Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




N. M. Potapov:
RUSKI AGENT U KRALJEVINI CRNOJ GORI

Iz obimnih dnevničkih bilješki N.M. Potapova, ruskog vojno-diplomatskog predstavnika pri crnogorskom dvoru u periodu 1903 - 1915. godine, koje je za štampu, u okviru dvotomnog izdanja njegove zaostavštine, priredio Radoslav Raspopović, a izdao Istorijski institut Crne Gore u saradnji sa nekoliko ruskih institucija, objavljujemo dio o ratnim operacijama crnogorske vojske u drugoj polovini 1915. godine

Janković mi reče da Kralj od dana kad je stigao u Crnu Goru igra sa njim komediju

Subota, 9. avgusta: Danas se navršava tačno 11 godina od kako sam stigao u Crnu Goru. Mnogo misli, mnogo sjećanja, ali samo... gorkih! Htio bih da otvorim dušu, da ispričam o prošlosti, ali, za sada je bolje da se ne uzbuđujem: biće još prilike da to učinim kasnije. Mnogo prije podneva Pero Poček je završio proklamacije i donio mi ih. Dvije solidne novčanice bile su nagrada za njegov trud. Obrasce ostavljam ovdje za uspomenu. Zatim su donijeli šifrovan telegram iz Ogenkvara. Samo zahvaljujući mom iskustvu, uspio sam da dešifrujem polovinu - drugi dio je, pak, ostao za mene nerazumljiv. Morao sam da zatražim da ih ponove. A radilo se o informacijama po pitanju dejstva austrijske glote u Jadranu. I uz to izvještaj - direktno za Pomorski generalštab - pri čemu “nije isključeno da se radi o izvještaju izuzetno važnom za Ogenkvar”. Ali, kakve veze s time ima telegram Ministarstva spoljnih poslova - nisam uspio da shvatim. Tražiću da ga ponove. Danas su nam na ručku bili: 1) Gavrilović sa ženom, 2) italijanski poslanik markiz Negroto Kambijaso, 3) italijanski sekretar markiz Paterno sa ženom, 4) francuski sekretar - arhivar Ferrier, 5) Obnorski i 6) Suhotin. Za vrijeme ručka Negroto je dobio informaciju da je italijanski odred još juče napustio Skadar.
Poslije ručka, u razgovoru sa Paternom, doznah od njega da je “Italiji savršeno svejedno hoće li Crna Gora zauzeti Skadar ili ne. Ako se Italija ranije i protivila tome, to je bilo zato što je željela da podrži svoju saveznicu Austriju”. A treba primijetiti da je Paterno veoma dobro obaviješten i da je veoma uticajan, jer je u veoma bliskim odnosima sa San Đulijanom, čiji je sekretar bio veoma dugo. Međutim, Paterno se složio da bi brzo zauzimanje Skadra za Crnogorce bilo opasno, jer bi se tako njihove snage razdvojile. U tom smislu je on čak, tobože, telegrafisao u Italiju da se Italijani još neko vrijeme ovdje zadrže, ali telegram nije stigao. Kada su svi stranci otišli, Obnorski je počeo vatreno da priča o tome kako mu je Delaroš podvalio (položio ga je na pleća) i da sada, čini se, ne preostaje ništa drugo da do svim silama ubjeđujemo Crnogorce da odustanu od lakomislenog napada na Skadar. On je, pak, odlučio da ode, i zaista je uskoro, krenuo kod Gavrilovića, kako bi preko njega i preko Srba (koji snabdijevaju hranom Crnogorce) izvršio pritisak na Kralja. Odlazeći, rekao mi je da su se naši poslanici sa početkom rata nekuda zagubili. Tako, ovih dana, na kraju drugog pisma Ferhmin pita:
- Da li znate gdje se nalazi Petrjajev? Na to Obnorski, takođe na kraju dugog pisma, odgovara: - Gdje je Petrjajev, ne znam. A da li vi znate gdje je Girs? Ispostavilo se da je 8 hiljada proklamacija tako veliko po obimu i po težini da sam bio primoran da ponovo pozovem kod sebe Sekulovića, da se raspitam kojim prevoznim sredstvom namjerava da odavde krene i da se sa njim posavjetujem kako da organizujemo prevoz. Pokazalo se da je neophodno proklamacije spakovati u posebni sanduk i da se za njihov transport mora dati solidna novčanica, koja, istovremeno, može poslužiti i kao nagrada prevozniku. U 5 sati uveče došao je general Janković u pratnji Gavrilovića i crnogorskog poručnika Mirovića, koji mu je bio dodijeljen kao pratnja. Ova posljednja činjenica mi uopšte nije odgovarala, jer je bilo nemoguće govoriti otvoreno o poslovima u prisustvu crnogorskog kontrolora. Tada sam pozvao u pomoć ženu, koja je odmah shvatila o čemu se radi i usrdno je, tokom jednog i po sata, dok smo nas dvojica razgovarali, zabavljala Gavrilovića i Crnogorca. A Crnogorac je, pretvarajući se da sluša moju ženu, sve vrijeme čuljio uši u našem pravcu... Janković je ispričao da je Kralj, već od prvog dana njegovog dolaska u Crnu Goru, počeo da igra sa njim komediju. Na jedan sat (automobilom) od Podgorice izašao je da sačeka Jankovića sadašnji privremeni vršilac dužnosti ministra vojnog, ministar finansija Risto Popović, koji mu je uručio Kraljev poziv da odmah poslije ručka u Podgorici krene za Nikšić, gdje Kralj vrši smotru jedinica koje se upućuju u Pljevlja i izdaje naređenja Janku Vukotiću. Janković je zatim ispričao sljedeće:
- Jako me je interesovalo da vidim crnogorske jedinice i da dam neke instrukcije Vukotiću, pa sam sa zadovoljstvom prihvatio da odmah poslije ručka krenem za Nikšić. Ali, u toku ručka dođe Popović i reče da su maloprije dobili uputstva od Kralja da mi poruče da se, ukoliko još nisam krenuo, ne uznemiravam, jer će Kralj već te iste večeri biti na Cetinju... - Međutim - dodao je Janković - kao što vam je poznato, ne samo sinoć nego ni sada Kralja još uvijek nema na Cetinju. Jasno je da je on samo želio da pokaže svoju ljubaznost, ali da uopšte nije namjeravao da se sretne sa mnom u Nikšiću. O tome smo i započeli razgovor. Smatrao sam za potrebno da upozorim Jankovića da je neophodno da provjerava svaku Kraljevu riječ, svaki postupak, jer sam se u toku 11 godina, koliko boravim ovdje, naučio da ne vjerujem apsolutno ničemu što Kralj govori ili radi. Janković je odgovorio da je već zatražio od Popovića podatke o stvarnom stanju vojske i po spiskovima, kao i o rasporedu jedinica duž granice. Pošto je dobio ove podatke, Janković je htio da me zamoli da mu pomognem da se snađe u njima i uopšte da me zamoli da mu budem od pomoći u cilju zajedničke koristi. Razumije se da sam to sa zadovoljstvom prihvatio i sa svoje strane zamolio sam ga da me obavještava o svim pojedinostima, kako bi se kasnije lakše snalazili u procjeni njihove važnosti. - Ukoliko me Kralj ovlasti da komandujem, neće mi biti teško da izvršim postavljeni mi zadatak. U suprotnom, biću prinuđen samo da insistiram na sprovođenju u život neophodnih mjera, a tada će mi, uz neiskrenost Njegovog Veličanstva, biti veoma teško. U tom slučaju on može kompromitovati ne samo mene već i kompletnu zajedničku stvar... ta još je 15 - 16. jula naš Generalštab radi opšte stvari molio Kralja da na cijeloj zapadnoj granici djeluje defanzivno i da u tom cilju pošalje na sjeverozapadni pravac ka Foči i Goraždu najmanje 20.000 ljudi. On je, pak, onamo, zajedno sa bašibozucima, uputio svega 6.000 ljudi. I kao rezultat toga izlazi da Crnogorci sada ne samo da nisu u zaleđu Višegrada već nisu ni u Pljevljima. Na kraju mi je Janković ispričao kako se završila posljednja bitka srpske vojske protiv Austrijanaca kod Loznice. Evo šeme: Bitka je otpočela 4. avgusta, na dan kada je Janković krenuo na put, i svi su se pribojavali za njen ishod. Ali, hvala Bogu, već oko 11 sati uveče u Niš su stigli izvještaji o ishodu bitke. Za sada, prema srpskim zvaničnim izvorima od Austrijanaca je zarobljeno 46 topova i ogromna komora. Janković kaže da je utvrđeno prisustvo 4, 7, 8, 13, 15. i 16. korpusa upućenih protiv Srba...

Nedjelja, 10. avgusta: Vraćajući se iz crkve, sreo sam Gavrilovića, koji je već stigao da posjeti Plamenca i sazna sljedeće novosti: 1. Austrijanci su zauzeli Jabuku i Prijepolje; 2. Milo Matanović sa 2 vasojevićka bataljona, sa dva poljska i dva brdska brzometna topa, stigao je u Bijelo Polje; 3. Janko Vukotić sa 6.000 ljudi ide preko Sinjajevine ka Bijelom Polju; 4. francuski odred stiže iz Skadra sjutra u 10 sati ujutro.

Princ Mirko: Mogli bi da me ubiju. Zato kompromitujuća pisma čuvam na šest mjesta

Nedjelja, 10. avgusta: Vrativši se kući šifrovao sam i poslao u Ogenkvar dva telegrama: 1) “8.000 primjeraka proglasa koje sam sastavio i u tajnosti ovdje odštampao na srpskom, hrvatskom i njemačkom jeziku otpremljeno je danas radi distribucije među vojskom i stanovnicima Hercegovine, Bosne i Dalmacije. Za naknadu troškova, kao i za slanje agitatora preko Italije i Švajcarske u Hrvatsku i Slavoniju potrebno je oko 2.000 rubalja”. i 2) “Poslije Pljevalja Austrijanci su zauzeli Prijepolje, čime su direktno ugrozili lijevo krilo srpskih položaja. Crnogorska pojačanja se približavaju Bijelom Polju.
Na Cetinje je stigao srpski general Janković sa dvojicom pukovnika i dvojicom potpukovnika (generalštabni pukovnik Petar Pešić, inženjerski pukovnik Borivoje Nešić i pješadijski potpukovnici Dragoljub Mihailović i Đorđe Paligorić). U 5 sati popodne došao je Suhotin i donio kopiju telegrama (u prilogu), koji tek što je stigao u Poslanstvo, iz Glavnog stana Glavnokomandujućeg o našoj pobjedi kod Gumbinena. Hvala Gospodu za uspješan početak!... Uveče je moja žena dobila pismo od M-me Ferhmine iz Skadra u kome ona, između ostalog, javlja da je u trenutku kada je odlazio, italijanski odred dobio naređenje da ostane u Skadru. Na taj način, strahovanja Obnorskog sada ne bi trebalo da se ostvare... Već sam bio legao, kada su donijeli hitnu poruku (u prilogu) od Plamenca sa pozivom upućenim meni i mojoj ženi da sjutra prisustvujemo dočeku francuskog odreda.

Ponedjeljak, 11. avgusta: Od jutros kiša lije kao iz kabla... Svrativši po Gavrilovića, žena i ja kretosmo u dvor. Moju ženu je maršal dvora odmah odveo gore kod Kraljice, a ja sam pozvan u “ađutantsku sobu”, gdje je već sjedio Kralj okružen svim svojim ministrima, svim Srbima, Delarošem, Obnorskim, Suhotinom, vojvodom Plamencem i knjazom Mirkom. Gospodar me je veoma ljubazno pozdravio i počeo glasno da mi čestita pobjedu kod Gumbinena, govoreći da nakon pobjede saveznika, vrhovi brkova cara Vilhelma neće moći više da mu bodu oči, odnosno, da će morati da ih opusti... Zatim je pozvao mene, Jankovića i Rista Popovića kod sebe u kabinet i upitao Jankovića šta da odgovori Mitru Martinoviću na njegovu molbu da mu se dozvoli da Austrijance kod Gacka nauči pameti, jer oni svakodnevno napadaju i pale pogranična sela. Janković je odgovorio da, po njegovom mišljenju, ne treba ništa preduzimati. Bolje bi, pak, bilo, ukoliko već postoje slobodne snage, uputiti ih na sjever. On očekuje izvještaj o brojnom stanju i rasporedu crnogorskih bataljona, kako bi se ustanovilo da li je i kako moguće još pojačati odred Janka Vukotića. Kralj je izračunao da će Vukotić imati oko 12.000 ljudi, ali se složio sa Jankovićem da Mitru ne treba dozvoliti da napada Austrijance.
Zatim je počeo da govori o nekakve dvije naredbe koje su poslate sinoć i danas. Čini mi se da je Vukotiću prvo bilo naređeno da ide na Pljevlja, a zatim na Bijelo Polje, pa ponovo na Pljevlja... Jednom riječju, tipično za Crnu Goru: “ordre - contreordre - desordre” (igra riječi: naredba - protivnaredba - nered! prim.prev). Nijesam stigao da shvatim o čemu se radi, kada se začu muzika: stigao je francuski odred. Kralj je ustao i svi kretosmo za njim pod nastrešnicu glavnog ulaza. Kiša je i dalje lila... Odred se zaustavio i postrojio u stavu “na pozdrav” preko puta ulaza, Delaroš je izvadio list papira i pročitao kako će Francuzi biti srećni da se bore protiv zajedničkog neprijatelja pod Kraljevom komandom i uzviknuo: “Živio Gospodar i njegova vojska!” Muzika je zasvirala crnogorsku himnu. Nakon prve strofe, Gospodar je dao znak muzici da stane i, takođe sa papira, pročitao odgovor, kako je srećan da pod svojom komandom ima Francuze, da on poznaje francusku vojsku, jer se i sam školovao u Francuskoj i, najzad, povika “Vive” hrabroj francuskoj armiji i predsjedniku Francuske republike. Muzika je zasvirala Marseljezu... Zatim je Kralj poželio da izvrši smotru odreda i tada je, kao što to uvijek sa njim biva, krenuo ka lijevom, umjesto ka desnom krilu. Istovremeno ga je komandant odreda čekao na desnom krilu. Tek što je Kule (Coulais) krenuo ka lijevom krilu, Gospodaru neko došapnu da treba ići na desno krilo. Gospodar se okrenu i nastade, tipična za Crnogorce, zbrka i pometnja. Odjednom se našao u publici, a ađutant je naredio da viču: “Živio!”, ali su ovacije bile veoma mlake... Najzad je ceremonija bila završena. Kralj je pozvao mene i Delaroša u kabinet. Ne sijedajući i ne skidajući rukavice, Gospodar mi se obrati na srpskom: - Živahni su ovi Francuzi! A Delaroš koji je, očigledno riječ “živahni” uz Francuzi, razumio kao pozdrav “Živjeli Francuzi” i, kako bi pokazao svoje poznavanje srpskog jezika, potpuno neumjesno, povika: - Živjela Crna Gora!...
Gospodar prikri osmijeh i pozva Delaroša da se popne s njim kod dama, gdje će on Kraljici predstaviti srpske oficire. Mene je zadržao Mirko, i dok su gosti razgovarali, očekujući Gospodara, Mirko me je odveo u stranu i na brzinu saopštio: 1) da je sada, kada su ga zatvorili u Kruševcu, Nasljednik zahtijevao od njega da potpiše “abdikaciju” na sva svoja buduća prava u odnosu na crnogorski presto, kako njegova tako i njegovih sinova, ali je Mirko, navodno, to odbio; tekst abdikacije je fotografisao, a fotografiju mi je kasnije dao; 2) da je za vrijeme svog boravka u inostranstvu uspio da otkupi za 80.000 franaka sedam za Nasljednika veoma kompromitujućih pisama, u kojima je ovaj pisao Austrijancima u vezi sa Skadrom i savjetovao ih da napadnu Srbiju; Mirko ima ista takva kompromitujuća pisma Nasljednikovog ađutanta Blaža Vrbice upućena austrijskom vojnom atašeu na Cetinju, Hupki. Finansijski je u sve to umiješan i Janko Vukotić. - Sva ta pisma sam fotografisao i, pošto me mogu ubiti, čuvam ih na šest raznih mjesta; ima ih M. i J., imam ih i ja lično, kao i jedan običan čovjek, koji ih u slučaju potrebe može objaviti. Da li i vi želite da imate njihove fotografije? - Svakako, to bi bilo veoma interesantno, Vaše Veličanstvo - odgovorih. - Samo zaklinjem vas, da te fotografije lično predate Caru i da samo Njemu kažete od koga ste ih dobili. Drugima možete reći da ste ih prosto našli na ulici... I nikome ni riječi o tome. Obećao sam, ali veoma sumnjam u autentičnost tih pisama. Uostalom, kada budem dobio fotografije, moći ću da provjerim rukopis, jer imam Nasljednikov autogram. Gospodar je ušao i prekinuo naš razgovor. Mirko je stigao još samo da mi kaže da što rjeđe razgovaram s njim, jer i mene i njega prate. - Kada ste bili u Podgorici - šapnuo mi je - bili ste okruženi špijunima, htjeli su da provjere da li sam vam poslao svog slugu... Veoma rado sam obećao Mirku da ću rijetko razgovarati s njim, jer mi ti razgovori, iskreno govoreći, nikada nisu bili prijatni. Oprostivši se s gostima, otišli smo kući. Još je Gavrilović stigao da me zaustavi, kako bi se raspitao odakle je stigla vijest da Italijani ostaju u Skadru. Objasnio sam mu. - A da li ste vi razgovarali s Jankovićem? - upita me Gavrilović. On je juče u pet sati imao veoma dug i važan razgovor sa Kraljem... Odgovorio sam da od Jankovićeve posjete sve do jutros nisam imao prilike da se vidim sa njim, ali da ću se neizostavno potruditi da saznam kakve su odluke on i Kralj donijeli. Rastali smo se i svako je pošao svojoj kući.

Mogućnost izbijanja krvoprolića između katolika i muslimana u Skadru bila je potpuno realna

Odmah poslije 4 sata došao je Obnorski sa čitavom hrpom telegrama koje je poslao ili primio u toku posljednjih nekoliko dana u vezi sa Skadrom. Bio je veoma zabrinut za Ferhminovu sudbinu i, pošto je ovaj tražio instrukcije, Obnorski je, prije no što će se obratiti Petrogradu, došao da čuje moje mišljenje o tome, mogu li tamo, poslije odlaska odreda izbiti neredi. Odgovorio sam da je, imajući u vidu progone u Skadru koje su u posljednje vrijeme vršili katolici protiv muslimana uz blagoslov Austrijanaca, a predvođeni Francuzima, koje su plaćali, veoma moguće da će po odlasku stranaca otpočeti svođenje računa i da je moguće da će pri tome stradati i strani konzuli. Ostalo je još samo da se definitivno sazna da li su Italijani otišli iz Skadra ili ne. Mada pismo M - me Ferhmin potvrđuje da su oni “odložili svoj odlazak”, nije poznato na koje vrijeme. Zato se nakon čaja Obnorski uputio da to pitanje razjasni kod Petra Plamenca. Ne znam do kakvih su tamo zaključaka došli, ali je francuski chef dČescadron Roux, koji je došao kod nas u posjetu sa ženom, izjavio da su Italijani, zaista, odložili svoj odlazak, ali samo do trenutka kada Francuzi odu. A kako su Francuzi krenuli iz Skadra u 7 sati ujutro u nedjelju, desetog, to znači da su tog istog dana u 3 sata ujutro i Italijani napustili Skadar. Potpuno isto ispričao je i kavaz iz našeg konzulata koji je stigao iz Skadra oko pola 7 ujutro, a kada sam kasnije ponovo otišao kod Obnorskog da ga sa ovim upoznam, on me je obavijestio da je i od Ferhmina stiglo saopštenje da su Italijani otputovali. Tako se, u pravom smislu te riječi, postavljalo pitanje - šta će biti sa Ferhminima. Predložio sam Obnorskom da se već sjutra raspita o stanju stvari u Skadru i o mogućem krvoproliću kod gore pomenutog Commandant-a Roux-a, koji je u Skadru bio vrhovni sudija i koji je odlično upoznat sa raspoloženjem tamošnjeg življa. Obnorski se složio s tim. Ali, najednom, uđe Suhotin i, doznavši da Obnorski namjerava da to pitanje odloži za sjutra, jer je moguće da će Ferhmina morati pozvati na Cetinje, poče oštrim tonom ispitivati Obnorskog zašto ne želi još danas da pošalje telegram u Petrograd da Ferhmin tamo ostane. - Pa zato što moram da se još kod ponekog raspitam o situaciji u Skadru, može se dogoditi da ćemo morati opozvati Ferhmina! - Ali vi ste još prije sat vremena željeli da ga opozovete - nije odustajao Suhotin. - Da, ali sada hoću da se još posavjetujem - odgovori Obnorski, koga je Suhotin zbunio.
- Šta se dogodilo u toku tog jednog sata? - nije odustajao Suhotin. Sa odvratnošću, ali i sa velikom radoznalošću posmatrao sam tu scenu i pade mi na pamet mišljenje koje sam, još prije nekoliko dana, čuo o Suhotinu. - CČest un garcon mal eleve... Najzad, i dalje insistirajući da je neophodno još danas poslati telegram u Petrograd, Suhotin je bez pozdrava izašao i čak je dosta energično zatvorio vrata za sobom...
Obnorski, primjetno uznemiren, vratio se na pitanje Skadra, a zatim mi je pročitao nacrt telegrama koji namjerava sjutra da pošalje u Petrograd, a kopiju u Pariz, u kome navodi mišljenje jednog Engleza i Srbina da su izvlačenje Francuza i odlazak italijanskog odreda iz Skadra izvršeni na Kraljevu inicijativu, a da je to, zapravo, inicirao Delaroš, koga Dvor iskorišćava, a koji “želi da, pored političke uloge, kojom je zadovoljan, igra i veću ulogu na Dvoru, kojom sada nije zadovoljan”... Najzad, razmatrajući posljedice koje može izazvati Delarošev postupak, sjetismo se poslovice: “Kad jedan lud baci kamen u bunar, deset pametnih ne mogu da ga izvade”.
Oko 10 sati uveče vratio sam se od Obnorskog kući. Uzgred, zaboravio sam da pomenem da se danas, potpuno neočekivano, preko Skadra, pojavila osoba koju odavno poznajem, a koja je spremna da krene kao agitator preko Italije i Švajcarske, samo mnogo traži - duplo više, nego što sam očekivao...

Utorak, 12.avgusta: U 9 sati sam otišao da se vidim sa Jankovićem - nisam ga zatekao; kretoh u Dvor - sve je prazno, jer je Kralj otišao u šetnju; uputih se k Gavriloviću - ni njega nema kod kuće. Jedino što mi je pošlo za rukom da uradim prije 10 sati ujutro bilo je da porazgovaram sa commandant Roux - om, koga sam sreo i zamolio da u 12 sati svrati kod Obnorskog. Iz razgovora sa Roux-om može se zaključiti da je mogućnost izbijanja krvoprolića između skadarskih katolika i muslimana potpuno realna i da to može imati vrlo tužne posljedice po crnogorskog konzula Martinovića, a moguće je i po ruskog. Ali Roux je dodao da mu je Ferhmin prenio svoju namjeru da do kraja ostane na svojoj dužnosti... Razumije se, to je za svaku pohvalu, ali da li će prestiž Rusije porasti, kad Albanci ubiju i trećeg našeg konzula? (Ščerbin i Rostkovski...) Oko 11 sati prije podne posjetio me je pukovnik Dragoljub Mihajlović, jedan od srpskih štabnih oficira koji je ovamo doputovao sa Jankovićem. Ispostavilo se da smo istovremeno služili 1891 - 92. u Varšavi, da smo prisustvovali istim skupovima i da imamo zajedničke poznanike. Od njega sam saznao da je Kralj naimenovao Jankovića za načelnika Štaba crnogorske vojske, a da je od srpskih štabnih oficira koji su ovamo doputovali formirano operativno odjeljenje Glavnog stana. Tada me je Mihajlović obavijestio da se kancelarije Štaba nalaze u zgradi Kadetskog korpusa, gdje mogu da se viđam i sa Jankovićem. Odmah nakon Mihajlovićeve posjete, otišao sam kod Jankovića, ali samo što smo progovorili dođe pukovnik Pešić i pročita telegram koji je poslao Gojnić, u kome obavještava da su se austrijske jedinice povukle od karaule Vignja (10 - 15 vrsta sjeveroistočno od Priboja) prema Rudom i od Nove Varoši prema Prijepolju. I eto, gotovo pola sata tražili smo na karti karaulu Viganj, dok je nismo pronašli. Ispostavilo se da su Austrijanci sve svoje snage, jačine oko jedne divizije, koncentrisali u kvadratu Pljevlja - Prijepolje - Priboj - Rudo (Čajniče). Interesantno bi bilo znati šta će sada preduzeti; hoće li se povući prema Sarajevu, imajući u vidu neuspjehe na Drini, ili će prihvatiti bitku koju im Crnogorci i Srbi pripremaju za 15. avgust. Prema Jankovićevim riječima, u Sjenici se nalaze tri srpska bataljona, a između Pljevalja i Bijelog Polja nalazi se Gojnić sa svoja prethodna 4 bataljona i sa jednim koji je stigao od Matanovića. Drugi, pak, Matanovićev bataljon sa dva brdska brzometna topa izašao je na Lever Taru, gdje će mu se pridružiti još 3 bataljona iz kolone Janka Vukotića, s ciljem da sa jugozapada obiđe Pljevlja i presiječe Austrijancima odstupnicu; dok se sam Janko mora pridružiti Gojniću, ukoliko samo 11. avgusta ujutro ne dobije Jankovićev telegram da sa svim snagama krene u obilazak Pljevalja. Eto, o tome se razgovaralo u mom prisustvu sa Kraljem 11. avgusta kod Jankovića, dok smo očekivali dolazak francuskog odreda. Radi se o tome da je Janković i ranije molio Kralja da se cijela Vukotićeva kolona usmjeri na Pljevlja, ali je Kralj pristajao samo na 4 bataljona. U tom smislu su Vukotiću i bile date prvobitne instrukcije. Ali je zatim 10. uveče stigao telegram iz Štaba srpske vojske u kome se savjetuje da se na Pljevlja pošalje što je moguće više snaga. Tada je Kralj popustio i Vukotiću je poslata naredba da ide na Pljevlja, - ali, da li ju je pravovremeno dobio, još se ne zna.

Skadar su napustili posljednji strani odredi - moguće je da će Crnogorci opet ući u taj grad

Od Jankovića sam se uputio kod Obnorskog, od koga tek što je otišao Vimer, koji ga je obavijestio da je, iako je izdata naredba o postavljenju Jankovića za načelnika Štaba Vrhovne komande, ta naredba tajna i neće biti objavljena. Ispostavilo se da je Roux već bio kod Obnorskog i da je već stigao da mu saopšti neophodne informacije o Skadru, tako da je Obnorski čvrsto odlučio da Ferhmina pozove ovamo, ali istovremeno želi da predloži našoj Vladi da u ime trajnog saveza da mandat Italiji da u Skadru održava red. Obnorski me je molio da podržim njegov predlog, navodeći odgovarajuće argumente strateškog karaktera. Obećao sam i već sam tokom popodneva počeo da sastavljam telegrame, kad dođe Gavrilović i saopšti mi da je maloprije dobio izvještaj da su Kotor napustila 3 austrijska ratna broda i, pošto su ispalila tri hica na Budvu, isplovila ka pučini. Eto, kako je “djelotvorna” francuska blokada! Stoga sam najprije sastavio i uputio telegram o odlasku austrijskih brodova a onda poslao u Ogenkvar čitav niz dolje navedenih izvještaja. 1) Sa Lovćena izvještavaju da su iz Kotorskog zaliva, gdje su dosada bili dvije austrijske oklopnjače tipa “Monarh”, dva transportna broda “Gea” i “Vesta” i desetak torpiljerki i kontratorpiljerki, danas poslije podne otišla tri mala broda i, pošto su ispalila nekoliko hitaca na grad Budvu, otplovila su ka pučini. Ovo dokazuje da je blokada austrijske obale od strane francuske flote neefikasna. Zatim, pošto nijesam mogao da protumačim skraćenu adresu Generalnog štaba mornarice, a danas sam dobio ponovljeni telegram da slične informacije šaljem direktno njima, telegrafisao sam: 2) Skraćenu adresu Generalnog štaba mornarice ne mogu da dešifrujem - molim ponovite. Zatim: 3) Neobjavljenom naredbom za crnogorsku vojsku, srpski general Janković postavljen je za načelnika Štaba Vrhovne komande, a srpski štabski oficiri koji su doputovali sa njim čine operativno odjeljenje Glavnog stana. 4) U četvorouglu Pljevlja - Prijepolje - Priboj - Čajniče koncentrisana je otprilike jedna austrijska divizija. Protiv nje se usmjeravaju 3 srpska bataljona iz pravca Sjenice, 16 crnogorskih bataljona iz pravca Bijelog Polja i 4 crnogorska bataljona za obilazak Pljevalja sa jugozapada. Na ostalim djelovima fronta promjena nema, i 5) Pošto su iz Skadra otišli posljednji inostrani odredi i pošto postoji mogućnost da dođe do krvavog obračuna među stanovništvom, veoma je moguće da crnogorska vojska u najskorije vrijeme okupira grad. Takva diverzija, znatno oslabivši crnogorske snage na austrijskom frontu, krajnje bi se negativno odrazila na razvoj vojnih dejstava, pa bi zbog toga bilo poželjno da se podrži predlog našeg ovdašnjeg Poslanstva da se u Skadar, u cilju održavanja reda, ponovo vrati bilo koji saveznički odred.
Tek oko 8 sati uveče završio sam šifrovanje i otpremanje svih ovih telegrama. Uveče su neočekivano stigle novine: jedan broj “Ruskog invalida” od 20. jula i 3 broja “Novog vremena” od 22, 23. i 24. jula. Čitao sam ih do ponoći. U 10 sati uveče Obnorski me je obavijestio da će se sjutra u 11 sati održati parastos papi, kome će Poslanstvo prisustvovati u svečanim odijelima i sa cilindrima. Znači, moraću i ja da prisustvujem.
Srijeda, 13. avgusta: Parastosu su prisustvovala svega četiri crnogorska predstavnika: Vojnović, Gavrilo Cerović, Ljumović, kao i đakon Mitropolije, a već je cetinjski “Vjesnik” javio da je bilo prisutno mnogo crnogorskih “velikodostojnika”. Bile su tri Albanke sa jednim dječakom, a “Vjesnik” je izvijestio da su bili “mnogobrojni predstavnici katolika”... Eto, tako je to sve kod Crnogoraca: običnu osmogodišnju gimnaziju oni nazivaju “velika gimnazija”, a u njoj ne predaju kao kod nas učitelji, već “profesori”. Kasacioni sud je “Veliki sud”, a njegovi članovi su “velike sudije”... Po završetku mise htio sam da krenem sa Gavrilovićem (prisutni su bili još Negroto, dvoje Paternovih, grof Salis i Obnorski; Delaroševi nijesu prisustvovali, jer je gospodin još jutros otputovao na Lovćen), ali me je Obnorski povezao kočijom, izrazivši želju da popriča sa mnom o poslovima. Kada smo došli kod mene, počeo je od toga što mi je opisao svoju jučerašnju audijenciju kod Kralja, koji ga je, zapravo, pozvao “ni zbog čega” - samo je zamolio da preko naših konzula u Americi saznamo koliko je od početka rata Crnogoraca krenulo u domovinu i preko kojih luka. Pri tome je Gospodar rekao da još nije saznao kako bi za Crnogorce bilo bolje da se vraćaju - preko Soluna ili Brindizija, jer je moguće da bi Italija, ukoliko Crnogorci krenu preko Brindizija, mogla to smatrati narušavanjem svoje neutralnosti. - A, uostalom - dodao je Gospodar - sa Italijanima je moguće postići dogovor. Obnorski je, pak, to iskoristio i, kako bi preduhitrio bilo kakve mućke Crnogoraca i Italijana (pogotovo, imajući u vidu Skadar), napomenuo je da bilo koji dogovori Crne Gore i Italije neće imati nikakvog značaja, jer će se veliki broj političkih pitanja rješavati poslije rata, nezavisno od dogovora. Ali, uopšte uzevši, Kralj je bio veoma ljubazan, što je, uostalom, uskoro dobilo svoje objašnjenje. Istoga dana uveče Obnorskog je posjetio Petar Plamenac i iznio molbu crnogorske Vlade da se od Rusije izmoli:
1) Zimska odjeća za 55.000 vojnika, 2) Trolinijskih pušaka za isti broj vojnika (pri tome je Crnogorac izjavio da je, po njegovim saznanjima, Rusija već dala Srbiji 120.000 pušaka),
3) Da se crnogorskoj Vladi ili Crnogorskoj banci odobre u italijanskim ili francuskim bankama krediti u vrijednosti od 500.000 kruna za nabavku benzina, obuće, automobila itd. u inostranstvu. 4) Da Rusija pošalje brašno za 450.000 stanovnika, pri tome je crnogorska vlada tražila od Francuza da im iz Marselja dostavi 20.000 kvintala. Obnorski je, u vezi sa svim ovim pitanjima, zatražio moje mišljenje i ja sam odgovorio: 1)Da bi se zimska odjeća, što podrazumijeva šinjele i obuću, mogla tražiti od nas, ali da je bolje isporučiti je preko Srbije, jer srpska intendantura već vodi brigu o crnogorskoj vojsci. A mi bismo, pak, mogli nadoknaditi Srbiji ovu isporuku; 2)Puške koje Crnogorci imaju stvarno su veoma slabe i zaista bi bilo neophodno zamijeniti ih, ali ne znam da li sada imamo viška; 3)Kredit bi se mogao dati, ali kredit, a ne subvencija; 4)Poželjno bi bilo da se brašno pošalje, ali pod uslovom da sa njim stignu i naši činovnici, koji bi lično rukovodili besprijekornom distribucijom. U protivnom, dogodiće se ono što se dogorilo prilikom Skadarske operacije, kada je Crnogorska Vlada raspodjelu brašna, besplatno dobijenog od Rusije, odugovlačila sve do kraja rata, a tada je to isto brašno prodavala stanovništvu prisvajajući dobit.
Obnorski je naročito insistirao na tome da mi, Rusi, u odnosu na Crnu Goru treba da igramo ulogu ne samo “upravljača” (njenom politikom) već i ulogu “pokrovitelja”, odnosno da ne zaostajemo u odnosu na “pokroviteljstvo” Srbije... Čini mi se da se moji zaključci uklapaju u ovaj zahtjev. Zatim je Obnorski počeo da govori o telegramu koji je juče dobio iz Rima od Girsa: “Lettre recu, remercie, repondrai, meme voie”. Postoji opasnost da će se “Girš“ vratiti iz bježanije. To bi, prema riječima Obnorskog, bilo užasno. Sigurno bi, kada bi se vratio, bili prekinuti svi kontakti između Poslanstva i crnogorske Vlade i sa Kraljem, jer se “Girš“ uvredljivo odnosio prema svima.

U slučaju nereda Francuzi i Englezi bi sa Crnogorcima izvršili desant na Skadar

Tako se, na primjer, ministar inostranih djela Petar Plamenac žalio Obnorskom da je više puta, kada je razgovarao sa Girsom o nekim važnim stvarima, ovaj lupkao prstima po stolu zviždućući marš i, najzad, rekao da je to nebitno... Rekao sam Obnorskom da ja lično u tom smislu mogu ne samo usmeno već i pismeno potvrditi Girsov bezobrazluk i nevaspitanje. I, ukoliko on doputuje ovamo, kontaktiraću sa njim samo u izuzetnim i zvaničnim prilikama. Obnorski nije izdržao a da se ne požali i na svog saradnika Suhotina. Dječak je neosporno inteligentan, uz to je žutokljunac, krajnje neobuzdan, što je, očigledno, posljedica lošeg vaspitanja. Obnorski me je, odlazeći, zamolio da prije sjutrašnjeg dana ne šaljem u SPb telegram u vezi sa crnogorskim zahtjevima, jer on to tada neće stići da uradi. Pošto sam popodne posjetio Francuze i primio u vizitu Konstantinidija, koji je stigao na Cetinje, otišao sam kod Obnorskog da još jednom pogledam onu “čitulju” želja koju mu je predao Plamenac. Ispostavilo se, da osim one četiri gore navedene, nema nikakvih novih. Ali Obnorski je izložio svoje mišljenje da crnogorska Vlada griješi što me ne obavještava u vezi sa svojim vojnim zahtjevima ruskoj Vladi i obećao je da će Plamencu na to skrenuti pažnju. Noću oko 2 sata donijeli su prvi cirkularni telegram, koji je potpisao Monkevic, sa informacijama o tome kako se odvijaju naše vojne operacije.
Hvala Bogu da su se, konačno, sjetili! Evo sadržaja telegrama:
“U rejonu istočne Pruske, 11. avgusta, liniju rijeke Angeran neprijatelj je predao bez borbe, bez obzira na pripremu za odbranu. Zauzeli smo gradove Instrburg i Angerburg. Neprijatelj se u neredu povlači - dijelom ka Keningsbergu, dijelom ka Marienburgu. Postepeno se krećemo naprijed čak i na liniji Ortelsburg - Soleau. Protivnik se povukao ka Osmordu, ostavivši nekoliko topova i mitraljeza, mnogo sanduka sa municijom i zarobljenika. Na lijevoj obali Visle neprijatelj se povukao sa linije Plock - Lenčica, ali još uvijek drži Lođ, Petrokovo, Kožek, Radom i Opatov, koje je zauzeo bez otpora.
Na Galicijskom frontu 10. avgusta neprijatelj je napredovao na zapadnom dijelu do linije Anopolj - Zmostje - Komarov, a na istočnom dijelu se pod udarima naših snaga povlači; pri tome smo do 10. avgusta uveče zauzeli Trnopolje i definitivno se utvrdili na rijeci Sered, lijevoj pritoci Dnjestra. 11.avgusta načelnik Štaba Vrhovne komande izvijestio je Cara o izuzetnom podvigu Nižnjenovgorodskog eskadrona, koji je napao njemački izviđački odred koji je činilo 70 elitnih izviđača i oficira: tom prilikom zarobljeno je njih šest, dok su ostali posječeni. Nižnjenovgorodci su imali četvoricu lakše ranjenih iz vatrenog oružja. Od hladnog oružja - nijedne ogrebotine. Srbi u svojim sukobima nižu stalne uspjehe. Od početka rata zarobili su 43 topa, 6 haubica, 76 sanduka artiljerijske municije, 4 poljske bolnice, 2 pekare, mnoštvo odjeće i obuće, kao i konja. O operacijama na zapadnonjemačkom frontu ne raspolažemo konačnim podacima - 4570 Monkevic.”
Četvrtak, 14. avgusta: Pošto sam na mašini otkucao telegram koji sam prošle noći dobio, ponio sam ga u Ministarstvo inostranih djela, kako bih ga predao za štampu Ramadanoviću. Tamo sam zatekao Gavrilovića pa smo nekoliko minuta ćaskali utroje. Ramadanović se čudio lažljivosti Austrijanaca. Ne samo da publici koja čita novine svoj neuspjeh na Drini prikazuju kao planirano povlačenje, “nakon izvršene kaznene ekspedicije nad Srbima” (Sic! - koja ih je koštala više od 60 topova, 15 - 20.000 mrtvih i ranjenih i oko 5.000 zarobljenih), već to isto čine i sa svojim inostranim predstavnicima kojima šalju telegrame te iste sadržine. Tako je, na primjer, ovih dana Berhtold telegrafisao svom ministru u Draču da se, “pošto je izvršila kaznenu ekspediciju protiv Srbije, austrijska vojska povukla na lijevu obalu Save i Drine...” Izlazeći sa Gavrilovićem iz Ministarstva, sreli smo Petra Plamenca, koji je rekao da je maloprije bio kod Delaroša sa molbom da Francuzi hitno preko Marselja pošalju brašno za crnogorsko stanovništvo i da sada po tom istom pitanju ide kod Jankovića. Na ćošku kod Kadetskog korpusa smo se oprostili od Plamenca, koji je otišao kod Jankovića kad smo se Gavrilović i ja, najednom, na izlazu na Dvorski trg, sudarili sa Gospodarom. Pošto se pozdravio sa nama, obavijesti nas da je krenuo kod “starog” (Jankovića) i pozva nas obojicu da pođemo sa njim. Kod Jankovića je Kralj počeo da se prenemaže. Popušili smo po cigaretu i razišli se.
Pošto sam Kralja ispratio do Dvora i oprostio se od Gavrilovića, ponovo sam se vratio kod Jankovića po novosti, ali doznao sam samo da Austrijanci nijesu otišli samo iz Nove Varoši, već čak i iz Prijepolja, koje su zajedničkim snagama zauzeli Srbi i Gojnić. A moguće je da će, na osnovu mojih pretpostavki, sjutra početi da napuštaju i Pljevlja...
Janković je radio na pripremi “stanja” o aktivnostima Glavnog stana i žalio mi se da ništa ne može da dobije iz Ministarstva vojnog - čak ni podatak da li imaju ono što traži, ne umiju da mu daju. Kako bih mu pomogao u nevolji, dao sam mu kao izvor informacija litografski primjerak svoga rada o oružanim snagama Crne Gore. Od Jankovića sam se uputio kod Obnorskog da bih saznao pojedinosti o brašnu koje Crnogorci traže od Francuza, ali mi Obnorski ništa novo nije mogao saopštiti. Međutim, što se tiče urgiranja da se zadovolje crnogorski zahtjevi, predložio je da se sačeka dok se ne razjasni da li će Crnogorci krenuti na Skadar ili ne. Ukoliko otpočnu sa intrigama u tom pravcu, onda ćemo, vjerovatno, morati da pišemo u smislu “povlačenja” kako im ništa ne bi bilo poslato.
Složio sam se da je zasad bolje da sačekamo, pogotovu što odlaganje možemo obrazložiti time što se oni meni, po tom pitanju, još uvijek nijesu obratili. Nakon toga se Obnorski upustio u široko razmatranje pitanja kako se pravno može organizovati ponovno zauzimanje Skadra od strane stranih sila. Vratiti iste odrede - nemoguće je a da se ne ukalja obraz pred Albancima. Uputiti onamo samo Italijane, prilično je nepromišljeno, jer bi oni mogli učiniti nešto suprotno slovenskim interesima. Najzad je zaključio da ćemo morati da sačekamo da u Skadru dođe do sukoba pa da se onda izvrši francusko - engleski desant u saradnji sa Crnogorcima, a kako ekspedicija ne bi imala zavojevački, već pacifistički karakter, pridodati im i Italijane. U tom smislu namjerava da telegrafiše Vladi. Pa ipak, događa se tako da se poslovica: “dok na vrbi rodi grožđe” pokazala tačnom. U toku dana dobio sam i drugi cirkularni telegram od 14. avgusta poslat u 1 čas i 47 min. noći iz Ogenkvara. “Naše napredovanje u istočnoj Pruskoj uspješno se nastavlja. Danas su zauzeti gradovi: Tilzit, Nordenburg, Bišofsburg, Zensburg i stanica Rotflis. U istočnoj Galiciji potisnuli smo austrijsku zaštitnicu preko rijeke Zlatna Lipa.

Petak, 15. avgusta: Kada sam se sa objema mojim djevojčicama vratio iz crkve, gdje je bio i Kralj, počeo sam da sređujem svoj kabinet. Najednom, dođe srpski potpukovnik Mihajlović i zamoli me da posudim Jankoviću austrijsku mapu okoline Dubrovnika u razmjeri 1:200.000 jer Janković namjerava da nekuda otputuje sa Kraljem. Dao sam što sam imao i upitao ima li kakvih novosti. Mihajlović je odgovorio da je maloprije stigao telegram da je Gojković zauzeo Pljevlja i da su se Austrijanci povukli prema Čajniču.

Na prizor pred Dvorom pomislih: Završila se “Vesela udovica” i počinje francuska opereta

Sljedeća novost je da Klimenti (albansko pleme iz okoline Podgorice), predvođeni Bajramom Curijem, počinju akcije protiv Crnogoraca... Tada sam odmah osjetio ono što bi se moglo nazvati “miris paljevine”... Nijesu li to gospoda Crnogorci inscenirali mali ustanak protiv samih sebe, kako bi imali povod da krenu u gušenje ustanka i da se veoma povoljno za sebe najednom nađu u Skadru. Odmah sam šifrovao i poslao telegram u Ogenkvar: “Crnogorci su ponovo zauzeli Pljevlja. Austrijanci se povlače prema Čajniču. U okolini Podgorice primjećuje se neprijateljsko ponašanje Albanaca prema Crnogorcima”. Nakon toga sam, pošto je bilo još rano za ručak, otišao kod Obnorskog da mu saopštim najnoviju vijest. Prelazeći preko Dvorskog trga, sa zaprepašćenjem sam ugledao francuskog stražara ispred Gospodarovog “Palaca”. “Upotrijebio ih je”, pomislih. “Završila se “Vesela udovica”, počinje francuska opereta...” Obnorskog je vijest o početku albanskog djelovanja zapanjila. On je, pak odluku o tome odmah pripisao crnogorskoj “mise en scene” i do te mjere je bjesnio na račun Crnogoraca i Francuza da sam morao da ga smirujem. Svu krivicu za to pripisao je Delarošu, a uzgred je počeo da proklinje i sve ostale Francuze, koji su i u ovom ratu pokazali koliko su lakomisleni. Umjesto da upute što je moguće više svojih trupa prema Belgiji, u susret glavnim njemačkim snagama, oni su počeli da osvajaju Alzas. A zatim, kada su Njemci počeli da ih potiskuju, mi smo bili primorani da se, završivši na brzinu mobilizaciju, koncentrisano bacimo na istočnu Prusku i u Galiciju, kako bismo na sebe privukli dio njemačkih snaga. I već sada Ferrier iznosi pretpostavku da bi Njemci mogli zauzeti Pariz...
Umirio sam Obnorskog, rekavši da je, mada je cijela situacija onakva kako ju je on opisao, ipak, moguće da Francuzi nijesu ni imali kao ideju vodilju namjeru da zauzmu Alzas. Moguće je da su oni tamo postigli uspjeh zahvaljujući slabosti Njemaca, koji su se koncentrisali na sjeveru. Kako bilo da bilo, Obnorski je nastavio da sipa drvlje i kamenje, prijeteći da će Crnogorce snaći ono najgore, ukoliko se samo ispostavi da su oni sami zakuvali albansku kašu... Vraćajući se kući, sretoh Jankovića i upitah ga - kada bismo mogli da se vidimo. Rekao je: između 4 i 5. U pola 5 sam pošao kod Jankovića. Dočekao me je vidno uzbuđen, čak je i njegova uvijek uredna sijeda bradica bila nakostriješena. - Ne mogu, brate moj, ništa sa onim čovjekom - poče da se žali ozlojeđenim tonom. -Sa kojim čovjekom? - upitah. - S Kraljem... Ja njemu kažem da treba pojačati s Lovćena odred Janka Vukotića, a on mi odgovara: “A, šta ću sa grobom Svetoga Petra; Austrijanci će mi ga uzeti...”
Morao sam da se nasmijem, mada je Janković odista bio ljut. Janković je nastavio: - Ja njemu kažem: ne može se od četrdeset hiljada vojske imati u akciji samo 10 hiljada; treba poslati dvadeset do dvadeset pet hiljada. A on mi odgovara: ja moram štedjeti moju vojsku: šta ću ja kad nestane?” Najzad se Kralj složio da sjutra sa Jankovićem otputuje u Nikšić da se dogovori sa Mitrom Martinovićem o tome koji bi se bataljoni mogli poslati na sjever. Tada je Janković počeo da govori o tome kako se ne smije tako uzalud traćiti vrijeme, inače će Crnogorci opet zakasniti, kao što su na Pljevlja zakasnili... I on mi pokaza danas oko pola 11 primljeni telegram od Janka Vukotića, u kome se saopštava da su još juče u 5 sati ujutro Austrijanci napustili Pljevlja i povukli se prema Metohiji, a da je tek oko 5 sati uveče Gojnićeva vojska ušla u grad. - Gledajte - nastavlja Janković - 12 sati je njima trebalo da uđu za Austrijancima u Pljevlja. Dakle, nije bilo kontakta... A ja dobijam izvještaj tek danas... Dakle, sve moje zapovijesti, koje šaljem sa Cetinja isto tako dolaze i nemaju smisla pošto kasno stižu... Ne mogu više, brate moj... Zašto sam došao ovamo? Sad pišem u svoju Vrhovnu komandu: spasavajte me braćo!!! Janković mi je naveo još jedan interesantan primjer svog razgovora sa Kraljem, kada se radilo o usmjeravanju odreda Janka Vukotića ka Pljevljima. Janković je insistirao da krene cio odred, a Kralj nije htio nikoga da šalje. Najzad je Kralj rekao: - Dobro de, pitaćemo Janka Vukotića... Janković se uhvatio za glavu. - Zašto da ga pitamo? Ta mi moramo njemu slati naređenja, a ne on nama. Ta mi bolje sagledavamo opštu situaciju, nego on... - Pa dobro, - odgovara Kralj - nećemo pitati Janka Vukotića, već ćemo pitati vojvodu Putnika (načelnika Štaba srpske vojske). Janković je definitivno pao u očajanje. - Ja mu kažem: “Veličanstvo, ako Vi želite da pitate vojvodu Putnika onda Vi to učiniti sami, sa Vašim potpisom. A ja neću. Mene je sramota, a i potrebe za to nemam...” Tako sam izašao iz takta... - završi Janković svoju tužnu priču. Pitao sam ga o albanskim napadima. Ispostavilo se, prema Vešovićevoj depeši, da su Klimenti zauzeli dvije tačke na putevima iz Gusinja u Podgoricu: jednu kraj Rikavačkog jezera, a drugu - vis Kezni vrh, iznad doline Cijevne. Janković je naredio da se pošalju 2 čete da ih odande otjeraju i dodao da Kralj nije bio nimalo iznenađen kad mu je on pročitao taj telegram, već je rekao da su to uobičajeni mjesni sukobi. Povodom gonjenja Klimenta, Kralj se čak izjasnio za to da ih ne gone na njihovoj teritoriji, jer Rusija, Francuska i Italija zahtijevaju od njega da zasada ne povređuju neutralnost Albanije. Sve je to veoma utješno, ali za mene - koji vidim Kralja skroz naskroz, koji sam u više navrata bio svjedok sličnih Gospodarovih predstava, kada on da bi skrenuo pažnju, govori ono što je neophodno, a čini, ipak, ono što je njemu potrebno - slične izjave nemaju nikakvog značaja... Posljednje što mi je Janković saopštio jeste da su danas, od 5 do 9 ujutro, Austrijanci, pošto su isplovili iz Kotorske luke, ponovo granatirali Budvu, a zatim se opet vratili u luku. Uveče sam htio da svratim kod Obnorskog, ali pošto sam doznao da je kod Gavrilovića, nisam otišao.
Subota, 16.avgusta: Jutros su jedan za drugim stigla dva telegrama. Prvi cirkularni, o kome sam zbog štampanja odmah izvijestio Ramadanovića, glasio je: “Naše jedinice se približavaju tvrđavi Kenigsberg, potiskujući isturene jedinice garnizona. Dobijeni su izvještaji o tome da smo zauzeli čitav niz prelaza preko rijeke Ale. Na Galicijskom frontu su 13. avgusta uspješno započele bitke kod Tomaševa. Zatim, na istoku energično se približavamo gradu Lavovu, od koga naše jedinice već nisu daleko. Konjica je zapadno od Čertkova sustigla austrijsku konjičku diviziju, natjerala je da prihvati bitku, potukla je do nogu i zarobila konjičku bateriju - 4788 Monkevic”. U drugom telegramu je taj isti Monkevic odgovorio na moju molbu da ponovi još jedanput nejasno prenijetu skraćenicu adrese Generalnog - štaba mornarice. “20 Genmor, ponavljam - Genmor - 4741. Monkevic”.
Računajući da je Kralj otputovao u Nikšić, iskoristio sam slobodno vrijeme da bar donekle dovedem u red svoj kabinet. Tek u 4 sata sam krenuo po novosti i, najprije, svratio kod Gavrilovića. Tamo sam od novosti saznao samo to da je juče trebalo da stigne kraljević Danilo, te je već u Ulcinj bio poslat Jovan Plamenac da ga dočeka, ali Danilo nije došao.

Nikola je ubjeđivao svitu da će Danilo stići svakog časa, a Mirko je to poricao

Sada je njegov dolazak pitanje dana, dok Kralj obavještava svoju svitu maltene svakog sata da će se Danilo sada pojaviti, samo što nije. A Mirko svaki put kada sretne nekog iz svoje svite ponavlja: “Neće doći - ja vam kažem”. Zapravo, niko pojma nema u kojoj se fazi nalazi pitanje Danilovog povratka, jer mu knjeginjica Ksenija šalje šifrovane telegrame, ali tvrde da su odavde već molili italijansku kraljicu Jelenu da utiče na patriotska osjećanja svoga brata i da ga natjera da se vrati.
Prepričao sam Gavriloviću svoj jučerašnji razgovor sa Jankovićem. Gavrilović mi je ispričao da se i njemu Janković žalio na Kraljev odnos, tako da večeras šalje telegram Pašiću, moleći ga da preko Jankovića traži od Gospodara apsolutno izvršavanje svih srpskih zahtjeva. Gavrilović me je molio da o tome obavijestim Obnorskog. Povodom Kraljevog strahovanja u vezi sa “grobom” Svetog Petra, Gavrilović je sasvim ispravno primijetio da bi ga Kralj, kada bi, primjera radi, British Museum poželio da taj grob kupi za gotov novac, bez ustezanja prodao... To je više nego tačno... Prema Gavrilovićevim riječima, Janković zahtijeva od Kralja da pošalje na sjever najmanje 19.000 ljudi, a Pešić - čak 24.000. Uzgred, ovih dana se Petar Plamenac žalio Gavriloviću da se srpski oficiri ponašaju veoma oštro prema Kralju i da se, navodno, Gospodar može natjerati da sve učini (sic!), samo se prema njemu treba ponašati lijepo i sa strpljenjem. Kada je Gavrilović izvijestio pukovnika Pešića o toj žalbi, ovaj primijeti: Kakvo strpljenje ja mogu imati, kada se događa da odluku treba donijeti u nekoliko minuta, a Kralj bi da stvar oteže nekoliko dana? Od Gavrilovića sam otišao kod Obnorskog. Dobroćudni Nikolaj Aleksandrovič potpuno se razbijesnio kada je doznao kakve odgovore dobija Janković od Kralja. I on će o tome večeras telegrafisati u Petrograd, čeka se da od Gavrilovića dobije izvještaj, koji mu je ovaj juče obećao, o tome kako se razvijaju stvari kod Jankovića. - Neka oni sada čekaju dok ja zatražim za njih brašno, novac, puške i zimsku odjeću - završi Obnorski. Uzgred, Obnorski kao veliku tajnu, a prema riječima grofa Salisa, saopštava sljedeće: Prije neki dan je Kralj pozvao kod sebe grofa Salisa i zamolio ga da da svoje mišljenje o noti koju je on pripremio za velike sile i u kojoj ih Gospodar obavještava o svojoj namjeri da zauzme Skadar. Englez je planuo i odgovorio: - Ako mi Vaše Veličanstvo pošalje onu notu, smjesta ću napustiti Crnu Goru. Evo već je tri godine otkako velike sile ulažu ogromne napore, kako Crna Gora ne bi svojim postupcima otežavala njihov i onako neugodan položaj, ali sve je, kako izgleda, bilo uzalud... Tada je Kralj upalio svijeću i treatralno pred Salisom spalio projekat svoje note... Svratio sam na trenutak kući, a zatim sam otišao kod Delaroševih, koji danas primaju. Tamo sam zatekao cio diplomatski kor, razumljivo sve strance, predstavnike crnogorskog društva i sve oficire francuskog odreda. Prije svega, od Gregovića sam saznao da Kralj nije otputovao u Nikšić. Gavrilović je to objasnio pretpostavkom da je Janković odbio da ide, jer nije smatrao za potrebno da se savjetuje sa Mitrom Martinovićem.
Tek sada, iz razgovora, saznao sam da su juče, istovremeno kada je austrijska flota izašla iz Kotorske luke, mađarski pješadinci pokušali da napadnu Crnogorce kod Grbalja (između Tivta i Budve), ali bez uspjeha, pri tome su Crnogorci imali 19 ranjenih, a zarobili su 2 brdska topa, 6 konja i 7 vojnika.
Večernji “Vjesnik” izvještava o tome kao o ozbiljnom crnogorskom uspjehu. Uzgred, u istom broju “Vjesnika”, koji prilažem, daje se opis nedavnih borbi kod Grahova, a pri tome se navode sve jedinice koje su učestvovale u borbama, njihovi položaji i komandanti. Kakvi žutokljunci”. A sa francuskog fronta, evo već koji dan zaredom, stižu tužne vijesti. Svakog se časa može očekivati da naši saveznici popuste. A evo šta mi je interesantno sinoć saopštio Roux. Ovamo je doputovao dopisnik “Corriera della Sera”, koji kaže da je u Italiji kompletno javno mnjenje protiv Austrije. Svi zahtijevaju momentalno stupanje u rat i ne bi bilo nimalo čudno kada bi Italija za koju dan stupila u akciju. To bi od strane Italije stvarno bio mudar potez, kada bi ona sada zaista ušla u rat. Jer kada Franuzi budu razbijeni, biće kasno. Onda se ne piše dobro ni Italijanima. Šta još više da čekaju? Oni su i onako “spalili za sobom sve mostove” kada su odbili da učestvuju u “ofanzivnom ratu” Austrije i Njemačke. Zaboravio sam još da pomenem da je Plamenac, prema Gavrilovićevim riječima, prije nego što se obratio Obnorskom sa molbom u vezi sa brašnom, toplom odjećom i oružjem, sa istom molbom dolazio i od Gavrilovića. Ali je ovaj odbio da kod svoje Vlade ovo isposluje, obrazlažući to time da im Crnogorci suviše malo pomažu.

Nedjelja, 17. avgusta: Dok sam bio u crkvi sa objema svojim djevojčicama, u molitvi me je prekinuo perjanik koji mi je saopštio da me Kralj zove. Pošto je služba bila pri kraju, sačekao sam kraj liturgije, a zatim se uputio kod Gospodara.
Zatekao sam Njegovo Veličanstvo u ađutantskoj sobi, okruženog svim ministrima i svim njegovim dvorjanima. Pozdravili smo se i, pošto me je ponudio da sjednem, Gospodar mi se, najednom, obratio snuždenim glasom. - Utješite me... - U kom smislu, Gospodaru? - upitah. - Bojim se Njemaca - nastavi Kralj.
Nasmijah se i odgovorih da svi zvanični telegrami koje sam dobio posljednjih dana ne daju povoda za zabrinutost. Naprotiv, Njemci bi trebalo da se boje. - Da, evo, to su vaši telegrami! - nastavi Kralj, pokazujući rukom na tek prispjeli izvještaj iz SPb telegr. agencije”. - Vi, Rusi, javljate da napredujete u istočnoj Pruskoj i u Galiciji, a oni cijelom svijetu javljaju da su zauzeli Varšavu. Kome da vjerujem?
- Razumije se, treba vjerovati nama, Vaše Veličanstvo, jer mi nemamo nikakav interes da lažemo. Najzad, dobijajući iz dana u dan zvanične izvještaje iz Rusije, Vaše Veličanstvo može korak po korak da prati kretanje ruskih armija. Kralj je pokušao da sve to pretvori u šalu, ali primjetno je bilo da se baš i ne uzda previše u Rusiju. Počeo je opšti razgovor o Vilhelmu II, da li je pametno ili glupo postupio, objavivši rat Rusiji. Glavna rasprava se vodila uglavnom između Jovana Plamenca, koji je Vilhelma smatrao genijem, i Sava Vuletića, koji je njemačkog cara nazvao “najvećim šarlatanom na svijetu”. Kralj je za to vrijeme nešto računao i preračunavao, očigledno broj bataljona koji su se nalazili u Sandžaku. Samo je jednom prekinuo ćutanje, da bi ispričao kako je, 1889. godine, na našim velikim manevrima kod Narve, Vilhelm, koji je tada bio u Rusiji u gostima, sam poveo u boj svoj Viborški puk, ali da ga je veliki knez Nikolaj Nikolajevič namamio u rijeku. - Idite i prezalogajite nešto - najednom mi se obrati Kralj - i tačno u 1 sat dođite u Dvor, a tada ćemo nas dvojica otputovati u Nikšić. Potrebno je da budete obaviješteni o naređenjima koja izdaje Janković”.

Janković prenese Nikoli zahtjev srpske komande, a kralj upita: Šta je to, da li je to ultimatum?

Oprostio sam se i ponovo sam se vratio u Dvor tek u 1 sat. Tamo su me u ađutantskoj sobi dočekali sa obavještenjem o pobjedi Engleske nad njemačkom eskadrom kod Helgolanda i o tome da smo zauzeli Kenigsberg i Lavov! Obje ove informacije su radiotelegrafom preuzete iz saopštenja “Albanische Korrespondenz” u Draču. I, ako se još može povjerovati u ovo prvo, drugo je očigledno neozbiljno, a treće je, zasada, malo vjerovatno. Krenuli smo tačno u 15 do 2. Gospodar u prvom automobilu sa Jankovićem i potpukovnikom Mihajlovićem, a ja u drugom sa Perazićem i Zimonjićem. Dok smo se vozili Perazić je ispričao mnogo in-teresantnih stvari. Naročito su karakteristične bile dvije njegove priče. U prvoj je opisao poučan događaj u vezi sa tim kako je Gospodar u Kastellastvi (odakle je rodom i sam Perazić), odmah nakon zauzimanja toga mjesta od strane crnogorske vojske, imenovao gradonačelnika (ili tačnije rečeno “predsjednika opštine”). Zapravo, dok su očekivali dolazak delegacije predstavnika Paštrovića, Gospodar je upitao Perazića šta on misli - koga bi najbolje bilo postaviti za “predsjednika opštine”. Perazić je odgovorio da obavezno treba ostaviti već postojećeg, jer je on nesumnjivo iskusan i da je naimenovanje tako izabranih potvrđivala čak i austrijska vlast. Gospodar se složio i naredio je onako kako je rekao Perazić da se kod prijema delegacije potvrdi stari “predsjednik”. Ali sjutradan stiže saopštenje brigadira Đurovića, zapovjednika vojske u Paštrovićima, da je on našao za shodno da imenuje drugog “predsjednika”. Perazić juri kod Kralja i moli da se poništi Đurovićeva odluka kako se ne bi ostavio loš utisak na Paštroviće. Kralj prihvata njegovu molbu. Ali nakon dva dana stiže obavještenje knjaza Petra da je on smatrao za potrebno da imenuje drugog “predsjednika”. Ovog puta, bez obzira na sva Perazićeva uvjerenja da se Kraljevoj zadatoj riječi neće vjerovati, Kralj je potvrdio odluku kraljevića Petra. Druga priča se odnosi na ono što je ispričao dr Stanko Matanović, koji je ovih dana bio u Nikšiću da operiše ranjenike. Dovode mu jednog austrijskog zarobljenika u opancima. Matanović ga pita: - Kako to, zar se kod vas nose opanci? - Ne nosimo - odgovara ranjenik - ja sam imao čizme, ali su mi ih vaši skinuli i obuli mi svoje opanke... Priča se da sada mnogi Crnogorci nose austrijske uniforme. A Mitar Martinović je u Nikšiću, potvrdivši to, samo dodao da oni obično nose ili samo austrijske koporane ili austrijske čakšire i crnogorsku kapu. Sada više ne oblače istovremeno i koporane i čakšire, jer se već dogodilo da su na jednog tako obučenog Crnogorca pucali, pa je bio primoran da tu, na licu mjesta, pod vatrom brzo skida čakšire, kako bi dokazao da je Crnogorac. Zaustavili smo se u Kruševcu na pola sata i sa Jankovićem smo razgledali Mirkovu kuću, a sa gornje terase i okolinu. U Nikšić smo stigli tek oko 6 sati. Odmah nakon toga Gospodar je izvršio smotru “dobrovoljačkih bataljona” iz Rožaja i Peći i pustio ih kućama. Objašnjenje glasi nema oružja, a kada ga bude, ponovo će ih pozvati. Obradovani Albanci odoše kućama. Poslije toga je Kralj sa Jankovićem otišao da razgleda grad. Krenuo sam i ja sa Perazićem i Mihajlovićem, ali smo dva puta izgubili iz vida Kraljev automobil i ubrzo smo se vratili kući. U pola 8 su nam servirali večeru, a zatim je Janković pozvao mene i Mitra Martinovića u gornje odaje, gdje je počeo da daje Mitru uputstva u vezi sa predstojećim napadom na Foču. Ispostavilo se da je još juče Martinoviću naređeno da uputi iz Grahova u Goransko 4 bataljona Zetske brigade (Podgorički, Zetski, Bratonoški i Donjokučki) i 4 bataljona Durmitorske brigade (2 pivska, Drobnjački i Uskočki). Ali mi je Martinović u povjerenju saopštio da su se u Goransko uputili samo Durmitorska brigada, kao i Podgorički i Zetski bataljon. Preostala, pak, dva bataljona - Bratonoški i Donjokučki su se posvađali sa svojim oficirima i otjerali ih, a zatim su odbili da idu u Goransko, i ostali su u Velimlju. Prema Jankovićevom planu, Mitar je trebalo do 19. koncentriše svoju vojnu kolonu kod ušća Pive i Tare, da 20. sačeka dolazak 2 brzometna topa iz Grahova, da 21. lijevom obalom Drine, dođe u zaleđe Foče sa strane Kalinovika i da je, uveče istoga dana ili sjutradan ujutro, napadne. Mitru je duž desne obale Drine od strane Čelebića trebalo da pomogne vojna kolona Matanovića sastavljena od 4 bataljona. Stavio sam nekoliko primjedbi u vezi sa mjerama koje treba preduzeti od Kalinovika i sa strane Goražda, kako bi se obezbijedio uspjeh operacije, a, takođe, i u vezi sa uključivanjem u akciju Janka Vukotića. Najednom su Jankovića hitno pozvali sa Cetinja na telefon. Odsustvovao je već 20 - ak minuta, kada pozvaše kod Kralja i Mitra Martinovića. Još sam nekih 20 - ak minuta bio sam. Najzad se vrati Janković i u povjerenju mi reče da je maloprije bio u veoma neprijatnoj situaciji. - A, o čemu se radi? - upitah.
- Pešić mi je telefonom javio da je iz naše Vrhovne komande stigao telegram, kojim mi se naređuje da saopštim Kralju da, ukoliko u Sandžak ne bude upućeno 2/3 crnogorske vojske radi borbe protiv Austrijanaca, svi će srpski oficiri biti opozvani iz Crne Gore. - A šta je kralj odgovorio? - upitao sam. Kralj je prije svega upitao: “Šta je to, da li je to ultimatum?” Ja sam odgovorio: “To Vi sami razjasnite, Vaše Veličanstvo, preko Vašeg predstavnika, a moja je dužnost, kao delegata, samo da Vam prenesem ono što mi je naređeno”. Zatim je Kralj počeo da priča da je te 2/3 odredio srpski Generalštab bez njegove saglasnosti i da on ne može ostaviti bez zaštite Cetinje, Nikšić, Bar i Podgoricu. Zatim je pozvao Mitra Martinovića da se posavjetuje sa njim, koji bi se još bataljoni mogli poslati u Sandžak. Uskoro se Mitar Martinović vratio, Janković je, pošto mu je dao još neka naređenja u vezi sa Fočom, otišao kući da šifruje, a ja sam sišao da se oprostim sa Kraljem i odem da spavam. Martinović me je dočekao i saopštio mi da je maloprije izvijestio Kralja o “pobuni” Bratonoškog i Donjokučkog bataljona i da je gospodar naredio da mu ih sjutra pošalju sa Cetinja u Nikšić, gdje će on sa njima “voditi pregovore”.
Ubrzo je Kralj ponovo pozvao Jankovića i Martinovića, a ja sam se zadržao u razgovoru sa poručnikom Rakom Kusovcem, koji sada vrši dužnost Mitrovog ordonansa. Kusovac je iskreno ispričao da Crnogorci nijesu ničim motivisani da ratuju i da se na svakom koraku srijeću zapanjujući primjeri nediscipline. Tako je, na primjer, u vrijeme nedavnih borbi kod Grahova, Lisac zauzelo 9 crnogorskih bataljona, a taj je vis od njih povratio samo jedan austrijski bataljon. Tako je velika bila njihova želja da se ne bore. Zatim, kada je Vukotić ponovo poželio da zauzme Lisac, na inicijativu bivšeg ministra Sekule Drljevića, ličnog Vukotićevog neprijatelja, koji se trenutno kao običan vojnik nalazi u Moračkom bataljonu, vojnici su povikali: “Onaj koji je prodao Dvrsnik (u neposrednoj blizini Lisca - aluzija na Janka Vukotića) Austrijancima, neka ga sada zauzima, a mi nećemo”. Najzad, kada su Austrijanci već krenuli na Grahovo i kada je bilo potrebno da se zauzme određeni položaj, vojnici isprva to nijesu htjeli, govoreći Vukotiću da je pijan i da im zato naređuje da zauzme ovaj položaj, ali su nakon toga krenuli, postigavši prethodno da Janko ide ispred njih. I Janko je bez riječi krenuo. Đavo će ga znati šta je to!

Nikola I: Srbi su, ne pitajući me, odredili da moram u Sandžak poslati 2/3 crnogorske vojske

Mitar Martinović mi je potvrdio sve te svinjarije i objasnio mi je to podlom agitacijom koju su među vojskom u vrijeme Skadarske opsade vodili Nasljednik i knjaz Petar (moguće, čak i uz Kraljevu saglasnost) protiv Mitra, Janka i drugih crnogorskih komandanata. Kusovac je zatim ispričao, a Mitar ponovo potvrdio, da su Austrijanci iz pravca Avtovca imali uspjeha samo zahvaljujući tome što brigadir Adžić nije imao dovoljno vojske na raspolaganju, jer su se njegovi bataljon - 2 pivska i Golijski - razmiljeli po okolnim selima da pljačkaju, a kada su, pak, Austrijanci već krenuli preko Ravnog na Pivu, vojnici su se definitivno razbježali da brane svoje kuće. Sada Adžić tužno šeta nikšićkim ulicama. Zamijenili su ga drugim komandantom, a Gospodar je “ljut” na njega, ali ga Mitar brani i govori Kralju da nije kriv. Najzad je Janković izašao i saopštio da mu Kralj predlaže da sjutra ujutro otputuje na Cetinje, dok će Kralj još ostati da bi vidio bataljone koje je pozvao iz Velimlja. Janković me je pitao da li sam saglasan da krenem sa njim. Sa zadovoljstvom sam se složio, te smo odlučili da krenemo u 7 sati ujutro. U međuvremenu je Kralj stalno ulazio u trpezariju, kako bi telefonom razgovarao, očigledno sa svojim “Dvorom” na Cetinju. Tek u pola 12 legao sam da spavam.

Ponedjeljak, 18. avgusta: Tek što sam u pola 7 sišao u trpezariju da prije polaska popijem kafu, pozva me Kralj. Zatekao sam Njegovo Veličanstvo u donjem kabinetu još uvijek u tankoj jutarnjoj košulji; u uglu, iza paravana, krevet još uvijek nije bio pospremljen. Lice ne da mu je bilo mračno, već bukvalno - crno. - Kako ste spavali, junačino? - upita me dosta ljubazno. - Odlično, Vaše Veličanstvo - odgovorih, mada sam, zapravo, spavao dosta loše i, što je najvažnije - malo. - A kako se osjeća Vaše Veličanstvo? - Loše. I loše sam spavao, i nesretan sam. - A šta se to dogodilo? - Neprijatnosti sa svih strana - nastavi Kralj. - Srbi su mi postavili ultimatum i žalili su se na mene Rusiji. - Kakav ultimatum, Vaše Veličanstvo? - Sinoć je Janković došao kod mene i, prenoseći mi poruku svoje Vrhovne komande, obavijestio me je da će, ukoliko ne pošaljem 2/3 svoje vojske u Sandžak, srpski oficiri biti opozvani. Ali, prije svega - poče Gospodar da se postepeno uživljava u ulogu - oni su sami, ne pitajući Mene, utvrdili da “svom ratnom planu” da moram u Sandžak poslati 2/3 crnogorske vojske. Kako mogu da ostavim bez zaštite Cetinje? Nikšić? Bar? Podgoricu? Hoće li srpski Glavni stan brinuti o bezbjednosti ovih gradova? Poslao sam im koliko sam mogao. Ali, poslaću im još, kako bih dokazao da želim da dejstvujem sa njima. Sada mi je jasno zašto je u onom telegramu - Carevom odgovoru na moju čestitku u vezi sa pobjedom kod Gumbinena - bila navedena rečenica: “tachez tranailles pour la cooperation avec la Serbie”... Znači, Srbi su se već žalili Caru na mene. A ja sam mislio da ova rečenica znači samo Carevu želju da mi i Srbi budemo zajedno. A da sam ranije znao da je to intriga, odmah bi odgovorio Caru, kao što ću to učiniti sjutra ili prekosjutra. Ja razumijem da Srbi žele da me preteknu kod Cara. Ali, neka ih. Ja se toga ne bojim. Bog je uvijek na mojoj strani, biće i sada. A sada su se još dva bataljona pobunila protiv svojih komandanata. Već sam ih pozvao ovamo. S njima treba strože postupati. Vi ste čitali “ratni plan”, zar ne? - upita me najzad, nakon kratkog predaha, Kralj. - Ne, nijesam, Vaše Veličanstvo. - Kako, zar vam ga nijesam pokazivao? - upita me navodno iznenađeni Gospodar. - Ne, nijeste, Vaše Veličanstvo.
- Onda ću vam ga odmah dati da ga pročitate - i, izišavši sa mnom iz kabineta, Kralj je odmah zaustavio Mitra Martinovića i predao mi nekoliko učetvoro složenih listova papira. - Idite u moj kabinet i tamo čitajte - predloži mi Kralj, i naredi da mu se odmah pozovu ministar inostranih djela Plamenac i Mitar.
Dok su se ove ličnosti okupljale, a ja čitao, Kralj se u susjednoj sobi oblačio. Kroz jedno pet minuta, on proviri i upita: - Da li je došao Plamenac? - Nije još, Gospodaru, brije se - odgovori ađutant. - Baš je našao vrijeme da se brije - nezadovoljno dobaci Kralj, i ponovo nestade u svojoj garderobi. Ispostavilo se da je još juče Kralj pozvao u Nikšić ministre inostranih i unutrašnjih djela i ministra vojnog. Krenuli su noćas u pola 1 i stigli su u 5 sati ujutro. Sa njima je stigla i knjeginjica Ksenija. “Ratni plan” je bio vjerna kopija istog takvog plana koji se nalazio kod Jankovića i bio prepisan dobro mi poznatim Ksenijinim rukopisom. Nastavo sam da ga čitam. Sastojao se: 1) od opisa opšte situacije stvorene istovremenim ratom protiv Austrije ne samo Srbije već i Rusije, zbog čega se kao cilj zajedničkog srpsko - crnogorskog djelovanja postavlja odvlačenje što je moguće većeg broja austrijskih jedinica sa ruskog fronta; 2) od opisa situacije na austro - srpsko - crnogorskom frontu, pri čemu se naglašava da su protiv Srba već koncentrisani 13. i 7. korpus u cjelini, a iz 4,8,9. korpusa izdvojena je po jedna divizija. Pored toga, tu su i 2 brigade iz 15 korpusa; 3) iz plana grupisanja i dejstva srpske vojske, koji su se u početku svodili na odbrambene mjere, a zatim je trebalo da poprime napadački karakter, zavisno od situacije, ili prema Sremu ili prema Sarajevu; 4) iz grupisanja crnogorske vojske - prema zvaničnoj Bećirovoj izjavi (tj. već poznata 4 odreda: Lovćenski, Hercegovački, Sandžački i Starosrbijanski) i od plana akcije crnogorske vojske koji je morao da obuhvati usmjeravanje oko 2/3 crnogorske vojske od Pljevalja ka Foči i Goraždu i dalje ka Sarajevu, a u cilju zajedničkog djelovanja sa onim srpskim odredom koji će nastupati od Užica ka Višegradu. Najzad je došao Plamenac... Blijed od umora i neprospavane noći, zakrvavljenih očiju i promukao. Čim je ovaj stigao, izađe i Kralj, u pratnji svog odanog sobara Ilije Bjeloša, sa beskrajno (oko 6 - 8 aršina) dugačkim svilenim pojasom, kakav nose Crnogorci. Ilija je držao jedan kraj pojasa, a Gospodar drugi i, postavivši ga na struk poče se okretati, tako ga namotavajući, dok ga je Ilija zatezao. Nakon 5 - 6 okreta pojas je najzad bio cio omotan oko Gospodarovog struka i on pođe ka Plamencu sa pričom o Jankoviću... - Evo, pročitaj moj odgovor koji treba poslati Mijuškoviću - pokaza Kralj ispisanu četvrtinu papira, koju tek što je donio Živković. Plamenac poče da čita naglas. To je bilo gotovo doslovno ponavljanje onoga što mi je ispričao Gospodar, razumije se bez pominjanja Carevog telegrama, srpskih “intriga” i želje da se Crnogorci “preteknu”. Na kraju poruke nalagalo se Mijuškoviću da obavijesti srpsku Vladu da će Crna Gora uvijek biti sa Srbijom, ali je to bilo rečeno nekako suviše poetski. Pri tome se u tekstu govorilo da kao dokaz iskrene namjere kralja da ide ruku pod ruku sa Srbijom služi naređenje njegovog Veličanstva da se upute u Sandžak sa još 3 bataljona. (Nakon četvrt sata Mitar je napisao telegrafsku naredbu vojvodi Đuru Petroviću, koji je ostao da ga zamjenjuje, da u Goransko pošalje: Komansko - zagarački, Trebješki i Župski bataljon.) - Pa, šta kažeš na to? - upita Kralj Plamenca, kada je ovaj završio čitanje. Plamenac se (ne izbjegavajući teatralnost) duboko zamisli.

Na Cetinju nam saopštiše da je cijela Cetinjska četa pobjegla sa Lovćena i vratila se kućama

Nastade opšta tišina. Svi su pogledi, uključujući i Kraljev, bili usmjereni ka Plamencu. Najzad ministar inostranih djela progovori: - Dozvolite mi, Gospodaru, samo neznatnu ispravku posljednjeg dijela telegrama. Sačuvaću u potpunosti smisao onoga što je Vaše Veličanstvo reklo, samo ću to malo drugačije redigovati. Kralj je ćutke, samo klimanjem glave, izrazio saglasnost. - Što se ostaloga tiče, u potpunosti se sa svime slažem, mada nijesam znao da moramo da angažujemo 2/3 naše vojske kao pomoć. - Kako, pa zar ti nijesi čitao “ratni plan”? - upita Kralj. - Nijesam, Gospodaru. - Eto vidite! - obrati mi se Kralj - kako ja umijem da čuvam tajnu, čak ni moj ministar inostranih djela nije čitao ovaj dokument. - Jedino što ja znam - nastavi Plamenac - to je da Srbi ne plaćaju izdržavanje cijele naše vojske, već samo za 35.000 ljudi; zato nemaju pravo da od nas traže 2/3 naše vojske, već samo 2/3 od onih 35.000 koje izdržavaju. Kako 2/3 od 35.000 iznosi oko 23.500, a mi smo za sada uputili u Sandžak oko 22.000, znači da još treba da dodamo samo oko 1.500, ali nijednog čovjeka ni preko, ni ispod 2/3 od 35.000. Gospodar je u znak odobravanja počeo da klima glavom i rekao da 3 bataljona koje je odredio taman čine tih 1.500 ljudi. Zatim je Plamenac razvezao priču i u “dugačkom monologu” žučno napao Srbe zbog njihovog “nepravednog odnosa” prema Crnoj Gori, zbog njihovih intriga i “želje da se prikažu” pred Rusijom; pri tome je napomenuo da je juče, dok je Janković bio kod Kralja, Obnorski došao kod njega, Plamenca, i pročitao mu čitav svežanj telegrama od Sazonova i Štrandmana iz kojih se može zaključiti da se Srbija žalila na Crnu Goru Rusiji i da je ova nezadovoljna Crnom Gorom i da nastavlja da je upozorava, mada je Plamencu za 16 mjeseci njegovog “ministrovanja” već dojadilo da stalno ponavlja jedna te ista obećanja u vezi sa lojalnošću i odanošću slovenskoj stvari. Najzad je završio; Kralj mu je naredio da još o svemu porazgovara sa Jankovićem i da pošalje telegram Mijuškoviću. Svi su izašli iz kabineta i ja sa zadovoljstvom pođoh da popijem kafu. Preostalo vrijeme, sve do 4 sata popodne, proveo sam čekajući Jankovića, kako bismo krenuli na Cetinje. Ministri koji su noćas doputovali i Mitar Martinović stalno su se konsultovali ili međusobno ili sa Jankovićem, ili sa Kraljem. A ja sam tumarao čas po gornjim odajama, čas po prizemlju. Povremeno sam ćaskao sa Perazićem, koji se neprestano žalio kako je teško služiti Kralju, koji je tako neobrazovan i tako zadovoljan sobom da ga nikakve druge knjige ne interesuju, osim njegove sopstvene poezije.
Povremeno bi Kralj, izašao iz Kabineta, takođe da se prošeta po galerijama Dvora, i tada bi me, naočigled svih dvorjana i perjanika koji su za to vrijeme stajali u stavu “mirno”, uzeo pod lijevu ruku i zamišljeno šetao sa mnom amo - tamo, ne progovarajući ni riječi. Jednom, dok sam tako čekao, izađe i Plamenac i stade mi ponavljati žalopojke na račun “nepravednosti” i “intriga”. Ali sam ga prekinuo. - Recite mi, molim Vas, gospodine ministre, da li ste protestovali što su Srbi bez Vašeg znanja obavezali Crnogorce da pošalju u Sandžak 2/3 vaše vojske? - upitah ga. - Ne, nijesmo htjeli da protestujući ražalostimo Rusiju. - Dobro, ali, ako već nijeste protestovali, znači da ste to prihvatili i da se sa time slažete. Zar nije tako? - Svakako, mogli su zaključiti da smo se složili. - A sada, dozvolite da Vas upitam, da li je sada tj. u ovom trenutku 2/3 vaše vojske u Sandžaku? Ta tamo su samo 19 Vukotićevih bataljona, od preostalih 11 bataljona određenih da budu onamo poslati - 8 su tek na putu sa Martinovićem, a 3 još nijesu ni krenula. - Zaista, još nema 2/3 - složio se Plamenac.
- Pa, šta je tu onda “nepravedno”, gdje su “intrige”? - završio sam. - Srbi djeluju na osnovu činjenica koje ni Vi ne osporavate. Ali, uprkos tome, Plamenac je opet nastavio da priča o svojim mnogobrojnim uvjeravanjima o lojalnosti i “solidarnosti” sa Srbijom. Digao sam ruke od takvog razgovora.
Oko 4 sata popodne Kralj posla kao prethodnicu svoje perjanike na Kapino polje, kuda treba da stignu Bratonoški i Donjokučki bataljon, koje je on onamo pozvao. Poslao je i svog konja. Zatim je izašla Ksenija sa damskom tašnicom u ruci i malo popričala sa mnom. Spustio se iz gornjih odaja i Janković, koji je najzad završio šifrovanje svojih depeša i Kralj predloži da krenemo. Oprostili smo se i nas trojica sa potpukovnikom Mihajlovićem kretosmo na Cetinje, a Kralj se sa Ksenijom i sa svitom uputi na Kapino polje. Tačno u 8 sati uveče, bez incidenata, stigosmo na Cetinje. Tu sam saznao novost da je cijela Cetinjska četa pobjegla sa Lovćena i vratila se kućama i da njen komandir, sin Petka Pajovića, nikako ne može da okupi svoje podređene.

Utorak, 19. avgusta: Mora biti da su me juče, u Nikšiću, u toku ručka u Dvoru nečim “otrovali”. Poslije toga ništa nijesam jeo, međutim, kada sam se sinoć vratio kući, osjetih da sam pokvario stomak i to tako da cijele noći nijesam spavao, a i danas se cijeloga dana veoma loše osjećam, pa sam na jedvite jade šifrovao i poslao u Ogenkvar navedeni telegram: “Kralj me je pozvao u Nikšić, kako bih bio prisutan kada general Janković bude izdavao naređenja generalu Martinoviću, koji se iz Grahova upućuje sa 8 bataljona za napad na Foču i, sa njim bio sam svjedok kada je Janković, po nalogu svoje Vlade, obavijestio Kralja da će, ukoliko protiv Austrijanaca u Sandžaku ne bude angažovano dvije trećine crnogorske vojske, svi srpski oficiri biti povučeni iz Crne Gore. Kralj je odgovorio da će, iako je određivanje 2/3 njegove vojske aktivna dejstva u okviru planiranih operacija izvršeno bez njegove saglasnosti, kako bi pokazao svoju spremnost da dejstvuje zajednički sa Srbima, narediti da se u Sandžak pošalju još 3 bataljona, što zajedno sa 8 bataljona Martinovića i 19 bataljona Vukotića predstavlja 2/3 od onih 35.000 Crnogoraca koje trenutno izdržava srpska Vlada. Pošto mi je pokazao tekst kojim se obavještava o planu akcija, Kralj nije krio svoju ogorčenost što su se Srbi žalili na njega Rusiji, jer je Jankovićevu izjavu podržalo naše ovdašnje Poslanstvo i jer je u posljednjem Carevom telegrafskom odgovoru Kralju na njegovu čestitku povodom pobjede kod Gumbinena, Car ukazao na neophodnost zajedništva sa Srbijom.
Kraljev položaj je utoliko neprijatniji što Nasljednik, bez obzira na mnogo puta ponovljene pozive, ostaje u inostranstvu i što se u masi crnogorske vojske ne ispoljava nikakva želja za ratovanjem, dok se u pojedinim bataljonima događaju čak i slučajevi otvorenog odbijanja poslušnosti pretpostavljenima.
Ovo posljednje je, po mom mišljenju, posljedica one zločinačke propagande koja je, po nalogu odozgo, vođena u vojsci protiv ovih komandanata u završnoj fazi opsade Skadra. U toku ovoga rata upoznat sam sa nekoliko slučajeva da su čitave jedinice napuštale položaje i odlazile kućama, a juče je Kralj bio prinuđen da iz Nikšića, lično, ode da ubjeđuje vojnike Bratonoškog i Donjokučkog bataljona, koji su otjerali svoje oficire i odbili da sa Martinovićem krenu u Sandžak”. Pošto sam poslao telegram, odvukoh se s teškom mukom, zbog slabosti koju sam osjećao, do Obnorskog da mu ispričam o svemu što se događalo u Nikšiću.

Dobro, idite kući - reče kralj umjesto vas ću zovnuti Japance i Belgijance da vam brane domovinu

Obnorski je, onako samouvjeren kakav jeste, odmah prepisao noćni poziv ministra u Nikšić svom razgovoru sa Plamencem, dok je meni Plamenac, sa svoje strane, pričao da je nakon razgovora sa Obnorskim mirno legao da spava i da su ga tek oko pola 12 probudili na zahtjev knjeginjice Ksenije, kako bi sa Savom Vuletićem i Ristom Popovićem krenuo za Nikšić. Kralj se sa ministrima vratio na Cetinje tek oko 2 sata popodne.

Srijeda, 20. avgusta: Zbog slabosti koju sam i dalje osjećao, odlučih da prijepodne mirno provedem kod kuće, ali je došao Gavrilović i saopštio mi da se na zapadnom austrijsko - crnogorskom frontu događa nešto loše; Austrijanci su najednom počeli da napadaju Crnogorce, tako da je sinoć u 6 sati, zbog poziva za pomoć, Janković bio primoran da vrati Martinovićev odred iz Goranska. Mada se, jutros, ispostavilo da nije bilo razloga da se odred vraća, dio bataljona je odbio da ide sa Martinovićem. Gavrilović nije znao sve pojedinosti i posavjetovao mi je da se obratim Jankoviću. Odmah poslije Gavrilovićevog odlaska, postupio sam po njegovom savjetu. Janković mi je ispričao da je juče tokom čitavog dana zamjenik Mitra Martinovića, vojvoda Đuro Petrović tako kukao i tražio pomoć, govoreći da je oko 10 austrijskih bataljona zauzelo Uble i Bratogoš, da je Janković na kraju krajeva bio primoran da vrati Martinovića iz Goranskog. Međutim, kada je Martinović odlučio da krene, čitava Durmitorska brigada odbila je da krene sa njim i odlučila je da se vrati kućama, pogotovo što i nijesu bili daleko od svojih domova. Tako da se sada Martinović vraća na zapadni front, koji napadaju Austrijanci, sa svega dva preostala bataljona Zetske brigade (Podgoričkim i Zetskim). Zatim mi je Janković ispričao da se sada Kralj odnosi veoma hladno prema njemu, pogotovo otkako je doznao od Petra Plamenca da je Janković u svom telegramu poslatom u Niš (koji je dao Plamencu da ga pročita) naveo da je njegov izvještaj o 2/3 vojske ostavio na Kralja težak utisak. Kada ga je Kralj nakon toga sreo, nezadovoljno i hladno je upitao Jankovića:
- Dakle, vi ste napisali da je vaša izjava učinila na mene “težak utisak”? - Jeste, Gospodaru! - odgovori Janković.
- Dobro, dobro - zaključi Kralj i hladno se udalji. Najzad, prema riječima Pešića, kome je Kralj prepričao detalje svoje “besjede” sa pobunjenim bataljonima, Janković mi je ispričao o onoj Kraljevoj “strogosti”, kojom je namjeravao da djeluje protiv prestupnika, sljedeće. Kada je stigao na Kapino polje, Kralj je ušao među vojnike koji su ga okružili i sjeo. Dugo je, dugo, sjedio ćutke zabrinutog i ljutitog izgleda. Svi su sa strahopoštovanjem ćutali i iščekivali šta će se desiti. A po njihovom mišljenju, trebalo je da se dogodi nešto strašno.
Najzad, kao da je stresao sa sebe svoju zamišljenost, odrešito se obrati vojnicima: - Tako znači, ne želite da ratujete. Pa, dobro, i ne treba. Idite kući. A ja ću umjesto vas pozvati Japanca i Belgijanca da brane vašu domovinu. - Ne treba, ne treba, Gospodaru, mi ćemo sami poći. Mi smo samo nezadovoljni svojim oficirima. - A, nezadovoljni ste vašim oficirima! - reče Kralj. - A da li vi znate da oni izvršavaju moje naredbe? A to znači da morate da ih slušate. - Slušaćemo, slušaćemo. Živio Gospodar! Gušenje pobune je bilo završeno i Kralj se vratio kući. Na kraju je Janković izjavio da gubi svaku nadu u mogućnost da u Crnoj Gori učini bilo šta valjano. Obavještava svoju Vrhovnu komandu o svemu što se ovdje događa, a posebno u vojsci, u kojoj čitavi bataljoni krše disciplinu, i namjerava da zamoli da ga oslobode dužnosti načelnika Štaba. Radije bi ostao ovdje u funkciji običnog izaslanika, tada bi bar, na kraju krajeva, mogao da saopštava Kralju svoje zahjteve i da insistira na njihovom sprovođenju, dok je sada, pošto je u podređenom položaju, obavezan da se u krajnjoj liniji povinuje Kraljevim željama. Mislim da je u pravu. Popodne sam šifrovao i poslao u Ogenkvar sljedeći telegram; “Niz uznemiravajućih izvještaja, koje je Janković juče dobio, da značajne snage napadaju crnogorske položaje iz pravca Bileće, kao i upućene mu molbe da pošalje pojačanje, primorali su generala da na položajima zadrži čitava 3 bataljona od onih koje je Kralj odlučio da pošalje u Sandžak, kao i da vrati kolonu Martinovića, koja je već bila upućena prema Foči. Međutim, od 6 bataljona koji su kod Martinovića ostali, vratili su se samo dva, jer su se ostali samovoljno razišli kućama. Danas se ispostavilo da austrijski napad iz pravca Bileće nije zahtijevao nikakva pojačanja, ali je zato potpuno poremećeno traženo pojačanje crnogorskih snaga u Sandžaku, kao i usmjeravanje akcija prema Foči i Goraždu. Janković mi se povjerio da, s obzirom na to da ne postoji mogućnost da u Crnoj Gori valjano radi, namjerava da traži da ga oslobode dužnosti načelnika Štaba”. Danas su stigli neprijatni izvještaji o velikim gubicima koje su naša dva korpusa pretrpjela u južnom dijelu istočne Pruske, kao i da je tamo poginuo general Samsonov. Uveče sam poslao u Ogenkvar sljedeći telegram: “U Baru se istovaruje oprema za dvije radiotelegrafske stanice, a ovdje predlažu da jednu instaliraju na Lovćenu”.

Četvrtak, 21. avgusta: Još nisam stigao jutros ni iz kuće da izađem kad dođe Gavrilović i poče mi čestitati rusku pobjedu. Pomislio sam da ima u vidu tek prispjeli telegram telefonske agencije iz SPB-a da smo kod Čenstohova uništili 15. austrijsku diviziju, pa sam mu odgovorio da je to samo epizoda velike bitke. - Kako, zar vi ne znate? - upita Gavrilović. - Zar vam Kralj ništa nije rekao? - Ne, ništa ne znam i niko mi ništa nije govorio. - Onda mi je veoma drago što mogu prvi da vam saopštim radosnu vijest: sinoć je Mijušković telegrafisao iz Niša, a noćas je i velika knjeginja Milica Nikolajevna telegrafisala Kralju da su Rusi potukli Austrijance ne samo kod Lavova, već i, prema Mijuškovićevim riječima, na lijevom krilu (kod Čenstohova), a velika knjeginja telegrafiše - i na svim ostalim frontovima. Zahvalih Gavriloviću za radosne vijesti i čestitke i dodadoh da ću sa velikim nestrpljenjem sačekati zvaničnu potvrdu ovih vijesti. Nakon toga je Gavrilović počeo da razmatra posljedice naše pobjede. Prije svega, po njegovim riječima, Srbi više ne treba da se boje Bugara, jer su još prije dvije nedjelje imali “peur bleue” da će ih Bugari napasti s leđa. Gavriloviću je poznato iz tajnih Pašićevih telegrama ne samo da su Bugarska i Turska krajem jula postigle dogovor nego da pokušavaju da privuku i Rumuniju da 4. avgusta započnu zajednička dejstva protiv Srbije; međutim, Rumunija je to odbila, a Rusija je od bugarske Vlade zatražila da se kategorički izjasni kakav će biti njen stav prema zaraćenim državama. I Radoslavov je bio prisiljen da izjavi da će Bugarska do kraja rata sačuvati neutralnost. “Sada će vaša pobjeda”, završio je Gavrilović, “konačno zaustaviti bugarske mahinacije”. Nakon toga se Gavrilović osvrnuo na to zašto se sada Turska tako drsko ponaša prema Rusiji. Prema informacijama kojima raspolaže, to je, navodno stoga što je sigurna da neće snositi nikakve posljedice, jer zna da Engleska ni po koju cijenu neće dozvoliti otvaranje moreuza za Rusiju.

Moguće je da nikakvih napada i nema i da se svi telegrami prave specijalno za Jankovića

Odmah, pošto je Gavrilović otišao, svratio je Roux da se raspita o mom zdravlju. Kada sam u 12 sati izašao da prošetam, sreo sam Rista Popovića, koji mi je takođe čestitao. Na isti način i Gregović, koga sam takođe sreo, potvrdi da je Kralj dobio obavještenje o našoj pobjedi. A ja još uvijek ništa ne znam zvanično. Tek u 2 sata stigao je telegram o našem uspjehu od 18. avgusta kod Gnjile lipe, položaja koji su Austrijanci smatrali, prema svjedočenjima zarobljenika, neosvojivim. Oko 5 sati uveče pojavio se u prodaji “Cetinjski vjesnik”, koji prilažem, a oko 6 sati navratio je Janković da čestita. Ostao je gotovo do pola 8. Ispričao je da su Martinovića i ona dva bataljona, koji su isprva krenuli sa njim iz Goranska, na pola puta napustila!!! Jaka vojska, nema šta! Takođe je bilo interesantno saznati da je Kralj tek danas ispričao Jankoviću da je poslije našeg odlaska išao da “miri svoje međusobno posvađane vojnike!” “Sitnice neke”, dodade Kralj, “ali vidjećete kako su to divni i hrabri momci”. Prema Jankovićevim riječima, Kralj se sprema da ovih dana sam krene u Vučji do, gdje se trenutno odigravaju nekakve zagonetne bitke, kako bi ohrabrio svoje vojnike. Upitao sam Jankovića hoće li i on otputovati sa Kraljem. - Ne, ne mogu - odgovori - inače će ovdje sve da mi stane. - Šteta! - primijetih. - Bilo bi jako interesantno vidjeti šta se tamo zapravo događa. - Volio bih kada biste Vi krenuli sa Kraljem - reče Janković. Nesmijah se. - Nemojte ni da pomišljate da bi se Kralj složio da krenem s njim - odgovorih. - On se od mene krije ništa manje nego od vas. - Onda bi možda bilo dobro da ga privolim da me povede sa sobom - odluči Janković. - E, pa, onda će Kralj najprije da se sa zadovoljstvom složi, a zatim će sjutradan da vam javi da ga boli stomak i da ne ide. Odista bi bilo dobro kada bi on sam mogao da vidi šta se tamo dešava. Čas Austrijanci napadaju, čas napuštaju stalno iste pozicije. Čas su Crnogorci na određenim pozicijama, čas se na njima pojavljuju Austrijanci. Janković je pitao Kralja - šta bi to trebalo da znači. - Vrlo jednostavno - odgovorio je, nasmijavši se, Kralj. - Crnogorci su jednostavno, preko noći, napustili položaje i otišli kući da spavaju, a kada su se ujutro vratili, na položajima su se već nalazili Austrijanci. Sitnica! Ali za Jankovića to nije “sitnica”, on počinje da shvata da Kralj igra sa njim ponižavajuću komediju. A za to vrijeme, bez ikakve koristi za sebe, srpska državna blagajna svakodnevno troši na Crnogorce po 20.000 rubalja! Kada je Janković otišao, poslao sam šifrovani telegram u Ogenkvar: “Ponovo stižu informacije da se na zapadnom frontu odigravaju manji sukobi. Preostala dva bataljona koja su onamo išla sa Martinovićem kao ispomoć, zaustavila su se na pola puta i odbila da idu dalje”.
Francuski intendant Blanc, koji je danas svraćao kod mene, saopštio je da su radiotelegrafske stanice uglavnom predviđene za održavanje veze sa anglo - francuskom flotom. Jedna će biti postavljena na Lovćenu, druga - u Podgorici. Zaboravio sam da pomenem da je prije Jankovića svraćao Gavrilović da me obavijesti da je u Draču preuzet radiotelegram sa informacijom da smo u Lavovu zarobili 180 topova! O tome javlja onaj isti izvor koji je juče bio informisan da je 70.000 Rusa zarobljeno kod Ortelsburga.

Petak, 22. avgusta: Najzad su stigli zvanični izvještaji o tome da smo zauzeli Lavov i Galič. Ali, da je cijela austrijska linija fronta razbijena, za sada zvaničnih izvještaja nema.
Oko 4 sata popodne krenuo sam da pokažem Obnorskom tek dešifrirani telegram velikog kneza Nikolaja Nikolajeviča upućen Caru o pobjedi kod Lavova; Ogenkvar nalaže da se ovom telegramu da što je moguće veći publicitet. Perazić, koga sam usput sreo, obavještava da se večeras očekuje Nasljednikov dolazak. Očekivali su ga i u ponedjeljak, pa nije stigao. Očigledno, nije stigao ni večeras, jer sam u pola sedam izjahao sa svojim kćerkama i u parku knjeginjice Ksenije sreo cijelu kraljevsku porodicu, osim Mirka, u maloj kočiji u koje je bio upregnut sićušni konj: roditelji su sjedeli na sjedištima, a kćerke na papučicama.
Subota, 23. avgusta: Jutros je stigao dugačak telegram sa opisom operacije kod Lavova i naših položaja na austrijskom frontu. Odnio sam ga u Ministarstvo inostranih djela; svratio sam kod Jankovića, koji me je obavijestio da je Mitar najzad okupio svoje bataljone i da se nalazi na Crnom kuku, a da su Austrijanci na crnogorskoj teritoriji zauzeli vrhove Obljaj, Bratogoš i Vardar. Na moje pitanje da li će Kralj otići u Vučji do da “podrži vojsku”, Janković je odgovorio da je jutros njemu, Jankoviću, Kralj sam predložio da pođe i upozna se sa crnogorskom vojskom na zapadnom frontu i da ga je, odmah, pošto se Janković oduševljeno složio, Kralj zamolio da ne žuri, već da krene tek prekosjutra - u ponedjeljak. Na taj način će dva dana biti izgubljena, i mislim da je to baš ono što je Kralju potrebno. I, uopšte, nekako sumnjam u sve te austrijske napade. Moguće je da nikakvih napada i nema i da se svi telegrami proizvode specijalno za Jankovića. Vrativši se kući, šifrovao sam i poslao u Ogenkvar sljedeći telegram: “Djelovi sjevernog crnogorskog odreda nalaze se u neposrednoj blizini Foče i Goražda - jugoistočno od njih, ali ne napadaju, jer očekuju sa zapada sadejstvo Martinovićeve kolone. Ovaj je, najzad, okupio svoje pobunjene bataljone i juče se približio sredini Bilećkog fronta, na kome su, u toku nekoliko posljednjih dana, Austrijanci uspjeli da zauzmu nekoliko visova između vrhova Obljaj i Vardar. Na Lovćenskom frontu se nastavlja artijerijski dvoboj sa kotorskim utvrđenjima, ali bez rezultata”. Oko 6 sati uveče svratio je Obnorski da se posavjetuje kako postupiti sa crnogorskim zahtjevima u vezi sa brašnom, novcem, puškama i zimskom odjećom. Uz ova četiri zahtjeva dodali su i peti - šatore. Pošto smo razmotrili ovo pitanje, odlučili smo da izvijestimo Petrograd o svim ovim zahtjevima, ali da, za sada, urgiramo samo za brašno i kredit. Ostale crnogorske zahtjeve podržaćemo tek pošto Janković bude definitivno zadovoljan time kako se stvari odvijaju, u suprotnom bi se moglo dogoditi da ih, dok mi budemo molili da se isporuče puške, odjeća i šatori za crnogorsku vojsku koja se raspada i buni, Srbi potpuno napuste i okrenu se sami sebi.
Obnorski tvrdi da je danas sopstvenim očima vidio, kako su na svega 2 - 3 vrste od Cetinja (između Đinovog brda i Orlovog krša) eksplodirale dvije bombe.

Nedjelja, 24. avgusta: U 9 sati ujutrao došao je službenik Ministarstva inostranih djela Milan Pavlović i saopštio da će u pola 11 u Manastiru biti služeno molepstvije zahvalnosti povodom ruske pobjede nad Austrijancima. Već pred kraj liturgije počeli su da pristižu srpski, francuski i engleski ministri, zatim je stigao i Kralj sa Mirkom i pozvao je na svoju stranu najprije mene, a zatim sve ministre i Jankovića. Tek na kraju službe stigao je i Obnorski. Pošto se izvjesno vrijeme muvao na lijevoj strani, konačno se odlučio i samoinicijativno se pridružio ostalima.

Kralj je dodao da kroz pola sata u Bar stiže Danilo sa 40 oklopnjača i 2 aviona

Prisustvovali su i crnogorski ministri. Uglavnom su svi bili u svečanim odijelima, a Kralj sa svim ruskim ordenjem i portretima trojice careva, prekrivenim brilijantima. Otpjevani su “Mnogaja ljeta”: 1) Kralju, 2) Caru, 3) srpskom Kralju, 4) svim saveznicima i njihovim hrabrim vojskama. Na ulazu u crkvu Kralja je dočekao odred perjanika sa “barjacima” i francuski odred sa muzikom. Nakon službe svi su bili pozvani u Dvor. Neki su sasvim ozbiljno tvrdili da će Kralj “primati čestitke”. Kakve to veze ima s njim?! Kada su se svi okupili i “predali pozdrave” Kralju, tj. pozdravili se sa njim, pozvao ih je da izađu na balkon, pred kojim su se postrojili Francuzi. Muzika je redom odsvirala rusku, francusku, englesku i srpsku himnu. Pošto je odred prodefilovao, svi su se vratili u salu, gdje je poslužen šampanjac. Kralj je održao zdravicu svim vladarima - saveznicima i njihovim vojskama. Nakon toga je obavijestio Jankovića, koji je stajao pored mene, da kroz pola sata stiže Nasljednik, koji dovodi sa sobom u Bar 40 oklopnjača i 2 aviona. Odakle su ove morska i vazdušna flota, Kralj nije objasnio, ali je namjera bila jasna: kao eto, zašto je Nasljednik bio u inostranstvu, evo na čemu je radio - da sve to dopremi u domovinu. Kralj je još napomenuo Jankoviću da treba upozoriti Crnogorce na avione, kako ih ne bi oborili. Zatim je Kralj pozvao prvo Obnorskog, a onda i mene, i rekao da se narod sada okuplja ispred Ruskog poslanstva da čestita pobjedu. Pođoh onamo sa Jankovićem i već izdaleka začuh povike: “Živio Car! Živjela Rusija!” i našu himnu. Gomila se okupila ispred Poslanstva, a na tremu je stajao Obnorski koji tek što je završio govor. Publika i muzika su odmah otišli, a Janković i srpski oficiri su pozvani da uđu. Poslužili su nas šampanjcem i Janković je Obnorskom i meni čestitao pobjedu, odgovorio sam da su, što se toga tiče, Srbi ti koji su dobro započeli i u čast toga, podigoh čašu za zdravlje kralja Petra i u slavu srpske vojske. Kada su gosti otišli, zadržao sam Obnorskog da popušimo još po cigaretu. Za to vrijeme su donijeli telegram Presbiroa i u njemu smo pročitali da su Srbi juče javili da će služiti molepstvije zahvalnosti povodom ruske pobjede. Na taj način je odmah postalo jasno otkud ovdje ovo neočekivano molepstvije. Vraćajući se kući oko 12 sati, ponovo sam ispred Dvora ugledao francuski odred sa muzikom i gomilu naroda. Čekali su Nasljednika. Nakon toga sam otišao u park i sreo tamo Mme Roux, koja mi je saopštila da, tek što su se francuski vojnici i oficiri vratili sa jutrošnje parade, svukli se i započeli obilazak ponovo su ih pozvali u Dvor. To ih je strašno naljutilo. Međutim, uskoro se začula muzika. Znači, ovog puta Nasljednik nije varao. Popodne je u viziti bila M-me M., koja je ponovila sarkastične primjedbe o Nasljednikovom povratku koje sada kruže od usta do usta. Osjetio je da Austrija gubi, pa se vratio. Samo nam on još fali. E, sada će nam, pošto se on vratio, krenuti. I pored toga, u pola 7 otišao sam sam sa ženom da se prijavim za audijenciju i kod Nasljednika i kod knjeginje Milice, koja se sa njim vratila. U toku dana sam dobio dugačak telegram iz Ogenkvara u kome se navodi linija našeg fronta: Tilzit - rijeka Dejme - Tapija - Gerdauen - Angerburg - Johanesburg - Mlava - Nešava - Kola - Sporadz - Petrokov - Radom - Jozefov na Visli. Poslao sam ga u “Vjesnik” radi objavljivanja, jer se u telegramu napominje da su njemački izvještaji o zarobljavanju 70.000 naših ljudi “po običaju strahovito preuveličani”.

Ponedjeljak, 25. avgusta: Jutros sam dobio telegram iz Ogenkvara o tome da smo zauzeli Strij i da je naša konjica već na prevojima Karpata. Ovaj izvještaj je dao podstreka Crnogorcima da u večernjem broju “Vjesnika” objave saopštenje da se već spuštamo sa Karpata u Mađarsku. Ovi Crnogorci nikada ničim nijesu zadovoljni! Imaju oni sjajnu poslovicu koju sami stalno potvrđuju: “Snila baba što joj milo bilo”. U Ministarstvu inostranih djela saopštili su mi da su Srbi, pošto su juče prešli Savu kod Mitrovice i Obrenovca, krenuli ka Karlovcima. Janković mi je to isto potvrdio i iznio pretpostavku da se namjerava samo zauzimanje Fruške gore, kako bi se osiguralo desno krilo njihove vojske, koja će dejstvovati protiv Austrijanaca iz pravca Loznice.
Na moje pitanje šta ima novo kod Crnogoraca, Janković je odgovorio da su Austrijanci ponovo napustili tačke na crnogorskoj teritoriji (Obljaj, Bratogoš i Vardar). Morao sam da se nasmijem: tek što su saznali da će Janković u ponedjeljak doći u obilazak ovih punktova, a Austrijanci ih već u nedjelju napuštaju. Ta zar ne liči sve to na Kraljevo zamajavanje Jankovića, kako bi dobio na vremenu!? Janković je dodao da sada nema smisla ići u Vučji do, ali da će danas u 13 časova krenuti sa Kraljem u Nikšić, kuda su pozvani Mitar, Đuro Petrović i Milutin Vučinić na savjetovanje o tome koji bi se bataljoni mogli poslati sa Mitrom za napad na Foču. Interesantno, kakvu će sada komediju Kralj odigrati pred Jankovićem, kako ne bi nikoga poslao. - A zar Vas Kralj nije zvao? - upita me Janković.
- Nije - odgovorih - a i nemam ja šta tamo da tražim. - A meni je prošli put Vaše prisustvo bilo od velike koristi, jer sam rekao Kralju da dijelite moje mišljenje o neophodnosti da se Martinovićeva kolona usmjeri ka Foči lijevom, a ne desnom obalom Drine. Dok to nijesam pomenuo, nikako nije htio da popusti, a kada smo prvi put razmatrali to pitanje, Kralj je sazvao cio Ministarski savjet, koji je uzeo učešća u razmatranju i koji je podržavao čas mene, čas Kralja. Poželio sam Jankoviću srećan put i pobjedu na frontu na kome se on bori bez oružja. Kada sam se vratio kući, dobio sam čudan telegram od Monkevica: “Budite ljubazni i pišite svoje telegrame čitkije; N?27 i 32 smo teškom mukom protumačili. Zašto treba “čitkije pisanje”? Pa oni tamo ne dobijaju moj rukopis već saopštenje preko telegrafa. Telegrafisti u Crnoj Gori tako su nepismeni, oni još primaju sve telegrame naglas. Oni nemaju čak ni aparat sa telegrafskom trakom. A predaja svakog telegrama naglas u Crnoj Gori, u svakom slučaju se vrši dva puta, jer Andrijevica dobija telegram od Cetinja, a Peć od Andrijevice. Telegrami koji ovamo dolaze primaju se “na glas” tri puta: u Peći, u Andrijevici, i konačno, na Cetinju, i evo primjer takvog telegrama. Teško se mogu razabrati datumi... da li je to francuska riječ... i mi se ne žalimo navikli smo.
Stvari kod Francuza veoma loše stoje: dobijen je zvaničan izvještaj da Njemci već sa istoka zaobilaze Pariz! Stigao je šifrovani telegram o tome da Ogenkvar ne smatra mogućim da se bavi demantovanjem lažnih i izmišljenih izvještaja strane štampe, kao osnova borbe protiv njih treba da posluže zvanični izvještaji Ogenkvara. “Izvolite izvijestiti Poslanika”... - kraj telegrama. Izvijestio sam!

Utorak, 26. avgusta: Oko 11 sati dobio sam zvanični telegram da smo zauzeli utvrđenja kod Mikolajeva sa bočnom odbranom rovova, sa oklopljenim bunkerskim utvrđenjima, sa trostrukim nizom vještačkih prepreka. Gospode, koliko bi vremena bilo potrebno da 40.000 vojnika crnogorske vojske zauzme ova utvrđenja kada nijesu bili u stanju da zauzmu otvorena poljska utvrđenja kod Skadra?!

Mirko mi je dao do znanja da Kralja i njegovog brata ruske pobjede uopšte ne raduju

Dok sam ovaj izvještaj predavao u Ministarstvu inostranih djela, sreo sam Gavrilovića, koji me je obavijestio da su Crnogorci zauzeli Foču! Hvala Bogu! Jedna briga manje za Jankovića. Milan Pavlović je potvrdio ovu vijest, koja je stigla iz Nikšića još jutros, i dodao da je preko radiotelegrafa preuzeta austrijska telegrafska poruka za Drač, kako su, navodno, nakon prelaska Srba preko Save, Austrijanci zarobili 5.000 Srba. Laži, Berhtolde, u istom smislu. Oko 6 sati uveče sam izjahao i sreo knjaza Mirka, u automobilu juče je provezavši se mimo mene podsmješljivo vikao: “Vive L Autriche!”, a danas se zaustavio i počeo da mi prebacuje što se ne raspitujem za njegovo zdravlje, jer se on ozbiljno razbolio od ruskih pobjeda nad Austrijancima. Nakon toga je nastavio da pravi aluzije na starijeg brata, dajući mi do znanja da ni njegovog oca - Kralja, ni njegovog brata - Nasljednika, uopšte ne raduju ruske pobjede i, mada se Nasljednik vratio kući, on nastavlja da u porodici otvoreno govori: - Sačekajte, sačekajte, ruske pobjede su privremenog karaktera. Oni će, u svakom slučaju, biti pobijeđeni. Baš me interesuje, kako će se ponašati, ako mi pobijedimo?!

Srijeda, 27. avgusta: Stigao je zvanični telegram da napadamo jako utvrđene položaje kod Gordotka (Grodena) i da istrajno nastavljamo borbe protiv značajnih austrijskih snaga kod Rave - ruske. Najvažnije je što smo prešli u napad i na lijevoj obali Visle. Odmah poslije 9 sati došao je kapetan Tomo Iličković da pita kada bih sjutra mogao da primim vršioca dužnosti ministra vojnog Rista Popovića, koji bi želio da razgovara zvanično sa mnom. Odgovorio sam da ću biti kod kuće do 12, a popodne od 3 do 5 sati. Ali, Risto Popović je stigao već nakon pola sata. Poslije drugog uvoda, koji se svodio na to da su Crnogorci ušli u rat protiv svoje volje, isključivo iz solidarnosti sa Rusijom i Srbijom; da se njihova vojska u tom trenutku nalazila u takvom stanju da, kada ne bi bilo neophodno, oni ni po koju cijenu ne bi prihvatili ničiji izazov i tražili bi posrednika; da je njihova vojska trenutno gola i bosa, a da će uskoro biti i gladna; da će se njihova vojska, ukoliko se ovo nastavi još 2 mjeseca, vratiti kućama.
- Rusija se već odavno na nas ljuti - nastavio je Risto Popović - ali to nije krivica našeg Kabineta. Neću se upuštati u objašnjavanje detalja, ali ću reći da smo ja i moji prijatelji pokušali sve kako bismo popravili te odnose, međutim, sve je bilo uzalud. Mi smo se već obraćali gospodinu Obnorskom s molbom da u Rusiji isposluje sve što je potrebno našoj vojsci i on se uvijek blagonaklono odnosio prema našim molbama, ali, ovoga puta on, čini se, ne dobija nikakav odgovor. I zato se ja, ovom prilikom, obraćam Vama da učinite sve što je moguće kako bi se našoj vojsci pomoglo. Odgovorio sam Ristu Popoviću da bih prije svega želio da dobijem spisak potreba za vojsku, koji bi se, po njegovom mišljenju, morale ispuniti, a zatim sam obećao da ću razgovarati sa Obnorskim, kako bismo zajednički sagledali šta se može učiniti. Prema Popovićevim riječima, slijedi da je najprije potrebna: I gotovina, jer oni nemaju ništa osim bonova, koje su sami štampali; II nove puške, jer su stare neupotrebljive, a sada je vojska naoružana sa maltene pet sistema pušaka: 1) naše trolinijske puške, 2) turski mauzeri, 3) Berdanka, 4) Verndl i čak i 5) Šnajder.
III Odjeća, obuća, šatori, brašno. Još Risto Popović nije stigao ni da ode, kad dođe Gavrilović, koji je, uzgred, saopštio da je Janković jutros stigao, a da je Kralj još ostao u Nikšiću (Tomo Iličković mi je jutros saopštio da je Gospodar juče bio u Vilusima, a to isto je potvrdio i Risto Popović).
Na moje pitanje kakve je vijesti donio Janković Gavrilović je odgovorio da još nije stigao da porazgovara sa njim, jer je Janković veoma umoran, ali da je ipak saznao da je Kralj kategorički obećao da će 31. avgusta koncentrisati u Goranskom nekoliko bataljona kako bi odatle bili upućeni na sjever.
Iskoristio sam ovu priliku i popričao sa Gavrilovićem o molbi R. Popovića, upitavši ga šta misli o tome i da li bi možda bilo bolje da sačekamo 31. avgust, kako bismo se uvjerili da li će Kralj održati svoje obećanje. Jer inače moglo bi se dogoditi da mi danas - sjutra počnemo da urgiramo u vezi sa pošiljkom Crnoj Gori raznih dobara, a 31. avgusta se Srbi mogu potpuno povući odavde i ukinuti Crnogorcima bilo kakvu pomoć. Gavrilović je veoma spremno prihvatio moju ideju da se sačeka 31. avgust i više puta je insistirao na tome da, prije svega, valja vidjeti kako će se ponašati Kralj, koji je do sada otvoreno ispoljavao tendenciju odugovlačenja i dobijanja na vremenu. - A sve to, možda, tajno se nadajući da će Rusi biti potučeni - dodade Gavrilović - i da će njegova draga pokroviteljica Austrija nastaviti da ga pomaže protiv nas - Srba. U 12 sati sam otišao k Obnorskom da porazgovaram sa njim o molbi Rista Popovića, ali se on do 13 časova nije pojavio u Poslanstvu. Tek oko pola 2 me je izvijestio da će svratiti kod mene, ali pošto nije stigao do pola 6, nijesam ga sačekao, već sam ponovo svratio kod njega. I on me je, insistirajući na tome, posavjetovao da sačekam 31. avgust. Nijesam još stigao da izađem od Obnorskog kad stiže Ferhmin kako bi izvijestio Poslanstvo o stanju u Skadru. Prema njegovim riječima, tamo je zasad mirno, ali nije isključeno da će doći do sukoba između katolika i muslimana. Faktički gradom upravlja austrijski konzul, koji po gradu širi lažne vijesti o austrijskim pohodima, pri čemu su sve informacije prepune izraza, kao što su: “die Russen lugen”. Sa svoje strane, Fehmin je jako želio da izvještava stanovništvo o pravom stanju stvari i ja sam obećao da ću mu, preko Ramadanovića, svakodnevno slati kopije zvaničnih informacija koje dobijam. Ferhmin je dodao da Albanci ni izdaleka ne vjeruju austrijskom konzulu, uprkos njegovim naporima da Austriju predstavi kao pobjednicu i da mnogi muslimani otvoreno ispoljavaju svoje nepovjerenje prema Halovim izvještajima, te dolaze kod Ferhmina kako bi saznali novosti.

Četvrtak, 28. avgusta: Odmah poslije 10 sati ujutro krenuo sam kod Jankovića. Opisao mi je svoj put u Nikšić. U utorak (26) rano ujutro su Kralj i on krenuli za Velimlje na sastanak sa Mitrom Martinovićem, Đurom Petrovićem i Milutinom Vučinićem. Putovali su kočijom cio sat do Trubjele, a zatim su 3 sata jahali do Crkvice (Sv. Arhanđela?). Zatim je Kralj počeo da se žali na umor i da ga boli stomak. Janković je predložio da se tu zaustave i da pozovu generale na dogovor. Kralj je tako i postupio. Generali su došli i odlučeno je da se izdvoji 9 bataljona koji će pod Mitrovom komandom najkasnije 30. avgusta da se koncentrišu kod Goranskog, a najkasnije 31. avgusta ujutro krenu iz Goranskog prema Foči, kod koje se na lijevoj obali Drine još uvijek nalaze Austrijanci na jako utvrđenim položajima. Janković se nadao da će ovog puta Mitrova kolona stići na određeni cilj, i da će, uz 2 brigade Mašana Božovića (koji je zauzeo Foču, a da nije ispalio nijedan metak), sa lijeve obale Drine uspješno napasti neprijatelja. U svakom slučaju, Janković namjerava da ni na trenutak ne ostavlja na miru Mitrovu kolonu i da je neprestano požuruje.

Rekao sam da osim vladinih krugova i ruska javnost ima negativan stav spram Crne Gore

Od drugih novosti Janković je saopštio da je juče nad Budvom letio austrijski hidroplan, koji je izbacio masu štampanih letaka o austrijskim pobjedama, da su, navodno, kod Lavova zarobili 20.000 naših vojnika i 200 topova!!! Na moje pitanje šta misli o tome da ispunim molbu Rista Popovića, Janković me je izričito zamolio da sačekam do 2 - 3. septembr, dok se ne razjasni da li ovoga puta Crnogorci ozbiljno namjeravaju da učestvuju u srpskoj operaciji protiv Višegrada. Predveče su mi donijeli spisak (u prilogu) potreba crnogorske vojske sa molbom da se obnovi subvencija i da se u tom smislu otvori u Italiji kredit od 1.000.000 franaka. A zaboravili su da u spisak uvrste šatore, koje vojska odista nema. Na Cetinju će kroz dva dana početi da izlaze nove novine “Dnevni list”, čija me je redakcija molila da ih izvještavam o zvaničnim telegramima Ogenkvara, a osim toga se dodaje: “Uredništvo će biti neizmjerno zahvalno Vašoj Ekselenciji i za sve što joj bude izvoljela uputiti.” Treba to povremeno koristiti.

Petak, 29. avgusta: Nakon jučerašnjeg zvaničnog izvještaja da je kod Tomaševa i Raveruske austrijska vojska potučena i da se “u neredu povlači”, odjednom je jutros ponovljen sličan telegram, ali, da se na frontu od Tomaševa i od Ravne do Dnjepra vode teške bitke!!! Šta je sad istina?! Druga neprijatna vijest je da su Njemci počeli da napadaju od linije Mazurskih jezera ka istoku. Zar je moguće da od naših 8 miliona, kako se zvanično saopštava iz Petrograda, nije moglo da se izdvoji dovoljno snaga da zadržimo Njemce na samoj liniji Mazurskih jezera? Stigao je izvještaj o herojskom podvigu kapetana Nesterova, koji je svojim avionom napao austrijski avion i raznio ga, ali je i sam tom prilikom poginuo. Neka je slava heroju! Sreo sam Rouxa, koji mi je saopštio da sjutra ili prekosjutra putuje u Bar da primi 8 opsadnih topova: 4 - 120cm i 4 - 155cm dužine, koje francuska Vlada šalje Crnoj Gori. Znači, 4 topa - 220 cm i 4 merzera - 270 cm uopšte neće biti poslati, a oni jesu najvažniji. Uveče mi je Gavrilović poslao pisamce: “Telegramme de Rome: les Ruses sont entres en Hongrie (probablement par les Carpathes). Gavrilovitch”.

Subota, 30. avgusta: Od ranog jutra pa do kasno u noć nad Cetinjem je bjesnila oluja i tako jaka kiša da su se ulice pretvorile u uzburkane potoke. Ferhmin je još prije toga otišao na Lovćen, ali se odmah poslije 12 sati vratio. Pričao je da ga je kraljević Petar ljubazno primio i da se nekoliko puta u toku razgovora vraćao na to da će Crnogorci posjetiti Ferhmina u Skadru. Ferhmin je preko toga prelazio ćutke, ali ima utisak da Crnogorci i Francuzi zajednički zaista nešto pripremaju. Tako, na primjer, francuski konzul u Skadru Bilekok se, s jedne strane, svakodnevno dopisuje s Delarošem, a sa druge - održava neke tajne veze sa crnogorskim konzulom u Skadru Aleksom Martinovićem. Čak se nekoliko puta dogodilo da su Bilekok i Martinović prekidali razgovor kada bi naišao Ferhmin, i kada bi Ferhmin odlazio, Bilekok je zadržavao Martinovića da još “popričaju”. Ja takođe mislim da ta bliskost Francuza i Crnogoraca ima dublje korijene, samo što sam spreman da gledam na to kao na nešto značajnije od obične intrige oko Skadra. Meni se čini da crnogorski Gospodar, pošto ne dobija od Rusije nikakvu pomoć, flertuje sa Francuskom radi budućih dobiti. Čak je moguće da joj je obećao korišćenje Kotorskog zaliva za francusku flotu ako Crna Gora (a ne Srbija) dobije ovaj zaliv. Jednom riječju, nesumnjivo, gospoda - saveznici nešto pripremaju nama iza leđa. Oko 6 sati uveče došao je ministar inostranih djela Petar Plamenac i počeo da mi se jada kako crnogorska vojska ničega nema i da Rusija, ne pružajući joj nikakvu pomoć, nezasluženo strogo kažnjava crnogorski narod. Na kraju je Plamenac izjavio da je već molio Obnorskog da urgira da se iz Rusije pošalje razni vojni materijal, a da se sada i meni obraća da pomognem u vezi s tim i zamolim naše Ministarstvo vojno da pošalje sve što je nabrojano u spisku Rista Popovića. Odgovorio sam Plamencu da Rusija uopšte “ne kažnjava” crnogorski narod, jer je Rusija, čak i u najtežem periodu Skadarske krize, kada je već bila zavedena međunarodna blokada crnogorskog primorja, poslala Crnoj Gori velike zalihe brašna za besplatnu raspodjelu (ali da je to brašno prodavano za novac po trostruko većoj cijeni). Što se tiče sadašnjih zahtjeva njegovih i Rista Popovića, ja ću ih po službenoj dužnosti dostaviti u Petrograd, ali ne mogu garantovati da će biti ispunjeni, jer ne samo vladini krugovi već i kompletna ruska javnost imaju negativan stav prema Crnoj Gori zbog čitavog niza njenih nekorektnih postupaka kako prema našoj Vladi tako čak i prema našem Caru (Kraljevo pismo povodom Skadra; Kraljevo pismo carici Mariji Fjodorovnoj u vezi s tim da Crnoj Gori, pošto je proširila svoje granice, više nije potreban ruski Institut, koji se nalazi pod Caričinim pokroviteljstvom, i da zato moli da se on zatvori, a da će sami Crnogorci otvoriti još bolji Institut, zatim, definitivno zatvaranje Instituta i tome slično).

Nedjelja, 31. avgusta: Kada sam se vraćao iz crkve sa potpukovnikom Dragoljubom Mihajlovićem i namjeravao da svratim kod Jankovića, sreo sam Vojnovića, koji mi je veoma uzbuđen rekao da je upravo stigao telegram od velike knjeginje Milice Nikolajevne o tome da je naša vojska odnijela potpunu pobjedu nad austrijskom i da je pri tome zarobila 94 topa i 30.000 ljudi, od kojih 200 oficira. Nakon ove prijatne vijesti svratio sam kod Jankovića da se raspitam, kako kod njega stoje stvari sa Crnogorcima. Da li su jutros, najzad krenuli iz Goranskog i da li mogu da telegrafišem u Petrograd o molbi crnogorske Vlade. Janković je odgovorio da je već dobio telegram da je Martinovićev odred krenuo iz Goranska i da, kada smo već sebi natovarili na vrat “ovu bijedu”, tj. udružili se sa Crnogorcima - moraćemo da im pomognemo. Sam Janković je već molio svoj Glavni stan da pošalje Crnogorcima 10.000 opanaka, a što je najvažnije - telefone i telegrafske aparate, bez kojih i njegove naredbe vojsci i vojni izvještaji stižu sa zakašnjenjem maltene od 48 sati, kada je situacija već sasvim drugačija od one koja se nalazi u izvještaju ili u naredbi.
Najzad me je Janković pitao da li sam vidio Kralja. Odgovorio sam da ga nijesam vidio poslije ovog svečanog molepstvija. Ispostavilo se da ga ni Janković nije vidio od svog odlaska iz Nikšića. Nekoliko je puta svraćao u Dvor, ali je Kralj čas bolestan, čas spava. Jednom ga je, doduše pozvao, ali dok je Janković stigao do Dvora, Kralj je legao da spava. Šta bi to trebalo da znači? Nije li to “blagotvorni” Nasljednikov uticaj na “Taticu”? Janković je dodao da ga izuzetno čudi ravnodušnost sa kojom se Gospodar odnosi ne samo prema srpskim već i prema crnogorskim uspjesima. Tako se, kada ga je Janković, obavijestio o zauzimanju Foče i Zemlina, na Gospodarevom licu pojavio prije nezadovoljan nego zadovoljan izraz. Skoro da pomisliš da je u samom početku rata slanje 4 Gojnićeva bataljona u Sandžak bilo namjerno preduzeto kako bi Austrijanci prodrli u Sandžak, a kako su Kralj i svi njegovi “prisni” bili duboko ubijeđeni da će Njemačka i Austrija na kraju pobijediti, oni su i računali na to da Austrijanci nikada više neće otići iz Sandžaka i da će na taj način Srbija biti odvojena od Crne Gore.

Vjerovatno su pohitali da osvoje i Goražde, kako bi se što više napljačkali

Eto, to je, čini mi se, “pakleni” Gospodarov plan i zato se on ne raduje srpskim pobjedama. Ama, ni ruskim se uspjesima ne raduje; samo mi je jedanput čestitao pobjedu nad Njemcima, ali pobjedu nad Austrijancima mi nikada nije čestitao. Janković mi je još saopštio da, iako su ovih dana Srbi uz velike gubitke potisnuli Austrijance u Mačvi preko Drine, Austrijanci ponovo nadolaze u dvije kolone od Ljubovije ka Krupnju i Pecki. Janković očekuje da će im Srbi dozvoliti da se približe, a da će ih zatim uništiti kao i prethodna dva puta. Od Jankovića sam svratio kod Ramadanovića. Tamo sam zatekao Gavrilovića, Negrota, Jovana Popovića, Jovana Matanovića i Luja Vojnovića. Tek što sam ušao, kad svi oni povikaše “A!” i počeše mi čestitati našu pobjedu nad Austrijancima. Zatim su počeli da čitaju telegrame Petro-gradske telegrafske agencije da u Beču i u Njemačkoj već razmišljaju o miru. Uzgred, i Francuzi su potukli Njemce i potisnuli ih preko Marne; o ovome je Delaroš htio lično da me izvijesti, ali sam ja tada bio u crkvi. Jutros je u Bar otputovao Commandant Roux (a sa njim i Ferhmin do Virpazara) da primi topove koji stižu iz Francuske. Zamolio sam ga da me prije polaska obavijesti ko od personala stiže sa topovima i on mi je preko Milana Pavlovića poslao spisak: 1 capitaine de fregatte, 3 oficira, 65 mornara, 60 topdžija. Oko pola 6 pošao sam u vizitu kod Paterna, gdje sam doznao da je Kralj danas, navodno, otputovao sa Delarošem u Topolicu kako bi tamo priredio ručak za francuskog admirala. I Paterno je to osudio kao nepravovremeno. Međutim, kada sam odmah nakon toga svratio kod M-me Tomanović (naše Ruskinje, bivše milosrdne sestre, rođene Apuhtine), sluga koji je stigao odmah za mnom, a koji je doputovao iz Bara, obavijestio nas je da Kralja nije sreo i da se ne zna tačno vrijeme dolaska topova.
Ponedjeljak, 1. septembra: Juče u toku dana stigao je kratak, a u toku noći i ujutro stigla su 3 dugačka telegrama koji su potvrđivali i sadržali pojedinosti u vezi s našom pobjedom nad austrijsko - njemačkim armijama: Krasniskom i Tomaševskom. Cijelo jutro sam ih prekucavao i slao kome treba kako bi bili objavljeni. Zatim sam se latio šifrovanja sljedećih telegrama za Ogenkvar: “Crnogorska Vlada, pozivajući se na to da je, iako potpuno nespremna za rat, bila primorana da, iz solidarnosti sa Rusijom i Srbijom, započne vojne akcije, zbog čega se crnogorska vojska sada nalazi u krajnje teškom materijalnom položaju - bez odjeće, obuće, pa čak i bez oružja - urgira preko Poslanstva i preko mene da Rusija isporuči kompletnu zimsku opremu i šatore za 40.000 ljudi, kao i 40.000 pušaka sa remenima i torbicama za municiju, 30.000.000 metaka za puške, mitraljeske redenike i municije za 6.000 hitaca iz dugih M42 - L opsadnih topova, za 3.600 hitaca iz 6-colnih lakih opsadnih topova, za 4.800 hitaca i 6-colnih poljskih merzera, za 10.000 pucnjeva iz naših poljskih brzometnih topova i za 2.000 pucnjeva iz naših brdskih brzometnih topova. Osim toga, crnogorska Vlada moli da joj se u italijanskim bankama otvori kredit u visini do jednog miliona kruna na račun vojne subvencije, za čije se ponovno uvođenje Vlada takođe zalaže. Crnogorska Vlada moli da se pomenuti materijal dostavi brodovima u Bar, pošto smatra da je dostavljanje na bilo koji drugi način ovamo nemoguće.” Posao sam završio tek poslije 4 sata popodne, između 12 i 1 h, iskoristio sam pogodan trenutak da se vidim sa Obnorskim i da ga upozorim da šaljem ovaj telegram, pošto sam prethodno dobio Jankovićevu saglasnost.
Sa svoje strane, Obnorski mi je rekao da, na osnovu Ferhminovih izjava, šalje telegram o situaciji u Skadru i o intrigama koje vodi Bilekok sa Martinovićem. A nakon toga Obnorski namjerava da telegrafiše i o Delarošu. Oko 5 sati navratio je Gavrilović da čestita pobjedu nad Austrijancima i da, između ostalog, izjavi da su se zbog ove pobjede ne samo Kralj, već i cijela austrijska svita, koja ga okružuje (Gregović, Perazić) pokunjili. A kako i ne bi! Ta ipak, izvor njihovih prihoda presušuje. Skrenuo sam pažnju Gavriloviću na današnji broj “Vjesnika”, u kome Crnogorci veličaju svoju pobjedu kod Foče. “Vidjela žaba da se konji kuju, pa i ona digla nogu”. Njihovoj je pobjedi posvećeno gotovo pola strane, a našoj - jedva tri bijedna retka. Kralja su danas vidjeli na Cetinju; znači, on juče nije ni otputovao u Topolicu. Delaroš je, takođe, ovdje.
Utorak, 2. septembra: Oko 11 sati prije podne svratio sam kod Jankovića, koji me je samo obavijestio da je dobio izvještaj da su Srbi zauzeli Višegrad, ali da su “zbog važnih strateških razloga” bili primorani da se sa lijeve obale Save vrate na desnu obalu! Šta je sa Zemlinom, Jankoviću nije poznato, ali su, vjerovatno, Srbi morali i njega da napuste. Kako li će biti stanovnicima koji su tamo ostali kada se Austrijanci vrate?!
Zatim je Janković saopštio da su Crnogorci u Foči osvojili bogat plijen: 2.000 metalnih kreveta sa odgovarajućom opremom, 15.000 ćebadi, 2.000 kompleta uniformi, nekoliko stotina kilograma duvana, nekoliko stotina litara votke, ruma, likera i ostalog. Kada je Janković to saopštio Kralju, ovaj se veoma obradovao i rekao: - Eto, sada će se moji Crnogorci proveseliti. Što se Mitra Martinovića tiče, on je izvijestio da će zbog nevremena tek večeras stići u Foču. - Razumije se - dodao je Janković - on će se tamo zadržati najmanje 24 sata, kako bi svojim ljudima omogućio da se napljačkaju. Ta bez toga, oni ne mogu da žive. Oni nemaju ambicija da krenu i zauzmu neku tačku, već samo želju da pljačkaju. I dosad sam ja na to gledao kroz prste. Eto, i sada postoji nada da će ih samo puka želja da opljačkaju Goražde natjerati da zauzmu i ovo mjesto. Janković se nije prevario: popodne je stigao izvještaj da je Goražde zauzeto. Vjerovatno su Crnogorci, nauživavši se u Foči, pohitali da osvoje i Goražde, kako bi se što više napljačkali. Govoreći o tome da je put prema Sarajevu, nakon zauzimanja Višegrada, sada praktično otvoren (preostaje samo nekoliko poljskih utvrđenja kod Rogatice, ako se ne računaju utvrđenja samog Sarajeva), Janković je pomenuo i Crnogorce: - Trebalo bi sada da i moji slijepci što prije završe sa Goraždama i da nam pomognu u operacijama prema Rogatici. Protiv onih dviju austrijskih kolona, koje prelaze Drinu kod Ljubovije i napreduju prema Krupnju i Pecki, Srbi se još uvijek bore, a Janković ne sumnja u to da će ih savladati. Predveče sam zašifrovao i poslao u Ogenkvar telegram: “Sadejstvujući sa srpskim napredovanjem od Višegrada prema Sarajevu, Crnogorci su danas zauzeli Goražde. Za granatiranje kotorskih utvrđenja sa Lovćena francuska Vlada šalje ovamo 4 opsadna topa 120mm i 4 opsadna topa 155mm. Za svaki top po 500 granata. Sa topovima stiže 5 oficira, 130 nižih činova,od kojih 65 mornara”.
Izgleda da ovi topovi još uvijek nijesu stigli u Bar, mada su ih juče zasigurno očekivali. M-me Roux, koja je večeras u sedam bila kod nas, rekla je da je iz pisma svoga muža saznala da ti topovi neće stići u Bar prije četvrtka, 4. Danas, u toku dana, sreo sam Mirka, koji je na moje pitanje šta je sa Gospodarom, odgovorio: - Noga ga boli. A i “slab” je on prema onom.
I Mirko pokaza u pravcu Nasljednikovog dvora. Zatim je Mirko stigao da izgovori još nekoliko rečenica o tome da je Danilo ponovo, ovog puta od njega, zahtijevao da se odrekne prestola (tj. od prava da nakon očeve smrti bude nasljednik).

Princ Mirko: Vidjećemo još da li će do krunisanja Petra Crna Gora opstati kao nezavisna

- Nadam se - dodao je Mirko - da će me, kada moj brat sljedeći put bude tražio od mene da abdiciram, Rusija podržati. “Oni” znaju šta ja nudim Rusiji, pa zato i žele da poslije očeve smrti, kada se Danilo odrekne prestola, Petar postane kralj. I tada će Crnom Gorom vladati njegova austrijska klika.
Vidjećemo još da li će do tada Crna Gora opstati kao nezavisna država, a ako i opstane, da li će Austrija biti jaka?
Gavrilović, koga sam danas posjetio, rekao mi je da ga Kralj više ne poziva kod sebe, od posljednjeg molepstvija Gavrilović nije bio kod Kralja. Ali su se zato opet pojavile diplomate koje je počeo pozivati u Dvor, ali, za sada, u pola ujutro. To su Negroto i Konstantinidi. Opet su se našle ovce koje dobrovoljno dozvoljavaju ovoj časnoj družini, koju čine Gregović i K, da ih striže. Koliko moje pamćenje seže Koluševa, su ostrigli maltene za 50.000 kruna, Sadr - Edin je ponekad za jedno veče plaćao i po 15 - 20 hiljada; počeli su da strižu Gatina, ali se on izvukao; onima, pak, koji su bili samo malo “ostriženi”, za sumu ne manju od 10.000 kruna, ni broja se ne zna.
Srijeda, 3. septembra: Jutros je kod mene svratio Milan Pavlović da me obavijesti da se prispijeće francuskih topova, kao i 8.000 kvintala brašna iz Maroka (za koje će se morati odmah isplatiti gotovina kapetanu broda), očekuje ili sjutra, u četvrtak, ili u noći između četvrtka i petka. Tako se bar može zaključiti na osnovu radiotelegrama admirala koji je stigao istovremeno sa tovarom i koji je u četvrtak pozvao kapetana Chandeignea u Bar. - Uostalom - dodao je M. Pavlović - Vi ćete o prispijeću topova svakako saznati; prije svega, jer ću Vas ja izvijestiti, a zatim - ukoliko Gospodar ode u Bar, to će značiti da topovi stižu. On namjerava da tamo admiralu priredi ručak. Između ostalog, Pavlović mi je ispričao jednu veoma interesantnu stvar. Ovih dana došao je kod njega jedan oficir sa Lovćena i zamolio ga da mu da “prave” informacije o situaciji u Francuskoj i Rusiji. Milan Pavlović ga začuđeno upita zar oni tamo ne dobijaju “Vjesnik”, “Glas Crnogorca” i ostale novine u kojima se redovno objavljuju svi ratni bilteni. - Dobijamo, ali nama govore da su svi ti izvještaji o pobjedama Rusa i Francuza lažni i da, zapravo Njemci i Austrijanci njih tuku. Milan Pavlović je naveo još nekoliko sličnih primjera koji su ga naveli na zaključak da se još negdje nalazi ona “kuhinja” u kojoj se pripremaju po Rusiju i Francusku nepovoljne vijesti. Počeo je izokola da istražuje odakle potiču ove glasine i ... stigao je do mjesta gdje je bio primoran da prekine istragu. Dodao je još samo da agitacija protiv Rusije potiče iz istog izvora odakle se vodila propaganda protiv pojedinih crnogorskih komandanata u vrijeme Skadarske operacije. A kako je u to vrijeme propagandu vodio kraljević Danilo preko svog brata Petra i njemu odanih nitkova, očigledno je da iste gadosti potiču od Danila. Nije uzalud on već drugog dana po svom povratku otputovao sa Petrom na Lovćen, a nakon toga je Petar nekoliko puta viđen na Cetinju sa bratom.
Petak, 5. septembra: Juče ujutro sam iz Ogenkvara dobio cirkularno obavještenje, čiju drugu polovinu nikako nisam uspijevao da dešifrujem, mada je bilo telegrafisano “en clair”. Zamolio sam cetinjsku stanicu da ponovi ovaj telegram iz Andrijevice; ponovili su od riječi do riječi istu besmilicu. Zamolio sam da ga ponove iz Niša - jutros sam poonovo dobio istu glupost. Eto kako se prenose otvoreni telegrami! Šta tek da kažem o šifrovanim? Kao primjer, prilažem ovaj telegram u sve tri varijante. Juče ujutro je austrijska eskadra koja se sastojala od oklopnjače “Monarh” i 6 torpiljerki granatirala luku u Baru i, navodno, postavljala mine. A šta radi francuska flota? Kada sam u 12 sati izašao iz kuće, sreo sam prvo Milana Pavlovića, a zatim i Gavrilovića. Obojica su mi potvrdili jedno te isto, što sam odmah kako slijedi i telegrafisao u Ogenkvar: “Francuski mornari, koji su danas dopremili u Bar opsadne topove, o čemu sam izvijestio u raportu br. 34, donijeli su vijest, koja je ovdje ostavila dubok utisak, ali koja još mora biti potvrđena, a zapravo, da je Italija izvršila desantni napad na Albaniju i da je zauzela Valonu. Radi zaštite barske Luke od austrijske eskadre koja povremeno izlazi iz Kotorskog zaliva, francuski admiral je naredio da se sa njegovih brodova istovari na obalu nekoliko topova (2 od 240 mm i 2 od 65 mm). Goneći Austrijance koji su se povlačili iz Goražda, Crnogorci su ušli u Rogaticu, u koju su istovremeno stigli i Srbi iz Višegrada”. Između 3 i 4 popodne svratio je poručnik Mitar Popović i obavijestio me da me Kralj moli da dođem. Odmah sam krenuo. Dok sam “odozgo” očekivao prijem kod Gospodara, svratio sam u ađutantsku sobu, u koju sam sreo Delaroša, koji mi je odmah iznio novost, koja mi je već bila poznata, da su stigli opsadni topovi i da je admiral naredio istovar na obalu još 4 topova radi zaštite Bara od Austrijanaca. Drugih novosti nije imao. Uto je Kralj sišao i pozvao me kod sebe u kabinet. Međutim, u prolazu je primijetio Delaroša i radoznalo je zapitao ađutanta zašto je francuski poslanik došao. Zimonjić je odgovorio da je ovaj o nečem razgovarao sa Nasljednikom i da nakon toga nije otišao. Kralj je sjeo i ljubazno mi je predložio da sjednem. Zatim me je izvještačeno i uzbuđeno upitao: - Šta se događa? Kako stoje stvari? Odgovorio sam da se sve odlično odvija, kako se i dalo očekivati. Za to vrijeme je Kralj izvadio tabakeru i ponudio mi je cigaretu. - Eto, i vaš učenik - Gojnić - postiže uspjehe - nastavio je Kralj, očigledno, nastojeći da mi danas govori samo prijatne stvari. - On je, takođe, poslije svojih neuspjeha dobio krila i sada napreduje ispred odreda Janka Vukotića; on je taj koji je sa svojom kolonom zauzeo Goražde, a zatim i Rogaticu. Kralj je neko vrijeme ćutao, a zatim je nastavio: - Mi smo već sasvim blizu Sarajeva i ja bih želio da prisustvujem njegovom zauzimanju. Zato sam odlučio da se pridružim vojsci. Da li biste mi se i Vi pridružili?
Zahvalio sam se i rekao da ću sa zadovoljstvom pratiti Njegovo Veličanstvo. Međutim, čini se da je Kralj na mome licu primijetio izraz koji je svjedočio o tome da ja baš ne vjerujem previše u mogućnosti skorog zauzimanja Sarajeva, koje je sa strane Rogatice jako utvrđeno, te će zahtijevati dugotrajno dejstvo opsadne artiljerije, pa je pužurio da doda: - A u koliko Sarajevo ne bude uskoro zauzeto, ja ipak želim da se pridružim vojsci, kako bih je svojim prisustvom ohrabrio. Kralj je ponovo neko vrijeme ćutao. A zatim je, pošto se namrštio, ponovo nastavio, i ja shvatih da će baš u njegovim sljedećim riječima “ležati zec” zbog koga me je i pozvao i zbog koga me je toliko obasipao svojom ljubaznošću. - Samo, eto, moji su vojnici potpuno goli i bosi. Kako će im tek biti kada zahladni? A i puške su slabe. Ni municije nemamo. Kralj je zaćutao i prividno zamišljen pogledao me. Razumio sam da bi Njegovo Veličanstvo željelo da zna da li sam telegrafisao u Petrograd u vezi sa molbom njegove Vlade. Zato sam napomenuo: - Već sam telegrafisao u Petrograd o vrlo teškom materijalnom stanju vojske i molio sam da se pošalje 40.000 kompleta zimske odjeće.

Kralj Nikola: Vjekovima smo živjeli bez ičije pomoći, i hvala Bogu, dalje ćemo živjeti

Kralj je žudno slušao, a zatim je brzo upitao: - I odgovora još uvijek nema? - Ne, nema. Vaše Veličanstvo, a nije ga ni moglo biti, jer sam telegram poslao prije svega pet dana. - E, pa ja sada Vama govorim zvanično - najednom energično započne Kralj. - Sačekajte još dva dana i zatim upitajte zvanično da li će se izaći u susret molbi moje Vlade ili neće. Ja moram znati samo to. - Ako odgovor bude pozitivan - dobro je, a ako odgovor bude negativan, narediću da se zakolju sve ovce i vojnici obuku u njihove kože. Vjekovima smo živjeli bez ičije pomoći (??!!) i dalje ćemo živjeti, hvala Bogu, još je malo ostalo. Rusija isuviše dugo izražava svoje nezadovoljstvo prema Crnoj Gori. Ja to nisam zaslužio. Vi znate kako sam naklonjen i kako sam vjeran Rusiji. To sam više puta dokazao u mojim govorima. - Vi ste svjedok. I dalje ću biti odani sluga Rusije, bez obzira na sve. Znam da je to sve posljedica spletki - muških i ženskih - poznato mi je ko to stvarno radi i ja ću se njih još dočepati. Prema tome, sačekajte još dva dana i onda tražite odgovor. Pripremite telegram. To vam govorim zvanično. Što je Kralj više govorio, to ga je više obuhvatao zanos i sve je više padao u vatru. Pošto je završio tiradu, ućuta, a zatim ponovo ljubazno progovori: - E, pa, idite, spremite se za put. Putujemo sjutra ujutro. Predajte odmah vaš prtljag Špiru Popoviću da ga on otpremi zajedno sa mojim. I Ksenija će putovati sa mnom - dodao je Gospodar smiješeći se. Zatim mi je Kralj, opraštajući se, pružio ruku. - Kako je zdravlje vaše “Gospođe”? Kako su “gospođice”? Zahvalio sam se na ljubaznom pitanju, odgovorio sam da su svi dobro i krenuh prema vratime.
- Nemojte zaboraviti da kroz dva dana urgirate! - viknuo je Kralj za mnom. Izašao sam iz Dvora i odmah sam pronašao Špiru Popovića, koji je nadgledao utovarivanje prtljaga Kralja i perjanika u auto. Auto je bio pun i spremao se da krene za Nikšić. Špiro Popović je predložio da otpremi moj prtljag sa prtljagom Jankovića i njegovog štaba, a da bi saznali kada će Janković biti spreman, uputili smo se kod njega. Međutim, on je spavao, a potpukovnik Mihajlović je obećao da će nas obavijestiti čim on ustane. Izašli smo i ja sam se uputio kući kako bih što prije pripremio prtljag i konja, iako sam ipak sumnjao da će Kralj putovati, jer sam ga zatekao kako hramlje (usljed napada kostobolje) i sa štapom. I pored toga, do 6 sati uveče moj je prtljag bio spreman. Oko pola 7 navratio je Špiro Popović da saopšti da Janković sjutra ne može putovati, a moguće je da ni Kralj zbog toga neće sjutra putovati. Prema tome, moj prtljag se može otpremiti kasnije, uveče, sa Jankovićevim stvarima. Bilo mi je gotovo jasno da se putovanje koje je Kralj zamislio neće ostvariti - pa ipak sam odlučio da to provjerim kod Jankovića, te sam se odmah uputio k njemu.
Starac me je odmah obavijestio da ne samo sjutra nego da uopšte neće putovati. On je i ranije govorio Kralju da ne može na nekoliko dana putovanja prekidati svaku vezu i sa svojim Glavnim stanom i sa crnogorskom vojskom, a prije jednog sata je dobio telegram iz svog Glavnog stana sa naredbom da se Crnogorci i Srbi zaustave kod Rogatice, kako bi se ka Sarajevu približile i druge kolone. - Mislim - dodao je Janković - da pošto sam ga obavijestio o posljednjoj naredbi, ni Kralj neće putovati. Ta, on je samo htio da bude prisutan kada Sarajevo bude osvojeno, kako bi prvi ušao u grad. Iskreno sam se nasmijao: kako je Janković već pravilno shvatao skrivene Kraljeve namjere. I ispričao sam starcu da sam još prije nedjelju dana čuo da ovdašnji vladajući krugovi namjeravaju da traže Sarajevo za Crnu Goru, jer Srbi imaju Prizren.
Janković za to nije znao, ali je naslućivao da postoje neke tajne računice. I odmah mi je pročitao svoj posljednji izvještaj Glavnom stanu, u kome saopštava o Kraljevoj namjeri da otputuje u Foču, navodno da “obiđe vojsku”, Janković je tu namjeru objasnio time da “Kralj osokoljen posljednjim uspjesima čeka pad Sarajeva, kako bi se tamo našao”. - Bože moj! - nastavi dobrodušno Janković - gdje sam se ja to obreo? Cijelog života sam bio daleko od intriga, radio sam u vojsci i navikao sam na otvorene i jednostavne odnose. Ovdje se, pak, ne može vjerovati nikome, ni jednoj riječi. Svuda caruje dvoličnost. Ljudi govore jedno, a rade drugo. Kada će konačno Gospod Bog da me skloni odavde?
I to govori Srbin kome su bar “leđa obezbijeđena”. Kako li je tek nama Rusima ovdje kada se kod nas “u pozadini”, iza naših leđa, neposredno u Petrogradu, događaju razne stvari, zahvaljujući crnogorskim velikim knjeginjama?” Šta sam ja sve izdržao za 11 godina boravka ovdje, ne može se uporediti ni sa kakvim Jankovićevim moralnim mukama. Vraćajući se kući, sreo sam Gregovića i Ramadanovića, ni jedan ni drugi ne znaju kada sjutra Gospodar kreće. Poslije ručka, po ovom pitanju, uputio sam se u Dvor. Dm. Popović i Zimonjić rekli su da Kralj čeka odgovor od Janka o tome koji je put najbolji ka vojsci i obećali su da će me blagovremeno obavijestiti o vremenu polaska. Međutim, nakon toga sam sreo ministra spoljnih poslova Petra Plamenca, koji mi je otvoreno rekao da Kralj neće putovati. Odlučio sam da za sada ne šaljem konja.
Subota, 6. septembra: U 11 sati prije podne došao je Zimonjić i saopštio da, pošto je Kralj juče imao napad kostobolje i pošto se vrijeme pokvarilo, putovanje se odlaže na neodređeno vrijeme. To se moglo i očekivati!!! Opet sam dobio telegram “en clair” koji ne mogu da dešifrujem. Prilažem na uvid. Oko podneva je svratio Gavrilović. Rekao je da Negroto ni juče ni danas još nije dobio potvrdu o tome da su se Italijani iskrcali u Valoni, a Ramadanović je telegrafisao agenciji Rojter da “po Cetinju kolaju glasine o italijanskom iskrcavanju u Valoni”. Pomislih: “ Po Cetinju!” Kako važno mjesto i kako je to važno što u našoj “rupi” “kolaju glasine”. Gavrilović je prenio Pešićevu izjavu da se ovdašnji srpski oficiri jako plaše za Crnogorce, koji, čim zauzmu neku tačku, počinju da pljačkaju okolna sela, potpuno zaboravljajući na svoje položaje i njihovo čuvanje. Zato se može dogoditi da će ih Austrijanci zateći u toku pljačke i odbaciti unazad zajedno sa Srbima. Stoga je Pešić pripremio naredbu koju želi da podnese Jankoviću na potpis, kojom se upozorava na neophodnost izviđanja, držanje jedinica pod kontrolom i pod strogom disciplinom, a takođe se upozorava da će, ako se ponove “iznenadni” austrijski napadi, poslije kojih dolazi do paničnog odstupanja Crnogorci, odgovorni komandanti ići na vojni sud. To je mjera, koja je, na žalost, do sada potpuno nepoznata ovdje u vojsci u toku rata. Prema Gavrilovićevim riječima, u Foči su bile strašne pljačke: Crnogorci su kundacima razvaljivali vrata na prodavnicama, pa čak i na privatnim kućama, i odnosili su sve na šta bi naišli. Što se tiče “zauzimanja” Rogatice, Gavrilović je saopštio isto što mi je juče rekao i Janković (a o čemu je obavijestio Glavni stan) - i to da se tamo ponovilo ono što se 1912. godine dogodilo u Đakovici: gdje su crnogorske izviđačke jedinice požurile da prije Srba uđu u grad samo kako bi mogli objaviti kako su oni, a ne Srbi, zauzeli Rogaticu. Nasmijali smo se i Gavrilović i ja čitajući jučerašnji izvještaj “Vjesnika”: “Rogatica je pala. Nova sjajna pobjeda naše vojske”. “Pobjeda”, a u Rogatici nije bilo ni jednog jedinog austrijskog vojnika.

Kad Ljumović okonča razgovor a kralj reče pola u šali pola u zbilji: Smirite me, bojim se

Popodne je izašao “Dnevni list”, u kome se pojavilo obavještenje da je, navodno, juče objavljena mobilizacija svih Italijana koji žive u Crnoj Gori. Odmah sam poslao Damjana u redakciju da sazna odakle im takva informacija. Ali prije no što je i izašao, Damjan me je obavijestio da je jutros vidio nekoliko kočija punih Italijana koji su se uputili u Bar. Pošto se vratio, Damjan me obavijesti da redakcija pozitivno zna da su juče popodne Italijani bili okupljeni u Poslanstvu, gdje su obaviješteni o mobilizaciji i da im je naređeno da odmah krenu u domovinu i danas su oni već otputovali. Odmah sam pošao kod Gavrilovića, koji im ispriča sljedeće: sinoć je, po običaju, izašao iz kuće i na trgu ispred Dvora sreo je Negrota i Ramadanovića. Ovaj posljednji je u šali počeo da govori italijanskom poslaniku da je kod njih mobilizacija, ali je Negroto to kategorički odbijao i izvinio se Ramadanoviću što je sinoć kasno bio primoran da zatraži od njega nekakve sertifikate italijanskih radnika koji su završili rad u Crnoj Gori i željeli da pošto - poto sjutradan otputuju u domovinu specijalnim brodom. Pošto smo razmotrili stvar, ipak smo odlučili da telegrafišemo svojim pretpostavljenim o ovom događaju, te sam ja, došavši kući, poslao sljedeći telegram: “Prema informacijama objavljenim u ovdašnjoj štampi, italijanski državljani koji žive u Crnoj Gori i koji su vojni obveznici dobili su naređenje da se smjesta jave u svoje jedinice. Mada ovdašnji italijanski poslanik u razgovoru sa diplomatama demantuje tu vijest, danas je značajan broj Italijana otputovao u domovinu specijalnim brodom”. Nakon toga sam zašifrovao drugi telegram: “Nastavljajući napredovanje od Rogatice prema Sarajevu, Crnogorci su zauzeli Praču. General Janković je dobio naređenje da zaustavi napredovanje sve dok ne pristignu srpske jedinice sa sjeveroistoka”. Kada sam prije ručka izašao da se prošetam, sreo sam Gavrilovića, koji mi saopšti da je sreo markiza Pateria, koji mu je, povodom glasina o zauzeću Valone i mobilizaciji, rekao da za sada Poslanstvu o tome ništa nije poznato, ali da je moguće da će večeras dobiti zvaničnu potvrdu.
Nedjelja, 7. septembra: Poslije liturgije svratio sam kod Jankovića, ali mi on ništa novo nije saopštio. Kako danas ističu ona dva dana koje je Gospodar predlagao da sačekam prije no upitam Ogenkvar da li ćemo udovoljiti zahtijevima crnogorske Vlade, popodne sam krenuo kod Obnorskog da ga o tome obavijestim, ali sam ga usput sreo - išao je kod Salisa. Dogovorili smo se da poslije posjete Salisu, svrati kod mene.
I odista, stigao je pola sata kasnije, i pošto, kako izgleda, povodom ovih urgencija još ništa nije telegrafisao u Petrograd, zamolio me je da sačekam da slanjem mog telegrama do prekosjutra. Složio sam se. Poslije toga je Obnorski počeo da priča da je njemu, kao i Delarošu i Salisu, predloženo da zatraže od crnogorske Vlade onakvu istu zvaničnu izjavu, kakva je zatražena od Srbije na osnovu predloga francuskog poslanika u Albaniji: naime, da ni Srbija ni Crna Gora ne pretenduju ni na koji dio albanske teritorije. To je, navodno, potrebno kako bi se smirili albanski ustanici. Obnorski je povodom toga ispričao da je Pašić dao tako kategoričko obećanje da je čak i Sazonov smatrao da je to isuviše zvanično i predložio da se obećanje izrazi u manje kategoričnoj formi. Što se, pak, ovdašnjeg stava tiče, Obnorski je izjavio da Delaroš to pitanje izbjegava. Eto, zbog toga je Obnorski počeo da raspreda na račun Francuske: da joj ne treba vjerovati; da se, po svemu sudeći, Crna Gora već slizala s njom; da se, vjerovatno, radi o lukama u Dalmaciji, koje bi Austrija željela da zadrži; da je moguće da će zbog toga Francuska nastojati da spriječi spajanje Crne Gore i Srbije i da će sebe prikazati kao faktičkog pokrovitelja Crne Gore, jer zahvaljujući svojoj floti stvarno može podr-žavati Crnu Goru, dok Rusija zbog svoje udaljenosti to ne može učiniti. I, najzad, Obnorski je izjavio da je sada sebi stavio u zadatak da skrene pažnju Petrograda na ovu sumnjivu intimnost koja postoji između Crne Gore i Francuske. Tek što su gosti, koji su došli u posjetu poslije Obnorskog, otišli (uzgred, moja je žena juče čula sljedeću Delaroševu izjavu, koju je ovaj dao kao odgovor na primjedbu moje žene da će Srbi preko Dalmacije izaći na more: “E, pa, vidjećemo još ko će im dati Dalmaciju!”), a tu su bili Janković, Gavrilović i njegov sekretar Marković, došli su u posjetu Roux i njegova žena. On se tek vratio iz Bara, odakle su doputovali i francuski artiljerci (pored onih 5 oficira i 130 redova, sa kojima sam već bio upoznat, stiglo je još 8 podoficira). Roux je opisao posljednje granatiranje Bara od strane austrijske eskadre, koja je ispalila oko 60 granata, što ih je koštalo oko 50.000 franaka, ali štete, praktično, nije bilo. Glavna meta im je bila radiotelegrafska stanica koja i sada uspješno funkcioniše. Za vrijeme Roux-ove posjete neočekivano se pojavio perjanik i pozvao me kod Gospodara. Odmah sam krenuo i zatekao ga u “ađutantskoj sobi” okruženog cijelom dvorskom svitom, što će reći: viđenim ljudima. Ljumović je telefonom razgovarao sa Lovćenom o nekakvom dezerteru, dok su ostali slušali razgovor. Uostalom, Kralj mi se zbog toga izvinio. Kada je Ljumović završio, Kralj mi reče pola u šali, pola u zbilji: - Smirite me. Bojim se. - Sada, Vaše Veličanstvo, ima mnogo manje no ikad razloga da strahujete - odgovorih. - Ispričajte mi o ruskim operacijama i pokažite mi to na karti - zamoli me Kralj. Sa zadovoljstvom sam prihvatio. Kralj je ustao uz pomoć onih što su ga okruživali i, oslanjajući se na štap, prišao je velikoj karti koja je stajala na nogarima i koja je bila nacrtana specijalno za to da se na njoj mogu pratiti ratne operacije. Ostala gospoda (Vojnović, Gregović, Jovan Matanović, Jovan Plamenac, Milutin Tomanović, Zimonjić, Ljumović) okružiše Kralja. Izložio sam na srpskom kompletnu stratešku sliku naših dejstava, koja su se sada u potpunosti mogla sagledati. Kada sam završio, svi su počeli da mi zahvaljuju i upućuju komplimente na račun mog “profesorskog” objašnjenja. A Kralj je ponovo pola u šali dodao - Eto, smirili ste me. Zatim, obrativši mi se na francuskom, Kralj reče: - Sjutra Nasljednik polazi sa francuskim oficirima na Krstac, a prekosjutra ćemo svi zajedno razmotriti plan operacija. I, pošto se oprostio, povukao se u gornje odaje. Nakon toga, otpočela je žestoka rasprava koju su vodili svi protivu Vojnovića, koji nikako nije želio da se složi s tim da smo mi, Rusi, sa francuskog fronta privukli na sebe veći dio snaga i da smo time Francuzima pružili šansu da počnu napredovati i, zaista, to se može zaključiti i na osnovu zvaničnog saopštenja Ogenkvara, koji ukazuje na to da su Njemci od 15. do 25. avgusta stalno prebacivali jedinice sa zapadnog na istočni front, i prebacili su 10 korpusa.
Vojnović nikako nije htio da se složi s tim i stalno je Francuzima pripisivao nekakav Žofrov “genijalni plan”, mada sam nije mogao da kaže kakav je to plan, kao ni šta je to u tom planu što je omogućilo pobjedu nad Njemcima. Ostavio sam ih da završe svoju raspravu, a ja sam se vratio kući.

Policija je tjerala ljude na svečanost. Bože, kad ćemo otići iz ove divlje, neozbiljne zemlje

Ponedjeljak, 8. septembar: Svratio sam kod Dobroljuba Mihajlovića da ga pozovem da sa Jankovićem dođe večeras kod nas na večeru i tamo saznadoh da se borbe kod Krupnja još uvijek vode: Austrijanci veoma teško odstupaju, ali su oni, po svemu sudeći, svoje “otpjevali”. Cijelo jutro gradom su promicali automobili sa francuskim oficirima i Delarošem (koga ovdje već zovu “une victime de la guerre”), a u jedan sat popodne svi su oni izašli od Nasljednika, kod koga su, izgleda, ručali. Izgleda da zbog lošeg vremena nisu bili ni na Lovćenu, ni na Krscu. Jutros sam dobio pismo iz manastira Dečani od privremenog igumana oca Arsenija, u kome se on žali na Crnogorce da od manastira uzimaju porez ne samo na zemljišne posjede već i na stoku. “Toga ni za vrijeme Turaka nije bilo”, dodao je otac Arsenije. Pored toga, crnogorski vojnici su se, konačno, preselili iz manastira u barake preko puta, ali im to ne smeta da i dalje slobodno prolaze kroz manastir, da svuda prljaju i kradu iz bašte i voćnjaka plodove. Otac Arsenije moli da se zauzme za njih i ja sam cijelu stvar, kao i pismo, predao Obnorskom, koji mi obeća da će ne samo razgovarati sa Plamencem već i da će napisati odgovarajuću notu.

Utorak, 9. septembar: “Zajedničko razmatranje plana operacije” koje je Kralj najavio, a u vezi sa prispijećem francuskih topova, razumije se, nije održano. Francuski oficiri i “žrtva rata” - Delaroš ponovo su nekuda automobilima otputovali. Na ulici sam sreo komandira nikšićke opsadne baterije majora Joka Martinovića, koji me je obavijestio da je opsadnoj artijerlji naređeno da u narednih 4 - 5 dana ne otvara vatru; zato je i on u gradu. Vjerovatno, kako se ne bi ometalo postavljanje francuskih topova.

Srijeda, 10. septembra: Protekla su dva dana a da nisam dobio nikakve novosti iz Ogenkvara i, najzad, rano jutros dobih “urgent” telegram, otvorih ga - i šta ugledah? Samo potpis “Monkevitis”. Evo vam još jednog primjera telegrafskog prenosa! Pođoh kod Krsta Martinovića i naredih da službeno zatraži prenos cijelog telegrama, a ne samo potpisa. Do 4 sata popodne ponovljeni “urgent” telegram još uvijek nije bio stigao. U pola 1 svi francuski oficiri, Delaroš i Janković krenuše sa Nasljednikom ili na Krstac ili na Lovćen. Nakon pola sata na 6 - 8 tovarnih kola, u svaka su bila upregnuta po 4 konja, kroz Cetinje su provezena dva dugačka francuska opsadna topa 155 mm sa pripadajućom opremom. Ispred i iza kola išao je po jedan vod posluga u kome su suvozemni artiljerci bili izmiješani sa mornaričkim. I, eto, za tu svečanu povorku i za taj svečani događaj čitava naša prestonica je, po Kraljevom naređenju, ukrašena zastavama - a kada su se kola sa topovima približila gradu, policija je tjerala ljude u susret kolima, kako bi uveličali svečanost. Bože moj, kada ćemo napokon napustiti ovu divlju - neozbiljnu zemlju! Uveče sam zašifrovao i uputio u Ogenkvar sljedeći telegram: “Kralj mi se zvanično obratio sa molbom da se telegrafski obavijestim da li crnogoska Vlada može da računa na povoljan odgovor u vezi sa molbama koje su navedene u mome telegramu br. 34 od 1. septembra. Kralj je naglasio da se obraća zvanično i da očekuje odgovor bez odlaganja, ako je moguće, jer u slučaju negativnog odgovora, vojska bi ostala bez tople odjeće za zimu”. Najzad, oko 10 sati uveče stigao je ispravljeni “urgent” telegram koji sam jutros dobio bez teksta, samo sa potpisom, a on glasi:
“Kod Jaroslava se već viju ruske zastave”.

Četvrtak 11.septembra: Pošto sam bio u Ministarstvu inostranih djela i tamo pročitao tek pristigle telegrame petrogradskog “Vjesnika”, uputio sam se kod Jankovića da se raspitam gdje se nalaze, juče na Lovćenu odabrani položaji opsadnih baterija.
Ispostavilo se da juče sa Francuzima nije išao Janković, već Nešić. Položaj za jednu bateriju je već određen, druga će baterija biti na Krstacu. Ipak će svega 6 topova biti usmjereno na Kotor, dok su dva topa od 155 mm poslata u Bar i biće razmještena na Volujici i dejstvovaće protiv austrijske flote.
Uzgred, potvrđuje se da su posljedice posljednjeg granatiranja radiotelegrafske stanice u Baru definitivno nikakve: pokidana su svega dva čelična kabla koji su držali stub antene.
Janković je javio da su na frontu prema Sarajevu sada ostali samo Crnogorci, i to na lijevom krilu Mitar, u sredini - Janko, a na desnom krilu - Gojnić. Ipak je srpska “Užička vojska” upućena prema Vlasenici, kako bi obišla sa krila i sa leđa austrijske jedinice koje postojano održavaju svoje položaje ispred Zvornika. Prema prispjelim informacijama, čini mi se Mijuškovićevim, na sprskom frontu ima do 300.000 Austrijanaca. Ne računa li se to malo previše široko?! Zatim smo Janković i ja razmatrali namjere Francuza da se Crnogorcima napadnu Kotor. Po mom mišljenju, u tom cilju Francuzi preduzimaju “pokušaje sa neodgovarajućim sredstvima”, jer je njihova artiljerija preslaba, a i pješadije nemaju dovoljno. Janković je rekao da Francuzi mogu dopremiti još 2 - 3 hiljade marinaca. Ali i njih je, po mom mišljenju, nedovoljno, jer napadača će (Francuza plus Crnogoraca) ukupno biti nekih 4 - 5 hiljada, dok će onih koji se brane biti najmanje toliko, a pri tome će oni biti u solidno građenim utvrđenjima. Janković ističe podršku i englesko - francuske flote sa mora. Sumnjam u efekte ove podrške, jer Austrijancima preostaje dovoljno topova u Boki da bi ometali nepredavanje pješadije prema utvrđenjima. I najzad, saznao sam od Nešića da će francuski topovi gađati granatama sa crnim barutom!!! E, to nije samo lakomisleno, već je i kažnjivo! Ta, ako se tako bude vršilo granatiranje kotorskih uvrđenja, postići će se ne pozitivni, već negativni rezultati. Uostalom, meni se niko nije obratio, mene niko nije pitao, i ja ne želim da se miješam.
- U neko drugo vrijeme i u nekim drugim okolnostima, i to, kada bih stvarno smatrao da je ova akcija ozbiljna i važna, ja bih se, ipak, umiješao, bez obzira na to što me niko ne pita. Ali u konkretnom slučaju, smatram da su akcije protiv kotorskih utvrđenja ne samo pokušaji sa potpuno neadekvatnim taktičkim sredstvima, odnosno taktički su teško ostvarljivi, već su istovremeno i strateški nekorisni. Jednostavno rečeno, to je francusko - crnogorska politička intriga, te stoga uopšte ne namjeravam da sprječavam njenu mogućnost propasti. Popodne sam svratio kod Obnorskog i, između ostalog, skrenuo mu pažnju na pripremanje akcije na Kotor, dodajući da je, ako uopšte namjerava da upozna našu Vladu sa crnogorsko - francuskim prevarama, bolje da to učini sada, dok je akcija protiv Kotora još u pripremi. Obnorski je obećao da će odmah preduzeti odgovarajuće korake. A Jankoviću sam, ipak, skrenuo pažnju da bi trebalo pažljivo da prati francusko - crnogorske poduhvate, jer bi moglo da se dogodi da, ukoliko ne budu uspješni, od čega zatraže da pošalje pomoć od Grahova, a tada bi Austrijanci ponovo mogli da napadnu Crnu Goru iz pravca Trebinja, Bileće i Gacka. U toku dana sam sreo Delaroša, koji je sa mnom prekomentarisao prispijeće francuskih opsadnih topova, pretjerano ljubazno, ali i sa velikom dozom izvještačenosti.

.......................................................................
.......................................................................
.......................................................................

Crnogorci nastoje da svako mjesto zauzmu za dlaku prije Srba, kao na primjer Rogaticu

Nedjelja, 14. septembra: Iz crkve sam svratio kod Jankovića da vidim da li je moguće da se preko njihovog Ministarstva vojnog prebaci novac koji mi je poslat iz Ogenkvara preko Poslanstva u Sofiji. Starca sam zatekao u donjem rublju, jer ga, pošto je stan vlažan, boli kuk. Naravno, obećao je da će stvar sa novcem srediti, jer se svakih 10 dana ovamo iz Niša šalje po 500.000 dinara za crnogorsko Ministarstvo vojno, a pored toga - za svaki prvi u mjesecu šalje se i novac za plate svih srpskih oficira koji se ovdje nalaze. Prostorije u Institutu Srbi, nažalost, ne mogu da koriste, jer su sto puta gore od onih u Kadetskom korpusu. U toku cijele godine zgrada je bila zaključana i nijednom nije provjetrena, tako da su sada ne samo zidovi već i namještaj prekriveni debelim slojem plijesni! Najvjerovatnije, tamo je već sve istrulilo, tako da se prostorije mogu smatrati izgubljenim. Bolje bi bilo da je prošlog ljeta na to obratio pažnju g. Girs, a ne na to kakve posljedice “po njegovom mišljenju” može imati djelovanje ruskog delegata u albanskoj Komisiji za razgraničenje.
Pitao sam Jankovića - u kojoj se fazi nalaze pripreme za zauzimanje Kotora. Odgovorio je da se ovih dana tek pripremaju da probaju sa makaritom. Oko podneva sam svratio kod Obnorskog da ga zamolim da upozori Sofiju i Niš na mogućnost da mi se novac pošalje preko srpskog Ministarstva vojske. Tom prilikom mi je Obnorski ispričao i neke novosti. Kao prvo - Štrandman je telegrafisao da je Pašić veoma nezadovoljan operacijama crnogorske vojske, kao i njihovim odnosom prema srpskoj vojsci u toku ratnih dejstava. Crnogorci nastoje da svako mjesto zauzmu za dlaku prije Srba, kao, na primjer, Rogaticu, kao da ta činjenica ko je koje mjesto zauzeo može imati odlučujući značaj po okončanju rata, prilikom raspodjele osvojenih teritorija. Pri tome, Crnogorci tako nemilosrdno pljačkaju sve, da ne štede ni Srbe u osvojenim oblastima. Ali, i pored toga, Pašić se ne odlučuje da moli Rusiju da interveniše kod crnogorske Vlade, jer se plaši da će Kralj ponovo optužiti Srbe da se žale Rusiji. Kao drugo, Obnorski mi je pročitao svoje telegrame Ministarstvu inostranih poslova o francuskoj pomoći Crnoj Gori, kao i telegram Sazonova u Bordo (Izvoljskom) u kome se naš ministar poziva na gore pomenuti Štrandmanov telegram i moli, preko Izvoljskog, francuskog ministra inostranih poslova da naredi Delarošu da od crnogorske Vlade zatraži da bude kooperativnija sa Srbima. Sazonov lično ne želi da preduzima takve korake, “kako bi izbjegao negativne rezultate naših ponovljenih urgencija”. Kao treće, Obnorski je u vezi sa tek dobijenim izvještajem od Ferhmina ipak priznao da bi bilo poželjno da se od Crnogoraca zatraži ista onakva izjava o njihovoj “nezainteresovanosti” u Albaniji, kakvu je već dao Pašić, ali to nije uspjelo zbog odbijanja Delaroša da učestvuje u takvom “demarcheu”, jer ga je Ministarstvo ovlastilo da sam odluči da li će učestvovati u njemu ili ne.
Obnorski se plaši da bez crnogorske izjave o “nezainteresovanosti”, Albanci mogu napasti Crnu Goru, jer se već u Skadru primjećuje određena uznemirenost duhova, izazvana odlukom Austrije da podrži turski uticaj u Albaniji!!!
Najzad mi je Obnorski pročitao svoj telegram koji sprema da pošalje u Petrograd, a koji se tiče napada na Kotor koji pripremaju Francuzi i Crnogorci; pri tome telegram završava žalopojkama na račun Delaroša, koji je definitivno potpao pod uticaj ovdašnjeg Dvora. Uveče je svratio potpukovnik Dragoljub Mihajlović, da popričamo. Veoma je ogorčen (kao povod mu je poslužio Blažo Marković) zbog toga što nikakve obrazovne ustanove ne mogu izmijeniti odvratnu crnogorsku narav. Prema njegovim riječima, svi su, sa kojima je od ovdašnje inteligencije razgovarao, hvalili samo sebe, dok su ostale kudili. Na kraju je Mihajlović, navodno, morao nekoga da zapita: - Ali brate, imate li uopšte koga ko bi nešto valjao?
A odgovora nema. Interesantna je još jedna činjenica koju je iznio Mihajlović. Prije Nasljednikovog dolaska, kraljević Petar se za dozvolu da otputuje na Cetinje obraćao Vrhovnoj komandi. Razumije se, Janković mu nikada tu dozvolu nije uskratio. Najednom, posljednji put, kraljević Petar šalje telegram. “Na osnovu dozvole koju sam dobio od komandanta operativne vojske” (?!!), tj. od Nasljednika, kraljevića Danila, “stižem na Cetinje”. Cijela “Vrhovna komanda” se do danas podsmijeva crnogorskoj vojnoj nepismenosti koja, pored vrhovnog komandanta (Kralja) i njegovog “Glavnog štaba”, dopušta i postajanje nekakvog “komandanta operativne vojske” koji je potpuno nezavisan i od Kralja i od njegovog Štaba.
Do sada, Danilo, čak ni jedan jedini put, nije privirio u Vrhovnu komandu, a sva svoja razmišljanja u vezi sa akcijama na Kotor sprovodi samostalno sa francuskim oficirima. To je ta nova “država u državi” - “komandant operativne vojske”!!!
Po mišljenju potpukovnika Mihajlovića, teorija da se zauzme Kotor inicirana je željom “komandanta operativne vojske” da dobije ruski Orden Svetog Đorđa, kao što ga je dobio srpski prestolonasljednik Aleksandar. Danas u toku dana dobio sam od maršala Dvora poziv na sjutrašnju večeru u Dvoru. Vjerovatno - u čast francuskog admirala i oficira.

Ponedjeljak, 15. septembra: Ujutro je stigla radosna vijest da je jedna od naših kolona preko prevoja “Užok” u Karpatima prešla na teritoriju Mađarske. I veliki broj crnogorskih fizionomija, koje su do sada bile bezobrazno neljubazne, sada se, kada me sretnu na ulici, prostački osmjehuju. U pet minuta do 8 uveče stigao sam u “Palac” na večeru. Skoro svi su se već bili okupili u velikoj sali. Prisutni su bili svi Francuzi, svi Srbi, svi crnogorski ministri i dvorski zvaničnici, kao i Gavrilović, Salis, Delaroš i Obnorski. Na moje iznenađenje, nije bio francuski admiral - on je već otputovao. Kroz nekoliko minuta izašao je Danilo u dugačkim pantalonama i u starom koporanu sa šalom. Zatim se pojavio Mirko. Danilo je počeo da obilazi sve prisutne i da se rukuje. U tom trenutku stajao sam iza Obnorskog i razgovarao sa Salisom, Danilo se rukovao sa Obnorskim, zatim i sa Salisom, a meni se nije čak ni poklonio, iako sam se ja njemu naklonio dva puta, misleći da moj prvi naklon nije primijetio. To me je razbijesnilo. “Eto”, pomislih, “to se on meni sveti što ga nisam dočekao”. I mirno nastavnih da razgovaram sa Salisom. Najednom, začuh iza leđa:
- Bon soir, mon cher general! Comment allez vous? On ne vous voit nul part. Okretoh se, vidim kraljevića Danila, širokog rasplinutog lica i bezgranično - očaravajuće ljubaznosti i u pogledu i u glasu. Pozdravih se i odgovorih na njegovo pitanje.
- A kako je vaša porodica? Da li su svi zdravi? Zahvalio sam i potvrdio da su svi zdravi - da smo svi zajedno bili u Prizrenu, Đakovici i Peći i da smo na konjima jahali od Peći do Andrijevice. - Je les admire! - uzviknu Danilo i dalje sa prethodnim oduševljenim izrazom na licu. U tom trenutku ušao je Kralj i počeo da se pozdravlja sa prvim redom gostiju. Izdaleka sam se naklonio Gospodaru i nastavio da razgovaram sa Danilom. - A kako ste vi, Rusi, samo potukli Austrijance! - najednom sav ushićen povika Danilo. - Ispričajte, ispričajte, kakve su posljednje vijesti? Htio sam da počnem da pričam, ali je Gospodar glasno na srpskom pozvao sve u trpezariju: - Molim vas, gospodo, za mnom...

Ali, ja sam stari lisac! Nijesam uzalud u Crnoj Gori već dvanaestu godinu

- Zastao sam. - Onda ćemo mi popričati poslije večere obrati mi se Danilo i dalje očaravajuće i ljubazno. Za stolom je bilo 38 ljudi. U sredini stola, jedan naspram drugog, sjedjeli su Kralj i Nasljednik. Pored Kralja, desno i lijevo, sjedjeli su redom Mirko i Gavrilović, pored Mirka Obnorski, lijevo od Gavrilovića Risto Popović, a pored njega - Janković. Desno i lijevo od Nasljednika - Salis i Delaroš, pored Salisa Ljubo Bakić, a desno od njega, naspram Jankovića - ja, desno od mene - pukovnik Nešić. Za stolom se razgovaralo o opštim temama. Samo jednom je Kralj glasno zapitao Delaroša kakav hljeb on svakodnevno dobija - bijeli ili crni - na šta se Delaroš maltene proderao, kako bi ga nagluvi Kralj čuo: - Ja Gospodaru, dobijam sljedovanje francuskog odreda! Danilo se okrete prema meni i pogledavši me, podrugljivo se nasmija na Delarošev račun. Poslužili su nas šampanjcem. Dugo ga niko nije dirao, jer se očekivalo da će Kralj po običaju nazdraviti. Ali je Kralj, koji je uopšte bio nekako natmuren (a kada je natmuren, onda je bukvalno crn u licu), mirno pio. Najzad, sporo ispruži ruku prema čaši; svi su jednako sporo učinili to isto. Kralj je uzeo čašu, podigao je i polako prinio ustima, otpio gutljaj i ponovo spustio čašu na sto. Tek poslije toga, svi su bez suvišnih riječi shvatili da zdravice neće ni biti i svako se prihvatio svog šampanjca. Najzad, ručak se završio. (Uzgred, meni je bio sljedeći: 1) supa printanier, 2) vol-au-vent financiere, 3) truite - mayonnaise, 4) quiche de veau a la banquette, 5) mousse de foi - gras, 6) didonneau, salade 7) asperges en branches et Coolananasi i desert). Dio gostiju se uputio u druge prostorije da puši, a viši činovi, uključujući i mene, uputili su se u Kraljev salon. Mirko je počeo da nas nudi cigaretama i, prišavši mi, šapnuo je: “Izađite u susjedni salon, moram da porazgovaram sa Vama”. Svi su zapalili, a zatim su nas poslužili kafom i likerima. Kralj se smjestio na divanu i odmah je pozvao Jankovića da mu se pridruži; sa njim je zatim presjedio cijelo veče, čas se savjetujući sa njim o nečem, čas ga pažljivo slušajući, čas se smijući. Tek što sam stigao da se kod Obnorskog raspitam u vezi sa Dragovićem i da od njega dobijem odgovor da će sve biti sređeno onako kako on to želi, i kada sam već bio spreman da krenem kod Mirka, priđe mi Danilo - jednako razdraganog izraza na licu - i zamoli me da mu pričam sve o našim vojnim operacijama. Pričao sam mu sve što sam znao. Danilo je slušao sa pažnjom i oduševljenjem. Konačno, kad sam završio, progovorio je: - A sada ću Vam ja ispričati šta se događalo sa mnom prije no što sam se vratio u Crnu Goru. Hajde da sjednemo. I mi sjedosmo nedaleko od Kralja. Tako da je Danilo to veče samo sa mnom razgovarao. Ni Kralj, ni Nasljednik nijesu uputili nijedan pogled, nijednu riječ, ni Delarošu, ni Salisu, ni Obnorskom - koji su sve to vrijeme bili tu, u ovoj prostoriji. Shvatio sam da je današnje veče bilo predviđeno za to da mene ubijede koliko su velika Danilova patriotska osjećanja i da to preko mene bude prenijeto u Petrograd. Ali, ja sam - stari lisac! Nijesam uzalud ovdje dvanaestu godinu. Slušao sam Danilovu priču o svim njegovim navodnim stradanjima kada on, da bi se vratio u Crnu Goru, te nije mogao da obezbijedi voz, te parabrod (zbog nastojanja Italije da ne povrijedi neutralnost). Slušao sam ga cio sat sa izvještačenom pažnjom i istim oduševljenjem kakvo je bilo i njegovo, a sam sam se prisjećao onog što mi je 4. avgusta pričao Gregović kako Kralj bez prestanka šalje Danilu očajničke telegrame, a Danilo za njih ne haje i ne misli da se vraća. Pa, ipak, Gregović je Kraljev povjerljiv čovjek. Prema Danilovim riječima, vijest da je Austrija objavila rat Srbiji zatekla ga je u Konstanci. U trenutku se odnos prema njemu izmijenio. Jedan od činovnika tajne policije, koji se prije toga sa njim pozdravljao uz dužno poštovanje, odjednom mu je na ulici prišao i upitao ga: - Wer sind Sie? - i čak je pozvao Danila da sa njim krene u policijsku stanicu radi provjere identiteta, ali ga je zatim ostavio na miru, a Danilo je sa ženom požurio da kolima otputuje u Švajcarsku. Odatle, još uvijek ne očekujući da će izbiti oštar rat, pošao je da se liječi od zapaljenja slijepog crijeva u Pariz, i pravo sa stanice uputio se kod Izvoljskog. Ali, ovaj je bio na Ministarskom savjetu u Jelisejskom dvorcu. Danila su primili visoki zvaničnici Poslanstva, između ostalih i naš vojni agent pukovnik Ignatijev. Danilo je čekao Izvoljskog do večeri i pošto ga nije dočekao, uputio se u hotel i tek su sjutradan bili u stanju da mu saopšte da je rat neizbježan. On moli da mu Izvoljski sredi da otputuje u Rusiju, ali mu je Izvoljski odgovorio da to nije moguće i uputio ga je u Tulon - da odatle brodom nastavi za Solun. Međutim, Danilo je, ko zna zbog čega, umjesto u Tulon, krenuo u Ženevu, gdje je zatekao srpskog poslanika iz Beča (koji je prije toga bio na Cetinju) Jovanovića, i sa njim 500 Srba i Crnogoraca protjeranih iz Austrije bez prebijene pare. U međuvremenu, u Švajcarskoj je započela mobilizacija, vozova nije bilo. U jednom od najboljih hotela, u Interlakenu, u kome se smjestio Danilo, umjesto govedine služena je konjetina. Nekako su uspjeli da stignu u Komo. Odatle je Danilo telegrafisao sestri - kraljici Jeleni, da mu pomogne da otputuje, a istovremeno je preko velike knjeginje Milice Nikolajevne, koja je tada bila u Veneciji, kontaktirao sa ocem i preko šifre doznavao novosti. Ministar mornarice Italije već je bio pripremio brod kojim bi Danilo krenuo u Bar, ali je San Đuliano izjavio kako bi se time povrijedila neutralnost Italije i nije dozvolio da se brod šalje na državni račun, već je Danilu preporučio da privatno iznajmi brod. Danilo je, konačno pronašao odgovarajući brod, ali je od njega zatražen garantni polog od 500.000 lira, jer je postojao rizik da će Austrijanci zarobiti brod, pošto nije spadao u brodove koji održavaju redovne linije između Italije i Bara. Danilo je bio prinuđen da odustane. U međuvremenu je objavljena blokada Bara, a austrijski špijuni nijesu ispuštali Danila iz vida. Ministar mornarice Italije obavijestio je Danila da dvije austrijske torpiljerke stalno krstare između Barija i Brindizija s namjerom da zarobe Danila. Konačno, Danilo se sa ženom, inkognito, ukrcao na nekakav prljavi grčki teretnjak koji je plovio iz Brindizija za Krf. Prije toga, polazeći iz Brindizija, Danilo svuda širi vijesti da putuje u Rim. Brod je bio pretrpan prljavim Albancima i buradima sa mašću. Nije imao ni kabinu ni namještaj. On i Milica su cijelu noć proveli u stolicama. Kada je već počelo da sviće i kada su bili nadomak Krfa, pogledaše unaokolo i ugledaše nekakvu oklopnjaču. Danilo upita kapetana čija je - kapetan odgovori - austrijska. “E” pomisli Danilo, “sve je izgubljeno”. Ali, eto, sunce je izašlo i oklopnjača podiže zastavu: bijelo - plavo - crveno - francusku. Njegovoj radosti nije bilo kraja. Na Krfu, u hotelu, pratili su ga austrijski špijuni. Najzad se automobilom tajno sa ženom uputio u susret francuskoj eskadri. Zatim su morali da pješače dva sata. Konačno, dočekala su ih 44 francuska vojna broda. “Ura!” i oni se uputiše u Bar. Prije ulaska u luku minolovci su istraživali postojanje mina. Zatim su pješačili sljedeća 4 sata od Volujice do Topolice - njihov je prtljag stigao tek danas.

Zapanjili su me glupost i odsustvo sadržaja u Mirkovom “memorandumu”

Baš u to vrijeme je Kralj počeo da se oprašta i, prolazeći pored mene, ljubazno se raspitao za zdravlje moje porodice. Danilo je takođe, počeo da se oprašta na najljubazniji način. Zahvalio sam na ljubaznoj priči, a on, opraštajući se, sa molbom u glasu, uzviknu: - Mais donnez done, mon cher general, plus joyeux de vos nouvelles - i nestade. U tom trenutku mi je prišao Mirko. Osvrćući se kao nekakav kriminalni zavjernik, plašeći se da će ga čuti tiho me upita: - Da li ste čuli o mojoj “abdikciji”? - Čuo sam samo ono, Vaše Veličanstvo, što ste mi Vi nekako na brzinu ispričali. - Pa, eto, od mene se ponovo isto traži. Još dok sam boravio u Kruševcu, napisao sam “memorandum” u kome sam iznio cio istorijat, uključujući i to šta se događalo sa mojom ženom. Ovaj “memorandum” je u suštini žalba Caru. Htio sam još onda da Vam ga pošaljem, ali sam se predomislio. Pripremao sam se da ga spalim, ali, srećom, nisam. Ovih dana moj Toma (?) donio mi je knjige iz Kruševca, kao i ovaj “memorandum”. Želim da Vam ga sada uručim. Gdje bismo mogli da se vidimo radi toga? - Gdje god želite, Vaše Veličanstvo. Da li želite sjutra u toku šetnje? - A, ne, nikako! Svuda me prate. To nije moguće. Bolje će biti da Vam ga pošaljem. Molim vas prevedite ga od riječi do riječi, ali za sada ne preduzimajte ništa. Sačekajte da Vas ja obavijestim. A poslije toga, sve prenesite Caru. Samo Vas molim da niko ne sazna o tome, a naročito ne velike knjeginje - moje sestre. -Dajem Vam časnu riječ, Vaše Veličanstvo, da o tome neću ni sa kim razgovarati. - Dobro onda ću vam poslati. Ovih dana, kako mi se čini, treba od mene da zahtijevaju abdikaciju. A Nasljednik je već abdicirao! - Zar? - začudih se. - A kada to? -- Za sada to još nije zvanično. I, dok od mene ne izdejstvuju abdikaciju, neće ni biti zvanično objavljeno. Žele da tada direktno za nasljednika proglase Pera (kraljevića Petra). Oni znaju da je Pero isti takav austrijski špijun kao što je i Danilo. Sva ta austrijska gamad koja sada okružuje moga oca ne želi mene, zato što zna da neću igrati kako oni sviraju. A sa Perom će sve ostati po starom. Slušao sam i postepeno mi je postajalo žao Mirka, ali mi ga nije bilo žao zbog onoga što je pričao, već zbog onog buncanja o svojoj budućoj kraljevskoj vlasti, zbog one slatke vlasti, koju već sada gustira, čak i ne pretpostavljajući mogućnost da su Crnoj Gori, kao nezavisnoj kraljevini, dani već odbrojani. Još Mirko nije ni misao završio, Roux i još neki priđoše da se oproste. Kad, najednom, promijenivši ton, Mirko poče u šali da se predstavlja kao čovjek odan Austriji. Očigledno je on prije toga već razgovarao sa Roux - om na sličnu temu. Odgovarajući na to, Roux se zadovoljno cerekao. I drugi su počeli da se opraštaju. Prišao je Gregović, raspitujući se gdje je Kralj. I ja sam počeo da se opraštam, ponovivši Mirku da čekam njegov “memorandum”. Kada sam već silazio niz stepenice, primijetih da je Gregović počeo da doziva natrag u salon sve francuske mornaričke i artiljerijske oficire. Ali su Delaroš, Roux i još neki oficiri izašli kad i ja. U 10 sati i 5 minuta već sam bio kod kuće.

Utorak, 16. septembra: Oko 5 sati uveče došao je stari Mirkov sluga i saopštio mom lakeju da ima poruku od Njegovog Kraljevskog Visočanstva. Shvatio sam o čemu se radi i primio sam ga u svom kabinetu. Starac je prvo predao priloženo pismo, zatim je raskopčao kaput, raskopčao sako, raskopčao prsluk, raskopčao košulju i, najzad, ispod potkošulje izvukao, umotanu u bijeli papir i zapečaćenu Mirkovim pečatom, debelu svesku u starom povezu od uvoštenog platna. Pošto mi je sve to predao, starac me zamoli da mu dam nešto čime bi mogao, ukoliko ga budu pitali da opravda svoju posjetu meni. Dao sam mu svežanj “Nue Freie Presse” i on je otišao. Čim je od nas otišao potpukovnik Mihajlov, koji je svratio sa porukom od Jankovića da je njihovo Ministarstvo vojno saglasno da mi prebaci novac koji se šalje preko Poslanstva u Sofiji, latio sam se čitanja famoznog “memoranduma” i ... zapanji me glupost, prizemnost i odsustvo sadržaja u izloženom. Mirku je pošlo za rukom da na 48 strana razvuče ono što se moglo sažeti u 10 redova. Suština memoranduma se sastoji u tome da su on i njegova žena već 12 - 14 godina žrtve pritisaka nekakvih “austrijskih sluga”, no ko su te sluge - nigdje, nijednom riječju, ne pominje. Ove “austrijske sluge” izvršavaju zadatak koji su im povjerili Franc Josif i Franc Ferdinand, obrlatili su koga treba i sada nastoje da privole i Mirka da zavoli Austriju i omrzne Rusiju; pri tome su mu, navodno, obećali čak i srpsku krunu (!?!!). Ali njega nije moglo skrenuti sa pravoga puta čak ni “srpska kruna”, koju je trebalo da dobije iz ruku Austrije, te je ostao vjeran Rusiji, isto kao i njegov otac, koji se nikada, ni za trenutak, nije ni na milimetar približio Ausriji i, ukoliko bilo kada i bilo šta čini u njenu korist, onda je to isključivo stoga što su ga “austrijske sluge hipnotisale i opčinile”. Tako se, eto, Mirko, u ime vjernosti iljubavi prema Rusiji, odrekao svih zemaljskih blaga i stoga su ga “austrijske sluge” omrzle. Oni se boje da će ih Mirko, kada postane kralj, surovo progoniti i zato “hipnotišu i opčinju” Kralja kako bi on od Mirka zahtijevao da se odrekne prava da bude nasljednik.
Njemu se 15.aprila u Kruševcu sa ovim zahtjevom tajno obratila kraljeva delegacija, ali je to Mirko najenergičnije odbio i čak je priprijetio da će sve iznijeti pred “narodni sud”. Ova je posljednja prijetnja, navodno, sve toliko uplašila da nijesu prihvatili savjet njemačkog poslanika Ekarta - da sazovu Skupštinu i promijene član 19. Ustava - samo kako bi uskratili Mirku i njegovoj djeci pravo na presto. Mirko nije mogao da potpiše abdikaciju iz tri razloga: 1) Jer imam nepobitnijeg fakata da bi se tražila docnije abdikacija moih sinova - (ako bih ja abdicirao), jer austrijanskim služiteljima bi bilo presque la meme chose (gotovo istovjetno) da vladam ja, ili da vladaju moja djeca pod mojim uplivom; 2) Nijesam htio abdicirati jer mi Ustav (paragraf 19) i Statut familijarni garantuju moje pravo i pravo moje djece i 3) Nijesam htio abdicirati, jer moja čast i gordost mi nijesu dozvolili de me laisser chasser par des servitiurs d Autriche (Da dozvolim da me otjeraju austrijske sluge). Uz to su i razlozi za abdikaciju koje je Kralj naveo i koji su Mirku saopšteni preko ađutanta bili do te mjere smiješni da se nije samo Mirko već i ađutant koji mu ih je predavao grohotom smijao. Glavni je razlog to što je on - Mirko - imao u Nici vezu sa nekom Italijankom. Ali, eto, njegova žena Natalija mu je to oprostila. A zbog onoga što se poslije, kada su ga “austrijske sluge” posvađale sa ženom loše izrazio o svojoj sestri Jeleni i o italijanskom kralju, ta za to su dobili “satisfakciju” na taj način što ga je Kralj - njegov otac - poslao na nekoliko mjeseci u Kruševac. “Memorandum” je napisan u formi ličnog obraćanja meni, pri tome se “Dragi Generale” ponavlja po nekoliko puta na svakoj stranici.

Zapanjili su me glupost i odsustvo sadržaja u Mirkovom “memorandumu”

Baš u to vrijeme je Kralj počeo da se oprašta i, prolazeći pored mene, ljubazno se raspitao za zdravlje moje porodice. Danilo je takođe, počeo da se oprašta na najljubazniji način. Zahvalio sam na ljubaznoj priči, a on, opraštajući se, sa molbom u glasu, uzviknu: - Mais donnez done, mon cher general, plus joyeux de vos nouvelles - i nestade. U tom trenutku mi je prišao Mirko. Osvrćući se kao nekakav kriminalni zavjernik, plašeći se da će ga čuti tiho me upita: - Da li ste čuli o mojoj “abdikciji”? - Čuo sam samo ono, Vaše Veličanstvo, što ste mi Vi nekako na brzinu ispričali. - Pa, eto, od mene se ponovo isto traži. Još dok sam boravio u Kruševcu, napisao sam “memorandum” u kome sam iznio cio istorijat, uključujući i to šta se događalo sa mojom ženom. Ovaj “memorandum” je u suštini žalba Caru. Htio sam još onda da Vam ga pošaljem, ali sam se predomislio. Pripremao sam se da ga spalim, ali, srećom, nisam. Ovih dana moj Toma (?) donio mi je knjige iz Kruševca, kao i ovaj “memorandum”. Želim da Vam ga sada uručim. Gdje bismo mogli da se vidimo radi toga? - Gdje god želite, Vaše Veličanstvo. Da li želite sjutra u toku šetnje? - A, ne, nikako! Svuda me prate. To nije moguće. Bolje će biti da Vam ga pošaljem. Molim vas prevedite ga od riječi do riječi, ali za sada ne preduzimajte ništa. Sačekajte da Vas ja obavijestim. A poslije toga, sve prenesite Caru. Samo Vas molim da niko ne sazna o tome, a naročito ne velike knjeginje - moje sestre. -Dajem Vam časnu riječ, Vaše Veličanstvo, da o tome neću ni sa kim razgovarati. - Dobro onda ću vam poslati. Ovih dana, kako mi se čini, treba od mene da zahtijevaju abdikaciju. A Nasljednik je već abdicirao! - Zar? - začudih se. - A kada to? -- Za sada to još nije zvanično. I, dok od mene ne izdejstvuju abdikaciju, neće ni biti zvanično objavljeno. Žele da tada direktno za nasljednika proglase Pera (kraljevića Petra). Oni znaju da je Pero isti takav austrijski špijun kao što je i Danilo. Sva ta austrijska gamad koja sada okružuje moga oca ne želi mene, zato što zna da neću igrati kako oni sviraju. A sa Perom će sve ostati po starom. Slušao sam i postepeno mi je postajalo žao Mirka, ali mi ga nije bilo žao zbog onoga što je pričao, već zbog onog buncanja o svojoj budućoj kraljevskoj vlasti, zbog one slatke vlasti, koju već sada gustira, čak i ne pretpostavljajući mogućnost da su Crnoj Gori, kao nezavisnoj kraljevini, dani već odbrojani. Još Mirko nije ni misao završio, Roux i još neki priđoše da se oproste. Kad, najednom, promijenivši ton, Mirko poče u šali da se predstavlja kao čovjek odan Austriji. Očigledno je on prije toga već razgovarao sa Roux - om na sličnu temu. Odgovarajući na to, Roux se zadovoljno cerekao. I drugi su počeli da se opraštaju. Prišao je Gregović, raspitujući se gdje je Kralj. I ja sam počeo da se opraštam, ponovivši Mirku da čekam njegov “memorandum”. Kada sam već silazio niz stepenice, primijetih da je Gregović počeo da doziva natrag u salon sve francuske mornaričke i artiljerijske oficire. Ali su Delaroš, Roux i još neki oficiri izašli kad i ja. U 10 sati i 5 minuta već sam bio kod kuće.

Utorak, 16. septembra: Oko 5 sati uveče došao je stari Mirkov sluga i saopštio mom lakeju da ima poruku od Njegovog Kraljevskog Visočanstva. Shvatio sam o čemu se radi i primio sam ga u svom kabinetu. Starac je prvo predao priloženo pismo, zatim je raskopčao kaput, raskopčao sako, raskopčao prsluk, raskopčao košulju i, najzad, ispod potkošulje izvukao, umotanu u bijeli papir i zapečaćenu Mirkovim pečatom, debelu svesku u starom povezu od uvoštenog platna. Pošto mi je sve to predao, starac me zamoli da mu dam nešto čime bi mogao, ukoliko ga budu pitali da opravda svoju posjetu meni. Dao sam mu svežanj “Nue Freie Presse” i on je otišao. Čim je od nas otišao potpukovnik Mihajlov, koji je svratio sa porukom od Jankovića da je njihovo Ministarstvo vojno saglasno da mi prebaci novac koji se šalje preko Poslanstva u Sofiji, latio sam se čitanja famoznog “memoranduma” i ... zapanji me glupost, prizemnost i odsustvo sadržaja u izloženom. Mirku je pošlo za rukom da na 48 strana razvuče ono što se moglo sažeti u 10 redova. Suština memoranduma se sastoji u tome da su on i njegova žena već 12 - 14 godina žrtve pritisaka nekakvih “austrijskih sluga”, no ko su te sluge - nigdje, nijednom riječju, ne pominje. Ove “austrijske sluge” izvršavaju zadatak koji su im povjerili Franc Josif i Franc Ferdinand, obrlatili su koga treba i sada nastoje da privole i Mirka da zavoli Austriju i omrzne Rusiju; pri tome su mu, navodno, obećali čak i srpsku krunu (!?!!). Ali njega nije moglo skrenuti sa pravoga puta čak ni “srpska kruna”, koju je trebalo da dobije iz ruku Austrije, te je ostao vjeran Rusiji, isto kao i njegov otac, koji se nikada, ni za trenutak, nije ni na milimetar približio Ausriji i, ukoliko bilo kada i bilo šta čini u njenu korist, onda je to isključivo stoga što su ga “austrijske sluge hipnotisale i opčinile”. Tako se, eto, Mirko, u ime vjernosti iljubavi prema Rusiji, odrekao svih zemaljskih blaga i stoga su ga “austrijske sluge” omrzle. Oni se boje da će ih Mirko, kada postane kralj, surovo progoniti i zato “hipnotišu i opčinju” Kralja kako bi on od Mirka zahtijevao da se odrekne prava da bude nasljednik.
Njemu se 15.aprila u Kruševcu sa ovim zahtjevom tajno obratila kraljeva delegacija, ali je to Mirko najenergičnije odbio i čak je priprijetio da će sve iznijeti pred “narodni sud”. Ova je posljednja prijetnja, navodno, sve toliko uplašila da nijesu prihvatili savjet njemačkog poslanika Ekarta - da sazovu Skupštinu i promijene član 19. Ustava - samo kako bi uskratili Mirku i njegovoj djeci pravo na presto. Mirko nije mogao da potpiše abdikaciju iz tri razloga: 1) Jer imam nepobitnijeg fakata da bi se tražila docnije abdikacija moih sinova - (ako bih ja abdicirao), jer austrijanskim služiteljima bi bilo presque la meme chose (gotovo istovjetno) da vladam ja, ili da vladaju moja djeca pod mojim uplivom; 2) Nijesam htio abdicirati jer mi Ustav (paragraf 19) i Statut familijarni garantuju moje pravo i pravo moje djece i 3) Nijesam htio abdicirati, jer moja čast i gordost mi nijesu dozvolili de me laisser chasser par des servitiurs d Autriche (Da dozvolim da me otjeraju austrijske sluge). Uz to su i razlozi za abdikaciju koje je Kralj naveo i koji su Mirku saopšteni preko ađutanta bili do te mjere smiješni da se nije samo Mirko već i ađutant koji mu ih je predavao grohotom smijao. Glavni je razlog to što je on - Mirko - imao u Nici vezu sa nekom Italijankom. Ali, eto, njegova žena Natalija mu je to oprostila. A zbog onoga što se poslije, kada su ga “austrijske sluge” posvađale sa ženom loše izrazio o svojoj sestri Jeleni i o italijanskom kralju, ta za to su dobili “satisfakciju” na taj način što ga je Kralj - njegov otac - poslao na nekoliko mjeseci u Kruševac. “Memorandum” je napisan u formi ličnog obraćanja meni, pri tome se “Dragi Generale” ponavlja po nekoliko puta na svakoj stranici.

Najvažnije je to što cio ovaj memorandum strašno zaudara na provokaciju

Završava se sljedećim “P.S.”-om, upisanim 23.aprila: “Baš u ovome času primio sam poruku od Mitra i Jovana Plamenca i od Živka Dragovića i od drugijeh, da je već mnogijema poznato na Cetinju da mi je tražena abdikacija i da je to učinilo strašan upečatak i to da su svi izgleda da se neće za sada ništa dalje raditi na uštrb moj i moje djece, pa Vas za to molim da ne biste predočavali ovu moju žalbu Njegovom Veličanstvu Caru, jer ako je istina to, što mi poručuju Mitar i drugi, zbilja ne bi imalo smisla da Njegovom Veličanstvu dosađujem”. Prosto je odvratno čak i kopirati ovu gadost! I na ove je bljuvotine protraćeno čitavih 48 strana! Razumije se, ne namjeravam da ove besmislice prevodim na ruski jezik i šaljem ih Caru. A najvažnije je to što cio ovaj memorandum strašno zaudara na provokaciju i intrigu. Zapravo, zašto su veći dio memoranduma i veći dio priloženog pisma, u stvari panegirici iskrenoj i samopožrtvovanoj Gospodarevoj rusofilskoj politici?! Kada se ti panegirici uporede sa onim što mi je, koliko još juče, na uvo o sebi šaputao Danilo, može se, zapravo, povjerovati da je čitav ovaj “memorandum” “porodično” napisan i da mu je osnovni cilj da Kralja opravda pred Rusijom, jer se Austrijancima nazire kraj! Odmah poslije 9 uveče dođe perjanik da me pozove kod Kralja. Odmah sam krenuo i zatekao sam Njegovo Veličanstvo u “ađutantskoj sobi”, okruženog čitavim jatom njegovih “orlova”. Gospodar je bio isto onako smrknut (bukvalno crn u licu kao i juče. Kad me je posadio naspram sebe, upita me umornim glasom: - Ima li nešto novo? - Kod mene, Vaše Veličanstvo, nema ničega novog - odgovorih. - A šta kažete za Francuze? - O njima mi, Vaše Veličanstvo, ništa nije poznato - odgovorih, pošto mi odista nije bilo jasno šta Gospodar ovim pitanjem želi da dozna. - A, vi još ne znate? Francuzi su definitivno razbili desno njemačko krilo. Petre! - obrati se Kralj ministru inostranih djela Plamencu - ispričaj generalu o čemu se radi. Plamenac je potvrdio samo ono što je Kralj već saopštio i više detalja nije bio u stanju da da, jer mu “telegram nije pri ruci, a u njemu je navedeno mnogo imena”.
- A kako kod Vas stoje stvari? - obrati mi se Kralj. Prenio sam mu sadržaj telegrama koji sam danas dobio. Kralj je poželio da to vidi na velikoj karti i poslao je da pozovu Kseniju, kako bi čula moja objašnjenja. Ksenija je odmah došla, a za njom i Mirko i, najzad, Petar. Nisam ulazio u detalje, jer se Kralj, prije svega, interesovao da li postoji opasnost za rusku vojsku u tome što se Njemci koncentrišu na Šlezijskom frontu.
Odgovorio sam da tamo postoji opasnost za Njemce, jer kroz Šleziju vodi za nas najpogodniji put prema Berlinu, a da za našu vojsku ne postoji nikakva opasnost. Sve je to Kralj, saslušao krajnje apatično. Usred mog izlaganja ušao je Pešić, držeći telegram u ruci, i stao je po strani, ali ga je Kralj ubrzo pozvao i zamolio da pročita telegram. Ispostavilo se da su Srbi nakon jučerašnje uporne borbe zauzeli Vlasenicu i da nastavljaju da napreduju prema pozadini austrijskih jedinica na Drini. Kralj je odmah povikao: “Bravo! Bravo!” i počeo da tapše, ali mi se njegova trenutna živahnost učinila potpuno neiskrenom. Čak naprotiv. Pa ipak, Kralj je odmah poslao Kseniju da tu novost saopšti majci. Ksenija se vratila i rekla Pešiću da je “Kraljica vrlo radosno primila ovu vijest i čestita”. Nakon toga su se Kralj i Ksenija zadržali još nekih pet minuta pričajući sa mnom na nevažne vojničke teme. Najzad su otišli i taman i ja htjedoh da pođem, ali me Mirko zadrža najprije u “ađutantskoj sobi”, a zatim i u Kraljevom kabinetu, raspitujući se o svom “memorandumu”. Odgovorio sam mu da je “memorandum” ostavio na mene nezadovoljavajući utisak. - Zašto to? - upita Mirko i krajevi usana mu nezadovoljno zadrhtaše. - Prije svega, zato što je preopširan, a zatim, što ne sadrži ni najmanje indicije o imenima i činjenicama, a samim tim je njegov karakter nezadovoljavajući. - Da li to znači da je trebalo da u njega unesem fotografije pisama? - nekako ironično upita Mirko. - Barem tekst tih pisama - odgovorih.
- Ili je trebalo reći da pod “austrijskim slugama” podrazumijevam Danila, Kseniju i Pera. Na to ništa nisam odgovorio. - Ako mi ne povjeruju na riječ, mogu da priložim dokumente! - Oni će u svakom slučaju biti neophodni pošto Vaše Veličanstvo iznosi tako teške optužbe na račun svoje braće i sestre. - Pa, dobro, možete mi vratiti “memorandum”. Ništa nisam odgovorio. Mirko je naredio da nas posluže kafom. Kada su je donijeli, odbio sam kafu i poslužio sam se samo vodom. Za to vrijeme se Mirko raspričao o tome kako ga ovdje kinje, tako da, ne samo da ne može da otputuje u Petrograd da se lično požali Caru već ni da se ovdje viđa sa Rusima. Čak i kada autom ode do sela Bajica (tri vrste udaljenog od Cetinja), nakog šetnje ispituju šofera sa kim se Mirko sretao i razgovarao. Što se oca tiče, ponovo je četvrt sata cvilio o tome kakav je to rusofil i kako ga ni na koji način neće natjerati da se odrekne Rusije. Kako se Mirko izrazio: “Ako ga kroz vrata izbacite, kroz prozor će se vratiti. “Zatim je Mirko nastavio kako za Rusiju postoji samo jedna nada, a to je - Mirko (!!??..), jer je u čitavoj porodici Petrovića - Njegoša jedino on odan Rusiji, a u porodici Karađorđevića jedino “nešto vrijedi” kraljević Aleksandar, ali se ni on, jadnik, ne može mjeriti sa Mirkom.
U sebi sam se grohotom smijao nad glupošću i hvalisanjem svog sabesjednika. - A da li biste za Cara mogli napraviti kratak izvod iz mog memoranduma? - upita me najednom Mirko. - Za slučaj da budem primoran da pribjegnem zaštiti Njegovog Veličanstva. - Mislim - odgovorih neodređeno - da bi u tom slučaju najbolje bilo da Njegovom Veličanstvu pošaljete pismo.
- Ali, ja loše pišem francuski. Na to nisam odgovorio. - Pa, onda, zadržite za sada memorandum kod sebe. Poslaću po njega - završi Mirko, te ja u pola 11 krenuh kući. Usput sam razmišljao nije li me danas namjerno pozvao Gospodar i, čak me ostavio nasamo sa Mirkom, kako bi što prije saznao kakav je utisak na mene ostavio Mirkov “memorandum”?
Srijeda, 17. septembra: Kralj je i dalje mračno - crn. To mi je rekao Janković, koji je danas bio kod njega. Ta “crna melanholija” budi radoznalost i kod Srba. Svi su primijetili da, priređujući večeru u čast Francuza, nije održao zdravicu i da čak ni sa kim od njih nije razgovarao. Da li je moguće da je uzrok njegove “melanholije” to što francuski topovi ništa ne vrijede? I kada je tu činjenicu shvatio? Očigledno, ne prije nedjelje popodne, kada su pozivnice za večeru već bile razaslate. Moguće je da sam i ja za to kriv: ujutro na dan svečane večere, sreo sam Rista Popovića i Gavrilovića i, kada je razgovor skrenuo na planirani napad na Kotor, otvoreno sam rekao da Francuzi nisu poslali topove, već “pravi skandal” koji koristi granate sa dimnim barutom. I tom prilikom sam, uzgred, izrazio želju: “Daj Bože, da naše june nabode vuka na rogove”, što je Gavrilovića natjeralo da se grohotom nasmije, a Rista Popovića da se zamisli. Čak me je zamolio da ponovim našu poslovicu. Da nije on to stigao prije večere da ispriča Kralju?

Zaista, i ja sam primijetio da princeza Ksenija posebno gleda na Petra Plamenca

Danas oko pet sati ponovo je došao stari Mirkov sluga i, pošto sam ga primio u kabinetu, reče mi: - Pošto Vam više nisu potrebni oni papiri koje sam vam juče donio, knjaz Mirko me je poslao da ih uzmem. Istovremeno mi je naredio da vam prenesem da će pismo onom gospodinu pripremiti otprilike kroz nedjelju dana. Veoma sam se obradovao i odmah sam starcu uručio već unaprijed uvijenu u bijeli papir Mirkovu svesku. Starac je ponovo redom raskopčavao svu svoju odjeću i strpao “memorandum” ispod najdonje i, pošto se učtivo oprostio, ode.
Ali, Mirkovo pismo je, ipak, ostalo kod mene. Janković me je obavijestio da je, radi obezbjeđivanja pobjede kod Vlasenice, kao i radi dejstava u pozadini austrijske vojske kod Zvornika, Vasojevićku brigadu poslao da se pridruži srpskoj “Užičkoj vojsci”. Popodne sam telegrafisao u Ogenkvar: “7039. - Srpsko Ministarstvo vojno saglasno je da mi dostavi iz Niša sa jednom od svojih novčanih pošiljki, koje ovamo stižu svakih 10 dana, novac koji mi Ogenkvar šalje. U vezi sa transferom novca iz Sofije u Niš, kao i njegovo uručenje srpskom Ministarstvu vojske i dalje upućivanje meni, naše ovdašnje Poslanstvo je kontaktiralo poslanstva u Bugarskoj i u Srbiji, ali odgovor za sada nije dobilo”.
Četvrtak, 18. septembra: Ujutro sam otišao u Ministarstvo unutrašnjih djela po “novosti”, ali ih nije bilo. Kod Ramadanovića sam zatekao Gavrilovića, a zatim je navratio i Delaroš, koji je donio hrpu neinteresantnih telegrafskih vijesti. - On je polulud - rekoh Gavriloviću za Delaroša kada smo napuštali Ministarstvo. - Zašto samo “polu”? - upita Gavrilović i zatim odmah dodade: - Ne “polu”, već “potpuno”.
Grijući se na toplom jesenjem suncu, krenuli smo prema Srpskom poslanstvu, i ja odlučih da iskoristim priliku i da od Gavrilovića doznam šta je zapravo Mirko htio reći preksinoć, govoreći o Petru Plamencu (ministru inostranih djela) kao o “pravom pravcatom austrofilu”, dodajući: - Ako ne vjerujete, pitajte Gavrilovića. Gavrilović mi je saopštio da on nema apsolutno nikakav dokaz da je Petar Plamenac “perfidni austrofil”, ali pretpostavlja da se Mirko pozvao na njega zato što je njemu odista poznato ponešto o odnosima Plamenca prema Kseniji, koju Mirko, isto kao i Naslj-ednika, smatra “austrijskim pristalicom”. Međutim, radi se o tome da je Ksenija ludo zaljubljena u Petra Plamenca i da često po 3 - 4 sata zaredom nasamo sa njim “šifruje i dešifruje” depeše. (Ja sam, zaista, još 27.jula, kada sam sa Kraljem išao na Lovćen, primijetio da Ksenija posebno gleda na Petra Plamenca; kada se nakon krivine na drumu naš auto približio mjestu gdje su sjedjeli ona i Kralj, ona nije skidala pogled sa Plamenca. Kada se Nasljednik vratio, neko mu je to došapnuo - kako je i on sam u vrlo intimnim odnosima sa Ksenijom, a uz to je i veoma ljubomoran, nekoliko dana nije Plamencu ni ruku pružao. Ksenija je ipak nekako pomirila brata sa Plamencem. Prema tome, moguće je da je Mirko, primijetivši tajne pregovore ovo troje, zaključio da je Plamenac - “perfidni austrofil”). Rekao sam Gavriloviću da sam jedno dva puta vidio kako Ksenija Petru Plamencu ili trpa u džep ili mu stavlja u ruku karamele uvijene u papir. - I ja sam to nekoliko puta vidio - potvrdi Gavrilović smijući se. - A da li znate šta na njihovom jeziku znači to što ona njemu daje bombone? - Ne znam. - To znači: “ljubim te”.
Nastavili smo razgovor o “svetoj porodici”, kako ovdje podsmješljivo nazivaju kraljevsku porodicu, te je Gavrilović dodao da već mnogi znaju za vezu Ksenije i Plamenca, a pri tome neprijatelji Plamenca zadovoljno trljaju ruke, očekujući da će mu to od strane Nasljednika donijeti velike neprijatnosti, jer je ovaj veoma osvetoljubiv i sigurno je da će Plamencu prirediti nešto poput onoga što je 1909. godine (u aprilu) priredio Lazaru Mijuškoviću (sadašnjem crnogorskom poslaniku u Srbiji), sa kojim je Ksenija, takođe, bila u intimnim odnosima. (Meni lično je još iz tog vremena poznato da je bila zaplijenjena prepiska Ksenije sa Mijuškovićem, pri čemu je, u ulozi “postillons dČamour”, bio uhvaćen Kraljev sobar - Ilija Bjeloš - i još jedan lakej, i da su obojica čitavu godinu bila protjerana sa Dvora. U to vrijeme mi je Ilija dolazio s molbom da ga kao kavaza zaposlim kod nas u Poslanstvu. Tada je Mijušković sa čitavom porodicom bio protjeran na godinu u Nikšić.) Gavrilović, koji je u izuzetno bliskim odnosima sa velikim brojem ovdašnjih starosjedilaca, ispričao mi je još jednu veoma interesantnu stvar, moleći me da je sačuvam u najvećoj mogućoj tajnosti i garantujući za njenu istinitost, ma kako da se nevjerovatnom čini. Radi se o tome da je od boljke ljubavnog nestašluka, koja je svojstvena “svetoj porodici”, nešto prije svoje udaje bolovala i sadašnja italijanska kraljica Jelena. Ona se zaljubila u kapelmajstora Vimera i sa mansarde Dvora mu je u njegovu mansardu slala vazdušne poljupce, a osim toga, napisala mu je i nekoliko pisama. Kada je to bilo otkriveno, Kralj, Kraljica i Nasljednik su priredili Jeleni užasnu scenu, a Danilo se prihvatio posla da Vimeru oduzme Jelenina pisma. Kako bi to postigao, iskoristio je to što je njegov (Nasljednikov) prijatelj Lazar Mijušković bio u vezi sa m-me Vimer. Kako bi to omogućio Mijuškoviću da izvrši pretres u Vimerovoj kući, Nasljednik je kod sebe pribavio večernju sjedjeljku na kojoj je bio i Vimer sa orkestrom, a Mijušković se uputio kod m-me Vimer i ne zna se da li je uz njenu pomoć ili samostalno, pretresao sve ćoškove i sve fotelje, sve dok traganje nije urodilo plodom. Trebalo je da se sjedjeljka završi u ponoć, a u pet do 12 Mijušković je trijumfalno uručio Nasljedniku Jelenina pisma. (Drugi slučaj, koji se tiče odnosa starog Gospodara prema sopstvenoj kćerki Jeleni nekoliko dana prije njene svadbe - potvrdio mi je svjedok ađutant, osoba kojoj se može vjerovati. - A to je, da je Kralj jednom ustao usred noći i, pošto je popio nekoliko čašica rakije, koju on zove “Bjeloška vodica” i koju preko dana, javno, nikada ne pije, upao je u Jeleninu spavaću sobu, odakle je, nakon dugotrajne borbe i strašne buke izašao izgrebanog lica. A Jelena je rano ujutro pobjegla od kuće i priča se da su je tek predveče pronašli na Đinovom brdu. A evo još slučajeva: sa m-me Štejn, sa Dobnej, sa Mirkovom ženom Natalijom...). Dok smo razgovarali, prišao nam je Lujo Vojnović i rekao da su u Skadru izbili krvavi sukobi između muslimana i katolika. Juče se tokom cijelog dana pucalo na ulicama, a konzuli ništa ne mogu da urade, jer ne raspolažu vojnom silom. Ova vijest je potvrđena i u popodnevnim izdanjima novina.
Petak, 19. septembra: Već nekoliko dana se u gradu otvoreno govori o tome da će napad na Kotor otpočeti 24. septembra. I to je sasvim moguće, jer je 25. Gospodarov rođendan, te, vjerovatno, on i njegovi savjetodavci naivno računaju da će u toku jednog dana dobiti od Austrijanaca Kotor na poklon. Oko 5 sati popodne donijeli su mi telegram u kome stoji da se njemačka armija pod naletom naših jedinica povlači na cijelom istočnopruskom frontu. Nisam stigao još čestito ni da proučim telegram, kad stiže perjanik i pozva me da dođem kod Kralja. Za svaki slučaj, strpah telegram u džep.

Ovdje i sada funkcioniše austrijska špijunska mreža uspostavljena još prije rata

Subota, 20.septembra: Tek što sam se pripremio da kopiram ovaj telegram za Poslanstvo i za novine, dođe perjanik da me pozove kod Kralja. Odmah sam pošao i ponovo sam zatekao Kralja i Nasljednika u “ađutantskoj sobi”. Samo što je ovog puta čitavo jato njegovih “slavnih orlova” bilo prisutno, a odmah za mnom došla je i Ksenija, koja je dala nekakvu bilješku ocu i bratu da je pročitaju, nakon čega su obojica zamišljeno klimali glavom, a zatim je (bez bombone) predala Petru Plamencu.
Kralj poče pitanjem: “Šta ima novo?” Odgovorih da su Njemci dobili pojačanje i da se ponovo vode teške borbe. Zatim sam pred Kraljem otvorio svoju detaljnu mapu i pokazao mu kako smo natjerali Njemce da hitno povuku svoje desno krilo. - Znači, vi ne strahujete za ishod bitke? - upita Kralj. - Ni najmanje, Vaše Veličanstvo - odgovorih potpuno ubijeđen u ono što govorim. - A tamo na jugu? - I tamo nema nikakve opasnosti, Vaše Veličanstvo. - Ta tamo se i Njemci koncentrišu, kao i cijela austrijska vojska - primijeti Kralj. - E, pa austrijske vojske tamo nema, Vaše Veličanstvo. Tamo postoje pojedini vojnici i oficiri opremljeni i naoružani, ali vojska tamo ne postoji. U svakom slučaju, takva se “vojska” ne može uzeti “za ozbiljno”.
Nasljednik se poče diviti. - Kako ste vi, Rusi, sjajno potukli Austrijance! - Znači, vi ni za južni front ne strahujete? - Ni najmanje, Vaše Veličanstvo - odgovorih. Potpuno sam ubijeđen u naš uspjeh na cijelom frontu. - Pa daj Bože! - uskliknu Kralj - kao da sam Bog zna kakvu neostvarivu nadu izložio. Kralj je počeo da ustaje. - Dakle, evo šta vas molim - reče on. - Ukoliko dobijete nekakav telegram onog trenutka kada na nogu navlačite čarapu, a druga vam je još bosa, ne navlačeći drugu čarapu, pohitajte odmah kod mene i saopštite mi sadržaj telegrama. Sve je postalo jasno. U šali sam obećao da ću, ukoliko to bude mog-uće, da ispunim želju Njegovog Veličanstva. Nakon toga je Gospodar uhvatio pod ruku Kseniju i sa njom napustio “ađutantsku sobu”, a Nasljednik je uhvatio mene pod ruku i, nastavivši da se divi ruskim uspjesima, izgurao me je kroz vrata, i na najsrdačniji mogući način, oprostio se od mene.
U toku razgovora sa Kraljem došao je Pešić, i po Jankovićevom nalogu, saopštio da će danas u 3 sata, popodne na Belvederu biti izvršene probe gađanja, iz turskih topova 8,7 cm, sa italijanskim granatama. To me je natjeralo da svratim kod Jankovića, od koga sam doznao da se pomenute probe izvode zato što turski topovi do sada nijesu korišćeni zbog nedostatka granata, dok bi se, međutim, zahvaljujući italijanskim granatama, moglo imati dvije baterije više. Probe izvedene na rastojanju od 400 metara dale su odlične rezultate, a za danas se predviđa gađanje na mnogo većem rastojanju. Što se tiče operacija srpske vojske, Janković nema nikakvih novosti. Izgleda da se tamo došlo do mrtve tačke: ni Srbi ni Austrijanci ne mogu da krenu naprijed. Jankoviću čak nije poznato šta rade srpske jedinice koje su pobijedile kod Vlasenice. Što se, pak, tiče Crnogoraca, koji su dosada bili podijeljeni u tri grupe (ne računajući brigadu koja je bila izdvojena kao pomoć Užičkoj vojsci): Janko Vukotić je na sjeveroistoku od Prače, Mitar Martinović je sa 8 bataljona (+1 u Foči) na jugoistoku od Prače a Andrija Raičević je sa 3 bataljona Spuške brigade pred Kalinovikom, srpska Vrhovna komanda je naredila Janku i Mitru da krenu naprijed do Romanije i do visova južno od nje, dok su Raičevića Austrijanci dva puta napali, pri čemu su juče imali 130 ubijenih i ranjenih, dok su Crnogorci izgubili 17 ljudi, a 12 je ranjeno, i odbacili su ih maltene do same Foče. Da bi odbio ovaj napad, Janković je naredio Mitru da napadne Austrijance s boka. Janković je sa dubokim ogorčenjem ispričao kako je Kralj “teatralno” primio izvještaj koji mu je Janković lično podnio o 17 ubijenih Crnogoraca. Pokrio je lice rukama, zatvorio oči i glasno izgovorio: - Oh! Jankovića je to naljutilo, te je počeo da prebacuje: - Šta to treba da znači, Vaše Veličanstvo? Da li Vas je to tako potresao gubitak 17 ljudi? Pa zar su oni poslati onamo da sjede skrštenih ruku i da odstupaju pred Austrijancima bez gubitaka? Šta predstavlja tih 17 ljudi? Pogledajte, ta mi smo od početka rata već izgubili oko 50.000 ljudi. - Ali vi ste nešto drugo. Vas je mnogo, vi imate 400 hiljada. - Mi smo u vrijeme turskog i bugarskog rata imali 400.000 ali ih više nemamo. - Moji su vojnici ginuli i kod Skadra. - I naši su ginuli kod Skadra. Što nas je samo koštala jedna Brdica. Jankovića je ova komedija toliko naljutila da danas čak nije ni otišao kod Kralja, već je poslao Pešića. Prema Jankovićevim riječima, na Crnogorce su napadali i iz pravca Gackog, ali su austrijski napadi odbijeni. Na moje pitanje kada će biti izvršen napad na Kotor, Janković je odgovorio da Kralj, očekuje dolazak francuskog viceadmirala, kako bi sa njim i sa Jankovićem definitivno razradio plan napada. Ali, on namjerava da mu sao-pšti da, ukoliko Francuzi ne namjeravaju da iskrcaju 2 - 3 hiljade ljudi, bolje je ne preduzimati ništa ozbiljno. Uz to, najzad, i Janković smatra da je čitava ta operacija protiv Kotora savršeno nepotrebna, te je, navodno, čak i rekao Kralju da put u Kotor vodi preko Sarajeva. Sa tim sam se u potpunosti složio i dodao sam još da, po mom mišljenju, čak uspješno zauzimanje Kotora od strane Crnogoraca, ne samo da ne bi poboljšalo njihov položaj već bi ga pogoršalo, jer su ti položaji dolje mnogo nepovoljniji od onih na Lovćenu, što bi Austrijanci mogli koristiti iz pravca Krivošija.
Nedjelja, 21. septembra: Pošto do 10 sati ujutro nijesam dobio nikakav izvještaj iz Ogenkvara o toku naših operacija u istočnopruskom sektoru, svratio sam poslije liturgije kod Milana Pavlovića, kako bih doznao da li je on dobio neke novosti sa našeg ratišta. Milan Pavlović nije mogao reći ništa što bi me moglo interesovati, ali me je, unaprijed se uplašivši da mogu pomisliti da je Minhauzen, obavijestio o izvještaju dobijenom od srpskog Presbiroa da su Francuzi, pošto su potukli desno krilo njemačke armije, zarobili 30.000 vojnika.
Iskreno sam izrazio želju: “Daj Bože!” Zatim me je Pavlović obavijestio da se jutros francuski viceadmiral Le Bon ili De Bon iskrcao u Baru i da je sve vrijeme iskrcavanja pratio austrijski avion. Moju je pažnju, u toku ovog rata, već odavno privukla činjenica da, čim bi se na crnogorskoj teritoriji događalo nešto značajno, upereno protiv Austrijanaca, kao što je pregrupisavanje vojske ili nešto drugo što ima veze sa operacijama protiv Austrijanaca, kao što je danas bio slučaj, na mjestu tog događaja ili na nekoj drugoj slaboj tački, dolazi ili do napada Austrijanaca ili, ako je napad nemoguć, do osmatranja iz aviona! Tako je bilo i u vrijeme kada je Janković prvi put htio da pošalje 8 Martinovićevih bataljona u Sandžak, tako je bilo i u vrijeme prispijeća francuskih radio-stanica; to se isto dogodilo i u vrijeme kada je Roux očekivao prispijeće francuskih topova u Bar, to se isto dogodilo i kada su ovi topovi transportovani na Lovćen i na Krstac, najzad, to se isto dogodilo i danas u trenutku kada je stigao francuski viceadmiral. Ovu, u svakom slučaju, čudnu pojavu mogu objasniti jedino time da ovdje i sada funkcioniše austrijska špijunska mreža, uspostavljena još u vrijeme prije rata. Ta nije uzalud Kralj, okružen austrijskim državljanima, koje je još prije rata izdržavalo Austrijsko poslanstvo.


(Kraj)



--------------------------------------------------------------------------------
Potapov i u knjižari


Dvotomno izdanje Istorijskog instituta posvećeno Potapovu i njegovoj misiji u Crnoj Gori (prvi tom sadrži izvještaje, a drugi dnevničke zapise), nastalo u saradnji sa značajnim ruskim institucijama, može se kupiti u podgoričkoj knjižari “Prometej” na Trgu Božane Vučinić, kao i kod izdavača Istorijskog instituta Crne Gore