Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

      

 

Dragoljub ŽIVOJINOVIĆ:
KRALj NIKOLA I TERITORIJALNO ŠIRENJE
CRNE GORE 1914 – 1920. GODINE

 

Autor ovog članka (koji prenosimo iz časopisa Istorijski zapisi br 3-4 za 1988. godinu) dokazuje da je kralj Nikola planirao da širenjem Crne Gore poveća svoj ugled i svoje porodice, odnosno dinastije Petrović, ali i da ukloni, ili umanji, ugled Obrenovića i Karađorđevića, te da je taj motiv, sve do 1914. godine, bio jedan od najvažnijih u procesu uobličavanja njegove politike

 

Teritorijalnim širenjem do liderstva u srpstvu



U toku svoga dugog političkog djelovanja kralj Nikola Prvi Petrović - Njegoš (1860-1921) obavljao je mnoge poslove i pregovore, davao i odbacivao prijedloge ili ponuđena rješenja, prihvatao kompromise. To je bilo prirodno za čovjeka koji je vršenje vladarskih dužnosti shvatao na autokratski način, koji nije imao tijelo koje mu je moglo nametnuti svoju volju i gledišta, niti saradnike kojima bi mogao da povjeri delikatne poslove.

GLAVNI “IGRAČ” ZA SRPSTVO

Za čovjeka koji je namjeravao da igra značajnu ulogu u srpstvu, pa čak i da predvodi njegovo ujedinjenje, ekonomsko, političko i vojničko jačanje Crne Gore bilo je od najvećeg značaja. Knjaz Nikola je, u prvom dijelu svoje vladavine, vjerovao da će time obezbijediti sebi u Crnoj Gori snagu i uticaj u političkim odlučivanjima. Kao prvi korak, vjerovao je da povremeno širenje Crne Gore na okolne teritorije može da poveća njegov ugled, kao i ugled njegove porodice, pa tako ukloni ili umanji ugled drugih pretendenata (Obrenovići, Karađorđevići). Otuda njegovo neprestano uplitanje u okolne zemlje (Hercegovina, Albanija, Kosovo i Metohija, primorje), a u nekim slučajevima i nepromišljeni poduhvati, koji su se, zbog otpora velikih sila, završavali povlačenjem, sumnjičenjima i diplomatskim i političkim porazima.
Može se tvrditi da je do 1914. godine taj motiv bio jedan od najvažnijih u procesu uobličavanja njegove politike.
Izbijanje svjetskog rata, kao i njegov potonji tok, uvjerili su kralja Nikolu, kao i nekolicinu njegovih najbližih saradnika, da je takva politika bila nerealna, iako nijesu odustajali od politike teritorijalnih proširenja. Uostalom, sve ostale zemlje, učesnice rata, velike sile ili male države, uključujući i balkanske, isticale su neophodnost promjene postojećih granica, ističući kao razlog potrebu primjene etničkih i strategijskih načela.
Kralj Nikola je koristio različite razloge (ekonomske, strategijske, političke, lojalnost savezničkoj stvari), kao opravdanje za svoje zahtjeve. Štoviše, kao vrhovni komandant crnogorske vojske često je uticao na donošenje takvih planova operacija crnogorske vojske koji su u mnogo čemu bili odraz njegovih teritorijalnih težnji – operacije u Boki Kotorskoj, Dalmaciji, Hercegovini, Bosni, Sjevernoj Albaniji i Skadru.
Teritorijalno širenje Crne Gore, po uvjerenju kralja Nikole, moglo je da dovede do njenog izvlačenja iz zagrljaja i zaokruženja, u kome se našla ušavši u rat, kao i oslobodi bliske političke i vojničke saradnje sa Srbijom.

OSNOVNA PRIJETNJA JE ONA IZ SRBIJE

Kralj Nikola je brzo shvatio da je najteža prijetnja po budućnost Crne Gore i njegove porodice dolazila od Srbije i njene dinastije; bio je svjestan raspoloženja naroda u Crnoj Gori, slabosti svoje države i vojske, kao i sumnjičenja Saveznika. To ga je navelo da brzo djeluje, brani svoju državu time što je isticao njene teritorijalne pretenzije. Pri tome je nastojao da to radi posredstvom drugih velikih sila – Italije i Rusije.
Prvi korak kralj Nikola je učinio prema Rusiji. Početkom decembra 1914. godine ruski poslanik na Cetinju, Aleksandar Gris, javljao je da se među kraljevim bliskim saradnicima govori da Crna Gora mora ostati nezavisna država, koja će na kraju rata biti teritorijalno proširena. Spominjalo se pripajanje Boke Kotorske i obale, do Dubrovnika. Gris je smatrao da su takve težnje ''fantastične'', tj. neprihvatljive, i da izazivaju nerspoloženje kod naroda.
Kako se pokazalo kasnije, to je bio minimalni program crnogorskog vladara. Njegovi apetiti rasli su i dobili konačni oblik kad je Italija odlučila da pristupi Saveznicima, u proljeće 1915. godine.
Prije nego što je do toga došlo, a čim je saznao za italijansku odluku, kralj Nikola je uputio u Rusiju svog izaslanika generala Mitra Martinovića da privoli ruski dvor i vladu za njegove pretenzije. Martinovićeva misija je imala, formalno, drukčiji cilj – obezbjeđenje urednog snabdijevanja Crne Gore oružjem i hranom. Ipak, politički razlozi imali su prioritet, iako su Martinovićeva nastojanja ostala bezuspješna. Ruska vlada i vojni krugovi odbili su crnogorske zahtjeve, a prijestolonasljenik Danilo se žalio ruskom vojnom atašeu na Cetinju zbog njihove podrške Srbiji.
Prema obavještenjima ruskog poslanika u Srbiji, Trubeckog, i vojnog atašea, Potapova, Martinovićeva misija je imala izuzetnu važnost. Prvi je tvrdio da je Martinovićeva mislija imala za cilj da privoli glavnokomandujućeg ruskih armija velikog kneza Nikolaja Nikolajevića da prilikom zaključenja mira vodi računa o teritorijalnim pretenzijama Crne Gore i da ih odvoji od srpskih. Potapov je tvrdio da Martinović želi da obavijesti velikog kneza o planu koji je, navodno, sastavila italijanska kraljica Jelena, a koji je predviđao jačanje i učvršćivanje Crne Gore, a slabljenje Srbije. To se imalo ostvariti tako što bi krajeve u južnoj Dalmaciji, poslije odlaska italijanskih trupa, zauzela crnogorska vojska i obezbijedilo teritorijalno širenje Crne Gore na račun Srbije. Sergej Sezonov, ministar inostranih djela, obavijestio je cara o tome, upozorivši da bi prihvatanje zahtjeva crnogorskog kralja dovelo da razlaza između Srbije i Crne Gore, i da prijedlog ne bi trebalo prihvatiti. Car je odobrio takav stav Sazanova.

KRALJEVI “TAJNI PREGOVORI”

Pored toga, srpski oficiri koji su se nalazili u Glavnom stanu crnogorske vojske obavijestili su Vrhovnu komandu da je kralj Nikola pripremio proklamaciju narodu Bosne i Hercegovine i Dalmacije, u kojoj ga pozivali da se bori, rame uz rame sa Crnogorcima i Italijanima. To je navelo pukovnika Petra Pešića da zaključi da se kralj Nikola tajno dogovarao s Italijanima, na račun Srbije. Zbog toga je tražio od vojvode Radomira Putnika, načelnika Vrhovne komande, da ga obavijesit u kom pravcu treba uputiti crnogorske trupe u predstojećim operacijama: da li prema Sarajevu, Mostaru, ili Dubrovniku. Pešić je zahtijevao da se kralju Nikoli stavi do znanja da mora sarađivati u skladu sa dogovorenim planom dviju vrhovnh komandi i dovesti ga u situaciju da ''otkrije svoje tajne pregovore''.
Nedjelju dana poslije, general Božidar Janković, načelnik crnogorske Vrhovne komande, govorio je sa kraljem Nikolom o tome. Kralj mu je pročitao dio proklamacije, koja je bila upućena hercegovcima bosancima i Dalmatincima, podstiče ih da ne klonu duhom i poziva da pomognu srpskoj, crnogorskoj i italijanskoj vojsci. U proklamaciji se govorilo o moćnoj Rusiji, kao zaštitnici srpstva i slovenstva, Italiji kao nosiocu načela jednakosti među narodima, čije će se armije boriti rame uz rame sa srpskim, ruskim i crnogorskim vojskama.
Kralj je sebe prikazao kao nosioca slobode, mira i ujedinitelja srpstva. General Janković je tvrdio da je kralj Nikola očekivao sa nestrpljenjem ulazak Italije u rat, uvjeren da će operacije njenih grupa u Dalmaciji i Boki olakšati akcije crnogorskih trupa u Kotoru i Krivošijama, osvajanje Trebinja i Bileća i prodor u Hercegovinu i Dalmaciju. Načelnik crnogorske Vrhovne komande upozorio je da kralj Nikola žuri da se sa svojim trupama što prije pojavi u osvojenim oblastima, da je to činio iz sujete i političkih razloga; čak se raspitivao da li bi mogao uputiti svoje grupe u Bosnu, prema Sarajevu, na šta mu je general Janković odgovorio da to ne bi bilo preporučljivo. Na kraju, general Janković je predložio da se spriječi objavljivanje proklamacije, na čemu je već radio.

NIJE SE OBAZIRAO NA OTPORE

Nema sumnje da kralj Nikola nije propuštao nijednu priliku da ostvari svoje namjere u pogledu pripajanja novih oblasti svojoj državi. Pri tome nije se obzazirao na otpore (Srbija, Rusija), neizvjesnost koju je donosio ulazak Italije u rat, ili odbojnost stanovništva Dalmacije i Dubrovnika prema njegovim oslobodilačkim naporima. S obzirom na otpore koji su dolazili sa svih strana politika kralja Nikole morala je da doživi neuspjeh, stvarajući protiv njega neprijateljstvo i nepovjerenje koje nije ni kasnije uspio da otkloni.
Nema sumnje da je pitanje teritorijalnog proširenja Crne Gore stalno privlačilo pažnju kralja Nikole i da je tokom trajanja rata, pa i kasnije, u tome uživao dosljednu podršku svojih vlada i ministara. U tome ne treba tražiti ništa neobično. Štoviše, takva briga bila je sasvim normalna i prirodna.



Ni italijanska Vlada nije odobravala kraljeve namjere




Kralj Nikola je teritorijalno širenje svoje zemlje povezao sa budućnošću svoje dinastije i opstankom nezavisne Crne Gore. On je polazio od uvjerenja da bi saglasnost Evrope sa teritorijalnim uvećanjem Crne Gore, zapravo, značila izražavanje povjerenja dinastiji Petrović Njegoš. Istovremeno, to je moglo biti zaloga da će narod u Crnoj Gori lakše prihvatiti povratak diskreditovane dinastije.
Kao što je krivo računao na Rusiju, tako je bio i zabludi u pogledu Italije i njene spremnosti da podrži njegove namjere. Već od prvih dana rata, italijanska diplomatija je pokazala odlučno protivljenje crnogorskim namjerama u pogledu sjevjerne Albanije, a Skadra posebno. Kad je kralj Nikola ušao sa trupama u Skadar, juna 1915. godine, Italija je prekinula svaku saradnju sa Crnom Gorom, tražila da se zavede blokada crnogorske obale i prekine slanje svake pomoći Crnoj Gori (finansijska, materijalna).

RAČUNICE VELIKIH SILA

Ni u drugim pravcima italijanska Vlada nije odobravala kraljeve namjere. Već u martu 1915. godine, italijanski ministar inostranih poslova, Sidni Sonino (Sidney Sonnino), obavijestio je ambasadora u Londonu, markiza Guljelma Imperijalija, da Srbiji treba prepustiti Dubrovnik i Medovu, kao i Kotor i Bar, ''ako se ona jednoga dana, što je vjerovatno, ujedini sa Crnom Gorom''. Nekoliko dana poslije, Sonino je dopunio svoj telegram, dodavši da će Srbija dobiti Bosnu, dok će zaleđe, misleći, vjerovatno, na Hercegovinu, pripasti Crnoj Gori i Srbiji, uvjeren da će se dvije države brzo ujediniti.
Poslije ulaska crnogorskih grupa u Skadar, Sonino je zauzeo još odlučniji stav. Upozorio je italijanske ambasadore u savezničkim prijestonicama da je obala od Pelješca do Drima rezervisana, мada nije rekao za koga, i da će se zahtjevi Crne Gore na nju razmotriti tek kad se počne razgovarati o mirovnim odredbama. Do tada nije moglo biti razgovora o njima. Takvo stanovište Sonino je zadržao do kraja rata.
Da bi pokazao namjeru da ne odustane od teritorijalne ekspanzije kralj Nikola je odobrio već davno i pripremani upad u sjevernu Albaniju i zauzeće Skadra. Krajem juna 1915. godine crnogorske trupe, pod komandom đenerala Radomira Vešovića, ušle su, uprkos mnogih upozorenja savezničkih vlada, u Skadar. To je kralju Nikoli, već ionako diskreditovanom i izolovanom, donijelo nove nevolje i teškoće. Na inicijativu italijanske diplomatije, savezničke vlade uručile su Vladi na Cetinju 10. jula notu u kojoj su izrazile neslaganje sa ovim korakom, odbile da priznaju okupaciju i pozdravile odluku crnogorske Vlade da se povinuje rješenju velikih sila nakon završetka rata.
U toku narednih mjeseci širili su se glasovi da je crnogorski korak bio učinjen u dogovoru s Austro - Ugarskom. Iako je kralj Nikola bio spreman da pristane na arbitražu velikih sila, vjerovao je da je to bio način da se pitanje teritorijalnih pretenzija Crne Gore zadrži na dnevnom redu razgovora o budućnosti.

BRIGA I U IZBJEGLIŠTVU

Početkom 1916. godine, pošto su se našli u izbjeglištvu, nakon što su preturili preko glave kapitulaciju i prelazak u Italiju, kralj Nikola i Lazar Mijušković, predsjednik vlade, nastavili su rad na obezbjeđivanju teritorijalnih dobitaka poslije rata. To je bila, zaista, neobična situacija u kojoj je crnogorski suveren, nakon što je raspustio armiju, pristao na potpisivanje kapitulacije i izbjegao iz zemlje, tražio od saveznika da podrže crnogorske teritorijalne zahtjeve. Prizor je bio skoro groteskan. Pokazujući do koje mjere kralj Nikola nije shvatao situaciju u kojoj se našao i koliko je otuđivao od sebe savezničke vlade svojim postupcima.
Prirodno, prvo se obratio ruskoj Vladi, računajući na njenu podršku. To je bila nova greška, pošto ruska diplomatija nije odobravala politiku crnogorskog dvora i sve više je prepuštala drugim velikim silama. Sredinom marta 1916. kralj Nikola je ruskom poslaniku na crnogorskom dvoru izrazio zabrinutost za budućnost Crne Gore. Kao uslove za njen opstanak kao nezavisne države izložio je: a) osiguranje nezavisnosti Crne Gore i b) potrebu njenog teritorijalnog proširenja. Ruski poslanik je odgovorio da se o tome ne može razgovarati u tom trenutku, a da kralj Nikola treba da radi na zbližavanju i saradnji sa Srbijom.
Istoga dana (19. marta) Mijušković je, na izričiti zahtjev kralja Nikole, pripremio memorandum koji je uručio ruskom poslaniku Islavinu. U njemu se do pojedinosti govori o teritorijalnim zahtjevima crnogorskog suverena, koji je kao preduslov očuvanja nezavisnosti i samostalnosti zemlje smatrao da velike sile treba izričito da garantuju teritorijalni i politički integritet Crne Gore.
U pogledu teritorijalnih proširenja, kralj je, kao minimalno, zahtijevao slijedeće: granica bi išla 10 km. južno od ušća Drima u Jadransko more, odatle bi išla vododelnicom lijeve obale Drima do ušća Crnog i Bijelog Drima, gdje bi granica između Srbije i Crne Gore bila ispravljena u korist ove druge, do Prijepolja; odatle Limom i Drinom na sjever, do Rogatice, gdje bi okrenula prema zapadu, tako da Crnoj Gori ostanu Rogatica, Sarajevo i oblasti bliske njima; odatle bi produžila do ispod Livna, potom se spustila do mora, tako da čitav tok i ušće Neretve pripadnu Crnoj Gori. Čitava obala od Neretve do Medovskog zaliva pripadala bi Crnoj Gori.
Zahtjevi kralja Nikole bili su nerealni utoliko što nijedna velika sila, kao ni Srbija, nijesu mogle da ih prihvate. To se, prije svega, odnosilo na Italiju, koja je odbila da raspravlja o obali, kao i crnogorskim teritorijalnim zahtjevima uopšte. Slično je bilo i sa Srbijom i Rusijom. Stoga nije nikakvo čudo što saveznici nijesu odgovorili na crnogorski memorandum, ostavljajući kralja Nikolu i Mijuškovića zabrinute i uplašene. To ih je prisililo da čine nove greške.

RUSI IZNEVJERILI KRALjA NIKOLU

Pošto su ga Rusi odbili, kralj Nikola se obratio Italijanima. Krajem avgusta 1916. godine posjetio je italijanskog ambasadora u Parizu Tomaza Titonija. U toku dugog razgovora saopštio je ambasadoru da namjerava da pođe u posjetu italijanskom kraljevskom paru u dvorcu Rakoniđi. Uvjeravao je Titonija da nije vodio pregovore sa srpskom Vladom, iako se o tome mnogo govorilo i napomenuo da će velikim silama prepustiti da donesu odluku o teritorijalnim tekovinama Crne Gore i Srbije, a pošto dokument o tome bude potpisan odlučno će raditi na njegovom ispunjenju. ''Predao mi je memorandum u kome je iznio svoje aspiracije'' - pisao je Titoni u Rim, dodavši da će ga uputiti kurirom. Memorandum nije pronađen, tako da njegov sadržaj nije poznat, iako se može pretpostaviti da je bio sličan, a možda i identičan sa tekstom koji je predao Islavinu. Na kraju, dugo je uvjeravao Titonija da Italija im razloge da radi na obnovi Crne Gore i tražio da o svemu obavijesti Sonina. Kralj Nikola je spomenuo da je “oslobodio neke srezove i zarobio oružje”.
Kralj je namjeravao da se vrati među svoje u Crnoj Gori, da se bori sa njima i da smatra da Italija treba da pomogne ustanicima. Kralj Nikola je shvatio da jedino Italija, zbog svoje politike prema jugoslovenskom ujedinjenju, može da bude saveznik. Ni tada, kao ni kasnije, nije mogao mnogo računati na italijansku podršku.
Dugo vremena kralj Nikola nije pokretao to pitanje, niti slao memorandume savezničkim poslanicima i ambasadorima. Tek u septembru 1917. godine pripremio je novi, opširniji memorandum za savezničke vlade, u kome je iznio teritorijalne pretenzije Crne Gore. Razlog za oživljavanje kraljeve aktivnosti bio je očigledan: u julu 1917. godine održana je konferencija na Krfu, koja je prihvatila program jugoslovenskog ujedinjenja; prije toga, u proljeće 1917. godine formiran je Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, koji je ubrzo razvio živu djelatnost protiv kralja Nikole i njegove politike. To je bio znak za uzbunu, podsticaj da se proširi krug sila kojima je želio da se obrati.



“Crnogorac voli očinski autoritet stare dinastije”




Kralj Nikola je 27. septembra 1917. godine uručio britanskom otpravniku poslova kod crnogorskog dvora, Džordžu Grahamu, dug memorandum u kome je iznio svoje zahtjeve i očekivanja. Obavijestio je Grahama da je memorandum sastavio sam, bio veoma ponosan na to i tražio da ga dostavi vladi u London. U dugom memorandumu pisanom na francuskom, kralj je iznio istorijat svoje zemlje i srpskog naroda od vremena cara Murata I, njene borbe protiv osvajača i žrtve koje je Crna Gora podnijela; govorio je o visokom osjećanju dužnosti koje ima svaki Crnogorac, njegovoj odanosti napretku i civilizaciji i napomenuo da je Cetinje imalo štampariju prije Rima, a poslije Londona u kojoj su štampane knjige na ćirilici i latinici.

KRALj TRAŽI BLAGONAKLONOST SAVEZNIKA


''Demokrata u duši, Crnogorac voli očinski autoritet stare i slavne dinastije koja još i danas upravlja njegovom sudbinom'', pisao je kralj Nikola. Potom se osvrnuo na ratove u vrijeme Napoleona I, osvajanja njegovih vojski u Boki Kotorskoj, što je dovelo do odvajanja ''vrijednog poljoprivrednika i pomorca koji se ne miri da bude odvojen od Crnogorca''. Podsjetio je da u balkanskim ratovima Crne Gore nije dobila ono što joj je pripadalo – Skadar, iako je u borbama oko njega izgubila oko šest hiljada ljudi. Odgovornost za to pripisao je Austro-Ugarskoj. Potom se osvrnuo na pomoć koju je Crna Gora pružila evropskim državama tokom rata, u kome je aktivno učestvovalo stanovništvo; podsjetio je da saveznici nijesu pružili vojsci i narodu očekivanu pomoć, što je dovelo do velikih žrtava i razaranja, patnji i umiranja.
Sve je to bio uvod u ono što je kralj Nikola namjeravao da traži. Postavio je pitanje da li tolike žrtve ne zaslužuju blagonaklonost i podršku saveznika, prije svega teritorijalne kompenzacije i reparacije. Da bi zaliječila rane, podigla se privredno i obezbijedila budućnost, isticao je kralj Nikola, Crna Gora treba da izvrši ispravke svojih granica. Prema Albaniji tražio je Skadar sa okolinom i Medovu, dragocjene zbog svoje trgovine i snabdijevanja; na sjeveru, tražio je dio Bosne do Romanije, napojen krvlju Crnogoraca u ovom ratu; Hercegovinu sa Mostarom, kraj koji je od davnina vezan za Crnu Goru zajedničkom borbom protiv Turaka; neretva treba da bude sjeverozapadna granica Crne Gore, unutar koje bi se našao Dubrovnik, sjajni kulturni centar; čitava obala od ušća Neretve do ušća Drima treba da pripadne Crnoj Gori, uključujući Boku Kotorsku; na istoku, prema Srbiji, Crna Gora nije imala nikakvih teritorijalnih pretenzija, pošto tamo živi “narod iste krvi i jezika, povezan sa nama bratskom ljubavlju...” Na kraju, kralj Nikola je upozorio da Crnogorci računaju “na mudrost i širokogrudost saveznika prema najmanjem savezniku” i izrazio uvjerenje “da će takvim držanjem obezbijediti mir na Balkanu''.
Program koji je uobličio kralj Nikola prevazišao je po obimu sve prethodne, a bio je veoma precizan. U odnosu na ranije dokumente i izjave crnogorskog kralja, zapaža se promjena u naglasku i prirodi argumenata. Prije svega malo se ističu politički razlozi, a više humanitarni i civilizacijski – žrtve za savezničku stvar, privredna obnova, napredak, bolja budućnost.
U pogledu prostranstva i krajeva koje je tražio kralj Nikola, razlika u odnosu na prethodne memorandume je znatna. Memorandum iz marta 1916. godine je prevaziđen. Na primjer, dok se u ovom tražila promjena granica prema Srbiji, u novom se odustajalo od bilo kakve promjene. Što se tiče obale, pretenzije su ostale kao i prije, iako je bila manja ispravka, pošto se 1916. godine tražila i granica 10 km južno od ušća Drima; takođe, zahtjevi prema Hercegovini su potpuno uobličeni, što tanije nije bio slučaj.

SHVATILI I U FORIN-OFISU

U cjelini, kraljev memorandum predstavljao je maksimalne teritorijalne pretenzije.
U Forin-ofisu su tako shvatili kraljev program. Harold Nikolson, savjetnik Političkog odjeljenja, smatrao je da je memorandum potpuno uobličio teritorijalne pretenzije Crne Gore, ali nije smatrao da o njima treba raspravljati i donijeti odluku. Predložio je da se kralju Nikoli odgovori da će njegovi zahtjevi biti razmotreni. Džordž Klerk, funkcioner Političkog odjeljenja, primijetio je da kraljevi zahtjevi, ukoliko bi se prihvatili, znače udvostručenje Crne Gore. ''Oni su, naravno, potpuno neprihvatljivi, najvećim dijelom zbog postojanja raznih ugovora i obaveza''. Upozorio je da je memorandum ''tipičan za svog kraljevskog autora'' i da mu treba samo zahvaliti. Sve drugo, čak i da će se o njegovim zahtjevima voditi računa, trebalo je izbjeći. Njegov prijedlog je prihvaćen, pa je Grahamu naloženo
(8. oktobra) da kralju Nikoli zahvali, što je on i učinio.
Isti memorandum uručen je italinskom ambasadoru u Parizu markizu Salvago-Rađiju nekoliko nedjelja poslije. Salvago-Rađi je obavijestio Sonina da mu je kralj Nikola uručio memorandum koji je pripremio za mirovnu konferenciju, na koji je dobio laskav odgovor iz Londona. Tražio je da memorandum pošalje u Rim i želeo da od Sonina dobije potvrdan odgovor. Sve se na tome i završilo: kralj Nikola nije dobio nikakakva uvjeravanja ili obećanja da će njegovi zahtjevi biti razmotreni blagonaklono.
Početkom 1918. godine odigrali su se važni događaji koji su prisilili kralja Nikolu da se oglasi. Oktobarska revolucija, poraz Italije kod Kobarida i potonja objava rata Austro-Ugarskoj od strane Sjedinjenih Američkih Država imali su značajne odjeke na balkanska zbivanja, uključujući i Crnu Goru.
Da bi podstakli italijanski otpor, s jedne, i uvjerili Austro Ugarsku i njene vladajuće krugove da odvajanjem od Njemačke mogu da spasu svoju državu i prijesto, s druge strane, predsjednik britanska vlade, David Lojd Džordž i predsjednik SAD Vudro Vilson održali su zajedničke govore. Jedan i drugi su, pored ostalog, izrazili uvjerenje da Austro-Ugarska treba da se sačuva, a da Srbija i Crna Gora treba da budu obnovljene i obeštećene.

NESLAGANJE SA KRALjEVIM ZAHTJEVIMA


To je zapravo značilo da nijedna od njih nije mogla da očekuje teritorijalna proširenja. Kako je Crna Gora trebalo da dobije teritorije mahom na račun Austro-Ugarske, predlozi savezničkih vođa značili su njihovo neslaganje sa kraljevim zahtjevima. Štoviše, iako to nije javno izrečeno, britanski Ratni kabinet je donio odluku da je najbolje rješenje crnogorskog pitanja - pripajanje Crne Gore Srbiji.
Kralj Nikola se tih dana nalazio u svojoj rezidenciji Pau, na jugu Francuske. Tu ga je posjetio predsjednik vlade Evgenije Popović, kojom prilikom su razgovarali o programima savezničkih vođa. Prema riječima italijanskog poslanika Avecane, kralj je bio ''veoma zadovoljan nedavnim govorima engleskog premijera i predsjednika Vilsona, koji su među glavne ratne ciljeve uključili obnovu Crne Gore''. Kralj Nikola je bio zabrinut zbog stava Francuske, čiji državnici nisu tim povodom u svojim javnim izjavama spominjali Crnu Goru i njenu budućnost. Kralj je taj propust smatrao namjernim, u stvari dokazom da Francuska i dalje radi na ugušenju Crne Gore i na njenom pripajanju Srbiji. Mjesec dana poslije, u februaru 1918. godine, kralj Nikola se sastao u Parizu s italijanskim državnicima Vitorijom Orlandom, predsjednikom vlade, i Soninom. Od njih je dobio uvjeravanja da će italijanska vlada raditi svim sredstvima na obnovi Crne Gore nakon završetka rata. Ostalo je da obezbijedi podršku Francuske. Radi toga je posjetio Žorža Klemansoa, predsjednika vlade, kome se žalio na postupak prema njemu, njegovoj vladi i članovima porodice; prigovorio je što se o njemu govori kao izdajniku, što mu je ukinuta subvencija, što sa njim postupaju kao sa neprijateljem i onemogućuju stvaranje Crnogorskog puka, predlažu pripajanje Crne Gore Srbiji.
Prema kraljevim riječima, Klemanso je, veoma prijateljski nastrojen prema njemu i Crnoj Gori, izrazio spremnost da obnovi subvenciju i podrži stvaranje Crnogorskog puka. Izjavio je da nije upznat sa planovima za pripajanje Crne Gore Srbiji, ali je obećao da će se o njima raspitati.

NEISKRENI SAVEZNICI

Nakon obavljenih razgovora, situacija je bila jasna, a stav Saveznika prema Crnoj Gori određen. Velika Britanija, SAD i Italija bile su sklone očuvanju Crne Gore kao nezavisne države, dok je stav Francuske bio neodređen. Ni jedna od spomenutih država nije se izjašnjavala o teritorijalnim zahtjevima i očekivanjima crnogorskog suverena. On je mogao biti zadovoljan takvim uvjeravanjima, iako su neki od njih (V. Britanija, Francuska) bila neiskrena, dok su druga bila podstaknuta svojim interesima (Italija).



Kralj Nikola činio sve što je bilo u njegovoj moći




Kralj Nikola je shvatio vrijednost takvih uvjeravanja, kao i potpuno ćutanje u pogledu teritorijalnih zahtjeva. To mu je izgledalo zloslutno. Svoje misli i raspoloženje objasnio je Avecani sredinom aprila 1918. godine. Italijanski poslanik ga je zatekao ''zabrinutog i rezervisanog'', što je pripisao neizvjesnoj situaciji i oklijevanju saveznika da se izjasne u pogledu budućnosti Crne Gore. Tom prilikom izjavio je Avecani da je odlučio da posjeti kraljicu Jelenu i sa njom razgovara o budućim akcijama. Poslanik se uzdržao da kralju da savjet, uvjeren da su bili u pitanju ozbiljni razlozi.

NADAO SE U PODRŠKU ITALIJE

Za posjetu je znala i srpska diplomatija. Poslanik u Londonu Jovan M. Jovanović pisao je regentu Aleksandru da se kralj Nikola nalazio u Rimu. Uvjeravao je regenta da će Italija stati na stranu Crne Gore protiv ujedinjenja i da će pomoći kralju Nikoli da stvori crnogorski puk koji će preći Albaniju, kako bi bio što bliže Crnoj Gori. Jovanović nije predviđao srećnu budućnost starom kralju, za koga je tvrdio da je došao u sukob sa svojim narodom. Poslanik je smatrao da je sudbina Crne Gore riješena još mnogo ranije. ''Od 1904. godine izgubio je stari, vješti kralj krmu nad svojim brodom što ga je ‘vješto’ od 1860. godine upravljao'' - pisao je on. ''Otada njegov brod ide bez krme, bez katarke. Još se nije sasvim razbio, ali tu je kraj...'' Izraženo u metaforama, Jovanovićevo proročanstvo se pokazalo opravdanim.
Početkom maja 1918. godine kralj je primio i posjećivao savezničke ambasadore. Petog maja posjetio je američkog ambasadora Tomasa N. Pejdža i tom prilikom izrazio uvažavanje naroda Crne Gore za predsjednika Vilsona i njegove ideje i naglasio da će SAD zaštititi prava malih naroda, među kojima i Crne Gore. Na kraju, ostavio je opširan memorandum o teritorijalnim zahtjevima Crne Gore i tražio da bude upućen američkom predsjedniku Vilsonu.
Dva dana poslije, 8. maja, britanski ambasador Renel Rod posjetio je kralja Nikolu u njegovoj rezidenciji. Njihov razgovor bio je mnogo otvoreniji nego onaj sa Pejdžom. Kralj se žalio na nesrećnu sudbinu, neizvjesnu budućnost, stav Srbije; uvjeravao je Roda da Crnogorci nijesu željeli ujedinjenje sa Srbijom, da je Francuska pod njenim uticajem i da zbog toga vjeruje jedino u Veliku Britaniju. Uručio mu je memorandum, za koji je rekao da ga je pripremio za mirovnu konferenciju, tražio da ostane tajan i da ga pošalje u Forin - ofis. Nekoliko dana poslije, 12. maja, kralj je memorandum uručio italijanskom poslaniku pri crnogorskom dvoru, markizu Paolu Montaljariju.

MAJSTOR ZA MEMORANDUME


Opisujući sadržaj memoranduma, ambasador Rod je upozorio da je kralj Nikola ''majstor za tu vrstu dokumenata'' i prepričao zahtjeve iznijete u njemu.
Oni su bili identični sa onim koje je iznio prošlog septembra. Zaista, sem nekoliko novih odjeljaka u kojima su opisani ratovi Crnogoraca u Hercegovini (1876) i patnje koje je Crna Gora pretrpjela zbog turskih upada (1852. 1882), memorandum iz septembra 1917. i onaj iz maja 1918. godine su identični u stulu i sadržaju. Iz toga bi se moglo zaključiti da kralj Nikola nije odustajao od svojih zahtjeva, ali nije postavljao ni neke nove. Ostao je u uvjerenju da su teritorijalna proširenja u tom obimu predstavljala condito sine qua non budućnosti Crne Gore.
Reakcija američke i italijanske diplomatije nije poznata. U Forin - ofisu je kraljev memorandum primljen sa rezignacijom, a ne s otvorenim odbijanjem. Nikolson je primijetio da je kralj Nikola spomenuo sukob oko Skadra da bi ga iskoristio u svoju odbranu. U pogledu Dubrovnika primijetio je da on mora da pripadne Srbiji, čak ako Crna Gora i bude obnovljena. Rezignacija je izbijala iz njegove opaske da će ''pitanje Crne Gore biti jedno od najtežih za mirovnu konferenciju, jer se malo šta može učiniti bez plebiscita, koji će biti teško, a možda i nemoguće provesti''.
Alan Liper, teritorijalni ekspert, izrazio je nadu da će nedavno održana konferencija potlačenih naroda i italijansko - jugoslovenski sporazum (Torre – Trumbić) umanjiti uticaj kralja Nikole u Rimu. Time je potvrdio široko rasprostranjeno uvjerenje da je Italija bila jedini zaštitnik Crne Gore i njenog vladara, a time i glavni činilac u rješenju pitanja.
U narednim mjesecima ne nalaze se tragovi o inicijativana kralja Nikole u pogledu teritorijalnih zahtjeva Crne Gore. Njegovu pažnju sve više je privlačilo pitanje ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca. Smatrao ga je presudnim za budućnost njegove dinastije. Shvativši da ujedinjenje ne može da spriječi, pošto su ga podržavale savezničke vlade, kralj je nastojao da diskredituje osnove (centralizam) na kojima je trebalo da se ono izvrši. Osuđivao je dr Antu Trumbića, predsjednika Jugoslovenskog odbora, zbog njegove saradnje sa srpskom Vladom, i tvrdio da on nema nikakvu podršku u zemlji i da ne govori ni u čije ime. Zalagao se za stvaranje federalne države u kojoj će se očuvati autonomija svih oblasti koje uđu u njen sastav.
Kad je mirovna konferencija, početkom marta 1919. godine, pozvala delegaciju Crne Gore da iznese i objasni svoje zahtjeve, predsjednik Vlade Jovan Plamenac je revidirao ciljeve iznijete u kraljevim memorandumima. Ipak, njihova suština ostala je ista, iako se tekst obrazloženja bitno razlikovao od onog koji je sastavio kralj Nikola. Plamenac je tražio Hercegovinu, Boku Kotorsku i Skadar sa okolinom. U memorandumu se nijesu spominjali Medova, Dubrovnik, dolina Neretve, obala od njenog ušća do Drima, niti granica prema Srbiji. Očigledno, to je predstavljalo odstupanje od maksimalnih zahtjeva da se pojavi takva prilika, da proširi ili umanji svoje zahtjeve. Zašto je kralj Nikola pristao na takvo smanjivanje svoga programa i nedorečenost – ostaje misterija. Sigurno je to prihvatio na zahtjev Plamenca.

PLANOVI ZA TERITORIJALNO ŠIRENJE

Nema sumnje da je kralj Nikola postepeno uobličavao teritorijalne zahtjeve Crne Gore. U početku, oni su bili uzdržani i nedorečeni, često nejasni i protivurječni. Pojedine oblasti i gradovi stalno su prisutni u njegovim razmišljanjima: Boka Kotorska i Kotor, Skadar, Dubrovnik, dok su drugi postepeno uključivani: Mostar, Sarajevo, Medova. U prvim memorandumima tražila se ispravka granice prema Srbiji, dok se u kasnijim ona prihvata bez promjena.
Zanimljivo je da je kralj Nikola pripremio maksimalne zahtjeve u trenutku koji je bio najmanje povoljan po njega i Crnu Goru, tj. u vrijeme izgnanstva. Nesumnjivo je da je krivo procjenjivao svoje sposobnosti i uticaj, kao i raspoloženje saveznika. Umio je da ocijeni kome treba da se obrati (Italija, V. Britanija), a kome ne (Francuska). Brzo je uočio da više nije mogao da računa na podršku Rusije, kao što je u SAD i njihovom predsjedniku vidio veliku šansu za sebe i svoju državu.
S obzirom na mali broj njegovih sposobnih saradnika, nije moguće utvrditi da li se, i sa kim, dogovarao i savjetovao. Memorandume je pisao sam, o čemu najbolje svjedoči njegov kitnjasti stil i fraze, upotreba istorije, naglašavanje rata. Sebe je prikazivao kao prosvijećenog, progresivnog vladara, kome su siromaštvo i zaostalnost, mali prostor i mali broj podanika sprečavali napredak, bolji život i sreću. Time se koristio da bi potkrijepio svoje zahtjeve, koji su mnogima izgledali pretjerani i nerealni. Oni su to, stvarno, i bili. Utoliko više što velike sile nijesu sa naklonošću gledale na povratak kralja Nikole u Crnu Goru.
Kao iskusan državnik, kralj Nikola je brzo shvatio da se sudbina Crne Gore, a time i dinastije, nalazila u njegovim rukama. Bio je jedini koji je sa dovoljno autoriteta mogao da govori u njihovo ime. Istovremeno, tu je ležala i velika opasnost. Saveznički diplomati i državnici su ga smatrali lukavim, prevrtljivim, neiskrenim autokratom, pa mu nijesu mnogo ni vjerovali. Izgubio je povjerenje svojim postupcima i politikom, zbog kojih je bio sumnjičen za saradnju s Austro - Ugarskom i izdaju saveznika. To se provlačilo do kraja rata, stigma koju je stalno nosio.

KRAH SVIH NADANJA

Uprkos velikih nada, kraljeva nastojanja da privoli Saveznike za svoj teritorijalni program doživjela su puni krah. To je bilo neminovno, pa kralj Nikola ne može snositi odgovornost za to. Trudio se da učini sve što je bilo u njegovoj moći, ali su okolnosti i otpori bili takvi i toliko jaki da bi malo ko bio u stanju da obavi više. Uporno se borio za ono u što je vjerovao, da bi na kraju shvatio da je ta borba bila uzaludna, nekoristna.