeli gledati.

VRBOVANJE OD STRANE SRBIJANACA

Intrigama protiv Gojnića uspiju da đeneral Artamanov preduprijedi i odlazak Gojnićev na front kao ruskog komandanta i odmah ga izvjesti da će na njegovo mjesto doći novi komandant. Istovremeno, srbijanska vrhovna komanda protestovala je kod đenerala Artamanova protiv moga odlaska na front sa Gojnićem. Vidjeći, da je ovo lično protiv njega upravljeno, a ne htijući se odvajati od mene, predloži Gojnić srbijanskom ministru vojnom, đeneralu Terziću, da me primi u srbijansku vojsku i da me kao takvog odredi njemu na službu.
Odgovoreno mi je da ću kroz 2–3 dana dobiti i ukaz. Kako je bilo proteklo i deset dana bez ikakva rezultata ne hoteći više sjediti u Solunu ode Gojnić na front, a ja ostadoh u očekivanju primanja u srbijansku vojsku. Sve to bješe u drugoj polovini oktobra.
Jednog dana sretne me žena ministra unutrašnjih djela g. Ljube Jovanovića, g-đa Simka, koju sam još iz Rima poznavao, i upita me, dokle ću se baviti još u Solunu. Kad joj rekoh u čemu je stvar, obeća mi, da će ona govoriti sa šefom policijskog odjeljenja Žikom Lazićem, pošto je njen muž bio u to vrijeme bolestan. Idućeg dana dobijem poziv od Lazića, koji me primi u Ministarstvu unutrašnjih djela i počne nagovarati da ne odlazim na front, jer bih ''opštoj stvari'' bio mnogo korisniji na drugoj strani. Predloži mi, da u cilju prikupljanja dobrovoljaca za srbijansku vojsku odem u Ameriku.
Kako sam iz njegovih izlaganja vidio da bih se ondje imao staviti na raspoloženje srbijansko-crnogorskom agitacionom komitetu Andrije Radovića, odbijem pristanak energično i ponovim da ću ja ili stupiti u srbijansku vojsku i pratiti Gonića, ili ću, pak, prijeći u vojsku francusku. Lazić, na ovu moju izjavu učini se, kao da pristaje, reče mi da podnesem pismeno opis čitavog mog života, zbog čega da se prijavim sekretaru Ministarstva unutrašnjih djela B. Todoroviću. Ja posjetim Todorovića, koji stavi na zapisnik čitavu moju biografiju i reče mi da rješenje sačekam.
U ovom čekanju proteče opet nekoliko dana. Jednoga jutra potraži me u kafani ''Bejaz Kula'' g. D... jedan mlađi službenik iz srbijanskog Ministarstva vojnog, rodom Hercegovac, (čije ime danas još moram da držim u tajnosti, kako mu se Srbijanci, po poznatom običaju svome, ne bi osvetili), prikaže mi se i reče otprilike ove riječi:
- Meni je poznato da ste Vi tražili da stupite u srbijansku vojsku. Vama, vjerovatno, nije poznato, od kakvih teških posljedica po Vas može biti taj korak, no ja, kao Vaš brat Hercegovac, velim, da se te namjere ostavite. Vi ne znate, kakvim opasnostima izlažete, kao Crnogorac, svoj život, a nije Vam poznato ni to šta su Srbijanci u stanju sve da učine sa Vama samo da bi došli do svojih ciljeva. Ja Vam velim ukratko: život Vam je u opasnosti i gledajte samo kako ćete se živi spasti iz Soluna.

OPASNOST PRIJETI U SOLUNU

Meni je u prvi mah izjava ovoga čovjeka izgledala zagonetna, pa i sumnjiva, što se njegovoj pažnji nije moglo oteti.
- Gospodine Bajkoviću – rekao mi je odmah D.... – nemojte da sumnjate u ovo što Vam govorim. Ja Vam ponavljam: ja znam šta ste Vi u molbi Vašoj iznosili, a znam šta Vam oni u Ministarstvu spremaju. Ako mi ne vjerujete, a Vi čujte ovo: Vas stalno prate i Vama se radi o glavi, jer nećete da vršite onu službu, koju Srbijanci silom hoće da Vam natovare. Evo, oni ljudi su određeni da Vas prate na svakom koraku!
I pokaza mi potajnike, koje je dotle nijesam bio ni primjetio.

 

Srpska komanda postavlja nove zamke

 

Ovaj događaj silno me je bio uznemirio. G. D. opominjao me je u istom smislu nekoliko dana uzastopce. Jednom mi je rekao i ovo:
- Oni Crnogorci, koji se ne daju u srbijansku službu, a ovi hoće da ih pošto poto dočepaju, bivaju hvatani od strane srbijanskih žandarma u stavu njihovom, na glavu im se odmah natakne šajkača i vezani bivaju sprovođeni u komandu mjesta kao – srbijanski vojni bjegunci! A oni, kojima je već unaprijed od strane Srbijanaca potpisana smrtna presuda, dotjeruju se u komandu mjesta pred pukovnika Tucakovića, koji žandarmu, u prisustvu dotjeranoga, obično rekne: ''Odvedite ovoga, pa neka se onda vrati kroz pet minuta''. Taj, razumije se, nije se više nikada vraćao, jer te riječi su značile koliko i ''ovaj odmah da se smakne!''
Do sada je tim načinom, koliko je samo meni poznato, šesnaest Crnogoraca platilo glavom. Jedino se spasao Crnogorac Mitar Hadžić, koga su uzeli u zaštitu Englezi.

«BJEŽI, JER SI POGINUO!»

Na mene je ovo uticalo poražavajuće. Uviđajući, da su Srbijanci doista u stanju i mene tim načinom da uklone s puta, riješio sam se da se spasem stupanjem u francusku vojsku.
Na dva dana iza ovoga, nađe me u istoj kafani srbijanski žandarm iz komande mjesta i upita me za ime. Kada mu kazah, on mi saopšti, da me pukovnik Tucaković zove u komandu mjesta. Rekoh žandarmu da ću ja već doći.
Sad mi je bilo već oko srca hladno. Opomene g. D.... počeše od toga časa dobijati svoj pravi značaj. Potražim g. D... i saopštim mu, da me Tucaković poziva. Ovaj, misleći da ni novaca nemam, pruži mi 100 drahmi sa napomenom:
- Bježi, jer si poginuo!
Novac odbijem, jer sam imao pri sebi dosta, no ga umolih samo da mi odmah nabavi jednu kragujevačku bombu. Napomenuo sam da sam rješen na sve i da ću moj crnogorski obraz braniti od divljaka do posljednje kapi krvi.
Istoga dana u veče donese mi g. D... bombu. Ja sjedoh te večeri i napisah pisma đeneralu Saraju, crnogorskoj Vladi u Neji, engleskom đeneralu Milnu, đeneralu Gojniću i svojoj majci, gdje izložih šta se sve samnom tih dana u Solunu dešavalo, te napomenuh da mi se od strane Srbijanaca radi o glavi i da znaju da sam u srbijanskoj komandi mjesta raznio i sebe i Tucakovića bombom, ako se do idućega dana u dva sata po podne ne bih u stan vratio.
Ta pisma predam gazdarici svojoj s molbom da ih sjutra dan u dva sata, ako do tada ne dođem kući, preda upravniku oficirske menaže, a ovaj adresantima.
Cijele noći nijesam ni oka sklopio. Duševne patnje moje bile su neopisive.

SA BOMBOM “NA GOTOVS”

Sjutradan u 10 časova prije podne ušao sam u komandu mjesta. Žandarm me prijavi Tucakoviću, koji me odmah primi.
- Jeste li Vi potporučnik Stevan Bajković, koji je doputovao ovako sa crnogorskim brigadirom Lukom Gojnićem? – pitaše me on.
- Jesam, glasno je moj odgovor.
- Kako je to moguće da Vi dolazite ovamo sa našim putnim ispravama, tražite da budete primljeni u našu vojsku, a za čitavih dva mjeseca bavljenja u Solunu ne prijavljujete se komandi mjesta? – pitaše dalje Tucaković namrgođeno.
Odgovorio sam mu da sam još ruski oficir, pa prema tome, sve dok u srbijansku vojsku ne stupim, nemam sa srbijanskom komandom mjesta apsolutno nikakva posla.
Tucaković primjeti da to ne stoji, jer kad sam sa srbijanskim pasošem došao, moram se sa tim pasošem komandi mjesta i javiti. I odmah zatraži, da mu taj pasoš predam.
Desnu ruku držao sam u džepu na otvorenoj bombi čekajući, kad će Tucaković reći žandarmu, da me ponovo uvede ''kroz pet minuta''.
Kad mi Tucaković ponovo zatraži pasoš, sinu mi kroz glavu spasonosna misao, koja je, kako i danas vjerujem, spasla situaciju. Iako mi je pasoš bio u džepu, rekoh da mi je kod kuće i da ću ga donijeti sjutra.
Na to mi Tucaković reče da pasoš donijeti moram po svaku cijenu i da sada mogu ići.
Predosjećajući da se nešto sprema, pravo iz komande mjesta odem do fotografa i dadnem pasoš snimiti. Od gazdarice uzmeme ona svoja pisma i zadržim ih do sjutra. Iste večeri, pak, imao sam gotove snimke u džepu.
Prema svome obećanju, a sa istom predostrožnošću, odnesoh u 10 sati idućega dana originalni pasoš u komandu mjesta i dadoh ga Tucakoviću u ruke. Primjetih mu na licu da je veoma zadovoljan što je do pasoša došao. Ipak mi osorno reče da mu se navratim opet kroz 2–3 dana, da mi pasoš, iza registrovanja, povrati. Ja sam se u toku te sedmice dva puta navraćao, no pasoš nijesam mogao dobiti. Pukovnik Tucaković bio je prema meni sve drzovitiniji i drugoga puta mi je rekao, da mu više ne dolazim, no da čekam u svome stanu.
Bijaše mi jasno da mi pasoš neće biti povraćen. Ne želeći da se izlažem daljoj opasnosti, jednim pismom izvijestim o svemu ovome đenerala Gojnića. Ovaj dođe u Solun i prizna mi da se ne radi samo protiv mene, nego već i protiv njega, te da je, na intrige srbijanske, i njemu ukraćena komanda, koju je primio đeneral Taranovski. Želio je i sam da ode iz Soluna u Pariz i da bude podalje od ovog srbijanskog šljama.

ZAMKA I U FRANCUSKOM ŠTABU

Sa đeneralom Gojnićem odoh šefu rusko-francuske veze kapetanu Poe Davanu, kome predadoh molbu za stupanje u francusku vojsku. Ta je molba bila odmah provedena đeneralu Saraju. Trećega dana dobijem od šefa francuskoga štaba g. Mišao pismeno obavještenje da sam primljen u francusku stranačku legiju.
Dan iza toga odoh šefu informacionoga odjeljenja kapetanu Tiberu da potpišem propisnu obavezu. Ovaj me primi hladno i o potpisivanju obaveze ne htjede ni da čuje. Meni bješe ovo veoma neprijatno, jer sam se već počeo pribojavati, da i tu, može biti, počinju Srbijanci svoje prste da upliću. Na moj odlučni zahtjev, da mi se stvar objasni, kapetan Tiber odvede me šefu francuske policije, majoru Vinjolu. Tiber uđe u kancelariju Vinjola, a kroz otvorena vrata čuh glas ovoga:
- Aha, dakle gospodin hoće da zna zašto! Neka uđe...
Ja u Vinjolu ponovih zahtjev, da mi se takvo postupanje objasni. Na to izvuče on iz svog stola i pruži mi akt, koji je nosio naslov: Kraljevsko srpsko Ministarstvo vojno, sa adresom: đeneralu Saraju, komandantu savezničkih vojska u Solunu, a sa sadržinom:
...Takozvani Stevan Bojković, rođen u Boki Kotorskoj, dakle austrijski podanik, a nama poznat od 1914. godine, jeste onaj, koji je za vrijeme rata iz Egipta Crnoj Gori namijenjenu robu liferovao Austriji i jedan od najopasnijih austrijskih špijuna, koji se nalazi u savezničkoj solunskoj vojsci. Kraljevsko srpsko Ministarstvo vojno moli đenerala Saraja da istoga Bajkovića smjesta dade uhapsiti i staviti ga na raspoloženje srpskim vojnim vlastima...
Pročitavši ovo, ispustih akt iz ruku i padoh u stolicu. Major Vinjol nadoveza:
- Znajte, da Vas ne optužuje ma ko, no jedna država, koja je saveznica francuske Republike. Dakle: šta odgovarate na ovo?

“NA OČI MI UDARIŠE SUZE...”

Oko mene se okrenu kancelarija. Grlo mi se steže i riječ mi ne moga izaći na usta.
Na oči mi udariše suze. Za nekih pet minuta nijesam znao šta se ovo zbiva. Došav k sebi, a riješen na sve, rekoh Vinjolu:
- Ja sam ovdje sam, bez ikoga. Crnogorac sam po pripadnosti, a po svome vaspitanju ja sam Francuz. Učitelji moji nijesu me, za dvanaest godina moga školovanja, učili da lažem.
Što ću reći, to će biti istina. Ne dadnete li mi vremena za odbranu, ja ću ćutati i Vi me odmah možete voditi na strijeljanje.

 

Bezočne podvale srpskog pukovnika Tucakovića

 

Zbunjeni i dirnuti ovim mojim odgovorom, rekoše mi i Vinjol i Tiber da imam četiri dana vremena da pismeno podnesem svoju odbranu, koja mora u detaljima sadržavati sav moj rad, za svo vrijeme rata. Opomenuše me strogo da i ne pokušavam bježati, jer ću biti praćen na svakome koraku. Ja im dadoh poštenu riječ da mi bjekstvo nije ni na kraj pameti, a da ću dokazati, koliko su gnusne srbijanske mahinacije protiv Crnogoraca.

PODVALA PUKOVNIKA TUCAKOVIĆA

Četvrtoga dana donio sam lično majoru Vinjolu zatraženi raporat. Prisutan bješe i kapetan Tiber. Davajući u ruke majoru Vinjolu odbranu svoju rekoh:
- Srbijanci tvrde da sam im ''dobro poznat'' još od 1914. godine. Kako je onda moguće da mi ti isti Srbijanci 1917. godine daju svoj diplomatski pasoš?
Vinjol zapita gdje mi je taj pasoš. Rekoh mu, da sam ga, na zahtjev srbijanske komande mjesta, predao u ruke komandantu pukovniku Tucakoviću.
Tucakovića pozove Vinjol telefonom k sebi. Kroz petnaest minuta Tucaković je bio tu. Vinjol mu se okrene sa riječima:
- Gospodine pukovniče, g. Bajković tvrdi da je prije nekoliko dana predao Vama svoj srpski diplomatski pasoš. Molim Vas, da mi taj pasoš pokažete. Tucaković se cinično nasmija i reče rđavim francuskim jezikom:
- A zar Vi, g. majore, možete vjerovati da će ovakoj sumnjivoj ličnosti naše vlasti dati takav dokumenat? To je apsurd!
Ja vidjeh kud se cilja. Dođe mi u sjećanje šta sam sve preživio, upoznadoh, evo, i moral tipova, koji nose na sebi srbijansku oficirsku uniformu i odličja Karađorđevića. Majora Vinjola zamolih da mi dozvoli da se sa pukovnikom Tucakovićem objasnim na srpskom jeziku. Ovaj odmah pristade.
- Pukovniče, zar Vi, kao viši srbijanski oficir, možete poreći, da Vam ja nijesam predao svoj pasoš?
- Poznajemo mi tice Nikitine i znamo u kakvim se oblicima javljaju kod nas njegovi agenti. No, Vi ste poznati nama dobro još od 1914. godine, a znamo i čitav Vaš rad – odgovarao je Tucaković.

KAKO UBIJEDITI FRANCUZE

Bi mi jasno, da su i ovdje po srijedi nove “informacije” Andrije Radovića.
- Agent Nikitin, ili ne, to se ovdje ne pita, no odgovorite Vi, da li sam ja pasoš svoj Vama predao, ili ne! – opominjao sam ovoga nitkova.
Na ovo uđe u kancelariju đeneral Saraj.
Ustadosmo svi i pozdravismo ga. Saraj, ne znajući šta se sa mnom događa, upita me čudeći se, zašto još nijesam u francuskoj uniformi.
Prije no što sam sav uzbuđen mogao odgovoriti, uzme u ruke major Vinjol akt srbijanskog Ministarstva vojnog, odvede Saraja u stranu i dadne mu da pročita.
Đeneral, koji me je inače lično simpatisao, pročitavši akt pogleda me sav uzbuđen i upita strogo:
- Šta je ovo, Bajkoviću?!
Meni su suze tekle iz očiju i ne mogah odgovoriti, a major Vinjol poče Saraju objašnjavati o mome pasošu.
Saraj priđe Tucakoviću i upita ga kratko i strogo:
- Postoji li taj dokumenat, ili ne?
Tucaković odgovori:
- Taj nije nikad postojao.
Ja dođoh k sebi i obratim se đeneralu Saraju:
- Gospodine đenerale, prije no što bi me poslali na strijeljanje, molim da naredite pukovniku Tucakoviću, da upita telegrafski Pariz, da li mi je u srbijanskom poslanstvu 29. avgusta 1917. izdat taj pasoš ili ne.
Saraj Tucakoviću ovo i naredi. Pukovnik Tucaković rekne:
- Mi informacije iz Pariza i od svuda već imamo i budite uvjereni, da naše vlasti ne bi podnijele takvu optužbu bez prethodnoga osvjedočenja.
Ja se, uzrujan do vrhunca, okrenem đeneralu Saraju i reknem:
- Gospodine đenerale, časnu riječ crnogorskog oficira i vaspitnika francuskog dajem Vam, da je sve što rekoh istina.
Tucaković upade:
- To je sve laž!
Ja se okrenuh Tucakoviću sa riječima:
- Evo, dokazaću Vam, da Crnogorac ne laže!

SPASONOSNA KOPIJA

Iz džepa izvadih fotografske snimke moga pasoša i dadoh ih Saraju.
Saraj prihvati fotografije. Pukovnik Tucaković izvije šiju i upre oči u papire. Đeneralu rekoh:
- Ovo su fotografski snimci toga pasoša, a fotografska ploča nalazi se u fotografa.
Tucaković preblijede.
Saraj pogleda u fotografije i trže se. Primjeti na njima i potvrdu francuskog Ministarstva spoljnih poslova. Hitno, se okrete Tucakoviću i indigniran reče francuski:
- A šta velite na ovo, pukovniče?!
Pukovnik Tucaković zamuca:
- Pa... pa... mi nismo... nismo znali... ovaj.....
Razumio je da je moja borba za život stvorila za njega klopku, kojoj više nije mogao izmaći. Krvolok, koji je ''kroz pet minuta'' skidao glave Crnogorcima i ostalim nepoćudnim Jugoslovenima, kukavički je drhtao pred frapantnim dokazima ništavila njegove oficirske riječi.
Đeneral Saraj zagrmi:
- To je besramnost! I – do viđenja!
Tucaković se pokupi, prođe kao kroz šibe mimo nas i izgubi se.
Mene nadvlada nervozni plač i zanjiham se kao u najvećoj bolesti. Priskočiše i Saraj i Vinjol i Tiber tješeći me riječima da vojnik treba da se savlada i uzdrži suza. No, u meni je ceptio vas od gnjeva, bola i poniženja ne vojnik, nego čovjek. Đeneral Saraj, sav preneražen, nastavi:
- Ne mogu da razumijem, šta hoće ovi Srbijanci od Crnogoraca!
Ja uprem prstom u pasoš i rekoh:
- Evo što hoće! Ovo je stvar koju će svaki Crnogorac braniti do posljednje kapi krvi.
Saraj pogleda u fotografije, a ja nastavih:
- To je, da Cetinje, po njihovome, nije više u Crnoj Gori, nego u – Srbiji!...
Sva trojica pojmiše o čemu se radi.
Saraj naredi majoru Vinjolu da smjesta izvijesti o ovome engleski informacioni biro, te da od ovoga nabavi sve podatke o meni. Vinjolu izrično napomene, da se po toj stvri, skupa sa Englezima, ima povesti najsavjesnija istraga, da sam ja od ovoga časa na punoj slobodi, a pod zaštitom francuskih vlasti, i da je za moj život odgovoran lično Vinjol.
Đeneral Saraj pozdravi se s nama i ode.

KAKO IZBJEĆI NOVE ZAMKE

Major Vinjol ponovi mi ono, što čuh od Saraja, i dodade, da mogu mirno, bez ikakve brige ići i kretati se po Solunu, sve dokle se god ne budu informacije o cijeloj mojoj prošlosti dobavile i istraga završila. Preporučio mi je ujedno, da se većinom zadržavam u centru varoši i da izbjegavam ćorsokake.
Na nekoliko dana pred naš Božić, dobijem poziv od francuske vojne policije i odmah odoh majoru Vinjolu. Sekretar njegov g. Arditi saopšti mi da mi se radi o glavi, o čemu imaju sigurnih podataka, te pošto francuske vlasti nijesu u mogućnosti da me sačuvaju, savjetova mi da napustim Solun i sklonim se izvan ratne zone. Ja pristanem na to, no pošto ne imadoh putnih isprava, zamolim g. Arditija da se za iste postara. Kao cilj putovanja označih Atinu.
Odmah mi bude izdat francuski ''laisser passer''.
Na sami Božić 1917. napustih Solun i vozom otputovah u Atinu.

 

Akcija srbijanske tajne policije u Atini

 

U prijestonicu Grčke stigao sam 27. decembra, po starom kalendaru. Odsjedoh u hotelu ''Central''. Po naređenju solunske francuske policije prijavio sam se odmah francuskom pomorskom delegatu pri poslanstvu u Atini, marinskom komandantu g. Maseu. Primio me je njegov sekretar f. Žak Serna, koji mi odmah reče da su akta o mojoj stvari već stigla, sa naređenjem, da se odavde dalje imaju preko francuskog i engleskog poslanstva nabavljati podaci o meni.

KLEVETE SE NASTAVLJAJU

Uzeo me je na zapisnik i vidjevši da sam ja đak većinom onih profesora, koji bjehu i njegovi, tražio je informacije o meni i od njih. Primjetno je, da je kleveta, koju mi je srbijanski pukovnik Tucaković htio nanijeti, potpuno uništena, jedino se ima još utvrditi ona druga optužba odnosno da se i ovdje pričuvam od Srbijanaca, ali da uvijek mogu računati na pomoć francusku.
Nije prošlo ni osam dana, a od g. Sernia dobijem poziv - da se odmah javim njemu. Tom prilikom reče mi, da se u Atini nalazi šef srbijanske tajne policije za Grčku, inače zbog krađe konja degradirani konjički poručnik Mita Lazarević, poznat pod imenom ''Mita Biftek'', koji ima naređenje, da me pred grčkom policijom prikaže kao srbijanskog vojnog bjegunca i da izradi moju ekstradiciju.
Ovi podaci o Lazareviću potpuno su se slagali sa informacijama o njemu, koje sam odmah prvih dana dobio od Crnogoraca: Koste Vukčevića i Joka Maksimovića iz Podgorice i Iva Tučevića sa primorja.
Koncem mjeseca februara 1918. dođu u moj hotel dva grčka žandarma i saopšte mi da imaju narodbu, da me odmah provedu šefu atinske policije pukovniku Papaekonomu. Ovaj me strogo počne ispitivati, šta sam, odakle sam, šta tražim u Atini i od čega živim. Zatražio je ujedno i legitimaciju. Ja mu kratko odgovorih da sam Crnogorac i da se ovdje bavim po upustvu francuskih vlasti. Pokazah mu i papire, koje dobih od Francuza. Za ostale informacije o meni uputih ga na francusko i englesko poslanstvo.
Na moju izjavu, da sam Crnogorac, on se zbuni, a još više kada vide francuski ''laisser passer'', u kome takođe stojaše da sam iz Crne Gore. Pošto se živo zainteresova za moju sudbinu, kao Crnogorca, zamolio me je da mu ispričam sve što se sa mnom desilo, opširno. Govorio sam mu puna dva sahata.

SRBI JURE “VOJNOG BJEGUNCA”

Kada završih, on mi izjavi svoje veliko čuđenje i ne mogade sakriti simpatije, koje u srcu svome gaji za narod Crne Gore. Suznih očiju rekao mi je:
- Budite umireni, a budite i hrabri! Vi ste patnik za stvar Vaše otadžbine. Ne bojte se ničega, mi ćemo Vam pružiti svaku zaštitu.
I na to mi pokaza akt srbijanske policije koji je primio bio od pomenutoga Mite Lazarevića, a kojim se optužujem da sam srbijanski vojni bjegunac i da stvaram zavjeru protiv života srbijanskog kralja Petra Karađorđevića, koji je stigao u grčko ljetište Falero prije osam dana. Tim aktom traži se i moje hapšenje. Ja mu odgovorih na grčkom jeziku:
- Gospodine pukovniče, dokazaću Vam da je ta optužba iz osnove lažna, jer, prvo, ja nijesam ludak, koji bi radio o glavi tog starog jadnika, pošto bi me za takvo djelo svi Crnogorci ismijali, a, drugo, ja sam u Atinu došao, po savjetu Francuza, još prije dva mjeseca, kada niko još nije znao, da će taj bijedni starac doći u Falero.
Pukovnik se dobrodušno nasmijao i uvidio, da je ta optužba koliko niska toliko i idiotska. Reče mi, da mirno mogu ići u hotel i da me niko ne smije dirnuti, pošto će o mojoj lličnoj sigurnosti i atinska policija voditi računa. Preda mnom naredi svome ordonansu da se Mita ''Biftek'' ne smije u njegovoj kancelariji više ni pojaviti. Meni je još primjetio da je taj tip sličnih kleveta nanosio i samim Atinjanima.
Ni punih osam dana nije iza toga proteklo kada u moju sobu upadnu dva detektiva i odvedu me šefu grčke tajne policije majoru Merenditisu. Primio me je sekretar njegov kapetan Pankalos, koji mi je strogo postavljao ista pitanja, kao i ranije Papaekonom. Ja mu ne htjedoh više ni govoriti opširno, pošto mu odmah napomenuh da tu vidim intrige srbijanskog agenta M. Lazarevića, pa ako su mu informacije potrebne, neka se obrati atinskoj glavnoj policiji i francuskom i engleskom poslanstvu.
Ovi pozivi u tajnu policiju ponavljali su se iza toga dva puta sedmično, kojom prilikom su mi stavljana uvijek nova pitanja. Moji odgovori bili su veoma kratki i uvijek propraćeni napomenom da je žalosno što se atinski tajni policajci tako lako daju natociljati od najgnusijih srbijanskih tipova. Iza moga protesta, pukovnik Papaekonom naredi da budem ostavljen na miru.

STRAHOVANJE NA VELIKI PETAK

Na sami Veliki Petak posjeti me u hotel ''Centralu'' sekretar Seria i izvijesti, da su informacije, koje engleskom i francuskom poslanstvu stižu o meni, vrlo povoljne, no da je istraga još u toku. Međutim – a to mi reče u povjerenju – nova opasnost za mene je ta, što je u grčkom Ministarstvu spoljnih poslova gotov akt, kojim se od Ministarstva unutrašnjih djela traži da budem Srbijancima izručen, kao njihov vojni bjegunac. Sa suzama u očima reče mi da me francuske vlasti, pošto njihov podanik nijesam, ne mogu javno uzeti u zaštitu, no da će se od njihove strane, ipak, učiniti svi mogući koraci, kako me Grci ne bi predali Srbijancima, pošto su uvjereni, da Srbijanci otvoreno rade o mojoj glavi. Preporuči mi da svoje stvari spakujem i, ako bi grčki žandarmi došli da me uhapse, da budem potpuno miran.
Čitav taj dan provedoh u najvećoj uzrujanosti. Izvijestim o ovome i crnogorsku koloniju u Atini i spremim se za svaku eventualnost. Zbog toga, što je Veliki Petak, a sve kancelarije zatvorene, provedoh noć u Pireju u društvu Koste Vukčevića i Joka Maksimovića. Proviđenje htjede da do idućega dana ostadoh na miru.
Na Veliku Subotu, čim su kancelarije bile otvorene, odoh pravo u grčko Ministarstvo inostranih djela, gdje me primi šef političkog odjeljenja g. Karađa.
Njemu podnesoh na cenzuru depešu, koju upućujem crnogorskoj Vladi u Neji i molim, da me, kao crnogorskog podanika, zaštiti od kleveta i gonjenja srbijanskih agitatora i njihovih vlasti i da telegrafski učini korake kod grčke Vlade kako bi se spriječila moja ekstradicija. Rekoh mu da znam, da je u Ministarstvu gotov akt, kojim se naređuje moja predaja Srbijancima, te protiv toga ulažem svoj energičan protest. Ako se sve ovo ne bi uzelo u obzir, napomenuo sam da će ta stvar dobiti oblik nečuvenog skandala. G. Karađa, potpuno u čudu, pitao me, otkuda mi je sve to poznato, no ja mu moga informatora ne htjedoh reći.

GRCI PREKIDAJU SRPSKU HAJKU

Ispričao sam mu šta su Srbijanci dotle preduzimali protiv mene, a uputio sam ga i na atinsku policiju, gdje je o koracima protiv mene bilo dovoljno materijala. Pošto me je saslušao do kraja, otide on do ministra g. Repulisa. Kroz deset minuta vrati se i, još začuđen, prizna, da je akt o mojoj ekstradiciji postojao, no, pošto su za to vrijeme i informacije o meni stigle, naređenje je povučeno.
Depešu mi je odmah pregledao i dozvolio da je pošaljem. Ja sam ga upozorio, da sam o svima ovim gonjenjima izvijestio sva saveznička i neutralna poslanstva u Atini i da grčke vlasti treba jednom već da prestanu biti slijepi izvršitelji podlih namjera srbijanskih. G. Karađa mi reče da mirno mogu ići i da mi grčke vlasti neće više dosađivati. Ali se ni ovo obećanje ne ispuni.

Obračuni sa srpskim žbirima u Atini

 

Tih dana primim od britanskog poslanstva u Atini akt, kojim se izvješćujem da su istraživanja Engleza o meni završena i da su svi njihovi izvještaji, kako iz Soluna, tako i iz Egipta utvrdili, da su optužbe, koje mi nanosiše Srbijanci, lažne.

NEVOLJAMA NIKAD KRAJA

Sredinom maja ponovo me pozove šef policije pukovnik Papaekonom i podnese mi list ''Rizos Pastis'', od 16. maja, u kojemu sam odgovarao na cinička klevetanja srbijanskog agenta Janka Spasojevića protiv Crne Gore i njenoga vladara. Srbijanci su me, naime, bili optužili, što sam Spasojevića nazvao bio u jednom članku ''trgovačkim putnikom doma Karađorđevića''. Ja Papaekonomu pokažem prethodni broj toga lista, u kojemu je taj isti Spasojević crnogorskog kralja Nikolu nazvao Bolo pašom, našto mi on reče da sam, onda, u pravu.
Ironično smijući se Papaekonom nastavi da me Srbijanci u isto vrijeme optužuju da sklapam zavjeru protiv života minista predsjednika Venicelosa. Ja mu rekoh da su mi ovakve optužbe već dojadile, te, ako grčka policija ima ičeg vjerodostojnog u rukama, što bi me moglo ozbiljno teretiti, neka protivu mene postupi po zakonu, ako ne, onda neka me jednom već ostavi na miru.
Dobro raspoložen Papaekonom reče mi da budem umiren, jer on je htio jedino da zna zašto sam u ''Rizos Pastisu'' ono napisao.
Pravo iz policije odem, vas ogorčen, u telegrafsku stanicu i depešama g. Venicelosu, ministrima g. Repulisu i g. Raktivanosu, kao i nekolicini grčkih parlamentaraca i svim savezničkim i neutralnim poslanstvima, protestujem protiv infamnih srbijanskih mahinacija protiv mene, na zemljištu jedne strane države. Taj protest učinio je da je, na zahtjev nekih stranih poslanika, grčka policija srbijanskom žbiru Miti Lazareviću najstrožije zabranila da ma šta preduzima protivu Crnogoraca.
O tome izvijesto me je lično pukovnik Papaekonom. Poslije toga, primijetila je, takoreći, čitava Atina da je upliv Mite Lazarevića pao bio ispod nule. Od tada su mu i vrata engleskih i francuskih vlasti u Grčkoj bila zatvorena.
Nije bio iza ovoga prošao ni pun mjesec, kad jednog dana baš na podne, u poznatom restoranu ''Ivi'' dođe i do otvorenoga napada na mene. Sjedio sam u društvu jednoga Grka i jednog francuskog inžinjera. Restoran je bio prepun gostiju.

NEMA MIRA OD SRPSKIH ŽBIRA

Odjednom, ispade pred mene jedan čovjek u civilu, približi mi se i reče srpski:
- Što ste Vi podnosili tužbe protiv mene stranim poslanicima u Atini? Odmjerih ga od glave do pete, htijući mu time staviti do znanja, da se ukloni, pa onda okretoh glavu od njega i nastavim razgovor sa poznanicima za stolom. Ovaj neznanac nastavi na srpskom jeziku protestovati, pa čak i prijetiti. Ja ustadoh na to i glasno, da su svi prisutni morali čuti, viknuh grčki:
- Ko si? Šta si? Šta hoćeš od mene?!
Ovaj, pošto, kako izgledaše, grčki nije znao, pokušavaše srpski da me ućutka. Ja sam već bio na čisto da je to onaj zloglasni Mita Lazarević, te produžih na grčkom, kako bi mi publika mogla biti svjedokom:
- Ti si, dakle, onaj žbir, koji već godinu goniš po Atini Crnogorce! Pazi dobro, vi ćete, Srbijanci, u Crnoj Gori udariti glavom još o tvrđi zid, nego li u Solunu.
Iza toga se okretoh glasno publici:
- Gospodo, ja sam Crnogorac, a ovo je srbijanski špijun, koji meni i mojim zemljacima već godinu ne da ovdje mira. Zar je ovakav skandal moguć u jednoj slobodnoj Grčkoj?
Ljudi, razumjevši u čemu je stvar, skočiše na noge. Zaprepašćeni ovakvim atakom, a ne krijući svoje simpatije prema Crnoj Gori, zavikaše:
- Živjela Crna Gora! Živio kralj Nikola! Napolje sa žbirovima! Toga časa primjetih da je Lazarević krenuo rukom za revolver. U onom momentu, kada je oružje već upola bio izvukao, zgrabih ga za ruku i stegoh. Stvoriše se i žandarmi pred nama i otrgoše mu iz ruku revolver. Na zahtjev moj i publike da se ovaj zlikovac provede u policiju, taj podlac izvadi iz džepa legtimaciju, kojom se prikaza kao – pratilac srbijanskog kralja Petra! Žandarmi mu oduzeše revolver i pustiše ga, a publika, sva razjarena, povika:
- Napolje iz zemlje sa razbojnicima! .... Živjeli Crnogorci!

“TJELOHRANITELJI” SRPSKOG KRALJA

Uz zviždanje i larmu od strane publike, Lazarević strugnu niz ulicu. Ja, uzrujan, sjedoh za sto i produžih ručak. Iza nepunih deset minuta dođe jedan oficir iz komande mjesta i upita me za ono šta se malo čas dogodilo. Ispričah mu ukratko, što potvrdiše i moji drugovi za stolom. Oficir me pozove, da pođem s njim u policiju 6. kvarta i sve ovo izjavim na zapisnik. U taj mah digoše se iz publike dva čovjeka, priđoše oficiru, rekoše mu isto, što je čuo i od mene, i protestovaše protiv takvih divljačkih napada na mirne ljude. Dadoše mu i svoja imena: advokati i narodni poslanici Aravantinos i Karpetopulos.
Odoh iza toga u policiju 6. kvarta, na pijaci ''Omonija'', a sa mnom dođe i Grk, koji je sjedio za mojim stolom. I tek što je počelo ispitivanje, kad me, od pozadi, udari neko rukom u potiljak. Ja se okrenuh i vidjeh pred sobom Srbijanca Peru Lazarevića, rođaka Mite Lazarevića, takođe srbijanskog policijskog dostavljača, iza čijih leđa stajaše i Mita.
Žandarmi skočiše na obojicu, skleptaše ih i sa pljuskom bubotaka izguraše ih u dvorište. Ja se obratim oficirima i oštro protestovah da se u jednoj grčkoj policijskoj kancelariji, dakle pod krovom koji ima da se stara o vršenju zakona, i ovakvo bezakonje može dogoditi. Oni ustadoše i najučtivije me zamoliše da oprostim, jer za takav bezobrazluk i drzovit napad, koji oni najžešće osuđuju, jedino su još Srbijanci sposobni.
U momentu, kada žandarmi htjedoše oba Lazarevića strpati u zatvor, oni se obojica legitimiraše kao – tjelohranitelji kralja Petra. Pod zaštitom takve legitimacije opet se dočepaše ulice. Vidjevši da kralj Petar ovakve razbojnike ima za ''tjelohranitelje'', i oficire i žandarmi od čuda se počeše krstiti.
Poslije ovoga slučaja, odoh smjesta šefu javne policije g. pukovniku Papaekonomu, izložim i njemu šta se dogodilo te od njega dobih obećanje, da će se od strane grčke policije učiniti korak, kako bi oba Lazarevića imala napustiti Grčku.

GRČKI “VIŠI INTERESI”

No, pokraj svih nastojavanja grčkih vlasti, da se Atina očisti srbijanskih špijuna i agenata solunske oficirske mafije, ''tjelohranitelji'' Petra Karađorđevića umjeli su još dugo vremena ostati u prijestonici Grčke. Publika je protestovala, javnost je napadala upravljače grčke, što se i stara grčka teritorija otvara širom razbojnicima šumadijskim, no ''viši interesi'' bacili su u pozadinu javnu bezbjednost i društveni moral. Mirni građani bil su ostavljeni sami sebi u svojoj ličnoj odbrani.
Na dan naše Velike Gospođe bio sam na krsnoj slavi moga zemljaka Ive Tučevića. Vraćajući se sa ove gozbe, u četvrtak 16. avgusta u šest časova izjutra, primjetih u ulici ''Omira'' Peru Lazarevića, gdje se šunja ispod prozora i dolazi meni u srijetanje. Ulica je bila sasvim pusta. Ja pri sebi nijesam imao nikakva oružja. Znajući, da bi ovaj gad, u ovakvoj prilici, bio gotov na svašta, preduhitrih ga u jednom skoku i pesnicama ga oborih na zemlju. Stakla njegovih naočara sasuh mu oko nosa, prepuštih ga nekoliko puta da nemogadne brzo ustati, pa ga onda rinuh nogom ondje, gdje bijaše najdeblji. I onda mirno produžih svojim putem kući.

 

Nakon brojnih nevolja spas od srpskih žbira i agenata

 

Oko deset i po časova dođoše u moj hotel dva detektiva i pozvaše me u policiju. Ondje mi kapetan Pankalos saopšti, da je od ministra unutrašnjih djela toga časa došlo naređenje da se imam uhapsiti i internirati na ostrvu Itaka, gdje bih morao ostati do svršetka rata. U pratnji jednog žandarma budem kolima sproveden u zatvor ''Kentriki Enomatija'', gdje viđoh jednu masu poznatih političkih okrivljenika.

KAKO IZBJEĆI PAD U SRPSKE RUKE

Po jednom poslužitelju, a u par riječi, saopštih pismeno za g. Ž. Serna šta se sa mnom desilo. Za nepuno pola sata bijaše on već kod mene. S njim je došao g. Lafon, takođe oficir na službi u francuskom poslanstvu. Začuđeni, upitaše me kako sam ovamo dospio. Rekoh da ne znam, a jutrošnje balkansko raspravljanje sa Perom Lazarevićem i ne spomenuh, jer sam držao da ono sa mojim hapšenjem nema nikakve veze. Ja ih zamolih – pošto sam bio fizički umoran i polu bolestan – da kod Grka izrade, da se ne sprovodim na Itaku, pošto je to ostrvo blizu Krfa, odakle me Srbijanci mogu veoma lako, iz ruku kog nižeg grčkog oficira, otrgnuti, sprovesti na Krf i ondje me smaknuti. Stoga mi je jedina želja, da me Grci odvedu na Krit, gdje bih bio mnogo sigurniji.
Obojica mi obećaše, da će se za ovo zauzeti, i preporučiše mi, da istrajem još malo vremena, te će svemu ovome biti dobar kraj. Oni odoše sa obećanjem da će me posjećivati svakog dana.
Već sjutradan poslije podne bijahu ponovo kod mene i neraspoloženi saopštiše mi, da im nikako nije bilo moguće doznati, zašto sam dospio ovamo. Rekli su mi da je i francusko poslanstvo dobilo sa sviju strana povoljne izvještaje o meni, jedino se čeka još izvještaj policije u Parizu, te će, iza njega, stvar moja biti srećno svršena.
Docnije sam bio saznao da se Lazarević izjasnio pred Crnogorcima kako je ''teško bilo onu ticu uloviti, no sada je već u sigurnim šakama''. Iza te izjave, rekoše mi moji zemljaci, da će mu oni za njegova nedjela suditi, no ja ih zadržah od toga, sa napomenom da se ima izbjeći svaki eventualni skandal, jer sam znao da iza takvog ''suđenja'' Lazarević ne bi više ugledao ni sunca, ni mjeseca.
Pošto sam u ovom zatvoru bio već četiri dana, a u već zaprljanoj košulji, jer sam spavao u dvorištu apsane, zamolih upravnika zatvora da me, sa jednim žandarmom, pusti u moj hotel, kako bih promjenio preobuku. To mi odmah bude dozvoljeno i sa žandarmom odoh u hotel ''Central''.
U istom hotelu bijaše i jedno odjeljenje redakcije najvećeg grčkog lista ''Elefteros Tipos'', čije je vlasnik g. Andr. Kavafakis, moj dobar prijatelj, tu i radio. Došavši ovamo, potražih g. Kavafakisa, kome je sve ono, što se u Soluni i Atini meni desilo, već znao i u ministarstvima se za mene zauzimao.

ZAR DA FRANCUZI TRAŽE HAPŠENJE

Ne samo prema meni lično, nego i prema čitavom crnogorskom narodu gajio je ovaj divni čovjek izvanrednu simpatiju, koju je i svakom zgodnom prilikom otvoreno ispovijedao. Ja ga odmah potražih i rekoh mu da mi je veoma tešto što sam već četiri dana u zatvoru i neznajući zašto. On se bio prevario i rekao da će odmah u ponedjeljak isposlovati moje oslobođenje. Rekoh mu da i u ovome vidim prste Srbijanaca, pošto se ide na to da budem internviran na Itaku, odakle bi me se oni lako mogli dočepati. Međutim, ja bih jedino molio, da izradi u ministarstvu, kako bih bio odveden na Krit. Sav u čudu obeća mi da će se za sve zauzeti, a ja, uzev preobuku, vratih se u zatvor.
U ponedjeljak izjutra dođe k meni g. Žak Serna, kome rekoh obećanje g. Kavafakisa. Poslije podne reče mi, pak, upravnik zatvora, da je došlo naređenje za moje interniranje na Itaku. Određen je bio sutrašnji dan za polazak, a odabrana i dva žandarma koji će me ovamo pratiti! No, u sedam časova uveče, upravnik tamnice viknuo je, veseo, sa prozora, da mu odmah dođem, jer sam potpuno slobodan. Grci, većinom politički pritvorenici, obradovaše se toj vijesti i glasno me pozdravljaju.
Izišavši na ulicu, nađoh već spreman automobil, kojim je došao g. Žak Serna da me odvede. On me, potom, lagano provoza kroz više prometnih ulica Atine, kako bi Srbijanci imali radost vidjeti, da je ''tica'' izletjela iz kaveza!
Odoh odmah g. Kavafakisu da mu na pomoći zablagodarim. On mi reče da sam bio zatvoren zbog toga što je grčko ministarstvo unutrašnjih djela dobilo naređenje od ministarstva spoljnih poslova, a ovo je, pak, to naredilo na pismen zahtjev francuskog poslanstva. Meni je to bilo potpuno nevjerovatno, jer mi g. Žak Seria o tome ni jedne riječi nije rekao, a poslanik g. Debiji lično se bio zauzimao za mene. No, g. Kavafakis ostade pri svojoj tvrdnji.
Preporuči mi da odem do ministra g. Raktivanosa i od njega saznam sve što se na ovu stvar odnosi. U utorak odoh onamo, gdje mi g. Raktivanos potvrdi da je moje hapšenje doista uslijedilo na zahtjev francuskog poslanstva. Reče mi još da mi se od grčkih vlasti ne bi ništa krivo učinilo, no da su u ovoj stvari zainteresovani Francuzi, pošto u ministarstvu spoljnih poslova postoji njihov akt, kojim se moje hapšenje otvoreno traži.

RAZJAŠNJENA MUĆKA LAZAREVIĆA

Sav u čudu odoh u francusko poslanstvo i marinskom komandantu g. Maseu ispričah što sam čuo od g. Raktivanosa. On me je gledao vrteći glavom i uvjeravao da to apsolutno ne stoji, jer me vlasti francuske, naprotiv, uzimaju u zaštitu. Pozove odmah g. Seria, koji me je, takođe, posmatrao u čudu. Obojica saopšte ovo poslaniku, koji, preneražen, naredi da se odmah ova stvar ima ispitati, pošto francusko poslanstvo takav zahtjev nikada nije podnosilo. Sa g. Seriom odoh automobilom u ministarstvo, gdje g. Seria uđe sam kod ministra. Iza 10 minuta vrati se natrag i rekne mi:
- Doista, akt postoji, ja sam ga vidio svojim očima!..
Ovo g. Seria saopšti i poslaniku g. Debiji.
Istoga dana u četiri časa po podne posjetio je g. Debiji zbog ovoga grčkog ministra spoljnih poslova. Ja sam u francusko poslanstvo bio pozvat u šest časova, gdje mi g. Mase reče, da sada poslanstvo zna sve, da je po srijedi jedna gadna i niska smicalica, koju ću moći saznati tek pošto se rat bude svršio, da sam slobodan, pod zaštitom francuskom, uznemiravati neće me više niko i mogu se zadržavati u Atini, bez i najmanjeg strahovanja.
Idućeg dana pozove me i šef policije pukovnik g. Papaekonomu, saopšti mi da sam bio žrtvom jedne gadne intrige, kojoj je sada učinjen kraj.
Sredinom septembra pozove me u francusko poslanstvo g. Mase i stavi mi do znanja da je konačno stigla o meni i informacija iz Pariza, kojom je završena istraga, otpočeta decembra prošle godine u Solunu. Ja sam, prema tome, pred Saveznicima potpuno ispravan i sada se mogu potpuno slobodno kretati po svima savezničkim zemljama. Meni je otvoren put i u francusku vojnu službu, no on bi lično volio, ako bih, u rangu oficira, stupio kao tumač u administrativnu službu francuske marine. Ja mu na svemu ovome toplo zablagodarim i dadnem svoj pristanak.
Novembra mjeseca bio sam već u vojnoj službi francuskoj i kontratorpiljerom ''Alžerien'' dođem na Krf. Tu mi je, od strane Francuza, zagonetka o mome poslijednjem hapšenju u Atini razriješena ovako: Onoga dana, kada je Pera Lazarević imao poznati sastanak sa mnom u ulici ''Omiru'', iza koga je na nosu svome nosio vidne tragove svoga poštenja, Mita Lazarević se, preko jednog nižeg poslužitelja u francuskom poslanstvu, dočepao zvaničnog blanketa atinskog francuskog poslanstva, pisaćom mašinom ispunio je na njemu zahtjev, da se imam odmah uhapsiti i sprovesti na Itaku, stavio, u ime francuskog poslanika, nekakav nečitak potpis na njega i uputio ga u grčko ministarstvo inostranih djela. Taj akt je ovdje smatran originalnim i ja se, poslije toga, nađoh u zatvoru.

UPOZNAŠE IH I FRANCUZI

Interesantno je spomenuti ovdje i slijedeće: iza nekih osam dana poslije toga događaja, srbijanski otpravnik poslova i zastupnik ministra u Atini, g. Čohadžić, bi premješten odavde u Solun, kao srbijanski predstavnik kod vlade – Esad Pašine!...
Ja sam bio zadovoljan da su i Francuzi sada malo bolje upoznali zvanične predstavnike i agente njihove saveznice Srbije...